Рыбаченко Олег Павлович
Aleksandar Iii - Velika ruska nada

Самиздат: [Регистрация] [Найти] [Рейтинги] [Обсуждения] [Новинки] [Обзоры] [Помощь|Техвопросы]
Ссылки:
Школа кожевенного мастерства: сумки, ремни своими руками Юридические услуги. Круглосуточно
 Ваша оценка:
  • Аннотация:
    Aleksandar II. ubijen je u travnju 1866. Aleksandar III. stupio je na prijestolje. Spriječio je prodaju Aljaske i proveo niz mjera kojima je ojačao carsku Rusiju. Tada je započelo razdoblje slavnih pobjeda i osvajanja za našu veliku Domovinu.
  Aleksandar III - Velika ruska nada
  BILJEŠKA
  Aleksandar II. ubijen je u travnju 1866. Aleksandar III. stupio je na prijestolje. Spriječio je prodaju Aljaske i proveo niz mjera kojima je ojačao carsku Rusiju. Tada je započelo razdoblje slavnih pobjeda i osvajanja za našu veliku Domovinu.
  PROLOG
  Atentat na cara Aleksandra II. gurnuo je Rusiju u žalost. Ali već od prvih mjeseci vladavine njegova sina Aleksandra III. osjetila se čvrsta ruka. Nemiri su se stišali, počele su se graditi željeznice i tvornice. Na Aljasci su podignute nove utvrde. Ideju o prodaji ovog teritorija novi, moćni car odmah je odbacio: Rusi ne odustaju od svojih zemalja. I dana je naredba: izgraditi grad - novu Aleksandriju.
  Pojavom parobroda putovanje na Aljasku postalo je lakše. Otkrivena su i bogata nalazišta zlata. I postalo je jasno da je mudri kralj postupio ispravno što nije prodao Aljasku.
  No druge zemlje su počele polagati pravo na njega, ponajviše Velika Britanija, koja graniči s Aljaskom i Kanadom.
  Britanska vojska i mornarica opsjedale su Novu Aleksandriju. Ali dječaci i djevojčice iz dječjih svemirskih specijalnih snaga bili su tamo.
  Oleg Rybachenko, vjerni sluga ruskih bogova i zapovjednik dječjih svemirskih specijalnih snaga, poslan je u ovu utvrdu na ruskom teritoriju i trebao je sudjelovati u bitkama za držanje ruskog teritorija.
  Bos i u kratkim hlačama, dječak je napao britansku bateriju postavljenu na dominantnim uzvisinama iznad tvrđave. Oleg je već imao znatno iskustvo u izvršavanju raznih misija za svemoćne ruske bogove u raznim svemirima. Takva je bila sudbina ovog genijalnog dječaka. Kao odrasli pisac, želio je postati besmrtan.
  A ruski bogovi-demijurzi učinili su ga besmrtnim, ali su ga pretvorili u dječaka-terminatora koji služi njima i narodu Majke Rusije. To vječnom dječaku sasvim odgovara.
  Rukom stišće usta engleskom stražaru i prereže mu grkljan. Nije mu to prvi put, niti mu je to prva misija. Od samog početka, zahvaljujući svom djetinjastom tijelu, vječni dječak sve je to doživljavao kao igru i stoga nije osjećao nikakvo kajanje ni nelagodu u duši.
  To mu je postalo toliko prirodno da je dječak bio sretan samo zbog svog najnovijeg uspjeha.
  Ovdje je jednostavno otkinuo glavu drugom stražaru. Naši Englezi bi trebali znati: Aljaska je bila i uvijek će biti ruska!
  Oleg Rybachenko, briljantni i najplodniji pisac u ZND-u, dugo je bio ogorčen prodajom Aljaske za bagatelu! Ali car Aleksandar III. bio je drugačiji! Ovaj monarh ne bi se odrekao ni centimetra ruske zemlje!
  Slava Rusiji i ruskim carevima!
  Dječak-terminator udario je drugog Engleza golom petom u potiljak. Slomio mu je vrat. Zatim je zapjevao:
  - Aljaska će zauvijek biti naša,
  Gdje je ruska zastava, sunce sja!
  Neka se ostvari veliki san,
  I glasovi djevojaka su vrlo jasni!
  Bilo bi sjajno kad bi legendarne četiri vještice, lijepe poput zvijezda, mogle pomoći upravo sada. Bile bi od velike pomoći. Ali u redu, bori se sam za sada.
  Sad zapalite bezdimni barut i nitroglicerin. Sad će cijela britanska baterija eksplodirati.
  Oleg Rybachenko je pjevao:
  - Nema ljepše domovine od Rusije,
  Bori se za nju i ne boj se...
  Nema sretnije zemlje u svemiru,
  Rus', baklja svjetla za cijeli svemir!
  Baterija je eksplodirala, poput erupcije kolosalnog vulkana. Nekoliko stotina Engleza odjednom je bačeno u zrak i rastrgano na komade.
  Nakon čega je dječak, mašući dvjema sabljama, počeo sjeckati Engleze. Mladi Terminator-dječak počeo je vrištati na engleskom.
  - Škoti su se pobunili! Žele rastrgati kraljicu!
  Tada se nešto počelo događati... Izbila je pucnjava između etničkih Engleza i Škota. Divlja i brutalna pucnjava.
  I tako su počele borbe. Škoti i Englezi su se međusobno sukobili.
  Nekoliko tisuća vojnika koji su opsjedali tvrđavu sada se borilo s najvećom bijesom.
  Oleg Rybachenko je viknuo:
  - Režu i ubijaju! Upucajte ih!
  Bitka se nastavila kolosalnih razmjera. U međuvremenu, Oleg, posjedujući izvanrednu snagu, zgrabio je nekoliko bačvi nitroglicerina u čamac i u nastaloj zbrci usmjerio ga na najveći britanski bojni brod.
  Dječak-terminator je viknuo:
  - Za Rusiju, dar uništenja!
  I odgurnuo je čamac bosim, dječjim nogama, a on je, ubrzavajući, udario u bok bojnog broda. Englezi na brodu pucali su iz topova kaotično i bezuspješno.
  I evo rezultata: napad nabijanjem. Nekoliko bačvi nitroglicerina je eksplodiralo. A besmrtni dječak ih je tako precizno naciljao da su potpuno eksplodirale.
  I takvo je uništenje uslijedilo. I bojni brod je, bez daljnjeg odlaganja, počeo tonuti.
  A Englezi na brodu su se davili. U međuvremenu, dječak je već bio na krstarici, sjekao je mornare sabljama i trčao, prskajući bosim nogama, do kormilarnice.
  Brzo obara mornare i vrišti:
  - Slava našoj prekrasnoj zemlji!
  Divna Rusija pod mudrim carem!
  Neću vam dati Aljasku, neprijatelji!
  Grub će biti rastrgan od bijesa!
  I tako je dječak bacio granatu bosim nogama i rastrgao Britance na komade.
  Zatim se probio do kormila i počeo okretati krstaricu. I dva velika britanska broda su se sudarila. I njihov oklop bi pukao. I potonuli bi i izgorjeli u isto vrijeme.
  Oleg je pjevao:
  - Slava Rusiji, slava!
  Krstarica juri naprijed...
  Car Aleksandar Veliki,
  Otvorit će rezultat!
  Nakon čega je dječak-terminator jednim skokom skočio na drugu krstaricu. I tamo je također počeo udarati mornare i probijati se do kormila.
  A onda samo sve okrenite i gurnite brodove zajedno.
  Dečko Terminator je čak počeo pjevati:
  - Crni pojas,
  Vrlo sam miran/na...
  Crni pojas -
  Jedan ratnik na terenu!
  Crni pojas,
  Pražnjenje groma -
  Svi Englezi leže mrtvi!
  I Oleg Rybachenko opet razbija brodove. Kakav tip - on je stvarno najkul tip na svijetu!
  I još jedan skok, i na još jednu krstaricu. Ali gospodarica mora imala je lošu ideju - boriti se protiv Rusije. Pogotovo kada se borio tako žilav i nepromišljen dječak.
  Oleg Rybachenko je zatim pokosio gomilu Britanaca i okrenuo svoj brod - ili bolje rečeno, onaj koji je zarobio od Britanaca. Zatim ga je uputio da napadne drugu krstaricu. S divljom rikom, zabio je u neprijatelja.
  Bilo je kao da su se dva čudovišta sudarila, i to u divljim odorama. Razbili su si nosove. Zatim su zagrabili morsku vodu i počeli se utapati, bez ikakve šanse za preživljavanje.
  Oleg Rybachenko je viknuo:
  - Slava Aleksandru III! Najvećem od careva!
  I opet, bosim prstima, baca bombu s eksplozivom. I cijela fregata, s rupom, tone.
  Naravno, Britanci ovo nisu očekivali. Jesu li mislili da će naletjeti na tako divlju avanturu?
  Oleg Rybachenko je zaurlao:
  - Slava Velikoj Rusiji careva!
  I opet, dječak hvata kormilo druge krstarice. Svojim bosim, dječjim nogama okreće ga i udara u neprijatelja. Dva se broda raspadaju i utapaju u morskoj bljuvotini!
  Dječak Terminator viče:
  - Za slavu svete Domovine!
  A onda slijedi još jedan skok u dalj. I let iznad valova. Nakon čega dječak ponovno zamahuje sabljama, probijajući se do volana. On je vrlo borben i agresivan dječak Terminator.
  On ruši engleske mornare i pjeva:
  - Sjaji poput sjajne zvijezde,
  Kroz maglu neprobojne tame...
  Naš veliki car Aleksandar,
  Ne poznaje ni bol ni strah!
  
  Tvoji neprijatelji se povlače pred tobom,
  Gomila ljudi se raduje...
  Rusija te prihvaća -
  Moćna ruka vlada!
  I Oleg Rybachenko je posjekao još jednu masu Engleza i ponovno svom snagom razbio brodove.
  Ovo je pravi Terminator dečko. Izgleda kao da ima dvanaest godina, visok je samo metar i po, a mišići su mu poput lijevanog željeza, a tjelesna građa poput čokoladice.
  A ako te takav tip udari, neće to biti nimalo med.
  I evo opet dječaka, skače s jednog policijskog automobila na drugi. I opet, bez daljnjeg odlaganja, huška ih jednog na drugog.
  I viče sam sebi:
  - Za Romanovljevu Rusiju!
  Taj pisac je stvarno u formi. Svima će pokazati svoju klasu. I svakoga će sjeckati i lomiti, poput diva s toljagom.
  Evo opet skoka, ovaj put na armadila.
  Dječakove sablje su opet na djelu. Pokušavaju pucati na njega, ali meci promašuju besmrtnog dječaka, a ako i pogodia, odbijaju se.
  Dobro je biti vječno dijete: ne samo da si mlad, nego te ni ne mogu ubiti. Dakle, uništavaš Britaniju.
  Zgrabiš volan. I sad ga okrećeš, i sad će se dva bojna broda sudariti, i sruše se. I metal se lomi, iskre lete posvuda.
  Oleg Rybachenko viče:
  - Za Rusiju će svi biti pretučeni!
  I golom, dječačkom petom bacit će smrtonosni dar smrti. Rastrgat će masu Engleza, a još jedna fregata će potonuti.
  Pa, još su ostala četiri krstarice. Jasno je da Britanci neće poslati cijelu svoju flotu na obale Aljaske.
  Oleg Rybachenko zgrabi drugi volan i svom snagom ga okrene prema neprijatelju. A onda se oba krstarice sudare.
  Čuje se škripanje i pucketanje metala. I oba broda počinju tonuti s velikim užitkom.
  Oleg Rybachenko je pjevao:
  - Blizu trgovine Pivo i voda,
  Ležao je sretan čovjek...
  Došao je iz naroda,
  I izašao je van i pao u snijeg!
  Sada moramo uništiti posljednje krstarice i napasti manje brodove.
  Tada će se Englezi na kopnu, nakon uništenja flote, predati na milost i nemilost pobjednika.
  I ovo će biti takva lekcija za Britaniju da je nikada neće zaboraviti. I sjetit će se Krima, gdje su nezakonito ušli za vrijeme vladavine svog pradjeda, Nikole I. Međutim, Nikolaj Palič nije ušao u povijest kao velikan, već kao neuspjeh. Ali njegov unuk sada mora pokazati slavu ruskog oružja.
  A u tome mu pomaže Oleg Rybachenko, vrlo cool i odlučan dječak terminator.
  Oleg zgrabi još jednu kormilu i zalupi oba britanska krstarice jedan u drugi. Djeluje s velikom odlučnošću i strogošću.
  Nakon čega mladi pisac uzvikuje:
  - Brodovi tonu na dno,
  Sa sidrima, jedrima...
  I onda će tvoj biti,
  Zlatne škrinje!
  Zlatne škrinje!
  I još jedan skok. Nakon što se unište četiri bojna broda i desetak krstarica, vrijeme je da se unište i fregate. Britanija će izgubiti popriličan broj brodova.
  I nakon ovoga će shvatiti što znači napasti Rusiju.
  Dječak-terminator je pjevao:
  - Za čudo i našu pobjedu u svijetu!
  I on je sjeo za kormilo druge fregate i naredio brodu da se zabije, i snažnim udarcem, kako je pogodio!
  I obje posude će se razbiti i razbiti u komadiće. I to je sjajno, stvarno super.
  Oleg Rybachenko ponovno skače i preskače na sljedeći brod. Odatle upravlja procesom. Ponovno okreće brod i fregate se sudaraju.
  Opet se čuje škripa lomljenog metala, snažna eksplozija i preživjeli mornari padaju u vodu.
  Oleg viče:
  - Za uspjeh našeg oružja!
  I još jednom hrabri dječak napada. Popeo se na novu fregatu i uperio je u razarač.
  Parobrodi se sudaraju i eksplodiraju. Metal se lomi, a vatra izbija. I ljudi izgaraju živi.
  Ovo je najočitija noćna mora. A Englezi gore kao roštilji.
  Među mrtvima je bio i brodski pomoćnik, dječak od oko trinaest godina. Šteta je, naravno, što je netko poput njega poginuo. Ali rat je rat.
  Dječak-terminator je pjevao:
  - Bit će leševa, puno planina! Otac Černomor je s nama!
  I dječak je opet bacio granatu bosom nogom, koja je potopila još jedan brod.
  Dječak genije udario je glavom britanskog admirala, čija je glava eksplodirala poput bundeve pogođene hrpom. Zatim je golom petom udario ogromnog crnca u bradu. Proletio je i srušio desetak mornara.
  A onda je dječak ponovno okrenuo fregatu i udario njome svog susjeda. Agresivno je cvrkutao:
  - Ja sam velika zvijezda!
  I još jednom, dječak-terminator je u napadu. Žestoko i brzo. U njemu ključa cijeli vulkan, erupcija kolosalne moći. Ovo je nepobjedivi dječak-genij.
  I sve ih zdrobi bez milosti. A onda dječak-superman osedla još jednu fregatu. I uništi neprijatelja bez ikakvog odlaganja. Sad je taj dječak velika zvijezda.
  Oleg Rybachenko ponovno je zalupio dva broda jedan o drugi i viknuo iz sveg glasa:
  - Za veliki komunizam!
  I opet, hrabri dječak borac je u ofenzivi. Ovdje se borite na novi način. Ne kao još jedna priča o putovanju kroz vrijeme o Drugom svjetskom ratu. Ovdje je sve lijepo i svježe. Borite se protiv Britanije za Aljasku.
  Sjedinjene Države se još nisu oporavile od građanskog rata i ne graniče s Rusijom. Dakle, ako se moraju sukobiti s Jenkijima, to će biti kasnije.
  Britanija ima koloniju, Kanadu, a Rusija dijeli granicu s njom. Dakle, nalet moćne Engleske mora se odbiti.
  Ali sada se sudarila još jedna fregata. Uskoro od britanske flote neće ostati ništa.
  I ne možete baš napasti Aljasku kopnom. Komunikacijske linije su tamo vrlo tanke, čak i za Britaniju.
  Oleg Rybachenko ponovno suprotstavlja fregate jednu drugoj i urla:
  - Piratu ne treba znanost,
  I jasno je zašto...
  Imamo i noge i ruke,
  I ruke...
  I ne treba nam glava!
  I dječak je tako snažno udario engleskog mornara glavom da je ovaj proletio i oborio desetak vojnika.
  Oleg opet napada... Opet je nahuškao fregate jednu na drugu. I one se lome, gore i tonu.
  Oleg je viknuo:
  - Za dušu Rusije!
  I sada dječakova gola, okrugla peta ponovno pronalazi svoju metu. On gazi neprijatelja i urla:
  - Za svetu Domovinu!
  I zabio je koljenom u neprijateljev trbuh, a crijeva su mu izletjela iza usta.
  Oleg Rybachenko je viknuo:
  - Za veličinu Domovine!
  I zavrtio je helikopter u zraku, bosim nogama kidajući neprijatelje u sitne komadiće.
  Dječak stvarno ubija stvari... Mogao se lako sam obračunati s neprijateljima.
  Ali pojavile su se četiri djevojke iz dječjih specijalnih snaga. I bile su ljepotice, bose i u bikinijima.
  I počinju gnječiti Britance. Skaču, bacaju granate svojim bosim, djevojačkim nogama i kidaju Britaniju.
  A onda je tu Nataša, mišićava žena u bikiniju. Samo baca disk golim prstima... Nekoliko engleskih mornara je posječeno, a fregata se okreće i udara u svoju kolegu.
  Nataša vrisne:
  - Aleksandar Treći je superzvijezda!
  Zoya, ova djevojka sa zlatnom kosom, potvrđuje:
  - Superzvijezda i nimalo stara!
  Augustine, bijesno gazeći Engleze, ova crvenokosa kučka reče, pokazujući zube:
  - Komunizam će biti s nama!
  I djevojčina gola peta ode i zabije neprijatelja u cijev topa. I fregata se rascijepi.
  Svetlana se nasmijala, opalila iz pištolja, zdrobila neprijatelja, zavrtjela volan bosom nogom i zalajala:
  - Kraljevi su s nama!
  Djevojke su odmah podivljale i počele s velikom agresijom uništavati flotu. Tko bi mogao odoljeti? Fregate su brzo ponestale, a sada su umjesto njih uništavale manje brodove.
  Nataša, rušeći Britaniju, pjevala je:
  - Rusija se stoljećima slavi kao sveta!
  I bosim će prstima baciti bombu koja će rascijepiti brigant.
  Zoja, nastavljajući uništavati neprijatelja, vrisnula je:
  - Volim te svim srcem i dušom!
  I opet je, bosim prstima, bacila zrno graška. Razbilo je još jedan engleski brod.
  Augustina je također otišla i razbila neprijatelja. Razbila je brod, crvenokosa kučka potopila je gomilu britanskih neprijatelja. I vrisnula je:
  - Za Aleksandra Trećeg, koji će postati veliki car!
  Svetlana se s tim lako složila:
  - Naravno da hoće!
  Bosa noga plavokose terminatorice udarila je u bok britanskog broda takvom silinom da se engleski brod rascijepio na tri dijela.
  Oleg Rybachenko, ovaj nepobjedivi dječak, također je udario svog protivnika takvim udarcem, svojom golom, okruglom, dječjom petom, da je briga gotovo trenutno pukla i potonula.
  Dječak-terminator je pjevao:
  - Jednim udarcem ćemo uništiti neprijatelja,
  Potvrdit ćemo svoju slavu čeličnim mačem...
  Nije bilo uzalud što smo uništili Wehrmacht,
  Pobijedit ćemo Engleze igrom!
  Nataša je namignula i uz smijeh primijetila:
  - I naravno da ćemo to učiniti bosim djevojačkim nogama!
  I djevojčina gola peta udarila je u drugi engleski brod.
  Zoja, pokazujući zube, agresivno reče:
  - Za komunizam u njegovoj carskoj inkarnaciji!
  I djevojka je, golim prstima, uzela i bacila nešto što je imalo smrtonosni učinak na neprijatelje, doslovno ih pometevši i rastrgavši.
  Augustin, zdrobivši Engleze, uze i reče:
  - Slava Kristu i Rodu!
  Nakon čega je bosim nogama bacila bombu, rastrgavši još jednu podmornicu u komadiće.
  A onda je, preciznim udarcem, gola peta rascijepila brigantinu. I to prilično spretno.
  Svetlana je također u pokretu, uništavajući neprijatelje. I svojom golom petom šalje još jedan brigantin na dno.
  I djevojka, bosih prstiju i divljeg bijesa, ponovno baca granatu. Ona je nevjerojatna ratnica.
  Evo Nataše, u napadu, brza i vrlo agresivna. Očajnički napada.
  I novi engleski brod tone kad ga pogodi bomba koju bacaju djevojački bosi prsti.
  Nataša je pjevala, pokazujući zube:
  - Ja sam supermen!
  Zoja je golim koljenom udarila brig u pramac. Pukao je i počeo tonuti.
  Oleg Rybachenko je također golom petom rascijepio manji britanski brod i zacvilio:
  - Koliko ja znam! Sve smo zalili!
  I dječak je opet u pokretu i agresivno napada.
  Augustin se nastavio kretati poput kobre koja bode Britaniju i s užitkom reče:
  - Komunizam! To je ponosna riječ!
  I bosi prsti ove očajne djevojke bacili su još jedan dar uništenja.
  I masa Engleza našla se u lijesu, ili na dnu mora. Ali kakav lijes, ako su bili rastrgani?
  A ostatak je čak i potonuo!
  Oleg Rybachenko pljunuo je na brigant s divljim osmijehom, a on se zapalio kao da je poliven napalmom.
  Dječak-terminator je viknuo:
  - Za carsku vodu!
  I smijat će se i udariti britanski brod golom petom. Razbit će se i raspršit će se u more.
  Svetlana je bacila bombu bosim prstima i vrisnula:
  - I elegantne djevojke odlaze na more...
  I sabljama će sasjeći svoje neprijatelje.
  Oleg Rybachenko, demolirajući Engleze, potvrdio je:
  - Morski element! Morski element!
  I tako su se ratnici razišli. A dječak s njima bio je tako borben. I tako razigran.
  Oleg Rybachenko, pucajući na neprijatelja iz britanskog topa i potapajući još jedan brod, izjavio je:
  - Kozmički san! Neka neprijatelj bude zdrobljen!
  Djevojke i dječak bili su u kolosalnom bijesu, napadajući neprijatelja, ostavljajući Britaniju bez ikakvog načina da izdrži takav pritisak.
  Oleg, potapajući još jedan brod, sjetio se da je u jednom od paralelnih svemira patuljak odlučio pomoći Nijemcima u dizajniranju Tigera II. I ovaj tehnički genij uspio je stvoriti vozilo s debljinom oklopa i naoružanjem Kraljevskog tigra, teško samo trideset tona i visoko samo metar i pol!
  Pa, tako ga zovu patuljak! I ima super dizajnera! Naravno, s takvim strojem Nijemci su uspjeli poraziti Saveznike u Normandiji ljeti 1944., a u jesen zaustaviti napredovanje Crvene armije dok se probijala do Varšave.
  Još gore je bilo to što patuljak nije dizajnirao samo tenkove. XE-162 se također pokazao vrlo uspješnim: lagan, jeftin i jednostavan za letenje. A bombarder Ju-287 pokazao se pravim supermanom.
  A onda je njihova petorica morala intervenirati. I tako se rat odugovlačio sve do 1947. godine.
  Da nije bilo njihove petorke, Fritzovi su mogli pobijediti!
  Oleg Rybachenko je tada oštro govorio o patuljcima:
  - Gori su od vilenjaka!
  Zaista je postojao takav vilenjak koji je putovao kroz vrijeme. Postao je pilot Luftwaffea, oborivši preko šest stotina zrakoplova na oba fronta između jeseni 1941. i lipnja 1944. Dobio je Viteški križ Željeznog križa sa srebrnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima kada je postao prvi pilot Luftwaffea koji je oborio dvjesto zrakoplova. Zatim je za tri stotine oborenih zrakoplova dobio Red njemačkog orla s dijamantima. Za četiri stotine oborenih zrakoplova dobio je Viteški križ Željeznog križa, sa zlatnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima. Za jubilarnih petsto zrakoplova oborenih do 20. travnja 1944., vilenjak je dobio Veliki križ Željeznog križa - drugi u Trećem Reichu nakon Hermanna Göringa.
  A za šeststoti zrakoplov dodijeljeno mu je posebno odlikovanje: Viteški križ Željeznog križa s platinastim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima. Slavni as-vilenjak nikada nije oboren - magija amuleta bogova bila je na djelu. I radio je sam poput cijelog zračnog korpusa.
  Ali to nije imalo utjecaja na tijek rata. I Saveznici su se iskrcali u Normandiji. I to prilično uspješno, unatoč svim naporima vilenjaka.
  Dakle, ovaj predstavnik čarobnjačke nacije odlučio je pobjeći iz Trećeg Reicha. Što je uopće htio? Povećati račune na tisuću? Tko će biti s neprijateljem?
  Oleg je potopio još jednu brigantinu i zaurlao:
  - Za našu Domovinu!
  Njihova petorica su već potopila gotovo sve brodove. Kao završni akord, spojili su pet plovila, dovršivši uništenje engleske flote.
  Oleg Rybachenko je pjevao, pokazujući zube:
  - Neka Rusija bude slavna stoljećima,
  Uskoro će doći do smjene generacija...
  U radosti postoji veliki san,
  Bit će to Aleksandar, a ne Lenjin!
  Djevojke izgledaju zadovoljno. Engleska je poražena na moru. Sada samo preostaje dokrajčiti izubijanog neprijatelja na kopnu.
  I petorica su pojurila posjeći već neorganiziranog i poluporaženog neprijatelja.
  Djevojke i dječak su zdrobili neprijatelja. Sjekli su ih sabljama i bacali granate na njih bosim prstima. I ispalo je iznimno cool.
  Nataša je sjekla i pjevala, njezine sablje su bile tako brze, sijekući dvadeset puta u sekundi. S takvom brzinom nitko se nije mogao suprotstaviti vješticama. To je moć ruskih bogova!
  Oleg Rybachenko je golom petom udario kacigu britanskog generala, slomio mu vrat i rekao:
  - Jedan, dva, tri, četiri!
  Zoja je bacila oštar, nabrušeni disk golim prstima i rekla smijući se:
  - Noge više, ruke šire!
  Augustina se ponašala izrazito agresivno. Bose su joj noge bile brze. A bakrenocrvena kosa lepršala je poput proleterske bojne zastave.
  Djevojka ga je uzela i zapjevala:
  - Ja sam vještica i nema boljeg zanimanja!
  Svetlana, potiskujući svoje protivnike, složila se:
  - Ne! I mislim da ih neće biti!
  A bose su joj noge bacale bodeže. Proletjeli su i pokosili dva tuceta Engleza.
  Istrebljenje je teklo po planu. I djevojke i dječak djelovali su s očitom žestinom i zapanjujućom preciznošću. Ratnici su uništavali s divljačkim samopouzdanjem.
  Oleg Rybachenko je prepolovio još jednog generala čim je zviždao.
  I dvanaest vrana se iznenada srušilo od srčanih udara. Pale su i probile rupe u glave pola stotine engleskih vojnika.
  Kakva borba! Najkul od svih borbi!
  Dječak-terminator je zaurlao:
  - Ja sam veliki ratnik! Ja sam Schwarzenegger!
  Nataša je oštro zarežala i lupila bosom nogom:
  - Ti si Ribar!
  Oleg se složio:
  - Ja sam Riba-Banator, koji sve rastrga!
  Ostaci engleskih trupa su se predali. Poslije su zarobljeni vojnici poljubili djevojkama gole, okrugle pete.
  Ali to nije bio kraj. Nakon takvog poraza, Britanija je potpisala mirovni sporazum. I carska vojska krenula je protiv Osmanskog Carstva kako bi se osvetila za prethodne poraze.
  
  Oleg Rybachenko i Margarita Korshunova završili su još jednu misiju za ruske bogove demiurge. Ovaj put borili su se protiv Devleta Giraya, koji je 1571. godine s ogromnom vojskom krenuo na Moskvu.
  U stvarnoj povijesti, Devlet Girayeva vojska od 200 000 vojnika uspjela je spaliti Moskvu do temelja i ubiti desetke tisuća Rusa. Ali sada su krimskim Tatarima put prepriječili dvoje besmrtne djece i četiri prekrasne djevojke - kćeri bogova. I odlučili su se za veliku i odlučujuću bitku.
  Oleg Rybachenko bio je odjeven samo u kratke hlače, otkrivajući njegov mišićavi torzo. Izgledao je kao da ima oko dvanaest godina, ali mišići su mu bili vrlo izraženi i duboko definirani. Bio je vrlo zgodan, koža mu je bila čokoladno smeđa od opeklina od sunca, nalik mladom Apolonu, blistala je broncom, a kosa mu je bila svijetla, blago zlatna.
  Bosim prstima svojih dječjih nogu dječak je bacio smrtonosni bumerang i zapjevao:
  - Nema ljepše domovine od Rusije,
  Bori se za njih i ne boj se...
  Učinimo svijet sretnim
  Baklja Svemira je svjetlo Rusije!
  Nakon toga, Oleg je priredio prijem kod mlina koristeći mačeve, a poraženi Tatari su pali.
  Margarita Koršunova je također bila odrasla, čak i starija spisateljica u svom prošlom životu. Sada je dvanaestogodišnja djevojčica, bosa, u tunici. Kosa joj je kovrčava, boje zlatnih listića. Krećući se, poput Olega, brže od geparda, probija se kroz horde stanovnika krimske stepe poput helikopterskih lopatica.
  Djevojka baca oštar čelični pak golim prstima, obara glave atomskih bombi i pjeva:
  - Jedan, dva, tri, četiri, pet,
  Ubijmo sve zlikovce!
  Nakon toga, besmrtna djeca su ga uzela i kako su zviždali. A zapanjene vrane su se onesvijestile, razbijajući kljunovima lubanje napredujućih hordinih trupa.
  Devlet Giray je okupio ogromnu vojsku. Gotovo svi muškarci Rat kanata, zajedno s mnogim drugim Nogajcima i Turcima, sudjelovali su u kampanji. Dakle, borba je trebala biti vrlo ozbiljna.
  Nataša je vrlo lijepa i mišićava djevojka. Nosi samo bikini, a kosa joj je plava.
  Ona sječe hordu mačevima, a bosi prsti na djevojačkim nogama bacaju diskove koji im odsijecaju glave.
  Ali golo, preplanulo koljeno udarilo je kana u bradu. I vilica mu je pala.
  Nataša je pjevala:
  - Bit će novih pobjeda,
  Nove police su postavljene!
  Zoya se također bori kao najagresivnija i najratobornija Terminatorica. Njeni bosi prsti izbacuju otrovne igle s njenih djevojačkih stopala. A njeni mačevi također mogu lako odsjeći glave.
  Zoja je cvrkutala i pokazala zube:
  Sve je super u našoj vojsci,
  Pobijedimo loše momke...
  Kralj ima slugu po imenu Maljuta,
   Dovraga, zatvorite se!
  Auch Augustinus kämpft mit einem sehr großen Schwertschwung. Und ihre Waffen sind einfach tödlich und sehr zerstörerisch. Und nackte Zehen werfen Nadeln, die viele tatarische Krieger töten.
  Augustin je pjevao:
  - Maljuta, Maljuta, Maljuta,
  Großer und Glorreicher Henker...
  Das Mädchen auf dem Ständer wurde geil aufgehängt -
  Bekomm es mit einer Peitsche, aber weine nicht!
  Und das kupferrote Haar des Mädchens flattert im Wind wie ein proletarisches Banner, mit dem sie den Winterpalast stürmen.
  Svetlana kämpft auch mit Schwertern und schlägt Atombomben die Köpfe ab. Und ihre nackten Zehen schleudern ein explosives Paket der Zerstörung. Und die Masse der Atomwaffen fällt zerrissen und getötet.
  Svetlana gurrte:
  - Ruhm den russischen Demiurg-Göttern!
  Und wieder wird er diesmal mit seinen nackten Zehen scharfe Sterne nehmen und werfen.
  Die sechs Krieger packten Devlet Girays Armee sehr fest. Und natürlich zerstören die nackten Füße von Kindern und Mädchen die Horde vollständig.
  Und auch die Schwerter in den Händen sind äußerst effektiv.
  Aber Oleg Rybachenko versteht mit seinem Verstand eines ewigen Jungen, dass dies nicht genug ist.
  Und hier pfeift er mit Margarita, und wieder bekommen Tausende von Krähen einen Herzinfarkt. Und sie stürzen betäubt und durchbohren die geschorenen Köpfe der Tataren mit ihren Schnäbeln.
  Und Natasha schlug mit Schwertern zu. Mit ihren nackten Zehen warf sie Erbsen mit Sprengstoff.
  Und riss eine Menge Atombomben.
  Dann warf sie ihren BH ab, und wie aus einer scharlachroten Brustwarze blitzte es auf. Također wird es vorbeifliegen und viele Atomwaffen verbrennen.
  Und so werden nur Skelette zu Pferd übrig bleiben.
  Nataša je pjevala:
  - Ja sam ta najjača beba
  Ich werde meine Feinde bis zum Ende vernichten!
  Auch Zoya kämpft im großen Stil. Und ihre Schwerter schneiden wie die Klingen eines Kultivators. Und machen Sie sehr scharfe Schwünge.
  Und nackte Zehen werfen Bumerangklingen in Form von Hakenkreuzen oder Sternen.
  Und dann flog ihr BH von ihrer Brust und entblößte purpurrote Brustwarzen.
  Dann tiho od djevojke:
  - Moja kolosalna snaga,
  Ich habe das Universum erobert!
  Augustina kämpft mit großem Enthusiasmus. Und ihre kladentsy Show verspielte Wendungen. Und das Mädchen schwenkt sie wie die Flügel einer Mühle während eines Orkans.
  Und kupferrote Haare flattern wie von Lenin. Und wenn der nackte Absatz ein Sprengpaket hochschleudert und alle in Stücke reißt.
  Und das Mädchen wird auch ihren BH abwerfen. Und ihre Rubinnippel schoss wie ein feuriger Pulsar und schwatzt:
  - Zum Kampf gegen Impulse!
  Svetlana kämpft mit viel Druck. Hier führte sie eine Technik mit Schwertern durch, die die Köpfe von einem Dutzend Nummern nahm und zerstörte.
  Dann nahm das Mädchen mit ihren nackten Zehen etwas, das wie ein fliegender Drachen aussah, und startete es. Und sie tötete und trug so viele Nomaden auf einmal.
  Und dann platzte ihr BH auf und entblößte ihre Erdbeerbrustwarzen. Und dann wird der Blitz schlagen und so aushöhlen.
  Und es wurde sehr schmerzhaft.
  Svetlana je pjevala:
  Samo za dobar dar
  Der Priester erhielt ein Honorar...
  In den Vorstädten ein ganzer Hektar Koks,
  Aber jetzt war sein Schlag genug,
  Und um schreckliche Strafen zu vermeiden,
  Er diktiert eine Abhandlung über die Tataren!
  Oleg Rybachenko, dieser groovige Junge, hieb mit Schwertern, als wären es die Klingen eines Propellerjägers, und quietschte:
  - Oh, tiha Melankolija,
  Zerreiße nicht meine Seele...
  Mi smo samo mladići,
  Dobar tek!
  Und das unsterbliche Kind, als würde es mit seinen nackten Zehen eine Bombe werfen.
  Der eine wird explodieren, und die Masse der Krimtataren wird auseinander gesprengt.
  Dann pfeift der Junge. Die Augen der Krähen wurden genommen und ausgerollt.
  A vrane, nesvjesne, podigle su obrijane glave horde i pale na njih.
  I kljunovima su udarali u lubanje.
  I to je bio smrtonosni udarac... Dječak je pjevao:
  - Crni gavran, suočen sa smrću,
  Žrtva čeka u ponoć!
  Djevojčica Margarita također je izašla uz pomoć gole, okrugle, dječje pete, bacajući razornu vreću ugljena.
  I on će ga uzeti i dići glavni grad u zrak.
  Nakon toga, djevojka je izvela manevar mača u obliku leptira. I njima su odrubljene glave, a vratovi slomljeni.
  I pjevaj:
  -Crni ratnik suočen sa smrću,
  Srest će se na grobu!
  Tada ga je djevojka uzela i također zviždala. Vrane su bile zapanjene i doslovno su se onesvijestile. Također su razbile lubanje Horde.
  Ovo je cijela ruta. I izuzetno smrtonosna.
  Da, ova djeca su besmrtna i jako kul djeca.
  Ali, naravno, ovo je tek početak borbe. Evo još nekoliko djevojaka koje se pridružuju borbi.
  U ovom slučaju, impresivni tenk IS-17. Ovo vozilo ima osam mitraljeza i do tri topa.
  Alenka je ovdje sa svojom ekipom. Cure nose samo gaćice. Posebno je vruće u tankometu. A mišićava tijela djevojaka doslovno sjaje od znoja.
  Alenka je pucala golim prstima, obarala mudžahedine visokoeksplozivnim granatama i pjevala:
  - Slava ruskim bogovima!
  Anjuta je također pucala svojom golom okruglom petom i pogodila neprijatelja smrtonosnim projektilom, cvrkućući i škrgućući zubima:
  - Slava našoj domovini!
  Crvenokosa, vatrena Alla također će bosa ići protiv nukera i zadati smrtonosni udarac neprijatelju.
  Zatim cvrkuće:
  - Slava najvišem dobu na svijetu!
  I tako je Marija udarila neprijatelja svojom golom, gracioznom nogom. A također i kako bi mitraljesci pucali na neprijatelja cijelim mlazovima mitraljeskih rafala.
  Marija ga je uzela i siktala:
  - Ruski bogovi su bogovi rata!
  Olimpija je bila vrlo aktivna, napadajući Hordu. Srušila ih je velikom snagom i zakucala im lijesove.
  A njezine bose, isklesane noge, unatoč znatnoj visini, pritiskale su gumbe na upravljačkoj ploči, uništavajući Devletove trupe. Ovo je surovo okruženje smrtonosne i razorne sile.
  Olimpija je pjevala:
  - Za pobjedu Kijevske Rusije!
  Elena ispravlja:
  - Ovo nije Kijevska Rus, nego Moskovska kneževina!
  I djevojka je uzela i pritisnula tipku joysticka svojom grimiznom bradavicom, i opet je smrtonosni visokoeksplozivni fragmentacijski projektil poletio.
  Probija se u redove Horde i razbija Tatare na desetke.
  Alenka je pjevala:
  - Komunizam i car su snaga!
  Anjuta se također bori na vrlo originalan način. A njezina grimizna bradavica također snažno pritiska gumb džojstika. I sada projektil ponovno pogađa protivnike.
  I Anjuta je cvrkutala:
  - Slava našoj domovini!
  I evo dolazi Alla, ta crvenokosa djevojka, udara neprijatelja svojom rubin-crvenom bradavicom. Razbit će nukere i urlati:
  - Za viši komunizam!
  I sada se Maria bori s velikim entuzijazmom, a uz to je i na vrlo zabavan način tuku dudom od jagode. Mitraljezi prijeteći pucaju i uništimo neprijatelje.
  Marija je tvitala:
  - Smrt kišnom zmaju!
  Tako i Olympia pokazuje svoju klasu. Točnije, bradavica veličine prezrele rajčice povlači okidač.
  I izlio je potoke mitraljeskih remena, poput linije vatrenih točaka.
  Olimpija je pjevala:
  - U slavu novog doba komunizma!
  Evo djevojaka na super tenku!
  Evo borbi s hordom i sjajnom ekipom.
   Und hier kämpfen schöne und aggressive Mädchen am Himmel.
  Anastasia Vedmakova kämpft auch in einem Angriffskämpfer. Pod er trifft die Horde aus der Luft.
  Und schießt tödliche Raketen. Sie fliegen und explodieren.
  Djevojka koristi svoja bosa, isklesana stopala za šut i vrlo precizno pogađa protivnicu.
  Iako ima puno mjesta za jahanje, šteta je, naravno, ogromna. I otkidaju cijele komade konjskih hordi.
  Anastasija Vedmakova se nasmijala i odgovorila:
  - Za veliki ruski duh!
  Mirabella Magnetic se također pridružila borbi. I uništimo neprijatelja.
  Evo je ova djevojka, Mirabella, sa zlatnom kosom. I golim prstima reže neprijatelja.
  Zatim je gugutala:
  - Za moćan dar!
  I djevojka je opet isplazila jezik.
  Akulina Orlova je otišla i ponovno udarila po neprijatelju. I vrlo snažno je udarila nuklearnim oružjem bacačima raketa.
  Djevojka se također snimila koristeći svoje gole, oblikovane noge i pjevala:
  - Jedan, dva, tri, četiri, pet,
  Cijelu hordu - ubij!
  Ovaj trijumvirat planira gigantično istrebljenje protivnika.
  Akulina Orlova pjevala je:
  - Bit će novih pobjeda,
  Pojavit će se nove police...
  Ovdje su naši djedovi uskrsnuli,
  Ne trebamo se bojati!
  Anastasija Vedmakova također zadaje udarce i istovremeno koristi grimizne bradavice svojih grudi, pritiskajući ih na gumbe.
  Vještica je pjevala:
  - Nisam anđeo, ali za domovinu,
  Ali za zemlju sam postao svetac!
  I njezine smaragdno zelene oči sjaju.
  Tada je Akulina Orlova eksplodirala. Cure su također koristile bradavice od jagode pritiskom na gumb. I cijeli oblak prašine se podigao, rastrgavši cijele ešalone nuklearnog oružja.
  Akulina je vrisnula:
  - Za kralja graška!
  Anastazija je iznenađeno upitala:
  - Zašto nam treba kraljevski grašak?
  Djevojka je zatim ispalila smrtonosni projektil bosim prstima, poslavši ga prema meti. Podigao je oblak prašine, čelika i vatre.
  Mirabella Magnetic također je odlučila pratiti svoje prijateljice i prislonila svoju rubin-crvenu bradavicu na svoje veličanstveno poprsje.
  I donio je kolosalnu moć Hordi. I tako često se lijes razbija u komadiće.
  A onda je djevojka gurne golom petom. I podigne baraž vatre.
  I toliko se krvi prolilo po polju.
  Mirabella je oduševljeno pjevala:
  - Služim anđelu, služim anđelu,
  I uspješno ću ubiti veliku vojsku!
  Anastasia Vedmakova je također objavila ubojicu s tako golim, preplanulim i zavodljivim nogama. Ne možete ih se riješiti, bez obzira na sve!
  Anastasija je vrisnula:
  - Anđeo, anđeo, anđeo,
  Bit će pobjede za nas!
  Djevojka se nasmijala svim svojim bisernim zubima. Bilo je nemoguće odoljeti takvoj briljantnoj krađi.
  Ali vještica Anastazija ima bakrenocrvenu kosu. I voli muškarce. On ih jako voli i prije svakog leta svoje tijelo daje nekoliko muškaraca odjednom. Zato Anastazija, koja ima preko sto godina, izgleda baš kao djevojčica. I nitko se s tim ne može nositi.
  Anastazija se borila u Prvom svjetskom ratu, Građanskom ratu, Španjolskom građanskom ratu i Velikom domovinskom ratu, kao i u mnogim drugim ratovima.
  Ovo je žena koja jednostavno treba biti voljena.
  Anastazija ga je uzela i zapjevala:
  - U svemiru sam letio kao anđeo,
  I ovako je ispalo...
  A onda je crvenokosa stala - nije joj pala na pamet prikladna rima.
  Anastazija će ponovno pritisnuti papučicu svojom golom, okruglom, ružičastom djevojačkom petom, šaljući toliko sile.
  Akulina Orlova je primijetila da su militanti protjerani iz Krimskog kanata. A koliko ih je već umrlo?
  Oleg Rybachenko i Margarita Korshunova ponovno su uzimali otrovne igle s dječjih stopala i bacali ih golim prstima, pogađajući nukere.
  A onda bi Margarita zviždala desnom nosnicom, a Oleg Rybačenko lijevom. I zapanjene vrane bi uzlijetale i padale poput peruti na obrijane glave.
  I udarac s velikim kapitalom, nakon čega su besmrtna djeca pjevala uglas:
  - Boja latica je krhka,
  kada je dugo bio srušen...
  Iako je svijet oko nas okrutan
  Želim činiti dobro!
  
  Djetetove misli su iskrene -
  Razmisli o svijetu...
  Iako su naša djeca čista,
  Sotona ih je naveo na zlo!
  I opet sjeku svojim mačevima kao da su lopatice propelera, i istrebljuju brojne nukere poput komaraca u paklenoj, okrutnoj vatri.
  Nataša je zarežala i bosim nogama skočila u nešto krajnje smrtonosno i razorno. I cijela pukovnija nuklearnog oružja eksplodirala je u zrak, uništena.
  Augustin je to primijetio, šaljući munje iz svoje jarko rubin-crvene bradavice, i prodorno vrisnuo:
  - Nema nikoga jačeg od mene!
  I isplazila je jezik. A njihov jezik je izuzetno zajedljiv.
  Tenk IS-17 puca iz svojih mitraljeza i topova. I to čini vrlo učinkovito. Granate raspršuju mnoštvo fragmenata i masovno uništavaju hordu.
  I sada su tračnice još uvijek konjske, a jahači su zgnječeni.
  Anastasija Vedmakova pojavljuje se niotkuda. Vještica baca čaroliju i pucketa golim prstima. I ovdje se projektili nadograđuju, dobivajući dodatnu, kolosalnu i gotovo beskonačnu moć.
  Anastasija je pritisnula gumb svojom dudom u boji jagode, a projektili su se raspršili u razornu septičku jamu.
  I tako je započelo neopisivo uništavanje i istrebljenje.
  Akulina Orlova je također bacila čaroliju, pojačavajući svoje projektile, a koristila je i rubin-crvenu bradavicu.
  I kako će ovi nevjerojatni darovi smrti letjeti.
  Akulina, smijući se, primijeti:
  - Raketa, raketa, raketa,
  Jebi se bez srama!
  Raketa, raketa, raketa
  Teško te je razumjeti!
  Mirabella Magnetic također demonstrira svoju nadogradnju u borbi, a zatim pritiska gumbe svojom rubinskom bradavicom. I toliko projektila pogodi i padne.
  Mirabella ga je uzela i otpjevala:
  - Bit će borba klokana,
  Ne volim svijet!
  Mirabella je ponovno pokazala svoje biserne zube.
  Ova djevojka je najveći sok i svijetli pokazatelj inteligencije.
  A evo još nekoliko ratnika.
  Albina i Alvina su se uključile u borbu. Djevojke su, naravno, stigle na letećem tanjuru.
  Veliki uređaj u obliku diska. Dakle, Alvina je pritisnula tipke joysticka golim prstima i ispalila lasersku zraku.
  I bacila je toliko atomskih bombi.
  Zatim je gugutala:
  - Za pobjedu nad neprijateljem!
  Albina je također majstorski srušila napadačicu. Opet, golim prstima.
  I cvrkutala je:
  - Pjesma o zečevima!
  Alvina se nije slagala s tom velikom idejom i njenom moći:
  - Ne zečevi, nego vukovi!
  I ovaj put, uz pomoć svojih grimiznih bradavica, djevojka je poslala dar uništenja.
  Ratnice su jednostavno prvakinje kada je u pitanju njihovo veličanstveno poprsje. A kako je lijepo kada muškarci ljube vaše raskošne grudi? Mora da je tako sjajno!
  Albina nam također omogućuje da uništimo neprijatelja ogromnom dozom agresije i nezaustavljive moći.
  A njezine bradavice poput jagode pritiskale su gumbe i ispuštale nešto ekstremno, do te mjere da su izazvale grčeve u ubojičinom boku.
  Albina ga je uzela i, smijući se, rekla:
  - Ja sam najjači!
  I golom petom pritisnula je ono što donosi izvanredno, neponovljivo i distrofično uništenje.
  Djevojke pokazuju jezike i radosno pjevaju:
  - Svi piškimo u WC školjku,
  I zmaj harakiri!
  Takvi su ratnici krali s okretnošću i neponovljivošću. A njezine su grudi bile tako raskošne i preplanule. A djevojke su preslatke. Vole kad im je cijelo tijelo prekriveno poljupcima.
  Alvina je pjevala, slala darove nukerima i ubijala ih kao velika muhotrebačica.
  I ratnik je siktao:
  - I ljubi me svugdje,
  Svugdje mi je osamnaest!
  Albina se složila s tim, stisnuvši zube i cvrkućući:
  - Jadni Louis, Louis! Jadni Louis, Louis...
  Ne trebaju mi tvoji poljupci!
  I ratnik će ga ispustiti iz aviona poput vakuumske bombe, a onda će cijeli puk biti rastrgan nuklearnim oružjem.
  I noge i ruke su pronađene u kutovima!
  Anastasija Orlova bila je oduševljena i namignula je svojim partnerima, cvokoćući zubima i cičeći:
  - Uništavanje je strast,
  Nije važno kakva je vlada!
  I djevojka će pokazati svoj dugi jezik.
  I ova je vještica zamišljala kako se jezikom mogu lizati slatkiši i bomboni koji mirišu na med.
  I ratnik je pjevao:
  - Vraže, vraže, vraže - spasi me,
  Cura s makom bolje siše!
  I evo opet novog preokreta, i poraza, i smrti.
  A sada vrlo lijepe djevojke napadaju nukere kao što orlovi napadaju guske.
  A onda su tu bile djevojke. Alice i Angelica. Napale su nuklearno oružje snajperskim puškama.
  Alice je opalila, probivši glave trojice ratnika horde odjednom, i cvrkutala:
  - Za veliku Domovinu!
  Angelica je također opalila iz puške. Zatim je smrtonosnom snagom bacila granatu na bose nožne prste, cvrkućući:
  - Za ruske bogove-demijurge!
  Primijetivši Alice, s kikotom je primijetio:
  - Rat može biti vrlo okrutan.
  dar smrti svojim bosim prstima od razorne sile.
  Ove djevojke su jednostavno super ratnice.
  Ovo je stvarno najkul par.
  Da, Devlet-girey je ovdje izazvao obračun. Osim toga, Alisa je ubila ovog kana hicem iz snajperske puške, preciznim poput strijela Robina Hooda.
  Djevojka je pjevala i namignula svom crvenokosom partneru, zgodnom i mišićavom, primjećujući:
  - Ovo je naš stav! Bit će koalicije!
  Mnoge djevojke tatarskih ratnika su poginule, što je ometalo pohod i buduće uništenje Moskve.
  Oleg Rybachenko, sjeckajući mačevima koji su ili postajali sve duži ili, obrnuto, kraći, vrlo duhovito je primijetio:
  - Nisam uzalud poslan k tebi,
  Pokažite Rusiji milost!
  Dok je izvodila tehniku "lignje" mačevima, Margarita je bacala zrno uništenja golim prstima, cvileći i namigujući partneru:
  - Ukratko, kratko, kratko -
  Tišina!
  Besmrtna djeca zviždala su iz sveg glasa. A vrane su reagirale tako glasno da su pale u stupor. I spustili su se, zapanjeni, i zabili svoje oštre kljunove u lubanje.
  I toliko je neprijatelja palo odjednom smrtonosnom snagom. I probilo se kroz mnoge lubanje.
  Dva sina krimskog kana i tri unuka također su poginula. Tako nasilno da su vrane ubijene atomskim bombama. Nitko se ne može suprotstaviti takvoj djeci, tako bijesnoj.
  Iako u njima postoji patriotski bijes. Oni su djeca Terminatora.
  Oleg Rybachenko je primijetio i golom petom bacio zrno graška s česticom uništenja:
  - Rat je škola života, u kojoj, kada zijevneš u razredu, u ruke dobiješ ne samo bilježnicu, već drvenu kutiju!
  Margarita Koršunova se složila, i tanki, okrugli disk pao je na djevojčine bose noge. I djevojka je cvrkutala:
  - Kako smo samo željeli pobijediti!
  A sada su Tamara i Aurora već u bitci. Djevojke su također završile u desantnoj skupini ruskih bogova.
  Djevojke su podigle bacač plamena i zubima zgrabile gumbe. Iz šest cijevi izbio je ogroman plamen. I zapalio je Hordu.
  Tamara je golim prstima bacala kutiju otrova naprijed-natrag. A on je na to potrošio nekoliko stotina nuklearnih bombi.
  Tamara je pjevala:
  - Dvotisućgodišnji rat,
  Rat bez dobrog razloga!
  Aurora je također bacila, ali u ovom slučaju kutiju soli, i trznula se tako snažno da se polovica hordanskog puka srušila.
  Aurora se hihotala i cvrkutala:
  Rat mladih djevojaka
  Bore liječe!
  I kako će ratnici to shvatiti i smijat će se kao lude i vrlo opscene svinje.
  Iako ljepotice nemaju baš istaknute mišiće, ne mogu vam ni na koji način smetati.
  Anastasija Vedmakova je također lansirala smrtonosni torpedo iz aviona, uzrokujući kolosalna razaranja i štetu.
  Onaj koji eksplodira, podižući smrtonosni oblak prašine.
  Vještica ruskih bogova demiurga primijetila je:
  - Imamo rakete, avione,
  Najjača djevojka na svijetu...
  To su piloti na solarni pogon.
  Neprijatelj je poražen, pretvoren u pepeo i uništenje!
  Akulina Orlova je to potvrdila, namignuvši partneru i bljesnuvši svojim safirno plavim očima:
  - Pretvoreno u pepeo i prašinu!
  Mirabella Magnetic je duhovito primijetila dok je uništavala neprijatelja svojom kolosalnom razornom i smrtonosnom snagom:
  - Ako se nisi sakrio, nije moja krivnja!
  Oleg Rybachenko i Margarita Korshunova će zviždati. I tisuće vrana će početi padati s neba poput tuče.
  Posljednje nuklearno oružje je uništeno i probijeno. I dvjesto tisuća vojnika krimske vojske prestala je postojati.
  Postignuta je ubjedljiva pobjeda, i to bez ikakvih gubitaka sa strane carske vojske.
  Nataša je pjevala:
  Da bi se mogla braniti Sveta Rusija,
  i bez obzira koliko okrutan i podmukao neprijatelj može biti...
  Zadat ćemo snažan udarac neprijatelju,
  I ruski mač će postati poznat u bitci!
  Oleg Rybachenko je skočio, dječak-terminator se zavrtio u zraku i rekao:
  - Rusija se smijala, plakala i pjevala,
  U svim dobnim skupinama, zato ti i Rusija!
  
  
  Cvjetnica, 23:55
  U tome se osjeća zimska tuga, duboko ukorijenjena melankolija koja proturječi njezinih sedamnaest godina, smijeh koji nikada doista ne izaziva unutarnju radost.
  Možda i ne postoji.
  Stalno ih viđaš na ulici: onu kako hoda sama, čvrsto stisnutih knjiga na prsima, oborenih očiju, stalno izgubljena u mislima. Ona je ta koja hoda nekoliko koraka iza ostalih djevojaka, zadovoljna rijetkim trunčicom prijateljstva koja joj se pruža. Ona koja je mazila kroz svaku fazu adolescencije. Ona koja se odriče svoje ljepote kao da je to opcija.
  Zove se Tessa Ann Wells.
  Miriše na svježe rezano cvijeće.
  "Ne čujem te", kažem.
  "...Lordaswiddy", začuje se tihi glas iz kapele. Zvuči kao da sam je probudio, što je sasvim moguće. Došao sam po nju rano u petak ujutro, a u nedjelju je bila gotovo ponoć. Molila se u kapeli manje-više neprestano.
  Naravno, nije riječ o formalnoj kapeli, već jednostavno preuređenoj lokvi, ali je opremljena svime što je potrebno za razmišljanje i molitvu.
  "To neće ići", kažem. "Znaš da je ključno izvući značenje iz svake riječi, zar ne?"
  Iz kapele: "Da."
  "Razmislite o tome koliko ljudi diljem svijeta moli upravo u ovom trenutku. Zašto bi Bog slušao one koji su neiskreni?"
  "Nema razloga."
  Naginjem se bliže vratima. "Želiš li da ti Gospodin pokaže takav prezir na Uzašašće?"
  "Ne."
  "U redu", odgovorim. "Koje desetljeće?"
  Treba joj nekoliko minuta da odgovori. U mraku kapele mora se snaći napipavanjem.
  Napokon kaže: "Treći."
  "Počni ispočetka."
  Palim preostale zavjetne lampe. Dovršavam svoje vino. Suprotno onome što mnogi vjeruju, sakramentalni obredi nisu uvijek svečani događaji, već, u mnogim slučajevima, razlog za radost i slavlje.
  Upravo ću podsjetiti Tessu kad ponovno počne moliti s jasnoćom, rječitošću i ozbiljnošću:
  "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom..."
  Ima li ljepšeg zvuka od molitve djevice?
  "Blagoslovljena si ti među ženama..."
  Pogledam na sat. Malo je poslije ponoći.
  "I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus..."
  Došlo je vrijeme.
  "Sveta Marijo, Majko Božja...".
  Vadim špricu iz kutijice. Igla sjaji na svjetlosti svijeće. Duh Sveti je ovdje.
  "Molite za nas grešnike..."
  Strasti su počele.
  "Sada i u času naše smrti..."
  Otvaram vrata i ulazim u kapelu.
  Amen.
  OceanofPDF.com
  Prvi dio
  OceanofPDF.com
  1
  PONEDJELJAK, 3:05
  POSTOJI SAT, dobro poznat svima koji se probude da ga pozdrave, vrijeme kada tama potpuno odbacuje veo sumraka i ulice postaju mirne i tihe, vrijeme kada se sjene skupljaju, spajaju, rastvaraju. Vrijeme kada oni koji pate ne mogu vjerovati u zoru.
  Svaki grad ima svoju četvrt, svoju neonsku Golgotu.
  U Philadelphiji je poznata kao South Street.
  Te noći, dok je veći dio Grada Bratske Ljubavi spavao, a rijeke tiho tekle prema moru, trgovac mesom jurio je Južnom ulicom poput suhog, žarkog vjetra. Između Treće i Četvrte ulice progurao se kroz kovano željezna vrata, prošao uskom uličicom i ušao u privatni klub zvan Raj. Šačica gostiju razasutih po prostoriji srela se s njegovim pogledom i odmah skrenula pogled. U trgovčevom pogledu vidjeli su portal u svoje pocrnjele duše i znali su da ako se na njemu zadrže i na trenutak, spoznaja će biti nepodnošljiva.
  Za one koji su znali svoj posao, trgovac je bio misterij, ali ne misterij koji nitko nije htio riješiti.
  Bio je krupan čovjek, visok preko 180 cm, širokog stava i velikih, grubih ruku koje su obećavale odmazdu onima koji mu se stanu u nevolju. Imao je kosu boje pšenice i hladne zelene oči - oči koje su bljeskale briljantnim kobaltnim sjajem u svjetlosti svijeća, oči koje su mogle jednim pogledom obuhvatiti horizont ne propuštajući ništa. Iznad desnog oka bio mu je sjajni keloidni ožiljak - greben viskoznog tkiva u obliku obrnutog slova V. Nosio je dugi crni kožni kaput koji se pripijao uz debele mišiće njegovih leđa.
  Dolazio je u klub pet večeri zaredom i večeras će se naći sa svojim klijentom. Dogovaranje termina u Paradiseu nije bilo lako. Prijateljstvo je bilo nepoznato.
  Prodavač je sjedio u stražnjem dijelu vlažne podrumske sobe, za stolom koji, iako nije bio rezerviran za njega, po defaultu je bio njegov. Iako je Paradise bio naseljen sviračima svih vrsta i porijekla, bilo je jasno da je prodavač bio drugačije vrste.
  Zvučnici iza šanka nudili su Mingusa, Milesa i Monka; strop: prljavi kineski lampioni i rotirajući ventilatori prekriveni kontaktnim papirom s teksturom drveta. Tamjan od borovnica gorio je, miješajući se s dimom cigarete, ispunjavajući zrak sirovom, voćnom slatkoćom.
  U tri i deset, dvojica muškaraca ušla su u klub. Jedan je bio kupac; drugi, njegov skrbnik. Obojica su sreli pogled trgovca. I on je znao.
  Kupac, Gideon Pratt, bio je zdepast, ćelav muškarac u kasnim pedesetima, rumenih obraza, nemirnih sivih očiju i jagodica koje su visjele poput rastopljenog voska. Nosio je odijelo od tri dijela koje mu nije pristajalo, a prsti su mu bili krivi od artritisa. Dah mu je bio smrdljiv. Imao je oker zube i rijetke zube.
  Iza njega je hodao veći muškarac - čak i veći od trgovca. Nosio je sunčane naočale sa zrcalima i traper jaknu. Lice i vrat bili su mu ukrašeni zamršenom mrežom tam mokoa, maorskih tetovaža.
  Bez riječi, trojica muškaraca su se okupila i zatim kratkim hodnikom krenula u skladište.
  Stražnja soba Paradisea bila je skučena i vruća, puna kutija lošeg pića, nekoliko istrošenih metalnih stolova i pljesnive, otrcane sofe. Stari džuboks treperio je ugljenoplavičastim svjetlom.
  Našavši se u sobi sa zaključanim vratima, krupni muškarac nadimka Diablo grubo je pretražio trgovca tražeći oružje i žice, pokušavajući uspostaviti svoj autoritet. Dok je to radio, trgovac je primijetio tetovažu od tri riječi na dnu Diablovog vrata. Pisalo je: MJEŠANAC ZA DOŽIVOT. Također je primijetio kromirani kundak revolvera Smith & Wesson na pojasu krupnog muškarca.
  Uvjeren da trgovac nije naoružan i da nema prislušnih uređaja, Diablo se pomaknuo iza Pratta, prekrižio ruke na prsima i promatrao.
  "Što imaš za mene?" upitao je Pratt.
  Trgovac je proučio čovjeka prije nego što je odgovorio. Došli su do trenutka koji se događa u svakoj transakciji, trenutka kada dobavljač mora priznati i izložiti svoju robu na baršun. Prodavač je polako posegnuo u svoj kožni kaput (ovdje neće biti prikrivenosti ) i izvukao par polaroid fotografija. Pružio ih je Gideonu Prattu.
  Obje fotografije prikazivale su potpuno odjevene crne tinejdžerice u provokativnim pozama. Tanya, ona čija je ime nazvana, sjedila je na trijemu svoje kuće i slala poljupce fotografu. Alicia, njezina sestra, bila je vampir na plaži u Wildwoodu.
  Dok je Pratt pregledavao fotografije, obrazi su mu na trenutak pocrvenjeli, a dah mu je zastao u prsima. "Jednostavno... prekrasno", rekao je.
  Diablo je bacio pogled na fotografije i nije vidio nikakvu reakciju. Ponovno je pogledao trgovca.
  "Kako se zove?" upitao je Pratt, pokazujući jednu od fotografija.
  "Tanja", odgovorio je prodavač.
  "Tan-ya", ponovio je Pratt, odvajajući slogove kao da pokušava doći do dna djevojke. Vratio je jednu od fotografija, a zatim pogledao onu u ruci. "Šarmantna je", dodao je. "Nestašna. Vidim."
  Pratt je dodirnuo fotografiju, nježno prelazeći prstom preko sjajne površine. Činilo se da je na trenutak zamišljen, a zatim je spremio fotografiju. Vratio se u sadašnji trenutak, na temu o kojoj je riječ. "Kada?"
  "Odmah sada", odgovori trgovac.
  Pratt je reagirao iznenađeno i oduševljeno. Nije ovo očekivao. "Ona je ovdje?"
  Trgovac je kimnuo.
  "Gdje?" upitao je Pratt.
  "Blizu."
  Gideon Pratt je ispravio kravatu, namjestio prsluk preko svog ispupčenog trbuha i zagladio nekoliko dlačica koje je imao. Duboko je udahnuo, pokušavajući se orijentirati, a zatim pokazao prema vratima. "Ne bismo li trebali ___?"
  Trgovac je ponovno kimnuo, a zatim se okrenuo prema Diablu tražeći dopuštenje. Diablo je pričekao trenutak, dodatno učvršćujući svoj status, a zatim se pomaknuo u stranu.
  Trojica muškaraca izašla su iz kluba i prešla ulicu South do ulice Orianna. Nastavili su Oriannom i našli se na malom parkiralištu između zgrada. Tamo su bila parkirana dva automobila: zahrđali kombi sa zatamnjenim staklima i noviji model Chryslera. Diablo je podigao ruku, zakoračio naprijed i provirio kroz Chryslerove prozore. Okrenuo se i kimnuo, a Pratt i prodavač prišli su kombiju.
  "Imate li uplatu?" upitao je trgovac.
  Gideon Pratt je potapšao po džepu.
  Trgovac je pogledao između dvojice muškaraca, zatim posegnuo u džep kaputa i izvukao set ključeva. Prije nego što je uspio umetnuti ključ u suvozačka vrata kombija, ispustio je ključeve na tlo.
  I Pratt i Diablo instinktivno su pogledali dolje, na trenutak rastreseni.
  U sljedećem, pažljivo promišljenom trenutku, prodavač se sagnuo da dohvati ključeve. Umjesto da ih podigne, stisnuo je polugu koju je ranije te večeri postavio iza prednje desne gume. Ustajući, okrenuo se na peti i zabio čeličnu šipku u središte Diablovog lica, raznijevši čovjekov nos u gustu, grimiznu maglu krvi i razbijene hrskavice. Bio je to kirurški izveden udarac, savršeno tempiran, osmišljen da osakati i onesposobi, ali ne i ubije. Lijevom rukom, prodavač je izvadio revolver Smith & Wesson iz Diablovog pojasa.
  Omamljen, na trenutak zbunjen, djelujući ne po razumu već po životinjskom instinktu, Diablo se bacio na trgovca, vid mu je sada bio zamagljen krvlju i nehotičnim suzama. Njegov prodor dočekao je kundak Smith & Wessona, koji se zamahnuo svom silinom trgovčeve znatne snage. Udarac je poslao šest Diablovih zuba u hladan noćni zrak, a zatim pao na tlo poput rasutih bisera.
  Diablo se srušio na izbušeni asfalt, zavijajući u agoniji.
  Ratnik se skotrljao na koljena, oklijevao, a zatim podigao pogled, očekujući smrtonosni udarac.
  "Bježi", rekao je trgovac.
  Diablo je na trenutak zastao, disanje mu je bilo isprekidano i plitko. Ispljunuo je usta puna krvi i sluzi. Dok je trgovac napeo oružje i prislonio vrh cijevi na čelo, Diablo je shvatio mudrost u poslušnosti čovjekovoj naredbi.
  S velikim naporom ustao je, krenuo niz cestu prema Južnoj ulici i nestao ne skidajući pogled s prodavača.
  Trgovac se zatim okrenuo Gideonu Prattu.
  Pratt je pokušao zauzeti prijeteću pozu, ali to nije bio njegov dar. Suočio se s trenutkom kojeg se svi ubojice užasavaju: brutalnim obračunom njihovih zločina protiv čovjeka, protiv Boga.
  "T-tko si ti?" upitao je Pratt.
  Trgovac je otvorio stražnja vrata kombija. Mirno je sklopio pušku i pajser te skinuo debeli kožni remen. Omotao je tvrdu kožu oko zglobova.
  "Sanjaš li?" upita trgovac.
  "Što?"
  "Sanjaš li...?"
  Gideon Pratt je ostao bez riječi.
  Za detektiva Kevina Francisa Byrnea iz Odjela za ubojstva policijske uprave Philadelphije, odgovor je bio upitan. Dugo je pratio Gideona Pratta i precizno i pažljivo ga je namamio u ovaj trenutak, scenarij koji mu je napao snove.
  Gideon Pratt silovao je i ubio petnaestogodišnju djevojčicu po imenu Deirdre Pettigrew u Fairmount Parku, a odjel je gotovo odustao od rješavanja slučaja. Prattu je to bio prvi put da ubija jednu od svojih žrtava, a Byrne je znao da ga neće biti lako izvući iz toga. Byrne je proveo stotine sati i mnogo noći spavanja čekajući upravo taj trenutak.
  I sada, kada je zora u Gradu bratske ljubavi bila samo nejasna glasina, kada je Kevin Byrne istupio i zadao prvi udarac, stigla je njegova potvrda.
  
  Dvadeset minuta kasnije, bili su u zavjesom zatvorenoj hitnoj pomoći bolnice Jefferson. Gideon Pratt stajao je kao ukopan: Byrne s jedne strane, a pripravnik Avram Hirsch s druge.
  Pratt je na čelu imao kvržicu veličine i oblika trule šljive, krvavu usnu, tamnoljubičastu modricu na desnom obrazu i nešto što je izgledalo kao slomljen nos. Desno oko mu je bilo gotovo otečeno i zatvoreno. Prednji dio njegove nekada bijele košulje bio je tamnosmeđ i prekriven krvlju.
  Gledajući ovog čovjeka - poniženog, osramoćenog, osramoćenog, uhvaćenog - Byrne je pomislio na svog partnera u odjelu za ubojstva, zastrašujuću hrpu željeza po imenu Jimmy Purifey. Jimmyju bi se ovo svidjelo, pomislio je Byrne. Jimmyju su se sviđali likovi kakve je Philadelphia, čini se, imala beskrajnu zalihu: ulične profesore, ovisnike o drogama, prostitutke s mramornim srcima.
  Ali najviše od svega, detektiv Jimmy Purifey uživao je u hvatanju loših momaka. Što je osoba bila gora, Jimmy je više uživao u lovu.
  Nije bilo goreg od Gideona Pratta.
  Pratili su Pratta kroz golemi labirint doušnika, slijedeći ga kroz najmračnije žile filadelfijskog podzemlja, prepunog seks klubova i krugova dječje pornografije. Progonili su ga s istom uskogrudnošću, istim fokusom i istom frenetičnom namjerom s kojom su izašli iz akademije prije toliko godina.
  To se sviđalo Jimmyju Purifieju.
  Rekao je da se zbog toga osjećao kao dijete.
  Jimmy je dva puta bio upucan, jednom oboren i pretučen previše puta da bi se sve izbrojalo, ali konačno je onesposobljen trostrukim bypassom. Dok je Kevin Byrne bio tako ugodno zauzet Gideonom Prattom, James "Clutch" Purifey odmarao se u sobi za oporavak u bolnici Mercy, a cijevi i intravenske injekcije izvijale su se iz njegovog tijela poput Meduzinih zmija.
  Dobra vijest je bila da je Jimmyjeva prognoza izgledala dobro. Loša vijest je bila da je Jimmy mislio da će se vratiti na posao. Nije se. Nitko od te trojice se nikada nije vratio. Ne s pedeset. Ne u odjelu za ubojstva. Ne u Philadelphiji.
  "Nedostaješ mi, Clutch", pomislio je Byrne, znajući da će kasnije tog dana upoznati svog novog partnera. "Jednostavno nije isto bez tebe, čovječe."
  Ovo se nikada neće dogoditi.
  Byrne je bio tamo kad je Jimmy pao, manje od tri metra udaljen. Stajali su na blagajni Malik'sa, skromne sendvičarnice na Desetoj i Washingtonskoj ulici. Byrne im je punio kave šećerom dok je Jimmy zadirkivao konobaricu Desiree, mladu ljepoticu boje cimeta, barem tri glazbena stila mlađu od Jimmyja i osam kilometara udaljenu od njega. Desiree je bila jedini pravi razlog zašto su ikada stali kod Malika. Sigurno nije bila stvar u hrani.
  U jednom trenutku Jimmy se naslanjao na pult, njegov djevojački rep je odjekivao, a osmijeh mu je sijao. Već u sljedećem, bio je na podu, lice mu je bilo iskrivljeno od boli, tijelo napeto, prsti njegovih ogromnih ruku stisnuti u kandže.
  Byrne je zamrznuo taj trenutak u sjećanju, kao što je malo koga u životu utješio. Tijekom dvadeset godina policijske službe, postalo mu je gotovo rutina prihvaćati trenutke slijepog herojstva i nepromišljene hrabrosti kod ljudi koje je volio i divio im se. Čak je prihvaćao besmislene, nasumične činove okrutnosti počinjene od strane i protiv stranaca. Te su stvari dolazile s poslom: visoke nagrade pravde. Pa ipak, to su bili trenuci gole ljudskosti i slabosti tijela od kojih nije mogao pobjeći: slike tijela i duha koje su odavale ono što se skrivalo ispod površine njegova srca.
  Kad je ugledao krupnog čovjeka na prljavim pločicama u restoranu, tijelo mu se bori za smrt, tihi krik mu probija čeljust, znao je da više nikada neće gledati Jimmyja Purifeyja na isti način. Oh, volio bi ga kakav je postao tijekom godina, slušao bi njegove smiješne priče, i milošću Božjom, ponovno bi se divio Jimmyjevim vitkim i okretnim sposobnostima iza plinskog roštilja tih vrućih ljetnih nedjelja u Philadelphiji, i primio bi metak kroz srce za ovog čovjeka bez razmišljanja ili oklijevanja, ali odmah je znao da je ono što su učinili - nepokolebljiv spust u ralju nasilja i ludila, noć za noću - gotovo.
  Iako je Byrneu to donijelo sramotu i žaljenje, to je bila stvarnost te duge i strašne noći.
  Stvarnost te noći pogodila je mračnu ravnotežu u Byrneovom umu, suptilnu simetriju za koju je znao da će Jimmyju Purifyju donijeti mir. Deirdre Pettigrew je mrtva, a Gideon Pratt je morao prihvatiti punu odgovornost. Još jedna obitelj bila je shrvana tugom, ali ovaj put ubojica je ostavio svoj DNK u obliku sijedih stidnih dlačica koje su ga poslale u malu popločanu sobu u SCI Greene. Tamo bi se Gideon Pratt susreo s ledenom iglom da je Byrne imao išta za reći o tome.
  Naravno, u takvom pravosudnom sustavu postojala je pedesetprocentna šansa da će, ako bude osuđen, Pratt dobiti doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Ako je tako, Byrne je poznavao dovoljno ljudi u zatvoru da dovrši posao. On bi nazvao pismo. U svakom slučaju, pijesak je pao na Gideona Pratta. Nosio je šešir.
  "Osumnjičenik je pao niz betonske stepenice pokušavajući izbjeći uhićenje", rekao je Byrne dr. Hirschu.
  Avram Hirsch je to zapisao. Možda je bio mlad, ali bio je iz Jeffersona. Već je naučio da su seksualni predatori često prilično nespretni, skloni spoticanju i padovima. Ponekad bi čak i zadobili slomljene kosti.
  "Je li tako, gospodine Pratt?" upitao je Byrne.
  Gideon Pratt je samo zurio ravno ispred sebe.
  "Je li tako, gospodine Pratt?" ponovio je Byrne.
  "Da", rekao je Pratt.
  "Reci to."
  "Dok sam bježao od policije, pao sam niz stepenice i ozlijedio se."
  Hirsch je i to zapisao.
  Kevin Byrne slegnuo je ramenima i upitao: "Doktore, mislite li da su ozljede gospodina Pratta u skladu s padom niz betonske stepenice?"
  "Apsolutno", odgovorio je Hirsch.
  Više slova.
  Na putu do bolnice, Byrne je razgovarao s Gideonom Prattom, prenijevši mu mudrost da je Prattovo iskustvo na tom parkiralištu samo naznaka onoga što ga može očekivati ako pokrene postupak protiv policijske brutalnosti. Također je obavijestio Pratta da su u to vrijeme s Byrneom stajale tri osobe, spremne svjedočiti da su svjedočile kako je osumnjičenik pao niz stepenice tijekom potjere. Svi pristojni građani.
  Byrne je također izjavio da iako je od bolnice do policijske postaje bilo samo nekoliko minuta vožnje, to će biti najdužih nekoliko minuta Prattovog života. Kako bi dokazao svoju tvrdnju, Byrne je naveo nekoliko alata u stražnjem dijelu kombija: recipročnu pilu, kirurški nož za rebra i električne škare.
  Pratt je razumio.
  I sada je bio u dosjeu.
  Nekoliko minuta kasnije, kada je Hirsch svukao Gideonu Prattu hlače i uprljao mu donje rublje, Byrne je odmahnuo glavom zbog onoga što je vidio. Gideon Pratt je obrijao stidne dlake. Pratt je pogledao njegove prepone, a zatim ponovno Byrnea.
  "To je ritual", rekao je Pratt. "Religijski ritual."
  Byrne je eksplodirao preko sobe. "I raspelo je isto, glupane", rekao je. "Što kažeš da odemo u Home Depot po neke vjerske potrepštine?"
  U tom trenutku, Byrne je uhvatio pogled pripravnika. Dr. Hirsch je kimnuo, implicirajući da će uzeti uzorak stidnih dlaka. Nitko se ne bi mogao tako temeljito obrijati. Byrne je preuzeo razgovor i nastavio s njim.
  "Ako si mislio da će nas tvoja mala ceremonija spriječiti da uzmemo uzorak, službeno si kreten", rekao je Byrne. Kao da je u to bilo ikakve sumnje. Bio je samo nekoliko centimetara od Gideon Prattova lica. "Osim toga, sve što smo trebali učiniti bilo je držati te dok nije ponovno naraslo."
  Pratt je pogledao u strop i uzdahnuo.
  Očito mu to nije palo na pamet.
  
  BYRNE je sjedio na parkiralištu policijske postaje, usporavajući nakon dugog dana, ispijajući irsku kavu. Kava je bila gruba, poput one koju dobijete u policijskoj trgovini. Jameson ju je već bio pripremio.
  Nebo iznad zamrljanog mjeseca bilo je vedro, crno i bez oblaka.
  Proljeće je šapnulo.
  Ukrao je nekoliko sati sna iz unajmljenog kombija kojim je namamio Gideona Pratta, a zatim ga je kasnije tog dana vratio svom prijatelju Ernieju Tedescu, koji je bio vlasnik male tvrtke za preradu mesa u Pennsportu.
  Byrne je fitiljem dodirnuo kožu iznad desnog oka. Ožiljak je bio topao i podatan pod njegovim prstima, govoreći o boli koja u tom trenutku nije bila prisutna, o sablasnoj tuzi koja se prvi put pojavila prije mnogo godina. Spustio je prozor, zatvorio oči i osjetio kako se zrake sjećanja raspadaju.
  U svojim mislima, na tom mračnom mjestu gdje se susreću želja i gađenje, na tom mjestu gdje su ledene vode rijeke Delaware bjesnile davno prije, vidio je posljednje trenutke života mlade djevojke, vidio je tihi užas kako se odvija...
  ... vidi slatko lice Deirdre Pettigrew. Mala je za svoje godine, naivna za svoje vrijeme. Ima ljubazno i povjerljivo srce, zaštićenu dušu. Sparno je vrijeme i Deirdre je stala popiti vode na fontani u parku Fairmount. Muškarac sjedi na klupi blizu fontane. Kaže joj da je nekoć imao unuku otprilike njezinih godina. Kaže joj da ju je jako volio i da je njegovu unuku udario auto i da je poginula. "To je tako tužno", kaže Deirdre. Kaže mu da je njezinu mačku Ginger udario auto. I ona je poginula. Muškarac klima glavom, suze mu naviru na oči. Kaže da svake godine za rođendan svoje unuke dolazi u park Fairmount, njezino omiljeno mjesto na cijelom svijetu.
  Čovjek počne plakati.
  Deirdre baca oslonac na bicikl i hoda do klupe.
  Odmah iza klupe raste gusto grmlje.
  Deirdre nudi čovjeku komad tkanine...
  Byrne je srknuo kavu i zapalio cigaretu. Glava mu je lupala, slike su sada pokušavale pobjeći. Počeo je plaćati visoku cijenu za njih. Godinama se liječio na razne načine - legalne i ilegalne, tradicionalne i plemenske. Ništa legalno nije pomagalo. Posjetio je desetak liječnika, saslušao svaku dijagnozu - sve do sada je prevladavajuća teorija bila migrena s aurom.
  Ali nije bilo udžbenika koji su opisivali njegove aure. Njegove aure nisu bile jarke, zakrivljene linije. On bi nešto takvo pozdravio.
  Njegove aure su sadržavale čudovišta.
  Kad je prvi put vidio "viziju" Deirdrinog ubojstva, nije mogao zamisliti lice Gideona Pratta. Ubojičino lice bilo je mutno, vodenasti tok zla.
  Do trenutka kada je Pratt ušao u Raj, Byrne je to već znao.
  Ubacio je CD u player - domaću mješavinu klasičnog bluesa. Jimmy Purify ga je uveo u svijet bluesa. I to oni pravi: Elmore James, Otis Rush, Lightnin' Hopkins, Bill Broonzy. Nisi htio da Jimmy počne svijetu pričati o Kennyju Wayneu Shepherdsu.
  Isprva Byrne nije mogao razlikovati Son House od Maxwell Housea. Ali duge noći kod Warmdaddyja i odlasci u Bubba Mac's na plažu to su ispravili. Sada, do kraja drugog takta, ili najkasnije trećeg, mogao je razlikovati Deltu od Beale Streeta, Chicaga, St. Louisa i svaku drugu nijansu plave.
  Prva verzija CD-a bila je Rosetta Crawford "My Man Jumped Salty on Me".
  Ako mu je Jimmy pružio utjehu u melanholiji, Jimmy ga je također vratio na svjetlo dana nakon afere s Morrisom Blanchardom.
  Godinu dana ranije, bogati mladić po imenu Morris Blanchard hladnokrvno je ubio svoje roditelje, raznijevši ih u komadiće po jednim hicem u glavu iz Winchestera 9410. Barem je to Byrne vjerovao, vjerovao duboko i potpuno kao išta što je ikada shvatio da je istina tijekom svoja dva desetljeća rada.
  Pet je puta intervjuirao osamnaestogodišnjeg Morrisa i svaki je put krivnja bljesnula u mladićevim očima poput silovitog izlaska sunca.
  Byrne je više puta naredio timu CSU-a da pretražuje Morrisov automobil, njegovu studentsku sobu i njegovu odjeću. Nikada nisu pronašli niti jednu vlas kose, vlakna ili kap tekućine koja bi mogla odrediti da je Morris bio u sobi kada su njegovi roditelji rastrgani tom sačmaricom.
  Byrne je znao da mu je jedina nada za osudu priznanje. Stoga ga je pritisnuo. Snažno. Svaki put kad bi se Morris okrenuo, Byrne je bio tamo: koncerti, kafići, predavanja u knjižnici McCabe. Byrne je čak gledao užasan art film Hrana, sjedeći dva reda iza Morrisa i njegovog pratitelja, samo da bi održao pritisak. Pravi zadatak policije te noći bio je ostati budan tijekom filma.
  Jedne večeri, Byrne je parkirao ispred Morrisove studentske sobe, točno ispod prozora na kampusu Swarthmore. Svakih dvadeset minuta, osam sati zaredom, Morris je povlačio zavjese kako bi vidio je li Byrne još uvijek tamo. Byrne se uvjerio da je prozor Taurusa otvoren, svjetlost njegovih cigareta služila je kao svjetionik u mraku. Morris se pobrinuo da svaki put kad bi provirio unutra, pruži srednji prst kroz blago razmaknute zavjese.
  Igra se nastavila do zore. Tada, oko pola osam tog jutra, umjesto da ode na nastavu, umjesto da strči niz stepenice i baci se Byrneu na milost i nemilost, mrmljajući priznanje, Morris Blanchard odlučio se objesiti. Prebacio je komad užeta preko cijevi u podrumu svog studentskog doma, strgnuo svu odjeću sa sebe, a zatim izbacio kozu. Posljednji kiks sustava. Na prsima mu je bila zalijepljena poruka u kojoj je Kevin Byrne identificiran kao njegov mučitelj.
  Tjedan dana kasnije, vrtlar obitelji Blanchard pronađen je u motelu u Atlantic Cityju s Robertovim Blanchardovim kreditnim karticama i krvavom odjećom naguranom u njegovu putnu torbu. Odmah je priznao dvostruko ubojstvo.
  Vrata u Byrneovom umu bila su zaključana.
  Prvi put u petnaest godina bio je u krivu.
  Mrzitelji su se oglasili punom snagom. Morrisova sestra, Janice, podnijela je tužbu za nezakonito prouzročenu smrt protiv Byrnea, odjela i grada. Nijedna pojedinačna tužba nije puno značila, ali njezina je ozbiljnost eksponencijalno rasla sve dok nije zaprijetila da ga preplavi.
  Novine su ga napadale, tjednima ga ocrnjivajući uvodnicima i izvješćima. I premda su ga Inquirer, Daily News i CityPaper vukli kroz žeđ, na kraju su krenuli dalje. Bio je to The Report - tabloid koji se predstavljao kao alternativni tisak, ali je zapravo bio malo više od tabloida iz supermarketa - i posebno mirisni kolumnist po imenu Simon Close, koji je, bez ikakvog vidljivog razloga, to učinio osobnim. U tjednima nakon samoubojstva Morrisa Blancharda, Simon Close pisao je polemiku za polemikom o Byrneu, odjelu i policijskoj državi u Americi, te na kraju završio opisom čovjeka kakav je Morris Blanchard mogao postati: kombinacija Alberta Einsteina, Roberta Frosta i Jonasa Salka, ako vjerujete u to.
  Prije slučaja Blanchard, Byrne je ozbiljno razmišljao o tome da u dvadesetima ode u Myrtle Beach, možda osnuje vlastitu zaštitarsku tvrtku poput svih ostalih izmučenih policajaca čiju je volju slomilo divljaštvo gradskog života. Služio je kao tračerski kolumnist za Cirkus šaljivdžija. Ali kad je vidio pikete ispred Roundhousea, uključujući i pametne dosjetke poput "BYRNE BYRNE!", znao je da ne može. Nije mogao tako izaći. Previše je dao gradu da bi ga se tako pamtilo.
  Zato je i ostao.
  I čekao je.
  Dogodit će se još jedan incident koji će ga vratiti na vrh.
  Byrne je ispio svoj irski i udobno se smjestio. Nije bilo razloga za povratak kući. Pred njim je bio cijeli obilazak, koji je počinjao za samo nekoliko sati. Osim toga, ovih dana bio je samo duh u vlastitom stanu, tužni duh koji je proganjao dvije prazne sobe. Nije bilo nikoga tko bi mu nedostajao.
  Pogledao je prema prozorima policijske uprave, prema jantarnom sjaju neugašenog svjetla pravde.
  Gideon Pratt je bio u ovoj zgradi.
  Byrne se nasmiješio i zatvorio oči. Imao je svog čovjeka, laboratorij će to potvrditi i još jedna mrlja bit će oprana s pločnika Philadelphije.
  Kevin Francis Byrne nije bio princ grada.
  Bio je kralj.
  OceanofPDF.com
  2
  PONEDJELJAK, 5:15
  Ovo je drugačiji grad, onakav kakav William Penn nikada nije zamišljao dok je promatrao svoj "zeleni seoski grad" između rijeka Schuylkill i Delaware, sanjajući o grčkim stupovima i mramornim dvoranama koje se veličanstveno uzdižu iznad borova. Ovo nije grad ponosa, povijesti i vizije, mjesto gdje je iskovana duša velike nacije, već dio sjeverne Philadelphije gdje živi duhovi, praznih očiju i kukavički, lebde u tami. Ovo je odvratno mjesto, mjesto čađe, izmeta, pepela i krvi, mjesto gdje se ljudi skrivaju od očiju svoje djece i žrtvuju svoje dostojanstvo za život u neumoljivoj tuzi. Mjesto gdje mlade životinje stare.
  Ako u paklu postoje sirotinjske četvrti, vjerojatno će izgledati ovako.
  Ali na ovom odvratnom mjestu, nešto lijepo će izrasti. Getsemanski vrt usred ispucalog betona, trulog drva i razbijenih snova.
  Ugasio sam motor. Tišina.
  Sjedi pokraj mene, nepomična, kao da lebdi u ovom pretposljednjem trenutku svoje mladosti. Iz profila nalikuje djetetu. Oči su joj otvorene, ali se ne miče.
  Postoji vrijeme u adolescenciji kada djevojčica koja je nekoć skakala i pjevala bezbrižno konačno umire, proglašavajući svoju ženstvenost. To je vrijeme kada se rađaju tajne, skup skrivenog znanja koje nikada neće biti otkriveno. To se događa u različito vrijeme za različite djevojke - ponekad s dvanaest ili trinaest godina, ponekad tek sa šesnaest ili više - ali događa se u svakoj kulturi, u svakoj rasi. Ovo vrijeme nije obilježeno dolaskom krvi, kako mnogi vjeruju, već spoznajom da ostatak svijeta, posebno muškarci njihove vrste, odjednom ih vidi drugačije.
  I od tog trenutka nadalje, odnos snaga se mijenja i nikada više ne postaje isti.
  Ne, ona više nije djevica, ali će ponovno postati jedna. Na stupu će biti bič, a iz te će prljavštine doći uskrsnuće.
  Izlazim iz auta i gledam prema istoku i zapadu. Sami smo. Noćni zrak je hladan, iako su dani bili neuobičajeno topli za ovo doba godine.
  Otvaram suvozačka vrata i uzimam je za ruku. Nije žena, nije dijete. Sigurno nije anđeo. Anđeli nemaju slobodnu volju.
  Ali ipak, to je ljepota koja uništava mir.
  Zove se Tessa Ann Wells.
  Zove se Magdalena.
  Ona je druga.
  Ona neće biti posljednja.
  OceanofPDF.com
  3
  PONEDJELJAK, 5:20
  TAMO.
  Povjetarac je nosio ispušne plinove i još nešto. Miris boje. Možda petroleja. Ispod njega, smeće i ljudski znoj. Mačka je cvilila, a onda...
  Miran.
  Nosio ju je pustolovinom.
  Nije mogla vrištati. Nije se mogla pomaknuti. Ubrizgao joj je lijek koji joj je udove ostavio omekšale i krhke; um joj je bio obavijen prozirnom sivom maglom.
  Za Tessu Wells, svijet je jurio u vrtložnom toku prigušenih boja i treperavih geometrijskih oblika.
  Vrijeme je stalo. Zamrzni se. Otvorila je oči.
  Bili su unutra. Silazili su drvenim stepenicama. Miris urina i trulog mesa. Dugo nije jela, a od mirisa joj se prevrnuo želudac, a žuč joj se skupila u grlu.
  Postavio ju je u podnožje stupa, namjestivši joj tijelo i udove kao da je neka vrsta lutke.
  Stavio joj je nešto u ruke.
  Ružičnjak.
  Vrijeme je prolazilo. Misli su joj ponovno odlutale. Ponovno je otvorila oči kad joj je dodirnuo čelo. Osjetila je trag u obliku križa koji je tamo napravio.
  O Bože moj, pomazuje li me?
  Odjednom su joj u mislima bljesnula sjećanja poput srebra, nestalan odraz djetinjstva. Sjetila se...
  -jahanje u okrugu Chester, i način na koji me vjetar bockao u lice, i božićno jutro, i način na koji je mamin kristal hvatao šarena svjetla ogromnog drvca koje je tata kupovao svake godine, i Bing Crosby, i ona glupa pjesma o havajskom Božiću i njegovom-
  Sada je stajao pred njom, uvlačeći konac u ogromnu iglu. Govorio je polako, monotono:
  Latinski?
  - kad je zavezao čvor na debelom crnom koncu i čvrsto ga zategnuo.
  Znala je da neće napustiti ovo mjesto.
  Tko će se brinuti za njenog oca?
  Sveta Marijo, Majko Božja...
  Prisilio ju je da se dugo moli u toj maloj sobi. Šapnuo joj je najstrašnije riječi na uho. Molila se da to prestane.
  Molite za nas grešnike...
  Podigao joj je suknju do bokova, a zatim sve do struka. Kleknuo je i raširio joj noge. Donja polovica tijela bila joj je potpuno paralizirana.
  Molim te Bože, učini da se ovo zaustavi.
  Sada...
  Prestani s ovim.
  I u času naše smrti...
  Tada je, na ovom vlažnom i raspadajućem mjestu, u ovom zemaljskom paklu, ugledala bljesak čelične bušilice, čula zujanje motora i znala da su joj molitve konačno uslišene.
  OceanofPDF.com
  4
  PONEDJELJAK, 6:50 UJUTRO.
  "KAKAO PUFFOVI".
  Muškarac ju je promatrao, usana stisnutih u žutu grimasu. Stajao je nekoliko metara dalje, ali Jessica je osjetila opasnost koja je dopirala iz njega, odjednom okusivši gorak okus vlastitog užasa.
  Dok ju je promatrao, Jessica je osjetila kako se rub krova približava iza nje. Posegnula je za futrolom za rame, ali ona je, naravno, bila prazna. Preturala je po džepovima. Lijevo: nešto što je izgledalo kao kopča za kosu i nekoliko novčića od 25 centi. Desno: zrak. Velik. Na putu dolje bit će potpuno opremljena da podigne kosu i obavi međugradski poziv.
  Jessica je odlučila upotrijebiti jedini štafetni ...
  "Što?"
  I opet je razbojnik rekao: "Kakao pufovi."
  Riječi su se činile jednako apsurdnima kao i okruženje: zasljepljujuće svijetao dan, nebo bez oblaka, bijeli galebovi koji tvore lijen elipsu iznad glave. Osjećala se kao da bi trebala biti nedjelja ujutro, ali Jessica je nekako znala da nije. Nijedno nedjeljno jutro nije moglo sadržavati toliko opasnosti ili izazvati toliko straha. Nijedno nedjeljno jutro neće je zateći na krovu Centra za kazneno pravosuđe u centru Philadelphije s ovim zastrašujućim gangsterom koji se približava.
  Prije nego što je Jessica mogla progovoriti, član bande je još jednom ponovio svoje riječi. "Napravio sam ti kakao kolačiće, mama."
  Zdravo.
  Majka?
  Jessica je polako otvorila oči. Jutarnje sunce probijalo ju je sa svih strana poput tankih žutih bodeža, probadajući joj mozak. Uopće nije bio gangster. Umjesto toga, njezina trogodišnja kći Sophie sjedila je na njezinim prsima, njezina puderastoplava spavaćica isticala je rubin rumenilo njezinih obraza, a lice joj je bilo slika nježno ružičastih očiju okruženih uraganom kestenjastih kovrča. Sada je, naravno, sve imalo smisla. Sada je Jessica razumjela težinu koja joj je pritisnula srce i zašto je zastrašujući muškarac iz njezine noćne more pomalo nalikovao Elmu.
  - Kolačići od kakaa, draga?
  Sofija Balzano je kimnula.
  "A što je s kakao pufovima?"
  "Napravila sam ti doručak, mama."
  "Jesi li to učinio/la?"
  "Da."
  "Sasvim sam?"
  "Da."
  - Nisi li ti velika cura?
  "Ja."
  Jessica je stavila svoj najstroži izraz lica. "Što je mama rekla o penjanju u ormare?"
  Sophieino se lice iskrivilo u niz izbjegavajućih manevara, pokušavajući smisliti priču koja bi objasnila kako je uzela žitarice iz gornjih ormarića bez da se popela na radnu ploču. Na kraju je jednostavno pokazala majci veliku, tamnosmeđu kosu i, kao i uvijek, razgovor je bio završen.
  Jessica se morala nasmiješiti. Zamislila je Hirošimu, koja je vjerojatno bila kuhinja. "Zašto si mi napravila doručak?"
  Sofija je prevrnula očima. Nije li bilo očito? "Treba ti doručak prvog dana škole!"
  "Ovo je istina."
  "Ovo je najvažniji obrok u danu!"
  Sophie je, naravno, bila premala da bi razumjela koncept rada. Od trenutka kada je krenula u vrtić - skupu ustanovu u centru grada pod nazivom Educare - svaki put kad bi njezina majka napustila kuću na bilo koje dulje vrijeme, za Sophie je to bilo kao odlazak u školu.
  Kako se jutro približavalo pragu svijesti, strah je počeo nestajati. Jessica je bila oslobođena počinitelja - scenarij iz sna koji joj je postao previše poznat u posljednjih nekoliko mjeseci. Držala je svoju prekrasnu bebu. Živjela je u svojoj teško hipoteciranoj dvojnoj kući u sjeveroistočnoj Philadelphiji; njezin dobro financirani Jeep Cherokee bio je parkiran u garaži.
  Sef.
  Jessica se nagnula i uključila radio, a Sophie ju je čvrsto zagrlila i još jače poljubila. "Kasno je!" rekla je Sophie, zatim skliznula s kreveta i potrčala preko spavaće sobe. "Hajde, mama!"
  Dok je Jessica gledala kako joj kći nestaje iza ugla, pomislila je da u svojih dvadeset devet godina nikada nije bila tako sretna što dočekuje ovaj dan; nikada nije bila tako sretna što završava noćnu moru koja je započela onog dana kada je saznala da je premještaju u odjel za ubojstva.
  Danas joj je bio prvi dan kao detektivke za ubojstva.
  Nadala se da će ovo biti posljednji dan kada će vidjeti taj san.
  Iz nekog razloga je sumnjala u to.
  Detektiv.
  Iako je gotovo tri godine radila u odjelu za motorna vozila i cijelo vrijeme nosila značku, znala je da su upravo najprobraniji odjeli u odjelu - pljačke, narkotici i ubojstva - ti koji nose pravi prestiž te titule.
  Danas je bila jedna od elite. Jedna od rijetkih odabranih. Od svih detektiva sa zlatnom značkom u filadelfijskoj policiji, muškarci i žene iz odjela za ubojstva smatrani su bogovima. Nije se moglo težiti višem pozivu u provedbi zakona. Iako je istina da su tijela otkrivana tijekom svih vrsta istraga, od pljački i provala do neuspjelih poslova s drogom i obiteljskih svađa koje su krenule loše, kad god se nije mogao pronaći puls, detektivi odjela odlučili su podići slušalicu i nazvati odjel za ubojstva.
  Od danas nadalje, ona će govoriti u ime onih koji više ne mogu govoriti sami za sebe.
  Detektiv.
  
  "Želiš malo maminih žitarica?" upitala je Jessica. Pojela je pola svoje ogromne zdjele Cocoa Puffsa - Sophie joj je natočila gotovo cijelu kutiju - koja se brzo pretvarala u nešto što je nalikovalo slatkom bež kalupu.
  "Ne, saonice", rekla je Sophie s ustima punim kolačića.
  Sophie je sjedila nasuprot nje za kuhinjskim stolom, žustro bojeći nešto što je izgledalo kao narančasta, šesteronoga verzija Shreka, dok je neizravno pravila kekse od lješnjaka, svoje omiljene.
  "Jesi li sigurna?" upitala je Jessica. "Stvarno je, stvarno dobro."
  - Ne, saonice.
  Prokletstvo, pomislila je Jessica. Djevojka je bila jednako tvrdoglava kao i ona. Kad god bi Sophie donijela odluku, bila je nepokolebljiva. To je, naravno, bila i dobra i loša vijest. Dobra vijest, jer je značila da Jessicina i Vincentova Balzanova djevojčica neće lako odustati. Loša vijest, jer je Jessica mogla zamisliti svađe s tinejdžerkom Sophie Balzano zbog kojih bi Pustinjska oluja izgledala kao tučnjava u pješčaniku.
  Ali sada kada su ona i Vincent prekinuli, Jessica se pitala kako će to dugoročno utjecati na Sophie. Bilo je bolno jasno da Sophie nedostaje otac.
  Jessica je bacila pogled na čelo stola, gdje je Sophie pripremila mjesto za Vincenta. Istina, odabrala je malu kutlaču za juhu i vilicu za fondue iz pribora za jelo, ali važan je bio trud. Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, kad god bi Sophie radila nešto vezano uz obiteljsko okruženje, uključujući subotnje popodnevne čajeve u dvorištu, zabave kojima je obično prisustvovala njezina menažerija plišanih medvjedića, pataka i žirafa, uvijek bi rezervirala mjesto za svog oca. Sophie je bila dovoljno stara da shvati da je svemir njezine male obitelji okrenut naglavačke, ali dovoljno mlada da vjeruje da ga magija male djevojčice može poboljšati. To je bio jedan od tisuću razloga zašto je Jessicino srce boljelo svaki dan.
  Jessica je upravo počela smišljati plan kako bi odvratila Sophie kako bi mogla dohvatiti sudoper sa zdjelom za salatu punom kakaa kad je zazvonio telefon. Bila je to Jessicina sestrična Angela. Angela Giovanni bila je godinu dana mlađa i najbliža Jessicinoj sestrični.
  "Dobar dan, detektive za ubojstva Balzano", rekla je Angela.
  - Bok, Angie.
  "Jesi li spavao/spavala?"
  "O, da. Imam puna dva sata."
  "Jesi li spreman/spremna za veliki dan?"
  "Ne baš."
  "Samo obuci svoj oklop po mjeri i bit će sve u redu", rekla je Angela.
  "Ako ti tako kažeš", rekla je Jessica. "Jednostavno jest."
  "Što?"
  Jessicin strah bio je toliko nejasan, toliko općenite prirode da joj je bilo teško da mu da ime. Doista je bilo kao njezin prvi dan u školi. Vrtić. "To je jednostavno prva stvar koje sam se ikada bojala."
  "Bok!" započe Angela, a optimizam joj jača. "Tko je diplomirao na fakultetu za tri godine?"
  Bila je to stara rutina za njih dvije, ali Jessici nije smetalo. Ne danas. "Ja."
  "Tko je položio ispit za napredovanje iz prvog pokušaja?"
  "Meni."
  "Tko je pretukao Ronnieja Anselma do suza jer se nosio sa svojim osjećajima tijekom Beetlejuicea?"
  "To bih bila ja", rekla je Jessica, iako se sjećala da joj zapravo nije smetalo. Ronnie Anselmo bio je jako drag. Ipak, princip je bio tu.
  "Prokleto točno. Naša mala Calista Braveheart", rekla je Angela. "I sjetite se što je baka govorila: 'Meglio un uovo oggi che una Gallina Domani.'"
  Jessica se prisjetila svog djetinjstva, praznika u bakinoj kući u ulici Christian u južnoj Philadelphiji, mirisa češnjaka, bosiljka, umaka Asiago i pečenih paprika. Sjetila se svoje bake kako sjedi na svom malom trijemu u proljeće i ljeto, s iglama za pletenje u rukama, naizgled beskrajno tkajući prekrivače na besprijekornom cementu, uvijek zelenom i bijelom, bojama Philadelphia Eaglesa, i obasipajući svojim duhovitostima svakoga tko bi je slušao. To je stalno koristila. Bolje jaje danas nego kokoš sutra.
  Razgovor se pretvorio u teniski meč o obiteljskim pitanjima. Sve je bilo u redu, manje-više. Tada je, kako se i očekivalo, Angela rekla:
  - Znaš, pitao je za tebe.
  Jessica je točno znala na koga je Angela mislila pod njim.
  "O, da?"
  Patrick Farrell radio je kao liječnik hitne pomoći u bolnici St. Joseph, gdje je Angela radila kao medicinska sestra. Patrick i Jessica imali su kratku, iako prilično čednu, aferu prije nego što se Jessica zaručila za Vincenta. Upoznala ga je jedne večeri kada je, kao uniformirana policajka, dovela susjedovog dječaka na hitnu - dječaka koji je izgubio dva prsta s M-80. Ona i Patrick su ležerno hodali oko mjesec dana.
  U to vrijeme, Jessica je hodala s Vincentom, uniformiranim policajcem iz Trećeg okruga. Kad je Vincent postavio pitanje i Patrick je bio prisiljen obvezati se, Patrick je to odgodio. Sada, nakon prekida, Jessica se milijardu puta pitala je li pustila dobrog muškarca da ode.
  "Čezne, Jess", rekla je Angela. Angela je bila jedina osoba sjeverno od Mayberryja koja je koristila riječi poput čežnje. "Ništa srceparajuće od zgodnog zaljubljenog muškarca."
  Naravno, bila je u pravu što se tiče ljepote. Patrick je pripadao onoj rijetkoj crnoj irskoj pasmini: tamna kosa, duboke plave oči, široka ramena, rupice na rupicama. Nitko nikada nije izgledao bolje u bijelom laboratorijskom ogrtaču.
  "Udana sam žena, Angie."
  - Nisam baš oženjen/a.
  "Samo mu reci da sam ga... pozdravila", rekla je Jessica.
  - Samo zdravo?
  "Da. Baš sada. Zadnje što mi treba u životu je muškarac."
  "To su vjerojatno najtužnije riječi koje sam ikad čula", rekla je Angela.
  Jessica se nasmijala. "U pravu si. To zvuči prilično jadno."
  - Je li sve spremno za večeras?
  "O da", rekla je Jessica.
  "Kako se zove?"
  "Jesi li spreman/spremna?"
  "Udari me."
  "Sjajni Munoz".
  "Vau", rekla je Angela. "Svjetluca?"
  "Iskra".
  - Što znaš o njoj?
  "Vidjela sam snimku njezine posljednje borbe", rekla je Jessica. "Puhica za puder."
  Jessica je bila jedna od male, ali rastuće skupine boksačica iz Philadelphije. Ono što je započelo kao hobi u teretanama Policijske atletske lige dok je Jessica pokušavala smršavjeti tijekom trudnoće, preraslo je u ozbiljan pothvat. S rezultatom od 3-0, sve tri pobjede nokautom, Jessica je već počela dobivati pozitivne komentare u medijima. Činjenica da je nosila prašnjavo ružičaste satenske gaćice s natpisom "JESSIE BALLS" izvezenim na struku također nije naštetila njezinom imidžu.
  "Bit ćeš tamo, zar ne?" upitala je Jessica.
  "Apsolutno."
  "Hvala, prijatelju", rekla je Jessica, pogledavši na sat. "Slušaj, moram trčati."
  "I ja."
  - Imam još jedno pitanje za tebe, Angie.
  "Vatra."
  "Zašto sam opet postao policajac?"
  "Lako je", rekla je Angela. "Samo ga ispruži i okreni."
  "Osam sati."
  "Bit ću tamo."
  "Volim te."
  "I ja tebe volim."
  Jessica je spustila slušalicu i pogledala Sophie. Sophie je odlučila da bi bilo dobro spojiti točkice na svojoj točkastoj haljini narančastim čarobnim markerom.
  Kako će, dovraga, preživjeti ovaj dan?
  
  Kad se Sophie presvukla i uselila kod Paule Farinacci - božji dar od dadilje koja je živjela tri kuće dalje i bila jedna od Jessicinih najboljih prijateljica - Jessica se vratila kući, a njezino kukuruznozeleno odijelo već se počelo gužvati. Kad je radila u Automobilskom odjelu, mogla je birati traperice i kožu, majice kratkih rukava i majice s kapuljačom, a ponekad i hlače. Voljela je izgled Glocka prebačenog preko boka njezinih najboljih izblijedjelih Levis cipela. Svi policajci su to voljeli, iskreno. Ali sada je trebala izgledati malo profesionalnije.
  Lexington Park je stabilna četvrt u sjeveroistočnoj Philadelphiji, koja graniči s parkom Pennypack. U njoj je bio smješten i velik broj policajaca, zbog čega provale u Lexington Parku ovih dana nisu bile česte. Muškarci na drugom katu kao da su imali patološku averziju prema praznim točkama i slinavim rotvajlerima.
  Dobrodošli u Policijsku zemlju.
  Ulazite na vlastitu odgovornost.
  Prije nego što je Jessica stigla do prilaza, čula je metalno režanje i znala je da je to Vincent. Tri godine u automobilskoj industriji dale su joj istančan osjećaj za logiku motora, pa je kad je Vincentov promukli Harley Shovelhead iz 1969. zaokrenuo iza ugla i zaustavio se na prilazu, znala da joj je osjećaj za klip još uvijek potpuno funkcionalan. Vincent je također imao stari Dodge kombi, ali kao i većina motorista, čim bi termometar dosegao 38 stupnjeva Celzijusa (a često i ranije), uskočio bi na Hoga.
  Kao detektiv za narkotike u civilu, Vincent Balzano imao je neograničenu slobodu kada je u pitanju njegov izgled. S četverodnevnom bradom, izlizanom kožnom jaknom i sunčanim naočalama u stilu Serengetija, više je sličio kriminalcu nego policajcu. Njegova tamnosmeđa kosa bila je duža nego ikad prije, skupljena u rep. Sveprisutni zlatni raspelo koje je nosio na zlatnom lančiću oko vrata treperilo je na jutarnjem suncu.
  Jessica je oduvijek imala slabost prema mračnim zločestim dečkima.
  Odgurnula je tu misao i na lice namjestila blistav izraz.
  - Što želiš, Vincente?
  Skinuo je sunčane naočale i mirno upitao: "U koje je vrijeme otišao?"
  "Nemam vremena za ova sranja."
  - To je jednostavno pitanje, Jesse.
  - Ni to te se ne tiče.
  Jessica je vidjela da je boli, ali u tom trenutku joj nije bilo stalo.
  "Ti si moja žena", započeo je, kao da joj daje uvod u njihov život. "Ovo je moj dom. Moja kći ovdje spava. To je moja prokleta stvar."
  Spasi me od talijansko-američkog muškarca, pomislila je Jessica. Je li ikada postojalo posesivnije stvorenje u prirodi? Talijansko-američki muškarci činili su da srebrnoleđe gorile izgledaju inteligentno. Talijansko-američki policajci bili su još gori. Poput nje same, Vincent je rođena i odrasla na ulicama južne Philadelphije.
  "Oh, je li to tvoja stvar sada? Je li to bila tvoja stvar kad si se ševio s tom kurvom? Hmm? Kad si se ševio s tom velikom, smrznutom kurvom iz Južnog Jerseyja u mom krevetu?"
  Vincent je protrljao lice. Oči su mu bile crvene, držanje pomalo umorno. Bilo je jasno da se vraća s duge turneje. Ili možda duge noći nečeg drugog. "Koliko se puta moram ispričavati, Jess?"
  "Još nekoliko milijuna, Vincent. Onda ćemo biti prestari da se sjećamo kako si me prevario."
  Svaki odjel ima svoje "zečice" za značke, štovatelje policajaca koji bi, ugledavši uniformu ili značku, iznenada osjetili nekontroliranu potrebu da se sruše i rašire noge. Droga i porok bili su najčešći, iz očitih razloga. Ali Michelle Brown nije bila "zečica" za značke. Michelle Brown je imala aferu. Michelle Brown je spavala sa svojim mužem u njegovom vlastitom domu.
  "Jesse."
  "Treba mi ovo sranje danas, zar ne? Stvarno mi treba."
  Vincentovo se lice omekšalo, kao da se upravo sjetio koji je dan. Otvorio je usta da progovori, ali Jessica je podigla ruku i prekinula ga.
  "Nije potrebno", rekla je. "Ne danas."
  "Kada?"
  Istina je bila da nije znala. Je li joj nedostajao? Očajnički. Hoće li to pokazati? Nikada u milijun godina.
  "Ne znam."
  Unatoč svim svojim manama - a bilo ih je mnogo - Vincent Balzano znao je kada je vrijeme da ostavi ženu. "Hajde", rekao je. "Dopusti mi da te barem povezem."
  Znao je da će odbiti, napuštajući sliku Phyllis Diller koju bi pružila vožnja Harleyjem do Roundhousea.
  Ali on se nasmiješio tim prokletim osmijehom, istim onim koji ju je odveo u krevet, i ona je gotovo... gotovo... popustila.
  "Moram ići, Vincente", rekla je.
  Obišla je bicikl i nastavila prema garaži. Koliko god se htjela okrenuti, opirala se. Prevario ju je i sada se ona osjećala užasno.
  Što nije u redu s ovom slikom?
  Dok se namjerno petljala s ključevima, vadeći ih, na kraju je čula kako se motocikl pali, kreće unatrag, prkosno zaurla i nestaje niz ulicu.
  Kad je pokrenula Cherokeeja, nazvala je 1060. KYW joj je rekao da je autocesta I-95 zakrčena. Pogledala je na sat. Ima vremena. Ući će u grad avenijom Frankford.
  Dok je izlazila iz prilaza, ugledala je kola hitne pomoći ispred kuće Arrabiata s druge strane ulice. Opet. Uhvatila je pogled Lily Arrabiate i Lily je mahnula. Očito je Carmine Arrabiata imao svoj tjedni srčani udar zbog lažne uzbune, česta pojava otkad se Jessica sjećala. Došlo je do točke u kojoj grad više nije slao kola hitne pomoći. Arrabiate su morale zvati privatna kola hitne pomoći. Lily je mahnula dvostruko. Prvo, da kaže Jessici da je Carmine dobro. Barem sljedećih tjedan dana ili tako nekako.
  Dok se Jessica kretala prema Cottman aveniji, razmišljala je o glupoj svađi koju je upravo imala s Vincentom i kako bi jednostavan odgovor na njegovo početno pitanje odmah prekinuo raspravu. Prethodne večeri prisustvovala je organizacijskom sastanku Katoličkog roštilja sa starim obiteljskim prijateljem, Daveyjem Pizzinom, visokim metar i šezdeset. Bio je to godišnji događaj kojem je Jessica prisustvovala otkad je bila tinejdžerica, i bio je to najdalja stvar od zamislivog spoja, ali Vincent to nije trebao znati. Davey Pizzino pocrvenio je na reklamu za Ljetnu večer. Davey Pizzino, trideset osmogodišnjak, bio je najstariji živi djevac istočno od Alleghenyja. Davey Pizzino otišao je u pola deset.
  Ali činjenica da ju je Vincent vjerojatno špijunirao beskrajno ju je ljutila.
  Neka misli što hoće.
  
  NA PUTU DO CENTRA GRADA, Jessica je promatrala kako se kvartovi mijenjaju. Nijedan drugi grad kojeg se mogla sjetiti nije imao toliko podijeljen identitet između propadanja i sjaja. Nijedan drugi grad nije se s više ponosa držao prošlosti niti s takvim žarom zahtijevao budućnost.
  Vidjela je par hrabrih trkača kako se probijaju kroz Frankford, i vrata su se širom otvorila. Preplavila ju je bujica sjećanja i emocija.
  Počela je trčati s bratom kad je imao sedamnaest godina; ona je imala samo trinaest godina, bila je mršava, s tankim laktovima, oštrim lopaticama i koščatim koljenima. Prve godine ili nešto više nije imala nade da će mu dostići tempo ili korak. Michael Giovanni bio je visok nešto manje od 180 centimetara i težio je vitkog, mišićavog 84 kilograma.
  Kroz ljetnu vrućinu, proljetnu kišu i zimski snijeg, trčali su ulicama Južne Philadelphije, Michael uvijek nekoliko koraka ispred; Jessica se uvijek borila da ga održi ukorak, uvijek u tihom strahopoštovanju prema njegovoj gracioznosti. Jednom, na svoj četrnaesti rođendan, pretekla ga je do stepenica katedrale sv. Pavla, utrke u kojoj Michael nikada nije posustao u svojoj izjavi poraza. Znala je da ju je pustio da pobijedi.
  Jessica i Michael izgubili su majku od raka dojke kada je Jessica imala samo pet godina, i od tog dana nadalje, Michael je bio tu za svako ogrebano koljeno, svako slomljeno srce svake mlade djevojke, svaki put kada bi postala žrtvom nekog nasilnika iz susjedstva.
  Imala je petnaest godina kada se Michael pridružio marincima, slijedeći očeve stope. Sjetila se koliko su svi bili ponosni kada se prvi put vratio kući u svečanoj uniformi. Svi Jessicini prijatelji bili su očajnički zaljubljeni u Michaela Giovannija, u njegove karamel oči i lagan osmijeh, u samouvjeren način na koji je smirivao starije osobe i djecu. Svi su znali da će se nakon službe pridružiti policiji i krenuti očevim stopama.
  Imala je petnaest godina kada je Michael, koji je služio u Prvom bataljunu Jedanaestog marinskog korpusa, poginuo u Kuvajtu.
  Njezin otac, trostruki odlikovani policijski veteran koji je još uvijek nosio iskaznicu svoje pokojne supruge u džepu na prsima, tog je dana potpuno zatvorio svoje srce i sada ovim putem hoda samo u društvu svoje unuke. Unatoč malom rastu, Peter Giovanni, u društvu sina, bio je visok tri metra.
  Jessica je trebala na pravnom fakultetu, pa na pravnom, ali one noći kada su dobili vijest o Michaelovoj smrti, znala je da će otići u policiju.
  A sada, dok je započinjala ono što je u biti bila potpuno nova karijera u jednom od najuglednijih odjela za ubojstva od svih policijskih uprava u zemlji, činilo se da je pravni fakultet san prepušten mašti na vidjelo.
  Možda jednog dana.
  Može biti.
  
  Dok se Jessica zaustavila na parkiralištu Roundhousea, shvatila je da se ničega ne sjeća. Ničega. Sve to pamćenje postupaka, dokaza, godina provedenih na ulicama - sve joj je to iscrpilo mozak.
  Je li zgrada postala veća?, pitala se.
  Na vratima je ugledala svoj odraz u staklu. Nosila je prilično skupu suknju i svoje najbolje, praktične policijske cipele. Daleko od poderanih traperica i majica s kapuljačom koje je voljela kao studentica na Templeu, onih burnih godina prije Vincenta, prije Sophie, prije akademije, prije svega... ovoga. "Ništa na svijetu", pomislila je. Sada je njezin svijet bio izgrađen na tjeskobi, uokviren tjeskobom, s krovom koji prokišnjava, prekriven strepnjom.
  Iako je mnogo puta ulazila u ovu zgradu i iako je vjerojatno mogla pronaći put do dizala sa zavezanim očima, sve joj se činilo strano, kao da to vidi prvi put. Prizori, zvukovi, mirisi - sve se stopilo u ludi karneval koji je činio ovaj mali kutak filadelfijskog pravosudnog sustava.
  Bilo je to prekrasno lice svog brata Michaela koje je Jessica ugledala kad je posegnula za kvakom, slika koja će joj se vraćati mnogo puta tijekom sljedećih nekoliko tjedana dok su se stvari na kojima je temeljila cijeli svoj život počele definirati kao ludost.
  Jessica je otvorila vrata, ušla unutra i pomislila:
  Čuvaj mi leđa, veliki brate.
  Čuvaj mi leđa.
  OceanofPDF.com
  5
  PONEDJELJAK, 7:55
  Odjel za ubojstva filadelfijske policijske uprave bio je smješten u prizemlju Roundhousea, zgrade policijske uprave - ili PAB-a, kako su je često nazivali - na uglu Osme i Race ulice, nadimka zbog kružnog oblika trokatnice. Čak su i dizala bila okrugla. Kriminalci su voljeli primijetiti da iz zraka zgrada izgleda kao par lisica. Kad god bi se bilo gdje u Philadelphiji dogodila sumnjiva smrt, poziv bi stizao ovdje.
  Od šezdeset pet detektiva u jedinici, samo ih je nekoliko bilo žena, a uprava je očajnički željela to promijeniti.
  Svi su znali da u politički osjetljivom odjelu poput NDP-a ovih dana nije nužno promaknuta osoba, već često statistika, delegat iz neke demografske skupine.
  Jessica je to znala. Ali također je znala da je njezina karijera na ulici iznimna i da je zaslužila mjesto u odjelu za ubojstva, čak i ako je stigla nekoliko godina ranije od standardnih desetak godina. Imala je diplomu iz kaznenog pravosuđa; bila je više nego sposobna uniformirana policajka, zasluživši dvije pohvale. Ako je morala srušiti nekoliko staromodnih glava u odjelu, neka bude tako. Bila je spremna. Nikada nije odustala od borbe i nije namjeravala ni sada početi.
  Jedan od trojice šefova odjela za ubojstva bio je narednik Dwight Buchanan. Ako su detektivi za ubojstva govorili u ime mrtvih, onda je Ike Buchanan govorio u ime onih koji su govorili u ime mrtvih.
  Dok je Jessica ulazila u dnevnu sobu, Ike Buchanan ju je primijetio i mahnuo. Dnevna smjena počinjala je u osam, pa je soba u to vrijeme bila prepuna. Većina kasne smjene još je radila, što nije bilo neuobičajeno, pretvarajući već skučeni polukrug u skupinu tijela. Jessica je kimnula detektivima koji su sjedili za stolovima, svi muškarci, svi su razgovarali telefonom, a oni su joj uzvratili pozdrav hladnim, ležernim kimanjem glave.
  Nisam još bio/bila u klubu.
  "Uđite", rekao je Buchanan pružajući ruku.
  Jessica se rukovala s njim, a zatim ga slijedila, primijetivši njegovo lagano šepanje. Ike Buchanan je upucan tijekom bandskih ratova u Philadelphiji krajem 1970-ih i, prema legendi, prošao je pola tuceta operacija i godinu dana bolne rehabilitacije kako bi ponovno postao plav. Jedan od posljednjih željeznih ljudi. Vidjela ga je sa štapom nekoliko puta, ali ne danas. Ponos i upornost bili su više od luksuza na ovom mjestu. Ponekad su bili ljepilo koje je držalo lanac zapovijedanja na okupu.
  Ike Buchanan, sada u kasnim pedesetima, bio je vitak kao šiba, snažan i moćan, s bujnom kosom bijelom poput oblaka i gustim bijelim obrvama. Lice mu je bilo crveno i izbrazdano od gotovo šest desetljeća filadelfijskih zima i, ako je neka druga legenda istinita, više nego što je imao udjela u Divljim puranama.
  Ušla je u mali ured i sjela.
  "Ostavimo detalje." Buchanan je napola zatvorio vrata i otišao iza svog stola. Jessica ga je mogla vidjeti kako pokušava sakriti hramanje. Možda je bio odlikovani policajac, ali je ipak bio muškarac.
  "Da, gospodine."
  "Tvoja prošlost?"
  "Odrasla sam u južnoj Philadelphiji", rekla je Jessica, znajući da Buchanan sve to zna, znajući da je to formalnost. "Šesta i Katherine."
  "Škole?"
  "Išao sam u katedralu sv. Pavla. Zatim sam N.A. napisao svoj dodiplomski rad u Templeu."
  "Diplomirao si na Templeu za tri godine?"
  Tri i pol, pomislila je Jessica. Ali tko broji? "Da, gospodine. Kazneno pravosuđe."
  "Impresivan."
  "Hvala vam, gospodine. To je bilo puno..."
  "Jesi li radio u Trećem?" upitao je.
  "Da."
  "Kako je bilo raditi s Dannyjem O'Brienom?"
  Što je trebala reći? Da je on šefovski, mizogini, glupi kreten? "Narednik O'Brien je dobar časnik. Mnogo sam naučio od njega."
  "Danny O'Brien je neandertalac", rekao je Buchanan.
  "To je jedna škola mišljenja, gospodine", rekla je Jessica, svim silama pokušavajući suzbiti osmijeh.
  "Dakle, reci mi", rekao je Buchanan. "Zašto si zapravo ovdje?"
  "Ne razumijem što misliš", rekla je. Kupujući vrijeme.
  "Policajac sam već trideset sedam godina. Teško je povjerovati, ali istina je. Vidio sam mnogo dobrih ljudi, mnogo loših. S obje strane zakona. Bilo je vrijeme kada sam bio baš kao ti. Spreman suočiti se sa svijetom, kazniti krivce i osvetiti se nevinima." Buchanan se okrenuo prema njoj. "Zašto si ovdje?"
  Budi mirna, Jess, pomislila je. Gađa te jajetom. Ovdje sam jer... jer mislim da mogu nešto promijeniti.
  Buchanan ju je trenutak promatrao. Nečitljivo. "I ja sam isto mislio kad sam bio tvojih godina."
  Jessica nije bila sigurna je li pokroviteljski tretirana ili ne. U njoj se pojavio Talijan. Južna Philadelphia se digla. "Ako vam ne smeta da pitam, gospodine, jeste li što promijenili?"
  Buchanan se nasmiješio. To je bila dobra vijest za Jessicu. "Nisam još u mirovini."
  Dobar odgovor, pomislila je Jessica.
  "Kako je tvoj tata?" upitao je, mijenjajući brzine dok je vozio. "Uživa li u mirovini?"
  Zapravo, penjao se po zidovima. Posljednji put kad je svratila do njegove kuće, stajao je kraj kliznih staklenih vrata, gledajući svoje malo dvorište s vrećicom sjemenki rajčice Roma u ruci. "Vrlo, gospodine."
  "On je dobar čovjek. Bio je odličan policajac."
  - Reći ću mu da si tako rekao. Bit će zadovoljan.
  "Činjenica da ti je Peter Giovanni otac neće ti ovdje ni pomoći ni naškoditi. Ako ti ikada stane na put, dođi k meni."
  Ni za milijun jebenih godina. "Hoću. Cijenim to."
  Buchanan je ustao, nagnuo se naprijed i pozorno je pogledao. "Ovaj posao je slomio mnoga srca, detektive. Nadam se da niste jedno od njih."
  "Hvala vam, gospodine."
  Buchanan je pogledao preko njezina ramena u dnevnu sobu. "Kad smo već kod onih koji slamaju srca."
  Jessica je pratila njegov pogled do krupnog muškarca koji je stajao pokraj stola za zadatke i čitao faks. Ustali su i izašli iz Buchananova ureda.
  Dok su mu se približavali, Jessica je procijenila muškarca. Imao je oko četrdeset godina, visok oko 180 cm, možda 100 kg, i bio je građen. Imao je svijetlosmeđu kosu, zimskozelene oči, ogromne ruke i debeli, sjajni ožiljak iznad desnog oka. Čak i da nije znala da je detektiv za ubojstva, pretpostavila bi. Ispunjavao je sve uvjete: lijepo odijelo, jeftinu kravatu, cipele koje nisu bile uglancane otkako su izašle iz tvornice i trio obaveznih mirisa: duhan, certifikati i slabašan trag Aramisa.
  "Kako je beba?" upitao je Buchanan čovjeka.
  "Deset prstiju na rukama, deset prstiju na nogama", rekao je čovjek.
  Jessica je izgovorila šifru. Buchanan je pitao kako napreduje trenutni slučaj. Detektivov odgovor je značio: "Sve je u redu."
  "Riff Raff", rekao je Buchanan. "Upoznaj svog novog partnera."
  "Jessica Balzano", rekla je Jessica pružajući ruku.
  "Kevin Byrne", odgovorio je. "Drago mi je."
  Ime je odmah vratilo Jessicu godinu dana unatrag. Slučaj Morrisa Blancharda. Svaki policajac u Philadelphiji pratio ga je. Byrneova slika bila je oblijepljena po cijelom gradu, u svim vijestima, novinama i lokalnim časopisima. Jessica se iznenadila što ga nije prepoznala. Na prvi pogled, činio se pet godina starijim od čovjeka kojeg se sjećala.
  Buchananu je zazvonio telefon. Ispričao se.
  "I meni isto", odgovorila je. Podigla je obrve. "Riff Raff?"
  "Duga je to priča. Doći ćemo do toga." Rukovali su se dok je Byrne registrirao ime. "Jeste li vi supruga Vincenta Balzana?"
  Isuse Kriste, pomislila je Jessica. U policiji ima gotovo sedam tisuća policajaca, i svi bi mogli stati u telefonsku govornicu. Dodala je još nekoliko stopa-funti - ili, u ovom slučaju, kilograma ruke - svom rukovanju. "Samo formalno", rekla je.
  Kevin Byrne je shvatio poruku. Trgnuo se i nasmiješio. "Shvatio sam."
  Prije nego što ju je pustio, Byrne ju je nekoliko sekundi gledao, onako kako to mogu samo iskusni policajci. Jessica je znala sve o tome. Znala je za klub, teritorijalnu strukturu odjela, kako se policajci povezuju i štite. Kad je prvi put raspoređena u Auto, morala se svakodnevno dokazivati. Ali u roku od godinu dana, mogla se družiti s najboljima od njih. U roku od dvije godine, mogla je napraviti J-okret na pet centimetara debelom, tvrdo zbijenom ledu, podesiti Shelby GT u mraku i pročitati VIN kroz slomljenu kutiju cigareta Kools na nadzornoj ploči zaključanog automobila.
  Kad je uhvatila pogled Kevina Byrnea i pogledala ga ravno u oči, nešto se dogodilo. Nije bila sigurna je li to dobro, ali mu je to dalo do znanja da nije novakinja, nije čizma, nije novakinja s mokrim sjedalom koja je ovdje dospjela zahvaljujući svojim vodoinstalaterskim vještinama.
  Maknuli su ruke kad je zazvonio telefon na stolu za zadatke. Byrne se javio i napravio nekoliko bilješki.
  "Vozimo se", rekao je Byrne. Kotač je predstavljao rutinski popis zadataka za detektive. Jessicino se srce steglo. Koliko dugo je radila, četrnaest minuta? Zar nije trebalo biti razdoblje mirovanja? "Mrtva djevojka u gradu cracka", dodao je.
  Mislim da ne.
  Byrne je pogledao Jessicu s nečim između osmijeha i izazova. Rekao je: "Dobrodošla u Odjel za ubojstva."
  
  "KAKO POZNAJEŠ VINCENTA?" upitala je Jessica.
  Nakon što su izašli s parkirališta, vozili su se u tišini nekoliko blokova. Byrne je vozio standardni Ford Taurus. Bila je to ista neugodna tišina koju su doživjeli na spoju naslijepo, što je, u mnogočemu, i bio ovaj spoj.
  "Prije godinu dana uhvatili smo dilera u Fishtownu. Dugo smo ga držali na oku. Svidio mu se jer je ubio jednog od naših doušnika. Pravi frajer. Nosio je sjekiru za pojasom."
  "Šarmantan."
  "O, da. Uglavnom, to je bio naš slučaj, ali Narkotici su inscenirali kupnju kako bi namamili kretena van. Kad je bilo vrijeme za ulazak, oko pet ujutro, bilo nas je šestero: četvero iz Odjela za ubojstva, dvoje iz Narkotika. Izlazimo iz kombija, provjeravamo Glockove, namještamo prsluke i krećemo prema vratima. Znate što trebate učiniti. Odjednom, Vincenta nema. Pogledamo okolo, iza kombija, ispod kombija. Ništa. Bilo je jebeno tiho, a onda smo odjednom čuli: "Prizemlji se"... na pod... ruke iza leđa, kučkin sine!" iz kuće. Ispalo je da je Vincent pobjegao, kroz vrata i u tipovu guzicu prije nego što se itko od nas mogao pomaknuti."
  "Zvuči kao Vince", rekla je Jessica.
  "Koliko je puta vidio Serpica?" upitao je Byrne.
  "Recimo to ovako", rekla je Jessica. "Imamo to na DVD-u i VHS-u."
  Byrne se nasmijao. "On je pravi frajer."
  "On je dio nečega."
  Tijekom sljedećih nekoliko minuta ponavljali su fraze poput "koga poznaješ", "gdje si išao u školu" i "tko te razotkrio". Sve ih je to vratilo njihovim obiteljima.
  "Dakle, je li istina da je Vincent nekoć pohađao sjemenište?" upitao je Byrne.
  "Deset minuta", rekla je Jessica. "Znaš kako je u ovom gradu. Ako si muškarac i Talijan, imaš tri mogućnosti. Bogosloviju, energetiku ili cementaru. Ima tri brata, svi u građevinarstvu."
  "Ako si Irac, to su vodoinstalaterske usluge."
  "To je to", rekla je Jessica. Iako se Vincent pokušavao predstaviti kao samodopadni domaćica iz Južne Philadelphije, imao je diplomu prvostupnika s Templea i sporedni predmet iz povijesti umjetnosti. Na Vincentovoj polici za knjige, pored knjiga "NDR", "Droge u društvu" i "Igra ovisnika", stajao je pohabani primjerak H.W. Jansonove "Povijesti umjetnosti". Nije bio baš kao Ray Liotta i pozlaćeni Malocchio.
  "Što se dogodilo s Vinceom i pozivom?"
  "Upoznao si ga. Misliš li da je stvoren za život pun discipline i poslušnosti?"
  Byrne se nasmijao. "A da ne spominjemo celibat."
  "Bez ikakvih komentara", pomislila je Jessica.
  "Dakle, razveli ste se?" upitao je Byrne.
  "Prekinuli smo", rekla je Jessica. "Ti?"
  "Rastavljen."
  Bio je to standardni policijski refren. Ako nisi bio u Splitsvilleu, bio si na cesti. Jessica je mogla nabrojati sretno oženjene policajce na jednoj ruci, ostavljajući prstenjak praznim.
  "Vau", rekao je Byrne.
  "Što?"
  "Samo razmišljam... Dvoje ljudi radi pod istim krovom. Dovraga."
  "Pričaj mi o tome."
  Jessica je od samog početka znala sve o problemima braka s dva simbola - ego, vrijeme, pritisak, opasnost - ali ljubav ima način da zamagli istinu koju znaš i oblikuje istinu koju tražiš.
  "Je li vam Buchanan održao svoj govor 'Zašto ste ovdje?'?" upitao je Byrne.
  Jessica je osjetila olakšanje što nije bila samo ona. "Da."
  "I rekla si mu da si došla ovamo jer želiš nešto promijeniti, zar ne?"
  Je li je trovao? Jessica je razmišljala. Dovraga s tim. Pogledala je unatrag, spremna pokazati nekoliko kandži. Smiješio se. Dopustila je da joj to izmakne. "Što je ovo, standard?"
  - Pa, to ide dalje od istine.
  "Što je istina?"
  "Pravi razlog zašto smo postali policajci."
  "A što je ovo?"
  "Velika trojka", rekao je Byrne. "Besplatna hrana, bez ograničenja brzine i dozvola da nekažnjeno premlaćujem idiote s velikim ustima."
  Jessica se nasmijala. Nikad nije čula da je to rečeno tako poetski. "Pa, recimo onda samo da nisam govorila istinu."
  "Što si rekao?"
  "Pitao sam ga misli li da je napravio ikakvu razliku."
  "O, čovječe", rekao je Byrne. "O, čovječe, o, čovječe, o, čovječe."
  "Što?"
  - Napao si Ikea prvog dana?
  Jessica je razmislila o tome. Zamišljala je. "Pretpostavljam."
  Byrne se nasmijao i zapalio cigaretu. "Super ćemo se slagati."
  
  Blok broj 1500 u ulici NORTH EIGHTH STREET, blizu Jeffersona, bio je pust pojas zaraslih u korov i vremenski opustošenih kuća u nizu - kosi trijemovi, raspadajuće stepenice, uvučeni krovovi. Duž krovova, strehe su pratile valovite konture močvarom obraslog bijelog bora; zubaci su istrunuli do bezubih, mrzovoljnih pogleda.
  Dva patrolna automobila projurila su pored kuće u kojoj je počinjen zločin, u središtu bloka. Dva uniformirana policajca stajala su na straži na stepenicama, obojica potajno držeći cigarete, spremni skočiti i lupiti čim stigne nadređeni.
  Počela je padati lagana kiša. Tamnoljubičasti oblaci na zapadu prijetili su grmljavinskom olujom.
  Preko puta kuće, troje crne djece, širom otvorenih očiju i nervozno, skakalo je s noge na nogu, uzbuđeno, kao da trebaju piškiti. Njihove bake motale su se uokolo, čavrljale i pušile, odmahujući glavom zbog ovog najnovijeg zločina. Za djecu, međutim, to nije bila tragedija. Bila je to igrana verzija serije POLICAJAC, s dozom CSI-ja ubačenom radi dramatičnog efekta.
  Dvoje latinoameričkih tinejdžera motalo se iza njih - u istim Rocawear majicama s kapuljačom, tankim brkovima i besprijekornim, rasvezanim Timberland cipelama. S ležernim zanimanjem promatrali su scenu, upisujući je u priče koje će uslijediti kasnije te večeri. Stajali su dovoljno blizu zbivanju da bi mogli promatrati, ali i dovoljno daleko da bi se stopili s urbanom pozadinom uz nekoliko brzih poteza kistom ako bi ih netko pitao.
  Hm? Što? Ne, stari, spavao sam.
  Pucanje? Ne, stari, imao sam mobitele, bilo je jebeno glasno.
  Kao i mnoge druge kuće u ulici, pročelje ove kuće u nizu imalo je šperploču pričvršćenu preko ulaza i prozora - pokušaj grada da je zatvori za ovisnike o drogama i sakupljače otpada. Jessica je izvadila svoju bilježnicu, provjerila sat i zabilježila vrijeme dolaska. Izašli su iz Taurusa i prišli jednom od policajaca sa značkama baš kad se Ike Buchanan pojavio na mjestu događaja. Kad god bi se dogodilo ubojstvo i dva nadzornika bila bi na dužnosti, jedan bi otišao na mjesto zločina dok bi drugi ostao u Roundhouseu kako bi koordinirao istragu. Iako je Buchanan bio viši policajac, ovo je bila serija Kevina Byrnea.
  "Što imamo ovog lijepog jutra u Philadelphiji?" upitao je Byrne s prilično dobrim dublinskim naglaskom.
  "U podrumu je maloljetna ubojica", rekla je policajka, zdepasta crnkinja u ranim dvadesetima. POLICAJAC J. DAVIS.
  "Tko ju je pronašao?" upitao je Byrne.
  "Gospodin DeJohn Withers." Pokazala je na raščupanog, očito beskućnika crnca koji je stajao blizu rubnika.
  "Kada?"
  "Negdje jutros. Gospodin Withers nije baš siguran oko vremena."
  - Nije provjerio svoj Palm Pilot?
  Policajac Davis se samo nasmiješio.
  "Je li išta dirao?" upitao je Byrne.
  "Kaže ne", rekao je Davis. "Ali on je tamo skupljao bakar, pa tko zna?"
  - Je li zvao?
  "Ne", rekao je Davis. "Vjerojatno nije imao sitniša." Još jedan značajno uzvratio osmijehom. "Dio nam je signal i mi smo pozvali radio."
  "Drži se za njega."
  Byrne je pogledao ulazna vrata. Bila su zapečaćena. "Kakva je ovo kuća?"
  Policajac Davis pokazao je na kuću u nizu s desne strane.
  - A kako ćemo ući unutra?
  Policajac Davis pokazao je na kuću u nizu s lijeve strane. Ulazna vrata bila su iščupana iz šarki. "Morat ćete proći kroz njih."
  Byrne i Jessica prošetale su kroz kuću u nizu sjeverno od mjesta zločina, davno napuštenu i ispreturanu. Zidovi su bili prekriveni godinama grafitima, a suhozid je bio izbušen desecima rupa veličine šake. Jessica je primijetila da nije ostao nijedan vrijedan predmet. Prekidači, utičnice, rasvjetna tijela, bakrena žica, pa čak i lajsne odavno su nestali.
  "Ovdje postoji ozbiljan problem feng shuija", rekao je Byrne.
  Jessica se nasmiješila, ali pomalo nervozno. Njezina glavna briga u ovom trenutku bila je da ne padne kroz trule grede u podrum.
  Izašli su straga i prošli kroz žičanu ogradu do stražnjeg dijela kuće, gdje se nalazilo mjesto zločina. Maleno dvorište, uz uličicu koja se proteže iza bloka kuća, bilo je prepuno napuštenih uređaja i guma, obraslo korovom i grmljem koji je trajao nekoliko sezona. Mala pseća kućica na stražnjem dijelu ograđenog prostora stajala je bez straže, lanac joj je zahrđao u zemlji, a plastična posuda do vrha bila je ispunjena prljavom kišnicom.
  Policajac u uniformi dočekao ih je na stražnjim vratima.
  "Čistiš li kuću?" upitao je Byrne. Kuća je bio vrlo nejasan pojam. Barem trećina stražnjeg zida zgrade je nestala.
  "Da, gospodine", rekao je. Na njegovoj pločici s imenom pisalo je "R. VAN DYKK". Imao je oko trideset godina, plavokosi Viking, mišićav i štrao. Rukama je povlačio tkaninu kaputa.
  Prenijeli su svoje informacije policajcu koji je vodio zapisnik s mjesta zločina. Ušli su kroz stražnja vrata i dok su se spuštali uskim stubama u podrum, prvo što ih je dočekao bio je smrad. Godine plijesni i truljenja drva miješale su se ispod mirisa ljudskog izmeta - urina, fekalija, znoja. Ispod svega toga ležala je nakaza koja je podsjećala na otvoreni grob.
  Podrum je bio dug i uzak, odražavajući raspored kuće u nizu iznad, otprilike četiri puta četiri metra, s tri potporna stupa. Provlačeći svoju Maglite lampu kroz prostor, Jessica je vidjela da je zatrpan trulim suhozidom, korištenim kondomima, bocama cracka i raspadajućim madracem. Prava forenzička noćna mora. U mokrom blatu vjerojatno je bilo tisuću blatnjavih otisaka stopala, ako samo dva; na prvi pogled, nijedan od njih nije izgledao dovoljno besprijekorno da bi ostavio koristan dojam.
  Usred svega toga bila je prekrasna mrtva djevojka.
  Mlada žena sjedila je na podu u središtu sobe, ruke su joj bile omotane oko jednog od potpornih stupova, a noge raširene. Pokazalo se da je u nekom trenutku prethodni stanar pokušao preoblikovati potporne stupove u rimske dorske stupove izrađene od materijala sličnog polistirenskoj pjeni. Iako su stupovi imali vrh i bazu, jedini entablatur bio je zahrđali I-greda na vrhu, a jedini friz bio je slika bandi i opscenosti naslikana cijelom dužinom. Na jednom od zidova podruma visjela je davno izblijedjela freska koja je prikazivala ono što je vjerojatno trebalo biti Sedam rimskih brežuljaka.
  Djevojka je bila bjelkinja, mlada, oko šesnaest ili sedamnaest godina. Imala je raščupanu kosu boje jagode ošišanu malo iznad ramena. Nosila je kariranu suknju, kestenjaste čarape do koljena i bijelu bluzu s kestenjastim V-izrezom ukrašenim školskim logom. Na sredini čela imala je križ napravljen od tamne krede.
  Na prvi pogled, Jessica nije mogla razaznati neposredni uzrok smrti: nije bilo vidljivih rana od vatrenog oružja ili uboda nožem. Iako je djevojčicina glava pala udesno, Jessica je mogla vidjeti veći dio prednjeg dijela njezina vrata i nije izgledalo kao da je zadavljena.
  A onda su tu bile njezine ruke.
  S nekoliko metara udaljenosti izgledalo je kao da su joj ruke sklopljene u molitvi, ali stvarnost je bila daleko tmurnija. Jessica je morala dvaput pogledati kako bi se uvjerila da je oči ne varaju.
  Pogledala je Byrnea. U istom trenutku, primijetio je djevojčine ruke. Njihovi su se pogledi sreli i spojili u tihom prepoznavanju da ovo nije obično ubojstvo iz bijesa ili običan zločin iz strasti. Također su tiho priopćili da zasad neće nagađati. Zastrašujuća sigurnost onoga što je učinjeno rukama ove mlade žene može pričekati mrtvozornika.
  Djevojčina prisutnost usred ove nakaze bila je tako neumjesna, tako odbojna za oko, pomisli Jessica; nježna ruža probijala se kroz pljesnivi beton. Slabo dnevno svjetlo koje se filtriralo kroz male prozore u obliku bunkera hvatalo je pramenove u njezinoj kosi, kupajući je u prigušenom, grobnom sjaju.
  Jedino što je bilo jasno bilo je da se djevojka pretvarala da je pozirala, što nije bio dobar znak. U 99 posto ubojstava, ubojica ne može dovoljno brzo pobjeći s mjesta događaja, što je obično dobra vijest za istražitelje. Koncept krvi je jednostavan: ljudi postanu glupi kad vide krv, pa za sobom ostavljaju sve što je potrebno da ih se osudi. Iz znanstvene perspektive, to je obično funkcioniralo. Svatko tko se zaustavi da pozira kao leš daje izjavu, nudeći tihu i arogantnu poruku policiji koja će istražiti zločin.
  Stiglo je nekoliko policajaca iz Odjela za mjesta zločina, a Byrne ih je dočekao u podnožju stubišta. Nekoliko trenutaka kasnije, Tom Weirich, dugogodišnji veteran forenzičke patologije, stigao je sa svojim fotografom. Kad god bi osoba umrla pod nasilnim ili misterioznim okolnostima ili ako bi se utvrdilo da bi patolog mogao kasnije svjedočiti na sudu, fotografije koje dokumentiraju prirodu i opseg vanjskih rana ili ozljeda bile su rutinski dio pregleda.
  Ured mrtvozornika imao je stalno zaposlenog fotografa koji je fotografirao mjesta ubojstava, samoubojstava i smrtonosnih nesreća gdje god je to bilo zatraženo. Bio je spreman putovati na bilo koju lokaciju u gradu u bilo koje doba dana ili noći.
  Dr. Thomas Weyrich bio je u kasnim tridesetima, pedantan u svakom aspektu svog života, sve do linija poput britve na preplanulim dokerskim hlačama i savršeno podšišane prosijede brade. Spakovao je cipele, navukao rukavice i oprezno prišao mladoj ženi.
  Dok je Weirich provodio preliminarni pregled, Jessica se držala vlažnih zidova. Uvijek je vjerovala da je samo promatranje ljudi kako dobro obavljaju svoj posao daleko informativnije od bilo kojeg udžbenika. S druge strane, nadala se da se njezino ponašanje neće shvatiti kao suzdržanost. Byrne je iskoristio priliku da se vrati na kat kako bi se konzultirao s Buchananom, odredio put ulaska za žrtvu i njezinog ubojicu (ubojice) te usmjerio prikupljanje obavještajnih podataka.
  Jessica je procijenila situaciju, pokušavajući pokrenuti trening. Tko je bila ova djevojka? Što joj se dogodilo? Kako je dospjela ovdje? Tko je ovo učinio? I, ako išta vrijedi, zašto?
  Petnaest minuta kasnije, Weirich je uklonio tijelo, što je značilo da su detektivi mogli ući i započeti istragu.
  Kevin Byrne se vratio. Jessica i Weirich su ga dočekali na dnu stubišta.
  Byrne je upitao: "Imate li ETD?"
  "Još nema strogosti. Rekao bih oko četiri ili pet sati jutros." Weirich je strgnuo gumene rukavice.
  Byrne je pogledao na sat. Jessica je zapisala.
  "A što je s razlogom?" upitao je Byrne.
  "Izgleda kao slomljen vrat. Morat ću to staviti na stol da budem siguran."
  - Je li ovdje ubijena?
  "Nemoguće je reći u ovom trenutku. Ali mislim da je tako bilo."
  "Što joj je s rukama?" upitao je Byrne.
  Weirich je izgledao tmurno. Pokucao je po džepu košulje. Jessica je tamo ugledala obris kutije Marlbora. Sigurno ne bi pušio na mjestu zločina, čak ni na ovom mjestu zločina, ali gesta joj je govorila da je cigareta opravdana. "Izgleda kao čelična matica i vijak", rekao je.
  "Je li vijak napravljen posthumno?" upitala je Jessica, nadajući se da će odgovor biti potvrdan.
  "Rekao bih da se to dogodilo", rekao je Weirich. "Vrlo malo krvoprolića. Ispitat ću to danas poslijepodne. Tada ću znati više."
  Weirich ih je pogledao i nije pronašao daljnja hitna pitanja. Dok se penjao stepenicama, cigareta mu se ugasila, samo da bi se ponovno zapalila kad je stigao do vrha.
  Na nekoliko trenutaka tišina je pala nad sobu. Često na mjestima ubojstva, kada je žrtva bio član bande kojeg je ustrijelio suparnički gangster ili frajer kojeg je ubio jednako frajer, raspoloženje među profesionalcima zaduženima za istragu, istragu, istraživanje i čišćenje nakon pokolja bilo je živahno i pristojno, a ponekad čak i bezbrižno zadirkivanje. Prostački humor, prosta šala. Ne ovaj put. Svi na ovom vlažnom i odvratnom mjestu obavljali su svoje zadatke s mračnom odlučnošću, zajedničkom svrhom koja je govorila: "Ovo nije u redu."
  Byrne je prekinuo tišinu. Ispružio je ruke, dlanovima okrenutim prema nebu. "Spremni ste provjeriti dokumente, detektive Balzano?"
  Jessica je duboko udahnula, usredotočujući se. "U redu", rekla je, nadajući se da joj glas nije toliko drhtav koliko se osjećala. Mjesecima je čekala ovaj trenutak, ali sada kada je stigao, osjećala se nespremno. Navukavši lateks rukavice, pažljivo je prišla tijelu djevojke.
  Svakako je vidjela svoj dio leševa na ulici i u trgovinama autodijelova. Jednom je, vrućeg dana na autocesti Schuylkill, držala leš na stražnjem sjedalu ukradenog Lexusa, pokušavajući ne gledati tijelo koje se činilo sve većim sa svakom minutom koja je prolazila u zagušljivom automobilu.
  U svim tim slučajevima znala je da odugovlači istragu.
  Sad je na njoj red.
  Netko ju je zamolio za pomoć.
  Pred njom je bila mrtva mlada djevojka, ruku svezanih u vječnoj molitvi. Jessica je znala da tijelo žrtve u ovom trenutku može pružiti mnoštvo tragova. Nikada više neće biti tako blizu ubojici: njegovoj metodi, njegovoj patologiji, njegovom načinu razmišljanja. Jessicine su se oči raširile, osjetila su joj bila napeta.
  Djevojčica je držala krunicu. U rimokatolicizmu, krunica je lanac od perli poredanih u krug s raspelom koje visi s njega. Obično se sastoji od pet kompleta perli, nazvanih dekadama, od kojih se svaki sastoji od jedne velike i deset manjih perli. Očenaš se recitira na velikim perlama. Zdravomarije se recitiraju na manjim perlama.
  Prišavši bliže, Jessica je vidjela da je krunica napravljena od crnih, izrezbarenih drvenih ovalnih perli s nečim što je izgledalo kao Madona Lurdska u sredini. Perle su visjele s djevojčinih zglobova. Izgledale su poput standardnih, jeftinih krunica, ali nakon detaljnijeg pregleda, Jessica je primijetila da nedostaju dvije od pet dekada.
  Pažljivo je pregledala djevojčine ruke. Nokti su joj bili kratki i čisti, bez znakova borbe. Nisu se slomili, nije bilo krvi. Činilo se da ispod noktiju nema ničega, iako bi joj ipak začepili ruke. Vijak koji joj je prolazio kroz ruke, ulazeći i izlazeći iz središta dlanova, bio je izrađen od pocinčanog čelika. Vijak je izgledao novo i bio je dug oko deset centimetara.
  Jessica je pažljivo pogledala znak na djevojčinom čelu. Mrlja je formirala plavi križ, baš kao što je pepeo formirao na Čistu srijedu. Iako Jessica nije bila ni blizu pobožnoj, još uvijek je poznavala i štovala glavne katoličke blagdane. Prošlo je gotovo šest tjedana od Čiste srijede, ali znak je bio svjež. Činilo se da je napravljen od kredaste tvari.
  Konačno, Jessica je pogledala etiketu na stražnjoj strani djevojčinog pulovera. Ponekad kemijske čistionice ostavljaju etiketu s cijelim ili dijelom imena mušterije. Nije bilo ničega.
  Ustala je, pomalo nesigurno, ali uvjerena da je obavila kompetentan pregled. Barem preliminarni pregled.
  "Imaš li identifikaciju?" Byrne je ostao uza zid, njegovim inteligentnim očima skenirajući prizor, promatrajući i upijajući.
  "Ne", odgovorila je Jessica.
  Byrne se trznuo. Ako žrtva nije bila identificirana na mjestu događaja, istraga je trajala satima, ponekad danima. Dragocjeno vrijeme koje se nije moglo vratiti.
  Jessica se odmaknula od tijela dok su policajci CSU-a započeli ceremoniju. Obukli su Tyvek odijela i mapirali područje, snimajući detaljne fotografije i videozapise. Ovo mjesto bilo je Petrijeva zdjelica nečovječnosti. Vjerojatno je sadržavalo otisak svake napuštene kuće u sjevernoj Philadelphiji. Tim CSU-a bit će ovdje cijeli dan, vjerojatno i poslije ponoći.
  Jessica se popela uz stepenice, ali Byrne je ostao. Čekala ga je na vrhu, dijelom zato što je htjela vidjeti želi li da učini još nešto, a dijelom zato što iskreno nije htjela preduhitriti istragu.
  Nakon nekog vremena, sišla je nekoliko stepenica dolje, zavirujući u podrum. Kevin Byrne stajao je nad tijelom mlade djevojke, pognute glave i zatvorenih očiju. Dodirnuo je ožiljak iznad desnog oka, zatim stavio ruke na njezin struk i isprepleo prste.
  Nakon nekoliko trenutaka otvorio je oči, prekrižio se i krenuo prema stepenicama.
  
  Više se ljudi okupilo na ulici, privučeni bljeskajućim policijskim svjetlima poput moljaca plamenom. Zločin je bio čest posjetitelj ovog dijela sjeverne Philadelphije, ali nikada nije prestao fascinirati i očaravati njegove stanovnike.
  Izlazeći iz kuće na mjestu zločina, Byrne i Jessica prišli su svjedoku koji je pronašao tijelo. Iako je dan bio oblačan, Jessica je pila dnevno svjetlo poput izgladnjele žene, zahvalna što je izvan tog ljepljivog groba.
  DeJohn Withers je mogao imati četrdeset ili šezdeset godina; bilo je nemoguće reći. Nije imao donje zube, samo nekoliko gornjih. Nosio je pet ili šest flanelskih košulja i par prljavih kargo hlača, svaki džep natrpan nekim tajanstvenim gradskim smećem.
  "Koliko dugo bih trebao ostati ovdje?" upitao je Withers.
  "Imate hitnih stvari kojima se morate pozabaviti, zar ne?" odgovorio je Byrne.
  "Ne moram s tobom razgovarati. Učinio sam pravu stvar ispunivši svoju građansku dužnost, a sada se prema meni ponašaju kao prema kriminalcu."
  "Je li ovo vaša kuća, gospodine?" upitao je Byrne, pokazujući na kuću u kojoj je bilo mjesto zločina.
  "Ne", rekao je Withers. "Nije."
  "Onda ste krivi za provalu."
  - Nisam ništa slomio/la.
  - Ali ušao si.
  Withers je pokušao shvatiti koncept, kao da su provala i ulazak, poput countryja i vesterna, nerazdvojni. Ostao je šutjeti.
  "Sada sam spreman zanemariti ovaj ozbiljan zločin ako mi odgovorite na nekoliko pitanja", rekao je Byrne.
  Withers je začuđeno pogledao svoje cipele. Jessica je primijetila da je na lijevoj nozi nosio poderane crne visoke tenisice, a na desnoj Air Nike.
  "Kad si je pronašao?" upitao je Byrne.
  Withers se trznuo. Zavrnuo je rukave svojih brojnih košulja, otkrivajući tanke, skakave ruke. "Izgleda kao da imam sat?"
  "Je li bilo svjetlo ili mrak?" upitao je Byrne.
  "Svjetlo."
  - Jesi li je dodirnuo?
  "Što?" zalajao je Withers s iskrenim ogorčenjem. "Nisam ja prokleti perverznjak."
  "Samo odgovorite na pitanje, gospodine Withers."
  Withers je prekrižio ruke i pričekao trenutak. "Ne. Nisam."
  - Je li itko bio s vama kad ste je pronašli?
  "Ne."
  - Jeste li ovdje vidjeli još koga?
  Withers se nasmijao, a Jessici je zastao dah u grlu. Kad bi se pomiješala pokvarena majoneza i tjedan dana stara salata od jaja, a zatim dodao lakši, tekući vinaigrette, miris bi bio malo bolji. "Tko silazi ovamo dolje?"
  To je bilo dobro pitanje.
  "Gdje živiš?" upitao je Byrne.
  "Sada radim u hotelu Four Seasons", odgovorio je Withers.
  Byrne je suzdržao osmijeh. Držao je olovku centimetar iznad bloka.
  "Odsjest ću kod brata", doda Withers. "Kad budu imali mjesta."
  - Možda ćemo morati ponovno razgovarati s vama.
  "Znam, znam. Ne napuštaj grad."
  "Bili bismo zahvalni."
  "Postoji li nagrada?"
  "Samo u raju", rekao je Byrne.
  "Ne idem u raj", rekao je Withers.
  "Pogledaj prijevod kad stigneš u Čistilište", rekao je Byrne.
  Withers se namrštio.
  "Kad ga dovedete na ispitivanje, želim da ga izbacite i da se zabilježi cijeli njegov dosje", rekao je Byrne Davisu. Razgovori i izjave svjedoka provedeni su u Roundhouseu. Razgovori s beskućnicima obično su bili kratki zbog prisutnosti ušiju i soba za razgovor veličine kutije za cipele.
  Sukladno tome, policajka J. Davis je odmjerila Withersa od glave do pete. Namršteno lice praktički je vrištalo: "Trebam li dirati ovu vreću bolesti?"
  "I uzmi cipele", dodao je Byrne.
  Withers je upravo htio prigovoriti kad je Byrne podigao ruku i zaustavio ga. "Kupit ćemo vam novi par, gospodine Withers."
  "Bolje da su dobri", rekao je Withers. "Puno hodam. Upravo sam ih sjeckao."
  Byrne se okrenuo prema Jessici. "Možemo provesti dodatna istraživanja, ali rekao bih da postoji prilično velika vjerojatnost da nije živjela u susjedstvu", rekao je retorički. Bilo je teško povjerovati da itko još živi u tim kućama, a kamoli bijela obitelj s djetetom u župnoj školi.
  "Išla je u Nazarećansku akademiju", rekla je Jessica.
  "Kako znaš?"
  "Uniforma."
  "Što je s ovim?"
  "Moj je još uvijek u ormaru", rekla je Jessica. "Nazarećanin je moja alma mater."
  OceanofPDF.com
  6
  PONEDJELJAK, 10:55
  AKADEMIJA NAZARETH bila je najveća katolička škola za djevojke u Philadelphiji, upisujući preko tisuću učenica od devetog do dvanaestog razreda. Smještena na kampusu od trideset jutara na sjeveroistoku Philadelphije, otvorena je 1928. godine i od tada je iznjedrila brojne gradske velikane, uključujući industrijske lidere, političare, liječnike, odvjetnike i umjetnike. Administrativni uredi pet drugih biskupijskih škola nalazili su se u Nazarethu.
  Kad je Jessica išla u srednju školu, bila je akademski broj jedan u gradu, pobjeđujući na svakom gradskom akademskom natjecanju na kojem je sudjelovala: lokalno televizijski emitirane parodije College Bowla u kojima skupina petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka s ortodontskim preprekama sjedi nad zobenom kašom, prekriva stolove draperijama i brblja o razlikama između etruščanskih i grčkih vaza ili prikazuje vremensku liniju Krimskog rata.
  S druge strane, Nazarećani su također završili posljednji na svakom gradskom sportskom događaju u kojem su ikada sudjelovali. Neoborivi rekord koji vjerojatno nikada neće biti srušen. Stoga su među mladim stanovnicima Philadelphije do danas poznati kao Spazarećani.
  Dok su Byrne i Jessica prolazile kroz glavna vrata, tamni lakirani zidovi i letvice, u kombinaciji sa slatkim, tijestastim mirisom institucionalne hrane, vratili su Jessicu u deveti razred. Iako je oduvijek bila dobra učenica i rijetko je upadala u nevolje (unatoč brojnim pokušajima krađe svoje rođakinje Angele), rijetka atmosfera akademskog okruženja i blizina ravnateljeve kancelarije i dalje su ispunjavali Jessicu nejasnim, amorfnim strahom. S pištoljem kalibra devet milimetara obješenim o bok, imala je gotovo trideset godina i bila je prestravljena. Zamišljala je da će uvijek biti ovakva kad uđe u tu impozantnu zgradu.
  Prošle su hodnicima prema glavnom uredu baš kad je nastava završila, iz kojih su izlazile stotine djevojaka odjevenih u karirano. Buka je bila zaglušujuća. Jessica je već bila visoka 172 cm, a u devetom razredu težila je 57 kilograma - brojku koju je, srećom, održala do danas, uglavnom plus-minus dva kilograma . Tada je bila viša od 90 posto svojih kolega iz razreda. Sada se činilo da je polovica djevojaka njezine visine ili viša.
  Slijedile su skupinu od tri djevojke niz hodnik prema uredu ravnatelja. Jessica je uglađivala godine dok ih je promatrala. Prije dvanaest godina, djevojka s lijeve strane, koja je preglasno izražavala svoja mišljenja, bila bi Tina Mannarino. Tina je prva napravila francusku manikuru, prva koja je prokrijumčarila kriglu breskvine rakije na božićno okupljanje. Debela žena pored nje, ona koja je podigla vrh suknje, prkoseći pravilu da rub mora biti centimetar od poda dok kleči, bila bi Judy Babcock. Prema posljednjem prebrojavanju, Judy, koja je sada bila Judy Pressman, imala je četiri kćeri. Toliko o kratkim suknjama. Jessica je mogla biti djevojka s desne strane: previsoka, previše uglata i mršava, uvijek sluša, gleda, promatra, proračunava, boji se svega, ali to nikada ne pokazuje. Pet dijelova stava, jedan dio čelika.
  Djevojke su sada nosile MP3 playere umjesto Sony Walkmana. Slušale su Christinu Aguileru i 50 Centa umjesto Bryana Adamsa i Boyz II Mena. Divile su se Ashtonu Kutcheru umjesto Tomu Cruiseu.
  U redu, vjerojatno još uvijek sanjaju o Tomu Cruiseu.
  Sve se mijenja.
  Ali ništa se ne događa.
  U ravnateljevoj kancelariji, Jessica je primijetila da se također malo toga promijenilo. Zidovi su još uvijek bili prekriveni mat emajlom boje ljuske jajeta, a zrak je još uvijek mirisao na lavandu i limun.
  Upoznale su ravnateljicu škole, sestru Veronicu, ženu nalik ptici od oko šezdeset godina s brzim plavim očima i još bržim pokretima. Kad je Jessica bila učenica u školi, sestra Isolde bila je ravnateljica. Sestra Veronica mogla je biti blizanka glavne časne sestre - čvrsta, blijeda, s niskim težištem. Kretala se sa sigurnošću svrhe koja može proizaći samo iz godina bavljenja i obrazovanja mladih djevojaka.
  Predstavili su se i sjeli ispred njezina stola.
  "Mogu li vam kako pomoći?" upitala je sestra Veronika.
  "Bojim se da imamo uznemirujuće vijesti o jednom od vaših učenika", rekao je Byrne.
  Sestra Veronika odrasla je za vrijeme Prvog vatikanskog koncila. U to vrijeme, upadanje u nevolje u katoličkoj srednjoj školi obično je značilo sitne krađe, pušenje i piće, a možda čak i slučajnu trudnoću. Sada nije imalo smisla nagađati.
  Byrne joj je pružio krupni plan Polaroid fotografije djevojčinog lica.
  Sestra Veronika bacila je pogled na fotografiju, zatim brzo skrenula pogled i prekrižila se.
  "Prepoznaješ li je?" upitao je Byrne.
  Sestra Veronika se prisilila da ponovno pogleda fotografiju. "Ne. Bojim se da je ne poznajem. Ali imamo preko tisuću studenata. Oko tristo novih ovog semestra."
  Zastala je, zatim se nagnula i pritisnula gumb interfona na svom stolu. "Možete li, molim vas, zamoliti dr. Parkhursta da dođe u moj ured?"
  Sestra Veronika je bila očito šokirana. Glas joj je lagano drhtao. "Ona?..?"
  "Da", rekao je Byrne. "Mrtva je."
  Sestra Veronika se ponovno prekrižila. "Kako je ona... Tko će... zašto?" uspjela je izustiti.
  - Istraga tek počinje, sestro.
  Jessica se osvrnula po uredu, koji je bio gotovo točno onakav kakvog ga se sjećala. Opipala je istrošene naslone za ruke stolice na kojoj je sjedila i pitala se koliko je djevojaka nervozno sjedilo u toj stolici u proteklih dvanaest godina.
  Nekoliko trenutaka kasnije, u ured je ušao muškarac.
  "Ovo je dr. Brian Parkhurst", rekla je sestra Veronica. "On je naš glavni konzultant."
  Brian Parkhurst bio je u ranim tridesetima, visok, vitak muškarac finih crta lica, kratko ošišane crvenkasto-zlatne kose i jedva primjetnih tragova dječjih pjegica. Konzervativno odjeven u tamnosivi sportski sako od tvida, plavu oxfordsku košulju na kopčanje i sjajne mokasine s resicama, nije nosio vjenčani prsten.
  "Ovi ljudi su iz policije", rekla je sestra Veronika.
  "Zovem se detektiv Byrne", rekao je Byrne. "Ovo je moj partner, detektiv Balzano."
  Rukovanje je posvuda.
  "Mogu li vam kako pomoći?" upitao je Parkhurst.
  "Jeste li vi ovdje konzultant?"
  "Da", rekao je Parkhurst. "Ja sam također školski psihijatar."
  "Jeste li doktor medicinskih znanosti?"
  "Da."
  Byrne mu je pokazao Polaroid.
  "O, moj Bože", rekao je, a boja mu je nestala s lica.
  "Poznaješ li je?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je Parkhurst. "To je Tessa Wells."
  "Morat ćemo kontaktirati njezinu obitelj", rekao je Byrne.
  "Naravno." Sestra Veronica je zastala na trenutak da se sabere prije nego što se okrenula računalu i utipkala nekoliko tipki. Trenutak kasnije, na ekranu su se pojavili Tessini školski podaci, zajedno s njezinim osobnim podacima. Sestra Veronica je pogledala ekran kao da je osmrtnica, zatim pritisnula tipku i pokrenula laserski pisač u kutu sobe.
  "Kad ste je zadnji put vidjeli?" upitao je Byrne Briana Parkhursta.
  Parkhurst je zastao. "Mislim da je bio četvrtak."
  "U četvrtak prošli tjedan?"
  "Da", rekla je Parkhurst. "Došla je u ured kako bi razgovarali o prijavama za fakultet."
  - Što nam možete reći o njoj, dr. Parkhurst?
  Brian Parkhurst je na trenutak sabrao misli. "Pa, bila je jako pametna. Malo tiha."
  "Dobar učenik?"
  "Vrlo", rekao je Parkhurst. "Ako se ne varam, prosječna ocjena je 3,8."
  - Je li bila u školi u petak?
  Sestra Veronika je pritisnula nekoliko tipki. "Ne."
  "U koje vrijeme počinje nastava?"
  "Sedam i pedeset", rekao je Parkhurst.
  - U koje vrijeme puštaš?
  "Obično je oko dva i četrdeset pet", rekla je sestra Veronika. "Ali osobne i izvannastavne aktivnosti ponekad mogu zadržati učenike ovdje i do pet ili šest sati."
  "Je li bila članica nekih klubova?"
  Sestra Veronika pritisnula je još nekoliko tipki. "Ona je članica Baroknog ansambla. To je mala klasična komorna skupina. Ali sastaju se samo jednom svaka dva tjedna. Prošli tjedan nije bilo proba."
  "Sastaju li se ovdje na kampusu?"
  "Da", rekla je sestra Veronika.
  Byrne je ponovno usmjerio pozornost na dr. Parkhursta. "Možete li nam još nešto reći?"
  "Pa, njezin otac je jako bolestan", rekao je Parkhurst. "Rak pluća, mislim."
  - Živi li on kod kuće?
  - Da, mislim da je tako.
  - A njezina majka?
  "Mrtva je", rekao je Parkhurst.
  Sestra Veronica je Byrneu dala ispis Tessine kućne adrese.
  "Znaš li tko su joj bili prijatelji?" upitao je Byrne.
  Brian Parkhurst kao da je ponovno pažljivo razmislio o tome prije nego što je odgovorio. "Ne... usput", rekao je Parkhurst. "Dopustite mi da se raspitam."
  Malo kašnjenje u Brianovu Parkhurstovoj reakciji nije prošlo nezapaženo od Jessice, a ako je bio toliko dobar koliko je ona znala da jest, nije prošlo nezapaženo ni od Kevina Byrnea.
  "Vjerojatno ćemo se vratiti kasnije danas." Byrne je pružio Parkhurstu posjetnicu. "Ali ako se u međuvremenu nečega sjetite, molimo vas da nas nazovete."
  "Svakako ću to učiniti", rekao je Parkhurst.
  "Hvala vam na vremenu", rekao im je Byrne oboma.
  Kad su stigli do parkirališta, Jessica je upitala: "Nije li to malo previše kolonjske vode za dan?" Brian Parkhurst nosio je Polo Blue. Puno toga.
  "Malo", odgovorio je Byrne. "A zašto bi muškarac stariji od trideset tako dobro mirisao pred tinejdžericama?"
  "To je dobro pitanje", rekla je Jessica.
  
  Kuća Wells bila je oronula kuća u stilu Trinity u ulici Twentieth, blizu Parrisha, pravokutna kuća u nizu u tipičnoj ulici sjeverne Philadelphije gdje stanovnici radničke klase pokušavaju razlikovati svoje domove od susjeda sitnim detaljima - okvirima prozora, rezbarenim dovratnicima, ukrasnim brojevima, pastelnim tendama. Kuća Wells izgledala je kao da je održavana iz nužde, a ne iz taštine ili ponosa.
  Frank Wells bio je u kasnim pedesetima, mršav, mršav muškarac s prorijeđenom sijedom kosom koja mu je padala preko svijetloplavih očiju. Nosio je zakrpanu flanelsku košulju, kaki hlače izblijedjele od sunca i par papuča od korduroja boje lovca. Ruke su mu bile prekrivene mrljama, a držanje mršavo i sablasno, poput nekoga tko je nedavno izgubio puno kilograma. Naočale su mu imale debele crne plastične okvire, kakve su nosili učitelji matematike 1960-ih. Također je nosio nosnu cijev koja je vodila do male boce s kisikom na stalku pored njegove stolice. Saznali su da Frank Wells ima emfizem u uznapredovalom stadiju.
  Kad mu je Byrne pokazao fotografiju svoje kćeri, Wells nije reagirao. Ili bolje rečeno, reagirao je bez da je zapravo reagirao. Ključni trenutak u svim istragama ubojstva je kada se smrt objavi ključnim igračima - supružnicima, prijateljima, rodbini, kolegama. Reakcija na vijest je ključna. Malo je ljudi dovoljno dobrih glumaca da učinkovito prikriju svoje prave osjećaje nakon što prime tako tragičnu vijest.
  Frank Wells primio je vijest s kamenim samopouzdanjem čovjeka koji je cijeli život proživio tragediju. Nije plakao, nije psovao niti se bunio protiv užasa. Na nekoliko trenutaka zatvorio je oči, vratio fotografiju i rekao: "Da, to je moja kći."
  Sastali su se u maloj, urednoj dnevnoj sobi. U sredini je ležao istrošeni, ovalni pleteni tepih. Zidovi su bili obrubljeni starim američkim namještajem. Stara konzola za televizor u boji zujala je uz tihu glazbu.
  "Kad si zadnji put vidjela Tessu?" upitao je Byrne.
  "Petak ujutro." Wells je izvukao cijev s kisikom iz nosa i spustio crijevo na naslon za ruke stolca u kojem je sjedio.
  - U koje je vrijeme otišla?
  - Oko sedam.
  - Jesi li uopće razgovarao s njom tijekom dana?
  "Ne."
  "U koje je vrijeme obično dolazila kući?"
  "Otprilike tri i trideset", rekao je Wells. "Ponekad kasnije, kad je imala probu benda. Svirala je violinu."
  "I nije došla kući niti nazvala?" upitao je Byrne.
  "Ne."
  "Je li Tessa imala braće ili sestara?"
  "Da", rekao je Wells. "Jedan brat, Jason. Mnogo je stariji. Živi u Waynesburgu."
  "Jesi li nazvala neku od Tessinih prijateljica?" upitao je Byrne.
  Wells je polako, očito bolno udahnuo. "Ne."
  "Jeste li zvali policiju?"
  "Da. Nazvao sam policiju oko jedanaest sati u petak navečer."
  Jessica je zapisala da provjeri prijavu nestale osobe.
  "Kako je Tessa stigla u školu?" upitao je Byrne. "Je li išla autobusom?"
  "Uglavnom", rekao je Wells. "Imala je vlastiti auto. Kupili smo joj Ford Focus za rođendan. Pomogao joj je u obavljanju poslova. Ali inzistirala je da sama plaća gorivo, pa se obično vozila autobusom tri ili četiri dana u tjednu."
  "Je li to biskupijski autobus ili je išla SEPTA-om?"
  "Školski autobus".
  "Gdje je kamionet?"
  - Na 19. i Poplar. Još nekoliko djevojaka odlazi autobusom odande.
  "Znaš li u koje vrijeme autobus tamo prolazi?"
  "Pet i sedam", rekao je Wells s tužnim osmijehom. "Dobro poznajem to vrijeme. Svako jutro je bilo teško."
  "Je li Tessin auto ovdje?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je Wells. "Naprijed je."
  I Byrne i Jessica su zapisivali.
  - Je li imala krunicu, gospodine?
  Wells je razmišljala nekoliko sekundi. "Da. Dobila je jednu od tete i ujaka za prvu pričest." Wells se nagnula, uzela malu uokvirenu fotografiju sa stolića za kavu i pružila je Jessici. Bila je to fotografija osmogodišnje Tesse koja u sklopljenim rukama steže krunicu od kristalnih perli. Ovo nije bila krunica koju je držala nakon smrti.
  Jessica je to primijetila kada se u kvizu pojavio novi natjecatelj.
  "Moja žena Annie umrla je prije šest godina", iznenada reče Wells.
  Tišina.
  "Jako mi je žao", rekao je Byrne.
  Jessica je pogledala Franka Wellsa. U tim godinama nakon majčine smrti, vidjela je kako joj se otac smanjio u svakom pogledu, osim njegove sposobnosti za tugovanje. Pogledala je blagovaonicu i zamislila večere bez riječi, slušajući struganje glatkog srebrnog pribora o okrnjeni melamin. Tessa je vjerojatno kuhala iste obroke za svog oca kao i Jessica: mesnu štrucu s umakom iz staklenke, špagete u petak, prženu piletinu u nedjelju. Tessa je gotovo sigurno peglala subotom, bivajući sve viša sa svakom godinom koja je prolazila sve dok na kraju nije stala na telefonske imenike umjesto na gajbe mlijeka kako bi dohvatila dasku za peglanje. Tessa je, poput Jessice, vjerojatno naučila mudrost okretanja očevih radnih hlača naopačke kako bi ispeglala džepove.
  Sada je Frank Wells odjednom živio sam. Umjesto ostataka domaće hrane, hladnjak bi bio pun pola konzerve juhe, pola posude chow meina i napola pojedenog sendviča. Frank Wells je sada kupovao pojedinačne konzerve povrća. Mlijeko na pola litre.
  Jessica je duboko udahnula i pokušala se koncentrirati. Zrak je bio zagušljiv i vlažn, gotovo fizički nabijen usamljenošću.
  "Kao sat." Wells je izgledao kao da lebdi nekoliko centimetara iznad svog La-Z-Boya, lebdeći u svježoj tuzi, prsti su mu oprezno bili isprepleteni u krilu. Kao da mu netko pruža ruku, kao da mu je tako jednostavan zadatak stran u njegovoj mračnoj melankoliji. Na zidu iza njega visio je iskrivljeni kolaž fotografija: obiteljski događaji, vjenčanja, mature i rođendani. Jedna je prikazivala Franka Wellsa u ribarskom šeširu kako grli mladića u crnoj vjetrovki. Mladić je očito bio njegov sin, Jason. Vjetrovka je nosila grb tvrtke koji Jessica nije mogla odmah prepoznati. Druga fotografija prikazivala je Franka Wellsa srednjih godina u plavoj zaštitnoj kacigi ispred okna rudnika ugljena.
  Byrne je upitao: "Molim? Sat?"
  Wells je ustao i s artritičnim dostojanstvom prišao prozoru. Promatrao je ulicu vani. "Kad godinama, godinama i godinama imate sat na istom mjestu. Uđete u ovu sobu i ako želite znati koliko je sati, pogledate na ovo mjesto, jer se tamo nalazi sat. Pogledate na ovo mjesto." Namjestio je manžete košulje dvadeseti put. Provjeravao je gumb, ponovno provjeravao. "A onda jednog dana preuredite sobu. Sat je sada na novom mjestu, u novom prostoru svijeta. Ipak, danima, tjednima, mjesecima - možda čak i godinama - gledate na staro mjesto, očekujući da ćete znati vrijeme. Znate da nije tamo, ali svejedno gledate."
  Byrne ga je pustio da govori. Sve je to bio dio procesa.
  "Evo gdje sam sada, detektivi. Tamo sam već šest godina. Gledam mjesto gdje je Annie bila u mom životu, gdje je oduvijek bila, a nije tamo. Netko ju je pomaknuo. Netko je pomaknuo moju Annie. Netko je preuredio. A sada... a sada Tessa." Okrenuo se da ih pogleda. "Sad je sat stao."
  Odrastajući u obitelji policajaca, svjedočeći noćnim mukama, Jessica je itekako dobro znala da postoje takvi trenuci, trenuci kada netko mora ispitivati najbližu rodbinu ubijene voljene osobe, trenuci kada ljutnja i bijes postanu iskrivljeni, divlji, nešto u vama. Jessicin otac jednom joj je rekao da ponekad zavidi liječnicima jer mogu ukazati na neku neizlječivu bolest kada priđu rođacima u bolničkom hodniku s ozbiljnim licima i ozbiljnim srcima. Svaki policajac koji je istraživao ubojstvo imao je posla s rastrganim ljudskim tijelom, a sve na što su mogli ukazati bile su iste tri stvari iznova i iznova. Oprostite, gospođo, vaš sin je umro od pohlepe, vaš muž je umro od strasti, vaša kći je umrla od osvete.
  Kevin Byrne je preuzeo vodstvo.
  "Je li Tessa imala najboljeg prijatelja, gospodine? Nekoga s kim je provodila puno vremena?"
  "Bila je tu jedna djevojka koja je s vremena na vrijeme dolazila u kuću. Zvala se Patrice. Patrice Regan."
  "Je li Tessa imala dečke? Je li izlazila s nekim?"
  "Ne. Bila je... Vidiš, bila je sramežljiva djevojka", rekao je Wells. "Prošle godine je neko vrijeme viđala ovog dečka Seana, ali je prestala."
  - Znaš li zašto su prestali da se viđaju?
  Wells je lagano pocrvenio, ali se onda pribrao. "Mislim da je to htio... Pa, znaš kakvi su mladi dečki."
  Byrne je pogledao Jessicu, dajući joj znak da zapiše bilješke. Ljudi postanu neugodni kada policajci zapisuju ono što kažu točno onako kako to kažu. Dok je Jessica zapisivala, Kevin Byrne je održavao kontakt očima s Frankom Wellsom. Bio je to policijski stenografski izraz, a Jessica je bila zadovoljna što su ona i Byrne, samo nekoliko sati nakon početka suradnje, već govorili tim jezikom.
  "Znaš li Seanovo prezime?" upitao je Byrne.
  "Brennan."
  Wells se okrenuo od prozora i vratio se svojoj stolici. Zatim je oklijevao, naslonivši se na prozorsku dasku. Byrne je skočio na noge i prešao sobu u nekoliko koraka. Uzevši Franka Wellsa za ruku, Byrne mu je pomogao da se vrati u udobnu fotelju. Wells je sjeo, umetnuvši si cijev s kisikom u nos. Uzeo je polaroid i ponovno ga pogledao. "Ne nosi ogrlicu."
  "Gospodine?" upitao je Byrne.
  "Dao sam joj sat s privjeskom anđela kad je bila krizmana. Nikada ga nije skinula. Nikada."
  Jessica je pogledala fotografiju petnaestogodišnje srednjoškolke u stilu Olana Millsa na kaminu. Pogled joj je pao na srebrni privjesak oko vrata mlade žene. Čudno, Jessica se sjetila kako joj je, kad je bila jako mala, tijekom onog čudnog i zbunjujućeg ljeta kada se njezina majka pretvorila u kostur, majka rekla da ima anđela čuvara koji će je paziti tijekom cijelog života, štiteći je od zla. Jessica je htjela vjerovati da je to istina i za Tessu Wells. Fotografija s mjesta zločina dodatno je otežala stvari.
  "Možete li se sjetiti još nečega što bi nam moglo pomoći?" upitao je Byrne.
  Wells je razmišljao nekoliko trenutaka, ali bilo je jasno da više nije sudjelovao u razgovoru, već je lebdio kroz sjećanja na svoju kćer, sjećanja koja još nisu postala duh sna. "Naravno da je nisi poznavao. Došao si da je upoznaš na tako užasan način."
  "Znam, gospodine", rekao je Byrne. "Ne mogu vam opisati koliko nam je žao."
  "Jesi li znao/la da je, kad je bila sasvim mala, jela svoje alfa dijelove samo abecednim redom?"
  Jessica je razmišljala o tome koliko je njezina kći Sophie bila sustavna u svemu: kako je slagala lutke po visini kad se igrala s njima, kako je organizirala odjeću po bojama: crvena s lijeve strane, plava u sredini, zelena s desne.
  "A onda bi izostajala s nastave kad bi bila tužna. Zar to nije nešto posebno? Jednom sam je pitao o tome kad je imala oko osam godina. Rekla je da bi izostajala s nastave dok ponovno ne bi bila sretna. Kakva osoba gomila stvari kad je tužna?"
  Pitanje je na trenutak visjelo u zraku. Byrne ga je uhvatio i lagano pritisnuo pedale.
  "Poseban čovjek, gospodine Wells", rekao je Byrne. "Vrlo poseban čovjek."
  Frank Wells je trenutak prazno zurio u Byrnea, kao da nije svjestan prisutnosti dvojice policajaca. Zatim je kimnuo.
  "Pronaći ćemo onoga tko je ovo učinio Tessi", rekao je Byrne. "Imaš moju riječ."
  Jessica se pitala koliko je puta Kevin Byrne rekao nešto slično i koliko je puta uspio to popraviti. Voljela bi da može biti tako samouvjerena.
  Byrne, iskusni policajac, krenuo je dalje. Jessica je bila zahvalna. Nije znala koliko dugo može sjediti u ovoj sobi prije nego što se zidovi počnu zatvarati. "Moram vam postaviti ovo pitanje, gospodine Wells. Nadam se da razumijete."
  Wells je promatrao, lice mu je bilo poput neoslikanog platna, ispunjeno boli u srcu.
  "Možeš li zamisliti da itko želi učiniti nešto takvo tvojoj kćeri?" upitao je Byrne.
  Uslijedio je trenutak tišine, vrijeme potrebno da deduktivno zaključivanje uhvati maha. Činjenica je bila da nitko nije poznavao nikoga tko bi mogao učiniti ono što se dogodilo Tessi Wells.
  "Ne" je bilo sve što je Wells rekao.
  Naravno, mnogo je toga išlo uz to "ne"; svaki prilog na jelovniku, kako je govorio Jessicin pokojni djed. Ali za sada, to se ovdje ne spominje. I dok je proljetni dan bjesnio ispred prozora uredne dnevne sobe Franka Wellsa, dok se Tessino tijelo hladilo u uredu mrtvozornika, već počevši skrivati svoje brojne tajne, to je bila dobra stvar, pomislila je Jessica.
  Prokleto dobra stvar.
  
  Stajao je na vratima svog doma, bol mu je bila sirova, crvena i oštra, milijun izloženih živčanih završetaka čekao je da ih zarazi tišina. Kasnije tog dana, provest će službenu identifikaciju tijela. Jessica je razmišljala o vremenu koje je Frank Wells proveo otkako mu je supruga umrla, o dvije tisuće dana tijekom kojih su svi ostali živjeli svoje živote, živjeli, smijali se i voljeli. Razmišljala je o pedeset tisuća sati neutažive tuge, od kojih se svaki sastojao od šezdeset strašnih minuta, a koji su se sami brojali po šezdeset mučnih sekundi. Sada je ciklus tuge ponovno započeo.
  Pretražili su neke ladice i ormariće u Tessinoj sobi, ali nisu pronašli ništa posebno zanimljivo. Metodična mlada žena, organizirana i uredna, čak je i njezina ladica za smeće bila uredna, posložena u prozirne plastične kutije: kutije šibica s vjenčanja, ostaci kino i koncertnih ulaznica, mala kolekcija zanimljivih gumba, par plastičnih narukvica iz bolnice. Tessa je više voljela satenske vrećice.
  Odjeća joj je bila jednostavna i prosječne kvalitete. Na zidovima je bilo nekoliko postera, ali ne Eminema, Ja Rulea, DMX-a ili bilo kojeg od trenutnih boy bendova, već neovisnih violinistica Nadje Salerno-Sonnenberg i Vanesse-Mae. Jeftina violina "Lark" stajala je u kutu njezina ormara. Pretražili su joj auto i ništa nisu pronašli. Kasnije će provjeriti njezin školski ormarić.
  Tessa Wells bila je dijete radničke klase koja se brinula za svog bolesnog oca, dobivala dobre ocjene i vjerojatno će jednog dana dobiti stipendiju za Sveučilište u Pennsylvaniji. Djevojka koja je odjeću čuvala u vrećama za kemijsko čišćenje, a cipele u kutijama.
  A sada je bila mrtva.
  Netko je hodao ulicama Philadelphije, udišući topli proljetni zrak, mirišući narcise koji su bujali iz tla, netko je odveo nevinu mladu djevojku na prljavo, trulo mjesto i okrutno joj okončao život.
  Dok je činio ovaj monstruozni čin, netko je rekao:
  Philadelphia ima populaciju od milijun i pol ljudi.
  Ja sam jedan od njih.
  Pronađi me.
  OceanofPDF.com
  DRUGI DIO
  OceanofPDF.com
  7
  PONEDJELJAK, 12:20
  SIMON CLOSE, ZVJEZDANI IZVJESTNIK vodećeg filadelfijskog tjednog šokantnog tabloida The Reporta, nije kročio u crkvu više od dva desetljeća, i premda nije baš očekivao da će se nebesa razdvojiti i pravednička munja rascijepiti nebo i rastrgati ga napola, ostavljajući ga kao tinjajuću hrpu masti, kostiju i hrskavice ako bi to učinio, u njemu je bilo dovoljno preostale katoličke krivnje da ga na trenutak navede da zastane ako bi ikada ušao u crkvu, umočio prst u svetu vodu i kleknuo.
  Rođen prije trideset i dvije godine u Berwick-upon-Tweedu u Lake Districtu, na surovom sjeveru Engleske koja graniči sa Škotskom, Simon, prvoklasni nitkov, nikada ni u što nije previše vjerovao, a ne najmanje u crkvu. Kao potomak nasilnog oca i majke previše pijane da bi marila ili primijetila, Simon je odavno naučio vjerovati u sebe.
  Do svoje sedme godine živio je u pola tuceta katoličkih domova gdje je naučio mnogo toga, od čega nijedna nije odražavala Kristov život, nakon čega je dan jedinoj rođakinji koja ga je bila voljna primiti, njegovoj usidjelici teti Iris, koja je živjela u Shamokinu u Pennsylvaniji, gradiću oko 200 kilometara sjeverozapadno od Philadelphije.
  Teta Iris je Simona mnogo puta vodila u Philadelphiju kad je bio mali. Simon se sjećao visokih zgrada, ogromnih mostova, mirisa grada, zvuka gradske vreve i znanja - znao je, kao što je znao da će se pod svaku cijenu držati svog northumbrijskog naglaska - da će jednog dana tamo živjeti.
  Sa šesnaest godina, Simon je stažirao u News-Itemu, lokalnim dnevnim novinama općine Cole, a njegov pogled, kao i svakoga tko radi u bilo kojim novinama istočno od Alleghenija, bio je usmjeren na gradsko uredništvo The Philadelphia Inquirera ili The Daily Newsa. Ali nakon dvije godine rada s tekstovima iz uredništva u slovoslagalicu u podrumu i pisanja povremenog popisa i rasporeda za Shamokin Oktoberfest, ugledao je svjetlo, sjaj koji još nije izblijedio.
  Za olujne novogodišnje noći, Simon je čistio urede novina u Glavnoj ulici kada je ugledao sjaj koji je dopirao iz redakcije. Zavirivši unutra, ugledao je dvojicu muškaraca. Vodeća osoba novina, muškarac u pedesetima po imenu Norman Watts, proučavao je golemi Pennsylvanijski kodeks.
  Izvjestitelj za umjetnost i zabavu Tristan Chaffee nosio je elegantan smoking, labavu kravatu, noge gore i čašu bijelog Zinfandela. Radio je na priči o lokalnoj slavnoj osobi - precijenjenom, sentimentalnom pjevaču ljubavnih pjesama, niskoobraznom Bobbyju Vintonu - koji je očito uhvaćen u činjenju dječje pornografije.
  Simon je gurao metlu, potajno promatrajući dvojicu muškaraca kako rade. Ozbiljni novinar zavirivao je u nejasne detalje zemljišnih parcela, izvadaka i eksproprijacija, trljajući oči, gaseći cigaretu za cigaretom, zaboravljajući ih popušiti i često odlazeći na WC kako bi ispraznio ono što je morao biti mjehur veličine zrna graška.
  A onda je bilo zabave: ispijanje slatkog vina, čavrljanje telefonom s producentima, vlasnicima klubova i navijačima.
  Rješenje je došlo samo od sebe.
  "Do vraga s lošim vijestima", pomislio je Simon.
  Daj mi bijeli Zin.
  S osamnaest godina, Simon se upisao na Luzerne County Community College. Godinu dana nakon mature, teta Iris je tiho umrla u snu. Simon je spakirao svoje oskudne stvari i preselio se u Philadelphiju, konačno slijedeći svoj san (to jest, da postane britanski Joe Queenan). Tri godine je živio od svog malog nasljedstva, bezuspješno pokušavajući prodati svoje honorarno pisanje velikim nacionalnim sjajnim časopisima.
  Zatim, nakon još tri godine rada kao freelancer na području glazbenih i filmskih recenzija za Inquirer i Daily News, te jedenja ramen rezanaca i vruće juhe od kečapa, Simon je dobio posao u novom, obećavajućem tabloidu pod nazivom The Report. Brzo se probio kroz hijerarhiju, a posljednjih sedam godina Simon Close piše tjednu kolumnu koju je sam napisao pod nazivom "Close Up!", prilično sablasnu kriminalističku kolumnu koja je isticala najšokantnije zločine u Philadelphiji i, kada su bili tako blagoslovljeni, nedjela njezinih pametnijih građana. U tim područjima, Philadelphia je rijetko razočaravala.
  I premda njegova matična baza u Reportu (na etiketi je pisalo "SVIJEST FILADELFIJE") nije bio Inquirer, Daily News, pa čak ni CityPaper, Simon je uspio postaviti niz važnih priča na sam vrh vijesti, na veliko zaprepaštenje i užas svojih puno bolje plaćenih kolega u takozvanom legitimnom tisku.
  Nazvan tako jer, prema Simonu Closeu, nije postojalo nešto poput legitimnog tiska. Svi su bili do koljena u septičkim jamama, svaki krntija sa spiralno uvezanim bilježnicama i žgaravicom, a oni koji su se smatrali ozbiljnim kroničarima svog vremena bili su u velikoj zabludi. Connie Chung, koja je tjedan dana pratila Tonyu Harding i "reportere" iz Entertainment Tonighta koji su izvještavali o slučajevima JonBenét Ramsey i Lacey Peterson, bila je sve što je trebalo zamutiti.
  Od kada su mrtve djevojke postale zabava?
  Budući da je ozbiljna vijest bačena u WC školjku s lovcem na sok od narandže, eto kada.
  Simon je bio ponosan na svoj rad u The Reportu. Imao je oštro oko i gotovo fotografsko pamćenje za citate i detalje. Bio je u središtu priče o beskućniku pronađenom u sjevernoj Philadelphiji s odstranjenim unutarnjim organima, kao i o mjestu zločina. U ovom slučaju, Simon je podmitio noćnog tehničara u uredu medicinskog istražitelja komadom tajlandskog štapa u zamjenu za fotografiju autopsije, koja, nažalost, nikada nije objavljena.
  Napao je novine Inquirer kako bi objavio skandal u policijskoj upravi o detektivu za ubojstva koji je doveo čovjeka do samoubojstva nakon što je ubio mladićeve roditelje, zločin za koji je mladić bio nevin.
  Čak je imao i naslovnicu za nedavnu prijevaru s posvajanjem, u kojoj je žena iz Južne Philadelphije, vlasnica sumnjive agencije Loving Hearts, naplatila tisuće dolara za sablasnu djecu koju nikada nije rodila. Iako bi radije vidio više žrtava u svojim pričama i više jezivih fotografija, nominiran je za nagradu AAN za "Ukleta srca", kako je nazvana ova prijevara s posvajanjem.
  Časopis Philadelphia također je objavio članak o ženi, punih mjesec dana nakon Simonovog članka u The Reportu.
  Kad su njegovi članci postali poznati nakon tjednog roka novina, Simon se okrenuo web stranici novina, koja je sada bilježila gotovo deset tisuća posjeta dnevno.
  I tako, kada je oko podneva zazvonio telefon, probudivši ga iz prilično živopisnog sna u kojem su bili Cate Blanchett, lisice na čičak i bič, obuzeo ga je strah pri pomisli da bi se možda morao ponovno vratiti svojim katoličkim korijenima.
  "Da", uspio je izustiti Simon, glas mu je zvučao poput prljavog propusta dugog kilometar.
  - Ustani dovraga iz kreveta.
  Znao je barem desetak ljudi koji bi ga možda tako pozdravili. Nije se isplatilo ni uzvraćati. Ne tako rano. Znao je tko je to: Andrew Chase, njegov stari prijatelj i suučesnik u novinarskom razotkrivanju. Iako je nazivanje Andyja Chasea prijateljem bilo pretjerano. Njih dvojica su se međusobno tolerirali kao kruh i plijesan, neugodan savez koji je, na obostranu korist, povremeno donosio koristi. Andy je bio grubijan, ljenčina i nepodnošljivi pedant. I to su bile njegove prednosti. "Sredina je noći", uzvratio je Simon.
  - Možda u Bangladešu.
  Simon je obrisao prljavštinu s očiju, zijevnuo i protegnuo se. Dovoljno blizu budnosti. Pogledao je pored sebe. Prazno. Opet. "Kako si?"
  "Katolička učenica pronađena mrtva."
  Igra, pomislio je Simon.
  Opet.
  S ove strane noći, Simon Edward Close bio je novinar, pa su mu te riječi izazvale nalet adrenalina u prsima. Sad je bio budan. Srce mu je lupalo od onog uzbuđenja koje je poznavao i volio, zvuka koji je značio: priča... Preturao je po noćnom ormariću, pronašao dvije prazne kutije cigareta, pretražio pepeljaru dok nije uhvatio opušak od pet centimetara. Ispravio ga je, opalio, zakašljao se. Ispružio se i pritisnuo SNIMANJE na svom pouzdanom Panasonic snimaču s ugrađenim mikrofonom. Odavno je odustao od bilježenja suvislih bilješki prije svog prvog ristretta tog dana. "Razgovaraj sa mnom."
  - Pronašli su je u Osmoj ulici.
  - Gdje na Osmoj?
  - Tisuću petsto.
  "Bejrut", pomisli Simon. To je dobro. "Tko ju je pronašao?"
  "Neka vrsta alkoholičara."
  "Vani?" upitao je Simon.
  "U jednoj od kuća u nizu. U podrumu."
  "Koliko godina?"
  "Kuća?"
  "Isuse, Andy. Prokleto je rano. Nemoj se zezati. Curo. Koliko je djevojka imala godina?"
  "Tinejdžer", rekao je Andy. Andy Chase je osam godina bio hitni medicinski tehničar u Glenwoodskoj hitnoj pomoći. Glenwood je bio zadužen za veći dio gradskog ugovora s hitnom pomoći, a tijekom godina, Andyjevi savjeti doveli su Simona do nekoliko senzacionalnih vijesti, kao i mnoštva insajderskih informacija o policiji. Andy mu nikada nije dopustio da zaboravi tu činjenicu. To bi Simona koštalo ručka u Plow and Stars. Ako bi ova priča postala zataškavanje, dugovat će Andyju još stotinu.
  "Crna? Bijela? Smeđa?" upitao je Simon.
  "Bijelo."
  "Nije tako dobra priča kao ona mala bijela priča", pomislio je Simon. Mrtve male bijele djevojčice bile su zajamčena maska. Ali perspektiva katoličke škole bila je izvrsna. Gomila glupih usporedbi za izabrati. "Jesu li već odnijeli tijelo?"
  "Da. Upravo su ga premjestili."
  "Što je, dovraga, bijela katolička učenica radila u tom dijelu Osme ulice?"
  "Tko sam ja, Oprah? Kako bih ja to trebala znati?"
  Simon je shvatio elemente priče. Droge. I seks. Mora da je tako. Kruh i pekmez. "Kako je umrla?"
  "Nisam siguran."
  "Ubojstvo? Samoubojstvo? Predoziranje?
  "Pa, tamo je bila policija za ubojstva, tako da nije bilo predoziranja."
  "Je li upucana? Izbodena?"
  "Mislim da je bila osakaćena."
  O Bože, da, pomislio je Simon. "Tko je glavni detektiv?"
  "Kevin Byrne."
  Simonu se prevrnuo želudac, nakratko je napravio piruetu, a zatim se smirio. Imao je povijest s Kevinom Byrneom. Pomisao na ponovnu borbu s njim istovremeno ga je uzbuđivala i smrtno prestrašila. "Tko je s njim, ta Čistoća?"
  "Čisto. Ne. Jimmy Purify je u bolnici", rekao je Andy.
  "Bolnica? Upucan?"
  "Akutna kardiovaskularna bolest."
  Prokletstvo, pomislio je Simon. Nema tu nikakve drame. "Radi sam?"
  "Ne. Ima novu partnericu. Jessicu ili tako nešto."
  "Djevojko?" upitao je Simon.
  "Ne. Tip po imenu Jessica. Jesi li sigurna da si novinarka?"
  "Kako ona izgleda?"
  "Ona je zapravo prilično prokleto zgodna."
  Jebeno vruće, pomislio je Simon, uzbuđenje zbog priče nestalo mu je iz glave. Bez uvrede za ženske policajke, ali neke žene u policiji obično su izgledale kao Mickey Rourke u odijelu s hlačama. "Plavuša? Brineta?"
  "Brineta. Atletska. Velike smeđe oči i prekrasne noge. Major, dušo."
  Sve se slagalo. Dva policajca, ljepotica i zvijer, mrtve bijele djevojke u uličici. A on još nije ni obraz podigao s kreveta.
  "Daj mi sat vremena", rekao je Simon. "Naći ćemo se kod Pluga."
  Simon je spustio slušalicu i spustio noge s kreveta.
  Promatrao je krajolik svog trosobnog stana. "Kakva ružna slika", pomislio je. Ali, razmišljao je, bilo je to kao Nick Carrawayev unajmljeni stan u West Egg-u - manja ružna slika. Jednog od ovih dana će ga pogoditi. Bio je siguran u to. Jednog od ovih dana će se probuditi i neće moći vidjeti svaku sobu u svojoj kući iz kreveta. Imat će prizemlje, dvorište i automobil koji neće zvučati kao bubnjarski solo Ginger Baker svaki put kad ga ugasi.
  Možda bi ova priča upravo to i učinila.
  Prije nego što je stigao do kuhinje, dočekala ga je mačka, čupava, jednouha smeđa tigrasta mačka po imenu Enid.
  "Kako je moja djevojčica?" Simon ju je poškakljao iza jednog zdravog uha. Enid se dvaput sklupčala i prevrnula u njegovom krilu.
  "Tata ima telefonsku liniju za pomoć, lutko. Nema vremena za ljubav jutros."
  Enid je promrmljala s razumijevanjem, skočila na pod i slijedila ga u kuhinju.
  Jedini besprijekoran uređaj u cijelom Simonovom stanu, osim njegovog Apple PowerBooka, bio je njegov voljeni aparat za espresso Rancilio Silvia. Tajmer je bio postavljen da se pokrene u 9 sati ujutro, iako se činilo da njegov vlasnik i glavni operater nikada ne ustaju iz kreveta prije podneva. Međutim, kao što će svaki ljubitelj kave potvrditi, ključ savršenog espressa je vruća košarica.
  Simon je napunio filter svježe mljevenim espressom i napravio svoj prvi ristretto toga dana.
  Provirio je kroz kuhinjski prozor na četvrtasti ventilacijski otvor između zgrada. Kad bi se nagnuo, istegnuo vrat pod kutom od četrdeset pet stupnjeva i pritisnuo lice uz staklo, mogao bi vidjeti djelić neba.
  Sivo i oblačno. Slaba kiša.
  Britansko sunce.
  "Moglo bi se jednako dobro vratiti u Lake District", pomislio je. Ali ako se vrati u Berwick, ne bi imao ovu sočnu priču, zar ne?
  Aparat za espresso je šištao i tutnjao, ulijevajući savršeni dozator u zagrijanu šalicu s demitasseom, preciznu mjeru za sedamnaest sekundi, s raskošnom zlatnom kremom.
  Simon je izvadio svoju šalicu, uživajući u mirisu početka divnog novog dana.
  "Mrtve bijele djevojke", razmišljao je, ispijajući svoju bogatu smeđu kavu.
  Mrtve bijele katolkinje.
  U gradu cracka.
  Prekrasno.
  OceanofPDF.com
  8
  PONEDJELJAK, 12:50
  Rastali su se na ručku. Jessica se vratila u Akademiju Nazarene na odjel Taurus. Promet na I-95 bio je slab, ali kiša je i dalje padala.
  U školi je nakratko razgovarala s Dottie Takacs, vozačicom školskog autobusa koja je pokupila djevojčice u Tessinom susjedstvu. Žena je još uvijek bila užasno uznemirena viješću o Tessinoj smrti, gotovo neutješna, ali uspjela je reći Jessici da Tessa nije bila na autobusnoj stanici u petak ujutro i da ne, ne sjeća se da se itko čudan motao oko autobusne stanice ili bilo gdje duž rute. Dodala je da joj je posao paziti na cestu.
  Sestra Veronica obavijestila je Jessicu da je dr. Parkhurst uzela slobodan dan, ali joj je dala svoju kućnu adresu i brojeve telefona. Također joj je rekla da je Tessin posljednji sat u četvrtak bio francuski u drugoj godini. Ako se Jessica dobro sjeća, svi nazarećanski studenti morali su učiti strani jezik dvije godine zaredom kako bi diplomirali. Jessica se uopće nije iznenadila što je njezina stara učiteljica francuskog, Claire Stendhal, još uvijek predavala.
  Pronašla ju je u zbornici za učitelje.
  
  "TESSA JE BILA DIVNA UČENICA", rekla je Claire. "Pravi san. Izvrsna gramatika, besprijekorna sintaksa. Zadaće je uvijek predavala na vrijeme."
  Jessicin razgovor s Madame Stendhal vratio ju je dvanaest godina unatrag, iako nikada prije nije bila u tajanstvenoj zbornici. Njezina slika te sobe, kao i kod mnogih drugih studenata, bila je kombinacija noćnog kluba, motelske sobe i potpuno opskrbljene opijumske jazbine. Bila je razočarana kad je otkrila da je cijelo vrijeme to bila samo umorna, obična soba s tri stola okružena otrcanim stolicama, malom skupinom dvosjeda i nekoliko udubljenih lončića za kavu.
  Claire Stendhal bila je sasvim druga priča. Nije bilo ništa umorno ili obično kod nje; nikada nije ni bila: visoka i elegantna, zapanjujuće građe i glatke kože poput pergamenta. Jessica i njezini kolege iz razreda oduvijek su joj zavidjeli na garderobi: Pringle puloveri, Nipon odijela, Ferragamo cipele, Burberry kaputi. Kosa joj je imala srebrnasti sjaj i bila je malo kraća nego što je pamtila, ali Claire Stendhal, sada u srednjim četrdesetima, još uvijek je bila upečatljiva žena. Jessica se pitala sjeća li se Madame Stendhal nje.
  "Čini li se u posljednje vrijeme imalo tjeskobno?" upitala je Jessica.
  "Pa, kao što se i očekivalo, očeva bolest imala je dubok utjecaj na nju. Koliko znam, bila je odgovorna za vođenje kućanstva. Prošle godine uzela je gotovo tri tjedna slobodno kako bi se brinula za njega. Nikada nije propustila nijedan zadatak."
  - Sjećaš li se kada je to bilo?
  Claire je na trenutak razmislila. "Ako se ne varam, bilo je to neposredno prije Dana zahvalnosti."
  "Jesi li primijetio ikakve promjene na njoj kad se vratila?"
  Claire je pogledala kroz prozor kišu koja je padala na pustinju. "Sad kad si to spomenula, pretpostavljam da je bila malo introspektivnija", rekla je. "Možda malo manje voljna sudjelovati u grupnim raspravama."
  "Je li se kvaliteta njezina rada pogoršala?"
  "Nimalo. Ako ništa drugo, bila je čak i savjesnija."
  "Je li imala prijatelja u razredu?"
  "Tessa je bila pristojna i uljudna mlada žena, ali mislim da nije imala puno bliskih prijatelja. Mogla bih se raspitati ako želiš."
  "Bila bih zahvalna", rekla je Jessica. Pružila je Claire posjetnicu. Claire ju je pogledala, a zatim je stavila u torbicu - tanku Vuitton Honfleur torbicu. Nature.
  "Pričala je o tome da će jednog dana otići u Francusku", rekla je Claire.
  Jessica se sjetila da je rekla istu stvar. Sve su to učinile. Nije poznavala nijednu djevojku u razredu koja je zapravo otišla.
  "Ali Tessa nije bila osoba koja sanja o romantičnim šetnjama uz Seinu ili kupovini na Champs-Élyséesima", nastavila je Claire. "Pričala je o radu s djecom iz siromašnih obitelji."
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki o tome, iako nije bila sasvim sigurna zašto. "Je li ti ikada pričala o svom privatnom životu? O nekome tko bi je mogao uznemiravati?"
  "Ne", rekla je Claire. "Ali nije se puno toga promijenilo u tom pogledu od tvojih srednjoškolskih dana. A ni mojih, što se toga tiče. Mi smo odrasli, i tako nas studenti vide. Oni nam zapravo ne vjeruju ništa više nego što vjeruju svojim roditeljima."
  Jessica je htjela pitati Claire o Brianu Parkhurstu, ali imala je samo slutnju. Odlučila se protiv toga. "Možeš li se sjetiti još nečega što bi moglo pomoći?"
  Claire je pričekala nekoliko minuta. "Ništa mi ne pada na pamet", rekla je. "Žao mi je."
  "U redu je", rekla je Jessica. "Bila si mi od velike pomoći."
  "Teško je povjerovati... evo je", rekla je Claire. "Bila je tako mlada."
  Jessica je cijeli dan razmišljala o istoj stvari. Sada nije imala odgovor. Ništa što bi je utješilo ili zadovoljilo. Skupila je svoje stvari i pogledala na sat. Morala se vratiti u Sjevernu Philadelphiju.
  "Kasniš li na što?" upitala je Claire. Glas joj je bio kriv i suh. Jessica se vrlo dobro sjećala tog tona.
  Jessica se nasmiješila. Claire Stendhal ju je sjetila. Mlada Jessica je uvijek kasnila. "Izgleda da ću propustiti ručak."
  "Zašto ne uzmeš sendvič iz kantine?"
  Jessica je razmislila o tome. Možda je to bila dobra ideja. Kad je bila u srednjoj školi, bila je jedna od one čudne djece koja su zapravo voljela hranu iz kantine. Skupila je hrabrost i pitala: "Što ti... Nudiš?"
  Ako se nije varala - a očajnički se nadala da se ne vara - upitala je: "Što predlažeš?"
  Izraz lica njezine bivše profesorice francuskog govorio joj je da je dobro shvatila. Ili dovoljno blizu školskom francuskom.
  "Nije loše, gospođice Giovanni", rekla je Claire s velikodušnim osmijehom.
  "Hvala".
  "Sa zadovoljstvom", odgovorila je Claire. "A i neuredni tipovi su i dalje prilično dobri."
  
  TESSA JE BILA SAMO ŠEST JEDINICA OD Jessicinog starog ormarića. Nakratko je Jessica htjela provjeriti radi li još uvijek njezina stara kombinacija.
  Kad je pohađala Nazarene, Tessin ormarić pripadao je Janet Stephanie, urednici školskih alternativnih novina i lokalnoj ovisnici o drogama. Jessica je gotovo očekivala da će vidjeti crveni plastični bong i zalihu Ho Hosa kad je otvorila vrata ormarića. Umjesto toga, vidjela je odraz Tessinog posljednjeg dana škole, njezina života nakon mature.
  Na vješalici za kapute visjela je nazarećanska majica s kapuljačom i nešto što je izgledalo kao domaći pleteni šal. Plastični kabanica visila je na kuki. Tessina čista, uredno složena odjeća za teretanu ležala je na gornjoj polici. Ispod nje ležala je mala hrpa nota. Iza vrata, gdje je većina djevojaka držala kolaže fotografija, Tessa je imala mačji kalendar. Prethodni mjeseci bili su istrgnuti. Dani su bili prekriženi, sve do prethodnog četvrtka.
  Jessica je provjerila knjige u svom ormariću s Tessinim popisom predmeta koji je dobila s recepcije. Nedostajale su dvije knjige: Biologija i Algebra II.
  Gdje su bili? pomislila je Jessica.
  Jessica je prelistala stranice Tessinih preostalih udžbenika. Njezin udžbenik za komunikacije i medije imao je nastavni plan i program ispisan na jarko ružičastom papiru. Unutar njezina udžbenika teologije, Razumijevanje katoličkog kršćanstva, nalazilo se nekoliko računa o kemijskom čišćenju. Ostale knjige bile su prazne. Nije bilo osobnih bilješki, pisama ili fotografija.
  Par gumenih čizama do teleta ležao je na dnu ormarića. Jessica je upravo htjela zatvoriti ormarić kad je odlučila uzeti čizme i okrenuti ih. Lijeva čizma bila je prazna. Kad je okrenula desnu čizmu, nešto je ispalo na uglačani parket.
  Mali dnevnik izrađen od teleće kože s ukrasima od zlatnih listića.
  
  NA PARKIRALIŠTU, Jessica jela svoj pohabani joe i čitala Tessin dnevnik.
  Zapisi su bili rijetki, s danima, ponekad čak i tjednima, između unosa. Očito, Tessa nije bila tip osobe koja se osjeća obveznom zabilježiti svaku misao, svaki osjećaj, svaku emociju i svaku interakciju u svoj dnevnik.
  Sveukupno, ostavljala je dojam tužne djevojke, obično gledajući na tamnu stranu života. Bilo je tu bilješki o dokumentarcu koji je vidjela o trojici mladića koji su, po njezinom mišljenju, poput filmaša, lažno osuđeni za ubojstvo u West Memphisu u Tennesseeju. Bio je tu i dugi članak o teškoj situaciji izgladnjele djece u Apalačima. Tessa je donirala dvadeset dolara programu Druga žetva. Bilo je nekoliko bilješki o Seanu Brennanu.
  Što sam krivo napravio/la? Zašto ne nazoveš?
  Postojala je jedna duga i prilično dirljiva priča o beskućnici koju je Tessa upoznala. Žena po imenu Carla živjela je u automobilu u 13. ulici. Tessa nije podijelila kako je upoznala ženu, samo koliko je Carla lijepa, kako je mogla postati model da joj život nije zadao toliko loših trenutaka. Žena je rekla Tessi da je jedan od najgorih dijelova života u automobilu nedostatak privatnosti, da živi u stalnom strahu da je netko promatra, da joj netko namjerava nauditi. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana Tessa je dugo i temeljito razmišljala o problemu, a zatim shvatila da može nešto učiniti da pomogne.
  Tessa je posjetila svoju tetu Georgiju. Posudila je tetin šivaći stroj Singer i o svom trošku sašila zavjese za beskućnicu, koje su se mogle vješto pričvrstiti na strop automobila.
  "Ovo je posebna mlada dama", pomislila je Jessica.
  Posljednji zapis u bilješci glasio je:
  
  Tata je jako bolestan. Mislim da mu je sve gore. Pokušava biti jak, ali znam da je to za mene samo igra. Gledam njegove krhke ruke i mislim na vremena kad sam bila mala, kad me gurao na ljuljačkama. Osjećala sam se kao da mogu dotaknuti oblake nogama! Ruke su mu posjekotine i ožiljci od oštrog škriljevca i ugljena. Nokti su mu tupi od željeznih oluka. Uvijek je govorio da je dušu ostavio u okrugu Carbon, ali njegovo srce je sa mnom. I s mamom. Svake noći čujem njegovo užasno disanje. Iako znam koliko boli, svaki udah me tješi, govori mi da je još uvijek ovdje. Još uvijek tata.
  U sredini dnevnika bile su istrgnute dvije stranice, a zatim je posljednji zapis, datiran gotovo pet mjeseci ranije, jednostavno glasio:
  
  Vratila sam se. Zovi me samo Sylvia.
  Tko je Sylvia? pomislila je Jessica.
  Jessica je pregledala svoje bilješke. Tessina majka se zvala Anne. Nije imala sestara. U Nazarećaninu definitivno nije bilo "sestre Sylvie".
  Ponovno je prelistala dnevnik. Nekoliko stranica prije izbrisanog dijela bio je citat iz pjesme koju nije prepoznala.
  Jessica je ponovno pogledala posljednji unos. Bio je datiran neposredno prije Dana zahvalnosti prošle godine.
  
  Vratila sam se. Zovi me samo Sylvia.
  Odakle si, Tessa? A tko je Sylvia?
  OceanofPDF.com
  9
  PONEDJELJAK, 13:00
  U sedmom razredu, IMMY PURIFI je bio visok gotovo 180 cm, i nitko ga nikada nije nazvao mršavim.
  Nekada davno, Jimmy Purifie je mogao ući u najprljavije bijele barove u Grays Ferryju bez riječi, a razgovori bi bili utišani; teški slučajevi bi stajali malo uspravnije.
  Rođen i odrastan u zapadnophiladelphijskom naselju Black Bottom, Jimmy je podnio nedaće i unutarnje i vanjske, te se sa svime nosio smirenošću i uličnom pameti koja bi slomila i manjeg čovjeka.
  Ali sada, dok je Kevin Byrne stajao na vratima Jimmyjeve bolničke sobe, čovjek pred njim izgledao je kao suncem izblijedjela skica Jimmyja Purifyja, ljuštura čovjeka kakav je nekoć bio. Jimmy je izgubio desetak kilograma, obrazi su mu bili upali, koža pepeljasta.
  Byrne je shvatio da mora pročistiti grlo prije nego što progovori.
  - Bok, Clutch.
  Jimmy je okrenuo glavu. Pokušao se namrštiti, ali kutovi njegovih usana su se podigli, odajući igru. "Isuse Kriste. Zar ovdje nema stražara?"
  Byrne se nasmijao, preglasno. "Izgledaš dobro."
  "Jebi se", rekao je Jimmy. "Izgledam kao Richard Pryor."
  "Ne. Možda Richard Roundtree", odgovorio je Byrne. "Ali kad se sve uzme u obzir..."
  "Sve u svemu, trebao bih biti u Wildwoodu s Halle Berry."
  "Imaš veće šanse pobijediti Marion Barry."
  "Jebi se opet."
  "Ipak, ne izgledate tako dobro kao on, detektive", rekao je Byrne, držeći polaroidnu fotografiju pretučenog i modricama ispunjenog Gideona Pratta.
  Jimmy se nasmiješio.
  "Dovraga, ovi su tipovi nespretni", rekao je Jimmy, slabašno udarivši Byrnea.
  "To je genetski."
  Byrne je naslonio fotografiju na Jimmyjev vrč s vodom. Bila je bolja od bilo kakve čestitke za ozdravljenje. Jimmy i Byrne su dugo tražili Gideona Pratta.
  "Kako je moj anđeo?" upitao je Jimmy.
  "U redu", rekao je Byrne. Jimmy Purify imao je tri sina, sve izubijane i odrasle, te je svu svoju nježnost - ono malo što je imao - obasipao kćer Kevina Byrnea, Colleen. Svake godine na Colleenin rođendan, neki sramotno skup anonimni dar stigao bi putem UPS-a. Nitko nije bio prevaren. "Uskoro priređuje veliku uskrsnu zabavu."
  "U školi za gluhe?"
  "Da."
  "Znaš, vježbao sam", rekao je Jimmy. "Postaje prilično dobro."
  Jimmy je napravio nekoliko slabih pokreta rukama.
  "Što je to trebalo biti?" upitao je Byrne.
  "Bio je rođendan."
  "Zapravo je izgledalo pomalo kao Sretna svjećica."
  "Je li se tako dogodilo?"
  "Da."
  "Sranje." Jimmy je pogledao svoje ruke kao da je njihova krivica. Ponovno je isprobao oblike ruku, ali rezultati nisu bili ništa bolji.
  Byrne je namjestio Jimmyjeve jastuke, a zatim sjeo, prebacujući težinu na stolicu. Uslijedila je duga, ugodna tišina, kakva se postiže samo među starim prijateljima.
  Byrne je Jimmyju dao priliku da se baciti na posao.
  "Dakle, čuo sam da moraš žrtvovati djevicu." Jimmyjev je glas bio promukao i slab. Ovaj ga je posjet već jako iscrpio. Kardiološke sestre rekle su Byrneu da ovdje može ostati samo pet minuta.
  "Da", odgovorio je Byrne. Jimmy je mislio na Byrneovog novog partnera koji je bio policajac za ubojstva koji je radio prvi dan.
  "Koliko loše?"
  "Nimalo loše, zapravo", rekao je Byrne. "Ima dobar instinkt."
  "Ona?"
  "Uh-oh", pomislio je Byrne. Jimmy Purifie bio je staromodan. Zapravo, prema Jimmyju, njegova prva značka bila je napisana rimskim brojevima. Da se Jimmy Purifie pita, jedine žene u policiji bile bi sobarice. "Da."
  - Je li ona detektivka koja se bavi mladim i starim istraživanjima?
  "Mislim da ne", odgovorio je Byrne. Jimmy je mislio na hrabre ljude koji su upali u postaju, optužili osumnjičenike, zastrašili svjedoke i pokušali započeti s novim slučajem. Iskusni detektivi poput Byrnea i Jimmyja donose odluke. Mnogo je manje raspetljavanja. To je nešto što ste ili naučili ili niste.
  "Je li lijepa?"
  Byrne uopće nije morao razmišljati o tome. "Da. Nju."
  - Dovedi je nekad.
  "Isuse. Hoćeš li i ti na transplantaciju penisa?"
  Jimmy se nasmiješio. "Da. I to veliku. Pomislio sam, što dovraga. Ovdje sam i mogao bih se jednako tako odlučiti za kolosalni iznos."
  "Ona je zapravo supruga Vincenta Balzana."
  Ime mi nije odmah palo na pamet. "Onaj prokleti usijani čovjek iz Centrala?"
  "Da. Isto."
  - Zaboravi što sam rekao.
  Byrne je ugledao sjenu blizu vrata. Medicinska sestra je provirila u sobu i nasmiješila se. Vrijeme je za polazak. Ustao je, protegnuo se i pogledao na sat. Imao je petnaest minuta do sastanka s Jessicom u sjevernoj Philadelphiji. "Moram ići. Jutros smo naišli na kašnjenje."
  Jimmy se namrštio, zbog čega se Byrne osjećao grozno. Trebao je držati jezik za zubima. Pričati Jimmyju Purifyju o novom slučaju na kojem neće raditi bilo je kao pokazati umirovljenom punokrvnom konju sliku Churchill Downsa.
  - Detalji, Riff.
  Byrne se pitao koliko bi trebao reći. Odlučio je jednostavno otkriti tajnu. "Sedamnaestogodišnja djevojka", rekao je. "Pronađena u napuštenoj kući u nizu blizu Osme ulice i Jeffersonove ulice."
  Jimmyjev izraz lica nije trebao tumačenje. Dio toga je bio koliko je žudio vratiti se u akciju. Drugi dio je bio koliko je znao da su te stvari doprle do Kevina Byrnea. Ako ubiješ mladu djevojku pred njim, ne postoji dovoljno velika stijena da se pod njom sakrije.
  - Droga?
  "Mislim da ne", rekao je Byrne.
  - Je li bila napuštena?
  Byrne je kimnuo.
  "Što imamo?" upitao je Jimmy.
  "Mi", pomislio je Byrne. Boljelo ga je puno više nego što je mislio. "Malo."
  - Obavještavaj me, u redu?
  "U redu, Clutch", pomislio je Byrne. Uhvatio je Jimmyjevu ruku i lagano je stisnuo. "Treba li ti što?"
  "Komad rebara bi bio dobar. Kao ostatak."
  "I Diet Sprite, zar ne?"
  Jimmy se nasmiješio, kapci su mu se spustili. Bio je umoran. Byrne je krenuo prema vratima, nadajući se da će stići do hladnog, zelenog hodnika prije nego što ga čuje, želeći da je u Mercyju kako bi ispitao svjedoka, želeći da je Jimmy odmah iza njega, mirišući na Marlboro i Old Spice.
  Nije preživio.
  "Ne vraćam se, zar ne?" upitao je Jimmy.
  Byrne je zatvorio oči, a zatim ih otvorio, nadajući se da će mu se na licu pojaviti nešto što nalikuje vjeri. Okrenuo se. "Naravno, Jimmy."
  "Za policajca si užasan lažljivac, znaš to? Zadivljen sam što smo uopće uspjeli riješiti Slučaj broj jedan."
  "Samo postaješ jači. Vratit ćeš se na ulice do Dana sjećanja. Vidjet ćeš. Napunit ćemo Finnigan's i nazdraviti maloj Deirdre."
  Jimmy je slabo, odbacujući mahnuo rukom, a zatim okrenuo glavu prema prozoru. Nekoliko sekundi kasnije, zaspao je.
  Byrne ga je promatrao cijelu minutu. Htio je reći mnogo, mnogo više, ali imat će vremena kasnije.
  Nije li tako?
  Imat će vremena reći Jimmyju koliko mu je njihovo prijateljstvo značilo tijekom godina i kako je od njega naučio što je pravi policijski posao. Imat će vremena reći Jimmyju da ovaj grad jednostavno nije isti bez njega.
  Kevin Byrne je zastao još nekoliko trenutaka, zatim se okrenuo i izašao u hodnik te prema dizalima.
  
  BYRNE JE STAJAO ISPRED BOLNICE, ruke su mu se tresle, grlo mu se stezalo od tjeskobe. Trebalo mu je pet okretaja Zippoovog kotačića da zapali cigaretu.
  Nije plakao godinama, ali osjećaj u želucu podsjetio ga je na prvi put kada je vidio svog starca kako plače. Njegov otac bio je visok kao kuća, dvolični mrmljac s gradskom reputacijom, originalni borac štapovima koji je mogao nositi četiri betonska bloka od dvanaest inča uz stepenice bez nule. Način na koji je plakao činio ga je malen u odnosu na desetogodišnjeg Kevina, činio ga je da izgleda kao otac bilo kojeg drugog djeteta. Padraig Byrne se slomio iza njihove kuće u Reid ulici onog dana kada je saznao da mu žena treba operaciju raka. Maggie O'Connell Byrne živjela je još dvadeset pet godina, ali nitko to tada nije znao. Njegov starac tog je dana stajao kraj svoje voljene breskve, tresući se poput vlati trave u grmljavini, a Kevin je sjedio kraj prozora njegove spavaće sobe na drugom katu, promatrajući ga i plačući s njim.
  Nikada nije zaboravio ovu sliku, niti će ikada.
  Od tada nije plakao.
  Ali on je to htio sada.
  Džimi.
  OceanofPDF.com
  10
  PONEDJELJAK, 13:10
  Ženski razgovor.
  Postoji li još neki tajanstveni jezik za mužjake ove vrste? Mislim da ne. Nijedan muškarac koji je ikada dulje vrijeme bio upućen u razgovore mladih žena ne bi priznao da nema težeg zadatka od pokušaja demistifikacije jednostavnog razgovora jedan na jedan između nekoliko američkih tinejdžerica. U usporedbi s tim, Enigma kod Drugog svjetskog rata bio je dječja igra.
  Sjedim u Starbucksu na uglu Šesnaeste i Walnut ulice, na stolu ispred mene je hladni latte. Za susjednim stolom su tri tinejdžerice. Između zalogaja biscottija i gutljaja mocha od bijele čokolade, teče bujica mitraljeskih tračeva, insinuacija i zapažanja, tako zmijoliko, tako nestrukturirano, da je jedva mogu pratiti.
  Seks, glazba, škola, kino, seks, automobili, novac, seks, odjeća.
  Umoran sam od samog slušanja.
  Kad sam bio mlađi, postojale su četiri jasno definirane "teme" povezane sa seksom. Ako sam dobro čuo, između njih postoje usputne pauze. Između druge i treće, koliko ja razumijem, sada postoji "ležerna" druga, koja, ako se ne varam, uključuje dodirivanje djevojčinih grudi jezikom. Zatim postoji "ležerna" treća, koja uključuje oralni seks. Ništa od navedenog, zahvaljujući 1990-ima, uopće se ne smatra seksom, već "ropstvom".
  Šarmantan.
  Djevojka koja sjedi najbliže meni je crvenokosa, ima oko petnaest godina. Čista, sjajna kosa joj je skupljena u rep i pričvršćena crnom baršunastom trakom za glavu. Nosi usku ružičastu majicu kratkih rukava i uske bež traperice. Okrenuta mi je leđima i vidim da su joj traperice duboko izrezane, a način na koji je smještena (naginje se naprijed kako bi prijateljicama pokazala nešto važno) otkriva komad bijele, paperjaste kože ispod topa, crnog kožnog remena i donjeg dijela majice. Toliko je blizu mene - zapravo, samo nekoliko centimetara - da vidim sitne rupice od jeze uzrokovane propuhom klima-uređaja, grebene u podnožju kralježnice.
  Dovoljno blizu da mogu dodirnuti.
  Brblja o nečemu što ima veze s poslom, o tome kako netko po imenu Corinne uvijek kasni i ostavlja čišćenje njoj, i kako je šef takav kreten i ima jako loš zadah i misli da je jako zgodan, ali je zapravo kao onaj debeli tip iz Obitelji Soprano koji se brine o ujaku Tonyju ili tati ili bilo kome.
  Toliko volim ovo doba. Nijedan detalj nije toliko malen ili beznačajan da ne izmakne njihovoj pozornosti. Znaju dovoljno da koriste svoju seksualnost kako bi dobile ono što žele, ali nemaju pojma da je ono što posjeduju toliko moćno i destruktivno za mušku psihu da bi im se, kad bi samo znale što tražiti, to pružilo na pladnju. Ironija je u tome što većina njih, kada jednom to shvate, više neće imati snage postići svoje ciljeve.
  Kao po znaku, svi uspiju istovremeno pogledati na satove. Skupljaju smeće i kreću prema vratima.
  Neću slijediti.
  Ne ove djevojke. Ne danas.
  Danas pripada Bethany.
  Kruna leži u torbi pred mojim nogama, i premda nisam ljubitelj ironije (riječima Karla Krausa, ironija je pas koji laje na mjesec i mokri po grobovima), činjenica da je torba od Baileyja nije mala ironija. Banks i Biddle.
  Kasiodor je vjerovao da je kruna od trnja stavljena na Isusovu glavu kako bi se sakupilo i slomilo sve trnje svijeta, ali ja ne vjerujem da je to istina. Betanina kruna uopće nije slomljena.
  Bethany Price izlazi iz škole u 14:20. Ponekad svrati u Dunkin' Donuts na vruću čokoladu i pecivo, sjedne u separe i čita knjigu Pat Ballard ili Lynn Murray, spisateljica koje su specijalizirane za ljubavne romane s ženama većih dimenzija.
  Vidiš, Bethany je teža od drugih djevojaka i užasno je nesigurna zbog toga. Kupuje svoje marke, Zaftique i Junonia, online, ali se i dalje osjeća neugodno kupujući u odjelima za plus size u Macy'su i Nordstromu iz straha da je ne vide njezini kolege iz razreda. Za razliku od nekih svojih mršavijih prijateljica, ne pokušava skratiti rub suknje svoje školske uniforme.
  Kažu da taština cvjeta, ali ne donosi ploda. Možda, ali moje djevojke pohađaju Marijinu školu i stoga će, unatoč svojim grijesima, primiti obilnu milost.
  Bethany to ne zna, ali ona je savršena baš takva kakva jest.
  Idealno.
  Osim jednog.
  I popravit ću to.
  OceanofPDF.com
  11
  PONEDJELJAK, 15:00
  Proveli su dan proučavajući rutu kojom je Tessa Wells tog jutra išla do svoje autobusne stanice. Iako neke kuće nisu odgovorile na kucanje, razgovarali su s desetak ljudi koji su poznavali katoličke učenice koje su se ukrcale u autobus na uglu. Nitko se nije sjećao ničega neobičnog u petak ili bilo koji drugi dan.
  Zatim su napravili kratku pauzu. Kao što se često događa, stigao je na posljednju stanicu. Ovaj put, do trošne kuće u nizu s maslinastozelenim tendama i prljavim mesinganim kucalom na vratima u obliku losove glave. Kuća je bila manje od pola bloka od mjesta gdje se Tessa Wells ukrcala u školski autobus.
  Byrne je prišao vratima. Jessica je odstupila. Nakon pola tuceta kucanja, upravo su se htjeli krenuti dalje kad su se vrata odškrinula za centimetar.
  "Ne kupujem ništa", predložio je tihi muški glas.
  "Ne prodaje." Byrne je pokazao čovjeku svoju značku.
  - Što želiš?
  "Prvo, želim da otvoriš vrata više od centimetara", odgovorio je Byrne što je diplomatskije mogao dok je ulazio na svoj pedeseti razgovor za posao toga dana.
  Muškarac je zatvorio vrata, otkačio lanac i širom ih otvorio. Bio je u sedamdesetima, odjeven u karirane pidžame i jarko ljubičasti smoking koji je možda bio moderan za vrijeme Eisenhowerove administracije. Nosio je dječja kolica bez vezica i bez čarapa. Zvao se Charles Noon.
  "Razgovaramo sa svima u tom području, gospodine. Jeste li slučajno vidjeli ovu djevojku u petak?"
  Byrne je ponudio fotografiju Tesse Wells, kopiju njezina portreta iz srednje škole. Iz džepa jakne izvukao je gotove bifokalne naočale i nekoliko trenutaka proučavao fotografiju, podešavajući naočale gore-dolje, naprijed-natrag. Jessica je još uvijek mogla vidjeti naljepnicu s cijenom na dnu desne leće.
  "Da, vidio sam je", rekao je Noon.
  "Gdje?"
  "Otišla je do ugla, baš kao i svaki dan."
  - Gdje si je vidio/vidjela?
  Muškarac je pokazao na pločnik, a zatim pomaknuo svoj koščati kažiprst s lijeva na desno. "Izašla je na ulicu, kao i uvijek. Sjećam je se jer uvijek izgleda kao da je negdje otišla."
  "Isključeno?"
  "Da. Znaš. Kao negdje na njezinom vlastitom planetu. Oči oborene, razmišlja o svakakvim glupostima."
  "Čega se još sjećaš?" upitao je Byrne.
  "Pa, na trenutak se zaustavila točno ispred prozora. Otprilike tamo gdje stoji ova mlada dama."
  Nitko nije pokazao gdje je Jessica stajala.
  - Koliko je dugo bila tamo?
  - Nisam primijetio/la vrijeme.
  Byrne je duboko udahnuo, izdahnuo, strpljivo hodajući po žici, bez mreže. "Otprilike."
  "Ne znam", rekao je Noon. Pogledao je u strop i zatvorio oči. Jessica je primijetila kako mu se prsti trzaju. Izgledalo je kao da Charles Noon broji. Da ih je više od deset, pitala se bi li izuo cipele. Pogledao je natrag u Byrnea. "Možda dvadeset sekundi."
  "Što je ona učinila?"
  "Učiniti?"
  "Dok je bila ispred tvoje kuće. Što je učinila?"
  - Nije ništa učinila.
  - Samo je stajala tamo?
  "Pa, tražila je nešto na ulici. Ne, ne baš na ulici. Više kao u prilazu pored kuće." Charles Noon pokazao je desno, na prilaz koji je odvajao njegovu kuću od krčme na uglu.
  "Samo gledam?"
  "Da. Kao da je vidjela nešto zanimljivo. Kao da je vidjela nekoga koga poznaje. Pomalo je pocrvenjela. Znaš kakve su mlade djevojke."
  "Ne baš", rekao je Byrne. "Zašto mi ne kažeš?"
  Istovremeno, cijeli njegov govor tijela se promijenio, utječući na one suptilne promjene koje objema stranama signaliziraju da su ušle u novu fazu razgovora. Nitko se nije povukao ni centimetar, a remen njegovog smokinga se stegnuo, ramena su mu se lagano napela. Byrne je prebacio težinu na desnu nogu i provirio pored muškarca u tamu njegove dnevne sobe.
  "Samo kažem", rekao je Noon. "Samo je na trenutak pocrvenjela, to je sve."
  Byrne je zadržao čovjekov pogled sve dok nije bio prisiljen skrenuti pogled. Jessica je poznavala Kevina Byrnea tek nekoliko sati, ali već je mogla vidjeti hladnu zelenu vatru u njegovim očima. Byrne je krenuo dalje. Charles Noon nije bio njihov čovjek. "Je li išta rekla?"
  "Mislim da ne", odgovorio je Noon s novom dozom poštovanja u glasu.
  - Jeste li vidjeli koga u tom prilazu?
  "Ne, gospodine", rekao je čovjek. "Nemam tamo prozor. Osim toga, to me se ne tiče."
  Da, tako je, pomislila je Jessica. Želiš li doći u Roundhouse i objasniti zašto svaki dan gledaš mlade djevojke kako idu u školu?
  Byrne je čovjeku dao posjetnicu. Charles Noon je obećao da će nazvati ako se nečega sjeti.
  Zgrada pored Noon'sa bila je napuštena krčma pod nazivom Pet asova, četvrtasta, jednokatna mrlja na ulici koja je nudila pristup i Devetnaestoj ulici i Aveniji Poplar.
  Pokucali su na vrata Pet Asova, ali nije bilo odgovora. Zgrada je bila zabijena daskama i označena grafitima koji su prikazivali pet osjetila. Provjerili su vrata i prozore; svi su bili čvrsto zabijeni i zaključani izvana. Što god se dogodilo Tessi, nije se dogodilo u ovoj zgradi.
  Stajali su na prilazu i gledali gore-dolje po ulici i preko puta. Bile su tu dvije kuće u nizu s savršenim pogledom na prilaz. Razgovarali su s oboje stanara. Niti jedno se nije sjećalo da je vidjelo Tessu Wells.
  Na putu natrag u Roundhouse, Jessica je slagala slagalicu Tessinog posljednjeg jutra.
  U petak oko 6:50 ujutro, Tessa Wells je izašla iz kuće i krenula prema autobusnoj stanici. Išla je istom rutom kao i uvijek: niz Dvadesetu ulicu do Poplara, niz blok, a zatim preko ulice. Oko 7 sati ujutro viđena je ispred kuće u nizu na uglu Devetnaeste ulice i Poplara, gdje je na trenutak oklijevala, možda vidjevši nekoga koga poznaje u prilazu zatvorene krčme.
  Gotovo svako jutro sastajala se sa svojim prijateljima iz Nazareta. Oko šest i pet minuta autobus bi ih pokupio i odvezao u školu.
  Ali u petak ujutro, Tessa Wells nije se sastala sa svojim prijateljima. U petak ujutro, Tessa je jednostavno nestala.
  Oko sedamdeset i dva sata kasnije, njezino tijelo pronađeno je u napuštenoj kući u nizu u jednoj od najgorih četvrti Philadelphije: vrat joj je bio slomljen, ruke unakažene, a tijelo joj je grlilo ruglu rimskog stupa.
  Tko je bio u tom prilazu?
  
  Natrag u Roundhouseu, Byrne je provjerio NCIC i PCIC zapise svih koje su sreli. To jest, sve od interesa: Frank Wells, DeJohn Withers, Brian Parkhurst, Charles Noon, Sean Brennan. Nacionalni centar za informacije o kriminalu je kompjuterizirani indeks informacija o kaznenom pravosuđu dostupan saveznim, državnim i lokalnim agencijama za provođenje zakona i drugim tijelima kaznenog pravosuđa. Lokalna verzija bio je Philadelphijski centar za informacije o kriminalu.
  Samo je dr. Brian Parkhurst dao rezultate.
  Na kraju turneje, sastali su se s Ikeom Buchananom kako bi mu podnijeli izvješće o stanju.
  "Pogodi tko ima komad papira?" upitao je Byrne.
  Iz nekog razloga, Jessica nije morala previše razmišljati o tome. "Doktore. Köln?" odgovorila je.
  "Razumiješ", rekao je Byrne. "Brian Allan Parkhurst", započeo je čitajući s računalnog ispisa. "Trideset pet godina star, samac, trenutno živi u ulici Larchwood u četvrti Garden Court. Diplomirao je prvostupnika na Sveučilištu John Carroll u Ohiju i doktorirao na Sveučilištu Pennsylvania."
  "Kakvi prethodni prekršaji?" upitao je Buchanan. "Prelazak na nedozvoljenom mjestu?"
  "Jesi li spreman za ovo? Prije osam godina optužen je za otmicu. Ali nije bilo optužbe."
  "Otmica?" upitao je Buchanan pomalo nevjerujući.
  "Radio je kao savjetnik za usmjeravanje u srednjoj školi i ispostavilo se da je imao aferu s jednom maturantkinjom. Otišli su na vikend bez da su rekli roditeljima djevojke, roditelji su pozvali policiju i dr. Parkhurst je uhićena."
  "Zašto račun nije izdan?"
  "Srećom po dobrog liječnika, djevojka je napunila osamnaest godina dan prije njihovog odlaska i izjavila je da je dobrovoljno pristala. Tužiteljstvo je bilo prisiljeno odustati od svih optužbi."
  "A gdje se to dogodilo?" upitao je Buchanan.
  "U Ohiju. Škola Beaumont."
  "Što je škola Beaumont?"
  "Katolička škola za djevojke."
  Buchanan je pogledao Jessicu, pa Byrnea. Znao je što oboje misle.
  "Pristupimo ovome pažljivo", rekao je Buchanan. "Izlasci s mladim djevojkama daleko su od onoga što se dogodilo Tessi Wells. Bio bi to slučaj visokog profila, a ne želim da me monsignor Copperballs pretuče jer me uhodi."
  Buchanan je mislio na monsignora Terryja Paceka, vrlo glasnog, vrlo telegeničnog, a neki bi rekli i borbenog glasnogovornika Philadelphijske nadbiskupije. Pacek je nadgledao sve odnose s medijima za filadelfijske katoličke crkve i škole. Više se puta sukobio s odjelom tijekom seksualnog skandala s katoličkim svećenikom 2002. i obično je pobjeđivao u PR bitkama. Niste se htjeli boriti protiv Terryja Paceka osim ako niste imali punu energiju.
  Prije nego što je Byrne uopće mogao spomenuti nadzor Briana Parkhursta, zazvonio mu je telefon. Bio je to Tom Weirich.
  "Kako si?" upitao je Byrne.
  Weirich je rekao: "Bolje da nešto vidiš."
  
  Ured mrtvozornika bio je sivi monolit na University Avenue. Od otprilike šest tisuća smrtnih slučajeva koji se godišnje prijavljivaju u Philadelphiji, gotovo polovica je zahtijevala obdukciju, a svi su se dogodili u ovoj zgradi.
  Byrne i Jessica ušli su u glavnu sobu za obdukcije neposredno poslije šest sati. Tom Weirich nosio je pregaču i izraz lica mu je bio duboke zabrinutosti. Tessa Wells ležala je na jednom od stolova od nehrđajućeg čelika, blijedosive kože, s plavoplavom plahtom navučenom do ramena.
  "Smatram da je ovo ubojstvo", rekao je Weirich, navodeći očito. "Spinalni šok zbog prereza leđne moždine." Weirich je umetnuo rendgensku snimku u svjetlosnu ploču. "Prekid se dogodio između C5 i C6."
  Njegova početna procjena bila je točna. Tessa Wells umrla je od slomljenog vrata.
  "Na pozornici?" upitao je Byrne.
  "Na mjestu događaja", rekao je Weirich.
  "Ima li modrica?" upitao je Byrne.
  Weirich se vratio do tijela i pokazao dvije male modrice na vratu Tesse Wells.
  "Ovdje ju je uhvatio, a zatim joj trznuo glavu udesno."
  "Ima li što korisno?"
  Weirich je odmahnuo glavom. "Izvođač je nosio lateks rukavice."
  "A što je s križem na njezinom čelu?" Plavi kredasti materijal na Tessinom čelu bio je jedva vidljiv, ali ipak tu.
  "Uzeo sam bris", rekao je Weirich. "U laboratoriju je."
  "Ima li ikakvih znakova borbe? Obrambenih rana?"
  "Nijedan", rekao je Weirich.
  Byrne je razmislio o tome. "Ako je bila živa kad su je donijeli u taj podrum, zašto nije bilo znakova borbe?" upitao je. "Zašto joj noge i bedra nisu bili prekriveni posjekotinama?"
  "Pronašli smo malu količinu midazolama u njezinom organizmu."
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Midazolam je sličan Rohypnolu. Počinjemo ga sve više viđati na ulicama ovih dana jer je još uvijek bezbojan i bez mirisa."
  Jessica je preko Vincenta znala da je upotreba Rohypnola kao droge za silovanje na spoju počela jenjavati jer je njegova formula sada plavkala kada bi ušla u tekućinu, čime je upozorila nesuđene žrtve. Ali prepustite znanosti da zamijeni jedan užas drugim.
  - Dakle, kažete da je naš aktivist stavio midazolam u piće?
  Weirich je odmahnuo glavom. Podigao je kosu na desnoj strani Tessinog vrata. Bila je to mala ubodna rana. "Ubrizgali su joj ovaj lijek. Iglu malog promjera."
  Jessica i Byrne su se pogledali. To je promijenilo situaciju. Jedno je bilo drogirati piće. Luđak koji luta ulicama s iglom bio je sasvim drugo. Nije ga bilo briga namamiti žrtve u svoju mrežu.
  "Je li stvarno tako teško pravilno upravljati?" upitao je Byrne.
  "Potrebno je određeno znanje kako bi se izbjeglo oštećenje mišića", rekao je Weirich. "Ali to se ne može naučiti s malo vježbe. LPN bi to mogao učiniti bez ikakvih problema. S druge strane, mogli biste izgraditi nuklearno oružje koristeći stvari koje danas možete pronaći na internetu."
  "A što je sa samom drogom?" upitala je Jessica.
  "Isto je i s internetom", rekao je Weirich. "Svakih deset minuta dobivam kanadski OxyContin spam. Ali prisutnost midazolama ne objašnjava nedostatak obrambenih rana. Čak i pod utjecajem sedativa, prirodni instinkt je uzvratiti udarac. U njezinom sustavu nije bilo dovoljno droge da je potpuno onesposobi."
  "Pa što govoriš?" upitala je Jessica.
  "Kažem da postoji još nešto. Morat ću napraviti još neke testove."
  Jessica je primijetila malu vrećicu s dokazima na stolu. "Što je ovo?"
  Weirich joj je pružio omotnicu. Unutra je bila mala slika, reprodukcija stare slike. "Bila je među njezinim rukama."
  Izvukao je sliku kliještima s gumenim vrhom.
  "Bio je presavijen među njezinim dlanovima", nastavio je. "Otisci prstiju su očišćeni s njega. Nije ih bilo."
  Jessica je pažljivo pogledala reprodukciju, koja je bila otprilike veličine karte za bridž. "Znaš li što je ovo?"
  "CSU je snimio digitalnu fotografiju i poslao je glavnoj knjižničarki odjela za likovne umjetnosti Besplatne knjižnice", rekao je Weirich. "Odmah ju je prepoznala. To je knjiga Williama Blakea pod nazivom 'Dante i Vergilije pred vratima pakla'."
  "Imaš li ideju što ovo znači?" upitao je Byrne.
  "Oprosti. Nemam pojma.
  Byrne je trenutak zurio u fotografiju, a zatim ju je vratio u vrećicu za dokaze. Okrenuo se prema Tessi Wells. "Je li bila seksualno napadnuta?"
  "Da i ne", rekao je Weirich.
  Byrne i Jessica su izmijenili poglede. Tom Weirich nije volio kazalište, pa je morao postojati dobar razlog zašto odgađa ono što im je trebao reći.
  "Što misliš?" upitao je Byrne.
  "Moji preliminarni nalazi su da nije silovana i, koliko ja mogu reći, nije imala spolni odnos u posljednjih nekoliko dana", rekao je Weirich.
  "U redu. To nije dio toga", rekao je Byrne. "Što misliš pod 'da'?"
  Weirich je trenutak oklijevao, a zatim povukao plahtu do Tessinih bokova. Noge mlade žene bile su lagano raširene. Ono što je Jessica vidjela oduzelo joj je dah. "O, moj Bože", rekla je prije nego što se uspjela zaustaviti.
  U sobi je vladala tišina, njezini živi stanovnici uronjeni u svoje misli.
  "Kada je ovo učinjeno?" konačno je upitao Byrne.
  Weirich se nakašljao. To je radio već neko vrijeme i činilo se čak i njemu da je to nešto novo. "U nekom trenutku u posljednjih dvanaest sati."
  "Smrtna postelja?"
  "Prije smrti", odgovorio je Weirich.
  Jessica je ponovno pogledala tijelo: slika posljednjeg poniženja ove mlade djevojke pronašla je i smjestila se na mjesto u njezinu umu za koje je znala da će živjeti jako dugo.
  Nije bilo dovoljno što je Tessa Wells oteta s ulice na putu do škole. Nije bilo dovoljno što je drogirana i odvezena na mjesto gdje joj je netko slomio vrat. Nije bilo dovoljno što su joj ruke unakažene čeličnim vijkom, zapečaćenim u molitvi. Tko god je to učinio, završio je posao s konačnim sramotom koji je ostavio Jessicino želudac u trbuhu.
  Tessina vagina je bila zašivena.
  A grubi šavovi, napravljeni debelim crnim koncem, bili su u znaku križa.
  OceanofPDF.com
  12
  PONEDJELJAK, 18:00
  Ako je J. ALFRED PREFROCH mjerio svoj život u žličicama za kavu, Simon Edward Close ga je mjerio rokovima. Imao je manje od pet sati do sljedećeg roka za tiskanje The Reporta. A što se tiče uvodne špice večernjih lokalnih vijesti, nije imao što izvijestiti.
  Kad se družio s novinarima takozvanog legalnog tiska, bio je izopćenik. Tretirali su ga kao mongoloidno dijete, s izrazima lažnog suosjećanja i surogatnog suosjećanja, ali s izrazom koji je govorio: "Ne možemo vas izbaciti iz Stranke, ali molim vas, ostavite Hummelove na miru."
  Šest novinara koji su se zadržali u blizini ograđenog mjesta zločina u Osmoj ulici jedva su ga pogledali dok se zaustavljao u svojoj deset godina staroj Hondi Accord. Simon bi volio da je bio malo diskretniji u svom dolasku, ali njegov prigušivač, pričvršćen za ispušnu granu nedavnom Pepsi-ektomijom, inzistirao je da se prvi najavi. Gotovo je mogao čuti podsmjehe s pola bloka udaljenosti.
  Blok je bio ograđen žutom trakom za označavanje mjesta zločina. Simon je okrenuo auto, odvezao se na Jefferson i izašao na Devetu ulicu. Grad duhova.
  Simon je izašao i provjerio baterije u svom diktafonu. Zagladio je kravatu i nabore na hlačama. Često je razmišljao da bi, ako ne potroši sav novac na odjeću, možda mogao poboljšati svoj auto ili stan. Ali to je uvijek objašnjavao time da većinu vremena provodi vani, pa ako nitko ne vidi njegov auto ili stan, pomislit će da je olupina.
  Uostalom, u ovom šoubiznisu, imidž je sve, zar ne?
  Pronašao je potreban pristupni put, probio se. Kad je ugledao uniformiranog policajca kako stoji iza kuće na mjestu zločina (ali ne usamljenog novinara, barem ne još), vratio se do automobila i isprobao trik koji je naučio od starog, smežuranog paparazza kojeg je poznavao prije mnogo godina.
  Deset minuta kasnije, prišao je policajcu iza kuće. Policajac, ogromni crni linebacker s ogromnim rukama, podigao je jednu ruku i zaustavio ga.
  "Kako si?" upitao je Simon.
  "Ovo je mjesto zločina, gospodine."
  Simon je kimnuo. Pokazao je svoju novinarsku iskaznicu. " Simon Zatvoriti s Izvješćem ".
   Nikakve reakcije. Mogao je jednako tako reći: "Kapetan Nemo s Nautilusa."
  "Morat ćete razgovarati s detektivom koji je zadužen za ovaj slučaj", rekao je policajac.
  "Naravno", rekao je Simon. "Tko bi to bio?"
  - Ovo mora biti detektiv Byrne.
  Simon je zapisao kao da mu je informacija bila nova. "Kako se zove?"
  Uniforma mu je iskrivila lice. "TKO?"
  "Detektiv Byrne."
  "Zove se Kevin."
  Simon se trudio izgledati prikladno zbunjeno. Dvije godine satova drame u srednjoj školi, uključujući ulogu Algernona u epizodi Važnost ozbiljnosti, donekle su pomogle. "O, oprostite", rekao je. "Čuo sam da na slučaju radi detektivka."
  "To mora biti detektivka Jessica Balzano", rekao je policajac s interpunkcijskim znakom i namrštenim čelom koji je Simonu dao do znanja da je ovaj razgovor završen.
  "Puno vam hvala", rekao je Simon, vraćajući se niz uličicu. Okrenuo se i brzo fotografirao policajca. Policajac je odmah uključio radio, što je značilo da će za minutu ili dvije područje iza kuća u nizu biti službeno zatvoreno.
  Dok se Simon vratio u Devetu ulicu, dva su novinara već stajala iza žute trake koja je blokirala put - žute trake koju je Simon sam postavio nekoliko minuta ranije.
  Kad se pojavio, vidio je izraze njihovih lica. Simon se sagnuo ispod trake, otkinuo je sa zida i pružio je Bennyju Lozadu, novinaru Inquirera.
  Na žutoj traci je pisalo: "DEL-CO ASPHALT".
  "Jeb' se, Close", rekao je Lozado.
  - Prvo večera, draga.
  
  Natrag u autu, Simon je pretraživao pamćenje.
  Jessica Balzano.
  Kako je znao ovo ime?
  Uzeo je kopiju prošlotjednog izvješća i prelistao ga. Kad je stigao do rijetke sportske stranice, ugledao ga je. Mali oglas u četvrt stupca za nagradne borbe u Blue Horizonu. Kartica za borbu samo za žene.
  Dolje:
  Jessica Balzano protiv Marielle Munoz.
  OceanofPDF.com
  13
  PONEDJELJAK, 19:20
  Našao se na nasipu prije nego što je njegov um imao priliku ili želju reći "ne". Koliko je vremena prošlo otkako je bio ovdje?
  Osam mjeseci, jedan tjedan, dva dana.
  Dan kada je pronađeno tijelo Deirdre Pettigrew.
  Znao je odgovor jednako jasno kao što je znao i razlog svog povratka. Bio je ovdje da se napuni baterijama, da se ponovno poveže sa žilom ludila koja pulsira tik ispod asfalta njegova grada.
  Deuce je bio siguran lokal s crackom smješten u staroj zgradi na obali ispod mosta Walt Whitman, odmah uz aveniju Packer, samo nekoliko metara od rijeke Delaware. Čelična ulazna vrata bila su prekrivena grafitima bandi, a njima je upravljao planinski nasilnik po imenu Serious. Nitko nije slučajno zalutao u Deuce. Zapravo, prošlo je više od desetljeća otkako ga je javnost prozvala "The Deuce". Deuce je bilo ime davno zatvorenog bara u kojem je, petnaest godina ranije, vrlo zločest čovjek po imenu Luther White sjedio i pio one noći kada su Kevin Byrne i Jimmy Purify ušli; noći kada su obojica umrli.
  Tu su počela mračna vremena za Kevina Byrnea.
  Na tom je mjestu počeo vidjeti.
  Sada je to bila jazbina droge.
  Ali Kevin Byrne nije bio ovdje zbog droge. Iako je istina da se godinama bavio svim supstancama poznatim čovjeku kako bi zaustavio vizije koje su mu se motale po glavi, nijedna od njih nikada nije doista preuzela kontrolu. Prošle su godine otkako se bavio bilo čime drugim osim Vicodina i burbona.
  Bio je ovdje da obnovi način razmišljanja.
  Otvorio je bocu Old Forestera i brojao svoje dane.
  Na dan kada je njegov razvod postao pravomoćan, prije gotovo godinu dana, on i Donna zavjetovali su se na obiteljsku večeru jednom tjedno. Unatoč brojnim preprekama na poslu, nisu propustili niti jedan tjedan u godini.
  Te večeri su se družili i mrmljali tijekom još jedne večere, njegova žena uredan horizont, a čavrljanje u blagovaonici paralelni monolog površnih pitanja i standardnih odgovora.
  Posljednjih pet godina Donna Sullivan Byrne bila je atraktivna agentica za nekretnine za jednu od najvećih i najprestižnijih tvrtki za nekretnine u Philadelphiji, a novac je pritjecao. Živjeli su u kući u nizu na Fitler Squareu, ne zato što je Kevin Byrne bio tako dobar policajac. S njegovom plaćom mogli su živjeti u Fishtownu.
  Tijekom tih ljeta njihova braka, sastajali bi se na ručku u Center Cityju dva ili tri puta tjedno, a Donna bi mu pričala o svojim trijumfima, rijetkim neuspjesima, spretnom manevriranju kroz džunglu escrow računa, sklapanju poslova, troškovima, amortizaciji, dugovima i imovini. Byrne je uvijek bio nesvjestan uvjeta - nije mogao razlikovati ni jedan bazni bod od gotovinske uplate - baš kao što je uvijek divio njezinoj energiji, njezinom žaru. Karijeru je započela u tridesetima i bila je sretna.
  Ali prije otprilike osamnaest mjeseci, Donna je jednostavno prekinula komunikaciju sa svojim suprugom. Novac je i dalje pristizao, a Donna je i dalje bila divna majka Colleen, i dalje aktivno uključena u život zajednice, ali kada je trebalo razgovarati s njim, dijeliti bilo što što je nalikovalo osjećaju, misli, mišljenju, više je nije bilo. Zidovi su bili podignuti, kupole naoružane.
  Nema bilješki. Nema objašnjenja. Nema opravdanja.
  Ali Byrne je znao zašto. Kad su se vjenčali, obećao joj je da ima ambicija u odjelu i da je na dobrom putu da postane poručnik, možda čak i kapetan. Osim toga, politika? To je isključio interno, ali nikada eksterno. Donna je oduvijek bila skeptična. Poznavala je dovoljno policajaca da zna da detektivi za ubojstva dobivaju doživotne kazne i da se u odredu služi do samog kraja.
  A onda je Morris Blanchard pronađen kako visi s kraja užeta za vuču. Te večeri, Donna je pogledala Byrnea i, ne postavljajući ni jedno pitanje, znala je da nikada neće odustati od potjere da se vrati na vrh. Bio je iz Odjela za ubojstva i to je sve što će ikada biti.
  Nekoliko dana kasnije podnijela je zahtjev.
  Nakon dugog i suznog razgovora s Colleen, Byrne je odlučio da se neće opirati. Već su neko vrijeme zalijevali mrtvu biljku. Sve je bilo u redu, sve dok Donna nije okrenula njegovu kćer protiv njega i sve dok ju je mogao viđati kad god je htio.
  Te večeri, dok su joj roditelji pozirali, Colleen je poslušno sjedila s njima na večeri pantomime, izgubljena u knjizi Nore Roberts. Ponekad je Byrne zavidio Colleen na njezinoj unutarnjoj tišini, njezinom mekom utočištu iz djetinjstva, što god to bilo.
  Donna je bila dva mjeseca trudna s Colleen kada su se ona i Byrne vjenčali građanskom ceremonijom. Kada je Donna rodila nekoliko dana nakon Božića te godine, a Byrne prvi put vidio Colleen, tako ružičastu, naboranu i bespomoćnu, odjednom se nije mogao sjetiti ni sekunde svog života prije tog trenutka. U tom trenutku, sve ostalo je bila preludij, nejasna naznaka dužnosti koju je osjećao u tom trenutku, i znao je - znao je, kao da mu je urezano u srce - da nitko nikada neće stati između njega i ove djevojčice. Ni njegova žena, ni njegovi kolege s posla, i Bog pomogao prvom nepoštovanom kretenu u širokim hlačama i krivom šeširu koji se pojavio na svom prvom spoju.
  Sjetio se i dana kada su saznali da je Colleen gluha. Bio je to Colleenin prvi Četvrti srpnja. Živjeli su u skučenom stanu s tri spavaće sobe. Upravo su stigle vijesti u jedanaest sati i odjeknula je mala eksplozija, očito točno ispred malene spavaće sobe u kojoj je Colleen spavala. Instinktivno, Byrne je izvukao svoje službeno oružje i u tri divovska koraka krenuo hodnikom do Colleenine sobe, srce mu je lupalo u prsima. Dok je gurao njezina vrata, olakšanje je došlo u obliku dvoje djece na požarnim stubama koja su bacala petarde. S njima će se pozabaviti kasnije.
  Međutim, užas je došao u obliku tišine.
  Dok su petarde nastavile eksplodirati manje od metar i pol od mjesta gdje je spavala njegova šestomjesečna kći, ona nije reagirala. Nije se probudila. Kad je Donna stigla do vrata i shvatila situaciju, briznula je u plač. Byrne ju je zagrlio, osjećajući u tom trenutku da je cesta pred njima upravo popravljena kušnjama i da strah s kojim se svakodnevno suočava na ulicama nije ništa u usporedbi s ovim.
  Ali sada je Byrne često čeznuo za unutarnjim mirom svoje kćeri. Nikada neće upoznati srebrnastu tišinu braka svojih roditelja, a kamoli Kevina i Donnu Byrne - nekoć toliko strastveni da nisu mogli skinuti ruke jedno s drugoga - koji su govorili "oprostite" dok su prolazili kroz uski hodnik kuće, poput stranaca u autobusu.
  Pomislio je na svoju lijepu, distanciranu bivšu ženu, svoju keltsku ružu. Donna, sa svojom enigmatičnom sposobnošću da ga pogledom prisili da legne niz grlo, svojim besprijekornim sluhom za svijet. Znala je kako izvući mudrost iz katastrofe. Naučila ga je milosti poniznosti.
  Deuce je u to vrijeme šutio. Byrne je sjedio u praznoj sobi na drugom katu. Većina drogerija bila su prljava mjesta, zatrpana praznim bocama cracka, smećem od brze hrane, tisućama rabljenih kuhinjskih šibica, često povraćanjem, a ponekad i izmetom. Luđaci uglavnom nisu bili pretplaćeni na Architectural Digest. Kupci koji su posjećivali Deuce's - sumnjivi konzorcij policajaca, državnih službenika i gradskih dužnosnika koji se nikada nije vidio na uglovima - plaćali su malo više za atmosferu.
  Smjestio se na pod blizu prozora, prekriženih nogu, leđima okrenut rijeci. Pijuckao je burbon. Osjećaj ga je obavio toplim, jantarnim zagrljajem, ublažavajući nadolazeću migrenu.
  Tessa Wells.
  U petak ujutro napustila je dom s ugovorom sa svijetom, obećanjem da će biti sigurna, ići u školu, družiti se s prijateljima, smijati se glupim šalama, plakati uz neku glupu ljubavnu pjesmu. Svijet je prekršio taj ugovor. Bila je još tinejdžerica, a već je proživjela svoj život.
  Colleen je upravo postao tinejdžer. Byrne je znao da je, psihološki, vjerojatno uvelike iza sebe, da su njegove "tinejdžerske godine" počele negdje oko jedanaest dana star. Također je bio potpuno svjestan da je odavno odlučio oduprijeti se ovoj posebnoj seksualnoj propagandi na Madison Avenue.
  Pogledao je po sobi.
  Zašto je bio ovdje?
  Još jedno pitanje.
  Dvadeset godina na ulicama jednog od najnasilnijih gradova na svijetu dovelo ga je do smrti. Nije poznavao nijednog detektiva koji nije pio, odvikavao se, kockao, posjećivao prostitutke ili dizao ruku na svoju djecu ili ženu. Posao je bio pun ekscesa, i ako niste uravnotežili višak užasa s viškom strasti prema bilo čemu - čak i prema obiteljskom nasilju - ventili su škripali i stenjali sve dok jednog dana niste eksplodirali i prislonili pištolj na nepce.
  Tijekom svog rada kao detektiv za ubojstva, stajao je u desecima dnevnih soba, stotinama prilaza, tisućama praznih parcela, a tihi mrtvi čekali su ga, poput gvaša u kišnom akvarelu iz neposredne blizine. Takva sumorna ljepota. Mogao je spavati na daljinu. Detalji su mu zamračivali snove.
  Sjećao se svakog detalja tog vlažnog kolovoškog jutra kad su ga pozvali u Fairmount Park: gustog zujanja muha iznad glave, načina na koji su Deirdre Pettigrew mršave noge virile iz grmlja, njezinih krvavih bijelih gaćica skupljenih oko gležnja, zavoja na desnom koljenu.
  Tada je znao, kao što je znao svaki put kad bi vidio ubijeno dijete, da mora istupiti, bez obzira koliko mu je duša bila slomljena, bez obzira koliko su mu bili umanjeni instinkti. Morao je izdržati jutro, bez obzira na to kakvi su ga demoni proganjali cijelu noć.
  U prvoj polovici njegove karijere, radilo se o moći, inerciji pravde, žurbi za preuzimanjem vlasti. Radilo se o njemu. Ali negdje putem, postalo je više od toga. Radilo se o svim mrtvim djevojkama.
  A sada Tessa Wells.
  Zatvorio je oči i osjetio kako hladne vode rijeke Delaware ponovno kruže oko njega, oduzimajući mu dah.
  Ratni brodovi bandi krstarili su pod njim. Zvukovi hip-hop bas akorda tresli su podove, prozore i zidove, dižući se s gradskih ulica poput čelične pare.
  Bližio se čas devijanta. Uskoro će hodati među njima.
  Čudovišta su ispuzala iz svojih jazbina.
  I sjedeći na mjestu gdje ljudi zamjenjuju svoje samopoštovanje za nekoliko trenutaka zapanjene tišine, mjestu gdje životinje hodaju uspravno, Kevin Francis Byrne znao je da se u Philadelphiji budi novo čudovište, mračni seraf smrti koji će ga odvesti u nepoznata područja, pozivajući ga u dubine koje su ljudi poput Gideona Pratta samo tražili.
  OceanofPDF.com
  14
  PONEDJELJAK, 20:00
  Noć je u Philadelphiji.
  Stojim na North Broad Streetu, gledajući preko centra grada i dominantne figure Williama Penna, umjetnički osvijetljene na krovu Gradske vijećnice, osjećajući kako se toplina proljetnog dana otapa u šištanju crvenog neona i dugim sjenama de Chirica, i ponovno se divim dvama licima grada.
  Ovo nije jajčana tempera dnevne Philadelphije, žive boje filma "Ljubav" Roberta Indiane ili muralni programi. Ovo je noćna Philadelphia, grad oslikan debelim, oštrim potezima kista i impasto pigmentima.
  Stara zgrada na North Broadu preživjela je mnoge noći, njezini lijevano-željezni pilastri stoje tiho na straži gotovo stoljeće. U mnogočemu, to je stoičko lice grada: stara drvena sjedala, kasetirani strop, rezbareni medaljoni, iznošeno platno po kojem su tisuće ljudi pljuvale, krvarile i padale.
  Ulazimo. Smiješimo se jedno drugome, podižemo obrve i plješćemo se po ramenima.
  Osjećam miris bakra u njihovoj krvi.
  Ti ljudi možda znaju moja djela, ali ne poznaju moje lice. Misle da sam lud, da iskačem iz tame poput zlikovca iz horor filma. Čitat će o tome što sam radio za doručkom, na SEPTA-i, u restoranima, i odmahivat će glavom i pitati zašto.
  Možda znaju zašto?
  Kad bi netko skinuo slojeve zla, boli i okrutnosti, bi li ovi ljudi mogli učiniti isto, kad bi im se pružila prilika? Bi li mogli namamiti kćeri jedni drugima na mračni ugao ulice, praznu zgradu ili duboke sjene parka? Bi li mogli pokupiti noževe, pištolje i palice te konačno iskaliti svoj bijes? Bi li mogli potrošiti novac svog bijesa i zatim odjuriti u Upper Darby, New Hope i Upper Merion, u sigurnost svojih laži?
  U duši uvijek postoji bolna borba, borba između gađenja i potrebe, između tame i svjetla.
  Zvoni zvono. Ustajemo sa stolica. Nalazimo se u sredini.
  Philadelphia, tvoje kćeri su u opasnosti.
  Ovdje si jer to znaš. Ovdje si jer nemaš hrabrosti biti ja. Ovdje si jer se bojiš postati ja.
  Znam zašto sam ovdje.
  Jessica.
  OceanofPDF.com
  15
  PONEDJELJAK, 20:30
  ZABORAVITE CEZAROVU PALAČU. Zaboravite Madison Square Garden. Zaboravite MGM Grand. Najbolje mjesto u Americi (a neki bi rekli i u svijetu) za gledanje borbi za nagrade bio je The Legendary Blue Horizon na North Broad Streetu. U gradu koji je iznjedrio Jacka O'Briena, Joea Fraziera, Jamesa Shulera, Tima Witherspoona, Bernarda Hopkinsa, a da ne spominjemo Rockyja Balbou, The Legendary Blue Horizon bio je pravo blago, a kao što su Bluesi, tako su i filadelfijski boksači.
  Jessica i njezina protivnica, Mariella "Sparkle" Munoz, oblačile su se i zagrijavale u istoj sobi. Dok je Jessica čekala da joj praujak Vittorio, i sam bivši teškaš, zalijepi trake na ruke, pogledala je svoju protivnicu. Sparkle je bila u kasnim dvadesetima, s velikim rukama i vratom od preko sedamnaest centimetara. Prava amortizerka. Imala je ravan nos, ožiljke preko oba oka i ono što je izgledalo kao trajno blistavo lice: stalna grimasa namijenjena zastrašivanju protivnica.
  "Tresem se ovdje", pomislila je Jessica.
  Kad je htjela, Jessica je mogla promijeniti držanje i ponašanje pokolebljive ljubičice, bespomoćne žene koja bi teško otvorila karton soka od naranče bez pomoći velikog, snažnog muškarca. Jessica se nadala da je to samo med za grizlija.
  Što je to zapravo značilo bilo je:
  Hajde, dušo.
  
  Prva runda započela je onim što se u boksačkom žargonu naziva "ispitivanje". Obje žene su se lagano bockale i gurkale, uhodeći se. Klinč ili dva. Malo pljačke i zastrašivanja. Jessica je bila nekoliko centimetara viša od Sparkle, ali Sparkle je to nadoknađivala visinom. U čarapama do koljena izgledala je kao Maytag.
  Otprilike na polovici runde, akcija je počela dobivati na zamahu i publika se počela uključivati. Svaki put kad bi Jessica zadala udarac, publika, predvođena skupinom policajaca iz Jessicinog starog susjedstva, podivljala bi.
  Kad je zazvonilo zvono na kraju prve runde, Jessica se čisto odmaknula, a Sparkle je zadala udarac u tijelo, jasno i namjerno, prekasno. Jessica ju je gurnula i sudac je morao stati između njih. Sudac u ovoj borbi bio je niski crnac u kasnim pedesetima. Jessica je pretpostavila da je Atletska komisija Pennsylvanije odlučila da ne žele krupnog tipa u borbi jer se radilo samo o lakoj kategoriji, i to ženskoj lakoj kategoriji.
  Pogrešno.
  Sparkle je zadala udarac nogom iznad glave sutkinji, koji je došao s Jessicinog ramena; Jessica je odgovorila snažnim udarcem koji je pogodio Sparkle u čeljust. Sparklein kut je utrčao s Ujakom Vittoriom i unatoč publici koja ih je bodrila (neke od najboljih borbi u povijesti Blue Horizona odvijale su se između rundi), uspjeli su razdvojiti žene.
  Jessica se srušila na stolac dok je ujak Vittorio stajao ispred nje.
  "McKin' beege", promrmljala je Jessica kroz usnik.
  "Samo se opusti", rekao je Vittorio. Izvukao je nastavak za usta i obrisao joj lice. Angela je uzela jednu od boca s vodom iz kante za led, skinula plastični čep i prinijela ga Jessicinim ustima.
  "Svaki put kad zamahneš udicom spustiš desnu ruku", rekao je Vittorio. "Koliko puta to radimo? Drži desnu ruku gore." Vittorio je udario Jessicu po desnoj rukavici.
  Jessica je kimnula, isprala usta i pljunula u kantu.
  "Sekunde do kraja", viknuo je sudac iz središnjeg ringa.
  "Najbržih prokletih šezdeset sekundi ikad", pomisli Jessica.
  Jessica je ustala dok je ujak Vittorio izlazio iz ringa - kad imaš sedamdeset devet godina, sve pustiš - i zgrabila stolac iz kuta. Zvono je zazvonilo i dva borca su se približila.
  Prva minuta druge runde bila je uglavnom ista kao i prva. Međutim, na polovici se sve promijenilo. Sparkle je pritisnula Jessicu uz užad. Jessica je iskoristila priliku da zada kroše i, naravno, ispustila desnu ruku. Sparkle je odgovorila lijevim krošeom, koji je započeo negdje u Bronxu, nastavio se niz Broadway, preko mosta i na I-95.
  Hitac je pogodio Jessicu ravno u bradu, ošamutivši je i zabivši je duboko u užad. Publika je utihnula. Jessica je oduvijek znala da će jednog dana sresti sebi ravnu, ali prije nego što se Sparkle Munoz upustila u smrt, Jessica je vidjela nezamislivo.
  Sparkle Munoz ju je uhvatila za međunožje i vrisnula:
  "Tko je sad kul?"
  Dok je Sparkle intervenirala, pripremajući se zadati ono što je Jessica bila sigurna da će biti nokautirajući udarac, u njezinom se umu pojavila montaža mutnih slika.
  Baš kao i taj put, tijekom pijanog i neurednog posjeta Fitzwater ulici, u drugom tjednu rada, pijanac je povratio u futrolu.
  Ili kako ju je Lisa Chefferati nazvala "Gio-vanni Big Fanny" na igralištu u katedrali sv. Pavla.
  Ili onog dana kada je rano došla kući i ugledala Michelle Brownine jeftine, žute cipele marke Payless, broj 10, na dnu stepenica, pored muževih.
  U tom trenutku, bijes je izvirao iz drugog mjesta, mjesta gdje je živjela, smijala se i voljela mlada djevojka po imenu Tessa Wells. Mjesta koje je sada utihnulo zbog tamnih voda očeve tuge. Ovo je bila fotografija koja joj je bila potrebna.
  Jessica je skupila svih 59 kilograma na sebi, zarila nožne prste u platno i bacila desni kroše koji je pogodio Sparkle na vrh brade, okrenuvši joj glavu na sekundu poput dobro podmazane kvake. Zvuk je bio snažan, odjekivao je Plavim Horizontom, miješajući se sa zvukovima svakog drugog sjajnog udarca ikad bačenog u toj zgradi. Jessica je vidjela kako Sparkleine oči bljesnu. Nagib! i vratila se na glavu na sekundu prije nego što se srušila na platno.
  "Geddup!" vrisnula je Jessica. "Geddafuggup!"
  Sudac je naredio Jessici da ode u neutralni kut, zatim se vratio u Sparkle Munozin ležeći položaj i nastavio brojanje. Ali brojanje je bilo sporno. Sparkle se prevrnula na bok poput nasukane morske krave. Borba je bila završena.
  Gomila na Plavom horizontu ustala je uz urlik koji je zatresao rogove.
  Jessica je podigla obje ruke i otplesala svoj pobjednički ples dok je Angela utrčala u ring i zagrlila je.
  Jessica je pogledala po sobi. Ugledala je Vincenta u prvom redu balkona. Bio je na svakoj njezinoj borbi kad su bili zajedno, ali Jessica nije bila sigurna hoće li ovaj put biti tamo.
  Nekoliko sekundi kasnije, Jessicin otac ušao je u ring sa Sophie u naručju. Sophie, naravno, nikada nije gledala Jessicu kako se bori, ali činilo se da uživa u pozornosti nakon pobjede jednako kao i njezina majka. Te večeri, Sophie je bila odjevena u odgovarajuće grimizne flis hlače i malu Nike narukvicu, izgledajući kao prava natjecateljica. Jessica se nasmiješila i namignula ocu i kćeri. Bila je dobro. Bolje nego dobro. Adrenalin ju je preplavio i osjećala se kao da može osvojiti svijet.
  Čvršće je zagrlila rođakinju dok je gomila nastavila urlati, skandirajući: "Baloni, baloni, baloni, baloni..."
  Jessica je vrištala Angeli u uho kroz njezin urlik. "Angie?"
  "Da?"
  "Učini mi uslugu."
  "Što?"
  "Ne dopusti mi da se više nikad borim s tim prokletim gorilom."
  
  ČETRDESET MINUTA KASNIJE, na pločniku ispred Bluea, Jessica je potpisala nekoliko autograma za nekoliko dvanaestogodišnjih djevojčica koje su je gledale sa mješavinom divljenja i idolopoklonstva. Dala im je standardno pravilo: ostanite u školi i suzdržite se od propovijedanja o drogama, a one su obećale da će to učiniti.
  Jessica je upravo krenula prema autu kad je osjetila nečiju prisutnost u blizini.
  "Podsjeti me da te nikad ne ljutim na sebe", rekao je duboki glas iza nje.
  Jessicina kosa bila je vlažna od znoja i lepršala je u šest smjerova. Nakon trčanja od milje i pol, mirisala je na Seabiscuit, a osjećala je kako joj desna strana lica otiče do veličine, oblika i boje zrelog patlidžana.
  Okrenula se i ugledala jednog od najljepših muškaraca koje je ikada upoznala.
  Bio je to Patrick Farrell.
  I držao je ružu.
  
  Dok je Peter vozio Sophie svojoj kući, Jessica i Patrick sjedili su u mračnom kutu puba Quiet Man u prizemlju Finnigan's Wakea, popularnog irskog puba i okupljališta policajaca na uglu ulice Third i Spring Garden, leđima okrenuti zidu Strawbridgea.
  Nije bilo dovoljno mračno za Jessicu, iako je brzo popravila lice i kosu u ženskom toaletu.
  Popila je dupli viski.
  "To je bila jedna od najnevjerojatnijih stvari koje sam ikada vidio u životu", rekao je Patrick.
  Nosio je tamnosivu kašmirsku dolčevitu i crne plisirane hlače. Prekrasno je mirisao, i to je bila jedna od mnogih stvari koje su je vraćale u dane kada su bili glavna tema razgovora u gradu. Patrick Farrell je uvijek prekrasno mirisao. A te oči. Jessica se pitala koliko se žena tijekom godina zaljubilo u te dubokoplave oči.
  "Hvala vam", rekla je, umjesto iole duhovitog ili čak iole inteligentnog. Podigla je piće do lica. Oteklina je splasnula. Hvala Bogu. Nije joj se sviđalo izgledati kao Žena slon pred Patrickom Farrellom.
  - Ne znam kako to radiš.
  Jessica je slegnula ramenima: "O, Bože." "Pa, najteži dio je naučiti fotografirati otvorenih očiju."
  "Ne boli li?"
  "Naravno da boli", rekla je. "Znaš li kakav je to osjećaj?"
  "Što?"
  "Osjećam se kao da me je netko udario u lice."
  Patrick se nasmijao. "Touché."
  "S druge strane, ne sjećam se nijednog osjećaja sličnog osjećaju razbijanja protivnika. Bože mi pomozi, obožavam taj dio."
  - Dakle, saznat ćeš kad sletiš?
  "Nokautirajući udarac?"
  "Da."
  "O, da", rekla je Jessica. "To je kao da hvataš bejzbolsku lopticu debelim dijelom palice. Sjećaš se toga? Nema vibracija, nema napora. Samo... kontakt."
  Patrick se nasmiješio, odmahujući glavom kao da priznaje da je sto puta hrabrija od njega. Ali Jessica je znala da to nije istina. Patrick je bio liječnik hitne pomoći i nije mogla zamisliti teži posao od toga.
  Jessica je pomislila da je trebalo još više hrabrosti jer se Patrick davno suprotstavio svom ocu, jednom od najpoznatijih filadelfijskih kardiokirurga. Martin Farrell očekivao je da će Patrick nastaviti karijeru u kardiokirurgiji. Patrick je odrastao u Bryn Mawru, pohađao je Medicinski fakultet Harvard, završio specijalizaciju na Sveučilištu Johns Hopkins, a put do slave bio mu je gotovo pred očima.
  Ali kada je njegova mlađa sestra Dana ubijena u pucnjavi iz automobila u centru grada, nevin prolaznik na krivom mjestu u krivo vrijeme, Patrick je odlučio posvetiti svoj život radu kao traumatolog u gradskoj bolnici. Martin Farrell se praktički odrekao svog sina.
  To je ono što je razdvojilo Jessicu i Patricka: karijere su ih odabrale iz tragedije, a ne obrnuto. Jessica je htjela pitati kako se Patrick slaže s ocem sada kada je prošlo toliko vremena, ali nije htjela ponovno otvarati stare rane.
  Zašutjeli su, slušajući glazbu, hvatajući se pogledima i sanjareći poput tinejdžera. Nekoliko policajaca iz Trećeg okruga ušlo je čestitati Jessici i pijano se uputilo prema stolu.
  Patrick je konačno skrenuo razgovor na posao. Siguran teritorij za udanu ženu i bivšu partnericu.
  "Kako je u glavnim ligama?"
  "Velike lige", pomisli Jessica. Velike lige te znaju prikazati kao malenu. "Još je rano, ali prošlo je dosta vremena otkad sam provela vrijeme u sektorskom automobilu", rekla je.
  "Dakle, ne nedostaje ti jurenje za kradljivcima torbica, prekidanje tučnjava u baru i žurno odvođenje trudnica u bolnicu?"
  Jessica se lagano, zamišljeno nasmiješila. "Kradljivci torbica i tučnjave u barovima? Tu nema ljubavi. Što se tiče trudnica, mislim da sam se u mirovinu udaljila s iskustvom u individualnim aktivnostima u tom području."
  "Što misliš?"
  "Dok sam vozila u automobilu za manji automobil", rekla je Jessica, "imala sam jednu bebu rođenu na stražnjem sjedalu. Izgubljenu."
  Patrick se malo uspravio. Sad je bio zaintrigiran. Ovo je bio njegov svijet. "Što misliš? Kako si ga izgubio?"
  Nije to bila Jessicina omiljena priča. Već je požalila što ju je spomenula. Osjećala je kao da ju je trebala reći. "Bio je Badnjak, prije tri godine. Sjećaš se one oluje?
  Bila je to jedna od najgorih snježnih oluja u desetljeću. Deset centimetara svježeg snijega, zavijajući vjetar, temperature blizu nule. Grad se praktički zatvorio.
  "O, da", rekao je Patrick.
  "U svakom slučaju, bio sam zadnji. Malo je poslije ponoći, a ja sjedim u Dunkin' Donutsu i naručujem kavu za sebe i svog partnera."
  Patrick je podigao obrvu, misleći: "Dunkin' Donuts?"
  "Nemoj to ni reći", rekla je Jessica smiješeći se.
  Patrick je stisnuo usne.
  "Spremao sam se krenuti kad sam čuo jauk. Ispostavilo se da je u jednoj od kabina bila trudnica. Bila je u sedmom ili osmom mjesecu trudnoće i nešto definitivno nije bilo u redu. Nazvao sam hitnu pomoć, ali sva kola hitne pomoći bila su vani, izgubila su kontrolu, a cijevi za gorivo su se smrzle. Strašno. Bili smo samo nekoliko blokova od Jeffersona, pa sam je stavio u patrolni automobil i odvezli smo se. Stigli smo do Treće i Walnuta i naletjeli na ovaj komad leda, zabijajući se u red parkiranih automobila. Zaglavili smo."
  Jessica je srknula piće. Ako ju je pričanje priče i razboljelo, njezin završetak ju je još više povrijedio. "Zvala sam pomoć, ali dok su stigli, bilo je prekasno. Beba je bila mrtvorođena."
  Patrickov pogled govorio je da razumije. Izgubiti nekoga nikad nije lako, bez obzira na okolnosti. "Žao mi je što to čujem."
  "Da, pa, nadoknadila sam to nekoliko tjedana kasnije", rekla je Jessica. "Moj partner i ja dobili smo velikog dječaka na jugu. Mislim velikog. Četvrt i pol kilograma. Kao tele. Još uvijek svake godine dobivam božićne čestitke od roditelja. Nakon toga sam se prijavila na Auto Unit. Bila sam zadovoljna što sam ginekologinja."
  Patrick se nasmiješio. "Bog ima način da izjednači račun, zar ne?"
  "Da", rekla je Jessica.
  "Ako se dobro sjećam, bilo je puno ludila te Badnje večeri, zar ne?"
  Istina je. Obično, kad je snježna mećava, luđaci ostaju kod kuće. Ali iz nekog razloga, te noći, zvijezde su se poravnale i sva svjetla su se ugasila. Pucnjave, podmetanje požara, pljačke, vandalizam.
  "Da. Trčali smo cijelu noć", rekla je Jessica.
  "Je li itko prolio krv po vratima neke crkve ili nešto slično?"
  Jessica je kimnula. "Sveta Katarina. U Torresdaleu."
  Patrick je odmahnuo glavom. "Toliko o miru na zemlji, ha?"
  Jessica se morala složiti, iako bi, ako bi mir iznenada zavladao svijetom, ostala bez posla.
  Patrick je otpio gutljaj pića. "Kad smo već kod ludila, čuo sam da ste uhvatili ubojstvo u Osmoj ulici."
  "Gdje si ovo čuo/čula?
  Namigujući: "Imam izvore."
  "Da", rekla je Jessica. "Moj prvi. Hvala ti, Gospodine."
  "Loše, kako sam čuo?"
  "Najgori."
  Jessica mu je ukratko opisala scenu.
  "O, moj Bože", rekao je Patrick, reagirajući na litaniju užasa koji su zadesili Tessu Wells. "Svaki dan imam osjećaj kao da čujem sve. Svaki dan čujem nešto novo."
  "Stvarno mi je žao njezina oca", rekla je Jessica. "Jako je bolestan. Izgubio je suprugu prije nekoliko godina. Tessa mu je bila jedina kći."
  "Ne mogu ni zamisliti kroz što prolazi. Gubi dijete."
  Ni Jessica nije mogla. Ako ikada izgubi Sophie, njezin će život biti gotov.
  "To je prilično izazovan zadatak odmah na početku", rekao je Patrick.
  "Pričaj mi o tome."
  "Jesi li dobro?"
  Jessica je razmislila o tome prije nego što je odgovorila. Patrick je imao način da postavlja takva pitanja. Osjećalo se kao da mu je iskreno stalo do tebe. "Da. Dobro sam."
  - Kako je tvoj novi partner?
  Bilo je lako. "Dobro. Stvarno dobro."
  "Kako to?"
  "Pa, on ima taj način ophođenja s ljudima", rekla je Jessica. "To je način da navede ljude da razgovaraju s njim. Ne znam je li to strah ili poštovanje, ali djeluje. I pitala sam ga o brzini donošenja odluka. To je izvanredno."
  Patrick je pogledao po sobi, a zatim ponovno prema Jessici. Uputio joj je onaj polusmijeh, onaj od kojeg joj je trbuh uvijek izgledao spužvasto.
  "Što?" upitala je.
  "Mirabile Visu", rekao je Patrick.
  "Uvijek to kažem", rekla je Jessica.
  Patrick se nasmijao. "To je latinski."
  "Što znači latinski? Tko te je pretukao?"
  "Latinski ti je izgledom lijep."
  "Liječnici", pomislila je Jessica. Glatki latinski.
  "U redu... sono sposato," odgovorila je Jessica. "To na talijanskom znači 'Moj muž bi nas obje upucao u prokleto čelo kad bi sada ušao ovamo.'"
  Patrick je podigao obje ruke u znak predaje.
  "Dosta o meni", rekla je Jessica, tiho se korivši što je uopće spomenula Vincenta. Nije bio pozvan na ovu zabavu. "Reci mi što se s tobom događa ovih dana."
  "Pa, u St. Josephu je uvijek puno ljudi. Nikad dosadno", rekao je Patrick. "Osim toga, možda imam isplaniranu izložbu u galeriji Boyce."
  Osim što je bio izvrstan liječnik, Patrick je svirao violončelo i bio je talentirani umjetnik. Jedne večeri, dok su hodali, nacrtao je Jessicu pastelnim bojama. Nepotrebno je reći da je Jessica to dobro zakopala u garaži.
  Jessica je ispila piće do kraja, a Patrick je popio još. Bili su potpuno zaokupljeni međusobnim društvom, ležerno su flertovali, kao u stara vremena. Dodir ruke, električni četka noge ispod stola. Patrick joj je također rekao da posvećuje svoje vrijeme otvaranju nove besplatne klinike u Poplaru. Jessica mu je rekla da razmišlja o bojanju dnevnog boravka. Kad god bi bila u blizini Patricka Farrella, osjećala bi se iscrpljenom od društvene energije.
  Oko jedanaest, Patrick ju je otpratio do njezina automobila, parkiranog u Trećoj ulici. I tada je došao taj trenutak, baš kao što je i znala da hoće. Vrpca je pomogla da se stvari smire.
  "Dakle... večera sljedeći tjedan, možda?" upitao je Patrick.
  "Pa, ja... znaš..." Jessica se nasmijala i oklijevala.
  "Samo prijatelji", doda Patrick. "Ništa neprimjereno."
  "Pa, onda zaboravi", rekla je Jessica. "Ako ne možemo biti zajedno, koja je onda svrha?"
  Patrick se ponovno nasmijao. Jessica je zaboravila koliko taj zvuk može biti čaroban. Prošlo je puno vremena otkako su ona i Vincent pronašli nešto čemu bi se mogli smijati.
  "U redu. Naravno", rekla je Jessica, bezuspješno pokušavajući pronaći bilo kakav razlog zašto ne bi otišla na večeru sa svojom starom prijateljicom. "Zašto ne?"
  "Izvrsno", rekao je Patrick. Nagnuo se i nježno poljubio modricu na njezinom desnom obrazu. "Irska predoperativna priprema", dodao je. "Bit će bolje ujutro. Pričekaj i vidjet ćeš."
  "Hvala, doktore."
  "Nazvat ću te."
  "Fino."
  Patrick je namignuo, ispuštajući stotine vrabaca u Jessicine grudi. Podigao je ruke u obrambeni boksački stav, zatim pružio ruku i zagladio joj kosu. Okrenuo se i krenuo prema svom autu.
  Jessica ga je gledala kako se odvozi.
  Dodirnula je obraz, osjetila toplinu njegovih usana i nimalo se nije iznenadila kad je otkrila da joj se lice već počinje poboljšavati.
  OceanofPDF.com
  16
  PONEDJELJAK, 23:00
  BILA SAM ZALJUBLJENA U Eamona CLOSEA.
  Jessica Balzano bila je jednostavno nevjerojatna. Visoka, vitka i vraški seksi. Način na koji je svladala protivnika u ringu pružio mu je možda najluđe uzbuđenje koje je ikada osjetio samo gledajući ženu. Osjećao se kao školarac koji je gleda.
  Napravila bi sjajnu kopiju.
  Namjeravala je stvoriti još bolje umjetničko djelo.
  Bljesnuo je osmijehom i pokazao svoju iskaznicu u Blue Horizonu te ušao s relativnom lakoćom. Svakako nije bilo kao otići u Link na utakmicu Eaglesa ili u Wachovia Center gledati Sixerse, ali mu je ipak davalo osjećaj ponosa i svrhe, budući da se prema njemu odnosilo kao prema članu mainstream medija. Tabloidni novinari rijetko su dobivali besplatne ulaznice, nikada nisu prisustvovali konferencijama za novinare i morali su moliti za press kitove. Tijekom svoje karijere krivo je napisao mnoga imena jer nikada nije imao pravi press kit.
  Nakon Jessicine tučnjave, Simon je parkirao pola bloka od mjesta zločina u ulici North Eighth Street. Jedina druga vozila bila su Ford Taurus parkiran unutar perimetra i kombi za borbu protiv kriminala.
  Gledao je vijesti u jedanaest sati na svom Guardianu. Glavna vijest bila je mlada djevojka koja je ubijena. Žrtva se zvala Tessa Ann Wells, sedamnaestogodišnjakinja iz Sjeverne Philadelphije. U tom trenutku, bijele stranice Philadelphije ležale su otvorene u Simonovom krilu, a Maglite mu je bio u ustima. Postojalo je dvanaest mogućih varijanti Sjeverne Philadelphije: osam slova "Wells", četiri riječi "Wells".
  Izvadio je mobitel i okrenuo prvi broj.
  "Gospodin Wells?
  "Da?"
  "Gospodine, moje ime je Simon Close. Ja sam pisac za The Report."
  Tišina.
  Onda da?"
  "Prvo, samo želim reći koliko mi je žao što sam čuo za vašu kćer."
  Oštro udahne. "Moja kći? Je li se nešto dogodilo Hanni?"
  Ups.
  "Oprostite, vjerojatno imam krivi broj."
  Spustio je slušalicu i okrenuo sljedeći broj.
  Zauzet.
  Sljedeća. Ovaj put žena.
  "Gospođo Wells?
  "Tko je ovo?"
  "Gospođo, moje ime je Simon Close. Ja sam pisac za The Report."
  Klik.
  Kuja.
  Sljedeći.
  Zauzet.
  Isuse, pomislio je. Zar nitko više ne spava u Philadelphiji?
  Zatim je Channel Six napravio pregled. Žrtvu su identificirali kao "Tessu Ann Wells iz Twentieth Streeta u sjevernoj Philadelphiji".
  "Hvala, Action News", pomislio je Simon.
  Provjerite ovu akciju.
  Potražio je broj. Frank Wells u Dvadesetoj ulici. Okrenuo je broj, ali linija je bila zauzeta. Opet. Zauzeto. Opet. Isti rezultat. Ponovno biranje. Ponovno biranje.
  Kletva.
  Razmišljao je o odlasku tamo, ali ono što se sljedeće dogodilo, poput udara pravedničke groma, promijenilo je sve.
  OceanofPDF.com
  17
  PONEDJELJAK, 23:00
  SMRT JE DOŠLA ovamo nepozvana, i u pokajništvu, susjedstvo je tugovalo u tišini. Kiša se pretvorila u rijetku maglu, šušteći uz rijeke i klizeći niz pločnik. Noć je svoj dan pokopala u pergamentnom pokrovu.
  Byrne je sjedio u svom automobilu preko puta mjesta zločina Tesse Wells, umor mu je sada bio živo biće u njemu. Kroz maglu je mogao vidjeti slabašan narančasti sjaj koji je dopirao iz prozora podruma jedne kuće u nizu. Tim forenzičara bit će tamo cijelu noć, a vjerojatno i veći dio sljedećeg dana.
  Ubacio je blues CD u player. Ubrzo se Robert Johnson češao po glavi i pucketao iz zvučnika, pričajući o paklenom psu koji mu je u stopu.
  "Čujem te", pomislio je Byrne.
  Promatrao je mali blok oronulih kuća u nizu. Nekad elegantne fasade urušile su se pod teretom vremena, vremena i zanemarivanja. Unatoč svoj drami koja se odvijala iza ovih zidova tijekom godina, i maloj i velikoj, smrad smrti se zadržao. Dugo nakon što su temelji bili ponovno ukopani u zemlju, ludilo će ovdje prebivati.
  Byrne je ugledao kretanje na polju desno od mjesta zločina. Pas iz siromašne četvrti promatrao ga je iz zaklona male hrpe odbačenih guma, a jedina briga bio mu je sljedeći komad pokvarenog mesa i još jedan gutljaj kišnice.
  Sretni pas.
  Byrne je isključio CD i zatvorio oči, upijajući tišinu.
  U korovom obraslom polju iza kuće smrti nije bilo svježih otisaka stopala ili nedavno slomljenih grana na niskom grmlju. Tko god je ubio Tessu Wells vjerojatno nije parkirao u Devetoj ulici.
  Osjetio je kako mu dah zastaje u grlu, baš kao one noći kada je zaronio u ledenu rijeku, u zagrljaju smrti s Lutherom Whiteom...
  Slike su mu bile urezane u potiljak - okrutne, podle i zlobne.
  Vidio je posljednje trenutke Tessinog života.
  Pristup je sprijeda...
  Ubojica gasi svjetla, usporava i polako i pažljivo se zaustavlja. Gasi motor. Izlazi iz auta i njuši zrak. Vjeruje da je ovo mjesto zrelo za njegovo ludilo. Ptica grabljivica je najranjivija kada se hrani, skriva svoj plijen, izložena napadu odozgo. Zna da će se izložiti neposrednoj opasnosti. Pažljivo je odabrao svoj plijen. Tessa Wells je ono što mu nedostaje; samu ideju ljepote mora uništiti.
  Nosi je preko ulice do prazne kuće u nizu s lijeve strane. Ništa živo ovdje se ne miče. Unutra je mračno, mjesečina nesmanjenom snagom. Truli pod je opasan, ali on ne riskira sa svjetiljkom. Ne još. Ona je lagana u njegovom naručju. Ispunjen je strašnom moći.
  Izlazi iz stražnjeg dijela kuće.
  (Ali zašto? Zašto je ne ostaviti u prvoj kući?)
  Seksualno je uzbuđen, ali ne reagira na to.
  (Opet, zašto?)
  Ulazi u kuću smrti. Vodi Tessu Wells niz stepenice u vlažan i smrdljiv podrum.
  (Je li već bio ovdje?)
  Štakori jure uokolo, otjeravši im oskudne strvine. Ne žuri mu se. Vrijeme ovdje više ne dolazi.
  U ovom trenutku on ima potpunu kontrolu nad situacijom.
  On...
  On-
  Byrne je pokušao, ali nije mogao vidjeti ubojičino lice.
  Još ne.
  Bol se rasplamsala jarkim, divljim intenzitetom.
  Bivalo je sve gore.
  
  Byrne je zapalio cigaretu i popušio je do filtera, ne kritizirajući ni jednu misao niti blagoslivljajući ijednu ideju. Kiša je ponovno počela snažno padati.
  "Zašto Tessa Wells?" pitao se, okrećući njezinu fotografiju iznova i iznova u rukama.
  Zašto ne sljedeća sramežljiva mlada žena? Što je Tessa učinila da ovo zasluži? Je li odbila udvaranja nekog tinejdžerskog Lotharija? Ne. Bez obzira koliko luda izgleda svaka nova generacija mladih ljudi, obilježavajući svaku sljedeću generaciju nekom hiperboličnom razinom krađe i nasilja, ovo je bilo daleko izvan granica pristojnosti za nekog napuštenog tinejdžera.
  Je li odabrana nasumično?
  Ako je to slučaj, Byrne je znao da je malo vjerojatno da će prestati.
  Što je bilo tako posebno na ovom mjestu?
  Što nije vidio?
  Byrne je osjetio kako mu raste bijes. Bol od tanga probila mu je sljepoočnice. Razdvojio je Vicodin i progutao ga do suha.
  Nije spavao više od tri ili četiri sata u posljednjih četrdeset osam sati, ali kome je trebao san? Bilo je posla.
  Vjetar se pojačao, lepršajući jarko žutom trakom za mjesto zločina - zastavicama koje su svečano otvarale Dvoranu za aukciju smrti.
  Bacio je pogled u retrovizor; vidio je ožiljak iznad desnog oka i kako se presijavao na mjesečini. Prešao je prstom preko njega. Sjetio se Luthera Whitea i načina na koji je njegov kalibar .22 svjetlucao na mjesečini one noći kada su obojica umrli, načina na koji je cijev eksplodirala i obojila svijet u crveno, pa u bijelo, pa u crno; cijele palete ludila, načina na koji ih je rijeka obojicu zagrlila.
  Gdje si, Luthere?
  Mogao bih malo pomoći.
  Izašao je iz auta i zaključao ga. Znao je da bi trebao ići kući, ali nekako ga je ovo mjesto ispunjavalo osjećajem svrhe koji mu je sada bio potreban, mirom koji je osjećao dok je sjedio u dnevnoj sobi za vedrog jesenskog dana gledajući utakmicu Eaglesa, Donna čitala knjigu pokraj njega na kauču, Collin učio u svojoj sobi.
  Možda bi trebao ići kući.
  Ali kamo ići kući? U svoj prazan dvosobni stan?
  Popio bi još jednu kriglu burbona, pogledao talk show, možda film. U tri sata otišao bi u krevet, čekajući san koji nikada nije došao. U šest bi dopustio da se predanksiozna zora probudi i ustane.
  Pogledao je sjaj svjetla s podrumskog prozora, vidio sjene kako se namjerno kreću i osjetio privlačnost.
  To su bila njegova braća, njegove sestre, njegova obitelj.
  Prešao je ulicu i krenuo prema kući smrti.
  Ovo je bio njegov dom.
  OceanofPDF.com
  18 godina
  PONEDJELJAK, 23:08
  SIMON JE ZNAO za ta dva automobila. Plavo-bijeli kombi CSI-ja bio je parkiran uz zid kuće u nizu, a vani je bio parkiran Taurus u kojem se, tako reći, nalazio njegov neprijatelj: detektiv Kevin Francis Byrne.
  Nakon što je Simon ispričao priču o samoubojstvu Morrisa Blancharda, Kevin Byrne ga je jedne večeri čekao ispred Downey'sa, bučnog irskog puba na uglu Front i South Streeta. Byrne ga je stjerao u kut i bacao okolo kao krpenu lutku, na kraju ga zgrabivši za ovratnik jakne i pritisnuvši ga uza zid. Simon nije bio krupan čovjek, ali je imao 190 centimetara, a Byrne ga je jednom rukom podigao s tla. Byrne je mirisao kao destilerija nakon poplave, a Simon se pripremio za ozbiljnu poplavu. U redu, ozbiljne batine. Koga je on zavaravao?
  No srećom, umjesto da ga sruši (što je, Simon je morao priznati, možda i namjeravao), Byrne se jednostavno zaustavio, pogledao u nebo i ispustio ga poput rabljene maramice, poslavši ga s bolnim rebrima, modricom na ramenu i majicom od džersija rastegnutom toliko da se nije mogla promijeniti veličina.
  Za svoje pokajanje, Byrne je od Simona primio još pola tuceta oštrih članaka. Simon je godinu dana putovao s Louisville Sluggerom u svom automobilu, s čuvarom preko ramena. Ipak je uspio.
  Ali sve je to bila davna povijest.
  Pojavila se nova bora.
  Simon je s vremena na vrijeme koristio nekoliko suradnika - studente Sveučilišta Temple s istim idejama o novinarstvu kao i Simon nekoć. Istraživali su i povremeno uhodili, sve za sitniš, obično dovoljan da ih zadrži na iTunesu i X preuzimanja.
  Onaj s nekim potencijalom, onaj koji je zapravo znao pisati, bio je Benedict Tsu. Nazvao je u jedanaest i deset minuta.
  Simon Close.
  "Ovo je Tsu."
  Simon nije bio siguran je li to azijski fenomen ili studentski, ali Benedict se uvijek oslovljavao prezimenom. "Kako si?"
  "Mjesto o kojem si pitao, ono mjesto na nasipu?"
  Tsu je govorio o oronuloj zgradi ispod mosta Walta Whitmana, gdje je Kevin Byrne misteriozno nestao nekoliko sati ranije te noći. Simon je slijedio Byrnea, ali je morao držati sigurnu udaljenost. Kad je Simon morao otići kako bi stigao do Blue Horizona, nazvao je Tsua i zamolio ga da to provjeri. "Što s tim?"
  "Zove se Dvojke."
  "Što su dvojke?"
  "Ovo je kuća s crackom."
  Simonov se svijet počeo vrtjeti. "Kuća za droge?"
  "Da, gospodine."
  "Jesi li siguran?"
  "Apsolutno."
  Simon je pustio da ga mogućnosti preplave. Uzbuđenje je bilo neodoljivo.
  "Hvala, Ben", rekao je Simon. "Javit ću se."
  "Bukeki".
  Simon se onesvijestio, razmišljajući o svojoj sreći.
  Kevin Byrne je bio na liniji.
  A to je značilo da je ono što je započelo kao ležeran pokušaj - praćenje Byrnea u potrazi za pričom - sada postalo prava opsesija. Jer s vremena na vrijeme, Kevin Byrne je morao uzimati droge. To je značilo da Kevin Byrne ima potpuno novu partnericu. Ne visoku, seksi božicu s vatrenim tamnim očima i desnim križem teretnog vlaka, već mršavog bijelog dječaka iz Northumberlanda.
  Mršavi bijeli dečko s Nikonom D100 i Sigma 55-200mm DC zum objektivom.
  OceanofPDF.com
  19
  UTORAK, 5:40 UJUTRO.
  JESSICA se sklupčala u kutu vlažnog podruma, promatrajući mladu ženu kako kleči u molitvi. Djevojka je imala oko sedamnaest godina, bila je plavokosa, pjegava, plavooka i nevina.
  Mjesečina koja je strujala kroz mali prozor bacala je oštre sjene po ruševinama podruma, stvarajući brda i ponore u tami.
  Kad je djevojka završila s molitvom, sjela je na vlažni pod, izvadila iglu za injekcije i bez ceremonije ili pripreme zabola je u ruku.
  "Čekaj!" viknula je Jessica. Kretala se kroz podrum prepun ruševina relativno lako, s obzirom na sjene i nered. Bez modrica na potkoljenicama ili nagnječenih prstiju. Kao da je lebdjela. Ali dok je stigla do mlade žene, djevojka je već pritiskala gumenu pumpu.
  "Ne moraš to raditi", rekla je Jessica.
  "Da, znam", odgovori djevojka u snu. "Ne razumiješ."
  Razumijem. Ne treba ti ovo.
  Ali ja to radim. Progoni me čudovište.
  Jessica je stajala nekoliko metara od djevojke. Vidjela je da je djevojka bosa; stopala su joj bila crvena, izgrebana i prekrivena žuljevima. Kad je Jessica ponovno podigla pogled...
  Djevojka je bila Sophie. Ili, točnije, mlada žena kakva će Sophie postati. Punašno malo tijelo i bucmasti obrazi njezine kćeri nestali su, a zamijenile su ih obline mlade žene: duge noge, vitak struk, uočljivo poprsje ispod poderanog pulovera s V-izrezom ukrašenog grbom Nazarećana.
  Ali djevojčino lice užasnulo je Jessicu. Sophieino lice bilo je iscrpljeno i iscrpljeno, s tamnoljubičastim mrljama ispod očiju.
  "Nemoj, draga", preklinjala je Jessica. Bože, ne.
  Ponovno je pogledala i vidjela da su djevojčine ruke sada bile svezane i krvare. Jessica je pokušala koraknuti naprijed, ali stopala su joj se činila smrznuta na tlu, a noge poput olova. Osjetila je nešto u prsima. Pogledala je dolje i vidjela anđeoski privjesak kako joj visi oko vrata.
  I tada je zazvonilo zvono. Glasno, nametljivo i uporno. Činilo se kao da dolazi odozgo. Jessica je pogledala Sophie. Droga je tek počela utjecati na njezin živčani sustav i dok su joj se oči prevrnule, glava joj se naglo okrenula. Odjednom, iznad njih nije bilo stropa ni krova. Samo crno nebo. Jessica je pratila njezin pogled dok je zvono ponovno probijalo nebo. Mač zlatne sunčeve svjetlosti prorezao je noćne oblake, uhvativši čisto srebro privjeska, zaslijepivši Jessicu na trenutak, sve dok...
  Jessica je otvorila oči i uspravila se, srce joj je lupalo u prsima. Pogledala je kroz prozor. Bio je mrkli mrak. Bila je sredina noći i telefon je zvonio. U ovo doba stizale su do nas samo loše vijesti.
  Vincent?
  Tata?
  Telefon je zazvonio treći put, ne nudeći ni detalje ni utjehu. Posegnula je za njim, dezorijentirana, prestrašena, ruke su joj se tresle, glava joj je i dalje pulsirala. Podigla je slušalicu.
  - H-halo?
  "Ovo je Kevin."
  Kevin? pomislila je Jessica. Tko je, dovraga, bio Kevin? Jedini Kevin kojeg je poznavala bio je Kevin Bancroft, onaj čudni klinac koji je živio u Ulici Christian dok je odrastala. Tada ju je sinulo.
  Kevin.
  Posao.
  "Da. Dobro. Dobro. Kako si?"
  "Mislim da bismo trebali uhvatiti cure na autobusnoj stanici."
  Grčki. Možda turski. Definitivno neki strani jezik. Nije imala pojma što te riječi znače.
  "Možeš li pričekati minutu?" upitala je.
  "Sigurno."
  Jessica je otrčala u kupaonicu i poprskala lice hladnom vodom. Desna strana joj je još uvijek bila malo natečena, ali puno manje bolna nego prethodne noći, zahvaljujući satu ledenih obloga kad je došla kući. Uz Patrickov poljubac, naravno. Ta ju je pomisao nasmijala, a osmijeh ju je zabolio u licu. Bila je to dobra vrsta boli. Otrčala je natrag do telefona, ali prije nego što je išta uspjela reći, Byrne je dodao,
  "Mislim da ćemo tamo iz njih izvući više nego u školi."
  "Naravno", odgovorila je Jessica i odjednom shvatila da govori o prijateljicama Tesse Wells.
  "Pokupit ću te za dvadeset", rekao je.
  Na trenutak je pomislila da misli na dvadeset minuta. Pogledala je na sat. Pet i četrdeset. Mislio je na dvadeset minuta. Srećom, Paulin Farinaccin muž otišao je na posao u Camden u šest, a ona je već bila budna. Jessica je mogla odvesti Sophie do Paule i imati vremena za tuširanje. "Dobro", rekla je Jessica. "U redu. Veliko. Nema problema. Vidimo se onda."
  Spustila je slušalicu i prebacila noge preko ruba kreveta, spremna za lijep, brz odmor.
  Dobrodošli u odjel za ubojstva.
  OceanofPDF.com
  20
  UTORAK, 6:00 UJUTRO.
  BYRNE ju je čekao s velikom kavom i pecivom sa sezamom. Kava je bila jaka i vruća, pecivo svježe.
  Blagoslovi ga.
  Jessica je požurila kroz kišu, ušla u auto i kimnula glavom u znak pozdrava. Blago rečeno, nije bila jutarnji tip, pogotovo ne tip za ustajanje u šest sati. Najiskrenije se nadala da će nositi iste cipele.
  Ušli su u grad u tišini. Kevin Byrne poštovao je njezin prostor i njezin ritual budnosti, svjestan da ju je neceremonijalno šokirao novim danom. On je, s druge strane, djelovao budno. Pomalo otrcano, ali širom otvorenih očiju i budno.
  "Tako je jednostavno", pomislila je Jessica. Čista košulja, brijanje u autu, kap Binakija, kap Visinea, spremna za polazak.
  Brzo su stigli u Sjevernu Philadelphiju. Parkirali su se na uglu Devetnaeste i Poplar ulice. Byrne je uključio radio u pola sata. Spomenula se priča o Tessi Wells.
  Nakon što su čekali pola sata, čučnuli su. S vremena na vrijeme Byrne je uključio brisače vjetrobranskog stakla i grijače.
  Pokušali su razgovarati o vijestima, vremenu, poslu. Podtekst se stalno pomicao naprijed.
  Kćeri.
  Tessa Wells je bila nečija kći.
  Ta spoznaja ih je oboje usidrila u okrutnoj duši ovog zločina. Možda je to bilo njihovo dijete.
  
  "SLJEDEĆI MJESEC ĆE IMATI TRI GODINE", rekla je Jessica.
  Jessica je pokazala Byrneu Sophieinu fotografiju. Nasmiješio se. Znala je da ima kolačić od sljeza. "Izgleda kao neka šačica."
  "Dvije ruke", rekla je Jessica. "Znaš kako je u tim godinama. Oslanjaju se na tebe za sve."
  "Da."
  - Nedostaju li ti ti dani?
  "Nedostajali su mi ti dani", rekao je Byrne. "Tada sam radio dvostruke turneje."
  "Koliko godina sada ima tvoja kćer?"
  "Ima trinaest godina", rekao je Byrne.
  "O, o", rekla je Jessica.
  "Oh-oh, to je blago rečeno."
  "Dakle... ima kuću punu Britneynih CD-ova?"
  Byrne se ponovno nasmiješio, ovaj put slabašno. "Ne."
  "O, čovječe. Nemoj mi reći da voli rep."
  Byrne je nekoliko puta zavrtio kavu. "Moja kći je gluha."
  "O, Bože", rekla je Jessica, odjednom uznemirena. "Žao... žao mi je."
  "U redu je. Nemoj biti."
  "Mislim... ja jednostavno ne..."
  "U redu je. Stvarno jest. Ona mrzi suosjećanje. I puno je jača od tebe i mene zajedno."
  - Mislio sam...
  "Znam što misliš. Moja supruga i ja proživjeli smo godine kajanja. To je prirodna reakcija", rekao je Byrne. "Ali iskreno, nikad nisam upoznao gluhu osobu koja se smatra invalidom. Pogotovo ne Colleen."
  Vidjevši da je započela ovu liniju pitanja, Jessica je odlučila da bi trebala nastaviti. Učinila je to oprezno. "Je li rođena gluha?"
  Byrne je kimnuo. "Da. To je nešto što se zove Mondinijeva displazija. Genetski poremećaj."
  Jessicine su misli lutale prema Sophie koja pleše u dnevnoj sobi uz pjesmu iz Ulice Sezam. Ili prema Sophie koja pjeva iz sveg glasa usred mjehurića u kadi. Poput svoje majke, Sophie nije mogla vući auto traktorom, ali je ozbiljno pokušala. Jessica je pomislila na svoju pametnu, zdravu, prekrasnu djevojčicu i pomislila koliko je sretna.
  Oboje su zašutjeli. Byrne je uključio brisače vjetrobrana i grijač. Vjetrobransko staklo se počelo čistiti. Djevojke još nisu stigle do ugla. Promet na Poplaru se počeo pojačavati.
  "Jednom sam je gledao", rekao je Byrne, pomalo melankolično, kao da dugo nije govorio o svojoj kćeri. Melankolija je bila očita. "Trebao sam je pokupiti iz škole za gluhe, ali sam stigao malo ranije. Zato sam stao uz ulicu da zapalim i pročitam novine."
  "Uglavnom, vidim skupinu djece na uglu, možda njih sedam ili osam. Imaju dvanaest, trinaest godina. Ne obraćam im baš nikakvu pažnju. Svi su odjeveni kao beskućnici, zar ne? Široke hlače, velike majice koje vise, odvezane tenisice. Odjednom vidim Colleen kako stoji tamo, naslonjena na zgradu, i kao da je ne poznajem. Kao da je neka klinka koja sliči Colleen."
  "Odjednom sam se iskreno zainteresirao za svu ostalu djecu. Tko je što radio, tko je što držao, tko je što nosio, što su im ruke radile, što im je u džepovima. Kao da sam ih sve pretraživao s druge strane ulice."
  Byrne je srknuo kavu i pogledao u kut. Još uvijek prazan.
  "Dakle, druži se s tim starijim dečkima, smiješi se, laje na znakovnom jeziku, mrda kosom", nastavio je. "I mislim si, Isuse Kriste. Ona flertuje. Moja djevojčica flertuje s tim dečkima. Moja djevojčica, koja se prije samo nekoliko tjedana popela u svoj Big Wheel i vozila bicikle niz ulicu u svojoj maloj žutoj majici s natpisom SAM SE DIVLJE PROVEO U DIVLJOJ ŠUMI, flertuje s dečkima. Htio sam ubiti te napaljene male idiote odmah na licu mjesta."
  "A onda sam vidio kako jedan od njih pali joint i srce mi je stalo. Zapravo sam čuo kako mi se gubi u grudima, poput jeftinog sata. Taman sam htio izaći iz auta s lisicama u ruci kad sam shvatio što će to učiniti Colleen, pa sam samo gledao."
  "Dijele to posvuda, nasumično, na uglu, kao da je legalno, zar ne? Čekam, gledam. Onda jedno od djece ponudi Colleen joint i znao sam, znao sam da će ga uzeti i popušiti. Znao sam da će ga zgrabiti i dugo, polako ubosti tim tupim predmetom, i odjednom sam vidio sljedećih pet godina njezina života. Trava, i alkohol, i kokain, i rehabilitacija, i Sylvan da poboljša ocjene, i još droge, i tableta, i onda... onda se dogodila najnevjerojatnija stvar."
  Jessica se zatekla kako zuri u Byrnea, nestrpljivo čekajući da završi. Trgnula se i gurnula ga. "U redu. Što se dogodilo?"
  "Samo je... odmahnula glavom", rekao je Byrne. "Samo tako. Ne, hvala." U tom sam trenutku posumnjao u nju, potpuno sam slomio vjeru u svoju djevojčicu i htio sam si iskopati oči iz glave. Dobio sam priliku da joj potpuno nezapaženo vjerujem, ali nisam. Zakazao sam. Ne ona.
  Jessica je kimnula, pokušavajući ne razmišljati o činjenici da će ovaj trenutak sa Sophie morati doživjeti za deset godina, a uopće se nije veselila tome.
  "I odjednom mi je palo na pamet", rekao je Byrne, "nakon svih ovih godina brige, svih ovih godina tretiranja nje kao da je krhka, svih ovih godina hodanja po pločniku, svih ovih godina buljenja u nju, 'Riješi se idiota koji gledaju njezine gestikulacije u javnosti i misle da je ružna', sve je to bilo nepotrebno. Deset je puta jača od mene. Mogla bi me prebiti."
  "Djeca će te iznenaditi." Jessica je shvatila koliko je to neprimjereno zvučalo kad je to izgovorila, koliko je potpuno neupućena u tu temu.
  "Mislim, od svih stvari kojih se bojite za svoje dijete - dijabetesa, leukemije, reumatoidnog artritisa, raka - moja djevojčica je bila gluha. To je sve. Inače je savršena u svakom pogledu. Srce, pluća, oči, udovi, um. Savršena. Može trčati kao vjetar, skakati visoko. I ima taj osmijeh... taj osmijeh koji bi mogao otopiti ledenjake. Sve ovo vrijeme mislila sam da je invalidna jer nije mogla čuti. To sam bila ja. Ja sam ta kojoj je trebao prokleti teleton. Nisam ni shvaćala koliko smo sretni."
  Jessica nije znala što bi rekla. Pogrešno je okarakterizirala Kevina Byrnea kao uličnog tipa koji se probio u životu i poslu, tipa koji se vodi instinktom, a ne intelektom. Bilo je u tome puno više nego što je zamišljala. Odjednom se osjećala kao da je dobila na lutriji, budući da mu je partnerica.
  Prije nego što je Jessica stigla odgovoriti, dvije tinejdžerice približile su se uglu s podignutim i otvorenim kišobranima protiv kiše.
  "Evo ih", rekao je Byrne.
  Jessica je popila kavu i zakopčala kaput.
  "Ovo je više tvoj teritorij." Byrne je kimnuo djevojkama, zapalio cigaretu i smjestio se u udobno - čitaj: suho - sjedalo. "Trebala bi srediti svoja pitanja."
  Istina, pomislila je Jessica. Pretpostavljam da to nema nikakve veze sa stajanjem na kiši u sedam ujutro. Pričekala je prekid prometa, izašla iz auta i prešla ulicu.
  Dvije djevojke u nazarenskim školskim uniformama stajale su na uglu. Jedna je bila visoka, tamnoputa Afroamerikanka s najzamršenijom pletenicom u obliku cornrowa koju je Jessica ikada vidjela. Bila je visoka najmanje 180 cm i zapanjujuće lijepa. Druga djevojka bila je bjelkinja, sitna i finih kostiju. Obje su u jednoj ruci nosile kišobrane, a u drugoj zgužvane salvete. Obje su imale crvene, natečene oči. Očito su čule za Tessu.
  Jessica im je prišla, pokazala im svoju značku i rekla da istražuje Tessinu smrt. Pristale su razgovarati s njom. Zvale su se Patrice Regan i Ashia Whitman. Ashia je bila Somalijka.
  "Jesi li uopće vidjela Tessu u petak?" upitala je Jessica.
  Odmahnuli su glavama uglas.
  "Nije došla na autobusnu stanicu?"
  "Ne", rekla je Patrice.
  - Je li izostala mnogo dana?
  "Ne baš toliko", rekla je Ashiya između jecaja. "Ponekad."
  "Je li bila jedna od onih koje su išle u školu?" upitala je Jessica.
  "Tessa?" upitala je Patrice nevjerujući. "Nikako. Kao, nikad."
  - Što si mislio kad se nije pojavila?
  "Samo smo pretpostavili da se ne osjeća dobro ili tako nešto", rekla je Patrice. "Ili ima neke veze s njezinim ocem. Znate, njezin otac je jako bolestan. Ponekad ga mora odvesti u bolnicu."
  "Jesi li je nazvao ili razgovarao s njom tijekom dana?" upitala je Jessica.
  "Ne."
  - Znaš li nekoga tko bi mogao razgovarati s njom?
  "Ne", rekla je Patrice. "Ne koliko ja znam."
  "A što je s drogom? Je li bila upletena u drogu?"
  "O, Bože, ne", rekla je Patrice. "Izgledala je kao sestra Mary Nark."
  "Prošle godine, kada je bila odsutna tri tjedna, jesi li puno razgovarao s njom?"
  Patrice je pogledala Ashiyu. U tom pogledu bilo je tajni. "Ne baš."
  Jessica je odlučila ne inzistirati. Provjerila je svoje bilješke. "Poznajete li dečka po imenu Sean Brennan?"
  "Da", rekla je Patrice. "Znam. Mislim da ga Asia nikada nije upoznala."
  Jessica je pogledala Ashu. Slegnula je ramenima.
  "Koliko su dugo bili u vezi?" upitala je Jessica.
  "Nisam sigurna", rekla je Patrice. "Možda par mjeseci ili tako nekako."
  - Tessa je još uvijek bila u vezi s njim?
  "Ne", rekla je Patrice. "Njegova obitelj je otišla."
  "Gdje?"
  - Mislim da je to Denver.
  "Kada?"
  "Nisam siguran. Mislim da je bilo prije otprilike mjesec dana."
  - Znaš li gdje je Sean išao u školu?
  "Neumann", rekla je Patrice.
  Jessica je zapisivala. Blok joj je bio mokar. Stavila ga je u džep. "Prekinuli su?"
  "Da", rekla je Patrice. "Tessa je bila jako uzrujana."
  "Što je sa Seanom? Je li imao živce?"
  Patrice je samo slegnula ramenima. Drugim riječima, da, ali nije htjela da itko upadne u nevolje.
  -Jesi li ga ikad vidio kako ozljeđuje Tessu?
  "Ne", rekla je Patrice. "Ništa slično. Bio je samo... samo dečko. Znaš."
  Jessica je čekala još. Ništa nije došlo. Krenula je dalje. "Možeš li se sjetiti nekoga s kim se Tessa nije slagala? Nekoga tko bi joj možda htio nauditi?"
  Pitanje je ponovno pokrenulo vodovodne cijevi. Obje djevojke briznule su u plač, brišući oči. Odmahnule su glavama.
  "Je li izlazila s nekim drugim nakon Seana? S nekim tko bi je mogao gnjaviti?"
  Djevojke su razmišljale nekoliko sekundi i ponovno uglas odmahnule glavama.
  - Je li Tessa ikada vidjela dr. Parkhursta u školi?
  "Naravno", rekla je Patrice.
  - Je li joj se sviđao?
  "Možda."
  "Je li je dr. Parkhurst ikada vidio izvan škole?" upitala je Jessica.
  "Vani?"
  "Kao u društvenom smislu."
  "Što, kao spoj ili tako nešto?" upitala je Patrice. Trznula se pri pomisli na Tessu koja hoda s muškarcem u tridesetima. Kao da... "Hm, ne."
  "Jeste li ikada išli kod njega na savjetovanje?" upitala je Jessica.
  "Naravno", rekla je Patrice. "Svi to rade."
  "O kojim stvarima pričaš?"
  Patrice je o tome razmišljala nekoliko sekundi. Jessica je mogla osjetiti da djevojka nešto skriva. "Uglavnom škola. Prijave za fakultet, SAT testovi, takve stvari."
  - Jeste li ikada razgovarali o nečemu osobnom?
  Oči uprte u tlo. Opet.
  Bingo, pomislila je Jessica.
  "Ponekad", rekla je Patrice.
  "Koje osobne stvari?" upitala je Jessica, sjećajući se sestre Mercedes, savjetnice u Nazarećanima, kad je bila tamo. Sestra Mercedes bila je složena kao John Goodman i uvijek se mrštila. Jedina osobna stvar o kojoj si ikada razgovarala sa sestrom Mercedes bilo je tvoje obećanje da nećeš imati spolne odnose dok ne napuniš četrdeset.
  "Ne znam", rekao je Patrice, ponovno usmjeravajući pozornost na svoje cipele. "Stvari."
  "Pričala si o dečkima s kojima si izlazila? Takvim stvarima?"
  "Ponekad", odgovorila je Azija.
  "Je li te ikada zamolio da razgovaraš o stvarima koje su te osramotile? Ili je možda previše osobno?"
  "Mislim da ne", rekla je Patrice. "Ne da bih se, znaš, mogla sjetiti."
  Jessica je vidjela da gubi živce. Izvadila je nekoliko posjetnica i dala po jednu svakoj djevojci. "Slušajte", započela je. "Znam da je teško. Ako se možete sjetiti bilo čega što bi nam moglo pomoći da pronađemo tipa koji je ovo učinio, nazovite nas. Ili ako samo želite razgovarati. Što god. U redu? Danju ili noću."
  Asia je uzela karticu i ostala šutljiva, suze su joj ponovno navrle na oči. Patrice je uzela karticu i kimnula. Uglas, poput sinkroniziranih ožalošćenih, dvije djevojke su podigle svežanj maramica i obrisale oči.
  "Bila sam u Nazarećaninu", dodala je Jessica.
  Djevojke su se pogledale kao da im je upravo rekla da je nekoć pohađala Hogwarts.
  "Ozbiljno?" upitala je Azija.
  "Naravno", rekla je Jessica. "Jeste li još uvijek nešto rezbarili ispod pozornice u staroj dvorani?"
  "O da", rekla je Patrice.
  "Pa, ako pogledate odmah ispod stupa na stepenicama koje idu ispod pozornice, s desne strane, nalazi se rezbarija na kojoj piše JG I BB ZAUVIJEK."
  "Jesi li to bio/bila ti?" Patrice je upitno pogledala posjetnicu.
  "Tada sam bila Jessica Giovanni. Prestala sam s ovim u desetom razredu."
  "Tko je bio BB?" upitala je Patrice.
  "Bobby Bonfante. Otišao je kod oca Judgea."
  Djevojke su kimnule. Sinovi sučevog oca bili su, uglavnom, prilično neodoljivi.
  Jessica je dodala: "Izgledao je kao Al Pacino."
  Dvije djevojke su izmijenile poglede, kao da govore: Al Pacino? Nije li on stari djed? "Je li to onaj starac koji je glumio u filmu Regrut s Colinom Farrellom?" upitala je Patrice.
  "Mladi Al Pacino", dodala je Jessica.
  Djevojke su se nasmiješile. Nažalost, ali su se nasmiješile.
  "Dakle, to je s Bobbyjem trajalo vječno?" upitala je Asia.
  Jessica je htjela reći tim mladim djevojkama da se to nikada neće dogoditi. "Ne", rekla je. "Bobby sada živi u Newarku. Petero djece."
  Djevojke su ponovno kimnule, duboko razumjevši ljubav i gubitak. Jessica ih je vratila. Bilo je vrijeme da prekine s ovim. Pokušat će ponovno kasnije.
  "Usput, kada idete na uskrsne praznike?" upitala je Jessica.
  "Sutra", rekla je Ashiya, a jecaji su joj gotovo presušili.
  Jessica je navukla kapuljaču. Kiša joj je već razbarušila kosu, ali sada je počela jako padati.
  "Mogu li te nešto pitati?" upitala je Patrice.
  "Sigurno."
  "Zašto... zašto ste postali policajac?"
  Čak i prije Patriceinog pitanja, Jessica je imala osjećaj da će je djevojka uskoro pitati. To joj nije olakšalo odgovor. Ni sama nije bila posve sigurna. Postojalo je nasljeđe; Michaelova smrt. Postojali su razlozi koje čak ni ona još nije razumjela. Na kraju je skromno rekla: "Volim pomagati ljudima."
  Patrice je ponovno obrisala oči. "Znaš li je li te to ikada plašilo?" upitala je. "Znaš, biti u blizini..."
  Mrtvi ljudi, Jessica je tiho završila. "Da", rekla je. "Ponekad."
  Patrice je kimnula, pronalazeći zajednički jezik s Jessicom. Pokazala je na Kevina Byrnea, koji je sjedio u Taurusu s druge strane ulice. "On ti je šef?"
  Jessica se osvrnula, osvrnula i nasmiješila se. "Ne", rekla je. "On je moj partner."
  Patrice je shvatila. Nasmiješila se kroz suze, možda shvativši da je Jessica svoja žena, i jednostavno rekla: "Super."
  
  Jessica je patila od kiše koliko je god mogla i ušuljala se u auto.
  "Ima li što?" upitao je Byrne.
  "Ne baš", rekla je Jessica, provjeravajući svoju bilježnicu. Bila je mokra. Bacila ju je na stražnje sjedalo. "Seanova Brennanova obitelj preselila se u Denver prije otprilike mjesec dana. Rekli su da Tessa više ni s kim ne izlazi. Patrice je rekla da je bio nagle naravi."
  "Vrijedi li vidjeti?"
  "Mislim da ne. Nazvat ću Gradsko vijeće Denvera, Ed. Provjerit ću je li mladi gospodin Brennan u posljednje vrijeme izostao s posla."
  - Što je s dr. Parkhurstom?
  "Nešto je tamo. Osjećam to."
  "Što ti je na umu?"
  "Mislim da s njim razgovaraju o osobnim stvarima. Mislim da misle da je previše osoban."
  - Misliš li da ga je Tessa vidjela?
  "Ako je i rekla, nije rekla svojim prijateljicama", rekla je Jessica. "Pitala sam ih o Tessinom trotjednom školskom odmoru prošle godine. Prestravljene su. Nešto se dogodilo Tessi dan prije Dana zahvalnosti prošle godine."
  Na nekoliko trenutaka istraga je zastala, a njihove odvojene misli susrele su se samo u staccato ritmu kiše po krovu automobila.
  Byrneov je telefon zacvrkutao dok je palio Taurus. Otvorio je kameru.
  "Byrne... da... da... stojim", rekao je. "Hvala." Sklopio je slušalicu.
  Jessica je s iščekivanjem pogledala Byrnea. Kad je postalo jasno da neće dijeliti, upitala je. Ako je tajnovitost njegova priroda, onda je znatiželja njezina. Ako će ova veza uspjeti, morat će pronaći način da ih povežu.
  "Dobre vijesti?"
  Byrne ju je pogledao kao da je zaboravio da je u autu. "Da. Laboratorij mi je upravo pokazao slučaj. Usporedili su kosu s dokazima pronađenim na žrtvi", rekao je. "Taj gad je moj."
  Byrne ju je ukratko informirao o slučaju Gideona Pratta. Jessica je čula strast u njegovu glasu, duboki osjećaj potisnutog bijesa, dok je govorio o brutalnoj, besmislenoj smrti Deirdre Pettigrew.
  "Moramo brzo stati", rekao je.
  Nekoliko minuta kasnije, zaustavili su se ispred ponosne, ali oronule kuće u nizu u ulici Ingersoll. Kiša je padala u širokim, hladnim pljuskovima. Dok su izlazili iz automobila i približavali se kući, Jessica je ugledala krhku, svijetloputu crnkinju od oko četrdeset godina kako stoji na vratima. Nosila je prošiveni ljubičasti kućni ogrtač i prevelike zatamnjene naočale. Kosa joj je bila ispletena u šareni afrički ogrtač; na nogama je imala bijele plastične sandale barem dva broja veće.
  Žena je pritisnula ruku na prsa kad je ugledala Byrnea, kao da joj je pogled na njega oduzeo dah. Činilo se kao da se cijeli život uspinje lošim vijestima, a vjerojatno su sve dolazile iz usta ljudi poput Kevina Byrnea. Krupni bijelci koji su bili policajci, poreznici, agenti za socijalnu skrb, stanodavci.
  Dok se Jessica penjala trošnim stepenicama, primijetila je na prozoru dnevne sobe izblijedjelu fotografiju veličine 20x25 centimetara - izblijedjeli otisak snimljen fotokopirnim aparatom u boji. Bila je to uvećana školska fotografija nasmijane crnkinje, stare oko petnaest godina. Kosa joj je bila uvučena u petlju debele ružičaste pređe, a perle su joj bile provučene kroz pletenice. Nosila je ortodontski aparat i činilo se da se smiješi unatoč ozbiljnom nakitu u ustima.
  Žena ih nije pozvala unutra, ali srećom nad njezinim trijemom bila je mala nadstrešnica koja ih je štitila od pljuska.
  "Gospođo Pettigrew, ovo je moj partner, detektiv Balzano."
  Žena je kimnula Jessici, ali je nastavila čvrsto držati kućni ogrtač uz grlo.
  "A ti..." započela je, utihnuvši.
  "Da", rekao je Byrne. "Imamo ga, gospođo. U pritvoru je."
  Althea Pettigrew pokrila je usta rukom. Suze su joj navrle na oči. Jessica je vidjela da žena nosi vjenčani prsten, ali kamena nije bilo.
  "Što... što se sada događa?" upitala je, tijelo joj je drhtalo od iščekivanja. Bilo je jasno da se već dugo moli i da se užasavala ovog dana.
  "To ovisi o tužitelju i čovjekovom odvjetniku", odgovorio je Byrne. "Bit će optužen, a zatim će se održati preliminarno saslušanje."
  "Misliš li da on može...?"
  Byrne ju je uzeo za ruku i odmahnuo glavom. "Neće izaći. Učinit ću sve što mogu da se pobrinem da više nikada ne izađe."
  Jessica je znala koliko toga može poći po zlu, posebno u slučaju ubojstva s teškom kaznom. Cijenila je Byrneov optimizam i u tom trenutku to je bila ispravna stvar. Kad je radila u Auto odjelu, bilo joj je teško reći ljudima da je uvjerena da će dobiti svoje automobile natrag.
  "Blagoslovljen bio, gospodine", rekla je žena, a zatim se praktički bacila u Byrneovo naručje, a njezini su se jecaji pretvorili u odrasle jecaje. Byrne ju je nježno držao, kao da je od porculana. Njegove su se oči susrele s Jessicinim i rekao je: "Zato." Jessica je pogledala fotografiju Deirdre Pettigrew u izlogu. Pitala se hoće li se fotografija danas pojaviti.
  Althea se malo sabrala i zatim rekla: "Pričekaj ovdje, u redu?"
  "Naravno", rekao je Byrne.
  Althea Pettigrew je na nekoliko trenutaka nestala unutra, ponovno se pojavila i zatim stavila nešto u ruku Kevina Byrnea. Omotala je ruku oko njegove i stegnula je. Kad je Byrne pustio stisak, Jessica je vidjela što mu je žena ponudila.
  Bila je to istrošena novčanica od dvadeset dolara.
  Byrne ju je trenutak pogledao, pomalo zbunjeno, kao da nikada prije nije vidio američki novac. "Gospođo Pettigrew, ja... ne mogu to podnijeti."
  "Znam da nije puno", rekla je, "ali bi mi puno značilo."
  Byrne je namjestio novčanicu, sabravši misli. Pričekao je nekoliko trenutaka, a zatim vratio dvadeset dolara. "Ne mogu", rekao je. "Dovoljno mi je znati da je čovjek koji je počinio ovo strašno djelo protiv Deirdre u pritvoru, vjerujte mi."
  Althea Pettigrew proučavala je krupnog policajca koji je stajao pred njom, s izrazom razočaranja i poštovanja na licu. Polako i nevoljko uzela je novac natrag. Stavila ga je u džep kućne haljine.
  "Onda ćeš imati ovo", rekla je. Posegnula je iza vrata i skinula tanki srebrni lančić. Na lančiću je bio mali srebrni raspelo.
  Kad je Byrne pokušao odbiti ponudu, Althein Pettigrew pogled mu je rekao da neće biti odbijena. Ne ovaj put. Držala se za njega dok je Byrne nije prihvatio.
  "Ja, uh... hvala vam, gospođo", bilo je sve što je Byrne mogao reći.
  Jessica je pomislila: Frank Wells jučer, Althea Pettigrew danas. Dva roditelja, svijetovi i samo nekoliko blokova udaljeni, ujedinjeni u nezamislivoj tuzi i žalosti. Nadala se da će postići iste rezultate s Frankom Wellsom.
  Iako se vjerojatno trudio svim silama to sakriti, dok su se vraćali prema autu, Jessica je primijetila laganu elastičnost u Byrneovom koraku, unatoč pljusku, unatoč tmurnoj prirodi njihova trenutnog slučaja. Razumjela je to. Svi policajci su to razumjeli. Kevin Byrne jahao je na valu, malom valu zadovoljstva poznatom profesionalcima u provođenju zakona, kada nakon dugog, napornog rada domine padnu i formiraju prekrasan uzorak, čistu, bezgraničnu sliku zvanu pravda.
  Ali postojala je i druga strana stvari.
  Prije nego što su se mogli ukrcati na Taurus, Byrneov je telefon ponovno zazvonio. Javio se, slušao nekoliko sekundi, bezizražajnog lica. "Dajte nam petnaest minuta", rekao je.
  Zalupio je telefon.
  "Što je ovo?" upitala je Jessica.
  Byrne je stisnuo šaku, spreman zalupiti u vjetrobransko staklo, ali se zaustavio. Jedva. Sve što je upravo osjetio nestalo je u trenutku.
  "Što?" ponovila je Jessica.
  Byrne je duboko udahnuo, polako izdahnuo i rekao: "Našli su drugu djevojku."
  OceanofPDF.com
  21
  UTORAK, 8:25
  BARTRAMOVI VRTOVI bili su najstariji botanički vrt u Sjedinjenim Državama, koji je često posjećivao Benjamin Franklin, po kojem je John Bartram, osnivač vrta, nazvao jedan rod biljaka. Smješten na 54. ulici i Lindberghu, posjed od četrdeset pet hektara mogao se pohvaliti livadama divljeg cvijeća, riječnim stazama, močvarama, kamenim kućama i poljoprivrednim zgradama. Danas je ovdje vladala smrt.
  Kad su Byrne i Jessica stigli, policijski automobil i neoznačeno vozilo bili su parkirani u blizini River Traila. Već je bio uspostavljen perimetar oko onoga što je izgledalo kao pola hektara narcisa. Dok su se Byrne i Jessica približavale mjestu događaja, bilo je lako vidjeti kako je tijelo moglo biti promašeno.
  Mlada žena ležala je na leđima među jarkim cvijećem, ruke molitveno sklopljene oko struka, držeći crnu krunicu. Jessica je odmah primijetila da nedostaje jedna od desetljećima starih perli.
  Jessica se osvrnula. Tijelo je bilo postavljeno otprilike pet metara u polje i osim uske staze od zgaženog cvijeća, koju je vjerojatno stvorio medicinski istražitelj, nije bilo vidljivog ulaza u polje. Kiša je sigurno isprala sve tragove. Da je bilo puno prilika za forenzičku analizu u kući u nizu u Osmoj ulici, ovdje ih ne bi bilo, nakon sati pljuska.
  Dva detektiva stajala su na rubu mjesta zločina: vitki Latinoamerikanac u skupom talijanskom odijelu i nizak, zdepast muškarac kojeg je Jessica prepoznala. Policajac u talijanskom odijelu činio se zaokupljenim ne samo istragom već i kišom, koja mu je uništila Valentino. Barem zasad.
  Jessica i Byrne su prišli, pregledavajući žrtvu.
  Djevojka je nosila tamnoplavu i zelenu kariranu suknju, plave čarape do koljena i mokasine. Jessica je prepoznala uniformu kao onu koja pripada srednjoj školi Regina, katoličkoj školi za djevojčice u ulici Broad Street u sjevernoj Philadelphiji. Imala je crnu kosu ošišanu u stilu paža i, koliko je Jessica mogla vidjeti, imala je oko pola tuceta piercinga u ušima i jedan u nosu, piercing bez ikakvog nakita. Bilo je jasno da je ova djevojka vikendom igrala gotsku ulogu, ali zbog strogog kodeksa odijevanja u njezinoj školi, nije nosila nikakve modne dodatke na nastavu.
  Jessica je pogledala ruke mlade žene i premda nije htjela prihvatiti istinu, tu je bila. Ruke je sklopila u molitvi.
  Izvan dohvata sluha ostalih, Jessica se okrenula prema Byrneu i tiho upitala: "Jeste li ikada prije imali ovakav slučaj?"
  Byrne nije morao dugo razmišljati o tome. "Ne."
  Druga dva detektiva su prišla, srećom noseći sa sobom velike kišobrane za golf.
  "Jessica, ovo je Eric Chavez, Nick Palladino."
  Oba muškarca su kimnula. Jessica je uzvratila pozdrav. Chavez je bio zgodan Latinoamerikanac, dugih trepavica i glatke kože, oko trideset pet godina. Vidjela ga je u Roundhouseu dan prije. Bilo je jasno da je on bio zaštitno lice jedinice. Svaka ga je postaja imala: tip policajca koji je, tijekom nadzora, nosio debelu drvenu vješalicu za kapute na stražnjem sjedalu, zajedno s ručnikom za plažu koji je ugurao u ovratnik košulje dok je jeo onu smećkastu hranu koju su te prisiljavali jesti tijekom nadzora.
  Nick Palladino također je bio dobro odjeven, ali u stilu južne Philadelphije: kožni kaput, hlače po mjeri, uglancane cipele i zlatna narukvica za iskaznicu. Bio je u četrdesetima, s duboko usađenim očima boje tamne čokolade i kamenim licem; crna kosa bila mu je zalizana unatrag. Jessica je Nicka Palladina upoznala nekoliko puta prije; radio je s njezinim suprugom u odjelu za narkotike prije nego što je prebačen u odjel za ubojstva.
  Jessica se rukovala s obojicom muškaraca. "Drago mi je", rekla je Chavezu.
  "Slično tome", odgovorio je.
  - Drago mi je što te opet vidim, Nick.
  Palladino se nasmiješio. U tom osmijehu bilo je mnogo opasnosti. "Kako si, Jess?"
  "Dobro sam."
  "Obitelj?"
  "Sve je u redu."
  "Dobrodošao u emisiju", dodao je. Nick Palladino bio je u timu manje od godinu dana, ali bio je potpuno tužan. Vjerojatno je čuo za njezin razvod od Vincenta, ali bio je gospodin. Sada nije bilo ni vrijeme ni mjesto.
  "Eric i Nick rade za odred za bijeg", dodao je Byrne.
  Odjel za bjegunce činio je trećinu Odjela za ubojstva. Druga dva bila su Jedinica za specijalne istrage i Linijski odjel - jedinica koja se bavila novim slučajevima. Kada bi se pojavio neki važan slučaj ili bi situacija počela izmicati kontroli, svaki policajac za ubojstva bio bi uhvaćen.
  "Imate li osobnu iskaznicu?" upitao je Byrne.
  "Još ništa", rekao je Palladino. "Ništa u džepovima. Nema torbice ni novčanika."
  "Otišla je kod Regine", rekla je Jessica.
  Palladino je to zapisao. "Je li ovo škola u ulici Broad?"
  "Da. Broad i CC Moore."
  "Je li ovo isti način rada kao u vašem slučaju?" upitao je Chavez.
  Kevin Byrne je samo kimnuo.
  Pomisao, sama pomisao, da bi se mogli suočiti sa serijskim ubojicom stisnula im je čeljusti, bacajući još težu sjenu na njih do kraja dana.
  Nije prošlo ni dvadeset četiri sata otkako se ta scena odigrala u vlažnom i prljavom podrumu kuće u nizu u Osmoj ulici, a sada su se ponovno našli u bujnom vrtu veselog cvijeća.
  Dvije djevojke.
  Dvije mrtve djevojke.
  Sva četiri detektiva promatrala su kako Tom Weirich klekne pokraj tijela. Podigao je djevojčinu suknju i pregledao je.
  Kad je ustao i okrenuo se da ih pogleda, lice mu je bilo tmurno. Jessica je znala što to znači. Ova je djevojka nakon smrti pretrpjela isto poniženje kao i Tessa Wells.
  Jessica je pogledala Byrnea. U njemu se dizao duboki bijes, nešto iskonsko i nepopustljivo, nešto što je nadilazilo posao i dužnost.
  Nekoliko trenutaka kasnije, Weirich im se pridružio.
  "Koliko je dugo ovdje?" upitao je Byrne.
  "Najmanje četiri dana", rekao je Weirich.
  Jessica je brojala, a ledena je jeza prostrujala joj je srcem. Ova djevojka je ovdje ostavljena otprilike u vrijeme kada je Tessa Wells oteta. Ova djevojka je prva ubijena.
  Djevojčici su deset godina nedostajale kuglice na krunici. Tessine su nedostajale dvije.
  To je značilo da je od stotina pitanja koja su lebdjela nad njima poput gustih sivih oblaka, postojala jedna istina, jedna stvarnost, jedna zastrašujuća činjenica očita u ovoj močvari neizvjesnosti.
  Netko je ubijao katoličke učenice u Philadelphiji.
  Izgleda kao da je haos tek počeo.
  OceanofPDF.com
  TREĆI DIO
  OceanofPDF.com
  22
  UTORAK, 12:15
  Do podneva je okupljena operativna skupina Rosary Killers.
  Tipično, radne skupine organizirali su i odobravali viši dužnosnici agencije, uvijek nakon procjene političkog utjecaja žrtava. Unatoč svoj retorici o tome da su sva ubojstva jednaka, ljudstvo i resursi uvijek su lakše dostupni kada su žrtve važne. Pljačka dilera droge, gangstera ili uličnih prostitutki je jedno. Ubijanje katoličkih učenica je sasvim drugo. Katolici glasaju.
  Do podneva je većina početnog rada i preliminarnog laboratorijskog rada bila završena. Krunice koje su obje djevojke držale nakon smrti bile su identične i dostupne u desetak vjerskih trgovina u Philadelphiji. Istražitelji trenutno sastavljaju popis kupaca. Nedostajuće perle nisu nigdje pronađene.
  Preliminarno forenzičko izvješće zaključilo je da je ubojica koristio grafitno svrdlo za bušenje rupa u rukama žrtava i da je vijak kojim su im ruke pričvršćene također bio uobičajen predmet - pocinčani vijak od deset centimetara. Vijak s polukružnim vratima može se kupiti u bilo kojoj trgovini Home Depot, Lowe's ili trgovini željezarijom na uglu.
  Nisu pronađeni otisci prstiju ni na jednoj od žrtava.
  Na čelu Tesse Wells nacrtan je križ plavom kredom. Laboratorij još nije utvrdio vrstu. Tragovi istog materijala pronađeni su na čelu druge žrtve. Osim malog otiska Williama Blakea pronađenog na Tessi Wells, druga žrtva imala je predmet stisnut među rukama. Bio je to mali komad kosti, dug otprilike tri inča. Bio je izuzetno oštar, a njegova vrsta ili vrsta još nije identificirana. Ove dvije činjenice nisu prijavljene medijima.
  Nije bilo važno što su obje žrtve bile pod utjecajem droga. Ali sada su se pojavili novi dokazi. Osim midazolama, laboratorij je potvrdio prisutnost još podmuklije droge. Obje žrtve imale su Pavulon, snažan paralitički agens koji je paralizirao žrtvu, ali nije ublažavao bol.
  Novinari Inquirera i The Daily Newsa, kao i lokalne televizijske i radio postaje, do sada su bili oprezni u nazivanju ubojstava djelom serijskog ubojice, ali The Report, objavljen na podlozi za ptičji kavez, nije bio toliko oprezan. Izvještaj, objavljen iz dvije skučene sobe u ulici Sansom, nije bio.
  TKO UBIJA DJEVOJKE S KRUNICAMA? vrištao je naslov na njihovoj web stranici.
  Radna skupina sastala se u zajedničkoj prostoriji na prvom katu Roundhousea.
  Ukupno je bilo šest detektiva. Osim Jessice i Byrnea, tu su bili Eric Chavez, Nick Palladino, Tony Park i John Shepherd, posljednja dva detektiva iz Jedinice za specijalne istrage.
  Tony Park bio je korejsko-amerikanski, dugogodišnji veteran Odjela za ubojstva. Automobilska jedinica bila je dio Odjela za ubojstva, a Jessica je već prije radila s Tonyjem. Imao je oko četrdeset pet godina, bio je brz i intuitivan, obiteljski čovjek. Oduvijek je znala da će završiti u Odjelu za ubojstva.
  John Shepard bio je zvijezda razigravanja u Villanovi početkom 1980-ih. Zgodan i jedva prosijed na sljepoočnicama, Denzel je dao sašiti svoja konzervativna odijela po mjeri u Boyd'su u Chestnut Streetu po zastrašujućoj cijeni od šest i osam inča. Jessica ga nikada nije vidjela bez kravate.
  Kad god bi se okupila radna skupina, pokušali su je popuniti detektivima koji su posjedovali jedinstvene sposobnosti. John Shepard bio je dobar "u prostoriji", iskusan i iskusan istražitelj. Tony Park bio je čarobnjak za rad s bazama podataka - NCIC, AFIS, ACCURINT, PCBA. Nick Palladino i Eric Chavez bili su dobri izvan nje. Jessica se pitala što ona donosi, nadajući se da je to nešto drugo osim njezinog spola. Znala je da je prirodni organizator, vješt u koordinaciji, organiziranju i raspoređivanju. Nadala se da će ovo biti prilika da to dokaže.
  Kevin Byrne je vodio radnu skupinu. Unatoč tome što je očito bio kvalificiran za posao, Byrne je rekao Jessici da mu je bila potrebna sva njegova moć uvjeravanja kako bi nagovorio Ikea Buchanana da mu da posao. Byrne je znao da nije stvar u sumnji u sebe, već da Ike Buchanan mora razmotriti širu sliku - mogućnost još jedne oluje negativnih komentara u medijima ako, ne daj Bože, stvari krenu po zlu, kao što se dogodilo u slučaju Morrisa Blancharda.
  Ike Buchanan, kao menadžer, bio je odgovoran za vezu s velikim šefovima, dok je Byrne održavao brifinge i predstavljao izvješća o stanju.
  Dok se tim okupljao, Byrne je stajao za stolom za zadatke, zauzimajući sav raspoloživi prostor u skučenom prostoru. Jessica je pomislila da Byrne izgleda malo klimavo, a lisice su mu bile malo spaljene. Nije ga dugo poznavala, ali nije joj se činio kao policajac koji bi se uznemirio u takvoj situaciji. Moralo je biti nešto drugo. Izgledao je kao progonjen čovjek.
  "Imamo preko trideset parova djelomičnih otisaka prstiju s mjesta zločina Tesse Wells, ali nijedan s mjesta zločina Bartram", započeo je Byrne. "Još nema rezultata. Niti jedna žrtva nije dala DNK u obliku sperme, krvi ili sline."
  Dok je govorio, postavljao je slike na bijelu ploču iza sebe. "Glavni natpis ovdje je katolička učenica koju odvode s ulice. Ubojica ubacuje pocinčani čelični vijak i maticu u izbušenu rupu u sredini njezine ruke. Koristi debeli najlonski konac - vjerojatno onaj koji se koristi za izradu jedara - kako bi im zašio vagine. Na čelu im ostavlja trag u obliku križa, napravljen plavom kredom. Obje žrtve umrle su od slomljenih vrata."
  "Prva pronađena žrtva bila je Tessa Wells. Njezino tijelo otkriveno je u podrumu napuštene kuće na uglu Osme ulice i Jeffersona. Druga žrtva, pronađena na polju u Bartram Gardensu, bila je mrtva najmanje četiri dana. U oba slučaja počinitelj je nosio neporozne rukavice."
  "Obje žrtve primile su kratkodjelujući benzodiazepin midazolam, koji je po učinku sličan Rohypnolu. Osim toga, pronađena je značajna količina lijeka Pavulon. Trenutno provjeravamo dostupnost Pavulona na ulici."
  "Što radi ovaj Pavulon?" upitao je Pak.
  Byrne je pregledao izvješće medicinskog istražitelja. "Pavulon je paralitik. Uzrokuje paralizu skeletnih mišića. Nažalost, prema izvješću, nema utjecaja na prag boli žrtve."
  "Dakle, naš je dečko udario i napunio taj midazolam, a zatim dao pavulon nakon što su žrtve sedirane", rekao je John Shepard.
  "Vjerojatno se to i dogodilo."
  "Koliko su ovi lijekovi pristupačni?" upitala je Jessica.
  "Čini se da ovaj Pavulon postoji već dugo vremena", rekao je Byrne. "U izvješću se navodi da je korišten u nizu pokusa na životinjama. Tijekom pokusa, istraživači su pretpostavili da, budući da se životinje nisu mogle pomaknuti, nisu osjećale bol. Nisu im davani nikakvi anestetici ni sedativi. Ispostavilo se da su životinje bile u agoniji. Čini se da je uloga lijekova poput Pavulona u mučenju dobro poznata NSA/CIA-i. Količina mentalnog užasa koju možete zamisliti je ekstremna."
  Značenje Byrneovih riječi počelo je dopirati do nje, i bilo je zastrašujuće. Tessa Wells osjećala je sve što joj je ubojica radio, ali nije se mogla pomaknuti.
  "Pavulon je donekle dostupan na ulicama, ali mislim da se moramo obratiti medicinskoj zajednici kako bismo pronašli vezu", rekao je Byrne. "Bolnički radnici, liječnici, medicinske sestre, farmaceuti."
  Byrne je zalijepio nekoliko fotografija na ploču.
  "Naš počinitelj također ostavlja predmet na svakoj žrtvi", nastavio je. "Na prvoj žrtvi pronašli smo mali komadić kosti. U slučaju Tesse Wells, radilo se o maloj reprodukciji slike Williama Blakea."
  Byrne je pokazao na dvije fotografije na ploči - slike krunica.
  "Krunici pronađenoj na prvoj žrtvi nedostajao je jedan set od deset kuglica, nazvanih dekadica. Tipična krunica ima pet dekadica. Tessina krunica je nedostajala dva desetljeća. Iako ne želimo ulaziti u matematiku, mislim da je što se događa očito. Moramo zaustaviti ovog lošeg glumca, ljudi."
  Byrne se naslonio na zid i okrenuo se prema Ericu Chavezu. Chavez je bio glavni istražitelj u istrazi ubojstva u Bartram Gardensu.
  Chavez je ustao, otvorio bilježnicu i započeo: "Bartramova žrtva bila je Nicole Taylor, sedamnaestogodišnja stanovnica ulice Callowhill u Fairmountu. Pohađala je srednju školu Regina na avenijama Broad i C.B. Moore."
  "Prema preliminarnom izvješću Ministarstva energetike, uzrok smrti bio je identičan kao i kod Tesse Wells: slomljen vrat. Što se tiče ostalih potpisa, koji su također bili identični, trenutno ih provjeravamo putem VICAP-a. Danas smo saznali za plavi kredni materijal na Tessinom čelu. Zbog udara, na Nicoleinom čelu ostali su samo tragovi."
  "Jedina nedavna modrica na njezinu tijelu bila je na Nicoleinom lijevom dlanu." Chavez je pokazao na fotografiju pričvršćenu na bijelu ploču - krupni plan Nicoleine lijeve ruke. "Ove su posjekotine uzrokovane pritiskom njezinih noktiju. U žljebovima su pronađeni tragovi laka za nokte." Jessica je pogledala fotografiju, podsvjesno zarivajući svoje kratke nokte u mesnati dio ruke. Nicolein dlan imao je pola tuceta udubljenja u obliku polumjeseca, bez uočljivog uzorka.
  Jessica je zamišljala djevojku kako stišće šaku od straha. Otjerala je tu sliku. Ovo nije bilo vrijeme za bijes.
  Eric Chavez je počeo rekonstruirati prošlost Nicole Taylor.
  Nicole je napustila svoj dom na Callowhillu oko 7:20 ujutro u četvrtak. Sama je hodala ulicom Broad do srednje škole Regina. Prisustvovala je svim predavanjima, a zatim je ručala sa svojom prijateljicom Dominie Dawson u kantini. U 2:20 ujutro napustila je školu i krenula prema jugu ulicom Broad. Zaustavila se u Hole Worldu, salonu za piercing. Tamo je pogledala nakit. Prema riječima vlasnice Irine Kaminsky, Nicole se činila sretnijom i još pričljivijom nego inače. Gđa. Kaminsky je napravila sve Nicoleine piercinge i rekla je da je Nicole bacila oko na rubinski naušnik za nos i da je štedjela za njega.
  Iz salona, Nicole je nastavila niz Broad Street do Girard Avenue, zatim do Osamnaeste ulice i ušla u bolnicu St. Joseph's, gdje je njezina majka radila kao čistačica. Sharon Taylor je detektivima rekla da je njezina kći posebno dobro raspoložena jer je jedan od njezinih omiljenih bendova, Sisters of Charity, nastupao u petak navečer u kazalištu Trocadero, a ona je imala ulaznice za njihov nastup.
  Majka i kći dijelile su zdjelu voća u blagovaonici. Razgovarale su o vjenčanju jedne od Nicoleinih rođakinja, koje je bilo zakazano za lipanj, i Nicoleinoj potrebi da "izgleda kao dama". Stalno su se prepirale oko Nicoleine sklonosti gotičkom izgledu.
  Nicole je poljubila majku i izašla iz bolnice kroz izlaz Girard Avenue oko četiri sata.
  U tom trenutku, Nicole Teresa Taylor je jednostavno nestala.
  Koliko je istraga mogla utvrditi, sljedeći put je viđena kada ju je zaštitar Bartram Gardensa pronašao u polju narcisa gotovo četiri dana kasnije. Pretraga područja oko bolnice nastavljena je.
  "Je li njezina majka prijavila njezin nestanak?" upitala je Jessica.
  Chavez je prelistao svoje bilješke. "Poziv je stigao u jedan i dvadeset u petak ujutro."
  "Je li ju itko vidio otkad je izašla iz bolnice?"
  "Nitko", rekao je Chavez. "Ali postoje nadzorne kamere na ulazima i na parkiralištu. Snimka je već na putu."
  "Dečki?" upitao je Shepard.
  "Prema Sharon Taylor, njezina kći nije imala trenutnog dečka", rekao je Chavez.
  - A što je s njezinim ocem?
  "Gospodin Donald P. Taylor je vozač kamiona, trenutno se nalazi negdje između Taosa i Santa Fea."
  "Kad završimo ovdje, posjetit ćemo školu i vidjeti možemo li dobiti popis njezinih prijatelja", dodao je Chavez.
  Više nije bilo neposrednih pitanja. Byrne je krenuo naprijed.
  "Većina vas poznaje Charlotte Summers", rekao je Byrne. "Za one koji je ne poznaju, dr. Summers je profesorica kriminalističke psihologije na Sveučilištu Pennsylvania. Povremeno se konzultira s odjelom o pitanjima profiliranja."
  Jessica je poznavala Charlotte Summers samo po reputaciji. Njezin najpoznatiji slučaj bio je detaljan opis Floyda Leeja Castlea, psihopata koji je ljeti 2001. godine vrebao prostitutke u Camdenu i okolici.
  Činjenica da je Charlotte Summers već bila u središtu pozornosti rekla je Jessici da se istraga znatno proširila u posljednjih nekoliko sati i da je samo pitanje vremena kada će FBI biti pozvan da pomogne s ljudstvom ili da pomogne u forenzičkoj istrazi. Svi u prostoriji željeli su steći čvrst trag prije nego što se pojave tuženici i preuzmu sve zasluge.
  Charlotte Summers ustala je i prišla ploči. Bila je u kasnim tridesetima, graciozna i vitka, blijedoplavih očiju i kratke kose. Nosila je elegantno odijelo s prugama boje krede i svilenu bluzu boje lavande. "Znam da je primamljivo pretpostaviti da je osoba koju tražimo neka vrsta vjerskog fanatika", rekla je Summers. "Nema razloga misliti drugačije. Uz jednu ogradu. Sklonost da se fanatici smatraju impulzivnima ili nepromišljenima je netočna. Ovo je visoko organizirani ubojica."
  "Evo što znamo: svoje žrtve skuplja odmah s ulice, drži ih neko vrijeme, a zatim ih odvodi na mjesto gdje ih ubija. To su otmice visokog rizika. Jarko dnevno svjetlo, javna mjesta. Nema modrica od ligatura na zapešćima i gležnjevima."
  "Gdje god ih je u početku odveo, nije ih sputavao niti ograničavao. Obje žrtve dobile su dozu midazolama, kao i paralitički agens, što je olakšalo vaginalno šivanje. Šivanje se obavlja prije smrti, tako da je jasno da želi da znaju što im se događa. I da to osjete."
  "Koje je značenje ruku?" upitao je Nick Palladino.
  "Možda ih postavlja tako da odgovaraju nekoj religijskoj ikonografiji. Nekoj slici ili skulpturi na koju je fiksiran. Munja bi mogla ukazivati na opsesiju stigmatama ili samim raspećem. Bez obzira na značenje, ove specifične radnje su značajne. Obično, ako želite nekoga ubiti, priđete mu i zadavite ga ili ga upucate. Činjenica da naš subjekt provodi vrijeme na tim stvarima je sama po sebi izvanredna."
  Byrne je pogledao Jessicu, a ona je to jasno i glasno pročitala. Želio je da pogleda vjerske simbole. Zabilježila je.
  "Ako ne zlostavlja žrtve seksualno, koja je poanta?" upitao je Chavez. "Mislim, uz sav ovaj bijes, zašto nema silovanja? Je li riječ o osveti?"
  "Možda vidimo neke manifestacije tuge ili gubitka", rekao je Summers. "Ali očito se radi o kontroli. Želi ih kontrolirati fizički, seksualno, emocionalno - tri područja koja su najzbunjujuća za djevojke te dobi. Možda je u toj dobi izgubio djevojku zbog seksualnog zločina. Možda kćer ili sestru. Činjenica da im zašiva vagine mogla bi značiti da vjeruje da vraća ove mlade žene u neko iskrivljeno stanje djevičanstva, stanje nevinosti."
  "Što ga je moglo natjerati da prestane?" upitao je Tony Park. "U ovom gradu ima puno katoličkih djevojaka."
  "Ne vidim nikakvu eskalaciju nasilja", rekao je Summers. "Zapravo, njegova metoda ubijanja je prilično humana, uzimajući sve u obzir. One ne ostaju u smrti. Ne pokušava oduzeti ženstvenost ovim djevojkama. Upravo suprotno. Pokušava je zaštititi, sačuvati za vječnost, ako hoćete."
  "Izgleda da su mu lovišta u ovom dijelu sjeverne Philadelphije", rekla je, pokazujući na određeno područje od dvadeset blokova. "Naš neidentificirani subjekt vjerojatno je bijelac, između dvadeset i četrdeset godina, fizički snažan, ali vjerojatno nije fanatičan po tom pitanju. Nije tip bodybuildera. Vjerojatno je odgojen kao katolik, iznadprosječne inteligencije, vjerojatno s barem diplomom prvostupnika, možda i višom. Vozi kombi ili karavan, moguće i neku vrstu SUV-a. To će djevojkama olakšati ulazak i izlazak iz njegovog automobila."
  "Što dobivamo s mjesta zločina?" upitala je Jessica.
  "Bojim se da u ovom trenutku nemam pojma", rekao je Summers. "Kuća u Osmoj ulici i Bartram Gardens su otprilike toliko različita mjesta koliko možete zamisliti."
  "Dakle, vjeruješ da su slučajni?" upitala je Jessica.
  "Ne vjerujem da je to slučaj. U oba slučaja, čini se da je žrtva pažljivo postavljena. Ne vjerujem da naš nepoznati subjekt radi išta nasumično. Tessa Wells nije slučajno vezana za taj stup. Nicole Taylor nije slučajno bačena u tu sferu. Ova mjesta su definitivno značajna."
  "U početku bi možda bilo primamljivo pomisliti da je Tessa Wells smještena u onu kuću u nizu u Osmoj ulici kako bi se sakrilo njezino tijelo, ali ne vjerujem da je to slučaj. Nicole Taylor je diskretno izložena nekoliko dana ranije. Nije bilo pokušaja sakrivanja tijela. Ovaj tip radi po danu. Želi da pronađemo njegove žrtve. Arogantan je i želi da mislimo da je pametniji od nas. Činjenica da im je stavljao predmete među ruke podržava tu teoriju. Očito nas izaziva da shvatimo što radi."
  "Koliko u ovom trenutku možemo reći, ove djevojke se nisu poznavale. Kretale su se u različitim društvenim krugovima. Tessa Wells voljela je klasičnu glazbu; Nicole Taylor bila je zainteresirana za gothic rock scenu. Pohađale su različite škole i imale su različite interese."
  Jessica je pogledala fotografije dviju djevojaka koje stoje jedna do druge na ploči. Sjetila se koliko je udaljena bila ta okolina kad je išla u Nazarene. Tip navijačice nije imao ništa zajedničko s tipom rock 'n' rollera i obrnuto. Tu su bile štreberi koji su svoje slobodno vrijeme provodili za računalima u knjižnici, kraljice mode uvijek uronjene u najnovije izdanje Voguea, Marie Clare ili Ellea. A onda je tu bila i njezina grupa, bend iz Južne Philadelphije.
  Na prvi pogled, Tessa Wells i Nicole Taylor činile su se povezanima: bile su katolkinje i pohađale su katoličke škole.
  "Želim da se svaki kutak života ovih djevojaka okrene naopačke", rekla je Byrne. "S kim su se družile, kamo su išle vikendom, njihovi dečki, njihova rodbina, njihovi poznanici, kojim su klubovima pripadale, koje su filmove gledale, kojim su crkvama pripadale. Netko nešto zna. Netko je nešto vidio."
  "Možemo li ozljede i pronađene predmete zadržati od novinara?" upitao je Tony Park.
  "Možda dvadeset četiri sata", rekao je Byrne. "Nakon toga, sumnjam."
  Chavez se oglasio. "Razgovarao sam sa školskim psihijatrom koji konzultira u Regini. Radi u uredu Nazarenske akademije na sjeveroistoku. Nazarenska je administrativni ured za pet biskupijskih škola, uključujući Reginu. Biskupija ima jednog psihijatra za svih pet škola, koji se rotira tjedno. Možda on može pomoći."
  Jessici se želudac steže pri samoj pomisli. Postojala je veza između Regine i Nazarećanina, a sada je znala koja je to veza.
  "Imaju samo jednog psihijatra za toliko djece?" upitao je Tony Park.
  "Imaju pola tuceta savjetnika", rekao je Chavez. "Ali samo jedan psihijatar za pet škola."
  "Tko je ovo?"
  Dok je Eric Chavez pregledavao svoje bilješke, Byrne je pronašao Jessicine oči. Dok je Chavez pronašao ime, Byrne je već izašao iz sobe i razgovarao telefonom.
  OceanofPDF.com
  23
  UTORAK, 14:00
  "STVARNO cijenim što ste došli", rekao je Byrne Brianu Parkhurstu. Stajali su usred široke, polukružne prostorije u kojoj se nalazio odjel za ubojstva.
  "Sve što mogu učiniti da pomognem." Parkhurst je bio odjeven u crno-sivu najlonsku trenirku i nešto što je izgledalo kao potpuno nove Reebok tenisice. Ako je i bio nervozan zbog poziva na razgovor s policijom o ovome, to se nije vidjelo. S druge strane, pomislila je Jessica, bio je psihijatar. Ako je mogao čitati tjeskobu, mogao je pisati i o smirenosti. "Ne treba ni govoriti da smo svi u Nazarećanima shrvani."
  "Je li studentima ovo teško?"
  "Bojim se da je tako."
  Oko dvojice muškaraca se pojačalo kretanje. Bio je to stari trik - natjerati svjedoka da potraži mjesto za sjedenje. Vrata sobe za ispitivanje A bila su širom otvorena; svaka stolica u zajedničkoj prostoriji bila je zauzeta. Namjerno.
  "O, oprostite." Byrneov je glas bio pun brige i iskrenosti. I on je bio dobar. "Zašto ne bismo sjeli ovdje?"
  
  Brian Parkhurst sjedio je u tapeciranoj stolici nasuprot Byrnea u sobi za ispitivanje A, maloj, prljavoj prostoriji u kojoj su osumnjičenici i svjedoci ispitivani, svjedočili i davali informacije. Jessica je promatrala kroz dvosmjerno ogledalo. Vrata sobe za ispitivanje ostala su otvorena.
  "Još jednom", započeo je Byrne, "cijenimo što ste odvojili vrijeme."
  U sobi su bile dvije stolice. Jedna je bila tapecirana fotelja; druga je bila istrošena metalna sklopiva stolica. Osumnjičeni nikada nisu dobili dobru stolicu. Svjedoci jesu. Sve dok nisu postali osumnjičeni.
  "Nije problem", rekao je Parkhurst.
  Ubojstvo Nicole Taylor dominiralo je podnevnim vijestima, a provale su uživo prenosile sve lokalne televizijske postaje. Snimateljska ekipa bila je stacionirana u Bartram Gardensu. Kevin Byrne nije pitao dr. Parkhursta je li čuo vijesti.
  "Jeste li bliže pronalasku osobe koja je ubila Tessu?" upitao je Parkhurst svojim uobičajenim razgovornim tonom, onim kojim bi započeo terapijsku seansu s novim pacijentom.
  "Imamo nekoliko tragova", rekao je Byrne. "Istraga je još u ranoj fazi."
  "Izvrsno", rekao je Parkhurst, a riječ je zvučala hladno i pomalo oštro, s obzirom na prirodu zločina.
  Byrne je pustio da se riječ nekoliko puta provuče po sobi prije nego što je pala na pod. Sjeo je nasuprot Parkhursta i spustio fascikl na istrošeni metalni stol. "Obećavam da vas neću predugo zadržavati", rekao je.
  - Imam svo vrijeme koje ti treba.
  Byrne je uzeo fascikl i prekrižio noge. Otvorio ga je, pažljivo skrivajući sadržaj od Parkhursta. Jessica je vidjela da je to broj 229, osnovni biografski izvještaj. Brian Parkhurst nije bio u opasnosti, ali to nije trebao znati. "Reci mi nešto više o svom radu u Nazarećanima."
  "Pa, to je uglavnom obrazovno i bihevioralno savjetovanje", rekao je Parkhurst.
  "Savjetujete li studente o njihovom ponašanju?"
  "Da."
  "Kako to?"
  "Sva djeca i tinejdžeri s vremena na vrijeme suočavaju se s izazovima, detektive. Boje se polaska u novu školu, depresivni su, često im nedostaje samodiscipline ili samopoštovanja, nedostaju im društvene vještine. Kao rezultat toga, često eksperimentiraju s drogama ili alkoholom ili razmišljaju o samoubojstvu. Svojim djevojčicama dajem do znanja da su im moja vrata uvijek otvorena."
  "Moje djevojčice", pomislila je Jessica.
  "Je li lako studentima koje savjetujete otvoriti vam se?"
  "Volim tako misliti", rekao je Parkhurst.
  Byrne je kimnuo. "Što mi još možete reći?"
  Parkhurst je nastavio: "Dio onoga što radimo jest pokušaj prepoznavanja potencijalnih teškoća u učenju kod učenika, a također i razvoj programa za one koji bi mogli biti u opasnosti od neuspjeha. Takve stvari."
  "Ima li mnogo studenata na Nazarećanima koji spadaju u tu kategoriju?" upitao je Byrne.
  "Koja kategorija?"
  "Studenti u opasnosti od neuspjeha."
  "Ne mislim da je išta više od bilo koje druge župne srednje škole", rekao je Parkhurst. "Vjerojatno manje."
  "Zašto je to tako?"
  "Nazarećanin ima nasljeđe akademske izvrsnosti", rekao je.
  Byrne je zapisao nekoliko bilješki. Jessica je vidjela kako Parkhurstove oči lutaju po bilježnici.
  Parkhurst je dodala: "Također pokušavamo opremiti roditelje i učitelje vještinama za suočavanje s ometajućim ponašanjem te promicati toleranciju, razumijevanje i uvažavanje različitosti."
  "To je samo kopija brošure", pomisli Jessica. Byrne je to znao. Parkhurst je to znao. Byrne je promijenio brzinu, a da to nije ni pokušao sakriti. "Jeste li katolik, dr. Parkhurst?"
  "Sigurno."
  "Ako vam ne smeta što pitam, zašto radite za nadbiskupiju?"
  "Žao mi je?"
  "Mislim da biste mogli zaraditi puno više novca u privatnoj praksi."
  Jessica je znala da je to istina. Nazvala je staru kolegicu iz razreda koja je radila u odjelu za ljudske resurse nadbiskupije. Točno je znala što je Brian Parkhurst učinio. Zarađivao je 71 400 dolara godišnje.
  "Crkva je vrlo važan dio mog života, detektive. Mnogo joj dugujem."
  "Usput, koja ti je omiljena slika Williama Blakea?"
  Parkhurst se naslonio, kao da se pokušava bolje usredotočiti na Byrnea. "Moja omiljena slika Williama Blakea?"
  "Da", rekao je Byrne. "Sviđaju mi se Dante i Vergilije pred vratima pakla."
  "Ja... pa, ne mogu reći da znam puno o Blakeu."
  "Pričaj mi o Tessi Wells."
  Bio je to hitac u trbuh. Jessica je pažljivo promatrala Parkhursta. Bio je miran. Ni tika.
  "Što biste željeli znati?"
  "Je li ikada spomenula nekoga tko bi je mogao uznemiravati? Nekoga koga bi se mogla bojati?"
  Parkhurst je na trenutak izgledala kao da razmišlja o tome. Jessica nije povjerovala. A ni Byrne.
  "Ne koliko se ja sjećam", rekao je Parkhurst.
  - Je li se u posljednje vrijeme činila posebno zabrinutom?
  "Ne", rekao je Parkhurst. "Prošle godine bilo je razdoblje kada sam je viđao malo češće nego neke druge učenike."
  - Jesi li je ikad vidio izvan škole?
  Kao, neposredno prije Dana zahvalnosti? pomislila je Jessica.
  "Ne."
  "Jesi li bila malo bliža Tessi nego neki drugi studenti?" upitao je Byrne.
  "Ne baš."
  "Ali postojala je neka veza."
  "Da."
  "Dakle, sve je počelo s Karen Hillkirk?"
  Parkhurstovo je lice pocrvenjelo, a zatim se odmah ohladilo. Očito je ovo očekivao. Karen Hillkirk bila je studentica s kojom je Parkhurst imao aferu u Ohiju.
  - Nije bilo ono što mislite, detektive.
  "Prosvijetli nas", rekao je Byrne.
  Na riječ "mi", Parkhurst je pogledao u ogledalo. Jessici se učinilo da je vidjela i najmanji osmijeh. Poželjela ga je obrisati s njegova lica.
  Tada je Parkhurst na trenutak spustio glavu, sada pun kajanja, kao da je ovu priču ispričao mnogo puta, makar samo sebi.
  "Bila je to pogreška", započeo je. "Ja... i ja sam bio mlad. Karen je bila zrela za svoje godine. Jednostavno se... dogodilo."
  - Jeste li bili njezin savjetnik?
  "Da", rekao je Parkhurst.
  "Onda možeš vidjeti da postoje oni koji će reći da si zloupotrijebio svoj položaj moći, zar ne?"
  "Naravno", rekao je Parkhurst. "Razumijem to."
  "Jesi li imala sličan odnos s Tessom Wells?"
  "Apsolutno ne", rekao je Parkhurst.
  "Poznajete li studenticu u Regini koja se zove Nicole Taylor?"
  Parkhurst je na trenutak oklijevao. Tempo intervjua počeo se ubrzavati. Činilo se da Parkhurst pokušava usporiti. "Da, poznajem Nicole."
  Znaš, pomislila je Jessica. Sadašnje vrijeme.
  "Jesi li joj dao savjet?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je Parkhurst. "Radim s učenicima iz pet biskupijskih škola."
  "Koliko dobro poznaješ Nicole?" upitao je Byrne.
  - Vidio sam je nekoliko puta.
  - Što mi možeš reći o njoj?
  "Nicole ima nekih problema sa samopoštovanjem. Neke... probleme kod kuće", rekao je Parkhurst.
  "Koji su problemi sa samopoštovanjem?"
  "Nicole je samotnjak. Zaista je zaljubljena u goth scenu i to ju je u Regini učinilo pomalo izoliranom."
  "Got?"
  "Goth scenu uglavnom čine djeca koja su, iz ovog ili onog razloga, odbačena od strane 'normalne' djece. Skloni su se odijevati drugačije i slušati vlastitu glazbu."
  "Kako se drugačije odjenuti?"
  "Pa, postoje različiti gotički stilovi. Tipični ili stereotipni goti odijevaju se u crno. Crni nokti, crni ruž za usne, puno piercinga. Ali neka djeca se odijevaju u viktorijanski ili, ako više volite, industrijski stil. Slušaju sve od Bauhausa do old-school bendova poput Curea i Siouxsie and the Banshees."
  Byrne je trenutak samo zurio u Parkhursta, držeći ga u stolici. Kao odgovor, Parkhurst je premjestio težinu s noge na nogu i namjestio odjeću. Čekao je da Byrne ode. "Čini se da puno znaš o tim stvarima", konačno reče Byrne.
  "To mi je posao, detektive", rekao je Parkhurst. "Ne mogu pomoći svojim djevojkama ako ne znam odakle su."
  "Moje djevojčice", primijetila je Jessica.
  "Zapravo", nastavio je Parkhurst, "priznajem da posjedujem nekoliko Cure CD-a."
  Kladim se da je tako, razmišljala je Jessica.
  "Spomenuli ste da Nicole ima problema kod kuće", rekao je Byrne. "Kakve probleme?"
  "Pa, prije svega, u njezinoj obitelji postoji povijest zlouporabe alkohola", rekao je Parkhurst.
  "Bilo li nasilja?" upitao je Byrne.
  Parkhurst je zastao. "Ne koliko se sjećam. Ali čak i da se sjećam, ovdje se radi o povjerljivim stvarima."
  "Je li ovo nešto što će studenti sigurno podijeliti s vama?"
  "Da", rekao je Parkhurst. "Oni koji su predisponirani za to."
  "Koliko je djevojaka sklono s tobom razgovarati o intimnim detaljima svog obiteljskog života?"
  Byrne je riječi dao lažno značenje. Parkhurst je to shvatio. "Da. Volim misliti da znam smiriti mlade ljude."
  "Sad se branim", pomislila je Jessica.
  "Ne razumijem sva ova pitanja o Nicole. Je li joj se nešto dogodilo?"
  "Pronađena je ubijena jutros", rekao je Byrne.
  "O, moj Bože." Parkhurstovo je lice problijedjelo. "Vidio sam vijesti... Nemam..."
  Vijesti nisu objavile ime žrtve.
  - Kada si zadnji put vidio/vidjela Nicole?
  Parkhurst je razmotrio nekoliko ključnih točaka. "Prošlo je nekoliko tjedana."
  - Gdje ste bili u četvrtak i petak ujutro, dr. Parkhurst?
  Jessica je bila sigurna da Parkhurst zna da je ispitivanje upravo prešlo granicu koja je razdvajala svjedoka od osumnjičenika. Ostao je šutjeti.
  "To je samo rutinsko pitanje", rekao je Byrne. "Moramo pokriti sve osnove."
  Prije nego što je Parkhurst mogao odgovoriti, začulo se tiho kucanje na otvorenim vratima.
  Bio je to Ike Buchanan.
  - Detektiv?
  
  Dok se Jessica približavala Buchananovom uredu, ugledala je muškarca kako stoji leđima okrenut vratima. Imao je oko pet ili jedanaest godina, odjeven u crni kaput i u desnoj ruci držao je tamni šešir. Bio je atletski građen, širokih ramena. Njegova obrijana glava sjajila se pod fluorescentnim svjetlima. Ušli su u ured.
  "Jessica, ovo je monsinjor Terry Pasek", rekao je Buchanan.
  Terry Pacek bio je, po ugledu, žestoki branitelj Philadelphijske nadbiskupije, čovjek koji se sam izgradio, podrijetlom iz surovih brda okruga Lackawanna. Kraj ugljena. U nadbiskupiji s gotovo 1,5 milijuna katolika i oko 300 župa, nitko nije bio glasniji i odaniji od Terryja Paceka.
  Izašao je na vidjelo 2002. godine tijekom kratkog seksualnog skandala koji je rezultirao otpuštanjem šest svećenika iz Philadelphije, kao i nekoliko iz Allentowna. Iako je skandal bio blijed u usporedbi s onim što se dogodilo u Bostonu, ipak je potresao Philadelphiju, s njezinom velikom katoličkom populacijom.
  Tih nekoliko mjeseci, Terry Pacek bio je u središtu medijske pozornosti, pojavljujući se u svakoj lokalnoj talk show emisiji, svakoj radio postaji i u svakim novinama. U to vrijeme, Jessica ga je zamišljala kao elokventnog, dobro obrazovanog pit bulla. Ono na što nije bila spremna sada kada ga je upoznala osobno bio je njegov osmijeh. U jednom trenutku izgledao je kao kompaktna verzija WWF-ovog hrvača, spremnog za skok. U sljedećem, cijelo mu se lice preobrazilo, obasjavši sobu. Vidjela je kako je očarao ne samo medije već i župni okrug. Imala je osjećaj da bi Terry Pacek mogao isklesati svoju budućnost u redovima političke hijerarhije crkve.
  "Monsignor Pachek." Jessica je pružila ruku.
  - Kako napreduje istraga?
  Pitanje je bilo upućeno Jessici, ali Byrne je istupio naprijed. "Prerano je", rekao je Byrne.
  - Koliko ja razumijem, formirana je radna skupina?
  Byrne je znao da Pacek već zna odgovor na to pitanje. Byrneov izraz lica govorio je Jessici - a možda i samom Paceku - da mu se to ne sviđa.
  "Da", rekao je Byrne. Ravno, lakonski, hladnokrvno.
  - Narednik Buchanan me obavijestio da ste doveli dr. Briana Parkhursta?
  "To je to", pomislila je Jessica.
  "Doktore. Parkhurst se dobrovoljno javio da nam pomogne u istrazi. Ispostavilo se da je poznavao obje žrtve."
  Terry Pacek je kimnuo. "Dakle, dr. Parkhurst nije osumnjičenik?"
  "Apsolutno ne", rekao je Byrne. "On je ovdje samo kao ključni svjedok."
  Zbogom, pomislila je Jessica.
  Jessica je znala da Terry Pasek hoda po žici. S jedne strane, ako je netko ubijao katoličke učenice u Philadelphiji, imao je obvezu ostati informiran i osigurati da istraga bude visoki prioritet.
  S druge strane, nije mogao stajati po strani i pozivati zaposlenike nadbiskupije na ispitivanje bez savjeta ili, barem, bez demonstracije podrške crkve.
  "Kao predstavnik nadbiskupije, svakako možete razumjeti moju zabrinutost zbog ovih tragičnih događaja", rekao je Pachek. "Sam nadbiskup je izravno komunicirao sa mnom i ovlastio me da vam stavim na raspolaganje sve resurse biskupije."
  "Vrlo je velikodušno", rekao je Byrne.
  Pachek je Byrneu pružio posjetnicu. "Ako postoji išta što moj ured može učiniti, slobodno nas nazovite."
  "Svakako hoću", rekao je Byrne. "Čisto iz znatiželje, monsignore, kako ste znali da je dr. Parkhurst ovdje?"
  - Nazvao me u ured nakon što si ti nazvao njega.
  Byrne je kimnuo. Ako je Parkhurst upozorio nadbiskupiju na ispitivanje svjedoka, bilo je jasno da je znao da bi razgovor mogao eskalirati u ispitivanje.
  Jessica je pogledala Ikea Buchanana. Vidjela je kako baca pogled preko njezina ramena i suptilno maše glavom - onakav gest kojim bi se nekome reklo da se ono što traži nalazi u sobi s desne strane.
  Jessica je slijedila Buchananov pogled u dnevnu sobu, odmah iza Ikeovih vrata, i tamo je pronašla Nicka Palladina i Erica Chaveza. Uputili su se prema sobi za ispitivanje A, a Jessica je znala što kimanje glavom znači.
  Oslobodite Briana Parkhursta.
  OceanofPDF.com
  24
  UTORAK, 15:20
  Glavna podružnica Besplatne knjižnice bila je najveća knjižnica u gradu, smještena na uglu ulice Vine Street i parka Benjamin Franklin.
  Jessica je sjedila u odjelu likovnih umjetnosti, proučavajući golemu zbirku kršćanskih umjetničkih fascikli, tražeći bilo što, bilo što, što bi nalikovalo slikama koje su pronašli na dva mjesta zločina, mjestima gdje nisu imali svjedoke, otiske prstiju, a ujedno i dvije žrtve koje, koliko su znale, nisu bile u rodu: Tessa Wells, koja je sjedila naslonjena na stup u onom prljavom podrumu u North Eighth Streetu; Nicole Taylor, koja se izležavala u polju proljetnog cvijeća.
  Uz pomoć jedne od knjižničarki, Jessica je pretražila katalog koristeći razne ključne riječi. Rezultati su bili zapanjujući.
  Bilo je tu knjiga o ikonografiji Djevice Marije, knjiga o misticizmu i Katoličkoj crkvi, knjiga o relikvijama, Torinskom platnu, Oxfordskom priručniku kršćanske umjetnosti. Bilo je bezbroj vodiča za Louvre, Uffizi i Tate. Pregledavala je knjige o stigmatima, o rimskoj povijesti u vezi s raspećem. Bilo je tu ilustriranih Biblija, knjiga o franjevačkoj, isusovačkoj i cistercitskoj umjetnosti, sakralnoj heraldici, bizantskim ikonama. Bilo je tu uljanih slika u boji, akvarela, akrila, drvoreza, crteža perom i tintom, fresaka, skulptura u bronci, mramoru, drvu i kamenu.
  Gdje početi?
  Kad se našla kako lista knjigu o crkvenom vezenju na svom stoliću za kavu, shvatila je da je malo skrenula s teme. Pokušala je s ključnim riječima poput molitve i krunice te dobila stotine rezultata. Naučila je neke osnove, uključujući i to da je krunica marijanske prirode, usredotočena na Djevicu Mariju, te da je treba moliti dok se promatra lice Kristovo. Zabilježila je što više stvari.
  Pregledala je nekoliko knjiga u optjecaju (od kojih su mnoge bile referentne knjige) i vratila se u Roundhouse, dok su joj se misli vrtjele od religioznih slika. Nešto u tim knjigama ukazivalo je na izvor ludila koje stoji iza ovih zločina. Jednostavno nije imala pojma kako to saznati.
  Po prvi put u životu, htjela je posvetiti više pažnje svojim vjerskim lekcijama.
  OceanofPDF.com
  25
  UTORAK, 15:30
  Crnilo je bilo potpuno, neprekinuto, vječna noć koja je prkosila vremenu. Ispod tame, vrlo slab, čuo se zvuk svijeta.
  Za Bethany Price, veo svijesti dolazio je i odlazio poput valova na plaži.
  Cape May, pomislila je kroz duboku izmaglicu u mislima, slike su joj navirale iz dubina sjećanja. Nije razmišljala o Cape Mayu godinama. Kad je bila mala, roditelji bi vodili obitelj u Cape May, nekoliko kilometara južno od Atlantic Cityja, na obali Jerseyja. Sjedila bi na plaži, stopala zabijenih u mokri pijesak. Tata u svojim ludim havajskim kupaćim gaćama, mama u svom skromnom bodiju.
  Sjetila se kako se presvlačila u kabini na plaži, čak i tada užasno nesigurna zbog svog tijela i težine. Ta ju je pomisao natjerala da se dodirne. Još je uvijek bila potpuno odjevena.
  Znala je da vozi već petnaestak minuta. Možda je bilo i duže. Zabio joj je iglu, što ju je poslalo u naručje sna, ali ne baš u njegovo. Čula je zvukove grada posvuda oko sebe. Autobuse, automobilske trube, ljude koji hodaju i razgovaraju. Htjela ih je dozvati, ali nije mogla.
  Bilo je tiho.
  Bojala se.
  Soba je bila mala, otprilike metar i pol sa metar. Zapravo, uopće nije bila soba. Više je nalikovala ormaru. Na zidu nasuprot vratima napipala je veliko raspelo. Na podu je ležala mekana ispovjedaonica. Tepih je bio nov; osjetila je miris petroleja od novih vlakana. Ispod vrata ugledala je slabašan tračak žute svjetlosti. Bila je gladna i žedna, ali se nije usudila pitati.
  Htio je da se moli. Ušao je u tamu, dao joj krunicu i rekao joj da počne s Apostolskim vjerovanjem. Nije je seksualno dodirivao. Barem to nije znala.
  Otišao je na neko vrijeme, ali sada se vratio. Izlazio je iz kupaonice, naizgled uzrujan zbog nečega.
  "Ne čujem te", rekao je s druge strane vrata. "Što je papa Pio VI. rekao o ovome?"
  "Ja... ne znam", rekla je Bethany.
  "Rekao je da je krunica bez kontemplacije tijelo bez duše, a njezino čitanje riskira da se pretvori u mehaničko ponavljanje formula, što je u suprotnosti s Kristovim naukom."
  "Žao mi je."
  Zašto je to učinio? Bio je ljubazan prema njoj prije. Bila je u nevolji, a on se prema njoj odnosio s poštovanjem.
  Zvuk automobila postao je glasniji.
  Zvučalo je kao vježba.
  "Sad!" zagrmio je glas.
  "Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom", započela je, vjerojatno po stoti put.
  "Bog s tobom", pomislila je, a misli su joj se ponovno počele mutiti.
  Je li Gospodin sa mnom?
  OceanofPDF.com
  26
  UTORAK, 16:00
  Crno-bijela video snimka bila je zrnata, ali dovoljno jasna da se razazna što se događa na parkiralištu bolnice sv. Josipa. Promet - i motorna vozila i pješaci - bio je očekivan: kola hitne pomoći, policijski automobili, medicinska i servisna vozila. Većina osoblja bili su bolnički zaposlenici: liječnici, medicinske sestre, bolničari i spremačice. Nekoliko posjetitelja i nekoliko policajaca ušlo je kroz ovaj ulaz.
  Jessica, Byrne, Tony Park i Nick Palladino skupili su se u maloj sobi koja je služila i kao snack bar i kao video soba. U 4:06:03 uočili su Nicole Taylor.
  Nicole izlazi na vrata s natpisom "SPECIJALNE BOLNIČKE USLUGE", oklijeva trenutak, a zatim polako hoda prema ulici. Preko desnog ramena prebacuje malu torbicu, a u lijevoj ruci drži nešto što izgleda kao boca soka ili možda Snapple. Ni torbica ni boca nisu pronađene na mjestu zločina u Bartram Gardensu.
  Vani, Nicole kao da primjećuje nešto na vrhu kadra. Pokrije usta, možda od iznenađenja, a zatim prilazi automobilu parkiranom na krajnjoj lijevoj strani ekrana. Čini se da je to Ford Windstar. Nema vidljivih putnika.
  Dok Nicole stiže do suvozačeve strane automobila, kamion tvrtke Allied Medical staje između kamere i kombija.
  "Sranje", rekao je Byrne. "Hajde, hajde..."
  Vrijeme na filmu: 4:06:55.
  Vozač kamiona Allied Medical izlazi s vozačevog sjedala i kreće prema bolnici. Nekoliko minuta kasnije vraća se i ulazi u taksi.
  Kad se kamion krene, Windstar i Nicole su nestali.
  Držali su vrpcu uključenu još pet minuta, a zatim su je premotali. Ni Nicole ni Windstar se nisu vratili.
  "Možeš li premotati do mjesta gdje se približava kombiju?" upitala je Jessica.
  "Nema problema", rekao je Tony Park.
  Iznova i iznova su gledali snimku. Nicole izlazi iz zgrade, prolazi ispod tende, prilazi Windstaru, svaki put ga zamrzavajući baš kad se kamion zaustavi i zakloni im pogled.
  "Možeš li nam prići bliže?" upitala je Jessica.
  "Ne na ovom stroju", odgovorio je Pak. "Međutim, u laboratoriju se mogu izvoditi svakakvi trikovi."
  AV uređaj smješten u podrumu Roundhousea bio je sposoban za sve vrste poboljšanja videa. Snimka koju su gledali bila je presnimljena s originala, budući da se nadzorne snimke snimaju vrlo sporom brzinom, što ih čini nemogućima za reprodukciju na običnom videorekorderu.
  Jessica se nagnula nad mali crno-bijeli monitor. Ispostavilo se da je registarska pločica Windstara bila pennsylvanijski broj koji završava na 6. Bilo je nemoguće reći koji su brojevi, slova ili njihove kombinacije prethodili. Da je pločica imala početne brojeve, bilo bi puno lakše usporediti pločicu s markom i modelom automobila.
  "Zašto ne pokušamo spojiti Windstars s ovim brojem?" upitao je Byrne. Tony Park se okrenuo i izašao iz sobe. Byrne ga je zaustavio, napisao nešto u notes, otkinuo ga i pružio Parku. S tim riječima, Park je izašao na vrata.
  Ostali detektivi nastavili su gledati snimku dok se kretanje mijenjalo, dok su zaposlenici šetali prema svojim stolovima ili brzo odlazili. Jessicu je mučila spoznaja da iza kamiona, zaklanjajući joj pogled na Windstar, Nicole Taylor vjerojatno razgovara s nekim tko će uskoro počiniti samoubojstvo.
  Snimku su pogledali još šest puta, ali nisu uspjeli prikupiti nikakve nove informacije.
  
  TONY PARK SE VRAĆAO s debelom hrpom računalnih ispisa u ruci. Ike Buchanan ga je slijedio.
  "U Pennsylvaniji je registrirano 2500 Windstara", rekao je Pak. "Otprilike dvjesto završava na šesticu."
  "Sranje", rekla je Jessica.
  Zatim je podigao ispis, smiješeći se. Jedan redak bio je označen jarko žutom bojom. "Jedan od njih registriran je na dr. Briana Allana Parkhursta iz ulice Larchwood."
  Byrne je odmah skočio na noge. Pogledao je Jessicu. Prešao je prstom preko ožiljka na čelu.
  "To nije dovoljno", rekao je Buchanan.
  "Zašto ne?" upitao je Byrne.
  "Gdje želiš da počnem?"
  "Poznavao je obje žrtve, a mi ga možemo uputiti na mjesto gdje je Nicole Taylor zadnji put viđena..."
  "Ne znamo da je to bio on. Ne znamo je li ona uopće ušla u taj auto."
  "Imao je priliku", nastavio je Byrne. "Možda čak i motiv."
  "Motiv?" upitao je Buchanan.
  "Karen Hillkirk", rekao je Byrne.
  "Nije ubio Karen Hillkirk."
  "Nije to trebao učiniti. Tessa Wells je bila maloljetna. Možda je planirala objaviti njihovu aferu."
  "Kakav posao?"
  Buchanan je, naravno, bio u pravu.
  "Gledaj, on je liječnik", rekao je Byrne, snažno se zalažući. Jessica je stekla dojam da čak ni Byrne nije uvjerena da je Parkhurst čovjek koji stoji iza cijele stvari. Ali Parkhurst je znao ponešto. "Izvješće medicinskog vještaka kaže da su obje djevojke bile sedirane midazolamom, a zatim im je ubrizgan paralitičar. Vozi kombi, a i on se može voziti. Odgovara profilu. Dopustite mi da ga vratim u stolicu. Dvadeset minuta. Ako ne da napojnicu, pustit ćemo ga."
  Ike Buchanan je kratko razmislio o toj ideji. "Ako Brian Parkhurst ikada ponovno kroči u ovu zgradu, dovest će odvjetnika iz nadbiskupije. Znaš to, i ja to znam", rekao je Buchanan. "Napravimo još malo posla prije nego što povežemo točkice. Saznajmo pripada li taj Windstar nekom bolničkom zaposleniku prije nego što počnemo dovoditi ljude. Da vidimo možemo li objasniti svaku minutu Parkhurstovog dana."
  
  POLICIJSKI URED je NEVJEROJATNO dosadan. Većinu vremena provodimo za klimavim sivim stolom s ljepljivim kutijama punim papira, s telefonom u jednoj ruci i hladnom kavom u drugoj. Zovemo ljude. Zovemo ljude natrag. Čekamo da nas ljudi nazovu natrag. Nailazimo na slijepe ulice, jurimo kroz slijepe ulice i potišteno izlazimo. Ispitanici nisu vidjeli nikakvo zlo, čuli nikakvo zlo, govorili nikakvo zlo - samo da bi dva tjedna kasnije otkrili da se sjećaju ključne činjenice. Detektivi kontaktiraju pogrebna poduzeća kako bi saznali jesu li tog dana imali povorku na ulici. Razgovaraju s dostavljačima novina, školskim čuvarima na prijelazima, krajobraznim arhitektima, umjetnicima, gradskim radnicima, čistačima ulica. Razgovaraju s ovisnicima o drogama, prostitutkama, alkoholičarima, dilerima, prosjacima, prodavačima - svima koji imaju naviku ili poziv samo se motati iza ugla, što god ih zanima.
  A onda, kada se svi telefonski pozivi pokažu bezuspješnima, detektivi počnu voziti po gradu, postavljajući ista pitanja istim ljudima osobno.
  Do podneva, istraga se pretvorila u tromo brujanje, poput klupe u sedmoj izmjeni poraza od 5-0. Olovke su kuckale, telefoni su ostali nijemi, a kontakt očima se izbjegavao. Radna skupina, uz pomoć nekoliko uniformiranih policajaca, uspjela je kontaktirati sve osim nekolicine vlasnika Windstara. Dvoje od njih radilo je u crkvi sv. Josipa, a jedna je bila kućna pomoćnica.
  U pet sati održana je konferencija za novinare iza Roundhousea. Policijski povjerenik i okružni tužitelj bili su u središtu pozornosti. Postavljena su sva očekivana pitanja. Dani su svi očekivani odgovori. Kevin Byrne i Jessica Balzano bili su pred kamerama i rekli su medijima da vode radnu skupinu. Jessica se nadala da neće morati govoriti pred kamerama. Nije morala.
  U pet i dvadeset vratili su se za svoje stolove. Prelistavali su lokalne kanale dok nisu pronašli snimku konferencije za novinare. Krupni plan Kevina Byrnea dočekan je kratkim pljeskom, zvižducima i povicima. Glas lokalnog voditelja pratio je snimku Briana Parkhursta kako ranije tog dana napušta Roundhouse. Parkhurstovo ime bilo je ispisano na ekranu ispod usporene slike na kojoj ulazi u automobil.
  Nazarećanska akademija nazvala je i izvijestila da je Brian Parkhurst rano otišao prethodnog četvrtka i petka te da je u školu stigao tek u ponedjeljak u 8:15. To bi mu dalo dovoljno vremena da otme obje djevojke, riješi se oba tijela i ipak održi svoj raspored.
  U 5:30 ujutro, odmah nakon što je Jessica primila poziv od Denverskog odbora za obrazovanje, čime je Tessin bivši dečko Sean Brennan efektivno izbrisan s popisa osumnjičenika, ona i John Shepherd odvezli su se u forenzički laboratorij, novi, najsuvremeniji objekt samo nekoliko blokova od Roundhousea na Osmoj i Poplar ulici. Pojavile su se nove informacije. Kost pronađena u rukama Nicole Taylor bio je komad janjećeg buta. Činilo se da je prerezan nazubljenom oštricom i naoštren na kamenu za ulje.
  Do sada su kod njihovih žrtava pronađene ovčja kost i reprodukcija slike Williama Blakea. Ove informacije, iako korisne, ne rasvjetljavaju nijedan aspekt istrage.
  "Također imamo identična vlakna tepiha od obje žrtve", rekla je Tracy McGovern, zamjenica direktora laboratorija.
  Šake su stisnute i ispuhale zrak po cijeloj sobi. Imali su dokaz. Sintetička vlakna mogla su se pratiti.
  "Obje djevojke imale su ista najlonska vlakna uz rub suknji", rekla je Tracy. "Tessa Wells ih je imala više od desetak. Suknja Nicole Taylor imala je samo nekoliko izlizanih dijelova od kiše, ali bili su tu."
  "Je li ovo stambeni? poslovni? automobilski?" upitala je Jessica.
  "Vjerojatno nije automobilski. Rekao bih da je to tepih za stanove srednje klase. Tamnoplavi. Ali uzorak godova proteže se sve do ruba. Nije ga bilo nigdje drugdje na njihovoj odjeći."
  "Dakle, nisu ležali na tepihu?" upitao je Byrne. "Ili sjedili na njemu?"
  "Ne", rekla je Tracy. "Za takvu vrstu modela, rekla bih da su bili..."
  "Na koljenima", rekla je Jessica.
  "Na koljenima", ponovi Tracy.
  U šest sati, Jessica je sjedila za stolom, vrteći šalicu hladne kave i listajući knjige o kršćanskoj umjetnosti. Bilo je nekih obećavajućih tragova, ali ništa što bi odgovaralo pozama žrtava na mjestu zločina.
  Eric Chavez je večerao. Stajao je ispred malog dvosmjernog ogledala u sobi za razgovore A, vežući i prevezujući kravatu u potrazi za savršenim dvostrukim Windsorom. Nick Palladino je završavao pozive preostalim vlasnicima Windstara.
  Kevin Byrne zurio je u zid fotografija poput kipova s Uskršnjeg otoka. Djelovao je fascinirano, zadubljen u sitnice, neprestano mu se u mislima prelijetala vremenska crta. Slike Tesse Wells, slike Nicole Taylor, slike Kuće smrti u Osmoj ulici, slike vrta narcisa u Bartramu. Ruke, noge, oči, šake, noge. Slike s ravnalima za mjerilo. Slike s mrežama za kontekst.
  Odgovori na sva Byrneova pitanja bili su pred njim, a Jessici se činio katatoničnim. Dala bi mjesečnu plaću da može saznati što Kevin Byrne misli u tom trenutku.
  Večer je odmicala. A Kevin Byrne je ipak stajao nepomično, pregledavajući ploču s lijeva na desno, od vrha do dna.
  Odjednom je sklonio krupni plan fotografije lijeve ruke Nicole Taylor. Prislonio ju je na prozor i podigao prema sivoj svjetlosti. Pogledao je Jessicu, ali činilo se kao da gleda ravno kroz nju. Bila je samo predmet na putu njegova pogleda od tisuću metara. Maknuo je povećalo sa stola i vratio se fotografiji.
  "O, moj Bože", konačno je rekao, privlačeći pozornost šačice detektiva u sobi. "Ne mogu vjerovati da to nismo vidjeli."
  "Što vidiš?" upitala je Jessica. Bila je sretna što je Byrne napokon progovorio. Počela se brinuti za njega.
  Byrne je pokazao udubljenja na mesnatom dijelu dlana, tragove za koje je Tom Weirich rekao da su nastali pritiskom Nicoleinih noktiju.
  "Ovi tragovi." Uzeo je izvješće medicinskog istražitelja o Nicole Taylor. "Pogledajte", nastavio je. "U udubljenjima na njezinoj lijevoj ruci bilo je tragova bordo laka za nokte."
  "Što s tim?" upitao je Buchanan.
  "Na lijevoj ruci, lak je bio zelen", rekao je Byrne.
  Byrne je pokazao na krupni plan Nicole Taylorinih lijevih noktiju. Bili su šumskozeleni. Pokazao je fotografiju njezine desne ruke.
  "Lak na njezinoj desnoj ruci bio je bordo."
  Ostala trojica detektiva pogledala su se i slegnula ramenima.
  "Zar ne vidiš? Nije napravila te brazde stisnuvši lijevu šaku. Napravila ih je suprotnom rukom."
  Jessica je pokušala nešto vidjeti na fotografiji, kao da ispituje pozitivne i negativne elemente Escherovog otiska. Nije ništa vidjela. "Ne razumijem", rekla je.
  Byrne je zgrabio kaput i krenuo prema vratima. "Hoćeš."
  
  Byrne i Jessica stajale su u maloj sobi za digitalnu obradu slika kriminalističkog laboratorija.
  Specijalist za snimanje radio je na poboljšanju fotografija lijeve ruke Nicole Taylor. Većina fotografija mjesta zločina i dalje je snimljena na 35-milimetarskom filmu, a zatim pretvorena u digitalni format, gdje su se mogle poboljšati, povećati i, ako je potrebno, pripremiti za suđenje. Područje interesa na ovoj fotografiji bila je mala udubina u obliku polumjeseca na donjoj lijevoj strani Nicoleinog dlana. Tehničar je povećao i razjasnio područje, a kada je slika postala jasna, u maloj sobi se začuo kolektivni uzdah.
  Nicole Taylor im je poslala poruku.
  Mali rezovi nisu bili nimalo slučajni.
  "O, moj Bože", rekla je Jessica, a prvi nalet adrenalina kao detektivke ubojstava počeo joj je zujati u ušima.
  Prije smrti, Nicole Taylor je počela pisati riječ na lijevom dlanu noktima desne ruke - molbu umiruće žene u posljednjim, očajničkim trenucima života. Nije moglo biti rasprave. Kratice su označavale PAR.
  Byrne je otvorio mobitel i nazvao Ikea Buchanana. Za dvadeset minuta, izjava o vjerojatnom uzroku bit će utipkana i predana šefu Odjela za ubojstva okružnog tužitelja. Uz malo sreće, za sat vremena imat će nalog za pretres kuće Briana Allana Parkhursta.
  OceanofPDF.com
  27
  UTORAK, 18:30
  SIMON je izbliza pogledao naslovnicu Izvješća sa zaslona svog Apple PowerBooka.
  TKO UBIJA DJEVOJKE KRUNICE?
  Što može biti bolje od vidjeti svoj potpis ispod vrištećeg, provokativnog naslova?
  "Možda jedna ili dvije stvari, najviše", pomislio je Simon. I obje su ga koštale novca, a ne punile mu džepove.
  Djevojke iz Krunice.
  Njegova ideja.
  Udario je još nekoliko ljudi. Ovaj je uzvratio.
  Simon je obožavao ovaj dio večeri. Dotjerivanje prije utakmice. Iako se dobro odijevao za posao - uvijek košulja i kravata, obično sako i hlače - noću se njegov ukus okrenuo europskom krojenju, talijanskoj izradi i izvrsnim tkaninama. Ako je danju bio Chaps, onda je noću bio pravi Ralph Lauren.
  Isprobao je Dolce & Gabbana i Pradu, ali je kupio Armani i Pal Zileri. Hvala Bogu na rasprodaji sredinom godine u Boyd'su.
  Ugledao se u ogledalu. Koja bi žena mogla odoljeti? Dok je Philadelphia bila puna dobro odjevenih muškaraca, malo tko je uistinu pokazivao europski stil s imalo stila.
  A bilo je i žena.
  Kad se Simon nakon smrti tete Iris osamostalio, proveo je vrijeme u Los Angelesu, Miamiju, Chicagu i New Yorku. Čak je nakratko razmišljao o preseljenju u New York, ali nakon nekoliko mjeseci vratio se u Philadelphiju. New York je bio prebrz, prelud. I premda je mislio da su djevojke iz Philadelphije jednako seksi kao i djevojke iz Manhattana, postojalo je nešto u vezi s djevojkama iz Philadelphije što djevojke iz New Yorka nikada nisu imale.
  Imao si priliku osvojiti naklonost djevojaka iz Philadelphije.
  Upravo je dobio savršenu rupicu na kravati kad je netko pokucao na vrata. Prešao je mali stan i otvorio vrata.
  Bio je to Andy Chase. Potpuno sretan, užasno raščupan Andy.
  Andy je nosio prljavu kapu Philliesa okrenutu naopako i kraljevsko plavu jaknu Members Only - još uvijek proizvode Members Only? pitao se Simon - s epoletama i džepovima s patentnim zatvaračem.
  Simon je pokazao na svoju bordo žakard kravatu. "Izgledam li zbog ovoga previše homoseksualno?" upitao je.
  "Ne." Andy se srušio na kauč, uzeo časopis Macworld i grickao jabuku Fuji. "Samo sam gay."
  "Odmakni se."
  Andy je slegnuo ramenima. "Ne znam kako itko može potrošiti toliko novca na odjeću. Mislim, možeš nositi samo jedno odijelo istovremeno. Koja je poanta?"
  Simon se okrenuo i prošetao dnevnom sobom kao da je na modnoj pisti. Vrtio se, pozirao i modno se kretao. "Možeš li me pogledati i i dalje postavljati to pitanje? Stil je sam po sebi nagrada, brate moj."
  Andy je lažno zijevnuo, a zatim ponovno zagrizao jabuku.
  Simon si je natočio nekoliko unci Courvoisiera. Otvorio je limenku Miller Litea za Andyja. "Žao mi je. Nemam pivskih ludila."
  Andy je odmahnuo glavom. "Rugaj mi se koliko god želiš. Pivski ludaci su puno bolji od tog smeća koje jedeš."
  Simon je napravio veličanstvenu gestu, pokrivši uši. Andy Chase se uvrijedio na staničnoj razini.
  Bili su svjesni događaja tog dana. Za Simona, ovi razgovori bili su dio općih troškova poslovanja s Andyjem. Pokajanje je izrečeno i rečeno: vrijeme je za odlazak.
  "Pa kako je Kitty?" upita Simon ležerno, s onoliko entuzijazma koliko je mogao odglumiti. "Mala krava", pomislio je. Kitty Bramlett bila je sitna, gotovo slatka blagajnica u Walmartu kad se Andy zaljubio u nju. Imala je trideset kilograma i tri podbratka unatrag. Kitty i Andy utonuli su u noćnu moru bez djece braka u ranoj srednjoj dobi temeljenog na navici. Večere u mikrovalnoj pećnici, rođendanske zabave u Olive Gardenu i seks dva puta mjesečno pred Jayem Lenom.
  "Ubij me prvo, Gospodine", pomislio je Simon.
  "Potpuno je ista." Andy je ispustio časopis i protegnuo se. Simon je ugledao gornji dio Andyjevih hlača. Bile su pričvršćene zajedno. "Iz nekog razloga, ona još uvijek misli da bi trebao pokušati upoznati njezinu sestru. Kao da ona ima ikakve veze s tobom."
  Kittyna sestra, Rhonda, izgledala je kao kopija Willarda Scotta, ali ni približno toliko ženstveno.
  "Svakako ću je uskoro nazvati", odgovorio je Simon.
  "Što god."
  Još je uvijek padala kiša. Simon bi morao pokvariti cijeli izgled svojim elegantnim, ali jadno funkcionalnim kabanicom "London Fog". To je bio jedini detalj koji je očajnički trebao osvježenje. Ipak, bio je bolji od kiše koja je zapela za Zilerija.
  "Nisam raspoložen za tvoje gluposti", rekao je Simon, pokazujući prema izlazu. Andy je shvatio nagovještaj, ustao i krenuo prema vratima. Ostavio je košticu jabuke na kauču.
  "Ne možeš mi večeras pokvariti raspoloženje", dodao je Simon. "Izgledam dobro, mirišem sjajno, imam naslovnu priču i život je lijep."
  Andy se trznuo: Dolce?
  "O, moj Bože", rekao je Simon. Posegnuo je u džep, izvukao novčanicu od sto dolara i pružio je Andyju. "Hvala na savjetu", rekao je. "Neka dođu."
  "Kad god poželite, brate", rekao je Andy. Stavio je novčanicu u džep, izašao na vrata i krenuo niz stepenice.
  Brate, pomisli Simon. Ako je ovo Čistilište, onda se stvarno bojim Pakla.
  Posljednji put se pogledao u velikom ogledalu u svom ormaru.
  Idealno.
  Grad je pripadao njemu.
  OceanofPDF.com
  28
  UTORAK, 19:00
  BRIAN PARKHURST NIJE BIO KOD KUĆE. Niti je bio njegov Ford Windstar.
  Šest detektiva postrojilo se u trokatnici na Garden Courtu. U prizemlju se nalazio mali dnevni boravak i blagovaonica, a u stražnjem dijelu kuhinja. Između blagovaonice i kuhinje strmo stubište vodilo je na drugi kat, gdje su kupaonica i spavaća soba bile preuređene u urede. Treći kat, na kojem su se nekada nalazile dvije male spavaće sobe, preuređen je u glavnu spavaću sobu. Nijedna soba nije imala tamnoplavi najlonski tepih.
  Namještaj je bio uglavnom moderan: kožna sofa i fotelja, stol od tikovine s šahovskim uzorkom i blagovaonski stol. Radni stol je bio stariji, vjerojatno od ukiseljenog hrasta. Njegove police za knjige sugerirale su eklektični ukus. Philip Roth, Jackie Collins, Dave Barry, Dan Simmons. Detektivi su primijetili prisutnost primjerka knjige "William Blake: Potpune iluminirane knjige".
  "Ne mogu reći da znam puno o Blakeu", rekao je Parkhurst tijekom intervjua.
  Brzi pogled na Blakeovu knjigu pokazao je da ništa nije izrezano.
  Pregledom hladnjaka, zamrzivača i kuhinjskog otpada nije bilo tragova janjeće noge. "Radost kuhanja u kuhinji" dodala je karamel flan u moje oznake.
  U njegovom ormaru nije bilo ničega neobičnog. Tri odijela, nekoliko tvidastih sakoa, pola tuceta pari elegantnih cipela, tucet elegantnih košulja. Sve je bilo konzervativno i visokokvalitetno.
  Zidovi njegova ureda bili su ukrašeni trima fakultetskim diplomama: jednom sa Sveučilišta John Carroll i dvije sa Sveučilišta Pennsylvania. Bio je tu i dobro dizajniran plakat za broadwaysku produkciju opere The Crucible.
  Jessica je zauzela drugi kat. Prošla je kroz ormar u uredu, koji je, čini se, bio posvećen Parkhurstovim sportskim postignućima. Ispostavilo se da je igrao tenis i reketbol, a bavio se i malo jedrenjem. Imao je i skupo ronilačko odijelo.
  Pretražila je ladice njegova stola i pronašla sav očekivani pribor: gumice, olovke, spajalice i pečate. U drugoj ladici nalazili su se toneri za LaserJet i rezervna tipkovnica. Sve ladice su se otvarale bez problema, osim ladice za spise.
  Kutija za spise bila je zaključana.
  "Čudno za nekoga tko živi sam", pomislila je Jessica.
  Brzim, ali temeljitim pregledom gornje ladice nije pronađen ključ.
  Jessica je provirila kroz vrata ureda i slušala brbljanje. Svi ostali detektivi bili su zauzeti. Vratila se za svoj stol i brzo izvadila set trzalica za gitaru. Ne možete raditi u automobilskom odjelu tri godine, a da ne savladate neke vještine obrade metala. Nekoliko sekundi kasnije, bila je unutra.
  Većina dosjea odnosila se na kućanske i osobne stvari: porezne prijave, poslovne račune, osobne račune, police osiguranja. Tu je bila i hrpa plaćenih Visa računa. Jessica je zapisala broj kartice. Brzi pregled kupnji nije otkrio ništa sumnjivo. Kuća nije naplaćivala vjersku robu.
  Upravo je htjela zatvoriti i zaključati ladicu kad je ugledala vrh male omotnice kako viri iza ladice. Posegnula je koliko je god mogla i izvukla omotnicu. Bila je zalijepljena trakom, skrivena od pogleda, ali ne i pravilno zatvorena.
  Omotnica je sadržavala pet fotografija. Snimljene su u parku Fairmount u jesen. Tri fotografije prikazivale su potpuno odjevenu mladu ženu, koja je sramežljivo pozirala u pseudoglamuroznoj pozi. Dvije od njih prikazivale su istu mladu ženu, koja je pozirala s nasmijanim Brianom Parkhurstom. Mlada žena sjedila mu je u krilu. Fotografije su datirane u listopadu prošle godine.
  Mlada žena bila je Tessa Wells.
  "Kevin!" viknula je Jessica niz stepenice.
  Byrne je u trenu bio na nogama, preskačući po četiri stepenice odjednom. Jessica mu je pokazala fotografije.
  "Kučkin sin", rekao je Byrne. "Imali smo ga i pustili."
  "Ne brini. Uhvatit ćemo ga opet. Pronašli su cijelu prtljagu ispod stepenica. Nije bio na putovanju."
  Jessica je sažela dokaze. Parkhurst je bio liječnik. Poznavao je obje žrtve. Tvrdio je da je Tessu Wells poznavao profesionalno, samo kao njezinu konzultanticu, no posjedovao je njezine osobne fotografije. Imao je seksualne odnose sa studentima. Jedna od žrtava počela je pisati svoje prezime na dlanu neposredno prije smrti.
  Byrne se spojio na Parkhurstov fiksni telefon i nazvao Ikea Buchanana. Stavio je telefon na spikerfon i obavijestio Buchanana o njihovim nalazima.
  Buchanan je slušao, a zatim izgovorio tri riječi kojima su se Byrne i Jessica nadale i čekale: "Dižite ga."
  OceanofPDF.com
  29
  UTORAK, 20:15
  Ako je SOPHIE BALZANO bila najljepša djevojčica na svijetu dok je bila budna, bila je jednostavno anđeoska u tom trenutku kada se dan pretvorio u noć, u tom slatkom sumraku polusna.
  Jessica se dobrovoljno javila za svoju prvu smjenu u kući Briana Parkhursta u Garden Courtu. Rečeno joj je da ide kući i odmori se. Isto je bilo i s Kevinom Byrneom. Dva detektiva bila su na dužnosti u kući.
  Jessica je sjedila na rubu Sophienog kreveta i promatrala je.
  Zajedno su se okupali pjenušavom kupkom. Sophie je oprala kosu i nanijela joj regenerator. Nije trebala pomoć, hvala vam puno. Osušili su se i podijelili pizzu u dnevnoj sobi. Bilo je protiv pravila - trebali su jesti za stolom - ali sada kada Vincenta više nije bilo, mnoga od tih pravila kao da su pala u zaborav.
  Dosta je ovoga, pomislila je Jessica.
  Dok je Jessica pripremala Sophie za spavanje, zatekla se kako grli svoju kćer malo čvršće i malo češće. Čak ju je i Sophie pogledala ribljim okom, kao da pita: "Kako si, mama?" Ali Jessica je znala što se događa. Ono što je Sophie osjećala u tim trenucima bilo je njezino spasenje.
  A sada kada je Sophie otišla u krevet, Jessica si je dopustila da se opusti, da počne ići dalje od užasa tog dana.
  Malo.
  "Povijest?" upitala je Sophie, a njezin tihi glasić lebdio je na krilima velikog zijevanja.
  - Želiš li da pročitam priču?
  Sofija je kimnula.
  "U redu", rekla je Jessica.
  "Ne Jastreb", rekla je Sophie.
  Jessica se morala nasmijati. Hawk je bio Sophieina najstrašnija prisutnost cijelog dana. Sve je počelo odlaskom u trgovački centar King of Prussia otprilike godinu dana ranije i prisutnošću pet metara visokog zelenog napuhanog Hulka kojeg su podigli kako bi promovirali izdanje DVD-a. Jedan pogled na divovsku figuru i Sophie se odmah sakrila, drhteći, iza Jessicinih nogu.
  "Što je ovo?" upitala je Sophie, usne su joj drhtale, a prsti su joj čvrsto stezali Jessicinu suknju.
  "To je samo Hulk," rekla je Jessica. "Nije pravi."
  "Ne volim Jastreba."
  Došlo je do točke gdje je sve zeleno i više od 1,2 metra bilo uzrok panike ovih dana.
  "Nemamo nikakve priče o Hawku, draga", rekla je Jessica. Pretpostavila je da je Sophie zaboravila na Hawka. Činilo se da neka čudovišta teško umiru.
  Sophie se nasmiješila i zakopala pod pokrivače, spremna zaspati bez Hawka.
  Jessica je prišla ormaru i izvukla kutiju knjiga. Pregledala je trenutni popis istaknute djece: Zec bjegunac; Ti si šef, pače!; Znatiželjni George.
  Jessica je sjedila na krevetu i gledala korice knjiga. Sve su bile za djecu mlađu od dvije godine. Sophie je imala gotovo tri godine. Zapravo, bila je prestara za Odbjeglog zeca. Bože moj, pomislila je Jessica, prebrzo je odrastala.
  Knjiga na dnu zvala se "Kako ovo obući?", priručnik za odijevanje. Sophie se lako mogla sama odjenuti, i to je radila mjesecima. Prošlo je puno vremena otkako je obula cipele na krive noge ili naopako obukla svoj Oshkosh kombinezon.
  Jessica se odlučila za "Yertlea Kornjaču", priču Dr. Seussa. Bila je to jedna od Sophieinih omiljenih. Jessica također.
  Jessica je počela čitati, opisujući avanture i životne lekcije Yertlea i družine na otoku Salama Sond. Nakon što je pročitala nekoliko stranica, pogledala je Sophie, očekujući širok osmijeh. Yertle se obično glasno smijao. Pogotovo dio gdje postaje Kralj blata.
  Ali Sophie je već čvrsto spavala.
  "Lako", pomisli Jessica s osmijehom.
  Prebacila je žarulju s tri smjera na najniže svjetlo i pokrila Sophie dekom. Vratila je knjigu u kutiju.
  Razmišljala je o Tessi Wells i Nicole Taylor. Kako i ne bi? Imala je osjećaj da te djevojke neće dugo biti daleko od njezinih svjesnih misli.
  Jesu li njihove majke ovako sjedile na rubovima kreveta, diveći se savršenstvu svojih kćeri? Jesu li ih gledale kako spavaju, zahvaljujući Bogu za svaki udah i izdah?
  Naravno da jesu.
  Jessica je pogledala okvir za sliku na Sophieinom noćnom ormariću, okvir "Dragocjeni trenuci" ukrašen srcima i mašnama. Bilo je šest fotografija. Vincent i Sophie na plaži, kada je Sophie imala nešto više od godinu dana. Sophie je nosila mekani narančasti šešir i sunčane naočale. Njezina punašna stopala bila su prekrivena mokrim pijeskom. U dvorištu je visjela fotografija Jessice i Sophie. Sophie je držala jedinu rotkvicu koju su te godine ubrali iz vrta s posudama. Sophie je posadila sjeme, zalila biljku i ubrala ga. Inzistirala je da pojede rotkvicu, iako ju je Vincent upozorio da joj se neće svidjeti. Budući da je bila tvrdoglava i ukočena poput male mazge, Sophie je probala rotkvicu, pokušavajući se ne trznuti. Na kraju joj je lice potamnilo od gorčine i ispljunula ga je na papirnati ručnik. To je okončalo njezinu poljoprivrednu znatiželju.
  U donjem desnom kutu bila je fotografija Jessicine majke, snimljena dok je Jessica bila beba. Maria Giovanni izgledala je zapanjujuće u žutoj ljetnoj haljini, s njezinom sićušnom kćeri u krilu. Njezina majka toliko je sličila Sophie. Jessica je htjela da Sophie prepozna svoju baku, iako je Maria ovih dana Jessici bila jedva primjetna uspomena, više poput slike viđene kroz staklenu bloku.
  Ugasila je Sophieino svjetlo i sjela u mrak.
  Jessica je bila na poslu puna dva dana, ali činilo joj se kao da su prošli mjeseci. Tijekom cijelog vremena u policiji, gledala je na detektive za ubojstva na isti način kao i mnogi policajci: imali su samo jedan posao. Detektivi u odjelu istraživali su mnogo širi raspon zločina. Kao što se kaže, ubojstvo je jednostavno teški napad koji je krenuo po zlu.
  O, moj Bože, pogriješila je.
  Da je samo jedan posao, bilo bi dovoljno.
  Jessica se pitala, kao i svaki dan protekle tri godine, je li pošteno prema Sophie što je policajka, što svaki dan riskira život napuštajući svoj dom. Nije imala odgovor.
  Jessica je sišla dolje i treći put provjerila ulazna i stražnja vrata kuće. Ili je to bio četvrti?
  Srijeda joj je bila slobodan dan, ali nije imala pojma što bi sa sobom. Kako će se opustiti? Kako će živjeti nakon što su dvije mlade djevojke brutalno ubijene? Trenutno ju nije bilo briga za volan ili popis dužnosti. Nije poznavala policajca koji bi to mogao učiniti. U ovom trenutku, pola odreda bi žrtvovalo prekovremene sate kako bi uhvatili ovog kučkinog sina.
  Njezin otac je uvijek održavao svoje godišnje uskrsno okupljanje u srijedu tijekom uskrsnog tjedna. Možda bi joj to odvratilo misli od stvari. Otišla bi i pokušala zaboraviti na posao. Njezin otac je uvijek znao sagledati stvari iz prave perspektive.
  Jessica je sjela na kauč i pet ili šest puta prebacivala kabelske kanale. Ugasila je televizor. Taman je htjela otići u krevet s knjigom u ruci kad je zazvonio telefon. Stvarno se nadala da nije Vincent. Ili se možda on nadao da jest.
  Ovo je pogrešno.
  - Je li to detektiv Balzano?
  Bio je to muški glas. Glasna glazba u pozadini. Disko ritam.
  "Tko zove?" upitala je Jessica.
  Muškarac nije odgovorio. Smijeh i kockice leda u čašama. Bio je za šankom.
  "Posljednja prilika", rekla je Jessica.
  "Ovdje Brian Parkhurst."
  Jessica je pogledala na sat i zapisala vrijeme u notes koji je držala pokraj telefona. Pogledala je zaslon s identifikacijom pozivatelja. Osobni broj.
  "Gdje si?" Glas joj je bio visok i nervozan. Reedy.
  Opusti se, Jess.
  "Nije važno", rekao je Parkhurst.
  "Otprilike", rekla je Jessica. Bolje. Razgovorno.
  "Ja govorim".
  "To je dobro, dr. Parkhurst. Stvarno. Jer bismo stvarno voljeli razgovarati s vama."
  "Znam."
  "Zašto ne dođeš u Roundhouse? Naći ćemo se tamo. Možemo razgovarati."
  "Ne bih to radije."
  "Zašto?"
  "Nisam glup čovjek, detektive. Znam da ste bili u mojoj kući."
  Teško je izgovorio riječi.
  "Gdje si?" upitala je Jessica drugi put.
  Nema odgovora. Jessica je čula kako se glazba mijenja u latino disco ritam. Zapisala je još jednu notu. Salsa klub.
  "Vidimo se", rekao je Parkhurst. "Moraš nešto znati o ovim djevojkama."
  "Gdje i kada?"
  "Nađimo se kod Clothespin-a. Petnaest minuta."
  Blizu salsa kluba je napisala: unutar 15 minuta od gradske vijećnice.
  "Štipaljka za odjeću" je ogromna skulptura Claesa Oldenburga na Centralnom trgu, pored Gradske vijećnice. U stara vremena, ljudi u Philadelphiji su znali reći: "Nađimo se kod orla u Wanamaker'su", velike robne kuće s mozaičnim orlom na podu. Svi su znali orla u Wanamaker'su. Sada je to bila "Štipaljka za odjeću".
  Parkhurst je dodao: "I dođi sam."
  - To se neće dogoditi, dr. Parkhurst.
  "Ako tamo vidim još nekoga, otići ću", rekao je. "Ne razgovaram s tvojim partnerom."
  Jessica nije krivila Parkhursta što u tom trenutku nije htio biti u istoj prostoriji s Kevinom Byrneom. "Daj mi dvadeset minuta", rekla je.
  Linija je prekinula.
  Jessica je nazvala Paulu Farinacci, koja joj je ponovno pomogla. Paula je svakako imala posebno mjesto u dadiljskom raju. Jessica je umotala pospanu Sophie u svoju omiljenu dekicu i odnijela je niz troja vrata. Vraćajući se kući, nazvala je Kevina Byrnea na mobitel i čula njegovu govornu poštu. Nazvala ga je kući. Isto.
  "Hajde, partneru", pomislila je.
  Trebam te.
  Obukla je traperice, tenisice i kabanicu. Zgrabila je mobitel, ubacila novi spremnik u svoj Glock, vratila ga u futrolu i krenula u centar grada.
  
  Jessica je čekala na uglu Petnaeste i Market ulice po pljusku. Iz očitih razloga odlučila je da neće stajati točno ispod skulpture štipaljke. Nije htjela biti meta koja sjedi.
  Pogledala je po trgu. Malo je pješaka bilo vani zbog oluje. Svjetla na Market Streetu stvarala su svjetlucavi crveni i žuti akvarel na pločniku.
  Kad je bila mala, otac ju je s Michaelom vodio u Center City i Reading Terminal Market na cannole s Terminija. Istina, izvorni Termini u južnoj Philadelphiji bio je samo nekoliko blokova od njihove kuće, ali nešto je u vožnji SEPTA-om do centra grada i šetnji do tržnice činilo cannole ukusnijima. Svejedno se to dogodilo.
  U tim danima nakon Dana zahvalnosti, šetali su Walnut ulicom, razgledavajući izloge ekskluzivnih trgovina. Nikada si nisu mogli priuštiti ništa što su vidjeli u izlozima, ali prekrasni izlozi ostavljali su njezine djetinjaste fantazije na miru.
  "Tako davno", pomisli Jessica.
  Kiša je bila nemilosrdna.
  Muškarac se približio skulpturi, trgnuvši Jessicu iz sanjarenja. Nosio je zeleni kabanicu, s kapuljačom na glavi i rukama u džepovima. Činilo se da zastaje u podnožju gigantskog umjetničkog djela, promatrajući okolinu. Iz Jessicine pozicije izgledao je visok otprilike kao Brian Parkhurst. Što se tiče težine i boje kose, bilo je nemoguće reći.
  Jessica je izvadila pištolj i držala ga iza leđa. Upravo je htjela otići kad je muškarac iznenada sišao u stanicu podzemne željeznice.
  Jessica je duboko udahnula i vratila oružje u futrolu.
  Promatrala je automobile kako kruže trgom, a njihova svjetla su probijala kišu poput mačjih očiju.
  Nazvala je Briana Parkhursta na mobitel.
  Glasovna pošta.
  Pokušala je nazvati Kevina Byrnea na mobitel.
  Isto.
  Čvršće je zategnula kapuljaču svoje kabanice.
  I čekao.
  OceanofPDF.com
  30
  UTORAK, 20:55
  Pijan je.
  To bi mi olakšalo posao. Usporeni refleksi, smanjena učinkovitost, loša percepcija dubine. Mogla bih ga pričekati za šankom, prići mu, objaviti svoje namjere, a zatim ga prepoloviti.
  Neće znati što ga je snašlo.
  Ali gdje je tu zabava?
  Gdje je lekcija?
  Ne, mislim da bi ljudi trebali znati bolje. Razumijem da postoji velika vjerojatnost da ću biti zaustavljen prije nego što uspijem završiti ovu strastvenu igru. I ako se jednog dana nađem kako hodam tim dugim hodnikom do antiseptičke sobe i privezan za nosila, prihvatit ću svoju sudbinu.
  Znam da će me, kada dođe moje vrijeme, suditi daleko veća sila od države Pennsylvanije.
  Do tada, ja ću biti onaj koji sjedi pored tebe u crkvi, onaj koji ti ustupa svoje mjesto u autobusu, onaj koji ti pridržava vrata za vjetrovitog dana, onaj koji previja ogrebotinu tvoje kćeri na koljeno.
  To je milost življenja u dugoj sjeni Boga.
  Ponekad se ispostavi da je sjena ništa više od drveta.
  Ponekad se bojiš samo sjene.
  OceanofPDF.com
  31
  UTORAK, 21:00
  BYRNE je sjedio za šankom, nesvjestan glazbe i buke biljarskog stola. Sve što je u tom trenutku mogao čuti bila je rika u glavi.
  Bio je u prljavoj krčmi na uglu Gray's Ferryja zvanoj Shotz's, najudaljenijoj stvari od policijskog bara koju je mogao zamisliti. Mogao je otići u hotelske barove u centru grada, ali nije volio plaćati deset dolara za piće.
  Ono što je zapravo želio bilo je još nekoliko minuta s Brianom Parkhurstom. Kad bi ga ponovno mogao uhvatiti, sigurno bi to znao. Popio je svoj burbon i naručio još jedan.
  Byrne je ranije isključio mobitel, ali je ostavio pager uključen. Provjerio ga je i vidio broj bolnice Mercy. Jimmy je zvao drugi put tog dana. Byrne je pogledao na sat. Bio je u Mercyju i nagovorio kardiološke medicinske sestre na brzi posjet. Kad je policajac u bolnici, nikad nema radnog vremena.
  Ostatak poziva bio je od Jessice. Nazvat će je uskoro. Trebao je samo nekoliko minuta za sebe.
  Trenutno je samo želio malo mira i tišine u najbučnijem baru u Grays Ferryju.
  Tessa Wells.
  Nicole Taylor.
  Javnost misli da kada je osoba ubijena, policija se pojavi na mjestu događaja, zapiše nekoliko bilješki i zatim ode kući. Ništa ne može biti dalje od istine. Jer neosvetljeni mrtvi nikad ne ostaju mrtvi. Neosvetljeni mrtvi vas promatraju. Promatraju vas kada idete u kino, večerate s obitelji ili popijete nekoliko piva s dečkima u krčmi na uglu. Promatraju vas kada vodite ljubav. Promatraju, čekaju i postavljaju pitanja. Što radiš za mene? tiho vam šapuću na uho dok vam se život odvija, dok vaša djeca rastu i napreduju, dok se smijete, plačete, osjećate i vjerujete. Zašto se dobro zabavljate? pitaju. Zašto živiš dok ja ležim ovdje na hladnom mramoru?
  Što radiš za mene?
  Byrneova brzina otkrivanja bila je jedna od najbržih u jedinici, dijelom, znao je, zbog sinergije koju je imao s Jimmyjem Purifyjem, dijelom zbog sanjarenja koje je počeo imati zahvaljujući četiri metka iz Luther Whiteove puške i putovanju ispod površine Delawarea.
  Organizirani ubojica, po prirodi, smatrao se superiornijim od većine ljudi, ali posebno od ljudi zaduženih za pronalazak. Upravo je taj egoizam pokretao Kevina Byrnea, a u ovom slučaju, "Djevojku s krunicom", to je postalo opsesija. Znao je to. Vjerojatno je to znao u trenutku kada je sišao niz te trule stepenice na Sjevernoj Osmoj ulici i svjedočio brutalnom poniženju koje je zadesilo Tessu Wells.
  Ali znao je da to nije bio samo osjećaj dužnosti, već i užas Morrisa Blancharda. Napravio je mnogo pogrešaka u svojoj karijeri, ali nikada to nije rezultiralo smrću nevine osobe. Byrne nije bio siguran hoće li uhićenje i osuda ubojice "Djevojke s krunicom" iskupiti njegovu krivnju ili ga ponovno povezati s gradom Philadelphijom, ali se nadao da će to ispuniti prazninu u njemu.
  I onda će se moći povući uzdignute glave.
  Neki detektivi prate novac. Neki prate znanost. Neki prate motiv. Kevin Byrne, duboko u sebi, vjerovao je vratima. Ne, nije mogao predvidjeti budućnost ili odrediti identitet ubojice jednostavnim polaganjem ruku na njih. Ali ponekad je osjećao da može, i možda je to ono što je važno. Otkrivena nijansa, uočena namjera, odabrani put, praćena nit. U petnaest godina od utapanja, pogriješio je samo jednom.
  Trebao mu je san. Platio je račun, oprostio se od nekoliko stalnih gostiju i izašao na beskrajnu kišu. Grays Ferry mirisao je na čistoću.
  Byrne je zakopčao kaput i procijenio svoje vozačke vještine dok je pregledavao pet boca burbona. Proglasio se spremnim. Manje-više. Dok se približavao svom automobilu, shvatio je da nešto nije u redu, ali slika nije odmah bila vidljiva.
  Onda se to dogodilo.
  Vozačev prozor bio je razbijen, a razbijeno staklo svjetlucalo je na prednjem sjedalu. Zavirio je unutra. Njegov CD player i CD novčanik su nestali.
  "Gade", rekao je. "Ovaj prokleti grad."
  Obišao je auto nekoliko puta, bijesni pas ganjao mu je rep po kiši. Sjedio je na haubi, istinski razmišljajući o gluposti svoje tvrdnje. Znao je bolje. Imao bi otprilike jednako mnogo šanse da vratiš ukradeni radio u Grays Ferryju kao što je imao Michael Jackson da dobije posao u vrtiću.
  Ukradeni CD player nije ga toliko smetao kao ukradeni CD-i. Tamo je imao odabranu kolekciju klasičnih bluesa. Tri godine u nastajanju.
  Upravo je htio krenuti kad je primijetio da ga netko promatra s praznog parkirališta s druge strane ceste. Byrne nije mogao vidjeti tko je to, ali nešto u njihovom držanju reklo mu je sve što je trebao znati.
  "Halo!" viknuo je Byrne.
  Muškarac je počeo trčati iza zgrada s druge strane ulice.
  Byrne je pojurio za njim.
  
  BILO JE TEŠKO U MOJIM RUKAMA, kao mrtvi teret.
  Dok je Byrne prešao ulicu, čovjek je nestao u mijazmu pljuska. Byrne je nastavio kroz parkiralište zatrpano smećem, a zatim do uličice koja se protezala iza redova kuća koje su se protezale cijelom dužinom bloka.
  Nije vidio lopova.
  Gdje je, dovraga, otišao?
  Byrne je vratio svoj Glock u futrolu, ušuljao se u uličicu i pogledao lijevo.
  Slijepa ulica. Kontejner, hrpa vreća za smeće, razbijene drvene gajbe. Nestao je u uličici. Je li netko stajao iza kontejnera? Udar groma natjerao je Byrnea da se prevrne, srce mu je lupalo u prsima.
  Jedan.
  Nastavio je, obraćajući pažnju na svaku sjenu u noći. Mitraljez kišnih kapi koje su udarale u plastične vreće za smeće na trenutak je nadglasao sve ostale zvukove.
  Tada je, na kiši, čuo jecanje i šuštanje plastike.
  Byrne je pogledao iza kontejnera. Bio je to crnac, star oko osamnaest godina. Na mjesečini je Byrne mogao vidjeti najlonsku kapu, dres Flyersa i tetovažu bande na njegovoj desnoj ruci, što ga je identificiralo kao člana JBM-a: Junior Black Mafia. Na lijevoj ruci imao je tetovaže zatvorskih vrabaca. Klečao je, vezan i s ustima u ustima. Lice mu je imalo modrice od nedavnog premlaćivanja. Oči su mu gorjele od straha.
  Što se ovdje događa?
  Byrne je osjetio pokret s lijeve strane. Prije nego što se uspio okrenuti, ogromna ga je ruka zgrabila s leđa. Byrne je osjetio hladnoću oštrog noža na grlu.
  Zatim mu na uho: "Ne miči se, dovraga."
  OceanofPDF.com
  32
  UTORAK, 21:10
  JESSICA JE ČEKALICA. Ljudi su dolazili i odlazili, žurili po kiši, zaustavljali taksije, trčali do stanice podzemne željeznice.
  Nitko od njih nije bio Brian Parkhurst.
  Jessica je posegnula ispod kabanice i dvaput pritisnula tipku na svom ATV-u.
  Na ulazu u Središnji trg, manje od petnaest metara dalje, iz sjene se pojavio raščupan muškarac.
  Jessica ga je pogledala, pružajući ruke, dlanovima prema gore.
  Nick Palladino je slegnuo ramenima. Prije nego što je napustila sjeveroistok, Jessica je još dva puta nazvala Byrnea, a zatim je nazvala Nicka na putu do grada; Nick je odmah pristao da je podrži. Nickovo opsežno iskustvo rada na tajnom zadatku u odjelu za narkotike činilo ga je idealnim za tajni nadzor. Bio je odjeven u iznošenu majicu s kapuljačom i prljave chino hlače. Za Nicka Palladina ovo je bila prava žrtva za posao.
  John Shepherd bio je pod nekim skelama sa strane Gradske vijećnice, odmah preko puta ulice, s dalekozorom u ruci. Na stanici podzemne željeznice Market Street, dvojica uniformiranih policajaca stajala su na straži, obojica držeći fotografiju Briana Parkhursta iz godišnjaka, u slučaju da se slučajno nađe na toj ruti.
  Nije se pojavio. I izgledalo je kao da to nije ni namjeravao učiniti.
  Jessica je nazvala postaju. Ekipa u Parkhurstovoj kući nije prijavila nikakvu aktivnost.
  Jessica je polako hodala do mjesta gdje je stajao Palladino.
  "Još uvijek ne možeš stupiti u kontakt s Kevinom?" upitao je.
  "Ne", rekla je Jessica.
  "Vjerojatno se srušio. Trebat će mu odmor."
  Jessica je oklijevala, nesigurna kako da pita. Bila je nova u ovom klubu i nije htjela nikome stati na žulj. "Čini li ti se dobro?"
  - Teško je pročitati Kevina, Jess.
  "Čini se potpuno iscrpljen."
  Palladino je kimnuo i zapalio cigaretu. Svi su bili umorni. "Hoće li vam pričati o svojim... iskustvima?"
  - Mislite li na Luthera Whitea?
  Koliko je Jessica mogla utvrditi, Kevin Byrne je petnaest godina ranije bio upleten u neuspješno uhićenje, krvavi sukob s osumnjičenikom za silovanje po imenu Luther White. White je ubijen; Byrne je zamalo i sam poginuo.
  To je bio najveći dio koji je zbunio Jessicu.
  "Da", rekao je Palladino.
  "Ne, nije", rekla je Jessica. "Nisam imala hrabrosti pitati ga o tome."
  "Bilo mu je tijesno", rekao je Palladino. "Najbliže što može biti. Koliko ja razumijem, on je, pa, mrtav već neko vrijeme."
  "Dakle, dobro sam te čula", rekla je Jessica nevjerujući. "Dakle, on je kao neki vidovnjak ili tako nešto?"
  "O, Bože, ne." Palladino se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ništa slično. Nikada nemoj ni izgovoriti tu riječ pred njim. Zapravo, bilo bi bolje da je nikada ni ne spomeneš."
  "Zašto je to tako?"
  "Recimo to ovako. U Centru ima jedan brzorečivi detektiv koji ga je jedne večeri na Finniganovom bdjenju hladno ignorirao. Mislim da taj tip još uvijek večera kroz slamku."
  "Shvatila sam", rekla je Jessica.
  "Samo što Kevin ima... osjećaj za one stvarno loše. Ili ga je barem imao prije. Cijela ta stvar s Morrisom Blanchardom bila je stvarno loša za njega. Pogriješio je u vezi Blancharda i to ga je gotovo uništilo. Znam da želi van, Jess. Ima dvadeset. Jednostavno ne može pronaći vrata."
  Dvojica detektiva pregledala su kišom okupani trg.
  "Slušaj", započeo je Palladino, "vjerojatno nije na meni da ovo kažem, ali Ike Buchanan je riskirao s tobom. Znaš da je to ispravna stvar?"
  "Što misliš?" upitala je Jessica, iako je imala prilično dobru ideju.
  "Kad je formirao tu radnu skupinu i predao je Kevinu, mogao te je premjestiti na kraj liste. Dovraga, možda je i trebao. Bez uvrede."
  - Ništa nije uzeto.
  "Ike je žilav tip. Možda misliš da ti dopušta da ostaneš u prvom planu iz političkih razloga - ne mislim da će te iznenaditi da u odjelu postoji nekoliko idiota koji tako misle - ali on vjeruje u tebe. Da ne vjeruje, ne bi bio ovdje."
  "Vau", pomislila je Jessica. Odakle se, dovraga, sve ovo pojavilo?
  "Pa, nadam se da ću moći ispuniti to uvjerenje", rekla je.
  "Možeš ti to."
  "Hvala, Nick. To mi puno znači." I ona je to mislila.
  - Da, pa, ne znam ni zašto sam ti rekao.
  Iz nekog nepoznatog razloga, Jessica ga je zagrlila. Nekoliko sekundi kasnije, razdvojili su se, zagladili kosu, zakašljali se u šake i prevladali emocije.
  "Dakle", rekla je Jessica pomalo nespretno, "što ćemo sad?"
  Nick Palladino pretražio je blok: Gradsku vijećnicu, South Broad, središnji trg i tržnicu. Pronašao je Johna Sheparda pod tendom blizu ulaza u podzemnu željeznicu. John je uhvatio njegov pogled. Dvojica muškaraca slegnula su ramenima. Padala je kiša.
  "Do vraga s tim", rekao je. "Zatvorimo ovo."
  OceanofPDF.com
  33
  UTORAK, 21:15
  BYRNE nije trebao gledati da bi znao tko je to. Vlažni zvukovi koji su dolazili iz čovjekovih usta - nedostajuće šištanje, slomljeni eksploziv i dubok, nazalni glas - ukazivali su na to da je to čovjek kojemu je nedavno izvađeno nekoliko gornjih zuba i razneseno mu je nos.
  Bio je to Diablo. Gideonov Prattov tjelohranitelj.
  "Budi miran", rekao je Byrne.
  "Ma, super sam, kauboju", rekao je Diablo. "Ja sam jebeni suhi led."
  Tada je Byrne osjetio nešto puno gore od hladne oštrice na grlu. Osjetio je kako ga Diablo miluje i uzima mu službeni Glock: najgora noćna mora u noćnim morama svakog policajca.
  Diablo je prislonio cijev Glocka na Byrneov potiljak.
  "Ja sam policajac", rekao je Byrne.
  "Nema šanse", rekao je Diablo. "Sljedeći put kad počiniš teški napad, trebao bi se kloniti televizora."
  Konferencija za novinare, pomislio je Byrne. Diablo je vidio konferenciju za novinare, a zatim je promatrao Okruglu kuću i slijedio ga.
  "Ne želiš to učiniti", rekao je Byrne.
  - Začepi, dovraga.
  Vezano dijete pogledavalo je jednog pa drugog, očima je lutao uokolo tražeći izlaz. Tetovaža na Diablovoj podlaktici govorila je Byrneu da pripada P-Town Posseu, čudnoj skupini Vijetnamaca, Indonežana i nezadovoljnih nasilnika koji se, iz ovog ili onog razloga, nisu uklapali nigdje drugdje.
  P-Town Posse i JBM bili su prirodni neprijatelji, desetogodišnja svađa. Byrne je sada znao što se događa.
  Diablo mu je smjestio.
  "Pusti ga", rekao je Byrne. "Riješit ćemo to međusobno."
  "Ovaj problem se neće riješiti još dugo, gade."
  Byrne je znao da mora nešto poduzeti. Teško je progutao, osjetio okus Vicodina u grlu, osjetio iskru u prstima.
  Diablo je napravio potez umjesto njega.
  Bez upozorenja, bez imalo grižnje savjesti, Diablo ga je obišao, uperio Byrneov Glock i iz neposredne blizine opalio u dječaka. Jedan hitac u srce. U trenutku, mlaz krvi, tkiva i fragmenata kostiju udario je u prljavi zid od opeke, formirajući tamnocrvenu pjenu, a zatim se isprao na tlo u proljevu. Dijete je palo.
  Byrne je zatvorio oči. U mislima je vidio Luthera Whitea kako mu prije toliko godina uperi pištolj. Osjetio je kako se ledena voda vrti oko njega, tonući sve dublje i dublje.
  Grmljavina je tutnjala, a munje su bljeskale.
  Vrijeme je puzalo.
  Zaustavljeno.
  Kad bol nije došla, Byrne je otvorio oči i vidio Diabla kako skreće iza ugla i nestaje. Byrne je znao što će se sljedeće dogoditi. Diablo je bacao svoje oružje u blizini - kontejner, kantu za smeće, odvodnu cijev. Policija će ga pronaći. Uvijek ga je pronašla. I život Kevina Francisa Byrnea bit će gotov.
  Pitam se tko će doći po njega?
  Johnny Shepherd?
  Hoće li se Ike dobrovoljno javiti da ga dovede?
  Byrne je gledao kako kiša pada na tijelo mrtvog djeteta, ispirući njegovu krv na razbijeni beton, zbog čega se nije mogao pomaknuti.
  Misli su mu se spoticale u zamršenu slijepu ulicu. Znao je da ako nazove, ako ovo zapiše, sve će tek početi. Pitanja i odgovori, forenzički tim, detektivi, okružni tužitelji, preliminarno saslušanje, tisak, optužbe, lov na vještice unutar policije, administrativni dopust.
  Strah ga je probio - sjajan i metalan. Nasmijano, podrugljivo lice Morrisa Blancharda plesalo mu je pred očima.
  Grad mu to nikada neće oprostiti.
  Grad nikada neće zaboraviti.
  Stajao je nad mrtvim crnim djetetom, bez svjedoka ili partnera. Bio je pijan. Mrtvi crni gangster, pogubljen metkom iz svog službenog Glocka, oružja koje u tom trenutku nije mogao objasniti. Za bijelog policajca iz Philadelphije, noćna mora nije mogla biti puno dublja.
  Nije bilo vremena za razmišljanje o tome.
  Čučnuo je i napipao puls. Nije bilo ničega. Izvukao je svoj Maglite i držao ga u ruci, skrivajući svjetlo koliko je mogao. Pažljivo je pregledao tijelo. Sudeći po kutu i izgledu ulazne rane, izgledala je kao prostrelna rana. Brzo je pronašao čahuricu i stavio je u džep. Pretražio je tlo između djeteta i zida, tražeći zrno. Smeće brze hrane, mokri opuški cigareta, par pastelnih kondoma. Nema metka.
  U jednoj od soba okrenutih prema uličici, iznad njegove glave upalilo se svjetlo. Uskoro će se oglasiti sirena.
  Byrne je ubrzao potragu, bacajući vreće za smeće okolo, a odvratan miris trule hrane gotovo ga je ugušio. Gnjecave novine, vlažni časopisi, kore naranče, filteri za kavu, ljuske jaja.
  Tada su mu se anđeli nasmiješili.
  Metak je ležao pokraj krhotina razbijene pivske boce. Podigao ga je i stavio u džep. Još je bio topao. Zatim je izvukao plastičnu vrećicu za dokaze. Uvijek ih je nekoliko držao u kaputu. Okrenuo ju je naopako i stavio preko ulazne rane na djetetovim prsima, pazeći da uhvati debeli trag krvi. Odmaknuo se od tijela i okrenuo vrećicu na pravu stranu, zatvarajući je.
  Čuo je sirenu.
  Dok se okrenuo da potrči, Kevin Byrneov um bio je obuzet nečim drugim osim racionalnim mislima, nečim daleko mračnijim, nečim što nije imalo nikakve veze s akademijom, udžbenikom ili poslom.
  Nešto što se zove preživljavanje.
  Hodao je niz uličicu, apsolutno siguran da je nešto propustio. Bio je siguran u to.
  Na kraju uličice pogledao je na obje strane. Napušten. Pretrčao je preko praznog parkirališta, ušao u auto, posegnuo u džep i uključio mobitel. Odmah je zazvonio. Zvuk ga je gotovo natjerao da poskoči. Javio se.
  "Byrne".
  Bio je to Eric Chavez.
  "Gdje si?" upitao je Chavez.
  Nije bio ovdje. Nije mogao biti ovdje. Pitao se o praćenju mobitela. Ako do toga dođe, bi li mogli pratiti gdje se nalazio kad je primio poziv? Sirena se približavala. Je li Chavez mogao čuti?
  "Stari Grad", rekao je Byrne. "Kako si?"
  "Upravo smo primili poziv. Devet-jedan-jedan. Netko je vidio tipa kako nosi tijelo u Rodinov muzej."
  Isus.
  Morao je otići. Sad. Nije bilo vremena za razmišljanje. Ovako i zašto su ljudi bili uhvaćeni. Ali nije imao izbora.
  "Već sam na putu."
  Prije nego što je otišao, pogledao je niz uličicu, na mračni spektakl koji se ondje odvijao. U središtu ležalo je mrtvo dijete, bačeno u samo središte noćne more Kevina Byrnea, dijete čija se vlastita noćna mora upravo pojavila u zoru.
  OceanofPDF.com
  34
  UTORAK, 21:20
  ZASPAO JE. Otkad je Simon bio dijete u Lake Districtu, gdje je zvuk kiše na krovu bio uspavanka, tutnjava grmljavine ga je umirivala. Probudila ga je tutnjava automobila.
  Ili je možda bio pucanj.
  Bio je to Grays Ferry.
  Pogledao je na sat. Jedan sat. Spavao je već sat vremena. Nekakav stručnjak za nadzor. Više kao inspektor Clouseau.
  Posljednje čega se sjećao prije nego što se probudio bilo je kako Kevin Byrne nestaje u nekom grubom baru u Grey's Ferryju zvanom Shotz, onakvom mjestu gdje se moraš spustiti dvije stepenice da bi ušao. Fizički i društveno. Oronuli irski bar pun ljudi iz Kuće boli.
  Simon je parkirao u uličici, dijelom kako bi izbjegao Byrneov pogled, a dijelom zato što ispred bara nije bilo mjesta. Namjeravao je pričekati da Byrne izađe iz bara, slijediti ga i vidjeti hoće li stati na mračnoj ulici kako bi zapalio lulu za crack. Ako sve bude u redu, Simon će se prišuljati do auta i fotografirati legendarnog detektiva Kevina Francisa Byrnea s petnaestocentimetarskom staklenom sačmaricom u ustima.
  Tada će ga posjedovati.
  Simon je izvadio svoj mali sklopivi kišobran, otvorio vrata automobila, rasklopio ga i prišuljao se do ugla zgrade. Osvrnuo se oko sebe. Byrneov auto je još uvijek bio parkiran tamo. Izgledao je kao da je netko razbio vozačev prozor. "O, Bože", pomislio je Simon. "Žao mi je budale koja je odabrala krivi auto u krivu noć."
  Bar je još uvijek bio prepun. Čuo je ugodne note stare melodije Thin Lizzyja kako zveckaju kroz prozore.
  Upravo se spremao vratiti do auta kad mu je pogled privukla sjena - sjena koja je jurila preko praznog parkirališta točno nasuprot Shotzu. Čak i u prigušenom neonskom svjetlu bara, Simon je mogao prepoznati Byrneovu ogromnu siluetu.
  Što je, dovraga, on tamo radio?
  Simon je podigao fotoaparat, fokusirao se i snimio nekoliko fotografija. Nije bio siguran zašto, ali kada biste nekoga pratili s fotoaparatom i pokušali sljedeći dan sastaviti kolaž slika, svaka slika je pomagala u uspostavljanju vremenske linije.
  Osim toga, digitalne slike su se mogle izbrisati. Nije bilo kao u stara vremena, kada je svaki snimak s 35-milimetarske kamere koštao novca.
  Natrag u autu, provjerio je slike na malom LCD zaslonu kamere. Nije loše. Malo mračno, doduše, ali očito je to bio Kevin Byrne, koji se pojavljivao iz uličice s druge strane parkirališta. Dvije fotografije bile su postavljene na stranu svijetlog kombija, a čovjekov masivni profil bio je nepogrešiv. Simon se pobrinuo da su datum i vrijeme utisnuti na sliku.
  Napravljeno.
  Tada se njegov policijski skener - Uniden BC250D, prijenosni model koji ga je više puta doveo na mjesta zločina prije detektiva - probudio. Nije mogao razaznati nikakve detalje, ali nekoliko sekundi kasnije, dok se Kevin Byrne udaljavao, Simon je shvatio da što god to bilo, pripada tamo.
  Simon je okrenuo ključ u bravi, nadajući se da će posao koji je obavio pričvršćujući prigušivač izdržati. I izdržao je. Ne bi bio poput Cessne koja pokušava pronaći jednog od najiskusnijih detektiva u gradu.
  Život je bio dobar.
  Ubacio je u brzinu. I krenuo za njim.
  OceanofPDF.com
  35
  UTORAK, 21:45
  JESSICA JE SJEDILA NA PRILAZU, umor je počeo uzimati svoj danak. Kiša je udarala o krov Cherokeeja. Razmišljala je o onome što je Nick rekao. Palo joj je na pamet da nije pročitala "Razgovor" nakon što je formirana radna skupina i razgovor sjedeći za stolom koji je trebao započeti: "Slušaj, Jessica, ovo nema nikakve veze s tvojim detektivskim sposobnostima."
  Ovaj razgovor se nikada nije dogodio.
  Ugasila je motor.
  Što joj je Brian Parkhurst htio reći? Nije rekao da joj želi reći što je učinio, već da postoji nešto o tim djevojkama što ona mora znati.
  Što misliš?
  I gdje je bio?
  Ako tamo vidim još nekoga, otići ću.
  Je li Parkhurst imenovao Nicka Palladina i Johna Shepherda za policajce?
  Najvjerojatnije ne.
  Jessica je izašla, zaključala Jeep i potrčala do stražnjih vrata, prskajući po lokvama putem. Bila je mokra do krvi. Činilo se kao da je mokra cijelu vječnost. Svjetlo na stražnjoj verandi pregorjelo je prije nekoliko tjedana, i dok je tražila ključ od kuće, prekorila se po stoti put što ga nije zamijenila. Grane umirućeg javora škripale su iznad nje. Zaista ga je trebalo orezati prije nego što grane padnu u kuću. Te su stvari obično bile Vincentova odgovornost, ali Vincent nije bio u blizini, zar ne?
  Saberi se, Jess. Trenutno si i mama i tata, a uz to si i kuharica, majstorica, vrtlarica, vozačica i učiteljica.
  Uzela je ključ od kuće i taman je htjela otvoriti stražnja vrata kad je iznad sebe čula zvuk: škripanje aluminija, uvijanje, pucanje i stenjanje pod ogromnom težinom. Također je čula škripanje cipela s kožnim potplatima po podu i ugledala ruku kako se pruža.
  Izvadi pištolj, Jess...
  Glock je bio u njezinoj torbici. Pravilo broj jedan: nikad ne drži pištolj u torbici.
  Sjena je oblikovala tijelo. Tijelo čovjeka.
  Svećenik.
  Uhvatio ju je za ruku.
  I povukao ju je u tamu.
  OceanofPDF.com
  36
  UTORAK, 21:50
  Prizor oko RODINOVOG muzeja nalikovao je ludnici. Simon je visio iza okupljene gomile, držeći se za neoprane. Što je privuklo obične građane prizorima siromaštva i kaosa, poput muha hrpi gnoja, pitao se.
  "Moramo razgovarati", pomislio je s osmijehom.
  Ipak, u svoju obranu, smatrao je da je, unatoč sklonosti prema makabru i sklonosti morbidnom, još uvijek zadržao trunku dostojanstva, još uvijek pažljivo čuvao tu trunku veličine u vezi s poslom koji je obavio i pravom javnosti da zna. Sviđalo se to njemu ili ne, bio je novinar.
  Probio se do prednjeg dijela gomile. Podigao je ovratnik, stavio naočale boje kornjačevine i začešljao kosu preko čela.
  Smrt je bila ovdje.
  Ista stvar se dogodila i sa Simonom Closeom.
  Kruh i pekmez.
  OceanofPDF.com
  37
  UTORAK, 21:50
  BIO JE TO OTAC CORRIO.
  Otac Mark Corrio bio je pastor crkve sv. Pavla dok je Jessica odrastala. Imenovan je za pastora kada je Jessica imala oko devet godina, i sjećala se kako su se sve žene u to vrijeme oduševljavale njegovim tmurnim izgledom, kako su sve komentirale kakva je šteta što je postao svećenik. Njegova tamna kosa je posijedjela, ali je i dalje bio zgodan muškarac.
  Ali na njezinoj verandi, u mraku, na kiši, on je bio Freddy Krueger.
  Dogodilo se sljedeće: jedan od oluka iznad trijema bio je nesigurno obješen iznad glave i bio je na rubu da se slomi pod težinom potopljene grane koja je pala s obližnjeg stabla. Otac Corrio uhvatio je Jessicu kako bi je zaštitio od opasnosti. Nekoliko sekundi kasnije, oluk se odvojio od oluka i srušio na tlo.
  Božanska intervencija? Možda. Ali to nije spriječilo Jessicu da se na nekoliko sekundi prestraši do smrti.
  "Žao mi je ako sam te uplašio", rekao je.
  Jessica je gotovo rekla: "Oprostite, skoro sam vam ugasila prokleto svjetlo, Padre."
  "Uđi unutra", predložila je umjesto toga.
  
  Završili su s obrokom, skuhali kavu, sjeli u dnevnu sobu i završili s ljubaznostima. Jessica je nazvala Paulu i rekla da će uskoro doći.
  "Kako je tvoj otac?" upitao je svećenik.
  "On je odličan, hvala ti."
  - Nisam ga u zadnje vrijeme vidio u crkvi sv. Pavla.
  "Malo je nizak", rekla je Jessica. "Moglo bi biti straga."
  Otac Corrio se nasmiješio. "Kako vam se sviđa život na sjeveroistoku?"
  Kad je otac Corrio to rekao, zvučalo je kao da je ovaj dio Philadelphije strana zemlja. S druge strane, pomislila je Jessica, u izoliranom svijetu Južne Philadelphije, vjerojatno i jest. "Ne mogu kupiti dobar kruh", rekla je.
  Otac Corrio se nasmijao. "Volio bih da sam znao. Ostao bih sa Sarconeom."
  Jessica se prisjetila kako je kao dijete jela topli kruh Sarcone, sir DiBruno, peciva Isgro. Te su je misli, zajedno s blizinom oca Corrija, ispunile dubokom tugom.
  Što je, dovraga, radila u predgrađu?
  I što je još važnije, što je njezin stari župnik radio ovdje?
  "Vidio sam te jučer na televiziji", rekao je.
  Na trenutak mu je Jessica gotovo rekla da se sigurno vara. Bila je policajka. Onda se, naravno, sjetila. Konferencija za novinare.
  Jessica nije znala što bi rekla. Nekako je znala da je otac Corrio došao zbog ubojstava. Jednostavno nije bila sigurna je li spremna propovijedati.
  "Je li ovaj mladić osumnjičenik?" upitao je.
  Mislio je na cirkus oko Brian Parkhurstovog odlaska iz Roundhousea. Otišao je s monsignorom Pachekom i - možda kao početni udarac u budućim PR ratovima - Pachek je namjerno i naglo odbio komentirati. Jessica je iznova i iznova gledala scenu na uglu Osme i Race ulice. Mediji su uspjeli doći do Parkhurstovog imena i objaviti ga po cijelom ekranu.
  "Ne baš," slagala je Jessica. Još uvijek svom svećeniku. "Međutim, željeli bismo ponovno razgovarati s njim."
  - Koliko ja razumijem, on radi za nadbiskupiju?
  Bilo je to pitanje i izjava. Nešto u čemu su svećenici i psihijatri bili stvarno dobri.
  "Da", rekla je Jessica. "On savjetuje studente iz Nazarenea, Regine i još nekoliko drugih."
  "Misliš li da je on odgovoran za ovo? ...?"
  Otac Corrio je zašutio. Očito je imao poteškoća s govorom.
  "Zaista nisam sigurna", rekla je Jessica.
  Otac Corrio je to shvatio. "To je tako strašna stvar."
  Jessica je samo kimnula.
  "Kad čujem za takve zločine", nastavio je otac Corrio, "moram se pitati koliko smo civilizirani. Volimo misliti da smo se prosvijetlili tijekom stoljeća. Ali ovo? Ovo je barbarstvo."
  "Trudim se ne razmišljati o tome na taj način", rekla je Jessica. "Ako razmišljam o svim užasima toga, neću moći obavljati svoj posao." Kad je to rekla, zvučalo je lako. Nije bilo.
  "Jeste li ikada čuli za Rosarium Virginis Mariae?"
  "Mislim da jesam", rekla je Jessica. Zvučalo je kao da je na to naišla dok je istraživala u knjižnici, ali kao i većina informacija, bilo je izgubljeno u beskrajnom ponoru podataka. "A što je s ovim?"
  Otac Corrio se nasmiješio. "Ne brini. Neće biti kviza." Posegnuo je u aktovku i izvukao omotnicu. "Mislim da bi ovo trebala pročitati." Pružio joj ju je.
  "Što je ovo?"
  "Rosarium Virginis Mariae je apostolsko pismo o krunici Djevice Marije."
  - Je li ovo nekako povezano s ovim ubojstvima?
  "Ne znam", rekao je.
  Jessica je bacila pogled na papire presavijene unutra. "Hvala vam", rekla je. "Pročitat ću ih večeras."
  Otac Corrio ispio je svoju šalicu i pogledao na sat.
  "Želite li još kave?" upitala je Jessica.
  "Ne, hvala vam", rekao je otac Corrio. "Stvarno bih se trebao vratiti."
  Prije nego što je mogao ustati, zazvonio je telefon. "Oprostite", rekla je.
  Jessica se javila. Bio je to Eric Chavez.
  Dok je slušala, gledala je svoj odraz u prozoru, taman kao noć. Noć je prijetila da će se otvoriti i progutati je cijelu.
  Našli su drugu djevojku.
  OceanofPDF.com
  38
  UTORAK, 22:20
  Muzej RODIN bio je mali muzej posvećen francuskom kiparu, smješten na uglu Dvadeset druge ulice i Bulevara Benjamina Franklina.
  Kad je Jessica stigla, nekoliko patrolnih automobila već je bilo na mjestu događaja. Dvije trake ceste bile su blokirane. Okupljala se gomila.
  Kevin Byrne zagrlio je Johna Shepherda.
  Djevojka je sjedila na tlu, naslonjena leđima na brončana vrata koja su vodila u dvorište muzeja. Izgledala je kao da ima šesnaest godina. Ruke su joj bile svezane, kao i ostalima. Bila je bucmasta, crvenokosa i lijepa. Nosila je Regininu uniformu.
  U rukama je imala crne krunice, s kojih je nedostajalo tri tuceta perli.
  Na glavi je nosila krunu od trnja napravljenu od harmonike.
  Krv joj je curila niz lice u tankoj grimiznoj mreži.
  "Dovraga", viknuo je Byrne i udario šakom po haubi automobila.
  "Sve svoje argumente stavljam na Parkhursta", rekao je Buchanan. "U kombiju BOLO-a."
  Jessica je čula kako se ugasio dok je vozila u grad, svoju treću vožnju tog dana.
  "Vrana?" upitao je Byrne. "Prokleta kruna?"
  "Oporavlja se", rekao je John Shepherd.
  "Što misliš?"
  "Vidiš li vrata?" Shepard je usmjerio svjetiljku prema unutarnjim vratima, vratima koja su vodila do samog muzeja.
  "Što je s njima?" upitao je Byrne.
  "Ova vrata se zovu Vrata pakla", rekao je. "Ovaj gad je pravo umjetničko djelo."
  "Slika", rekao je Byrne. "Blakeova slika."
  "Da."
  "To nam govori gdje će se naći sljedeća žrtva."
  Za detektiva za ubojstva, jedina stvar gora od ostajanja bez tragova je igra. Kolektivni bijes na mjestu zločina bio je opipljiv.
  "Djevojka se zove Bethany Price", rekao je Tony Park, pregledavajući svoje bilješke. "Njezina majka prijavila je njezin nestanak danas poslijepodne. Bila je u postaji Šeste policijske postaje kad je stigao poziv. To je ona."
  Pokazao je na ženu u kasnim dvadesetima, odjevenu u smeđi kabani ogrtač. Podsjetila je Jessicu na one ljude u šoku koje vidite u stranim vijestima odmah nakon eksplozije autobombe. Izgubljene, bez riječi, shrvane.
  "Koliko je dugo nestala?" upitala je Jessica.
  "Nije se danas vratila kući iz škole. Svatko tko ima kćeri u srednjoj ili osnovnoj školi jako je nervozan."
  "Hvala medijima", rekao je Shepard.
  Byrne je počeo koračati.
  "Što je s tipom koji je zvao 911?" upitao je Shepard.
  Pak je pokazao na čovjeka koji je stajao iza jednog od patrolnih automobila. Imao je oko četrdeset godina i bio je dobro odjeven: tamnoplavo odijelo s tri gumba i kravatu s oznakom kluba.
  "Zove se Jeremy Darnton", rekao je Pack. "Rekao je da je vozio 64 kilometra na sat kada je prolazio. Sve što je vidio bila je žrtva koju je čovjek nosio na ramenu. Dok se uspio zaustaviti i okrenuti, čovjeka je više nije bilo."
  "Nema opisa ovog čovjeka?" upitala je Jessica.
  Pak je odmahnuo glavom. "Bijela košulja ili jakna. Tamne hlače."
  "To je to?"
  "To je sve."
  "Takav je svaki konobar u Philadelphiji", rekao je Byrne. Vratio se svom tempu. "Želim ovog tipa. Želim dokrajčiti ovog gada."
  "Svi to radimo, Kevine", rekao je Shepard. "Uhvatit ćemo ga."
  "Parkhurst me prevario", rekla je Jessica. "Znao je da neću doći sama. Znao je da ću dovesti konjicu. Pokušavao nas je omesti."
  "I učinio je to", rekao je Shepherd.
  Nekoliko minuta kasnije, svi su prišli žrtvi dok je Tom Weirich ušao kako bi obavio preliminarni pregled.
  Weirich joj je provjerio puls i proglasio je mrtvu. Zatim joj je pogledao zapešća. Svako je imalo davno zacijelio ožiljak - zmijoliki sivi greben, grubo odrezan sa strane, otprilike dva i pol centimetra ispod dlana.
  U nekom trenutku tijekom proteklih nekoliko godina, Bethany Price pokušala je samoubojstvo.
  Dok su svjetla pola tuceta patrolnih automobila treperila preko kipa Mislioca, dok se gomila nastavljala okupljati i kiša postajala sve jača, ispirući dragocjeno znanje, jedan je čovjek u gomili promatrao, čovjek koji je nosio duboko i tajno znanje o strahotama koje su zadesile kćeri Philadelphije.
  OceanofPDF.com
  39
  UTORAK, 22:25
  Svjetla na licu kipa su prekrasna.
  Ali nije tako lijepa kao Bethany. Nježne bijele crte lica daju joj izgled tužnog anđela, koji sjaji poput zimskog mjeseca.
  Zašto to ne zataškaju?
  Naravno, kad bi samo shvatili koliko je Bethanyna duša mučena, ne bi bili toliko uzrujani.
  Moram priznati da osjećam veliko uzbuđenje dok stojim među dobrim građanima svog grada i sve ovo promatram.
  Nikad u životu nisam vidio toliko policijskih automobila. Blješteća svjetla osvjetljavaju bulevar poput karnevala u tijeku. Atmosfera je gotovo svečana. Okupilo se šezdesetak ljudi. Smrt uvijek privlači. Poput vrtuljka. Približimo se, ali ne previše.
  Nažalost, jednog dana svi postajemo bliži, htjeli mi to ili ne.
  Što bi mislili kad bih otkopčao kaput i pokazao im što imam sa sobom? Pogledam desno. Pored mene stoji bračni par. Izgledaju kao da imaju oko četrdeset pet godina, bijelci, bogati, dobro odjeveni.
  "Imaš li pojma što se ovdje dogodilo?" pitam muža.
  Pogleda me, brzo od glave do pete. Ne vrijeđam. Ne prijetim. "Nisam siguran", kaže. "Ali mislim da su pronašli drugu djevojku."
  "Još jedna djevojka?"
  "Još jedna žrtva ovih... psihotičnih perli."
  Pokrijem usta od užasa. "Ozbiljno? Baš ovdje?"
  Svečano klimaju glavom, uglavnom iz samodopadnog osjećaja ponosa što su baš oni objavili vijest. To su ljudi koji gledaju Entertainment Tonight i odmah jure prema telefonu kako bi prvi obavijestili prijatelje o smrti neke slavne osobe.
  "Stvarno se nadam da će ga uskoro uhvatiti", kažem.
  "Neće", kaže žena. Nosi skupi bijeli vuneni kardigan. Nosi skupi kišobran. Ima najsitnije zube koje sam ikad vidjela.
  "Zašto si to rekao?" pitam.
  "Između nas", kaže ona, "policija nije uvijek najoštriji nož u ladici."
  Gledam joj bradu, lagano opuštenu kožu na vratu. Zna li da bih mogao upravo sada pružiti ruku, uzeti joj lice u ruke i u jednoj sekundi joj slomiti leđnu moždinu?
  Želim. Stvarno želim.
  Arogantna, samodopadna kučka.
  Trebao bih. Ali neću.
  Imam posao.
  Možda ću ih odvesti kući i posjetiti je kad sve ovo završi.
  OceanofPDF.com
  40
  UTORAK, 22:30
  Mjesto zločina protezalo se pedesetak metara u svim smjerovima. Promet na bulevaru sada je bio ograničen na jednu traku. Dva policajca u uniformama regulirala su promet.
  Byrne i Jessica su gledali kako Tony Park i John Shepherd daju upute
  Odjel za mjesto zločina. Bili su glavni detektivi na ovom slučaju, iako je bilo jasno da će ga uskoro preuzeti operativna skupina. Jessica se naslonila na jedan od patrolnih automobila, pokušavajući shvatiti ovu noćnu moru. Pogledala je Byrnea. Bio je u zoni, na jednom od svojih mentalnih izleta.
  U tom trenutku, muškarac je istupio iz gomile. Jessica ga je krajičkom oka vidjela kako se približava. Prije nego što je stigla reagirati, napao ju je. Okrenula se obrambeno.
  Bio je to Patrick Farrell.
  "Zdravo", rekao je Patrick.
  Isprva je njegova prisutnost na mjestu događaja bila toliko neumjesna da je Jessica pomislila da je to muškarac koji sliči Patricku. Bio je to jedan od onih trenutaka kada netko tko predstavlja jedan dio tvog života uđe u drugi dio tvog života i odjednom sve djeluje pomalo čudno, pomalo nadrealno.
  "Bok", rekla je Jessica, iznenađena zvukom vlastitog glasa. "Što radiš ovdje?"
  Stojeći samo nekoliko metara dalje, Byrne je zabrinuto pogledao Jessicu, kao da pita: "Je li sve u redu?" U ovakvim trenucima, s obzirom na njihovu svrhu ovdje, svi su bili pomalo napeti, malo manje vjerujući nepoznatom licu.
  "Patrick Farrell, moj partner Kevin Byrne", rekla je Jessica pomalo suhoparno.
  Dvojica muškaraca rukovala su se. Na čudan trenutak, Jessica je osjetila zebnju zbog njihova susreta, iako nije imala pojma zašto. To je pogoršao kratki bljesak u očima Kevina Byrnea dok su se dvojica muškaraca rukovala, prolazna slutnja koja je nestala jednako brzo kao što se i pojavila.
  "Išao sam prema sestrinoj kući u Manayunku. Vidio sam bljeskajuća svjetla i stao", rekao je Patrick. "Bojim se da je to bio Pavlovsky."
  "Patrick je liječnik hitne pomoći u bolnici St. Joseph", rekla je Jessica Byrneu.
  Byrne je kimnuo, možda priznajući teškoće traumatologa, možda priznajući da dijele zajedničku viziju dok su njih dvojica svakodnevno liječili krvave rane grada.
  "Prije nekoliko godina vidio sam hitnu pomoć na autocesti Schuylkill. Zaustavio sam se i izveo hitnu trahealnu intervenciju. Od tada više nikad nisam uspio proći pored stroboskopskog svjetla."
  Byrne je prišao bliže i snizio glas. "Kad uhvatimo ovog tipa, ako se pritom ozbiljno ozlijedi i završi u vašim kolima hitne pomoći, ne žurite s liječenjem, u redu?"
  Patrick se nasmiješio. "Nema problema."
  Buchanan se približio. Izgledao je kao čovjek s težinom gradonačelnika od deset tona na leđima. "Idite kući. Oboje", rekao je Jessici i Byrneu. "Ne želim vas dvoje vidjeti do četvrtka."
  Nije dobio nikakve prigovore ni od jednog detektiva.
  Byrne je uzeo mobitel i rekao Jessici: "Oprosti. Isključio sam ga. Neće se ponoviti."
  "Ne brini se zbog toga", rekla je Jessica.
  "Ako želiš razgovarati, danju ili noću, nazovi."
  "Hvala."
  Byrne se okrenuo prema Patricku. "Drago mi je, doktore."
  "Zadovoljstvo mi je", rekao je Patrick.
  Byrne se okrenuo, provukao se ispod žute trake i vratio se do svog auta.
  "Slušaj", rekla je Jessica Patricku. "Ostat ću ovdje neko vrijeme, u slučaju da im zatreba toplo tijelo za prikupljanje informacija."
  Patrick je pogledao na sat. "To je super. Ipak ću vidjeti sestru."
  Jessica ga je dodirnula po ruci. "Zašto me ne nazoveš kasnije? Ne bih se trebala dugo zadržati."
  "Jesi li siguran?"
  "Apsolutno ne", pomislila je Jessica.
  "Apsolutno."
  
  PATRICK JE U JEDNOJ ČAŠI IMAO BOCU MERLOT-A, A U DRUGOJ BOCU GODIVAS ČOKOLADNIH TARTUFA.
  "Nema cvijeća?" upitala je Jessica namignuvši. Otvorila je ulazna vrata i pustila Patricka unutra.
  Patrick se nasmiješio. "Nisam se mogao popeti preko ograde u Morris Arboretumu", rekao je. "Ali ne zato što nisam pokušao."
  Jessica mu je pomogla skinuti mokri kaput. Crna kosa mu je bila zapetljana na vjetru, sjajila se od kapi kiše. Čak i vjetrom šiban i mokar, Patrick je bio opasno seksi. Jessica je pokušala odgurnuti tu misao, iako nije imala pojma zašto.
  "Kako je tvoja sestra?" upitala je.
  Claudia Farrell Spencer bila je kardiokirurginja kakva je Patricku bilo suđeno postati, sila prirode koja je ispunila sve ambicije Martina Farrella. Osim dijela o tome da je bio dječak.
  "Trudna i kučkasta kao ružičasta pudlica", rekao je Patrick.
  "Koliko je daleko otišla?"
  "Rekla je oko tri godine", rekao je Patrick. "Zapravo, osam mjeseci. Velika je otprilike kao Humvee."
  "Nadam se da si joj to rekla. Trudnice jednostavno obožavaju kad im se govori da su ogromne."
  Patrick se nasmijao. Jessica je uzela vino i čokoladu i stavila ih na stol u hodniku. "Ja ću uzeti čaše."
  Dok se okretala da ode, Patrick ju je uhvatio za ruku. Jessica se okrenula prema njemu. Našli su se licem u lice u malom hodniku, prošlost između njih, sadašnjost visjela o niti, trenutak se protezao pred njima.
  "Bolje pazi, doktorice", rekla je Jessica. "Skupljam toplinu."
  Patrik se nasmiješio.
  "Netko bi trebao nešto poduzeti", pomislila je Jessica.
  Patrik je to učinio.
  Obgrlio je Jessicu oko struka i privukao je bliže, gestom čvrstom, ali ne i upornom.
  Poljubac je bio dubok, spor i savršen. U početku je Jessici bilo teško povjerovati da ljubi nekoga u vlastitom domu osim svog muža. Ali onda se pomirila s činjenicom da Vincent nije imao problema s prevladavanjem ove prepreke s Michelle Brown.
  Nije imalo smisla pitati se je li to ispravno ili pogrešno.
  Osjećalo se ispravno.
  Kad ju je Patrick odveo do sofe u dnevnoj sobi, osjećala se još bolje.
  OceanofPDF.com
  41
  SRIJEDA, 1:40
  O CHO RIOS, mali reggae klub u North Libertiesu, zatvarao se. DJ je trenutno puštao glazbu u pozadini. Na plesnom podiju bilo je samo nekoliko parova.
  Byrne je prešao sobu i razgovarao s jednim od barmena, koji je nestao kroz vrata iza pulta. Nakon trenutka, iza plastičnih perli pojavio se muškarac. Kad je muškarac ugledao Byrnea, lice mu se ozarilo.
  Gauntlett Merriman bio je u ranim četrdesetima. Postigao je veliki uspjeh s Champagne Posseom u 1980-ima, u jednom trenutku posjedujući kuću u nizu u Community Hillu i kuću na plaži na obali Jerseyja. Njegovi dugi, bijeli dreadlocksi, čak i u ranim dvadesetima, bili su zaštitna pojava u klubovima i Roundhouseu.
  Byrne se prisjetio da je Gauntlett nekoć posjedovao Jaguar XJS boje breskve, Mercedes 380 SE boje breskve i BMW 635 CSi boje breskve. Sve ih je parkirao ispred svoje kuće u Delanceyju, blistavih u jarko kromiranim ratkapama i po mjeri izrađenim zlatnim ukrasima na haubi u obliku listova marihuane, samo da bi izludio bijelce. Očito nije izgubio oko za boje. Te večeri nosio je laneno odijelo boje breskve i kožne sandale boje breskve.
  Byrne je čuo vijesti, ali nije bio spreman susresti duha Gauntletta Merrimana.
  Gauntlett Merriman bio je duh.
  Činilo se da je kupio cijelu torbu. Lice i ruke bili su mu prekriveni Kaposijevim zapešćima, koja su poput grančica stršila iz rukava njegova kaputa. Njegov blještavi Patek Philippe sat izgledao je kao da će svakog trena otpasti.
  Ali unatoč svemu tome, on je i dalje bio Gauntlett. Mačo, stoički i žilavi Gauntlett. Čak i u ovom kasnom razdoblju, želio je da svijet zna da je stigao do virusa. Druga stvar koju je Byrne primijetio nakon koščatog lica čovjeka koji je hodao prema njemu raširenih ruku bila je ta da je Gauntlett Merriman nosio crnu majicu s velikim bijelim slovima na kojima je pisalo:
  NISAM GEJ!
  Dvojica muškaraca su se zagrlila. Gauntlett se osjećao krhko pod Byrneovim stiskom, poput suhe cijepne grančice, spremne puknuti pod najmanjim pritiskom. Sjeli su za stol u kutu. Gauntlett je pozvao konobara, koji je Byrneu donio burbon, a Gauntlettu Pellegrino.
  "Jesi li prestao piti?" upitao je Byrne.
  "Dvije godine", rekao je Gauntlett. "Lijekovi, čovječe."
  Byrne se nasmiješio. Dovoljno je dobro poznavao Gauntletta. "Čovječe", rekao je. "Sjećam se kad se kod veterinara mogao osjetiti miris linije od pedeset metara."
  "I ja sam se prije mogla jebati cijelu noć."
  - Ne, nisi mogao/mogla.
  Gauntlett se nasmiješio. "Možda sat vremena."
  Dvojica muškaraca namjestila su odjeću, uživajući u međusobnom društvu. Prošao je dugi trenutak. DJ je pustio pjesmu Ghetto Priesta.
  "Što je sa svim ovim, ha?" upitao je Gauntlett, mašući tankom rukom ispred lica i upalih prsa. "Kakve gluposti, to je to."
  Byrne je ostao bez riječi. "Žao mi je."
  Gauntlett je odmahnuo glavom. "Imao sam vremena", rekao je. "Ne žalim ni za čim."
  Pijuckali su pića. Gauntlett je zašutio. Znao je proceduru. Policajci su uvijek policajci. Razbojnici su uvijek razbojnici. "Dakle, čemu dugujem zadovoljstvo vašeg posjeta, detektive?"
  "Tražim nekoga."
  Gauntlett je ponovno kimnuo. To je i očekivao.
  "Pank po imenu Diablo", rekao je Byrne. "Veliki gad, ima tetovaže po cijelom licu", rekao je Byrne. "Poznaješ ga?"
  "Da."
  - Imate li kakve ideje gdje ga mogu pronaći?
  Gauntlett Merriman je znao dovoljno da ne pita zašto.
  "Je li na svjetlu ili u sjeni?" upitao je Gauntlett.
  "Sjena."
  Gauntlett je pogledao po plesnom podiju - dugim, sporim pogledom koji je njegovoj usluzi dao težinu koju je zaslužila. "Vjerujem da vam u tome mogu pomoći."
  - Samo moram razgovarati s njim.
  Gauntlett je podigao mršavu ruku. "Ston a riva battan nuh Know sunhat", rekao je, duboko uronivši u svoj jamajčanski naglasak.
  Byrne je to znao. Kamen na dnu rijeke ne zna da sunce grije.
  "Cijenim to", dodao je Byrne. Zaboravio je spomenuti da Gauntlett to zadrži za sebe. Broj mobitela napisao je na poleđinu posjetnice.
  "Nimalo." Otpio je gutljaj vode. "I ja uvijek radim curry."
  Gauntlett se malo nesigurno digao od stola. Byrne mu je htio pomoći, ali znao je da je Gauntlett ponosan čovjek. Gauntlett se pribrao. "Nazvat ću te."
  Dvojica muškaraca su se ponovno zagrlila.
  Kad je Byrne stigao do vrata, okrenuo se i u gomili ugledao Gauntletta, pomislivši: "Umirući čovjek zna svoju budućnost."
  Kevin Byrne je bio ljubomoran na njega.
  OceanofPDF.com
  42
  SRIJEDA, 2:00 SATI
  "JA SAM GOSPODIN MASS?" upitao je slatki glas na telefonu.
  "Bok, ljubavi", rekao je Simon, izlijevajući se po sjevernom Londonu. "Kako si?"
  "U redu, hvala vam", rekla je. "Što mogu učiniti za vas večeras?"
  Simon je koristio tri različite službe za pomoć. U ovom slučaju, StarGals, bio je Kingsley Amis. "Strašno sam usamljen."
  "Zato smo ovdje, gospodine Amis", rekla je. "Jeste li bili nestašan dječak?"
  "Strašno nestašan", rekao je Simon. "I zaslužujem biti kažnjen."
  Dok je čekao da djevojka stigne, Simon je preletio pogledom odlomak s prve stranice izvješća sljedećeg dana. Imao je naslovnicu, kao što je imao sve dok nije uhvaćen Ubojica s krunicom.
  Nekoliko minuta kasnije, ispijajući Stoli, uvezao je fotografije s fotoaparata u prijenosno računalo. Bože, kako je volio ovaj dio, kada je sva njegova oprema bila sinkronizirana i radila.
  Srce mu je malo brže zakucalo dok su se na ekranu pojavljivale pojedinačne fotografije.
  Nikada prije nije koristio funkciju motora na svom digitalnom fotoaparatu, koja mu je omogućavala brzo snimanje niza fotografija bez ponovnog punjenja. Radilo je savršeno.
  Ukupno je imao šest fotografija Kevina Byrnea kako izlazi s praznog zemljišta u Grays Ferryju, kao i nekoliko teleobjektivnih snimaka u Rodinovom muzeju.
  Nema sastanaka iza kulisa s dilerima cracka.
  Još ne.
  Simon je zatvorio laptop, brzo se istuširao i natočio si još nekoliko centimetara Stolija.
  Dvadeset minuta kasnije, dok se spremao otvoriti vrata, pitao se tko će biti s druge strane. Kao i uvijek, bila bi plavuša, dugih nogu i vitka. Nosila bi kariranu suknju, tamnoplavu jaknu, bijelu bluzu, čarape do koljena i mokasine. Čak je nosila i torbu za knjige.
  Bio je stvarno jako nestašan dječak.
  OceanofPDF.com
  43
  SRIJEDA, 9:00 SATI.
  "SVE ŠTO VAM TREBA", rekao je Ernie Tedesco.
  Ernie Tedesco bio je vlasnik male tvrtke za pakiranje mesa, Tedesco and Sons Quality Meats, u Pennsportu. On i Byrne sprijateljili su se nekoliko godina ranije kada je Byrne riješio niz krađa kamiona za njega. Byrne je otišao kući s namjerom da se istušira, nešto pojede i izvuče Ernieja iz kreveta. Umjesto toga, istuširao se, sjeo na rub kreveta i sljedeće čega se sjeća jest da je bilo šest ujutro.
  Ponekad tijelo kaže ne.
  Dvojica muškaraca zagrlila su se na macho način: stisnuli su ruke, zakoračili naprijed i snažno se pljesnuli po leđima. Erniejeva tvornica bila je zatvorena zbog obnove. Nakon što ode, Byrne će ostati sam.
  "Hvala, stari", rekao je Byrne.
  "Bilo što, bilo kada, bilo gdje", odgovorio je Ernie. Prošao je kroz ogromna čelična vrata i nestao.
  Byrne je cijelo jutro slušao policijsku glazbu. Nije bilo poziva o tijelu pronađenom u Gray's Ferry Alleyju. Još ne. Sirena koju je čuo prethodne noći bila je samo još jedan poziv.
  Byrne je ušao u jedan od ogromnih ormara za meso, hladnu prostoriju u kojoj su komadi govedine visjeli na kukama i pričvršćivani za stropne letve.
  Stavio je rukavice i odmaknuo goveđi trup nekoliko metara od zida.
  Nekoliko minuta kasnije, otvorio je ulazna vrata i krenuo prema svom automobilu. Zaustavio se na gradilištu za rušenje u Delawareu, gdje je pokupio desetak cigli.
  Vrativši se u sobu za obradu, pažljivo je složio cigle na aluminijsku kolicu i postavio je kolicu iza okvira za vješanje. Odmaknuo se i pregledao putanju. Sve je bilo pogrešno. Preslagivao je cigle iznova i iznova dok nije uspio.
  Skinuo je vunene rukavice i navukao lateks. Iz džepa kaputa izvukao je oružje, srebrni Smith & Wesson koji je uzeo Diablu one noći kad je doveo Gideona Pratta. Ponovno je pogledao po sobi za obradu.
  Duboko je udahnuo, odmaknuo se nekoliko metara i zauzeo stav za pucanje, poravnavajući tijelo s metom. Napeo je čekić i opalio. Eksplozija je bila glasna, odjekujući od armature od nehrđajućeg čelika i odjekujući od keramičkih pločica na zidovima.
  Byrne je prišao ljuljajućem lešu i pregledao ga. Ulazna rana bila je mala, jedva vidljiva. Izlaznu ranu bilo je nemoguće pronaći u naborima masnoće.
  Kao što je i planirano, metak je pogodio hrpu cigli. Byrne ga je pronašao na podu, odmah pored kanalizacije.
  Baš tada, njegov prijenosni radio se začuo. Byrne je pojačao zvuk. Bio je to radio poziv koji je čekao. Radio poziv kojeg se užasavao.
  Izvještaj o pronađenom tijelu u Grays Ferryju.
  Byrne je vratio trup govedine na mjesto gdje ga je pronašao. Prvo je oprao zrno izbjeljivačem, zatim najtoplijom vodom koju su mu ruke mogle podnijeti, a zatim ga je osušio. Bio je oprezan, puneći pištolj Smith & Wesson metkom s potpuno metalnom oblogom. Šuplji vrh bi nosio vlakna dok je prolazio kroz žrtvinu odjeću, a Byrne to nije mogao ponoviti. Nije bio siguran koliko truda forenzičari planiraju uložiti u ubijanje još jednog bandita, ali svejedno je morao biti oprezan.
  Izvukao je plastičnu vrećicu, onu kojom je prethodne noći skupljao krv. Ubacio je čisti metak unutra, zatvorio vrećicu, pokupio cigle, ponovno pogledao po sobi i otišao.
  Imao je sastanak u Grays Ferryju.
  OceanofPDF.com
  44
  SRIJEDA, 9:15
  Drveće koje je okruživalo stazu koja se vijugala kroz park Pennypack naprezalo je pupoljke. Bila je to popularna staza za trčanje, a ovog svježeg proljetnog jutra trkači su se okupljali u mnoštvu.
  Dok je Jessica trčala, događaji od prethodne noći prošli su joj kroz glavu. Patrick je otišao malo poslije tri sata. Otišli su najdalje što su mogli dvoje međusobno predanih odraslih osoba bez vođenja ljubavi - korak za koji su se oboje u sebi složili da nisu spremni.
  Sljedeći put, pomislila je Jessica, možda neće biti tako odrasla u vezi svega.
  Još ga je uvijek mogla namirisati na svom tijelu. Još ga je uvijek mogla osjetiti na vrhovima prstiju, na usnama. Ali te su osjećaje potisnuli užasi rada.
  Ubrzala je korak.
  Znala je da većina serijskih ubojica ima obrazac - razdoblje hlađenja između ubojstava. Tko god je to učinio, bio je u bijesu, u završnoj fazi pijanstva, pijanstva koje bi, najvjerojatnije, završilo njihovom vlastitom smrću.
  Žrtve su se fizički razlikovale. Tessa je bila mršava i plavuša. Nicole je bila gotičarka s crnom kosom i piercingom. Bethany je bila krupna.
  Trebao ih je znati.
  Dodajte tome fotografije Tesse Wells pronađene u njegovom stanu i Brian Parkhurst postaje glavni osumnjičenik. Je li izlazio sa sve tri žene?
  Čak i da je uopće bilo tako, najveće pitanje je ostalo. Zašto je to učinio? Jesu li te djevojke odbile njegove ponude? Prijetile su da će sve iznijeti u javnost? Ne, pomislila je Jessica. Negdje u njegovoj prošlosti sigurno je postojao obrazac nasilja.
  S druge strane, kad bi mogla razumjeti način razmišljanja čudovišta, znala bi i zašto.
  Međutim, svatko čija je patologija religijskog ludila sezala tako duboko vjerojatno je već djelovao na ovaj način. Ipak, nijedna baza podataka o kriminalu nije otkrila ni približno sličan način djelovanja u području Philadelphije, ili bilo gdje u blizini, što se toga tiče.
  Jučer se Jessica vozila niz Frankford Avenue Northeast, blizu Primrose Roada, i prošla pored crkve sv. Katarine Sienske. Crkva sv. Katarine bila je umrljana krvlju prije tri godine. Zabilježila je da istraži incident. Znala je da se hvata za slamku, ali slamka je bila sve što su u tom trenutku imali. Mnogi su slučajevi podneseni zbog tako slabe veze.
  U svakom slučaju, njihov počinitelj je imao sreće. Pokupio je tri djevojke na ulicama Philadelphije, a nitko to nije primijetio.
  U redu, pomisli Jessica. Krenimo od početka. Njegova prva žrtva bila je Nicole Taylor. Ako je to bio Brian Parkhurst, znali su gdje je upoznao Nicole. U školi. Ako je to bio netko drugi, morao je upoznati Nicole negdje drugdje. Ali gdje? I zašto je bila meta? Intervjuirali su dvije osobe iz St. Josepha koje su posjedovale Ford Windstar. Obje su bile žene; jedna u kasnim pedesetima, druga samohrana majka troje djece. Nijedna nije točno odgovarala profilu.
  Je li to bio netko na putu kojim je Nicole išla u školu? Ruta je bila pažljivo isplanirana. Nitko nije vidio nikoga kako se mota oko Nicole.
  Je li to bio obiteljski prijatelj?
  I ako je tako, kako je izvođač poznavao druge dvije djevojke?
  Sve tri djevojke imale su različite liječnike i stomatologe. Nijedna od njih nije se bavila sportom, pa nisu imale trenere ni instruktore tjelesnog odgoja. Imale su različite ukuse u odjeći, glazbi i praktički svemu.
  Svako pitanje je približavalo odgovor jednom imenu: Brian Parkhurst.
  Kada je Parkhurst živjela u Ohiju? Mentalno je odlučila provjeriti s policijom Ohija ima li neriješenih ubojstava sa sličnim obrascem u tom razdoblju. Jer da je bilo...
  Jessica nikada nije dovršila tu misao jer se, dok je skretala u zavoj na stazi, spotaknula o granu koja je pala s jednog od stabala tijekom noćne oluje.
  Pokušala je, ali nije uspjela povratiti ravnotežu. Pala je licem prema naprijed i prevrnula se na leđa preko mokre trave.
  Čula je ljude kako se približavaju.
  Dobrodošli u Selo Poniženja.
  Prošlo je puno vremena otkako je išta prolila. Shvatila je da njezina ljubav prema boravku na mokrom tlu u javnosti nije rasla tijekom godina. Kretala se polako i pažljivo, pokušavajući utvrditi je li što slomljeno ili barem nategnuto.
  "Jesi li dobro?"
  Jessica je podigla pogled sa svog mjesta. Muškarac koji je postavljao pitanja prišao joj je s dvije žene srednjih godina, obje s iPodima pričvršćenima za torbice oko struka. Sve su bile odjevene u visokokvalitetnu odjeću za trčanje, identična odijela s reflektirajućim prugama i patentnim zatvaračima na rubovima. Jessica, u svojim čupavim trenirkama i iznošenim Puma tenisicama, osjećala se kao aljkava.
  "Dobro sam, hvala", rekla je Jessica. Bila je. Naravno, ništa nije bilo slomljeno. Mekana trava ublažila je njezin pad. Osim nekoliko mrlja od trave i povrijeđenog ega, bila je neozlijeđena. "Ja sam gradska inspektorica žira. Samo radim svoj posao."
  Muškarac se nasmiješio, prišao i pružio ruku. Imao je oko trideset godina, bio je plavokos i zgodan na sveukupan način. Prihvatila je ponudu, ustala i otresla se. Obje žene su se značajno nasmiješile. Cijelo su vrijeme trčale u mjestu. Kad je Jessica slegnula ramenima, sve smo dobile udarac po glavi, zar ne? Kao odgovor, nastavile su svojim putem.
  "I ja sam nedavno teško pao", rekao je čovjek. "Dolje, blizu zgrade glazbe. Spotaknuo sam se o dječju plastičnu kantu. Mislio sam da sam sigurno slomio desnu ruku."
  "Šteta, zar ne?"
  "Nimalo", rekao je. "To mi je dalo priliku da budem jedno s prirodom."
  Jessica se nasmiješila.
  "Nabaci mi se osmijeh!" rekao je muškarac. "Obično sam puno nespretniji s lijepim ženama. Obično mi trebaju mjeseci da se nabaci osmijeh."
  Evo dolazi red, pomislila je Jessica. Ipak, izgledao je bezopasno.
  "Smeta li ti ako trčim s tobom?" upitao je.
  "Skoro sam gotova", rekla je Jessica, iako to nije bila istina. Imala je osjećaj da je ovaj tip pričljiv, a osim činjenice da nije voljela pričati dok trči, imala je mnogo toga o čemu je trebala razmišljati.
  "Nema problema", rekao je čovjek. Njegovo lice je govorilo drugačije. Izgledalo je kao da ga je udarila.
  Sad joj je bilo loše. Zaustavio se da joj pomogne, a ona ga je prilično neceremonijalno zaustavila. "Ostala mi je još otprilike milju", rekla je. "Kojim tempom ideš?"
  "Volim držati glukometar baš kad imam infarkt miokarda."
  Jessica se ponovno nasmiješila. "Ne znam CPR", rekla je. "Ako se uhvatiš za prsa, bojim se da ćeš ostati sama."
  "Ne brini. Imam Plavi križ", rekao je.
  I s tim riječima, polako su se kretali stazom, spretno izbjegavajući jabuke na cesti, topla, pjegava sunčeva svjetlost treperila je kroz drveće. Kiša je na trenutak prestala, a sunce je osušilo zemlju.
  "Slavite li Uskrs?" upitao je čovjek.
  Da je mogao vidjeti njezinu kuhinju s pola tuceta kompleta za bojanje jaja, vrećicama uskrsne trave, gumenim bombonima, kremastim jajima, čokoladnim zečićima i malim žutim sljezovim kolačićima, nikada ne bi postavio to pitanje. "Naravno, da."
  "Osobno, ovo mi je najdraži praznik u godini."
  "Zašto je to tako?"
  "Nemojte me krivo shvatiti. Volim Božić. Samo što je Uskrs vrijeme... ponovnog rođenja, pretpostavljam. Rasta."
  "To je dobar način da se na to gleda", rekla je Jessica.
  "O, koga ja zavaravam?" rekao je. "Samo sam ovisan o Cadburyjevim čokoladnim jajima."
  Jessica se nasmijala. "Učlani se u klub."
  Trčali su u tišini otprilike četvrt milje, zatim su skrenuli u blagi zavoj i krenuli ravno niz dugu cestu.
  "Mogu li vam postaviti pitanje?" upitao je.
  "Sigurno."
  - Zašto misliš da bira katolkinje?
  Riječi su bile poput malja u Jessicinim prsima.
  Jednim tečnim pokretom izvukla je Glock iz futrole. Okrenula se, udarila desnom nogom i izbila čovjeku noge ispod njega. U djeliću sekunde, bacila ga je na zemlju, udarivši ga u lice i prislonivši mu pištolj na potiljak.
  - Ne miči se, dovraga.
  "Ja samo-"
  "Začepi."
  Sustiglo ih je još nekoliko trkača. Izrazi njihovih lica govorili su cijelu priču.
  "Ja sam policajka", rekla je Jessica. "Molim vas, odmaknite se."
  Trkači su postali sprinteri. Svi su pogledali Jessicin pištolj i potrčali niz stazu što su brže mogli.
  - Ako mi samo dopustiš...
  "Jesam li mucao? Rekao sam ti da zašutiš."
  Jessica je pokušala doći do daha. Kad je uspjela, upitala je: "Tko si ti?"
  Nije imalo smisla čekati odgovor. Osim toga, činjenica da joj je koljeno bilo na njegovom potiljku, a lice mu je bilo udareno u travu vjerojatno je spriječila bilo kakav odgovor.
  Jessica je otvorila stražnji džep muškarčeve trenirke i izvukla najlonski novčanik. Otvorila ga je. Vidjela je novinarsku iskaznicu i poželjela je još jače povući okidač.
  Izvješće Simona Edwarda Closea.
  Kleknula je na njegov potiljak malo duže, malo jače. U ovakvim trenucima, poželjela je da ima 210 funti.
  "Znaš li gdje je Roundhouse?" upitala je.
  "Da, naravno. Ja-"
  "U redu", rekla je Jessica. "Evo kako će biti. Ako želiš razgovarati sa mnom, idi preko ureda za odnose s javnošću tamo. Ako je previše važno, kloni mi se lica."
  Jessica je smanjila pritisak na njegovoj glavi za nekoliko unci.
  "Sad ću ustati i otići do auta. Onda ću napustiti park. Ti ćeš ostati na ovom mjestu dok ne odem. Razumiješ li me?"
  "Da", odgovorio je Simon.
  Svom težinom mu je naslonila glavu. "Ozbiljna sam. Ako se pomakneš, ako i samo podigneš glavu, odvest ću te na ispitivanje o ubojstvima s krunicom. Mogu te zatvoriti na sedamdeset i dva sata bez da ikome išta objasnim. Capiche?"
  "Ba-buka", rekao je Simon, a činjenica da je u ustima imao pola kilograma mokre trave ometala mu je pokušaj da progovori talijanski.
  Malo kasnije, dok je Jessica upalila auto i krenula prema izlazu iz parka, pogledala je natrag prema stazi. Simon je još uvijek bio tamo, licem prema dolje.
  Bože, kakav kreten.
  OceanofPDF.com
  45
  SRIJEDA, 10:45
  MJESTA ZLOČINA UVIJEK SU IZGLEDALA DRUGAČIJE NA DANU. Uličica je izgledala ljubazno i mirno. Na ulazu je stajalo nekoliko uniformiranih policajaca.
  Byrne je upozorio policajce i provukao se ispod trake. Kad su ga oba detektiva ugledala, svaki je mahnuo znakom ubojstva: dlanom prema dolje, lagano nagnutim prema tlu, a zatim ravno prema gore. Sve je u redu.
  Xavier Washington i Reggie Payne bili su partneri toliko dugo, pomislio je Byrne, da su se počeli slično odijevati i završavati jedno drugome rečenice poput starog bračnog para.
  "Svi možemo ići kući", rekao je Payne s osmijehom.
  "Što imaš?" upitao je Byrne.
  "Samo malo prorjeđivanje genskog fonda." Payne je povukao plastičnu foliju. "To je pokojni Marius Green."
  Tijelo je bilo u istom položaju u kojem ga je Byrne ostavio prethodne noći.
  "Skroz je prošlo." Payne je pokazao na Mariusove grudi.
  "Trideset osam?" upitao je Byrne.
  "Možda. Iako više izgleda kao devetka. Nisam još pronašao ni bakar ni metak."
  "Je li on JBM?" upitao je Byrne.
  "O da", odgovorio je Payne. "Marius je bio jako loš glumac."
  Byrne je pogledao uniformirane policajce koji su tražili metak. Pogledao je na sat. "Imam nekoliko minuta."
  "Oh, sad stvarno možemo ići kući", rekao je Payne. "Lice u igri."
  Byrne je prošao nekoliko metara prema kontejneru. Hrpa plastičnih vreća za smeće zaklanjala mu je pogled. Podigao je mali komad drveta i počeo pretraživati. Nakon što se uvjerio da ga nitko ne gleda, iz džepa je izvukao vrećicu, otvorio je, okrenuo naopako i ispustio krvavi metak na tlo. Nastavio je njuškati područje, ali ne previše pažljivo.
  Otprilike minutu kasnije vratio se do mjesta gdje su stajali Paine i Washington.
  "Moram uhvatiti svog psihopatu", rekao je Byrne.
  "Vidimo se kod kuće", odgovorio je Payne.
  "Shvatio sam", zaurlao je jedan od policajaca koji su stajali blizu kontejnera.
  Payne i Washington su izmijenili pljeskanja i otišli do mjesta gdje su bile uniforme. Pronašli su zrno.
  Činjenice: Metak je imao krv Mariusa Greena na sebi. Otkinuo se s cigle. Kraj priče.
  Ne bi bilo razloga za daljnju pretragu ili dublje kopanje. Metak bi sada bio zapakiran, označen i poslan balističkoj službi, gdje bi se izdala potvrda. Zatim bi se usporedio s drugim mecima pronađenim na mjestima zločina. Byrne je imao izrazit osjećaj da je Smith & Wesson koji je izvadio iz Diabla korišten u drugim sumnjivim pothvatima u prošlosti.
  Byrne je izdahnuo, pogledao u nebo i ušao u svoj auto. Samo još jedan detalj vrijedan spomena. Pronađi Diabla i prenesi mu mudrost da zauvijek napusti Philadelphiju.
  Zazvonio mu je pager.
  Nazvao je monsinjor Terry Pacek.
  Hitovi se nastavljaju nizati.
  
  SPORTSKI KLUB bio je najveći fitness klub u centru grada, smješten na osmom katu povijesnog Bellevuea, prekrasno uređene zgrade na uglu ulica Broad i Walnut.
  Byrne je pronašao Terryja Paceka u jednom od njegovih životnih ciklusa. Desetak sobnih bicikala bilo je poredano u kvadratu jedan nasuprot drugome. Većina ih je bila zauzeta. Iza Byrnea i Paceka, pljusak i cviljenje Nikeica na košarkaškom terenu ispod nadjačalo je zujanje traka za trčanje i šištanje bicikala, kao i stenjanje, stenjanje i gunđanje onih koji su u formi, onih koji su gotovo u formi i onih koji nikada neće biti u formi.
  "Monsignore", rekao je Byrne u znak pozdrava.
  Pachek nije prekidao ritam i nije se činio da na bilo koji način primjećuje Byrnea. Znojio se, ali nije teško disao. Brzi pogled na bicikl pokazao je da je već radio četrdeset minuta i još uvijek održava tempo od devedeset okretaja u minuti. Nevjerojatno. Byrne je znao da Pachek ima oko četrdeset pet godina, ali bio je u izvrsnoj formi, čak i za čovjeka deset godina mlađeg. Ovdje, bez sutane i ovratnika, u elegantnim Perry Ellis trenirkama i majici bez rukava, više je izgledao kao polako stareći tight end nego kao svećenik. Zapravo, polako stareći tight end - upravo je to Pachek i bio. Koliko je Byrne znao, Terry Pachek još uvijek je držao rekord Boston Collegea po broju prijema u jednoj sezoni. Nisu ga bez razloga prozvali "Isusovac John Mackey".
  Pogledavši po klubu, Byrne je uočio istaknutog voditelja vijesti kako puše na StairMasteru i nekoliko članova gradskog vijeća kako kuju planove na paralelnim trakama za trčanje. Svjesno je uvukao trbuh. Sutra će početi s kardio vježbama. Definitivno sutra. Ili možda prekosutra.
  Prvo je trebao pronaći Diabla.
  "Hvala vam što ste se sastali sa mnom", rekao je Pachek.
  "Nije problem", rekao je Byrne.
  "Znam da si zauzet čovjek", doda Pachek. "Neću te predugo zadržavati."
  Byrne je znao da je "Neću vas dugo zadržavati" šifra za "Udobno se smjestite, bit ćete ovdje neko vrijeme." Jednostavno je kimnuo i čekao. Trenutak je završio prazno. Zatim: "Što mogu učiniti za vas?"
  Pitanje je bilo retoričko koliko i mehaničko. Pasek je pritisnuo gumb "COOL" na svom biciklu i odvezao se. Skliznuo je sa sjedala i omotao ručnik oko vrata. I premda je Terry Pasek bio puno zategnutiji od Byrnea, bio je barem deset centimetara niži. Byrne je to smatrao jeftinom utjehom.
  "Ja sam osoba koja voli izbjegavati birokraciju kad god je to moguće", rekao je Pachek.
  "Što te navodi na pomisao da je to moguće u ovom slučaju?" upitao je Byrne.
  Pasek je nekoliko neugodnih sekundi zurio u Byrnea. Zatim se nasmiješio. "Prošetaj sa mnom."
  Pachek ih je odveo do dizala koje ih je odvezlo do mezanina na trećem katu i trake za trčanje. Byrne se nadao da riječi "Hodaj sa mnom" znače upravo to. Hodaj. Izašli su na tepihom prekrivenu stazu koja je kružila oko teretane u prizemlju.
  "Kako ide istraga?" upitao je Pachek dok su počeli hodati razumnim tempom.
  "Nisi me ovdje pozvao da me izvijestiš o statusu slučaja."
  "U pravu si", odgovorio je Pachek. "Čujem da je sinoć pronađena još jedna djevojka."
  "Nije to nikakva tajna", pomislio je Byrne. Bilo je čak i na CNN-u, što je značilo da ljudi na Borneu nedvojbeno znaju. Izvrsna reklama za Turističku zajednicu Philadelphije. "Da", rekao je Byrne.
  "I razumijem da je vaš interes za Briana Parkhursta i dalje velik."
  Blago rečeno. - Da, htjeli bismo razgovarati s njim.
  "U najboljem je interesu svih - posebno obitelji ovih ožalošćenih mladih djevojaka - da se ovaj luđak uhvati. I da je pravda zadovoljena. Poznajem dr. Parkhursta, detektiva. Teško mi je povjerovati da je imao ikakve veze s ovim zločinima, ali to nije na meni da odlučujem."
  "Zašto sam ovdje, monsignore?" Byrne nije bio raspoložen za palačnu politiku.
  Nakon dva puna kruga na traci za trčanje, našli su se natrag pred vratima. Pachek je obrisao znoj s glave i rekao: "Nađimo se dolje za dvadeset minuta."
  
  Z ANZIBAR BLUE BIO JE PREKRASAN JAZZ KLUB I RESTORAN U PODNOŽJU HOTELA BELLEVEUE, DIREKTNO ISPOD PREDVORJA HOTELA PARK HYATT, DEVET KATOVA ISPOD SPORTSKOG KLUBA. Byrne je naručio kavu za šankom.
  Pasek je ušao bistrih očiju, zajapuren nakon treninga.
  "Votka je izvrsna", rekao je barmenu.
  Naslonio se na pult pokraj Byrnea. Bez riječi, posegnuo je u džep. Pružio je Byrneu komad papira. Na njemu je bila adresa u zapadnoj Philadelphiji.
  "Brian Parkhurst posjeduje zgradu u Šezdeset prvoj ulici, blizu Marketa. Obnavlja je", rekao je Pachek. "Sada je tamo."
  Byrne je znao da ništa u ovom životu nije besplatno. Razmislio je o Pachekovoj poanti. "Zašto mi to govoriš?"
  - Tako je, detektive.
  "Ali vaša birokracija se ne razlikuje od moje."
  "Činio sam pravdu i sud: ne ostavljaj me mojim tlačiteljima", rekao je Pachek namignuvši. "Psalam sto deset."
  Byrne je uzeo komad papira. "Hvala vam."
  Pachek je otpio gutljaj votke. "Nisam bio ovdje."
  "Razumijem."
  "Kako ćeš objasniti primanje ove informacije?"
  "Prepusti to meni", rekao je Byrne. Zamolio je jednog od svojih doušnika da nazove Roundhouse i registrira to za otprilike dvadeset minuta.
  Vidio sam ga... tipa kojeg tražite... Vidio sam ga u području Cobbs Creeka.
  "Svi se mi borimo za dobro", rekao je Pachek. "Oružje biramo u ranoj dobi. Ti si odabrao pištolj i značku. Ja sam odabrao križ."
  Byrne je znao da Pacek prolazi kroz teško razdoblje. Da je Parkhurst bio njihov izvršitelj, Pacek bi bio taj koji bi podnio najveći teret kritika zbog toga što ga je Nadbiskupija uopće zaposlila - čovjeka koji je imao aferu s tinejdžericom i koji je bio smješten uz bok, možda, nekoliko tisuća drugih.
  S druge strane, što prije se uhvati Ubojica krunice - ne samo zbog filadelfijskim katolicima, već i zbog same Crkve - to bolje.
  Byrne je skliznuo sa stolca i nadvio se nad svećenikom. Bacio je deset funti na prečku.
  "Idi s Bogom", rekao je Pachek.
  "Hvala."
  Paček je kimnuo.
  "I, monsignore?" doda Byrne, navlačeći kaput.
  "Da?"
  "Ovo je Psalam jedan devetnaesti."
  OceanofPDF.com
  46
  SRIJEDA, 11:15
  JESSICA JE BILA U OČEVOJ KUHINJI i prala suđe kad je izbio "razgovor". Kao i u svim talijansko-američkim obiteljima, sve važno raspravljalo se, analiziralo, preispitivalo i rješavalo samo u jednoj prostoriji kuće. Kuhinji.
  Ovaj dan neće biti iznimka.
  Petar je instinktivno uzeo kuhinjsku krpu i sjeo pokraj svoje kćeri. "Jesi li se dobro zabavljala?" upitao je, a pravi razgovor koji je želio voditi skrivao se tik pod njegovim policijskim jezikom.
  "Uvijek", rekla je Jessica. "Cacciatore tete Carmelle me vraća u prošlost." Rekla je to, na trenutak izgubljena u pastelnoj nostalgiji djetinjstva u ovoj kući, u sjećanjima na one bezbrižne godine provedene na obiteljskim okupljanjima s bratom; na božićnu kupovinu u May'su, na utakmice Eaglesa na hladnom stadionu Veterans, na prvi put kada je vidjela Michaela u uniformi: tako ponosnog, tako uplašenog.
  Bože, kako joj je nedostajao.
  "... sopressata? (or) "... sopressata?"
  Očevo pitanje vratilo ju je u sadašnjost. "Žao mi je. Što si rekao, tata?"
  "Jesi li probao/la sopressatu?"
  "Ne."
  "Iz ovog svijeta. Od Chike. Napravit ću ti tanjur."
  Jessica nikad nije napustila zabavu u očevoj kući bez tanjura. I nitko drugi, što se toga tiče.
  - Želiš li mi reći što se dogodilo, Jess?
  "Ništa."
  Riječ je na trenutak lebdjela po sobi, a zatim naglo nestala, kao i uvijek kad bi to pokušala s ocem. On je uvijek znao.
  "Da, draga", rekao je Peter. "Reci mi."
  "Ništa," rekla je Jessica. "Znaš, uobičajeno. Posao."
  Petar je uzeo tanjur i obrisao ga. "Jesi li nervozan zbog ovoga?"
  "Ne."
  "Dobro."
  "Pretpostavljam da sam nervozna," rekla je Jessica, pružajući ocu još jedan tanjur. "Još više sam prestrašena do smrti."
  Petar se nasmijao. "Uhvatit ćeš ga."
  "Čini se da ne shvaćaš činjenicu da nikad u životu nisam radio u odjelu za ubojstva."
  "Možeš ti to."
  Jessica nije vjerovala, ali nekako kad joj je otac to rekao, zvučalo je istinito. "Znam." Jessica je oklijevala, a zatim upitala: "Mogu li te nešto pitati?"
  "Sigurno."
  - I želim da budeš potpuno iskren sa mnom.
  "Naravno, draga. Ja sam policajac. Uvijek govorim istinu."
  Jessica ga je pažljivo pogledala preko naočala.
  "U redu, to je riješeno", rekao je Peter. "Kako si?"
  - Imaš li ikakve veze s tim što sam završio u odjelu za ubojstva?
  - U redu je, Jess.
  "Jer ako jesi..."
  "Što?"
  "Pa, možda misliš da mi pomažeš, ali ne pomažeš. Postoji velika vjerojatnost da ću ovdje pasti na nogu."
  Peter se nasmiješio, pružio čistu, škripavu ruku i obuhvatio Jessicin obraz, kao što je to činio otkad je bila dijete. "Ne ovo lice", rekao je. "Ovo je lice anđela."
  Jessica je pocrvenjela i nasmiješila se. "Tata. Hej. Imam skoro trideset godina. Prestara sam za rutinu s Bellovom vizom."
  "Nikad", rekao je Petar.
  Šutjeli su trenutak. Zatim, kao što se i bojao, Peter je upitao: "Dobivate li sve što vam treba iz laboratorija?"
  "Pa, pretpostavljam da je to za sada to", rekla je Jessica.
  "Želiš li da nazovem?"
  "Ne!" odgovorila je Jessica malo čvršće nego što je namjeravala. "Mislim, još ne. Mislim, voljela bih, znaš..."
  "Želio bi to sam učiniti."
  "Da."
  - Što, jesmo li se tek sada ovdje upoznali?
  Jessica je ponovno pocrvenjela. Nikad nije uspjela prevariti oca. "Bit ću dobro."
  "Jesi li siguran?"
  "Da."
  "Onda to prepuštam tebi. Ako netko odugovlači, neka me nazove."
  "Hoću."
  Peter se nasmiješio i lagano poljubio Jessicu u vrh glave, baš kad su Sophie i njezina rođakinja drugog koljena Nanette upale u sobu, obje djevojčice s očima izbezumljenim od sveg šećera. Peter se ozario. "Sve moje djevojčice pod jednim krovom", rekao je. "Tko to radi bolje od mene?"
  OceanofPDF.com
  47
  SRIJEDA, 11:25
  Djevojčica se hihoće dok juri štene kroz mali, prepun park u ulici Catherine, provlačeći se kroz šumu nogu. Mi odrasli je promatramo, kružimo u blizini, uvijek budni. Mi smo štitovi od svjetskog zla. Pomisao na svu tragediju koja je mogla zadesiti tako malu osobu zapanjuje um.
  Zastane na trenutak, posegne u zemlju i izvadi blago neke djevojčice. Pažljivo ga pregleda. Njezini interesi su čisti i neokaljani pohlepom, posjedovanjem ili samodopadnošću.
  Što je Laura Elizabeth Richards rekla o čistoći?
  "Prekrasno svjetlo svete nevinosti sja poput aureole oko njezine pognute glave."
  Oblaci prijete kišom, ali za sada je južna Philadelphia obavijena zlatnim suncem.
  Štene protrči pored djevojčice, okrene se i gricka joj pete, možda se pitajući zašto je igra stala. Djevojčica ne trči niti plače. Ima majčinu čvrstoću. Ipak, u njoj postoji nešto ranjivo i slatko, nešto što govori o Mariji.
  Sjedne na klupu, uredno namjesti rub haljine i potapše koljena.
  Štene joj skače u krilo i liže joj lice.
  Sofija se smije. To je prekrasan zvuk.
  Ali što ako jednog dana uskoro njezin mali glasić utihne?
  Sigurno će sve životinje u njezinoj plišanoj menažeriji plakati.
  OceanofPDF.com
  48
  SRIJEDA, 11:45
  Prije nego što je napustila očevu kuću, Jessica se ušuljala u njegov mali ured u podrumu, sjela za računalo, uključila se na internet i guglala. Brzo je pronašla što je tražila i zatim to isprintala.
  Dok su njezin otac i tete promatrali Sophie u malom parku pored Fleischerovog umjetničkog spomenika, Jessica je prošetala ulicom do ugodnog kafića pod nazivom Dessert u Šestoj ulici. Ovdje je bilo puno tiše nego u parku, punom mališana napušenih šećerom i odraslih napušenih Chiantijem. Osim toga, Vincent je stigao, i stvarno joj nije trebao još jedan pakao.
  Uz Sacher tortu i kavu, pregledala je svoja otkrića.
  Njena prva Google pretraga bili su stihovi iz pjesme koju je pronašla u Tessinom dnevniku.
  Jessica je odmah dobila odgovor.
  Sylvia Plath. Pjesma se zvala "Brijest".
  Naravno, pomislila je Jessica. Sylvia Plath bila je zaštitnica melankoličnih tinejdžerica, pjesnikinja koja je počinila samoubojstvo 1963. u dobi od trideset godina.
  
  Vratila sam se. Zovi me samo Sylvia.
  Što je Tessa mislila pod tim?
  Druga pretraga koju je provela odnosila se na krv prolivenu na vratima crkve sv. Katarine te divlje Badnje večeri tri godine ranije. Arhiva Inquirera i Daily Newsa sadržavala je malo o tome. Nije iznenađujuće da je Report napisao najduži članak o toj temi. Napisao ga je nitko drugi nego njezin omiljeni istraživač laži, Simon Close.
  Ispostavilo se da krv zapravo nije bila poprskana po vratima, već je naslikana kistom. I to je učinjeno dok su župljani slavili polnoćku.
  Fotografija koja je pratila članak prikazivala je dvostruka vrata koja vode u crkvu, ali bila je mutna. Bilo je nemoguće reći simbolizira li krv na vratima nešto ili ništa. U članku to nije navedeno.
  Prema izvješću, policija je istražila incident, ali kada je Jessica nastavila pretragu, nije pronašla nikakve daljnje akcije.
  Nazvala je i saznala da detektiv koji istražuje incident je muškarac po imenu Eddie Casalonis.
  OceanofPDF.com
  49
  SRIJEDA, 12:10
  OSIM BOLI U DESNOM RAMENU I TRAVE KOSEĆE NA MOJIM NOVIM TRKAČICAMA, BILO JE TO VRLO PRODUKTIVNO JUTRO.
  Simon Close sjedio je na sofi, razmišljajući o svom sljedećem potezu.
  Iako nije očekivao najtopliju dobrodošlicu kada se Jessici Balzano otkrio kao novinarka, morao je priznati da ga je njezina burna reakcija pomalo iznenadila.
  Iznenađen i, morao je priznati, iznimno uzbuđen. Govorio je svojim najboljim istočnopensilvanijskim naglaskom, a ona nije ništa sumnjala. Sve dok joj nije postavio šokantno pitanje.
  Iz džepa je izvukao maleni digitalni snimač.
  "Dobro... ako želiš razgovarati sa mnom, idi preko ureda za odnose s javnošću tamo. Ako je previše važno, onda mi se kloni."
  Otvorio je laptop i provjerio e-poštu - još neželjene pošte o Vicodinu, povećanju penisa, visokim kamatnim stopama na hipoteke i obnavljanju kose, kao i uobičajena pisma čitatelja ("truni u paklu, prokleti hakeru").
  Mnogi pisci opiru se tehnologiji. Simon je poznavao mnoge koji su još uvijek pisali u žutim blokovima s kemijskim olovkama. Nekoliko drugih radilo je na drevnim Remington ručnim pisaćim strojevima. Pretenciozne, pretpovijesne gluposti. Koliko god se trudio, Simon Close to nije mogao razumjeti. Možda su mislili da će im to omogućiti da se povežu sa svojim unutarnjim Hemingwayem, svojim unutarnjim Charlesom Dickensom, koji pokušava izaći. Simon je cijelo vrijeme bio potpuno digitalan.
  Od svog Apple PowerBooka do DSL veze i Nokia GSM telefona, bio je u samom vrhu tehnologije. Samo naprijed, pomislio je, piši po svojim pločama naoštrenim kamenom, nije me briga. Bit ću tamo prvi.
  Jer je Simon vjerovao u dva temeljna načela tabloidnog novinarstva:
  Lakše je dobiti oproštenje nego dopuštenje.
  Bolje je biti prvi nego precizan.
  Zato su potrebni amandmani.
  Uključio je televizor i pretražio kanale. Sapunice, kvizovi, vrištanje, sport. Zijevanje. Čak je i časni BBC America puštao neki idiotski klon treće generacije Trading Spacesa. Možda je na AMC-u bio neki stari film. Potražio ga je. Criss Cross s Burtom Lancasterom i Yvonne De Carlo. Zgodan, ali ga je već vidio. Osim toga, već je bio na pola puta.
  Ponovno je okrenuo brojčanik i taman ga je htio isključiti kad se na lokalnom kanalu pojavila izvanredna vijest. Ubojstvo u Philadelphiji. Kakav šok.
  Ali ovo nije bila još jedna žrtva Ubojice krunice.
  Kamera na mjestu događaja pokazala je nešto sasvim drugo, zbog čega je Simonovo srce malo brže zakucalo. U redu, puno brže.
  Bila je to Grayeva trajektna ulica.
  Uličica iz koje je Kevin Byrne izašao prethodne večeri.
  Simon je pritisnuo gumb SNIMANJE na svom videorekorderu. Nekoliko minuta kasnije, premotao je i zamrznuo snimku ulaza u uličicu te je usporedio s Byrneovom fotografijom na svom laptopu.
  Identičan.
  Kevin Byrne je bio u istoj toj uličici sinoć, noći kada je crni klinac upucan. Dakle, nije bila odmazda.
  Bilo je tako nevjerojatno ukusno, puno bolje nego uhvatiti Byrnea u jazbini. Simon je desetke puta koračao po svojoj maloj dnevnoj sobi, pokušavajući smisliti kako to najbolje odigrati.
  Je li Byrne počinio hladnokrvno pogubljenje?
  Je li Byrne bio u vrtlogu zataškavanja?
  Je li posao s drogom pošao po zlu?
  Simon je otvorio svoj program za e-poštu, malo se smirio, sredio misli i počeo tipkati:
  Dragi detektive Byrne!
  Dugo se nismo vidjeli! Pa, to nije baš istina. Kao što možeš vidjeti na priloženoj fotografiji, vidio sam te jučer. Evo mog prijedloga. Vozit ću se s tobom i tvojim nevjerojatnim partnerom dok ne uhvatiš ovog stvarno lošeg tipa koji ubija katoličke učenice. Kad ga uhvatiš, želim ekskluzivni seks.
  Zbog ovoga ću uništiti ove fotografije.
  Ako ne, potražite fotografije (da, imam ih puno) na naslovnici sljedećeg broja Izvještaja.
  Ugodan dan!
  Dok ga je Simon pregledavao (uvijek se malo ohladio prije slanja svojih najprovokativnijih e-mailova), Enid je mjaukala i skočila mu u krilo sa svog mjesta na vrhu ormarića za spise.
  - Što se dogodilo, lutko?
  Činilo se da Enid pregledava tekst Simonovog pisma Kevinu Byrneu.
  "Previše oštro?" upitao je mačka.
  Enid je prela kao odgovor.
  "U pravu si, maco-maco. To je nemoguće."
  Ipak, Simon je odlučio da će ga još nekoliko puta pročitati prije nego što ga pošalje. Mogao bi pričekati dan, samo da vidi koliko će velika postati priča o mrtvom crnom dječaku u nekoj uličici. Mogao bi si čak dopustiti još dvadeset četiri sata ako bi to značilo da može staviti pod kontrolu gangstera poput Kevina Byrnea.
  Ili bi možda trebao poslati e-mail Jessici.
  Izvrsno, pomislio je.
  Ili bi možda jednostavno trebao kopirati fotografije na CD i pokrenuti novine. Samo ih objaviti i vidjeti hoće li se Byrneu svidjeti.
  U svakom slučaju, vjerojatno bi trebao napraviti sigurnosnu kopiju fotografija za svaki slučaj.
  Pomislio je na naslov otisnut velikim slovima iznad fotografije Byrnea kako izlazi iz Gray's Ferry Alleyja.
  POZORAN POLICAJAC? Pročitao bih naslov.
  DETEKTIV U ULICI SMRTI U NOĆI UBOJSTVA! Pročitao bih karte. Bože, bio je dobar.
  Simon je otišao do ormara u hodniku i izvukao prazan CD.
  Kad je zatvorio vrata i vratio se u sobu, nešto je bilo drugačije. Možda ne toliko drugačije koliko izvan središta. Bilo je to kao osjećaj koji dobijete kad imate upalu unutarnjeg uha, lagano vam je poremećena ravnoteža. Stajao je u luku koji je vodio u njegovu sićušnu dnevnu sobu, pokušavajući to uhvatiti.
  Sve je izgledalo baš onako kako je i ostavio. Njegov PowerBook na stoliću za kavu, prazna šalica demitassea pokraj njega. Enid prede na tepihu blizu grijalice.
  Možda se prevario.
  Pogledao je u pod.
  Prvo je ugledao sjenu, sjenu koja je odražavala njegovu vlastitu. Znao je dovoljno o ključnom osvjetljenju da bi shvatio da su potrebna dva izvora svjetlosti za bacanje dvije sjene.
  Iza njega je bila samo mala stropna svjetiljka.
  Tada je osjetio vruć dah na vratu i osjetio slab miris paprene metvice.
  Okrenuo se, srce mu je iznenada zastalo u grlu.
  I pogledao je ravno u oči vraga.
  OceanofPDF.com
  50
  SRIJEDA, 13:22
  Byrne se zaustavio nekoliko puta prije nego što se vratio u Roundhouse i obavijestio Ikea Buchanana. Zatim je dogovorio da ga jedan od njegovih registriranih povjerljivih doušnika nazove s informacijama o tome gdje se nalazi Brian Parkhurst. Buchanan je faksirao uredu okružnog tužitelja i dobio nalog za pretres Parkhurstove zgrade.
  Byrne je nazvao Jessicu na mobitel i pronašao je u kafiću blizu očeve kuće u južnoj Philadelphiji. Prošao je i pokupio je. Dao joj je upute u sjedištu Četvrtog okruga na uglu Jedanaestog i Whartona.
  
  Zgrada u Parkhurstovom vlasništvu bila je bivša cvjećarnica u Šezdeset prvoj ulici, preuređena iz prostrane ciglene kuće u nizu izgrađene 1950-ih. Građevina s kamenom fasadom nalazila se nekoliko oronulih vrata dalje od kluba Wheels of Soul. Wheels of Soul bio je dugogodišnji i ugledni motociklistički klub. Osamdesetih godina, kada je crack kokain teško pogodio Philadelphiju, upravo je Wheels of Soul MC, kao i bilo koja druga agencija za provođenje zakona, spriječio da grad izgori do temelja.
  Ako Parkhurst vodi ove djevojke negdje kratko, pomislila je Jessica dok se približavala kući, ovo bi bilo savršeno mjesto. Stražnji ulaz bio je dovoljno velik da djelomično primi kombi ili minivan.
  Po dolasku, polako su se vozili iza zgrade. Stražnji ulaz - velika vrata od valovitog čelika - bio je zaključan lokotom izvana. Obišli su blok i parkirali se na ulici ispod ulice El, otprilike pet adresa zapadno od mjesta događaja.
  Dočekala su ih dva patrolna automobila. Dva uniformirana policajca pokrivala bi prednji dio, a dvojica stražnji.
  "Spreman?" upitao je Byrne.
  Jessica je bila pomalo nesigurna. Nadala se da se to neće vidjeti. Rekla je: "Učinimo to."
  
  BYRNE I JESSICA OTIŠLE SU DO VRATA. Prednji prozori bili su okrečeni i ništa se nije moglo vidjeti kroz njih. Byrne je tri puta udario u vrata.
  "Policija! Nalog za pretres!"
  Čekali su pet sekundi. Ponovno je udario. Nema odgovora.
  Byrne je okrenuo kvaku i gurnuo vrata. Lako su se otvorila.
  Dva detektiva su se pogledala i smotala joint.
  Dnevni boravak je bio u neredu. Gipsane ploče, limenke boje, krpe, skele. Ništa lijevo. Desno, stubište koje vodi na kat.
  "Policija! Nalog za pretres!" ponovio je Byrne.
  Ništa.
  Byrne je pokazao na stube. Jessica je kimnula. On će se popeti na drugi kat. Byrne se popeo stubama.
  Jessica je prošetala do stražnjeg dijela zgrade na prvom katu, provjeravajući svaki kutak i pukotinu. Unutra su renovacije bile napola dovršene. Hodnik iza onoga što je nekada bio pult za posluživanje bio je kostur od otkrivenih greda, otkrivenih žica, plastičnih vodovodnih instalacija i cijevi za grijanje.
  Jessica je prošla kroz vrata u ono što je nekoć bila kuhinja. Bila je potpuno očišćena. Nije bilo uređaja. Nedavno je bila obložena suhim zidom i zalijepljena trakom. Iza pastoznog mirisa suhozida, bilo je nešto drugo. Luk. Tada je Jessica ugledala pilu u kutu sobe. Na njoj je ležala napola pojedena salata za van. Pored nje je stajala puna šalica kave. Umočila je prst u kavu. Ledeno hladna.
  Izašla je iz kuhinje i polako krenula prema sobi u stražnjem dijelu kuće u nizu. Vrata su bila samo malo otvorena.
  Kapi znoja kotrljale su joj se niz lice, vrat, a zatim niz ramena. Hodnik je bio topao, zagušljiv i zagušljiv. Kevlar prsluk bio je tijesan i težak. Jessica je prišla vratima i duboko udahnula. Lijevom nogom je polako otvorila vrata. Prvo je ugledala desnu polovicu sobe. Stara blagovaonska stolica prevrnuta na bok, drvena kutija za alat. Dočekali su je mirisi. Ustajali dim cigareta, svježe posječeni čvorasti bor. Ispod je bilo nešto ružno, nešto odvratno i divlje.
  Širom je otvorila vrata, ušla u malu sobu i odmah ugledala figuru. Instinktivno se okrenula i uperila pištolj u siluetu koja se ocrtavala naspram bijelih prozora iza nje.
  Ali nije bilo prijetnje.
  Brian Parkhurst visio je s I-grede u središtu sobe. Lice mu je bilo ljubičasto-smeđe i natečeno, udovi su mu bili natečeni, a crni jezik mu je visio iz usta. Električni kabel bio mu je omotan oko vrata, duboko se urezivao u meso, a zatim prebačen preko potporne grede iznad glave. Parkhurst je bio bos i bez majice. Kiseli miris sušećeg izmeta ispunio je Jessicine sinuse. Osušila se jednom, dvaput. Zadržala je dah i ispraznila ostatak sobe.
  "Čisto gore!" viknuo je Byrne.
  Jessica je gotovo poskočila na zvuk njegova glasa. Čula je Byrneove teške čizme na stubama. "Evo", viknula je.
  Nekoliko sekundi kasnije, Byrne je ušao u sobu. "O, prokletstvo."
  Jessica je vidjela Byrneov pogled i pročitala naslove. Još jedno samoubojstvo. Baš kao u slučaju Morrisa Blancharda. Još jedan osumnjičenik koji pokušava samoubojstvo. Htjela je nešto reći, ali ovo nije bilo njezino mjesto ni vrijeme.
  Bolna tišina pala je nad sobu. Vratili su se na pravi put i, na svoj način, oboje su pokušavali pomiriti tu činjenicu sa svime o čemu su razmišljali putem.
  Sada će sustav učiniti svoje. Nazvat će ured medicinskog vještaka, mjesto zločina. Isjeći će Parkhursta na smrt, prevesti ga u ured medicinskog vještaka, gdje će obaviti obdukciju dok čekaju da obavijeste obitelj. Bit će oglas u novinama i služba u jednom od najboljih pogrebnih poduzeća u Philadelphiji, nakon čega slijedi pokop na travnatoj padini.
  I točno ono što je Brian Parkhurst znao i što je učinio zauvijek će ostati u mraku.
  
  Lutali bi odjelom za ubojstva, izležavajući se u praznoj kutiji od cigara. Uvijek bi bilo mješovito kad bi osumnjičenik prevario sustav počinivši samoubojstvo. Ne bi bilo isticanja, priznanja krivnje, interpunkcije. Samo beskrajna Möbiusova traka sumnje.
  Byrne i Jessica sjedili su za susjednim stolovima.
  Jessica je uhvatila Byrneov pogled.
  "Što?" upitao je.
  "Reci to."
  "Što, što?"
  - Ne misliš valjda da je to bio Parkhurst?
  Byrne nije odmah odgovorio. "Mislim da je znao puno više nego što nam je rekao", rekao je. "Mislim da je hodao s Tessom Wells. Mislim da je znao da će ići u zatvor zbog silovanja maloljetnice, pa se sakrio. Ali mislim li da je ubio te tri djevojke? Ne. Ne znam."
  "Zašto ne?"
  "Jer nije bilo ni jednog jedinog fizičkog dokaza nigdje u njegovoj blizini. Niti jednog vlakna, niti jedne kapi tekućine."
  Kriminalistički odjel pretražio je svaki kvadratni centimetar dvaju Brianovih Parkhurstovih nekretnina, ali nije pronašao ništa. Velik dio svoje sumnje temeljili su na mogućnosti (ili bolje rečeno, sigurnosti) da će se u Parkhurstovoj zgradi pronaći inkriminirajući znanstveni dokazi. Sve što su se nadali tamo pronaći jednostavno nije postojalo. Detektivi su ispitali sve u blizini njegova doma i zgrade koju je renovirao, ali nisu pronašli ništa. Još su morali pronaći njegov Ford Windstar.
  "Da je dovodio te djevojke k sebi kući, netko bi nešto vidio, čuo nešto, zar ne?" Byrne je dodao: "Da ih je dovodio u zgradu u Šezdeset prvoj ulici, pronašli bismo nešto."
  Tijekom pretrage zgrade otkrili su niz predmeta, uključujući kutiju s alatom koja je sadržavala razne vijke, matice i matice, od kojih se nijedan nije točno podudarao s vijcima korištenim na tri žrtve. Tu je bila i kutija za kredu - stolarski alat koji se koristio za označavanje linija tijekom grube faze gradnje. Kreda unutra bila je plava. Poslali su uzorak u laboratorij kako bi vidjeli odgovara li plavoj kredi pronađenoj na tijelima žrtava. Čak i da jest, stolarska kreda mogla se pronaći na svakom gradilištu u gradu i u polovici kutija s alatom izvođača radova na preuređenju kuća. Vincent je imao nešto od toga u kutiji s alatom u svojoj garaži.
  "A što je s tim da me nazove?" upitala je Jessica. "A što je s tim da mi kaže da postoje 'stvari koje moramo znati' o tim djevojkama?"
  "Razmišljao sam o tome", rekao je Byrne. "Možda svi imaju nešto zajedničko. Nešto što ne vidimo."
  - Ali što se dogodilo između vremena kad me nazvao i jutros?
  "Ne znam."
  "Samoubojstvo se baš ne uklapa u taj profil, zar ne?"
  "Ne. To nije istina.
  "To znači da postoji velika vjerojatnost da..."
  Oboje su znali što to znači. Neko su vrijeme sjedili u tišini, okruženi kakofonijom užurbanog ureda. Istraživalo se još barem pola tuceta ubojstava, a ovi su detektivi sporo napredovali. Byrne i Jessica su im zavidjeli.
  Postoji nešto što moraš znati o ovim djevojkama.
  Ako Brian Parkhurst nije bio njihov ubojica, onda je postojala mogućnost da ga je ubio čovjek kojeg su tražili. Možda zato što je bio u središtu pozornosti. Možda iz nekog razloga, to je govorilo o temeljnoj patologiji njegova ludila. Možda kako bi dokazao vlastima da je još uvijek vani.
  Ni Jessica ni Byrne još nisu spomenuli sličnost između dvaju "samoubojstava", ali ona je prožimala zrak u sobi poput otrovnog oblaka.
  "U redu," Jessica je prekinula tišinu. "Ako je Parkhursta ubio naš kriminalac, kako je znao tko je on?"
  "Postoje dva načina", rekao je Byrne. "Ili su se poznavali ili je prepoznao svoje ime na televiziji kad je neki dan napustio Roundhouse."
  "Još jedan bod za medije", pomislila je Jessica. Neko su vrijeme raspravljale o tome je li Brian Parkhurst još jedna žrtva Ubojice s krunicom. Ali čak i da jest, to im nije pomoglo da shvate što će se sljedeće dogoditi.
  Vremenska crta, ili nedostatak iste, učinio je ubojiceve pokrete nepredvidljivima.
  "Naš agent dolazi po Nicole Taylor u četvrtak", rekla je Jessica. "Ostavlja je u Bartram Gardensu u petak, baš kad ide po Tessu Wells, koju će zadržati do ponedjeljka. Zašto kašnjenje?"
  "Dobro pitanje", rekao je Byrne.
  "Zatim je Bethany Price oteta u utorak poslijepodne, a naš jedini svjedok vidio je njezino tijelo bačeno u muzeju u utorak navečer. Nema nikakvog uzorka. Nema simetrije."
  "Kao da ne želi raditi te stvari vikendom."
  "Možda nije tako nevjerojatno kao što misliš", rekao je Byrne.
  Ustao je i prišao ploči koja je sada bila prekrivena fotografijama i bilješkama s mjesta zločina.
  "Ne mislim da našeg dečka motiviraju mjesec, zvijezde, glasovi, psi po imenu Sam i sve te gluposti", rekao je Byrne. "Ovaj tip ima plan. Kažem, shvatit ćemo njegov plan i pronaći ćemo ga."
  Jessica je bacila pogled na svoju hrpu knjiga iz knjižnice. Odgovor je bio negdje tamo.
  Eric Chavez ušao je u sobu i privukao Jessicinu pozornost. "Imaš li minutu, Jess?"
  "Sigurno."
  Podigao je fascikl. "Trebali biste nešto vidjeti."
  "Što je ovo?"
  "Provjerili smo Bethany Price. Ispostavilo se da je imala prošlost."
  Chavez joj je predao izvješće o uhićenju. Bethany Price uhićena je u raciji zbog droge otprilike godinu dana ranije, gdje je kod nje pronađeno gotovo stotinu doza benzedrina, ilegalne tablete za mršavljenje koju preferiraju pretili tinejdžeri. Tako je bilo kad je Jessica bila u srednjoj školi, a tako je i danas.
  Bethany je priznala i dobila dvjesto sati društveno korisnog rada i godinu dana uvjetne kazne.
  Ništa od ovoga nije bilo iznenađujuće. Razlog zašto je Eric Chavez skrenuo Jessici pozornost na ovo bio je taj što je policajac koji je uhitio u ovom slučaju bio detektiv Vincent Balzano.
  Jessica je to uzela u obzir, uzela je u obzir slučajnost.
  Vincent je poznavao Bethany Price.
  Prema izvješću o izricanju presude, Vincent je preporučio rad za opće dobro umjesto zatvora.
  "Hvala ti, Eric", rekla je Jessica.
  "Uspjeli ste."
  "Mali je svijet", rekao je Byrne.
  "Ionako ga ne bih htjela crtati", odsutno je odgovorila Jessica, detaljno čitajući izvješće.
  Byrne je pogledao na sat. "Slušaj, moram pokupiti kćer. Počet ćemo ispočetka ujutro. Rastrgajmo cijelu ovu stvar i krenimo ispočetka."
  "U redu", rekla je Jessica, ali je vidjela Byrneov izraz lica, zabrinutost da bi se vatrena oluja koja je izbila u njegovoj karijeri nakon samoubojstva Morrisa Blancharda mogla ponovno rasplamsati.
  Byrne je stavio ruku na Jessicino rame, zatim navukao kaput i otišao.
  Jessica je dugo sjedila za stolom, gledajući kroz prozor.
  Iako je mrzila to priznati, slagala se s Byrneom. Brian Parkhurst nije bio Ubojica Krunice.
  Brian Parkhurst bio je žrtva.
  Nazvala je Vincenta na mobitel i dobila njegovu govornu poštu. Nazvala je Centralne detektivske službe i rekli su joj da je detektiv Balzano vani.
  Nije ostavila poruku.
  OceanofPDF.com
  51
  SRIJEDA, 16:15
  KAD JE BYRNE IZGOVORIO DJEČAKOVO IME, Colleen je pocrvenjela u četiri nijanse.
  "On nije moj dečko", napisala je njegova kćerka uz fotografiju.
  "Pa, dobro. Kako god kažeš", odgovorio je Byrne.
  "Nije on."
  "Pa zašto onda crveniš?" Byrne je potpisao pismo sa širokim osmijehom. Bili su na aveniji Germantown, na putu prema uskrsnoj zabavi u školi za gluhe u dolini Delaware.
  "Ne crvenim se", potpisala je Colleen, još više pocrvenjevši.
  "O, u redu", rekao je Byrne, puštajući je s udice. "Netko je sigurno ostavio znak stop u mom autu."
  Colleen je samo odmahnula glavom i pogledala kroz prozor. Byrne je primijetio kako ventilacijski otvori na boku kćerina automobila pušu oko njezine svilenkasto plave kose. Kad je postala ovoliko duga? pitao se. I jesu li joj usne uvijek ovako crvene?
  Byrne je privukao kćerinu pozornost mahanjem, a zatim je dao znak: "Hej. Mislio sam da idete na spoj. Moja greška."
  "To nije bio spoj", napisala je Colleen uz objavu. "Premlada sam za spojeve. Samo pitaj moju mamu."
  - Što je onda bilo ako ne spoj?
  Veliko prevrtanje očima. "Dvoje djece upravo je gledalo vatromet okruženo stotinama milijuna odraslih."
  - Znaš, ja sam detektiv.
  - Znam, tata.
  "Imam izvore i doušnike po cijelom gradu. Plaćene povjerljive doušnike."
  - Znam, tata.
  "Upravo sam čuo/čula da se držite za ruke i slično."
  Colleen je odgovorila znakom koji se ne nalazi u Rječniku oblika ruku, ali je poznat svoj gluhoj djeci. Dvije ruke oblikovane poput oštrih tigrovih kandži. Byrne se nasmijao. "U redu, u redu", dao je znak. "Nemoj grebati."
  Neko su vrijeme jahali u tišini, uživajući u međusobnoj bliskosti unatoč svađama. Nisu često bili sami. Sve se promijenilo s njegovom kćeri; bila je tinejdžerica, a ta je pomisao plašila Kevina Byrnea više od bilo kojeg naoružanog bandita u bilo kojoj mračnoj uličici.
  Byrneov je mobitel zazvonio. Javio se. "Byrne."
  "Možeš li razgovarati?"
  Bio je to Gauntlett Merriman.
  "Da."
  - On je u staroj sigurnoj kući.
  Byrne ga je primio. Stara sigurna kuća bila je udaljena pet minuta hoda.
  "Tko je s njim?" upitao je Byrne.
  "Sam je. Barem zasad."
  Byrne je pogledao na sat i vidio kćer kako ga gleda krajičkom oka. Okrenuo je glavu prema prozoru. Mogla je čitati s usana bolje od bilo kojeg djeteta u školi, možda bolje od nekih gluhih odraslih koji su tamo predavali.
  "Trebate li pomoć?" upitao je Gauntlett.
  "Ne."
  "U redu onda."
  "Jesmo li dobro?" upitao je Byrne.
  "Svo voće je zrelo, prijatelju."
  Zatvorio je telefon.
  Dvije minute kasnije, zaustavio se uz cestu ispred trgovine Caravan Serai.
  
  Iako je još bilo prerano za ručak, nekoliko stalnih gostiju sjedilo je za dvadesetak stolova u prednjem dijelu delikatesne trgovine, ispijajući gustu crnu kavu i grickajući Samijevu poznatu baklavu od pistacija. Sami je sjedio za pultom, režući janjetinu za naizgled ogromnu narudžbu koju je pripremao. Ugledavši Byrnea, obrisao je ruke i s osmijehom na licu prišao ulazu u restoran.
  "Sabah al-Khairy, detektive", rekao je Sami. "Drago mi je što vas vidim."
  - Kako si, Sammy?
  "Dobro sam." Dvojica muškaraca su se rukovala.
  "Sjećaš se moje kćeri Colleen", rekao je Byrne.
  Sami je pružio ruku i dodirnuo Colleen po obrazu. "Naravno." Sami je zatim poželio Colleen dobar dan, a ona je uzvratila dužnim pozdravom. Byrne je poznavao Samija Hamiza još iz dana patrole. Samijina supruga, Nadine, također je bila gluha i oboje su tečno govorili znakovni jezik.
  "Misliš li da bi je mogao pripaziti barem nekoliko minuta?" upitao je Byrne.
  "Nema problema", rekao je Sami.
  Colleenino lice je sve govorilo. Potpisala je: "Ne treba mi nitko da me gleda."
  "Neću dugo", rekao im je Byrne oboma.
  "Ne žuri", rekao je Sami dok su on i Colleen hodali prema stražnjem dijelu restorana. Byrne je gledao kako mu se kći ušulja u posljednji separe blizu kuhinje. Kad je stigao do vrata, okrenuo se. Colleen je slabo mahnula, a Byrneu je srce zaigralo.
  Kad je Colleen bila mala djevojčica, istrčavala bi na trijem mahnuti mu u znak pozdrava kada bi odlazio na jutarnje izlete. Uvijek se u sebi molio da ponovno vidi to blistavo, prekrasno lice.
  Kad je izašao van, otkrio je da se ništa nije promijenilo u sljedećem desetljeću.
  
  Byrne je stajao preko puta stare sigurne kuće koja zapravo uopće nije bila kuća i, pomislio je, nije bila osobito sigurna u ovom trenutku. Zgrada je bila nisko skladište, smješteno između dvije više zgrade na trošnom dijelu avenije Erie. Byrne je znao da je odred P-Towna nekoć koristio treći kat kao skrovište.
  Hodao je do stražnjeg dijela zgrade i niz stepenice sišao do vrata podruma. Bila su otvorena. Otvorio se u dugi, uski hodnik koji je vodio do onoga što je nekoć bio ulaz za zaposlenike.
  Byrne se polako i tiho kretao hodnikom. Za krupnog čovjeka, uvijek je bio lagan na nogama. Izvukao je svoje oružje, kromirani Smith & Wesson koji je uzeo Diablu one noći kada su se sreli.
  Hodao je niz hodnik do stepenica na kraju i osluškivao.
  Tišina.
  Minutu kasnije, našao se na odmorištu prije skretanja za treći kat. Na vrhu su bila vrata koja su vodila u sklonište. Čuo je slabe zvukove rock stanice. Netko je definitivno bio tamo.
  Ali tko?
  I koliko?
  Byrne je duboko udahnuo i počeo se penjati stepenicama.
  Na vrhu je stavio ruku na vrata i lako ih otvorio.
  
  Diablo je stajao kraj prozora, gledajući u uličicu između zgrada, potpuno nesvjestan. Byrne je mogao vidjeti samo pola sobe, ali činilo se da tamo nema nikoga drugog.
  Ono što je vidio protreslo ga je. Na stolu za karte, manje od pola metra od mjesta gdje je stajao Diablo, pokraj Byrneovog službenog Glocka, stajao je potpuno automatski mini-Uzi.
  Byrne je osjetio težinu revolvera u ruci i odjednom se osjećao kao kapa. Ako napravi svoj potez i ne uspije poraziti Diabla, neće izaći živ iz ove zgrade. Uzi je ispaljivao šest stotina metaka u minuti, a nije trebalo biti strijelac da bi se ubio plijen.
  Jebati.
  Nekoliko trenutaka kasnije, Diablo je sjeo za stol okrenut leđima vratima. Byrne je znao da nema izbora. Napast će Diabla, oduzeti mu oružje, malo iskreno porazgovarati s njim i ova tužna, depresivna zbrka će završiti.
  Byrne se brzo prekrižio i ušao unutra.
  
  Evyn Byrne je napravio samo tri koraka u sobu kad je shvatio svoju pogrešku. Trebao ju je vidjeti. Tamo, na drugom kraju sobe, stajala je stara komoda s napuklim ogledalom iznad nje. U njoj je vidio Diablovo lice, što je značilo da Diablo može vidjeti njega. Oba muškarca su se na tu sretnu sekundu ukočila, znajući da su se njihovi neposredni planovi - jedan za sigurnost, drugi za iznenađenje - promijenili. Njihovi su se pogledi sreli, baš kao i u onoj uličici. Ovaj put, oboje su znali da će završiti drugačije, na ovaj ili onaj način.
  Byrne je jednostavno htio objasniti Diablu zašto bi trebao napustiti grad. Sad je znao da se to neće dogoditi.
  Diablo je skočio na noge s Uzijem u ruci. Bez riječi se okrenuo i ispalio. Prvih dvadeset ili trideset hitaca probilo je staru sofu manje od jednog metra od Byrneove desne noge. Byrne se zaronio lijevo i milostivo sletio iza stare kade od lijevanog željeza. Još jedan rafal od dvije sekunde iz Uzija gotovo je prepolovio sofu.
  "Bože, ne", pomislio je Byrne, čvrsto zatvarajući oči i čekajući da mu se vrući metal zarije u meso. Ne ovdje. Ne ovako. Pomislio je na Colleen, kako sjedi u ovoj kabini, zuri u vrata, čeka da je napuni, čeka da se vrati kako bi mogla nastaviti sa svojim danom, svojim životom. Sada je bio prikovan u prljavom skladištu, na rubu smrti.
  Posljednjih nekoliko metaka okrznulo je lijevano željeznu kadu. Zvonjava je nekoliko trenutaka visjela u zraku.
  Znoj me pekao u očima.
  Zatim je zavladala tišina.
  "Samo želim razgovarati, čovječe", rekao je Byrne. "Ovo se ne bi smjelo dogoditi."
  Byrne je procijenio da Diablo nije udaljen više od šest metara. Slijepa točka u sobi vjerojatno je bila iza ogromnog potpornog stupa.
  Tada je, bez upozorenja, izbila još jedna rafalna paljba iz Uzija. Rika je bila zaglušujuća. Byrne je vrisnuo kao da je pogođen, a zatim je udario nogom o drveni pod kao da je pao. Zastenjao je.
  Tišina je ponovno zavladala sobom. Byrne je mogao osjetiti miris spaljenog otkucavanja vrućeg olova u presvlakama samo nekoliko metara dalje. Čuo je buku s druge strane sobe. Diablo se kretao. Vrisak je uspio. Diablo će ga dokrajčiti. Byrne je zatvorio oči, prisjećajući se rasporeda. Jedini put kroz sobu bio je kroz sredinu. Imao je jednu priliku, a sada je bilo vrijeme da je iskoristi.
  Byrne je izbrojao do tri, skočio na noge, okrenuo se i tri puta opalio, držeći glavu visoko.
  Prvi hitac pogodio je Diabla ravno u čelo, zabio mu se u lubanju, srušio ga na pete i eksplodirao mu potiljak u grimiznom mlazu krvi, kostiju i moždane tvari koji je poprskao pola sobe. Drugi i treći metak pogodili su ga u donju čeljust i grlo. Diablova desna ruka trznula se prema gore, refleksno ispalivši Uzi. Rafalna paljba poslala je dvanaest metaka prema podu, samo nekoliko centimetara lijevo od Kevina Byrnea. Diablo se srušio, a još nekoliko granata zabilo se u strop.
  I u tom trenutku sve je bilo gotovo.
  Byrne je nekoliko trenutaka ostao u tom položaju, s pištoljem ispred sebe, kao da je zamrznut u vremenu. Upravo je ubio čovjeka. Mišići su mu se polako opustili i nagnuo je glavu prema zvukovima. Nema sirena. Ipak. Posegnuo je u stražnji džep i izvukao par lateks rukavica. Iz drugog džepa izvukao je malu vrećicu za sendviče s masnom krpom unutra. Obrisao je revolver i stavio ga na pod baš kad se u daljini začula prva sirena.
  Byrne je pronašao limenku boje u spreju i označio zid pored prozora grafitima bande JBM.
  Pogledao je unatrag prema sobi. Morao se pomaknuti. Forenzičari? To neće biti prioritet za tim, ali će pokazati što znaju. Koliko je mogao vidjeti, čuvao mu je leđa. Zgrabio je svoj Glock sa stola i potrčao prema vratima, pažljivo izbjegavajući krv na podu.
  Sišao je niz stražnje stepenice dok su se sirene približavale. Nekoliko sekundi kasnije, bio je u autu i kretao se prema Karavansaraju.
  Ovo je bila dobra vijest.
  Loša vijest je, naravno, bila da je vjerojatno nešto propustio. Propustio je nešto važno i njegov je život bio gotov.
  
  Glavna zgrada Škole za gluhe u dolini Delaware izgrađena je od poljskog kamena, slijedeći dizajn rane američke arhitekture. Okoliš je uvijek bio dobro održavan.
  Dok su se približavali kompleksu, Byrnea je ponovno pogodila tišina. Više od pedeset djece, u dobi između pet i petnaest godina, trčalo je uokolo, trošeći više energije nego što se Byrne ikada mogao sjetiti vidjeti u njihovim godinama, a opet je sve bilo potpuno tiho.
  Kad je naučio znakovni jezik, Colleen je imala gotovo sedam godina i već je tečno govorila jezik. Mnogo noći, kad bi je stavljao u krevet, plakala bi i kudila svoju sudbinu, želeći da je normalna, poput djece koja čuju. U takvim trenucima, Byrne bi je jednostavno držao u naručju, nesiguran što da kaže, nesposoban to reći na jeziku svoje kćeri čak i da je mogao. Ali kad je Colleen napunila jedanaest godina, dogodila se jedna čudna stvar. Prestala je htjeti čuti. Tek tako. Potpuno prihvaćanje i, na neki čudan način, arogancija zbog svoje gluhoće, proglašavajući je prednošću, tajnim društvom sastavljenim od izvanrednih ljudi.
  Za Byrnea je to bila veća prilagodba nego za Colleen, ali tog dana, kada ga je poljubila u obraz i otrčala igrati se s prijateljima, njegovo je srce gotovo puklo od ljubavi i ponosa za njom.
  Bit će dobro, pomislio je, čak i ako mu se dogodi nešto strašno.
  Odrasti će lijepa, pristojna, pristojna i ugledna, unatoč činjenici da ju je jedne Velike srijede, dok je sjedila u ljutom libanonskom restoranu u sjevernoj Philadelphiji, otac ostavio tamo i otišao počiniti ubojstvo.
  OceanofPDF.com
  52
  SRIJEDA, 16:15
  Ona je ljeto, ova. Ona je voda.
  Njezina duga, plava kosa skupljena je u rep i pričvršćena jantarnom bolo frizurom s mačkastim okom. Pada joj do sredine leđa u svjetlucavoj kaskadi. Nosi izblijedjelu traper suknju i bordo vuneni pulover. Preko ruke nosi kožnu jaknu. Upravo je izašla iz Barnes & Noblea na Rittenhouse Squareu, gdje radi honorarno.
  Još je prilično mršava, ali čini se da se malo udebljala otkad sam je zadnji put vidio.
  Dobro joj ide.
  Ulica je prepuna, pa nosim bejzbolsku kapu i sunčane naočale. Hodam ravno prema njoj.
  "Sjećaš me se?" pitam, na trenutak podižući sunčane naočale.
  Isprva je nesigurna. Stariji sam, pa pripadam onom svijetu odraslih koji mogu i obično impliciraju autoritet. Kao, zabava je gotova. Nekoliko sekundi kasnije, bljesne prepoznavanje.
  "Naravno!" kaže ona, a lice joj se ozari.
  "Zoveš se Christy, zar ne?"
  Ona pocrveni. "Aha. Imaš dobro pamćenje!"
  - Kako se osjećaš?
  Rumenilo joj se pojačava, pretvarajući se iz skromnog držanja samouvjerene mlade žene u neugodu djevojčice, a oči joj gorje od srama. "Znaš, sada se osjećam puno bolje", kaže. "Što je bilo-"
  "Hej", kažem, podižući ruku da je zaustavim. "Nemaš se čega sramiti. Ničega. Mogla bih ti pričati priče, vjeruj mi."
  "Stvarno?"
  "Apsolutno", kažem.
  Hodamo niz Walnut Street. Njezino se držanje malo mijenja. Sad je malo sramežljiva.
  "Dakle, što čitaš?" pitam je, pokazujući na torbu koju nosi.
  Ona ponovno pocrveni. "Sram me je."
  Zaustavim se. Zaustavi se pokraj mene. "Dakle, što sam ti upravo rekla?"
  Christy se smije. U tim godinama uvijek je Božić, uvijek Noć vještica, uvijek Četvrti. Svaki dan je dan. "U redu, u redu", priznaje. Poseže u plastičnu vrećicu i vadi nekoliko časopisa Tiger Beat. "Dobivam popust."
  Justin Timberlake je na naslovnici jednog od časopisa. Uzimam joj časopis i pregledavam naslovnicu.
  "Ne volim njegove solo stvari koliko NSYNC", kažem. "A tebi?"
  Christy me gleda poluotvorenih usta. "Ne mogu vjerovati da znaš tko je on."
  "Hej", kažem s lažnim bijesom. "Nisam toliko star." Vraćam časopis, svjesna da su mi otisci prstiju na sjajnoj površini. Ne smijem to zaboraviti.
  Christy odmahuje glavom, još uvijek se smiješeći.
  Nastavljamo uspon na Walnut.
  "Je li sve spremno za Uskrs?" pitam, prilično neelegantno mijenjajući temu.
  "O, da", kaže ona. "Volim Uskrs."
  "I ja", kažem.
  "Mislim, znam da je još jako rano u godini, ali Uskrs uvijek znači da mi dolazi ljeto. Neki ljudi čekaju Dan sjećanja. Ne ja."
  Ostajem nekoliko koraka iza nje, puštajući ljude da prolaze. Iza sunčanih naočala promatram je kako hoda što diskretnije mogu. Za nekoliko godina, postala bi dugonoga ljepotica koju ljudi zovu ždrijebe.
  Kad krenem, morat ću djelovati brzo. Poluga će biti najvažnija. Štrcaljka mi je u džepu, gumeni vrh joj je sigurno pričvršćen.
  Osvrćem se oko sebe. Svim ljudima na ulici, izgubljenima u vlastitim dramama, možemo biti sami. Ne prestaje me iznenađivati kako u gradu poput Philadelphije netko može proći gotovo nezapaženo.
  "Kamo ideš?" pitam.
  "Autobusna stanica", kaže ona. "Kuća."
  Pravim se da pretražujem pamćenje. "Živite u Chestnut Hillu, zar ne?"
  Ona se smiješi, prevrće očima. "Blizu. Nicetown."
  "To sam i mislio."
  Smijem se.
  Ona se smije.
  Imam ga.
  "Jesi li gladan?" pitam.
  Gledam joj u lice kad je to pitam. Christy se i prije borila s anoreksijom i znam da će joj ovakva pitanja uvijek biti izazov u ovom životu. Prođe nekoliko trenutaka i bojim se da sam je izgubila.
  Ja ne.
  "Mogla bih jesti", kaže ona.
  "Odlično", kažem. "Hajdemo pojesti salatu ili nešto slično, a onda ću te odvesti kući. Bit će zabavno. Možemo se popricati."
  Na djelić sekunde, njezini strahovi popuštaju, skrivajući njezino prekrasno lice u tami. Osvrće se oko nas.
  Zavjesa se podiže. Obuče kožnu jaknu, isplete kosu i kaže: "U redu."
  OceanofPDF.com
  53
  SRIJEDA, 16:20
  ADDY KASALONIS JE OBJAVLJEN 2002. GODINE.
  Sada, u ranim šezdesetima, bio je u policiji gotovo četrdeset godina, većinom u zoni, i vidio je sve, iz svakog kuta, u svakom svjetlu, radeći dvadeset godina na ulicama prije nego što je prešao na detektivsku dužnost na Jugu.
  Jessica ga je pronašla preko blagajne. Nije uspjela kontaktirati Kevina, pa je otišla sama na sastanak s Eddiejem. Pronašla ga je tamo gdje je bio svaki dan u ovo vrijeme: mali talijanski restoran u Desetoj ulici.
  Jessica je naručila kavu; Eddie, dvostruki espresso s limunovom koricom.
  "Mnogo sam toga vidio tijekom godina", rekao je Eddie, očito uvodeći šetnju stazom sjećanja. Bio je to krupan muškarac vlažnih sivih očiju, tamnoplave tetovaže na desnoj podlaktici i ramena pogrbljenih od starosti. Vrijeme je usporilo njegove priče. Jessica je htjela odmah prijeći na slučaj krvi na vratima crkve sv. Katarine, ali iz poštovanja je odgodila. Napokon je popio espresso, zatražio još i upitao: "Dakle. Kako vam mogu pomoći, detektive?"
  Jessica je izvadila bilježnicu. "Čujem da ste istraživali incident u St. Catherine's prije nekoliko godina."
  Eddie Kasalonis je kimnuo. "Misliš na krv na crkvenim vratima?"
  "Da."
  "Ne znam što vam mogu reći o tome. Nije to bila baš istraga."
  "Mogu li pitati kako si se uopće upleo u ovo? Mislim, daleko je od tvojih omiljenih mjesta."
  Jessica se raspitala. Eddie Kasalonis bio je dečko iz Južne Philadelphije. Treća i Wharton.
  "Upravo je tamo premješten svećenik iz katedrale sv. Kazimira. Dobar dečko. Litavac, kao i ja. Nazvao je, a ja sam rekao da ću to provjeriti."
  "Što si pronašao?"
  "Ne puno, detektive. Netko je razmazao krv na dovratniku iznad glavnih vrata dok su župljani slavili polnoćku. Kad su izašli, voda je kapala na stariju ženu. Prestravila se, nazvala to čudom i pozvala hitnu pomoć."
  "Kakva je to bila krv?"
  "Pa, nije bila ljudska, to ti mogu reći. Neka vrsta životinjske krvi. To je otprilike sve dokle smo stigli."
  "Je li se ovo ikada ponovilo?"
  Eddie Kasalonis odmahnuo je glavom. "Koliko ja znam, tako se dogodilo. Očistili su vrata, neko vrijeme ih pazili, a onda su na kraju krenuli dalje. Što se mene tiče, imao sam puno posla tih dana." Konobar je donio Eddieju kavu i ponudio Jessici još jednu. Odbila je.
  "Je li se ovo dogodilo i u drugim crkvama?" upitala je Jessica.
  "Nemam pojma", rekao je Eddie. "Kao što sam rekao, shvatio sam to kao uslugu. Oskrnavljivanje crkve zapravo nije bila moja stvar."
  - Ima li osumnjičenika?
  "Ne baš. Ovaj dio sjeveroistoka nije baš žarište bandi. Probudio sam nekoliko lokalnih pankera, malo se pomučio. Nitko se nije mogao nositi s tim."
  Jessica je spustila bilježnicu i popila kavu, pomalo razočarana što to nije dovelo ni do čega. S druge strane, nije to ni očekivala.
  "Na meni je red da pitam", rekao je Eddie.
  "Naravno", odgovorila je Jessica.
  "Što vas zanima u slučaju vandalizma u Torresdaleu starom tri godine?"
  Jessica mu je rekla. Nije bilo razloga da ne. Kao i svi ostali u Philadelphiji, Eddie Casalonis bio je dobro informiran o slučaju Rosary Killer. Nije je inzistirao na detaljima.
  Jessica je pogledala na sat. "Stvarno cijenim vaše vrijeme", rekla je, ustajući i posežući u džep da plati kavu. Eddie Kasalonis je podigao ruku, misleći: "Spremi to."
  "Drago mi je pomoći", rekao je. Promiješao je kavu, zamišljen izraz lica mu je prešao. Druga priča. Jessica je čekala. "Znaš kako na hipodromu ponekad vidiš stare džokeje kako vise preko ograde i promatraju treninge? Ili kao kad prolaziš pokraj gradilišta i vidiš stare stolare kako sjede na klupi i gledaju kako se grade nove zgrade? Pogledaš te dečke i shvatiš da jedva čekaju da se vrate u igru."
  Jessica je znala kamo ide. I vjerojatno je znala za stolare. Vincentov otac je otišao u mirovinu prije nekoliko godina, a ovih dana sjedio je pred televizorom s pivom u ruci i kritizirao loše renovacije na HGTV-u.
  "Da", rekla je Jessica. "Znam što misliš."
  Eddie Kasalonis stavio je šećer u kavu i dublje se utonuo u stolac. "Ja ne. Drago mi je što više ne moram ovo raditi. Kad sam prvi put čuo za slučaj na kojem radite, znao sam da me svijet zaobišao, detektive. Tip kojeg tražite? Dovraga, on je odnekud gdje nikad nisam bio." Eddie je podigao pogled, a njegove tužne, suzne oči pale su na nju taman na vrijeme. "I zahvaljujem Bogu što ne moram ići tamo."
  Jessica je poželjela da nije ni ona morala ići tamo. Ali bilo je malo kasno. Izvadila je ključeve i oklijevala. "Možete li mi reći još nešto o krvi na vratima crkve?"
  Eddie je izgledao kao da razmišlja treba li išta reći ili ne. "Pa, reći ću ti. Kad sam pogledao mrlju krvi jutro nakon što se dogodilo, mislio sam da sam nešto vidio. Svi ostali su mi rekli da umišljam stvari, poput toga da ljudi vide lice Djevice Marije u mrljama od ulja na svojim prilazima i slično. Ali bio sam siguran da sam vidio ono što sam mislio da vidim."
  "Što je to bilo?"
  Eddie Kasalonis je ponovno oklijevao. "Mislio sam da izgleda kao ruža", konačno je rekao. "Okrenuta ruža."
  
  Jessica je morala napraviti četiri stanice prije nego što krene kući. Morala je otići u banku, uzeti kemijsko čišćenje, kupiti večeru u Wawi i poslati paket teti Lorrie u Pompano Beachu. Banka, trgovina i UPS bili su nekoliko blokova dalje na uglu Druge i Južne ulice.
  Dok je parkirala Jeep, razmišljala je o onome što je Eddie Casalonis rekao.
  Mislio sam da izgleda kao ruža. Obrnuta ruža.
  Iz svojih čitanja znala je da se sam izraz "krunica" temelji na Mariji i krunici. Umjetnost trinaestog stoljeća prikazivala je Mariju kako drži ružu, a ne žezlo. Je li to imalo ikakve veze s njezinim ciljem ili je jednostavno bila u očaju?
  Očajan.
  Definitivno.
  Međutim, ona će to reći Kevinu i poslušati njegovo mišljenje.
  Iz prtljažnika terenca izvadila je kutiju koju je nosila u UPS, zaključala je i krenula niz ulicu. Dok je prolazila pored Cosija, salatarnice i sendvičara na uglu Druge i Lombard ulice, bacila je pogled kroz prozor i ugledala nekoga koga je prepoznala, iako to zapravo nije htjela.
  Jer taj netko bio je Vincent. I sjedio je u separeu sa ženom.
  Mlada žena.
  Točnije, djevojčica.
  Jessica je mogla vidjeti djevojku samo straga, ali to je bilo dovoljno. Imala je dugu plavu kosu skupljenu u rep i nosila je kožnu jaknu u motociklističkom stilu. Jessica je znala da zečići sa značkama dolaze u svim oblicima, veličinama i bojama.
  I, očito, godine.
  Na kratko, Jessica je osjetila onaj čudan osjećaj koji dobijete kada ste u novom gradu i vidite nekoga za koga mislite da ga prepoznajete. Osjećaj poznatosti, nakon kojeg slijedi spoznaja da ono što vidite ne može biti točno, što se u ovom slučaju prevodi kao:
  Što dovraga moj muž radi u restoranu s djevojkom koja izgleda kao da ima osamnaest godina?
  Bez razmišljanja, odgovor joj je sinuo kroz glavu.
  Kučkin sine.
  Vincent je ugledao Jessicu, a njegovo je lice ispričalo cijelu priču: krivnja, obojena sramotom, s naznakom podsmjeha.
  Jessica je duboko udahnula, pogledala u pod i nastavila hodati ulicom. Neće biti ta glupa, luda žena koja se suočila sa svojim mužem i njegovom ljubavnicom na javnom mjestu. Ni u kojem slučaju.
  Nekoliko sekundi kasnije, Vincent je upao kroz vrata.
  "Jess", rekao je. "Čekaj."
  Jessica je zastala, pokušavajući obuzdati ljutnju. Njezina ljutnja nije je htjela čuti. Bila je to mahnita, panična krdo emocija.
  "Razgovaraj sa mnom", rekao je.
  "Jeb' se."
  - Nije to što misliš, Jess.
  Stavila je paket na klupu i okrenula se prema njemu. "Bože. Kako sam znala da ćeš to reći?" Pogledala je svog muža. Uvijek ju je zadivljivalo koliko je drugačije mogao izgledati ovisno o tome kako se osjećala u danom trenutku. Kad su bili sretni, njegovo hvalisavo ponašanje zločestog dečka i stav žestokog momka bili su doista seksi. Kad je bila ljuta, izgledao je kao nasilnik, poput nekog uličnog imitatora dobrog momka kojem je htjela staviti lisice.
  I Bog ih blagoslovio oboje, to ju je razljutilo kao nikad prije na njega.
  "Mogu objasniti", dodao je.
  "Objasni? Kako si objasnila Michelle Brown? Oprosti, što je to opet bilo? Malo amaterske ginekologije u mom krevetu?"
  "Slušaj me."
  Vincent je uhvatio Jessicu za ruku i prvi put otkako su se upoznali, prvi put u svoj toj prevrtljivoj, strastvenoj ljubavi, osjećali su se kao da su stranci koji se svađaju na uglu ulice, onakav par za koji se kuneš da nikada nećeš biti kad si zaljubljen.
  "Nemoj", upozorila je.
  Vincent se čvršće držao. "Jess."
  "Makni... tu prokletu... ruku... od mene." Jessica se nije iznenadila kad je shvatila da stišće obje ruke u šake. Ta ju je pomisao malo uplašila, ali ne dovoljno da ih opusti. Hoće li se naljutiti na njega? Iskreno nije znala.
  Vincent se povukao i podigao ruke u znak predaje. Izraz njegova lica u tom je trenutku rekao Jessici da su upravo prešli prag u mračno područje s kojeg se možda nikada neće vratiti.
  Ali u tom trenutku to nije bilo važno.
  Sve što je Jessica mogla vidjeti bio je plavi rep i Vincentov luckasti osmijeh dok ga je uhvatila.
  Jessica je uzela torbu, okrenula se na peti i vratila se prema Jeepu. Jebem UPS, jebem banku, jebem večeru. Jedino o čemu je mogla razmišljati bilo je kako odavde otići.
  Uskočila je u Jeep, upalila ga i pritisnula papučicu. Nadala se da će neki policajac početnik biti u blizini, zaustaviti je i pokušati nekoga premlatiti.
  Loša sreća. Nikad nema policajca u blizini kad ti zatreba.
  Osim onog za kojeg je bila udana.
  Prije nego što je skrenula u South Street, pogledala je u retrovizor i vidjela Vincenta kako još uvijek stoji na uglu s rukama u džepovima, usamljena silueta koja se udaljava naspram crvene cigle Community Hilla.
  Njezin brak je također krenuo nizbrdo zajedno s njim.
  OceanofPDF.com
  54
  SRIJEDA, 19:15
  NOĆ IZA LJEPLJIVE STRAŽNJE TRAKE bio je Dalíjev krajolik: crne baršunaste dine kotrljale su se prema dalekom horizontu. S vremena na vrijeme, prsti svjetlosti probijali su se kroz donji dio njegove vizualne ravnine, zadirkujući ga mišlju na sigurnost.
  Glava ga je boljela. Udovi su mu bili mrtvi i beskorisni. Ali to nije bilo najgore. Ako mu je traka preko očiju bila dosadna, traka preko usta ga je izluđivala, a to je bilo izvan svake rasprave. Za nekoga poput Simona Closea, poniženje vezanja za stolicu, vezanja ljepljivom trakom i začepljenja usta nečim što je imalo okus i osjećaj stare krpe bilo je daleko drugo mjesto nakon frustracije zbog nemogućnosti govora. Ako bi izgubio riječi, izgubio bi bitku. Uvijek je bilo tako. Kao dječak u katoličkom domu u Berwicku, uspio se izvući iz gotovo svake nevolje, svake strašne nevolje.
  Ne ovaj.
  Jedva je mogao ispustiti ikakav zvuk.
  Traka mu je bila čvrsto omotana oko glave, odmah iznad ušiju, tako da je mogao čuti.
  Kako da se izvučem iz ovoga? Duboko udahni, Simone. Duboko.
  Grozničavo je razmišljao o knjigama i CD-ima koje je nabavio tijekom godina, posvećenima meditaciji i jogi, konceptima dijafragmalnog disanja i jogijskim tehnikama za suočavanje sa stresom i tjeskobom. Nikada nije pročitao nijednu niti slušao CD dulje od nekoliko minuta. Želio je brzo olakšanje od povremenih napadaja panike - Xanax ga je previše usporavao da bi jasno razmišljao - ali joga nije nudila brzo rješenje.
  Sada bi želio nastaviti s tim.
  Spasi me, Deepak Chopra, pomislio je.
  Pomozite mi, dr. Weil.
  Tada je čuo kako se vrata njegovog stana otvaraju iza njega. Vratio se. Zvuk ga je ispunio mučnom mješavinom nade i straha. Čuo je korake kako se približavaju straga, osjetio težinu podnih dasaka. Osjetio je miris nečeg slatkog, cvjetnog. Slab, ali prisutan. Parfem za mladu djevojku.
  Odjednom mu je traka pala s očiju. Osjećao je žareću bol kao da mu se s njom trgaju i kapci.
  Dok su mu se oči privikavale na svjetlo, ugledao je otvoren Apple PowerBook na stoliću ispred sebe, na kojem se prikazivala slika trenutne web stranice The Reporta.
  ČUDOVIŠTE proganja djevojke iz Philadelphije!
  Rečenice i fraze bile su označene crvenom bojom.
  ... izopačeni psihopat ...
  ... devijantni koljač nevinosti ...
  Simonov digitalni fotoaparat bio je postavljen na tronožac iza laptopa. Bio je uključen i usmjeren izravno prema njemu.
  Tada je Simon čuo klik iza sebe. Njegov mučitelj držao je Apple miš i pregledavao dokumente. Ubrzo se pojavio još jedan članak. Bio je napisan tri godine ranije, o krvi prolivenoj na vratima crkve na sjeveroistoku. Istaknuta je još jedna fraza:
  ...slušajte, glasnici, idioti, bacaju...
  Iza sebe, Simon je čuo kako se otvara patentni zatvarač ruksaka. Nekoliko trenutaka kasnije, osjetio je lagani ubod na desnoj strani vrata. Igla. Simon se borio protiv svojih okova, ali uzalud. Čak i da se uspio osloboditi, što god bilo u igli, djelovalo bi gotovo trenutno. Toplina se proširila njegovim mišićima, ugodna slabost koju bi, da se nije našao u ovoj situaciji, možda i uživao.
  Njegov se um počeo fragmentirati, plutati. Zatvorio je oči. Misli su mu lutale tijekom posljednjeg desetljeća ili nešto više njegova života. Vrijeme je skakalo, lepršalo, zaustavljalo se.
  Kad je otvorio oči, brutalni bife postavljen na stoliću pred njim oduzeo mu je dah. Na trenutak je pokušao zamisliti neku vrstu povoljnog scenarija za njih. Nije ga bilo.
  Zatim, dok su mu se crijeva praznila, zabilježio je još jedan vizualni zapis u umu svog novinara - bežičnu bušilicu, veliku iglu s debelim crnim koncem.
  I znao je.
  Još jedna injekcija dovela ga je na rub katastrofe. Ovaj put je dragovoljno pristao.
  Nekoliko minuta kasnije, kad je čuo zvuk bušilice, Simon Close je vrisnuo, ali zvuk je kao da je dolazio odnekud drugdje, bestjelesni jauk koji je odjekivao od vlažnih kamenih zidova katoličke kuće na sjeveru Engleske, tužan uzdah preko drevnog lica pustopoljina.
  OceanofPDF.com
  55
  SRIJEDA, 19:35
  JESSICA I SOPHIE sjedile su za stolom, proždirući sve poslastice koje su donijele iz kuće njezina oca: panettone, sfogliatelle, tiramisu. Nije bio baš uravnotežen obrok, ali pobjegla je iz trgovine, a u hladnjaku nije bilo ničega.
  Jessica je znala da nije najbolja ideja dopustiti Sophie da jede toliko šećera u tako kasne sate, ali Sophie je imala slatkiš veličine Pittsburgha, baš kao i njezina majka, i, eto, bilo joj je jako teško reći ne. Jessica je odavno zaključila da je bolje da počne štedjeti za zubarske račune.
  Osim toga, nakon što je vidjela Vincenta kako se druži s Britney, ili Courtney, ili Ashley, ili kako god se već zvala, tiramisu je bio gotovo lijek. Pokušala je iz glave izbaciti sliku svog muža i plavokose tinejdžerice.
  Nažalost, odmah ju je zamijenila fotografija Brianova Parkhurstovog tijela kako visi u vrućoj sobi koja je mirisala na smrt.
  Što je više razmišljala o tome, to je više sumnjala u Parkhurstovu krivnju. Je li upoznao Tessu Wells? Moguće. Je li odgovoran za ubojstva triju mladih žena? Nije mislila da je odgovoran. Bilo je gotovo nemoguće počiniti bilo kakvu otmicu ili ubojstvo bez ostavljanja traga.
  Njih troje?
  Jednostavno se činilo nemogućim.
  Što je s PAR-om na ruci Nicole Taylor?
  Na trenutak je Jessica shvatila da je preuzela puno više nego što je mislila da može podnijeti u ovom poslu.
  Raspremila je stol, posjela Sophie pred televizor i uključila DVD Potrage za Nemom.
  Natočila si je čašu Chiantija, pospremila stol u blagovaonici i spremila sve svoje bilješke. U mislima je prošla kroz vremensku liniju događaja. Postojala je veza između ovih djevojaka, nešto više od njihovog pohađanja katoličkih škola.
  Nicole Taylor, oteta s ulice i ostavljena u cvjetnom polju.
  Tessa Wells, oteta s ulice i ostavljena u napuštenoj kući u nizu.
  Bethany Price, oteta s ulice i bačena u Rodinov muzej.
  Izbor odlagališta otpada, pak, činio se nasumičnim i preciznim, pažljivo orkestriranim i bezumno proizvoljnim.
  Ne, pomislila je Jessica. Dr. Summers je bila u pravu. Njihovi postupci nisu bili nimalo nelogični. Lokacija ovih žrtava bila je jednako važna kao i način njihova ubojstva.
  Gledala je fotografije djevojaka s mjesta zločina i pokušavala zamisliti njihove posljednje trenutke slobode, pokušavala je izvući te trenutke iz vladavine crno-bijelog u bogate boje noćne more.
  Jessica je uzela Tessinu školsku fotografiju. Upravo ju je Tessa Wells najviše mučila; možda zato što je Tessa bila prva žrtva koju je ikada vidjela. Ili možda zato što je znala da je Tessa ona izvana sramežljiva mlada djevojka kakva je Jessica nekoć bila, lutka koja je uvijek žudjela postati imago.
  Ušla je u dnevnu sobu i poljubila Sophieinu sjajnu kosu koja je mirisala na jagode. Sophie se hihotala. Jessica je nekoliko minuta gledala film o šarenim avanturama Dory, Marlina i Gill.
  Tada joj je pogled pronašao omotnicu na stoliću za kavu. Potpuno je zaboravila na nju.
  Krunica Djevice Marije.
  Jessica je sjedila za stolom u blagovaonici i pregledavala dugo pismo koje je izgledalo kao poruka pape Ivana Pavla II. u kojoj se potvrđuje važnost svete krunice. Preskakala je naslove, ali jedan joj je dio zapeo za oko - odlomak pod naslovom "Kristove tajne, tajne njegove Majke".
  Dok je čitala, osjetila je u sebi mali plamen razumijevanja, spoznaju da je prešla prepreku koja joj je do tog trenutka bila nepoznata, barikadu koju više nikada nije mogla prijeći.
  Pročitala je da postoji pet "Žalosnih otajstava" krunice. To je, naravno, znala iz svog katoličkog školskog odgoja, ali o tome nije razmišljala dugi niz godina.
  Agonija u vrtu.
  Bič na stupu.
  Kruna od trnja.
  Nošenje križa.
  Raspeće.
  Ovo otkriće bilo je kristalni metak koji je probio središte njezina mozga. Nicole Taylor pronađena je u vrtu. Tessa Wells bila je vezana za stup. Bethany Price nosila je krunu od trnja.
  Ovo je bio ubojičin glavni plan.
  Ubit će pet djevojaka.
  Nekoliko tjeskobnih trenutaka činilo se da se ne može pomaknuti. Duboko je udahnula nekoliko puta i smirila se. Znala je da će, ako je u pravu, ova informacija potpuno promijeniti tijek istrage, ali nije htjela predstaviti svoju teoriju radnoj skupini dok ne bude sigurna.
  Jedno je bilo znati plan, ali jednako važno razumjeti zašto. Razumijevanje razloga bilo je ključno za razumijevanje gdje će počinitelj sljedeće udariti. Izvadila je notes i nacrtala mrežu.
  Komad ovčje kosti pronađen na Nicole Taylor trebao je istražitelje dovesti do mjesta zločina Tesse Wells.
  Ali kako?
  Prelistala je kazala nekih knjiga koje je posudila iz Besplatne knjižnice. Pronašla je odjeljak o rimskim običajima i saznala da je praksa bičevanja u Kristovo vrijeme uključivala kratki bič zvan flagrum, često pričvršćen za kožne remene različitih duljina. Na krajevima svakog remena vezali su se čvorovi, a u čvorove na krajevima umetale su se oštre ovčje kosti.
  Ovčja kost značila je da će stup imati bič.
  Jessica je pisala bilješke što je brže mogla.
  Reprodukcija Blakeove slike "Dante i Vergilije na vratima pakla", pronađena u rukama Tesse Wells, bila je očita. Bethany Price pronađena je na vratima koja vode u Rodinov muzej.
  Pregledom Bethany Price otkrivena su dva broja napisana na unutarnjoj strani njezinih ruku. Na lijevoj ruci bio je broj 7. Na desnoj ruci broj 16. Oba broja bila su napisana crnim magičnim markerom.
  716.
  Adresa? Registarska oznaka? Djelomični poštanski broj?
  Do sada nitko u operativnoj skupini nije imao pojma što ti brojevi znače. Jessica je znala da ako uspije riješiti ovu misteriju, imat će priliku predvidjeti gdje će biti sljedeća žrtva ubojice. I mogli su ga pričekati.
  Zurila je u ogromnu hrpu knjiga na stolu u blagovaonici. Bila je sigurna da je odgovor negdje u jednoj od njih.
  Otišla je u kuhinju, natočila čašu crnog vina i stavila aparat za kavu.
  Bit će to duga noć.
  OceanofPDF.com
  56
  SRIJEDA, 23:15
  Nadgrobni spomenik je hladan. Ime i datum prekriveni su vremenom i krhotinama koje je nosio vjetar. Otirem ga. Kažiprstom prelazim preko uklesanih brojeva. Ovaj datum me vraća u vrijeme mog života kada je sve bilo moguće. Vrijeme kada je budućnost svjetlucala.
  Razmišljam o tome tko bi ona mogla biti, što bi mogla učiniti sa svojim životom, tko bi mogla postati.
  Doktor? Političar? Glazbenik? Učitelj?
  Promatram mlade žene i znam da im pripada cijeli svijet.
  Znam što sam izgubio/la.
  Od svih svetih dana u katoličkom kalendaru, Veliki petak je možda najsvetiji. Čuo sam ljude kako pitaju: ako je to dan kada je Krist razapet, zašto se zove Veliki petak? Ne zovu ga sve kulture Veliki petak. Nijemci ga zovu Charfreitag ili Žalosni petak. Na latinskom se zvao Paraskeva, što znači "priprema".
  Christy se sprema.
  Christy se moli.
  Kad sam je ostavio u kapeli, sigurnu i udobnu, molila je svoju desetu krunicu. Vrlo je savjesna, a iz ozbiljnog načina na koji govori desetljećima, mogu vidjeti da želi ugoditi ne samo meni - uostalom, ja mogu utjecati samo na njezin zemaljski život - već i Gospodinu.
  Hladna kiša klizi niz crni granit, spajajući moje suze, ispunjavajući mi srce olujom.
  Uzmem lopatu i počnem kopati meku zemlju.
  Rimljani su vjerovali da je značajan sat koji označava kraj radnog dana, deveti sat, vrijeme početka posta.
  Nazvali su to "Sat ništavila".
  Za mene, za moje djevojke, ovaj čas je napokon blizu.
  OceanofPDF.com
  57
  ČETVRTAK, 8:05.
  PARADA POLICIJSKIH AUTOMOBILA, označenih i neoznačenih, koja se vijugala niz ulicu West Philadelphije sa staklenim zidovima gdje je udovica Jimmyja Purifieja nastanila svoj dom, činila se beskrajnom.
  Byrne je primio poziv od Ikea Buchanana neposredno poslije šest.
  Jimmy Purify je bio mrtav. Kodirao ga je u tri ujutro.
  Dok se Byrne približavao kući, zagrlio je ostale detektive. Većina ljudi mislila je da je policajcima teško pokazivati emocije - neki su rekli da je to preduvjet za posao - ali svaki je policajac znao bolje. U ovakvim trenucima ništa ne može biti lakše.
  Kad je Byrne ušao u dnevnu sobu, ugledao je ženu kako stoji pred njim, zamrznuta u vremenu i prostoru u vlastitom domu. Darlene Purifey stajala je kraj prozora, njezin pogled uperen u tisuću metara protezao se daleko iza sivog horizonta. U pozadini je na televizoru treštala talk show emisija. Byrne je razmišljao da je isključi, ali je shvatio da bi tišina bila puno gora. Televizor je pokazivao da život, negdje, ide dalje.
  "Gdje želiš da idem, Darlene? Reci mi, pa ću otići tamo."
  Darlene Purifey bila je u ranim četrdesetima, bivša R&B pjevačica 1980-ih koja je čak snimila nekoliko ploča s djevojačkom grupom La Rouge. Sada joj je kosa bila platinasta, a njezina nekoć vitka figura podlegla je vremenu. "Davno sam ga prestala voljeti, Kevin. Ne sjećam se ni kada. Samo... ideja o njemu nedostaje. Jimmy. Nestao. Prokletstvo."
  Byrne je prešao sobu i zagrlio je. Pogladi ju je po kosi, tražeći riječi. Pronašao je nešto. "Bio je najbolji policajac kojeg sam ikad poznavao. Najbolji."
  Darlene je obrisala oči. Tuga je tako bešćutna kiparica, pomislio je Byrne. U tom trenutku, Darlene je izgledala dvanaest godina starije od svojih godina. Sjetio se njihovog prvog susreta, onih sretnijih vremena. Jimmy ju je doveo na ples Policijske atletske lige. Byrne je promatrao Darlene kako komunicira s Jimmyjem i pitao se kako je igrač poput njega uspio osvojiti ženu poput nje.
  "Znaš, svidjelo mu se", rekla je Darlene.
  "Posao?"
  "Da. Posao", rekla je Darlene. "Volio ga je više nego što je ikad volio mene. Ili čak djecu, mislim."
  "To nije istina. To je drugačije, znaš? Voljeti svoj posao je... pa... drugačije. Nakon razvoda, svaki sam dan provodila s njim. I mnoge noći nakon toga. Vjeruj mi, nedostajala si mu više nego što si ikada mogla zamisliti."
  Darlene ga je pogledala kao da je to najnevjerojatnija stvar koju je ikada čula. "Je li to učinio?"
  "Šališ se? Sjećaš se onog šala s monogramom? Tvog malog s cvijećem u kutu? Onog koji si mu poklonila na prvom spoju?"
  "Što... što s ovim?"
  "Nikada nije išao na turneju bez njega. Zapravo, jedne noći bili smo na pola puta do Fishtowna, krenuli smo na zasjedu, i morali smo se vratiti u Roundhouse jer je zaboravio na njega. I vjeruj mi, nisi mu rekao za to."
  Darlene se nasmijala, zatim pokrila usta i ponovno zaplakala. Byrne nije bio siguran poboljšava li ili pogoršava stvari. Stavio je ruku na njezino rame dok joj jecaji nisu počeli jenjavati. Tražio je u sjećanju priču, bilo kakvu priču. Iz nekog razloga, želio je da Darlene nastavi pričati. Nije znao zašto, ali je osjećao da ako to učini, neće tugovati.
  "Jesam li ti ikada pričao o Jimmyju koji se maskirao kao gej prostitutka?"
  "Mnogo puta." Sada se Darlene nasmiješila kroz sol. "Reci mi još jednom, Kevin."
  "Pa, radili smo unatrag, zar ne? Sredina ljeta. Pet detektiva je radilo na slučaju, a Jimmyjev broj je bio mamac. Smijali smo se tome tjedan dana, zar ne? Kao, tko bi, dovraga, povjerovao da ga prodaju za veliki komad svinjetine? Zaboravite prodaju, tko bi, dovraga, kupio?"
  Byrne joj je ostatak priče ispričao napamet. Darlene se nasmiješila na svim pravim mjestima i na kraju se nasmijala svojim tužnim smijehom. Zatim se stopila u Byrneovo veliko zagrljaje, a on ju je držao, činilo se kao nekoliko minuta, mašući da tjera nekoliko policajaca koji su došli odati počast. Napokon je upitao: "Znaju li dečki?"
  Darlene je obrisala oči. "Da. Bit će ovdje sutra."
  Byrne je stajao ispred nje. "Ako ti išta treba, baš išta, samo podigni slušalicu. Nemoj ni gledati na sat."
  "Hvala ti, Kevine."
  "I ne brinite se za aranžmane. Udruga je kriva za sve. Bit će to procesija, poput Papine."
  Byrne je pogledao Darlene. Suze su mu ponovno navirale. Kevin Byrne ju je čvrsto držao, osjećajući kako joj srce lupa. Darlene je bila otporna, preživjevši sporu smrt oba roditelja od dugotrajnih bolesti. Brinuo se za dječake. Niti jedno od njih nije imalo majčinu hrabrost. Bili su osjetljiva djeca, vrlo bliska jedno drugome, i Byrne je znao da će jedan od njegovih poslova u sljedećih nekoliko tjedana biti uzdržavanje obitelji Purify.
  
  Dok je Byrne izlazio iz Darleneine kuće, morao je pogledati na obje strane. Nije se mogao sjetiti gdje je parkirao auto. Glavobolja ga je probola u očima. Kucnuo je po džepu. Još je imao punu zalihu Vicodina.
  Kevin, pun ti je tanjur, pomislio je. Očisti se.
  Zapalio je cigaretu, zastao na nekoliko minuta i orijentirao se. Pogledao je na pager. Bila su još tri poziva od Jimmyja, na koja se nije javio.
  Bit će vremena.
  Konačno se sjetio da je parkirao u sporednoj ulici. Dok je stigao do ugla, kiša je opet počela. Zašto ne, pomislio je. Jimmyja više nije bilo. Sunce se nije usudilo pokazati. Ne danas.
  Po cijelom gradu - u restoranima, taksijima, kozmetičkim salonima, upravnim sobama i podrumima crkava - ljudi su pričali o Ubojici s krunicom, o tome kako se luđak gostio mladim djevojkama iz Philadelphije i kako ga policija nije uspjela zaustaviti. Prvi put u svojoj karijeri, Byrne se osjećao nemoćno, potpuno neadekvatno, varalica, kao da ne može pogledati svoju plaću s ikakvim osjećajem ponosa ili dostojanstva.
  Ušao je u Crystal Coffee, kafić koji je radio 24 sata dnevno, a koji je često posjećivao ujutro s Jimmyjem. Stalni gosti bili su potišteni. Čuli su vijesti. Zgrabio je novine i veliku šalicu kave, pitajući se hoće li se ikada vratiti. Kad je izašao, ugledao je nekoga kako se naslanja na njegov auto.
  Bila je to Jessica.
  Emocija mu je gotovo oduzela noge.
  Ovo dijete, pomislio je. Ovo dijete je nešto posebno.
  "Zdravo", rekla je.
  "Zdravo."
  "Žao mi je što sam čuo za tvog partnera."
  "Hvala vam", rekao je Byrne, pokušavajući sve držati pod kontrolom. "Bio je... bio je jedinstven. Svidio bi vam se."
  "Mogu li što učiniti?"
  "Ima način", pomislio je Byrne. Način koji je takva pitanja činio iskrenima, a ne glupostima koje ljudi govore samo da bi nešto rekli.
  "Ne", rekao je Byrne. "Sve je pod kontrolom."
  "Ako želiš iskoristiti ovaj dan..."
  Byrne je odmahnuo glavom. "Dobro sam."
  "Jesi li sigurna?" upitala je Jessica.
  "Sto posto."
  Jessica je uzela Rosaryno pismo.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Mislim da je to ključ za um našeg tipa."
  Jessica mu je ispričala što je saznala, kao i detalje svog susreta s Eddiejem Casalonisom. Dok je govorila, vidjela je nekoliko stvari kako se prelijevaju preko lica Kevina Byrnea. Dvije od njih bile su posebno značajne.
  Poštovanje prema njoj kao detektivki.
  I, što je još važnije, odlučnost.
  "Postoji netko s kim bismo trebale razgovarati prije nego što damo upute timu", rekla je Jessica. "Netko tko sve ovo može staviti u perspektivu."
  Byrne se okrenuo i pogledao prema kući Jimmyja Purifieja. Okrenuo se i rekao: "Idemo."
  
  Sjedili su s ocem Corriom za malim stolom blizu izloga Anthony's Coffee Shopa u Devetoj ulici u južnoj Philadelphiji.
  "Postoji dvadeset otajstava krunice", rekao je otac Corrio. "Podijeljena su u četiri skupine: Radosna, Žalosna, Slavna i Svjetlosna."
  Ideja da njihov izvršitelj planira dvadeset ubojstava nije promakla pažnji nikoga za stolom. Otac Corrio kao da nije tako mislio.
  "Strogo govoreći", nastavio je, "misteriji su raspoređeni prema danima u tjednu. Slavni misteriji slave se u nedjelju i srijedu, radosni misteriji u ponedjeljak i subotu. Svjetlosni misteriji, koji su relativno novi, slave se u četvrtak."
  "A što je s Žalosnom?" upitao je Byrne.
  "Žalosna otajstva slave se utorkom i petkom. Nedjeljom za vrijeme korizme."
  Jessica je u sebi brojala dane od Bethany Priceinog otkrića. To se nije uklapalo u obrazac promatranja.
  "Većina otajstava je slavljeničke prirode", rekao je otac Corrio. "To uključuje Navještenje, Isusovo krštenje, Uznesenje i Kristovo uskrsnuće. Samo Žalosna otajstva bave se patnjom i smrću."
  "Postoji samo pet Tužnih Tajni, zar ne?" upitala je Jessica.
  "Da", rekao je otac Corrio. "Ali imajte na umu da krunica nije univerzalno prihvaćena. Postoje protivnici."
  "Kako to?" upitala je Jessica.
  "Pa, postoje oni koji smatraju da krunica nije kumenska."
  "Ne razumijem što misliš", rekao je Byrne.
  "Krunica slavi Mariju", rekao je otac Corrio. "Ona časti Majku Božju, a neki vjeruju da marijanska priroda molitve ne slavi Krista."
  "Kako se ovo odnosi na ono s čime se ovdje suočavamo?"
  Otac Corrio slegnuo je ramenima. "Možda čovjek kojeg tražite ne vjeruje u Marijino djevičanstvo. Možda pokušava, na svoj način, vratiti ove djevojke Bogu u ovakvom stanju."
  Ta je pomisao natjerala Jessicu da zadrhti. Ako mu je to bio motiv, kada i zašto bi prestao?
  Jessica je posegnula u svoju mapu i izvadila fotografije unutarnjih strana Bethanynih Priceovih dlanova, brojeve 7 i 16.
  "Znače li ti ovi brojevi išta?" upitala je Jessica.
  Otac Corrio stavio je bifokalne naočale i pogledao fotografije. Bilo je jasno da ga rane od bušenja na rukama mlade djevojke muče.
  "Moglo bi biti mnogo toga", rekao je otac Corrio. "Ništa mi odmah ne pada na pamet."
  "Provjerila sam stranicu 716 u Oxfordskoj anotiranoj Bibliji", rekla je Jessica. "Bila je usred Knjige psalama. Pročitala sam tekst, ali ništa mi nije upalo u oči."
  Otac Corrio je kimnuo, ali je ostao šutjeti. Bilo je jasno da ga Knjiga psalama u ovom kontekstu nije dirnula.
  "A što je s godinom? Ima li godina sedamdeset šesnaest ikakvo značenje u crkvi koliko znaš?" upitala je Jessica.
  Otac Corrio se nasmiješio. "Malo sam učio engleski, Jessica", rekao je. "Bojim se da mi povijest nije bila najbolji predmet. Osim činjenice da se Prvi vatikanski sabor sastao 1869., nisam baš dobar u datiranju."
  Jessica je pregledala bilješke koje je napravila prethodne noći. Ponestajalo joj je ideja.
  "Jeste li slučajno pronašli naramenicu na ovoj djevojci?" upitao je otac Corrio.
  Byrne je pregledao svoje bilješke. U osnovi, škapular su bila dva mala četvrtasta komada vunene tkanine, spojena s dvije vrpce ili konopci. Nosio se tako da kada su vrpce ležale na ramenima, jedan dio je bio sprijeda, a drugi straga. Škapulari su se obično darivali za prvu pričest - poklon-set koji je često uključivao krunicu, kalež u obliku igle s hostijom i satensku vrećicu.
  "Da", rekao je Byrne. "Kad je pronađena, imala je lopaticu oko vrata."
  "Je li ovo smeđa špatula?"
  Byrne je ponovno pregledao svoje bilješke. "Da."
  "Možda biste ga trebali bolje pogledati", rekao je otac Corrio.
  Često su lopatice bile obavijene prozirnom plastikom radi zaštite, kao što je bio slučaj s Bethany Price. Njezina naramenica već je bila očišćena od otisaka prstiju. Nisu pronađeni. "Zašto je to tako, oče?"
  "Svake godine slavi se blagdan Kapular, dan posvećen Gospi od Karmela. Obilježava se godišnjica dana kada se Blažena Djevica Marija ukazala svetom Šimunu Stocku i dala mu monaški škapular. Rekla mu je da tko ga nosi neće patiti od vječnog ognja."
  "Ne razumijem", rekao je Byrne. "Zašto je ovo važno?"
  Otac Corrio je rekao: "Blagdan Kapular slavi se 16. srpnja."
  
  Škapular pronađen u Bethany Priceu doista je bio smeđi škapular posvećen Gospi od Karmela. Byrne je nazvao laboratorij i pitao jesu li otvorili prozirnu plastičnu kutiju. Nisu.
  Byrne i Jessica vratili su se u Roundhouse.
  "Znaš, postoji mogućnost da nećemo uhvatiti ovog tipa", rekao je Byrne. "Moglo bi se dogoditi da dođe do svoje pete žrtve i onda se zauvijek vrati u sluz."
  Ta je misao prošla Jessicinom glavom. Pokušala je ne razmišljati o tome. "Misliš li da bi se ovo moglo dogoditi?"
  "Nadam se da ne", rekao je Byrne. "Ali ovo radim već dugo. Samo želim da budeš spreman na tu mogućnost."
  Ta joj se mogućnost nije sviđala. Ako ovaj čovjek ne bude uhvaćen, znala je da će do kraja karijere u odjelu za ubojstva, do kraja svog vremena u provedbi zakona, svaki slučaj ocjenjivati na temelju onoga što je smatrala neuspjehom.
  Prije nego što je Jessica stigla odgovoriti, Byrneov je mobitel zazvonio. Javio se. Nekoliko sekundi kasnije, zatvorio je telefon i posegnuo na stražnje sjedalo za stroboskopskim svjetlom. Stavio ga je na armaturnu ploču i upalio ga.
  "Kako si?" upitala je Jessica.
  "Otvorili su lopatu i obrisali prašinu iznutra", rekao je. Pritisnuo je papučicu gasa do kraja. "Imamo otisak prsta."
  
  Čekali su na klupi blizu tiskare.
  U policijskom poslu postoje svakakve vrste čekanja. Tu su razne vrste nadzora i razne presude. Tu je i ona vrsta čekanja gdje se pojavite u općinskoj sudnici kako biste svjedočili o nekom glupom slučaju vožnje pod utjecajem alkohola u 9 ujutro, a u 15 sati ste na svjedočenju dvije minute, taman na vrijeme za četverosatni obilazak.
  Ali čekanje da se pojavi otisak prsta bilo je najbolje i najgore od oba svijeta. Imali ste dokaze, ali što je dulje trajalo, to je veća vjerojatnost da ćete propustiti prikladno podudaranje.
  Byrne i Jessica pokušali su se udobno smjestiti. Bilo je mnogo drugih stvari koje su mogli učiniti u međuvremenu, ali bili su predani i odlučni da ništa od toga ne učine. Njihov primarni cilj u ovom trenutku bio je sniziti krvni tlak i broj otkucaja srca.
  "Mogu li te nešto pitati?" upitala je Jessica.
  "Sigurno."
  - Ako ne želiš razgovarati o tome, potpuno razumijem.
  Byrne ju je pogledao gotovo crnim zelenim očima. Nikada nije vidjela tako iscrpljenog muškarca.
  "Želiš znati nešto o Lutheru Whiteu", rekao je.
  "U redu. Da", rekla je Jessica. Je li bila toliko prozirna? "Malo."
  Jessica se raspitala. Detektivi su se štitili. Ono što je čula pretvorilo se u prilično ludu priču. Odlučila je jednostavno pitati.
  "Što želiš znati?" upitao je Byrne.
  Svaki detalj. - Sve što mi želiš reći.
  Byrne se lagano spusti na klupu, raspoređujući težinu. "Radio sam oko pet godina, u civilu oko dvije. U zapadnoj Philadelphiji dogodio se niz silovanja. Počinitelj je ciljao parkirališta mjesta poput motela, bolnica i poslovnih zgrada. Napadao bi usred noći, obično između tri i četiri ujutro."
  Jessica se toga nejasno sjećala. Bila je u devetom razredu, a priča je prestravila nju i njezine prijatelje.
  "Ispitanik je nosio najlonsku čarapu preko lica, gumene rukavice i uvijek je nosio kondom. Nikada nije ostavio ni dlaku, ni vlakno. Ni kap tekućine. Nismo imali ništa. Osam žena u tri mjeseca, a nismo imali nijednu. Jedini opis koji smo imali, osim što je tip bio bijelac i negdje između trideset i pedeset godina, bio je da je imao tetovažu na prednjoj strani vrata. Zamršenu tetovažu orla, koja se proteže do baze čeljusti. Obišli smo svaki salon za tetoviranje između Pittsburgha i Atlantic Cityja. Ništa."
  Dakle, jedne sam večeri vani s Jimmyjem. Upravo smo uhitili osumnjičenika u Old Townu i još smo bili u akciji. Nakratko smo se zaustavili u mjestu zvanom Deuce's, blizu Piera 84. Taman smo htjeli krenuti kad sam za jednim od stolova kraj vrata ugledao tipa u bijeloj dolčevitoj jakni spuštenoj visoko. Nisam odmah tome pridavao važnost, ali dok sam izlazio na vrata, iz nekog razloga sam se okrenuo i ugledao je. Vrh tetovaže virio je ispod dolčevitke. Orlov kljun. Nije mogao biti duži od pola inča, zar ne? Bio je to on.
  - Je li te vidio?
  "O da", rekao je Byrne. "Dakle, Jimmy i ja jednostavno odemo. Skupimo se vani, odmah uz ovaj niski kameni zidić uz rijeku, misleći da ćemo nazvati jer ih imamo samo nekoliko, a nismo htjeli da nas išta spriječi da se riješimo ovog gada. Ovo je prije mobitela, pa Jimmy kreće prema autu da pozove pojačanje. Odlučujem da ću stajati pokraj vrata, misleći da ako ovaj tip pokuša otići, uhvatit ću ga. Ali čim se okrenem, evo ga. I njegovih dvadeset i dva boda uperena su ravno u moje srce."
  - Kako te je stvorio?
  "Nemam pojma. Ali bez riječi, bez razmišljanja, ispraznio je metke. Ispalio je tri metka zaredom. Sve sam ih stavio u prsluk, ali su mi izbili dah. Četvrti hitac okrznuo mi je čelo." Byrne je dodirnuo ožiljak iznad desnog oka. "Vratio sam se, preko zida, u rijeku. Nisam mogao disati. Metak je slomio dva rebra, pa nisam mogao ni pokušati plivati. Samo sam počeo tonuti prema dnu, kao da sam paraliziran. Voda je bila ledeno hladna."
  - Što se dogodilo s Whiteom?
  "Jimmy ga je udario. Dva u prsa."
  Jessica je pokušala obraditi te slike, noćnu moru svakog policajca kada se suoči s dvostrukim gubitnikom s pištoljem.
  "Dok sam se utapao, vidio sam bijelo izranjanje iznad sebe. Kunem se, prije nego što sam izgubio svijest, imali smo trenutak u kojem smo bili licem u lice pod vodom. Samo nekoliko centimetara udaljeni. Bilo je mračno i hladno, ali naši su se pogledi sreli. Oboje smo umirali i znali smo to."
  "Što se dogodilo sljedeće?"
  "Uhvatili su me, napravili su mi oživljavanje, cijelu rutinu."
  "Čula sam da si..." Iz nekog razloga, Jessici je bilo teško izgovoriti tu riječ.
  "Utopio se?"
  "Pa, da. Što? A ti?"
  - To mi kažu.
  "Vau. Ovdje si već toliko dugo, hm..."
  Byrne se nasmijao. "Mrtav?"
  "Oprosti", rekla je Jessica. "Mogu s pouzdanjem reći da nikad prije nisam postavila to pitanje."
  "Šezdeset sekundi", odgovorio je Byrne.
  "Vau."
  Byrne je pogledao Jessicu. Njezino je lice bilo poput konferencije za novinare pune pitanja.
  Byrne se nasmiješio i upitao: "Želiš znati jesu li bila jarka bijela svjetla, anđeli, zlatne trube i Roma Downey kako lebdi iznad glave, zar ne?"
  Jessica se nasmijala. "Mislim da jesam."
  "Pa, nije bilo Rome Downey. Ali bio je dugi hodnik s vratima na kraju. Jednostavno sam znala da ne bih trebala otvoriti ta vrata. Da jesam, nikad se ne bih vratila."
  - Jesi li tek sada saznao/la?
  "Jednostavno sam znala. I dugo nakon što sam se vratila, kad god bih otišla na mjesto zločina, posebno mjesto ubojstva, imala sam... osjećaj. Dan nakon što smo pronašli tijelo Deirdre Pettigrew, vratila sam se u Fairmount Park. Dodirnula sam klupu ispred grmlja gdje je pronađena. Vidjela sam Pratta. Nisam znala njegovo ime, nisam mu jasno vidjela lice, ali znala sam da je to on. Vidjela sam kako ga vidi."
  - Jeste li ga vidjeli?
  "Ne u vizualnom smislu. Jednostavno sam... znao." Bilo je jasno da mu to nije lako palo. "Dogodilo se mnogo puta tijekom dugog vremenskog razdoblja", rekao je. "Nije bilo objašnjenja za to. Nikakvog predviđanja. Zapravo, učinio sam mnogo stvari koje nisam trebao pokušati zaustaviti da bih to zaustavio."
  "Koliko dugo si već IOD?"
  "Bio sam odsutan gotovo pet mjeseci. Puno rehabilitacije. Tamo sam upoznao svoju suprugu."
  "Je li bila fizioterapeutkinja?"
  "Ne, ne. Oporavljala se od puknuća Ahilove tetive. Zapravo sam je upoznao prije nekoliko godina u mom starom susjedstvu, ali smo se ponovno povezali u bolnici. Šepajući smo zajedno hodali gore-dolje. Rekao bih da je to bila ljubav od početka, Vicodin, da to nije tako loša šala."
  Jessica se svejedno nasmijala. "Jesi li ikada primila profesionalnu pomoć za mentalno zdravlje?"
  "O, da. Radio sam na psihijatrijskom odjelu dvije godine, s prekidima. Bavio sam se analizom snova. Čak sam prisustvovao i nekoliko sastanaka IANDS-a."
  "YANDS?"
  "Međunarodno udruženje za istraživanje bliske smrti. Nije bilo za mene."
  Jessica je pokušala sve to upiti. Bilo je previše. "Pa kako je sada?"
  "To se danas ne događa tako često. To je kao udaljeni televizijski signal. Morris Blanchard je dokaz da u to više ne mogu biti siguran."
  Jessica je vidjela da priča ima još nešto, ali osjećala je da ga je dovoljno pritisnula.
  "I da odgovorim na vaše sljedeće pitanje", nastavio je Byrne, "ne mogu čitati misli, ne mogu proricati sudbinu, ne mogu vidjeti budućnost. Nema slijepe točke. Kad bih mogao vidjeti budućnost, vjerujte mi, bio bih upravo sada u Philadelphia Parku."
  Jessica se ponovno nasmijala. Bila je sretna što je pitala, ali ipak pomalo uplašena cijelom tom pričom. Priče o vidovitosti i slično su je uvijek plašile. Kad je čitala Isijavanje, spavala je s upaljenim svjetlom tjedan dana.
  Upravo je htjela isprobati jednu od svojih nespretnih transformacija kad je Ike Buchanan upao kroz vrata tiskare. Lice mu je bilo crveno, vene na vratu su mu pulsirale. Na trenutak, hramanje je nestalo.
  "Shvatio sam", rekao je Buchanan, mašući računalnim očitavanjem.
  Byrne i Jessica skočili su na noge i hodali uz njega.
  "Tko je on?" upitao je Byrne.
  "Zove se Wilhelm Kreutz", rekao je Buchanan.
  OceanofPDF.com
  58
  ČETVRTAK, 11:25
  Prema evidenciji DMV-a, Wilhelm Kreutz živio je u aveniji Kensington. Radio je kao čuvar parkirališta u sjevernoj Philadelphiji. Radna skupina do mjesta događaja doputovala je u dva vozila. Četiri člana SWAT tima vozila su se u crnom kombiju. Četiri od šest detektiva iz radne skupine slijedila su ih u patrolnom automobilu: Byrne, Jessica, John Shepherd i Eric Chavez.
  Nekoliko blokova dalje, u Taurusu je zazvonio mobitel. Sva četiri detektiva provjerila su svoje telefone. Bio je to John Shepard. "Aha... koliko... u redu... hvala." Sklopio je antenu i sklopio telefon. "Kreutz nije bio na poslu posljednja dva dana. Nitko ga na parkiralištu nije vidio niti razgovarao s njim."
  Detektivi su to shvatili i ostali šutjeti. Postoji ritual povezan s kucanjem na vrata, bilo koja vrata; osobni unutarnji monolog, jedinstven za svakog policajca. Neki to vrijeme ispunjavaju molitvom. Drugi zapanjenom tišinom. Sve je to trebalo ohladiti ljutnju, smiriti živce.
  Saznali su više o svojoj temi. Wilhelm Creutz je očito odgovarao profilu. Imao je četrdeset i dvije godine, bio je samotnjak i diplomirao je na Sveučilištu Wisconsin.
  I premda je imao poduži dosje, nije sadržavao ništa što bi nalikovalo razini nasilja ili dubini izopačenosti ubojstava Djevojke s krunicom. Pa ipak, bio je daleko od uzornog građanina. Kreutz je bio registrirani seksualni prijestupnik II. stupnja, što je značilo da se smatrao umjerenim rizikom od ponavljanja kaznenog djela. Proveo je šest godina u Chesteru i registrirao se kod vlasti Philadelphije nakon puštanja na slobodu u rujnu 2002. Imao je kontakt s maloljetnicama u dobi između deset i četrnaest godina. Njegove žrtve bile su mu i poznate i nepoznate.
  Detektivi su se složili da, iako su žrtve Ubojice iz Ružičnjaka bile starije od Kreutzovih prethodnih žrtava, nije postojalo logično objašnjenje zašto je njegov otisak prsta pronađen na osobnom predmetu koji je pripadao Bethany Price. Kontaktirali su majku Bethany Price i pitali je poznaje li Wilhelma Kreutza.
  Ona nije.
  
  K. Reitz je živio na drugom katu trosobnog stana u trošnoj zgradi blizu Somerseta. Ulaz s ulice bio je pored kemijske čistionice s dugim roletama. Prema planovima građevinskog odjela, na drugom katu bila su četiri stana. Prema stambenom odjelu, samo su dva bila naseljena. Pravno gledano, to je istina. Stražnja vrata zgrade otvarala su se na uličicu koja se protezala cijelom dužinom bloka.
  Ciljani stan nalazio se sprijeda, s dva prozora s pogledom na Kensington Avenue. SWAT snajperist zauzeo je položaj s druge strane ulice, na krovu trokatnice. Drugi SWAT policajac pokrivao je stražnji dio zgrade, pozicioniran na tlu.
  Preostala dva SWAT policajca trebala su probiti vrata koristeći Thunderbolt CQB ovan, teški cilindrični ovan za probijanje koji su koristili kad god je bio potreban rizičan i dinamičan ulazak. Nakon što su vrata probijena, Jessica i Byrne bi ući, dok bi John Shepard pokrivao stražnji bok. Eric Chavez bio je postavljen na kraju hodnika, blizu stubišta.
  
  Provjerili su bravu na ulaznim vratima i brzo ušli. Dok su prolazili kroz mali predvorje, Byrne je provjerio niz od četiri poštanska sandučića. Očito, nijedan od njih nije bio korišten. Davno su provaljeni i nikada nisu popravljeni. Pod je bio prekriven brojnim reklamnim letcima, jelovnicima i katalozima.
  Iznad poštanskih sandučića visjela je pljesniva plutenasta ploča. Nekoliko lokalnih tvrtki izlagalo je svoje proizvode izblijedjelim matričnim tiskom na uvijenom, vrućem neonskom papiru. Posebne ponude bile su datirane gotovo godinu dana ranije. Činilo se da su ljudi koji su prodavali letke u tom području odavno napustili prostor. Zidovi predvorja bili su prekriveni etiketama bandi i psovkama na najmanje četiri jezika.
  Stubište za drugi kat bilo je zatrpano vrećama za smeće, poderanim i razbacanim od gradske menažerije životinja, i dvonožnih i četveronožnih. Smrad trule hrane i urina bio je posvuda.
  Drugi kat je bio gori. Teški veo kiselog dima iz lonaca bio je prikriven mirisom izmeta. Hodnik na drugom katu bio je dug, uski prolaz s izloženim metalnim rešetkama i visećim električnim žicama. Ljušteća žbuka i ljušteća emajlirana boja visjele su sa stropa poput vlažnih stalaktita.
  Byrne je tiho prišao ciljanim vratima i prislonio uho na njih. Slušao je nekoliko trenutaka, a zatim odmahnuo glavom. Pokušao je pritisnuti kvaku. Bila su zaključana. Pomaknuo se unatrag.
  Jedan od dvojice časnika specijalnih snaga pogledao je u oči ulazeću skupinu. Drugi časnik specijalnih snaga, onaj s ovnom za probijanje, zauzeo je položaj. U tišini ih je prebrojao.
  Bilo je uključeno.
  "Policija! Nalog za pretres!" viknuo je.
  Povukao je ovan za razbijanje i zalupio njime vrata, odmah ispod brave. U trenutku, stara vrata su se odlomila od okvira, a zatim i na gornjoj šarki. Policajac s ovnom za razbijanje se povukao, dok je drugi SWAT-ovac kotrljao okvir, podižući visoko svoju pušku AR-15 kalibra .223.
  Byrne je bio sljedeći.
  Jessica ju je slijedila, s Glockom 17 uperenim nisko u pod.
  Mali dnevni boravak bio je s desne strane. Byrne se primaknuo bliže zidu. Prvo su ih obavili mirisi dezinfekcijskog sredstva, tamjana od trešnje i trulog mesa. Par preplašenih štakora trčkarao je uz najbliži zid. Jessica je primijetila osušenu krv na njihovim sijedim njuškama. Njihove su kandže kuckale po suhom drvenom podu.
  Stan je bio sablasno tih. Negdje u dnevnoj sobi otkucavao je proljetni sat. Ni zvuka, ni daha.
  Ispred njih se nalazio neuređen dnevni boravak. Vjenčana stolica, presvučena zgužvanim baršunom i obojena zlatom, jastuci na podu. Nekoliko Domino's kutija, rastavljenih i izgrizenih. Hrpa prljave odjeće.
  Nema ljudi.
  S lijeve strane bila su vrata koja su vjerojatno vodila u spavaću sobu. Bila su zatvorena. Dok su se približavali, čuli su slabe zvukove radijskog prijenosa iz sobe. Gospel kanal.
  Pripadnik specijalnih snaga zauzeo je položaj, visoko podižući pušku.
  Byrne je prišao i dodirnuo vrata. Bila su zaključana. Polako je okrenuo kvaku, a zatim brzo otvorio vrata spavaće sobe i ušao natrag unutra. Radio je sada bio malo glasniji.
  "Biblija bez ikakve sumnje kaže da će jednog dana svatko... polagati račun za sebe... Bogu!"
  Byrne je pogledao Jessicu u oči. Kimnuo je bradom i započeo odbrojavanje. Ušli su u sobu.
  I vidio sam unutrašnjost samog pakla.
  "O, moj Bože", rekao je specijalac. Prekrižio se. "O, Gospodine Isuse."
  Spavaća soba bila je gola i bez namještaja. Zidovi su bili prekriveni tapetama s cvjetnim uzorkom koje su se ljuštile i bile su umrljane vodom; pod je bio prekriven mrtvim kukcima, malim kostima i ostacima brze hrane. Paučina se lijepila za kutove; lajsne su bile prekrivene godinama taloženom svilenkastom sivom prašinom. Mali radio stajao je u kutu, blizu prednjih prozora, koji su bili prekriveni poderanim, pljesnivim plahtama.
  U sobi su bila dva stanara.
  Na suprotnom zidu, muškarac je visio naopako na improviziranom križu, očito napravljenom od dva komada metalnog okvira kreveta . Njegovi zapešća, stopala i vrat bili su vezani za okvir na način harmonike, duboko urezujući njegovo meso. Muškarac je bio gol, a tijelo mu je bilo prerezano po sredini od prepona do grla - masnoća, koža i mišići bili su razdvojeni, stvarajući duboku brazdu. Također je bio prerezan sa strane na prsima, stvarajući formaciju krvi i isjeckanog tkiva u obliku križa.
  Ispod njega, u podnožju križa, sjedila je mlada djevojka. Kosa joj je, koja je nekoć možda bila plava, sada bila tamno oker boje. Bila je prekrivena krvlju, a blistava lokva širila se niz koljena njezine traper suknje. Soba je bila ispunjena metalnim okusom. Djevojčine su ruke bile sklopljenima. Držala je krunicu napravljenu od samo deset perli.
  Byrne se prvi osvijestio. Ovo je mjesto još uvijek bilo opasno. Proklizao je uz zid nasuprot prozoru i provirio u ormar. Bio je prazan.
  "Razumijem", konačno reče Byrne.
  I premda je svaka neposredna prijetnja, barem od žive osobe, prošla, a detektivi su mogli spremiti oružje u futrole, oklijevali su, kao da bi nekako mogli smrtonosnom snagom prevladati svakodnevnu viziju pred sobom.
  Ovo se nije smjelo dogoditi.
  Ubojica je došao ovamo i ostavio za sobom ovu bogohulnu sliku, sliku koja će sigurno živjeti u njihovim mislima dok god dišu.
  Brza pretraga ormara u spavaćoj sobi nije dala mnogo toga. Par radnih uniformi i hrpa prljavog donjeg rublja i čarapa. Dvije uniforme bile su iz Acme Parkinga. Na prednjoj strani jedne od radnih košulja bila je pričvršćena etiketa s fotografijom. Etiketa je identificirala obješenog muškarca kao Wilhelma Kreutza. Osobna iskaznica odgovarala je njegovoj fotografiji.
  Konačno, detektivi su vratili oružje u futrole.
  John Shepherd je nazvao tim CSU-a.
  "To mu je ime", rekao je još uvijek šokirani SWAT-ovac Byrneu i Jessici. Na tamnoplavoj BDU jakni policajca bila je oznaka "D. MAURER".
  "Što misliš?" upitao je Byrne.
  "Moja obitelj je njemačka", rekao je Maurer, mučeći se sabrati. Bio je to težak zadatak za sve. "Kreuz" na njemačkom znači "križ". Na engleskom se zove William Cross.
  Četvrto žalosno otajstvo je nošenje križa.
  Byrne je na trenutak napustio mjesto događaja, a zatim se brzo vratio. Prelistavao je svoju bilježnicu, tražeći popis mladih djevojaka koje su prijavljene kao nestale. Izvješća su sadržavala i fotografije. Nije trebalo dugo. Čučnuo je pokraj djevojke i prislonio fotografiju na njezino lice. Žrtva se zvala Christy Hamilton. Imala je šesnaest godina. Živjela je u Nicetownu.
  Byrne se uspravio. Vidio je stravičnu scenu koja se odvijala pred njim. U mislima, duboko u katakombama svog užasa, znao je da će uskoro sresti ovog čovjeka i da će zajedno hodati do ruba praznine.
  Byrne je htio nešto reći timu, timu koji je bio izabran voditi, ali u tom trenutku osjećao se sve samo ne kao vođa. Prvi put u karijeri shvatio je da riječi nisu dovoljne.
  Na podu, pokraj Christy Hamiltonine desne noge, stajala je čaša Burger Kinga s poklopcem i slamkom.
  Na slamici su bili otisci usana.
  Šalica je bila do pola puna krvi.
  
  Byrne i Jessica besciljno su šetale oko blok kroz Kensington, same, zamišljajući vrišteće ludilo mjesta zločina. Sunce je nakratko provirilo između dva gusta siva oblaka, bacajući dugu preko ulice, ali ne i njihovo raspoloženje.
  Oboje su htjeli razgovarati.
  Oboje su htjeli vrištati.
  Zasad su šutjeli, ali unutra je bjesnila oluja.
  Šira javnost djelovala je pod iluzijom da policajci mogu promatrati bilo koju scenu, bilo koji događaj i zadržati kliničku distancu. Naravno, mnogi policajci njegovali su sliku nedodirljivog srca. Ta je slika bila namijenjena televiziji i filmu.
  "Smije nam se", rekao je Byrne.
  Jessica je kimnula. Nije bilo sumnje. Odveo ih je do stana u Kreuzu s podmetnutim otiskom prsta. Shvatila je da je najteži dio ovog posla potisnuti želju za osobnom osvetom u podsvijest. Postajalo je sve teže i teže.
  Razina nasilja eskalirala je. Pogled na rasporeno tijelo Wilhelma Kreutza govorio im je da mirno uhićenje neće okončati stvar. Divljanje Ubojice Krunice bilo je predodređeno da kulminira krvavom opsadom.
  Stajali su ispred stana, naslonjeni na kombi CSU-a.
  Nekoliko trenutaka kasnije, jedan od uniformiranih policajaca nagnuo se kroz prozor Kreutzove spavaće sobe.
  - Detektivi?
  "Kako si?" upitala je Jessica.
  - Možda biste htjeli doći ovamo gore.
  
  Žena je izgledala kao da ima oko osamdeset godina. Njezine debele naočale odražavale su dugu u prigušenom svjetlu dviju golih žarulja na stropu hodnika. Stajala je tik uz vrata, nagnuta nad aluminijsku hodalicu. Živjela je dvije kuće dalje od stana Wilhelma Kreutza. Mirisala je na pijesak za mačke, Bengay i košer salamu.
  Zvala se Agnes Pinsky.
  Na uniformi je pisalo: "Recite ovom gospodinu što ste upravo rekli meni, gospođo."
  "Hm?"
  Agnes je nosila pohabani kućni ogrtač od frotira boje morske pjene, zakopčan jednim gumbom. Lijevi rub bio je viši od desnog, otkrivajući potporne čarape do koljena i plavu vunenu čarapu do teleta.
  "Kada ste zadnji put vidjeli gospodina Kreutza?" upitao je Byrne.
  "Willie? Uvijek je ljubazan prema meni", rekla je.
  "To je sjajno", rekao je Byrne. "Kad si ga zadnji put vidio?"
  Agnes Pinsky pogledala je čas Jessicu, čas Byrnea, pa opet. Činilo se da je tek sada shvatila da razgovara sa strancima. "Kako ste me pronašli?"
  - Upravo smo vam pokucali na vrata, gospođo Pinsky.
  "Je li bolestan?"
  "Bolestan?" upitao je Byrne. "Zašto si to rekao?"
  - Njegov liječnik je bio ovdje.
  - Kad je njegov liječnik bio ovdje?
  "Jučer", rekla je. "Njegov liječnik ga je jučer došao posjetiti."
  - Kako znaš da je to bio liječnik?
  "Kako bih ja to znao? Što ti se dogodilo? Znam kako doktori izgledaju. Nemam nijednog starijeg liječnika."
  - Znate li u koje je vrijeme doktor stigao?
  Agnes Pinsky je na trenutak s gađenjem pogledala Byrnea. O čemu god je pričala, vratilo se u mračne kutke njezina uma. Imala je izgled nekoga tko nestrpljivo čeka kusur u pošti.
  Poslali bi umjetnika da skicira slike, ali šanse da se dobije izvediva slika bile su male.
  Međutim, na temelju onoga što je Jessica znala o Alzheimerovoj bolesti i demenciji, neke su slike često bile vrlo oštre.
  Jučer ga je došao pregledati liječnik.
  "Ostala je samo jedna Tužna Tajna", pomislila je Jessica dok je silazila niz stepenice.
  Kamo će sljedeće ići? Koje će područje dosegnuti sa svojim topovima i ovnovima za probijanje? Sjeverne slobode? Glenwood? Tiogu?
  U čije će lice gledati, namrgođeni i bez riječi?
  Ako bi opet zakasnili, nitko od njih nije imao nikakve sumnje.
  Posljednja djevojka bit će razapeta.
  
  Petero od šest detektiva okupilo se na katu u Lincoln Hallu na Finniganovu bdjenju. Soba je bila njihova i privremeno zatvorena za javnost. Dolje je iz džuboksa svirao The Corrs.
  "Dakle, imamo li sad posla s prokletim vampirom?" upitao je Nick Palladino. Stajao je kraj visokih prozora s pogledom na Spring Garden Street. Most Bena Franklina zujao je u daljini. Palladino je bio čovjek koji je najbolje razmišljao dok je stajao, ljuljajući se na petama, s rukama u džepovima i zveckajući sitnišem.
  "Mislim, dajte mi gangstera", nastavio je Nick. "Dajte mi vlasnika kuće i njegov Mac-Tena kako pali nekog drugog idiota zbog travnjaka, zbog male torbe, zbog časti, kodeksa, čega god. Razumijem to sranje. Ovaj?"
  Svi su znali što je mislio. Bilo je puno lakše kada su motivi visjeli na površini zločina poput kamenčića. Pohlepa je bila najlakša stvar. Slijedite zeleni trag.
  Palladino je bio u punom jeku. "Payne i Washington su čuli za onog JBM-ovog napadača u Grays Ferryju sinoć, zar ne?" nastavio je. "Sad čujem da je napadač pronađen mrtav na Erieju. Tako volim, lijepo i uredno."
  Byrne je na trenutak zatvorio oči i otvorio ih novom danu.
  John Shepard se popeo stepenicama. Byrne je pokazao na Margaret, konobaricu. Donijela je Johnu uredan Jim Beam.
  "Sva je krv pripadala Kreutzu", rekao je Shepard. "Djevojka je umrla od slomljenog vrata. Baš kao i ostale."
  "I ima li krvi u šalici?" upitao je Tony Park.
  "Ovo je pripadalo Kreutzu. Mrtvozornik vjeruje da mu je hranjena krv kroz slamku prije nego što je iskrvario do smrti."
  "Hranili su ga vlastitom krvlju", rekao je Chavez, osjetivši kako mu tijelom prolazi jeza. Nije to bilo pitanje; jednostavno izjava nečega previše složenog za shvatiti.
  "Da", odgovorio je Shepherd.
  "Službeno je", rekao je Chavez. "Sve sam vidio."
  Šest detektiva je naučilo ovu lekciju. Zamršeni užasi slučaja Rosary Killer eksponencijalno su rasli.
  "Pijte iz ovoga svi; jer ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge za otpuštenje grijeha", rekla je Jessica.
  Pet pari obrva se podiglo. Svi su okrenuli glave u Jessicinom smjeru.
  "Puno čitam", rekla je. "Veliki četvrtak zvao se Veliki četvrtak. To je dan Posljednje večere."
  "Dakle, ovaj Kreuz je bio Petar našeg vođe?" upitao je Palladino.
  Jessica je mogla samo slegnuti ramenima. Razmišljala je o tome. Ostatak noći vjerojatno će provesti uništavajući Wilhelm Kreutzov život, tražeći bilo kakvu vezu koja bi se mogla pretvoriti u trag.
  "Je li imala išta u rukama?" upitao je Byrne.
  Shepherd je kimnuo. Podigao je fotokopiju digitalne fotografije. Detektivi su se okupili oko stola. Naizmjenično su pregledavali fotografiju.
  "Što je ovo, lutrijska karta?" upitala je Jessica.
  "Da", rekao je Shepherd.
  "O, ovo je jebeno sjajno", rekao je Palladino. Prišao je prozoru s rukama u džepovima.
  "Prsti?" upitao je Byrne.
  Pastir je odmahnuo glavom.
  "Možemo li saznati gdje je ova karta kupljena?" upitala je Jessica.
  "Već sam primio poziv od komisije", rekao je Shepherd. "Trebali bismo čuti od njih svakog trenutka."
  Jessica je zurila u fotografiju. Njihov ubojica je predao kartu za Veliku četvorku svojoj posljednjoj žrtvi. Bilo je vrlo vjerojatno da to nije bila samo provokacija. Kao i ostali predmeti, bio je to trag gdje će se naći sljedeća žrtva.
  Sam broj lutrije bio je prekriven krvlju.
  Je li to značilo da će tijelo baciti u uredu lutrijskog agenta? Morale su ih biti stotine. Nije bilo šanse da ih sve zatraže.
  "Ovaj tip ima nevjerojatnu sreću", rekao je Byrne. "Četiri djevojke s ulice, a nema očevidaca. On je kao komad dima."
  "Misliš li da je to sreća ili jednostavno živimo u gradu u kojem više nikoga nije briga?" upitao je Palladino.
  "Da vjerujem u to, uzeo bih svojih dvadeset i danas otišao u Miami Beach", rekao je Tony Park.
  Ostalih pet detektiva kimnulo je.
  U Roundhouseu, radna skupina je na ogromnoj karti ucrtala mjesta otmica i grobova. Nije postojao jasan obrazac, nije bilo načina da se predvidi ili identificira sljedeći potez ubojice. Već su se vratili osnovama: serijski ubojice započinju svoje živote blizu doma. Njihov ubojica živio je ili radio u sjevernoj Philadelphiji.
  Kvadrat.
  
  BYRNE JE OPRATIO JESSICU DO NJEZINA AUTOMOBILA.
  Stajale su trenutak, tražeći riječi. U ovakvim trenucima, Jessica je žudjela za cigaretom. Njezin trener u Frasers Gymu bi je ubio samo da je pomislila na to, ali to je nije spriječilo da zavidi Byrneu na utjehi koju je, činilo se, pronalazio u Marlboro Lightu.
  Teglenica je besposleno plovila uzvodno. Promet se kretao na mahove. Philadelphia je preživjela unatoč ovom ludilu, unatoč tuzi i užasu koji su zadesili ove obitelji.
  "Znaš, što god ovo na kraju bude, bit će strašno", rekao je Byrne.
  Jessica je to znala. Također je znala da će prije nego što završi, vjerojatno naučiti veliku novu istinu o sebi. Vjerojatno će otkriti mračnu tajnu straha, bijesa i muke koju će odmah ignorirati. Koliko god nije htjela vjerovati u to, iz ovog će prolaza izaći kao druga osoba. Nije to planirala kada je prihvatila ovaj posao, ali poput vlaka koji je odjurio, jurila je prema ponoru i nije bilo načina da se zaustavi.
  OceanofPDF.com
  ČETVRTI DIO
  OceanofPDF.com
  59
  VELIKI PETAK, 10:00.
  Droga joj je gotovo otkinula vrh glave.
  Mlaz ju je udario u potiljak, na trenutak se odbio u ritmu glazbe, a zatim joj je vrat prepilio u nazubljene trokute gore-dolje, kao da biste odrezali poklopac s bundeve za Noć vještica.
  "Pravedno", rekla je Lauren.
  Lauren Semanski pala je dva od šest predmeta u Nazarećaninu. Čak ni da su joj prijetili pištoljem, nakon dvije godine algebre, ne bi znala reći što je kvadratna jednadžba. Nije bila čak ni sigurna je li kvadratna jednadžba algebarska. Mogla je biti geometrija. I premda joj je obitelj bila poljska, nije mogla pokazati Poljsku na karti. Jednom je pokušala, zarivajući svoj uglačani nokat negdje južno od Libanona. U posljednja tri mjeseca dobila je pet kazni, a digitalni sat i videorekorder u njezinoj spavaćoj sobi bili su postavljeni na 12:00 gotovo dvije godine, a jednom je pokušala ispeći rođendansku tortu za svoju mlađu sestru Caitlin. Zamalo je zapalila kuću.
  Sa šesnaest godina, Lauren Semansky - i možda je prva koja će to priznati - znala je malo o mnogim stvarima.
  Ali znala je dobar metamfetamin.
  "Kriptonit." Bacila je šalicu na stolić za kavu i naslonila se na kauč. Htjela je zavijati. Pogledala je po sobi. Wiggeri posvuda. Netko je pustio glazbu. Zvučalo je kao Billy Corgan. Pumpkins su bile fora u staroj školi. Prsten je užasan.
  "Niska stanarina!" viknuo je Jeff, jedva čujno kroz glazbu, koristeći svoj glupi nadimak za nju, ignorirajući njezine želje po milijunti put. Svirao je nekoliko odabranih stihova na gitari, slinio je po majici s natpisom Mars Volta i cerio se poput hijene.
  Bože, kako čudno, pomisli Lauren. Slatko, ali idiotkinja. "Moramo letjeti", vrisnula je.
  "Ne, hajde, Lo." Pružio joj je bočicu, kao da već nije namirisala sav Ritual Aid.
  "Ne mogu." Morala je biti u trgovini. Morala je kupiti glazuru od višanja za onu glupu uskrsnu šunku. Kao da joj treba hrana. Kome treba hrana? Nitko koga je poznavala. A ipak je morala letjeti. "Ubit će me ako zaboravim otići u trgovinu."
  Jeff se trznuo, zatim se nagnuo preko staklenog stolića za kavu i prekinuo uže. Nestao je. Nadala se poljupcu za rastanak, ali kad se nagnuo od stola, vidjela je njegove oči.
  Sjeverno.
  Lauren je ustala, zgrabila torbicu i kišobran. Promatrala je prepreke u kojima su se nalazila tijela u raznim stanjima nadsvijesti. Prozori su bili zatamnjeni debelim papirom. U svim su svjetiljkama svijetlile crvene žarulje.
  Vratit će se kasnije.
  Jeff je imao dovoljno za sva poboljšanja.
  Izašla je van, čvrsto na svojim Ray-Ban naočalama. Kiša je još uvijek padala - hoće li ikada prestati? - ali čak je i oblačno nebo bilo previše svijetlo za nju. Osim toga, sviđalo joj se kako izgleda u sunčanim naočalama. Ponekad ih je nosila noću. Ponekad ih je nosila u krevet.
  Pročistila je grlo i slinila knedlu. Peckanje metamfetamina u stražnjem dijelu grla izazvalo joj je drugi udar.
  Previše se bojala ići kući. Barem je ovih dana bio Bagdad. Nije joj trebala tuga.
  Izvadila je svoju Nokiju, pokušavajući smisliti izgovor koji bi mogla upotrijebiti. Trebalo joj je samo sat ili dva da se smiri. Problemi s autom? S Volkswagenom u servisu, ne bi uspjelo. Bolesna prijateljica? Molim te, Lo. U ovom trenutku, baka B. tražila je liječničke potvrde. Što nije koristila neko vrijeme? Ne puno. Bila je kod Jeffa otprilike četiri dana u tjednu u proteklom mjesecu. Kasnili smo gotovo svaki dan.
  Znam, pomislila je. Razumijem.
  Žao mi je, bako. Ne mogu doći kući na večeru. Oteta sam.
  Haha. Kao da joj nije bilo stalo.
  Otkad su Laurenini roditelji prošle godine inscenirali scenu sudara s lutkom u stvarnom životu, ona živi među živim mrtvacima.
  Dovraga. Ona će se pozabaviti ovim.
  Na trenutak je pogledala po vitrini, podižući sunčane naočale kako bi bolje pogledala. Remenčići su bili super i sve, ali dovraga, bili su tamni.
  Prešla je parkiralište iza trgovina na uglu svoje ulice, pripremajući se za bakin napad.
  "Bok, Lauren!" viknuo je netko.
  Okrenula se. Tko ju je zvao? Pogledala je po parkiralištu. Nije vidjela nikoga, samo nekoliko automobila i par kombija. Pokušala je prepoznati glas, ali nije mogla.
  "Halo?" rekla je.
  Tišina.
  Kretala se između kombija i kamiona za dostavu piva. Skinula je sunčane naočale i osvrnula se oko sebe, okrećući se za 360 stupnjeva.
  Sljedeće čega se sjeća jest da joj je netko prekrio usta rukom. Isprva je mislila da je to Jeff, ali čak ni Jeff ne bi toliko zeznuo. Bilo je toliko nezabavno. Mučila se osloboditi, ali tko god joj je izveo ovaj (nimalo) smiješni trik, bio je jak. Zaista jak.
  Osjetila je ubod u lijevoj ruci.
  Hm? "O, to je to, gade jedan", pomislila je.
  Htjela je napasti Vina Diesela, ovog tipa, ali umjesto toga su joj noge popustile i pala je na kombi. Pokušala je ostati budna dok se kotrljala na tlo. Nešto joj se događalo i htjela je sve shvatiti. Kad policajci uhite ovog gada - a sigurno će uhititi ovog gada - bit će najbolja svjedokinja na svijetu. Prije svega, mirisao je čisto. Prečisto, ako nju pitate. Osim toga, nosio je gumene rukavice.
  Nije dobar znak, iz perspektive CSI-ja.
  Slabost se proširila na želudac, prsa i grlo.
  Bori se, Lauren.
  Prvo piće popila je s devet godina, kada joj je starija rođakinja Gretchen dala hladnjak za vino tijekom vatrometa za Četvrti srpnja u Boat House Rowu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Od tog dana nadalje, gutala je svaku tvar poznatu čovječanstvu, a i neke koje su možda bile poznate samo izvanzemaljcima. Mogla je podnijeti sve što je igla držala u ruci. Svijet wah-wah pedala i gumenih rubova bio je staro smeće. Jednog dana, vozila se kući s klima uređaja, jednooka, pijana od Jacka, hraneći tri dana staro pojačalo.
  Izgubila je svijest.
  Vratila se.
  Sad je ležala na leđima u kombiju. Ili je to bio SUV? U svakom slučaju, kretali su se. Brzo. Vrtjelo joj se u glavi, ali ovo nije bilo dobro plivanje. Bilo je tri ujutro, a nisam trebao plivati na X i Nardilu.
  Bilo joj je hladno. Navukla je plahtu preko sebe. Nije to bila zapravo plahta. Bila je to košulja, ili kaput, ili nešto slično.
  Iz najdaljeg kutka svog uma čula je kako joj zvoni mobitel. Čula je kako zvoni Kornova glupa melodija, mobitel joj je bio u džepu, i sve što je trebala učiniti bilo je javiti se, kao što je to učinila milijardu puta prije, i reći baki da nazove prokletu policiju, i ovaj tip bi bio potpuno uništen.
  Ali nije se mogla pomaknuti. Ruke su joj bile teške kao da teže tonu.
  Telefon je ponovno zazvonio. Ispružio je ruku i počeo ga vaditi iz džepa njezinih traperica. Traperice su joj bile uske i teško je dohvatio telefon. Dobro. Htjela ga je uhvatiti za ruku, zaustaviti ga, ali činilo se kao da se kreće usporeno. Polako je izvukao Nokiju iz njezina džepa, držeći drugu ruku na volanu i povremeno pogledavajući cestu.
  Negdje duboko u sebi, Lauren je osjetila kako joj ljutnja i bijes počinju rasti, vulkanski val bijesa koji joj je govorio da ako nešto ne poduzme, i to uskoro, neće se izvući iz ovoga živa. Povukla je jaknu do brade. Odjednom joj je bilo tako hladno. Napipala je nešto u jednom od džepova. Olovku? Vjerojatno. Izvukla ju je i stisnula što je jače mogla.
  Kao nož.
  Kad je konačno izvukao mobitel iz njezinih traperica, znala je da mora djelovati. Dok se odmicao, zamahnula je šakom u ogromnom luku, olovka ga je pogodila u nadlanicu desne ruke, a vrh se odlomio. Vrisnuo je dok je automobil skretao lijevo-desno, bacajući njezino tijelo prvo u jedan zid, a zatim u drugi. Morali su preletjeti preko rubnika, jer je silovito bačena u zrak, a zatim se srušila natrag. Čula je glasan pucketanje, a zatim osjetila ogroman nalet zraka.
  Bočna vrata su bila otvorena, ali su se nastavili kretati.
  Osjetila je hladan, vlažan zrak kako se kovitla u automobilu, donoseći sa sobom miris ispušnih plinova i svježe pokošene trave. Navala ju je malo oživjela, ukrotivši rastuću mučninu. Donekle. Tada je Lauren osjetila kako droga koju joj je ubrizgao ponovno djeluje. I ona je još uvijek koristila metamfetamin. Ali što god joj je ubrizgao, to joj je pomutilo misli, otupilo joj osjetila.
  Vjetar je nastavio puhati. Tlo joj je vrištalo pod nogama. Podsjetilo ju je na tornado iz Čarobnjaka iz Oza. Ili na tornado u Tornadu.
  Vozili su još brže. Vrijeme kao da je na trenutak propalo, a zatim se vratilo. Podigla je pogled dok je muškarac ponovno posegnuo za njom. Ovaj put je u ruci držao nešto metalno i sjajno. Pištolj? Nož? Ne. Bilo joj je tako teško koncentrirati se. Lauren se pokušala usredotočiti na predmet. Vjetar je nošen prašinom i krhotinama oko auta, zamagljujući joj vid i pekući joj oči. Tada je ugledala iglu za injekcije kako joj se približava. Izgledala je ogromna, oštra i smrtonosna. Nije mogla dopustiti da je ponovno dotakne.
  Nisam mogao/mogla.
  Lauren Semansky skupila je posljednju hrabrost.
  Sjela je i osjetila kako joj snaga raste u nogama.
  Odgurnula se.
  I otkrila je da može letjeti.
  OceanofPDF.com
  60
  PETAK, 10:15
  Policijska uprava Philadelphije djelovala je pod budnim okom nacionalnih medija. Tri televizijske mreže, kao i Fox i CNN, imale su filmske ekipe diljem grada, objavljujući ažuriranja tri ili četiri puta tjedno.
  Lokalne televizijske vijesti su intenzivno prikazivale priču o ubojici s krunicom, uz vlastiti logo i tematsku pjesmu. Također su dale popis katoličkih crkava koje su održavale misu na Veliki petak, kao i nekoliko crkava koje su održavale molitvene bdijenja za žrtve.
  Katoličke obitelji, posebno one s kćerima, bez obzira pohađale li župne škole ili ne, bile su proporcionalno uplašene. Policija je očekivala značajan porast pucnjava na strance. Poštanski prijevoznici, vozači FedExa i UPS-a bili su posebno izloženi riziku, kao i ljudi koji su imali zamjerke prema drugima.
  Mislio sam da je to Ubojica Krunice, Vaša Visosti.
  Morao sam ga upucati.
  Imam kćer.
  Odjel je što je dulje moguće skrivao vijest o smrti Briana Parkhursta od medija, ali na kraju je procurila, kao što to uvijek biva. Okružna tužiteljica obratila se medijima okupljenima ispred kuće na adresi Arch Street 1421, a na pitanje postoje li dokazi da je Brian Parkhurst ubojica s krunicom, morala im je reći "ne". Parkhurst je bio ključni svjedok.
  I tako se vrtuljak počeo vrtjeti.
  
  Vijest o četvrtoj žrtvi sve ih je zbunila. Dok se Jessica približavala Roundhouseu, ugledala je nekoliko desetaka ljudi s kartonskim natpisima kako se motaju po pločniku u Osmoj ulici, a većina njih proglašava kraj svijeta. Jessici se učinilo da je na nekim od natpisa vidjela imena JEZABEL i MAGDALENA.
  Unutra je bilo još gore. Iako su svi znali da neće biti vjerodostojnih tragova, bili su prisiljeni povući sve svoje izjave. Rasputini iz B-filmova, nužni Jasoni i Freddyji. Zatim su se morali nositi s imitacijama Hannibala, Gacyja, Dahmera i Bundyja. Ukupno je dano preko stotinu priznanja.
  U odjelu za ubojstva, dok je Jessica počela prikupljati bilješke za sastanak radne skupine, začuo ju je prilično prodoran ženski smijeh s druge strane sobe.
  Kakav je ovo luđak?, pitala se.
  Podigla je pogled i ono što je ugledala zaustavilo ju je u mjestu. Bila je to plavuša s repom i kožnom jaknom. Djevojka koju je vidjela s Vincentom. Ovdje. U Okrugloj kući. Iako je Jessica, sada kada ju je dobro pogledala, jasno da nije ni približno tako mlada kao što je isprva mislila. Ipak, vidjeti je u takvom okruženju bilo je potpuno nestvarno.
  "Što je dovraga?" rekla je Jessica, dovoljno glasno da je Byrne čuje. Bacila je bilježnice na stol.
  "Što?" upitao je Byrne.
  "Moraš se šaliti", rekla je. Pokušala se smiriti, ali bezuspješno. "Ova... ova kučka ima obraza doći ovamo i udariti me u lice?
  Jessica je napravila korak naprijed, a njezino držanje je vjerojatno poprimilo pomalo prijeteći ton jer je Byrne stao između nje i žene.
  "Vau", rekao je Byrne. "Čekaj. O čemu pričaš?"
  - Pusti me da prođem, Kevin.
  - Ne dok mi ne kažeš što se događa.
  "Vidio sam onu kuju s Vincentom neki dan. Ne mogu vjerovati da je..."
  - Tko, plavuša?
  "Da. Ona..."
  "Ovdje Nikki Malone."
  "WHO?"
  "Nicolette Malone."
  Jessica je obradila ime, ali nije pronašla ništa. "To bi mi trebalo nešto značiti?"
  "Ona je detektivka za narkotike. Radi u Centralu."
  Nešto se iznenada pomaknulo u Jessicinim grudima, smrznuti ubod srama i krivnje koji se ohladio. Vincent je bio na poslu. Radio je s ovom plavušom.
  Vincent joj je pokušao reći, ali ga nije htjela slušati. Još jednom se ispostavila kao potpuna kretenica.
  Ljubomora, zoveš se Jessica.
  
  SPREMNA GRUPA JE SPREMNA ZA SASTANAK.
  Otkriće Christy Hamilton i Wilhelma Kreutza potaknulo je poziv Odjelu za ubojstva FBI-a. Sljedećeg dana trebala se sastati radna skupina s dva agenta iz terenskog ureda u Philadelphiji. Nadležnost nad ovim zločinima bila je upitna od otkrića Tesse Wells, s obzirom na vrlo realnu mogućnost da su sve žrtve otete, što je barem neke od zločina učinilo saveznim. Kao što se i očekivalo, izneseni su uobičajeni teritorijalni prigovori, ali ne pretjerano žestoki. Istina je bila da je radnoj skupini bila potrebna sva pomoć koju je mogla dobiti. Ubojstva djevojaka s krunice brzo su eskalirala, a sada, nakon ubojstva Wilhelma Kreutza, FPD je obećao proširiti se na područja s kojima se jednostavno nije mogao nositi.
  Samo u Kreutzovom stanu u Kensington Avenueu, jedinica za utvrđivanje mjesta zločina zapošljavala je pola tuceta tehničara.
  
  U JEDANAEST I TILDESET Jessica je primila svoj e-mail.
  U njezinoj je pošti bilo nekoliko neželjenih e-poruka, kao i nekoliko e-poruka od idiota iz GTA-e koje je sakrila u automobilskoj ekipi, s istim uvredama, istim obećanjima da će je jednog dana ponovno vidjeti.
  Među istim starim stvarima bila je i jedna poruka s adrese sclose@thereport.com.
  Morala je dvaput provjeriti adresu pošiljatelja. Bila je u pravu. Simon Close u Izvješću.
  Jessica je odmahnula glavom, shvativši golemu drskost ovog tipa. Zašto je, pobogu, ovo govno mislilo da želi čuti sve što ima za reći?
  Upravo ga je htjela izbrisati kad je ugledala privitak. Provjerila ga je kroz antivirusni program i ispostavilo se da je čist. Vjerojatno jedina čista stvar kod Simona Closea.
  Jessica je otvorila privitak. Bila je to fotografija u boji. Isprva je imala problema s prepoznavanjem muškarca na slici. Pitala se zašto joj je Simon Close poslao fotografiju nekog tipa kojeg nije poznavala. Naravno, da je od početka razumjela razmišljanje tabloidnog novinara, počela bi se brinuti za sebe.
  Muškarac na fotografiji sjedio je na stolici, prsa prekrivena ljepljivom trakom. Podlaktice i zapešća također su mu bili omotani ljepljivom trakom, pričvršćujući ga za naslone za ruke stolice. Muškarčeve su oči bile čvrsto zatvorene, kao da očekuje udarac ili očajnički nešto želi.
  Jessica je udvostručila veličinu slike.
  I vidio sam da čovjekove oči uopće nisu bile zatvorene.
  "O, Bože", rekla je.
  "Što?" upitao je Byrne.
  Jessica je okrenula monitor prema njemu.
  Čovjek na stolici bio je Simon Edward Close, zvijezda reporter vodećeg filadelfijskog šokantnog tabloida The Report. Netko ga je vezao za stolicu u blagovaonici i zašio mu oba oka.
  
  Kad su se Byrne i Jessica približili stanu u City Lineu, dvojica detektiva za ubojstva, Bobby Lauria i Ted Campos, već su bili na mjestu događaja.
  Kad su ušli u stan, Simon Close bio je u potpuno istom položaju kao na fotografiji.
  Bobby Lauria je Byrneu i Jessici rekao sve što su znali.
  "Tko ga je pronašao?" upitao je Byrne.
  Lauria je pregledala njegove bilješke. "Njegov prijatelj. Tip po imenu Chase. Trebali su se naći na doručku u Denny'su na City Lineu. Žrtva se nije pojavila. Chase je dvaput nazvao, a zatim stao da vidi je li što u redu. Vrata su bila otvorena, nazvao je 911."
  - Jeste li provjerili telefonske zapise s govornice u Denny'su?
  "To nije bilo potrebno", rekla je Lauria. "Oba poziva su otišla na telefonsku sekretaricu žrtve. ID pozivatelja odgovarao je Dennyjevom telefonu. Legitiman je."
  "Ovo je POS terminal s kojim ste imali problema prošle godine, zar ne?" upitao je Campos.
  Byrne je znao zašto pita, baš kao što je znao i što će se dogoditi. "Aha."
  Digitalni fotoaparat kojim je snimljena fotografija još je uvijek bio na tronošcu ispred Closea. Policajac forenzičke policije brisao je fotoaparat i tronožac.
  "Pogledajte ovo", rekao je Campos. Kleknuo je pokraj stolića za kavu, rukom u rukavici manipulirajući mišem pričvršćenim za Closeovo prijenosno računalo. Otvorio je iPhoto. Bilo je šesnaest fotografija, svaka nazvana redom KEVINBYRNE1.JPG, KEVINBYRNE2.JPG i tako dalje. Osim što nijedna od njih nije imala smisla. Izgledalo je kao da je svaka prošla kroz program za slikanje i oštećena alatom za slikanje. Alat za slikanje bio je crven.
  I Campos i Lauria pogledali su Byrnea. "Moramo pitati, Kevin", rekao je Campos.
  "Znam", rekao je Byrne. Htjeli su znati gdje se nalazio posljednjih dvadeset četiri godine. Nitko od njih ga nije ni na što sumnjao, ali morali su to riješiti. Byrne je, naravno, znao što treba učiniti. "Dat ću izjavu kod kuće."
  "Nema problema", rekla je Lauria.
  "Ima li već neki razlog?" upitao je Byrne, sretan što je promijenio temu.
  Campos je ustao i krenuo za žrtvom. U podnožju vrata Simona Closea nalazila se mala rupa. Vjerojatno ju je uzrokovalo svrdlo.
  Dok su policajci obavljali svoj posao, postalo je jasno da tko god je zašio Closeove oči - a nije bilo sumnje tko je to bio - nije obraćao pažnju na kvalitetu svog rada. Debela crna nit naizmjenično je probijala meku kožu njegova kapka i spuštala se oko dva i pol centimetra niz obraz. Tanki mlazovi krvi curili su mu niz lice, dajući mu izgled Krista.
  I koža i meso bili su zategnuti, podižući meko tkivo oko Closeovih usta, otkrivajući mu sjekutiće.
  Closeova gornja usna bila je podignuta, ali zubi su mu bili stisnuti. S nekoliko metara udaljenosti, Byrne je primijetio nešto crno i sjajno odmah iza čovjekovih prednjih zuba.
  Byrne je izvadio olovku i pokazao na Camposa.
  "Poslužite se sami", rekao je Campos.
  Byrne je uzeo olovku i pažljivo razdvojio Simonu Closeu zube. Na trenutak su mu se usta činila praznima, kao da je Byrne mislio da vidi odraz u čovjekovoj kipućoj slini.
  Tada je jedan predmet ispao, otkotrljao se niz Closeova prsa, preko koljena i na pod.
  Zvuk koji je proizvodio bio je slab, tanak klik plastike o tvrdo drvo.
  Jessica i Byrne su gledali kako se zaustavlja.
  Pogledali su se i u tom trenutku shvatili su značaj onoga što su vidjeli. Sekundu kasnije, preostale nedostajuće perle pale su iz mrtvačevih usta poput automata.
  Deset minuta kasnije, prebrojali su krunice, pažljivo izbjegavajući kontakt s površinama kako ne bi oštetili ono što bi mogao biti koristan forenzički dokaz, iako je vjerojatnost da se Ubojica krunica u tom trenutku spotakne bila mala.
  Brojali su dvaput, čisto da budu sigurni. Značaj broja perli uguranih u Simonova usta nije promakao pažnji svih prisutnih.
  Bilo je pedeset perli. Svih pet desetljeća.
  A to je značilo da je krunica za posljednju djevojku u strastvenoj predstavi ovog luđaka već bila pripremljena.
  OceanofPDF.com
  61
  PETAK, 13:25
  U podne je Brian Parkhurstov Ford Windstar pronađen parkiran u zaključanoj garaži nekoliko blokova od zgrade u kojoj je pronađen obješen. Ekipa za uviđaj provela je pola dana pretražujući automobil tražeći dokaze. Nije bilo tragova krvi niti ikakvih naznaka da je bilo koja od žrtava ubojstva prevožena u vozilu. Tepih je bio brončane boje i nije odgovarao vlaknima pronađenim na prve četiri žrtve.
  Pretinac za rukavice sadržavao je ono što se i očekivalo: registraciju, priručnik za vlasnika i nekoliko karata.
  Najzanimljivije je bilo pismo koje su pronašli u viziru: pismo koje je sadržavalo otipkana imena deset djevojaka. Četiri imena već su bila poznata policiji: Tessa Wells, Nicole Taylor, Bethany Price i Christy Hamilton.
  Omotnica je bila adresirana na detektivku Jessicu Balzano.
  Malo se raspravljalo o tome hoće li sljedeća žrtva ubojice biti među preostalih šest imena.
  Bilo je mnogo prostora za raspravu o tome zašto su ta imena došla u posjed pokojnog dr. Parkhursta i što su sve to značila.
  OceanofPDF.com
  62
  PETAK, 14:45
  Bijela ploča bila je podijeljena u pet stupaca. Na vrhu svakoga nalazila se Žalosna Tajna: AGONIJA, BIČ, KRUNA, NOŠENJE, RASPEĆE. Ispod svakog naslova, osim posljednjeg, nalazila se fotografija odgovarajuće žrtve.
  Jessica je timu objasnila što je saznala iz svog istraživanja od Eddieja Casalonisa, kao i što je otac Corrio rekao njoj i Byrneu.
  "Žalosne misterije su posljednji tjedan Kristova života", rekla je Jessica. "I premda su žrtve otkrivene izvan redoslijeda, čini se da naša figura slijedi strogi redoslijed misterija."
  "Siguran sam da svi znate da je danas Veliki petak, dan kada je Krist raspet. Ostala je samo jedna misterija. Raspeće."
  Svaka katolička crkva u gradu imala je dodijeljen sektorski automobil. Do 3:25 ujutro, izvješća o incidentima stizala su sa svih strana. Tri sata poslijepodne (vjeruje se da je to vrijeme između podneva i tri sata kada je Krist visio na križu) prošlo je bez incidenata u svim katoličkim crkvama.
  Do četiri sata kontaktirali su sve obitelji djevojaka s popisa pronađenog u automobilu Briana Parkhursta. Sve preostale djevojke su pronađene i, bez izazivanja nepotrebne panike, obiteljima je rečeno da budu na oprezu. Automobil je poslan u svaku kuću djevojaka da ih čuva.
  Zašto su se ove djevojke našle na popisu i što im je zajedničko što bi im osiguralo mjesto na popisu ostaje nepoznato. Radna skupina pokušala je spojiti djevojke na temelju klubova kojima su pripadale, crkava koje su pohađale, boje očiju i kose te etničke pripadnosti; ništa se nije dogodilo.
  Svaki od šest detektiva u radnoj skupini dobio je zadatak posjetiti jednu od šest djevojaka preostalih na popisu. Bili su uvjereni da će odgovor na misterij ovih užasa biti pronađen kod njih.
  OceanofPDF.com
  63
  PETAK, 16:15
  KUĆA SEMANSKY nalazila se između dvije prazne parcele u ulici koja je umirala u sjevernoj Philadelphiji.
  Jessica je kratko razgovarala s dvojicom policajaca parkiranih ispred, a zatim se popela uz opuštene ljestve. Unutarnja vrata bila su otvorena, mrežasta vrata otključana. Jessica je pokucala. Nekoliko sekundi kasnije, prišla je žena. Bila je u ranim šezdesetima. Nosila je plavi kardigan s natpisima o tabletama i crne pamučne hlače.
  "Gospođo Semansky? Ja sam detektiv Balzano. Razgovarali smo telefonom."
  "O, da", rekla je žena. "Ja sam Bonnie. Izvolite, uđite."
  Bonnie Semansky je otvorila mrežasta vrata i pustila je unutra.
  Unutrašnjost kuće Semansky djelovala je kao povratak u neko drugo doba. "Vjerojatno je ovdje bilo nekoliko vrijednih antikviteta", pomislila je Jessica, "ali za obitelj Semansky to je vjerojatno bio samo funkcionalan, još uvijek dobar namještaj, pa zašto ga bacati?"
  S desne strane nalazio se mali dnevni boravak s iznošenim sisal tepihom u sredini i grupom starog namještaja u obliku vodopada. Mršav muškarac od oko šezdeset godina sjedio je na stolici. Pored njega, na sklopivom metalnom stolu ispod televizora, stajalo je mnoštvo jantarnih bočica za tablete i vrč ledenog čaja. Gledao je hokejašku utakmicu, ali činilo se kao da gleda pored televizora, a ne u njega. Pogledao je Jessicu. Jessica se nasmiješila, a muškarac je lagano podigao ruku da mahne.
  Bonnie Semansky je odvela Jessicu u kuhinju.
  
  "LAUREN BI TREBALA BITI KUĆI SVAKOG ČASA. Naravno, danas nije u školi", rekla je Bonnie. "U posjeti je prijateljima."
  Sjedili su za crveno-bijelim kromiranim i Formica stolom za blagovanje. Kao i sve ostalo u kući u nizu, kuhinja je izgledala starinski, ravno iz 1960-ih. Jedini moderni detalji bili su mala bijela mikrovalna pećnica i električni otvarač za konzerve. Bilo je jasno da su Semanskyjevi Laurenini baka i djed, a ne njezini roditelji.
  - Je li Lauren uopće danas zvala kući?
  "Ne", rekla je Bonnie. "Zvala sam je na mobitel prije nekog vremena, ali sve što sam dobila bila je njezina govorna pošta. Ponekad je isključi."
  - Rekli ste preko telefona da je izašla iz kuće oko osam sati jutros?
  "Da. To je otprilike to."
  - Znaš li kamo je krenula?
  "Otišla je posjetiti prijatelje", ponovila je Bonnie, kao da je to njezina mantra poricanja.
  - Znate li im imena?
  Bonnie je samo odmahnula glavom. Bilo je očito da tko god bili ti "prijatelji", Bonnie Semansky to nije odobravala.
  "Gdje su joj mama i tata?" upitala je Jessica.
  "Poginuli su u prometnoj nesreći prošle godine."
  "Jako mi je žao", rekla je Jessica.
  "Hvala."
  Bonnie Semansky pogledala je kroz prozor. Kiša je ustupila mjesto stalnoj rosulji. Isprva je Jessica pomislila da žena možda plače, ali nakon što ju je bolje pogledala, shvatila je da je vjerojatno odavno iscrpila sve suze. Činilo se da se tuga neometano smjestila u donjoj polovici njezina srca.
  "Možeš li mi reći što se dogodilo s njezinim roditeljima?" upitala je Jessica.
  "Prošle godine, tjedan dana prije Božića, Nancy i Carl vozili su se kući s Nancynog honorarnog posla u Home Depotu. Znate, prije su zapošljavali ljude za blagdane. Ne kao sada", rekla je. "Bilo je kasno i jako mračno. Carl je vjerojatno prebrzo vozio u zavoju, a auto je sletio s ceste i upao u provaliju. Kažu da nisu dugo živjeli u smrti."
  Jessica je bila pomalo iznenađena što žena nije briznula u plač. Zamišljala je da je Bonnie Semansky ispričala ovu priču dovoljno ljudi, dovoljno puta, da se od nje distancirala.
  "Je li Lauren bilo jako teško?" upitala je Jessica.
  "O, da."
  Jessica je napisala bilješku u kojoj je navela vremensku liniju.
  "Ima li Lauren dečka?"
  Bonnie je odmahnula rukom na pitanje. "Ne mogu ih pratiti, ima ih toliko puno."
  "Što misliš?"
  "Uvijek dolaze. Svaki sat. Izgledaju kao beskućnici."
  "Znaš li je li itko prijetio Lauren u posljednje vrijeme?"
  "Jesu li vam prijetili?"
  "S bilo kim s kim bi mogla imati problema. Netko tko bi je mogao gnjaviti."
  Bonnie je na trenutak razmislila. "Ne. Ne mislim tako."
  Jessica je zapisala još nekoliko bilješki. "Je li u redu da brzo pogledam Laureninu sobu?"
  "Sigurno."
  
  LORENA SEMANSKI bila je na vrhu stubišta, u stražnjem dijelu kuće. Izblijedjeli natpis na vratima glasio je "OPREZ: ZONA WIRLING MAJMUNA". Jessica je znala dovoljno žargona o drogama da zna da Lauren Semansky vjerojatno ne "posjećuje prijatelje" kako bi organizirala crkveni piknik.
  Bonnie je otvorila vrata i Jessica je ušla u sobu. Namještaj je bio visokokvalitetan, u francuskom provincijskom stilu, bijel sa zlatnim detaljima: krevet s baldahinom, odgovarajući noćni ormarići, komoda i radni stol. Soba je bila obojena u limun žuto, duga i uska, s kosim stropom koji je dosezao do koljena s obje strane i prozorom na drugom kraju. Ugrađene police za knjige bile su s desne strane, a s lijeve strane par vrata izrezanih u pola zida, vjerojatno prostor za skladištenje. Zidovi su bili prekriveni plakatima rock bendova.
  Srećom, Bonnie je ostavila Jessicu samu u sobi. Jessica stvarno nije htjela da gleda preko ramena dok pretura po Laureninim stvarima.
  Na stolu je stajao niz fotografija u jeftinim okvirima. Školska fotografija Lauren, u dobi od oko devet ili deset godina. Jedna je prikazivala Lauren i neurednog tinejdžera kako stoje ispred umjetničkog muzeja. Jedna je bila fotografija Russella Crowea iz časopisa.
  Jessica je pretražila ladice komode. Džemperi, čarape, traperice, kratke hlače. Ništa značajno. Njezin ormar je dao isto. Jessica je zatvorila vrata ormara, naslonila se na njih i osvrnula se po sobi. Razmišljajući. Zašto je Lauren Semansky na ovom popisu? Osim činjenice da je išla u katoličku školu, što se nalazilo u ovoj sobi što bi se moglo uklopiti u misterij ovih čudnih smrti?
  Jessica je sjela za Laurenino računalo i provjerila svoje oznake. Bio je jedan poziv na hardradio.com, posvećen heavy metalu, i drugi na Snakenet. Ali ono što joj je zapelo za oko bila je web stranica Yellowribbon.org. Isprva je Jessica pomislila da bi se moglo raditi o ratnim zarobljenicima i nestalim osobama. Kad se spojila na mrežu, a zatim posjetila stranicu, vidjela je da se radi o samoubojstvu tinejdžera.
  Jesam li bila toliko fascinirana smrću i očajem kao tinejdžerica? pitala se Jessica.
  Zamišljala je da je to istina. Vjerojatno je to zbog hormona.
  Vrativši se u kuhinju, Jessica je otkrila da je Bonnie skuhala kavu. Natočila je Jessici šalicu i sjela nasuprot nje. Na stolu je bio i tanjur s vanilijevim oblatnama.
  "Moram ti postaviti još nekoliko pitanja o nesreći prošle godine", rekla je Jessica.
  "U redu", odgovorila je Bonnie, ali njezina spuštena usta rekla su Jessici da to uopće nije u redu.
  - Obećavam da te neću predugo zadržavati.
  Bonnie je kimnula.
  Jessica je skupljala misli kada se na Bonnie Semanskyinom licu pojavio izraz postupno rastućeg užasa. Jessici je trebalo trenutak da shvati da Bonnie ne gleda izravno u nju. Umjesto toga, gledala je preko lijevog ramena. Jessica se polako okrenula, prateći ženin pogled.
  Lauren Semansky stajala je na stražnjem trijemu. Odjeća joj je bila poderana; zglobovi su je krvarili i boljeli. Imala je dugu kontuziju na desnoj nozi i par dubokih posjekotina na desnoj ruci. Na lijevoj strani glave nedostajao je veliki dio tjemena. Lijevi zglob činio se slomljenim, kost je virila iz mesa. Koža na desnom obrazu bila je oguljena u krvavom režnju.
  "Draga?" rekla je Bonnie, ustajući i prislonivši drhtavu ruku na usne. Sva boja joj je nestala s lica. "O, Bože moj, što... što se dogodilo, dušo?"
  Lauren je pogledala baku, Jessicu. Oči su joj bile krvave i sjajile su se. Duboki prkos probijao se kroz traumu.
  "Gadan nije znao s kim ima posla", rekla je.
  Lauren Semansky je tada izgubila svijest.
  
  Prije dolaska hitne pomoći, Lauren Semansky je izgubila svijest. Jessica je učinila sve što je mogla kako bi spriječila da padne u šok. Nakon što je potvrdila da nema ozljede kralježnice, umotala ju je u deku i lagano joj podigla noge. Jessica je znala da je sprječavanje šoka puno bolje od liječenja njegovih posljedica.
  Jessica je primijetila da je Laurenina desna ruka stisnuta u šaku. Nešto je bilo u njezinoj ruci - nešto oštro, nešto plastično. Jessica je pažljivo pokušala razdvojiti djevojčine prste. Ništa se nije dogodilo. Jessica nije inzistirala.
  Dok su čekale, Lauren je govorila nepovezano. Jessica je primila fragmentirani opis onoga što joj se dogodilo. Rečenice su bile nepovezane. Riječi su joj klizile između zuba.
  Jeffova kuća.
  Tweakeri.
  Nitkov.
  Laurenine suhe usne i slomljene nosnice, kao i njezina lomljiva kosa i pomalo proziran izgled kože, govorili su Jessici da je vjerojatno ovisnica o drogama.
  Igla.
  Nitkov.
  Prije nego što su Lauren stavili na nosila, na trenutak je otvorila oči i izgovorila jednu riječ koja je na trenutak zaustavila svijet.
  Ružičnjak.
  Kola hitne pomoći odvezla su Bonnie Semanski s unukom u bolnicu. Jessica je nazvala postaju i prijavila što se dogodilo. Dvoje detektiva bilo je na putu prema bolnici St. Joseph. Jessica je dala ekipi hitne pomoći stroge upute da sačuvaju Laureninu odjeću i, koliko je to moguće, sva vlakna ili tekućine. Točnije, rekla im je da osiguraju forenzički integritet onoga što je Lauren stezala u desnoj ruci.
  Jessica je ostala u kući Semanskyjevih. Ušla je u dnevnu sobu i sjela pokraj Georgea Semanskyja.
  "Tvoja će unuka biti dobro", rekla je Jessica, nadajući se da zvuči uvjerljivo, želeći vjerovati da je to istina.
  George Semansky je kimnuo. Nastavio je trljati ruke. Prelistavao je kabelske kanale kao da je riječ o nekoj vrsti fizikalne terapije.
  "Moram vam postaviti još jedno pitanje, gospodine. Ako je to u redu."
  Nakon nekoliko minuta tišine, ponovno je kimnuo. Ispostavilo se da ga je obilje lijekova na televizijskom pladnju dovelo do ovisnosti.
  "Tvoja supruga mi je rekla da je Lauren prošle godine, kada su Laurenini mama i tata ubijeni, to jako teško primila", rekla je Jessica. "Možeš li mi reći što je mislila?"
  George Semansky posegnuo je za bočicom s tabletama. Uzeo ju je, okrenuo u rukama, ali je nije otvorio. Jessica je primijetila da je to klonazepam.
  "Pa, nakon sprovoda i svega, nakon sprovoda, otprilike tjedan dana kasnije, ona je gotovo... pa, ona je..."
  - Je li ona gospodin Semansky?
  George Semansky je zastao. Prestao se igrati bočicom s tabletama. "Pokušala se ubiti."
  "Kako?"
  "Ona... pa, jedne noći je otišla do auta. Provukla je crijevo od ispušne cijevi do jednog od prozora. Mislim da je pokušavala udahnuti ugljični monoksid."
  "Što se dogodilo?"
  "Onesvijestila se zbog automobilske sirene. Probudila je Bonnie i otišla je tamo."
  - Je li Lauren morala ići u bolnicu?
  "O, da", rekao je George. "Bila je tamo gotovo tjedan dana."
  Jessicin se puls ubrzao. Osjetila je kako dio slagalice dolazi na svoje mjesto.
  Bethany Price pokušala je prerezati vene.
  U dnevniku Tesse Wells spominje se Sylvia Plath.
  Lauren Semansky pokušala se ubiti trovanjem ugljičnim monoksidom.
  "Samoubojstvo", pomislila je Jessica.
  Sve te djevojke su pokušale počiniti samoubojstvo.
  
  "Gospodin R. WELLS? Ovdje detektiv Balzano." Jessica je razgovarala na mobitel, stojeći na pločniku ispred kuće Semansky. Više je nalikovalo tempu.
  "Jesi li koga uhvatio?" upitao je Wells.
  "Pa, radimo na tome, gospodine. Imam jedno pitanje za vas o Tessi. Bilo je to oko Dana zahvalnosti prošle godine."
  "Prošle godine?"
  "Da", rekla je Jessica. "Možda će biti malo teško o tome razgovarati, ali vjeruj mi, neće ti biti ništa teže odgovoriti nego što je meni bilo pitati."
  Jessica se sjetila kante za smeće u Tessinoj sobi. U njoj su bile bolničke narukvice.
  "A što je s Danom zahvalnosti?" upitao je Wells.
  - Je li Tessa slučajno bila hospitalizirana u to vrijeme?
  Jessica je slušala i čekala. Zatekla se kako stišće šakom mobitel. Osjećala je kao da će ga razbiti. Smirila se.
  "Da", rekao je.
  "Možete li mi reći zašto je bila u bolnici?"
  Zatvorila je oči.
  Frank Wells je duboko i bolno udahnuo.
  I rekao joj je.
  
  "Tessa Wells je prošlog studenog popila nekoliko tableta. Lauren Semansky se zaključala u garažu i upalila auto. Nicole Taylor si je prerezala vene", rekla je Jessica. "Najmanje tri djevojke s ovog popisa pokušale suicid."
  Vratili su se u Roundhouse.
  Byrne se nasmiješila. Jessica je osjetila kako joj tijelom prolazi električni udar. Lauren Semansky je još uvijek bila pod jakim sedativima. Dok ne budu mogli razgovarati s njom, morat će letjeti s onim što imaju.
  Još nije bilo informacija o tome što je držala u ruci. Prema bolničkim detektivima, Lauren Semansky još nije odustala od toga. Liječnici su im rekli da moraju pričekati.
  Byrne je u ruci držao fotokopiju Brian Parkhurstovog popisa. Prepolovio ga je, jedan komad dao Jessici, a drugi zadržao za sebe. Izvukao je mobitel.
  Ubrzo su dobile odgovor. Svih deset djevojaka s popisa pokušalo je samoubojstvo u protekloj godini. Jessica je sada vjerovala da Brian Parkhurst, možda kao kaznu, pokušava reći policiji da zna zašto su te djevojke bile meta. Kao dio njegovog savjetovanja, sve te djevojke su mu priznale da su pokušale samoubojstvo.
  Postoji nešto što moraš znati o ovim djevojkama.
  Možda je, nekom iskrivljenom logikom, njihov izvršitelj pokušavao dovršiti posao koji su ove djevojke započele. Pitat će se zašto se sve ovo događa kad on bude u lancima.
  Ono što je bilo jasno jest ovo: njihov počinitelj je oteo Lauren Semansky i drogirao je midazolamom. Ono što nije uzeo u obzir jest da je bila puna metamfetamina. Speed je neutralizirao midazolam. Osim toga, bila je puna pišaline i octa, čovječe. Definitivno je odabrao krivu djevojku.
  Po prvi put u životu, Jessica je bila sretna što tinejdžerica koristi droge.
  Ali ako je ubojicu inspiriralo pet žalosnih otajstava krunice, zašto je onda na Parkhurstovom popisu bilo deset djevojaka? Osim pokušaja samoubojstva, što je svih pet imalo zajedničko? Je li doista namjeravao stati na pet?
  Usporedili su svoje bilješke.
  Četiri djevojke su se predozirale tabletama. Tri su pokušale prerezati vene. Dvije djevojke su pokušale samoubojstvo trovanjem ugljičnim monoksidom. Jedna je djevojka automobilom prošla kroz ogradu i preko provalije. Spasio ju je zračni jastuk.
  To nije bila metoda koja je povezala svih pet.
  Što je sa školom? Četiri djevojke su išle u Reginu, četiri u Nazaryanku, jedna u Marie Goretti i jedna u Neumann.
  Što se tiče dobi: četiri su imala šesnaest godina, dvije sedamnaest, tri petnaest, a jedna osamnaest.
  Je li ovo bilo susjedstvo?
  Ne.
  Klubovi ili izvannastavne aktivnosti?
  Ne.
  Pripadnost bandi?
  Jedva.
  Što je to bilo?
  "Tražite i bit će vam", pomislila je Jessica. Odgovor je bio točno pred njima.
  Bila je to bolnica.
  Ujedinjuje ih Crkva svetog Josipa.
  "Pogledaj ovo", rekla je Jessica.
  Na dan kada su pokušale samoubojstvo, pet djevojčica bilo je na liječenju u bolnici St. Joseph: Nicole Taylor, Tessa Wells, Bethany Price, Christy Hamilton i Lauren Semansky.
  Ostali su liječeni drugdje, u pet različitih bolnica.
  "O, moj Bože", rekao je Byrne. "To je to."
  Ovo je bio odmor koji su tražili.
  Ali činjenica da su sve te djevojke bile liječene u istoj bolnici nije Jessicu natjerala da zadrhti. Činjenica da su sve pokušale samoubojstvo također je nije natjerala da zadrhti.
  Budući da je soba izgubila sav zrak, dogodilo se ovo:
  Sve ih je liječio isti liječnik: dr. Patrick Farrell.
  OceanofPDF.com
  64
  PETAK, 18:15
  PATRIK je sjedio u sobi za intervjue. Eric Chavez i John Shepard vodili su intervju, dok su Byrne i Jessica promatrali. Intervju je snimljen videokamerom.
  Koliko je Patrick znao, on je bio samo ključni svjedok u slučaju.
  Nedavno je imao ogrebotinu na desnoj ruci.
  Kad god su mogli, grebali su ispod Lauren Semanskynih noktiju, tražeći DNK dokaze. Nažalost, CSU vjeruje da će to vjerojatno malo dati. Lauren je imala sreće što je uopće imala nokte.
  Pregledali su Patrickov raspored za prethodni tjedan i, na Jessicino razočarenje, saznali da nije bilo niti jednog dana koji bi spriječio Patricka da otme žrtve ili baci njihova tijela.
  Od te pomisli Jessici je bilo fizički mučno. Je li doista pomislila da Patrick ima ikakve veze s ovim ubojstvima? Sa svakom minutom koja je prolazila, odgovor se sve više približavao "da". Sljedeća minuta ju je razuvjerila. Zaista nije znala što misliti.
  Nick Palladino i Tony Park uputili su se na mjesto zločina Wilhelma Kreutza s fotografijom Patricka. Malo je vjerojatno da ga se stara Agnes Pinsky sjećala - čak i da ga je prepoznala na fotografiranju, njezin bi kredibilitet bio poljuljan, čak i od strane javnog branitelja. Unatoč tome, Nick i Tony su vodili kampanju gore-dolje po ulici.
  
  "Bojim se da nisam pratio vijesti", rekao je Patrick.
  "Mogu to razumjeti", odgovorio je Shepherd. Sjeo je na rub izubijanog metalnog stola. Eric Chavez naslonio se na vrata. "Siguran sam da dovoljno vidiš ružnu stranu života tamo gdje radiš."
  "Imamo svoje uspjehe", rekao je Patrick.
  - Dakle, želite reći da niste znali da je ijedna od tih djevojaka nekoć bila vaša pacijentica?
  "Liječnik hitne pomoći, posebno u trauma centru u centru grada, je liječnik trijaže, detektiv. Prvi prioritet je pacijent kojem je potrebna hitna pomoć. Nakon što se liječi i pošalje kući ili hospitalizira, uvijek se upućuje svom liječniku primarne zdravstvene zaštite. Koncept "pacijenta" zapravo se ne primjenjuje. Ljudi koji dolaze na hitnu mogu biti pacijenti bilo kojeg liječnika samo sat vremena. Ponekad manje. Vrlo često manje. Tisuće ljudi godišnje prođu kroz hitnu pomoć bolnice St. Joseph."
  Shepard je slušao, klimajući glavom na svaku prikladnu primjedbu, odsutno namještajući već savršene nabore svojih hlača. Objašnjavanje koncepta trijaže iskusnom detektivu za ubojstva bilo je potpuno nepotrebno. Svi u Sobi za ispitivanje A znali su to.
  "To ipak nije sasvim odgovor na moje pitanje, dr. Farrell."
  "Mislila sam da znam ime Tesse Wells kad sam ga čula na vijestima. Međutim, nisam provjerila je li joj bolnica St. Joseph pružila hitnu pomoć."
  "Gluposti, gluposti", pomisli Jessica, a njezin bijes je rastao. Te su večeri razgovarale o Tessi Wells dok su pile na Finnigan's Wakeu.
  "Govorite o bolnici sv. Josipa kao da je to ustanova koja ju je liječila tog dana", rekao je Shepherd. "To je vaše ime na slučaju."
  Shepard je pokazao dosje Patricku.
  "Zapisi ne lažu, detektive", rekao je Patrick. "Mora da sam je liječio."
  Shepard je pokazao drugu mapu. "I liječili ste Nicole Taylor."
  - Opet, stvarno se ne sjećam.
  Treća datoteka. - I Bethany Price.
  Patrik je zurio.
  Sada ima još dva dosjea u svom posjedu. "Christy Hamilton provela je četiri sata pod vašim nadzorom. Lauren Semansky, pet.
  "Oslanjam se na protokol, detektive", rekao je Patrick.
  "Svih pet djevojaka je oteto, a četiri od njih su brutalno ubijene ovog tjedna, doktore. Ovog tjedna. Pet ženskih žrtava koje su slučajno prošle kroz vaš ured u posljednjih deset mjeseci."
  Patrik je slegnuo ramenima.
  John Shepard je upitao: "Svakako možete razumjeti naš interes za vas u ovom trenutku, zar ne?"
  "O, apsolutno", rekao je Patrick. "Sve dok te zanimam kao materijalnog svjedoka. Dok je to slučaj, rado ću pomoći na bilo koji način."
  - Usput, gdje si dobio tu ogrebotinu na ruci?
  Bilo je jasno da Patrick ima dobro pripremljen odgovor na ovo. Međutim, nije namjeravao ništa izbrbljati. "Duga je to priča."
  Shepard je pogledao na sat. "Imam cijelu noć." Pogledao je Chaveza. "A vi, detektive?"
  - Za svaki slučaj, oslobodio sam svoj raspored.
  Oboje su ponovno usmjerili pozornost na Patricka.
  "Recimo samo da uvijek trebaš biti oprezan s mokrom mačkom", rekao je Patrick. Jessica je vidjela kako šarm sija. Nažalost za Patricka, dva detektiva bila su neranjiva. Zasad, takva je bila i Jessica.
  Shepherd i Chavez su razmijenili poglede. "Jesu li ikada izgovorene istinitije riječi?" upitao je Chavez.
  "Hoćeš reći da je to mačka učinila?" upitao je Shepard.
  "Da", odgovorio je Patrick. "Cijeli je dan bila vani na kiši. Kad sam se večeras vratio kući, vidio sam je kako drhti u grmlju. Pokušao sam je podići. Loša ideja."
  "Kako se zove?"
  Bio je to stari trik ispitivanja. Netko spomene osobu povezanu s alibijem, a vi je odmah zasute pitanjem o imenu. Ovaj put, bio je to kućni ljubimac. Patrick nije bio spreman.
  "Njeno ime?" upitao je.
  Bila je to štanda. Shepherd ju je imao. Tada se Shepherd približio, gledajući ogrebotinu. "Što je ovo, kućni ljubimac ris?"
  "Žao mi je?"
  Shepard se uspravio i naslonio na zid. Sad već prijateljski. "Vidite, dr. Farrell, imam četiri kćeri. Vole mačke. Vole ih. Zapravo, imamo tri. Coltrane, Dizzy i Snickers. To su im imena. Ogrebali su me, oh, barem dvanaest puta u posljednjih nekoliko godina. Niti jednu ogrebotinu kao tvoju."
  Patrick je na trenutak pogledao u pod. "Ona nije ris, detektive. Samo velika stara tigrasta mačka."
  "Hm", rekao je Shepherd. Nastavio je voziti. "Usput, kakav auto voziš?" John Shepherd je, naravno, već znao odgovor na to pitanje.
  "Imam nekoliko različitih automobila. Uglavnom vozim Lexus."
  "LS? GS? ES? SportCross?" upitao je Shepard.
  Patrick se nasmiješio. "Vidim da se razumiješ u luksuzne automobile."
  Shepard je uzvratio osmijeh. Barem polovica nje. "I ja mogu razlikovati Rolex od TAG Heuera", rekao je. "Ne mogu si priuštiti ni jedno ni drugo."
  "Vozim LX iz 2004."
  "To je SUV, zar ne?"
  - Pretpostavljam da se to može tako nazvati.
  "Kako biste to nazvali?"
  "Nazvao bih to LJUB", rekao je Patrick.
  "Kao u 'Luksuznom SUV-u', zar ne?"
  Patrik je kimnuo.
  "Shvaćam", rekao je Shepard. "Gdje je sada taj auto?"
  Patrick je oklijevao. "Ovdje je, na stražnjem parkiralištu. Zašto?"
  "Samo me zanima", rekao je Shepherd. "To je luksuzni automobil. Samo sam se htio uvjeriti da je siguran."
  "Cijenim to."
  - A ostali automobili?
  "Imam Alfa Romeo iz 1969. i Chevy Venture."
  "Je li ovo kombi?"
  "Da."
  Shepherd je to zapisao.
  "Dakle, u utorak ujutro, prema evidenciji u St. Josephu, niste bili na dužnosti do devet sati jutros", rekao je Shepard. "Je li to točno?"
  Patrick je razmislio o tome. "Vjerujem da je to istina."
  "A ipak ti je smjena počela u osam. Zašto si zakasnio?"
  "Zapravo se dogodilo jer sam morao odvesti Lexus na servis."
  "Gdje si ovo nabavio?"
  Začulo se lagano kucanje na vratima, a zatim su se vrata naglo otvorila.
  Ike Buchanan stajao je na vratima pokraj visokog, impozantnog muškarca u elegantnom prugastom odijelu marke Brioni. Muškarac je imao savršeno počešljanu srebrnu kosu i preplanuli ten poput onog iz Cancuna. Njegova aktovka vrijedila je više nego što je bilo koji detektiv zaradio u mjesecu.
  Abraham Gold zastupao je Patrickovog oca, Martina, u poznatoj tužbi za liječničku nepažnju krajem 1990-ih. Abraham Gold je bio skup kao i uvijek. I vrlo dobar kao i uvijek. Koliko je Jessica znala, Abraham Gold nikada nije izgubio slučaj.
  "Gospodo", započeo je svojim najboljim sudskim baritonom, "ovaj razgovor je završen."
  
  "ŠTO MISLITE?" upitao je Buchanan.
  Cijela operativna skupina pogledala ju je. Tražila je u mislima ne samo što da kaže, već i prave riječi. Bila je uistinu zbunjena. Od trenutka kada je Patrick ušao u Roundhouse otprilike sat vremena ranije, znala je da će ovaj trenutak doći. Sada kada je došao, nije imala pojma kako se nositi s tim. Pomisao da bi netko koga poznaje mogao biti odgovoran za takav užas bila je dovoljno zastrašujuća. Pomisao da je to netko koga dobro poznaje (ili misli da poznaje) kao da joj je paralizirala mozak.
  Kad bi nezamislivo bilo istinito, da je Patrick Farrell doista bio Ubojica Krunice s čisto profesionalnog stajališta, što bi to reklo o njoj kao procjeniteljici karaktera?
  "Mislim da je moguće." Eto. Rečeno je naglas.
  Naravno, provjerili su Patrickovu Farrellovu prošlost. Osim prekršaja vezanog uz marihuanu tijekom druge godine fakulteta i sklonosti prebrzoj vožnji, njegov dosje je bio čist.
  Sada kada je Patrick angažirao odvjetnika, morat će pojačati istragu. Agnes Pinsky rekla je da bi on mogao biti muškarac kojeg je vidjela kako kuca na vrata Wilhelma Kreutza. Muškarac, koji je radio u radionici za popravak cipela preko puta Kreutzove kuće, mislio je da se sjeća krem boje Lexus SUV-a parkiranog ispred kuće dva dana ranije. Nije bio siguran.
  U svakom slučaju, Patrick Farrell će sada imati dva detektiva na dužnosti 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu.
  OceanofPDF.com
  65
  PETAK, 20:00
  Bol je bila izrazita, spor, kotrljajući val koji se polako penjao uz stražnji dio glave, a zatim spuštao. Uzeo je Vicodin i popio ga užeglom vodom iz slavine u muškom toaletu na benzinskoj postaji u sjevernoj Philadelphiji.
  Bio je Veliki petak. Dan raspeća.
  Byrne je znao da će, na ovaj ili onaj način, vjerojatno svemu uskoro završiti, možda večeras; i s tim je znao da će se suočiti s nečim u sebi što je bilo tamo petnaest godina, nečim mračnim, okrutnim i uznemirujućim.
  Želio je da sve bude u redu.
  Trebala mu je simetrija.
  Prvo je morao napraviti jednu stanicu.
  
  Automobili su bili parkirani u dva reda s obje strane ulice. U ovom dijelu grada, ako je ulica bila zatvorena, niste mogli zvati policiju ili kucati na vrata. Definitivno niste htjeli trubiti. Umjesto toga, mirno ste stavili auto u rikverc i pronašli drugi način.
  Vrata za zaštitu od oluje oronule kuće u nizu u Point Breezeu bila su otvorena, svjetlo je gorjelo unutra. Byrne je stajao s druge strane ulice, zaštićen od kiše poderanom tendom zatvorene pekare. Kroz prozorski otvor s druge strane ulice mogao je vidjeti tri slike koje su krasile zid iznad moderne španjolske sofe od baršuna boje jagode. Martin Luther King, Isus, Muhammad Ali.
  Točno ispred njega, u zahrđalom Pontiacu, dijete je sjedilo samo na stražnjem sjedalu, potpuno nesvjesno Byrnea, pušeći joint i lagano se ljuljajući uz zvuk onoga što je dopiralo iz njegovih slušalica. Nekoliko minuta kasnije, pritisnuo je cigaru, otvorio vrata automobila i izašao.
  Protegnuo se, podigao kapuljaču svoje majice i namjestio torbe.
  "Bok", rekao je Byrne. Bol u mojoj glavi postala je tupi metronom agonije, glasno i ritmično kucajući u obje sljepoočnice. Pa ipak, osjećao sam se kao da je majka svih migrena udaljena samo na zvuk automobilske trube ili baterijske lampe.
  Dječak se okrenuo, iznenađen, ali ne i prestrašen. Imao je oko petnaest godina, visok i vitak, građe koja bi mu dobro poslužila na igralištu, ali ga ne bi odvela daleko. Bio je odjeven u punu uniformu Seana Johna - široke traperice, prošivenu kožnu jaknu i flis majicu s kapuljačom.
  Dječak je procjenjivao Byrnea, vagajući opasnost i priliku. Byrne je držao ruke vidljivima.
  "Jo", konačno je reklo dijete.
  "Jesi li poznavao Mariusa?" upitao je Byrne.
  Tip mu je zadao dvostruki udarac. Byrne je bio prevelik za petljanje.
  "MG je bio moj dečko", konačno reče dječak. Napravio je JBM znak.
  Byrne je kimnuo. "Ovaj klinac još uvijek može krenuti u oba smjera", pomislio je. Inteligencija mu je zasjala u krvavim očima. Ali Byrne je imao osjećaj da je klinac previše zauzet ispunjavanjem očekivanja svijeta od njega.
  Byrne je polako posegnuo u džep kaputa - dovoljno polako da ovom tipu da do znanja da se ništa neće dogoditi. Izvukao je omotnicu. Bila je takve veličine, oblika i težine da je mogla značiti samo jedno.
  "Ime njegove majke je Delilah Watts?" upitao je Byrne. To je više bilo kao izjava činjenice.
  Dječak je bacio pogled na kuću u nizu, na jarko osvijetljeni prozor. Vitka, tamnoputa Afroamerikanka u prevelikim, zatamnjenim sunčanim naočalama i tamnosmeđoj periki brisala je oči dok je primala ožalošćene. Nije mogla imati više od trideset pet godina.
  Tip se okrenuo prema Byrneu. "Da."
  Byrne je odsutno prešao gumicom preko debele omotnice. Nikada nije brojao njezin sadržaj. Kad ju je te večeri preuzeo od Gideona Pratta, nije imao razloga misliti da je to ijedan peni manje od dogovorenih pet tisuća dolara. Nije bilo razloga da je sada broji.
  "Ovo je za gospođu Watts", rekao je Byrne. Nekoliko je sekundi zadržao djetetov pogled, pogled koji su oboje vidjeli u svom životu, pogled kojemu nije trebalo uljepšavanje ili fusnota.
  Dječak je pružio ruku i pažljivo uzeo omotnicu. "Htjet će znati od koga je", rekao je.
  Byrne je kimnuo. Dijete je ubrzo shvatilo da nema odgovora.
  Dječak je gurnuo omotnicu u džep. Byrne ga je promatrao kako korača preko ulice, prilazi kući, ulazi i grli nekoliko mladića koji su stajali na straži na vratima. Byrne je pogledao kroz prozor dok je dijete čekalo u kratkom redu. Čuo je zvukove Al Greenove pjesme "You Bring the Sunshine".
  Byrne se pitao koliko će se puta ova scena te noći odigrati diljem zemlje - premlade majke sjede u pretoplim dnevnim sobama, promatrajući trag djeteta prepuštenog zvijeri.
  Unatoč svemu što je Marius Greene pogriješio u svom kratkom životu, unatoč svoj patnji i boli koju je možda prouzročio, postojao je samo jedan razlog zašto je te noći bio u toj uličici, a ta predstava nije imala nikakve veze s njim.
  Marius Green je bio mrtav, kao i čovjek koji ga je hladnokrvno ubio. Je li to bila pravda? Možda i nije. Ali nije bilo sumnje da je sve počelo tog dana kada je Deirdre Pettigrew susrela strašnog čovjeka u Fairmount Parku, dan koji je završio s još jednom mladom majkom koja je čvrsto držala vlažnu krpu i dnevnom sobom punom prijatelja i obitelji.
  "Nema rješenja, samo razrješenje", pomislio je Byrne. Nije bio čovjek koji je vjerovao u karmu. Bio je čovjek koji je vjerovao u akciju i reakciju.
  Byrne je promatrao kako Delilah Watts otvara omotnicu. Nakon što je prošla kroz početni šok, stavila je ruku na srce. Pribrala se, a zatim pogledala kroz prozor, ravno u njega, ravno u dušu Kevina Byrnea. Znao je da ga ne može vidjeti, da je sve što je mogla vidjeti crno ogledalo noći i kišom umrljani odraz vlastite boli.
  Kevin Byrne je pognuo glavu, zatim podigao ovratnik i krenuo u oluju.
  OceanofPDF.com
  66
  PETAK, 20:25
  Dok se Jessica vozila kući, radio je predvidio jaku grmljavinu. Upozorenja su uključivala jake vjetrove, munje i poplave. Dijelovi Roosevelt Boulevara već su bili poplavljeni.
  Razmišljala je o noći kada je upoznala Patricka prije toliko godina. Te noći ga je gledala kako radi na hitnoj pomoći i bila je toliko impresionirana njegovom gracioznošću i samopouzdanjem, njegovom sposobnošću da utješi ljude koji su prolazili kroz ta vrata tražeći pomoć.
  Ljudi su reagirali na njega, vjerujući u njegovu sposobnost da ublaži njihovu bol. Njegov izgled, naravno, ostao je nepromijenjen. Pokušala je racionalno razmišljati o njemu. Što je ona zapravo znala? Je li bila sposobna razmišljati o njemu na isti način na koji je razmišljala o Brianu Parkhurstu?
  Ne, nije bila.
  Ali što je više razmišljala o tome, to je postajalo sve vjerojatnije. Činjenica da je bio liječnik, činjenica da nije mogao objasniti svoj tajming u ključnim trenucima ubojstava, činjenica da je izgubio mlađu sestru zbog nasilja, činjenica da je bio katolik i neizbježno činjenica da je liječio svih pet djevojčica. Znao je njihova imena i adrese, njihove medicinske povijesti.
  Ponovno je pogledala digitalne fotografije ruke Nicole Taylor. Je li Nicole mogla napisati FAR umjesto PAR?
  Bilo je moguće.
  Unatoč svojim instinktima, Jessica je to konačno priznala samoj sebi. Da nije poznavala Patricka, povela bi ga uhititi na temelju jedne nepobitne činjenice:
  Poznavao je svih pet djevojaka.
  OceanofPDF.com
  67
  PETAK, 20:55
  BYRNE JE STAJAO NA JELENJU INTENZIVNE njege i promatrao Lauren Semansky.
  Osoblje hitne pomoći reklo mu je da Lauren ima puno metamfetamina u organizmu, da je kronična ovisnica o drogama i da kada joj je otmičar ubrizgao midazolam, to nije imalo učinak koji bi moglo imati da Lauren nije bila puna tog snažnog stimulansa.
  Iako još nisu mogli razgovarati s njom, bilo je jasno da su ozljede Lauren Semansky bile u skladu s onima zadobivenim skokom iz automobila u pokretu. Nevjerojatno, iako su njezine ozljede bile brojne i teške, osim toksičnosti lijekova u njezinom sustavu, nijedna od njih nije bila opasna po život.
  Byrne je sjeo pokraj njezina kreveta.
  Znao je da je Patrick Farrell Jessicin prijatelj. Sumnjao je da u njihovoj vezi vjerojatno ima nešto više od samog prijateljstva, ali prepustio je Jessici da mu to kaže.
  U ovom slučaju do sada je bilo toliko lažnih tragova i slijepih ulica. Također nije bio siguran odgovara li Patrick Farrell kalupu. Kad je sreo čovjeka na mjestu zločina u Rodinovom muzeju, nije osjetio ništa.
  Ali ovih dana, činilo se da to nije previše važno. Bilo je vrlo vjerojatno da bi se mogao rukovati s Tedom Bundyjem i ne bi imao pojma. Sve je ukazivalo na Patricka Farrella. Vidio je mnogo naloga za uhićenje izdanih za puno manje važne slučajeve.
  Uzeo je Laureninu ruku u svoju. Zatvorio je oči. Bol mu se nadvila nad očima, visoka, vruća i smrtonosna. Ubrzo su mu slike eksplodirale u mislima, gušeći mu dah iz pluća, a vrata u podsvijesti širom su se otvorila...
  OceanofPDF.com
  68
  PETAK, 20:55
  Znanstvenici vjeruju da se na dan Kristove smrti nad Golgotom podigla oluja i da se nebo nad dolinom zamračilo dok je On visio na križu.
  Lauren Semansky bila je nevjerojatno jaka. Prošle godine, kada je pokušala samoubojstvo, pogledala sam je i pitala se zašto bi tako odlučna mlada žena učinila takvo što. Život je dar. Život je blagoslov. Zašto bi pokušala sve to odbaciti?
  Zašto je itko od njih pokušao to baciti?
  Nicole je živjela pod ismijavanjem svojih kolega iz razreda i svog oca alkoholičara.
  Tessa je podnijela dugotrajnu smrt svoje majke i suočila se s polaganim propadanjem svog oca.
  Bethany je bila predmet prezira zbog svoje težine.
  Christy je imala problema s anoreksijom.
  Kad sam ih tretirao, znao sam da varam Gospodina. Oni su odabrali put, a ja sam ih odbacio.
  Nicole, Tessa, Bethany i Christy.
  Zatim je tu bila Lauren. Lauren je preživjela nesreću svojih roditelja samo da bi jedne noći otišla do auta i upalila motor. Sa sobom je ponijela svog Opusa, plišanog pingvina kojeg joj je majka poklonila za Božić kad je imala pet godina.
  Danas se opirala midazolamu. Vjerojatno je opet bila na metamfetaminu. Vozili smo se oko pedeset kilometara na sat kad je otvorila vrata. Iskočila je van. Tek tako. Bilo je previše prometa da bih se okrenuo i zgrabio je. Morao sam je jednostavno pustiti.
  Prekasno je za promjenu planova.
  Ovo je Sat Ničega.
  I premda je posljednja misterija bila Lauren, neka druga djevojka bi bila prikladna, sa sjajnim kovrčama i aurom nevinosti oko glave.
  Vjetar se pojačava dok se zaustavljam i gasim motor. Predviđaju jaku oluju. Večeras će biti još jedna oluja, mračan obračun za dušu.
  Svjetlo u Jessicinoj kući...
  OceanofPDF.com
  69
  PETAK, 20:55
  ... svijetao, topao i privlačan, usamljeni žar među umirućim žarom sumraka.
  Sjedi vani u autu, zaštićen od kiše. U rukama drži krunicu. Razmišlja o Lauren Semansky i kako je uspjela pobjeći. Bila je peta djevojka, peta misterija, posljednji dio njegovog remek-djela.
  Ali Jessica je ovdje. I on ima posla s njom.
  Jessica i njezina mala djevojčica.
  Provjerava pripremljene predmete: igle za injekcije, kredu za stolariju, iglu i konac za izradu jedara.
  Sprema se zakoračiti u zlu noć...
  Slike su dolazile i odlazile, zadirkujući svojom jasnoćom, poput vizije utopljenika koji viri s dna kloriranog bazena.
  Bol u Byrneovoj glavi bila je nepodnošljiva. Napustio je odjel intenzivne njege, izašao na parkiralište i ušao u automobil. Provjerio je pištolj. Kiša je poprskala vjetrobransko staklo.
  Upalio je auto i krenuo prema autocesti.
  OceanofPDF.com
  70
  PETAK, 21:00
  SOPHIE SE BOJILA grmljavine. Jessica je također znala odakle joj to. To je genetski. Kad je Jessica bila mala, skrivala bi se ispod stepenica njihove kuće u ulici Catherine kad god bi grmljavina tutnjala. Ako bi postalo jako loše, puzala bi pod krevet. Ponekad bi donijela svijeću. Sve do dana kada je zapalila madrac.
  Opet su večerale pred televizorom. Jessica je bila preumorna da bi se prigovarala. Ionako nije bilo važno. Čačkala je po hrani, nezainteresirana za tako običan događaj dok joj se svijet rušio. Želudac joj se prevrnuo od dnevnih događaja. Kako je mogla biti toliko u krivu u vezi Patricka?
  Jesam li pogriješio u vezi Patricka?
  Slike onoga što je učinjeno tim mladim ženama proganjale su je.
  Provjerila je telefonsku sekretaricu. Nije bilo poruka.
  Vincent je ostao s bratom. Podigla je slušalicu i okrenula broj. Pa, dvije trećine. Zatim je spustila slušalicu.
  Sranje.
  Ručno je prala suđe, samo da zaokupi ruke. Natočila je čašu vina i izlila ga. Skuhala je šalicu čaja i pustila da se ohladi.
  Nekako je preživjela dok Sophie nije otišla u krevet. Vani su bjesnile grmljavine i munje. Unutra je Sophie bila prestravljena.
  Jessica je isprobala sve uobičajene lijekove. Ponudila se da joj pročita priču. Nema sreće. Pitala je Sophie želi li ponovno gledati Potragu za Nemom. Nema sreće. Nije čak ni htjela gledati Malu sirenu. To je bilo rijetko. Jessica se ponudila da s njom oboji svoju bojanku Peter Cottontail (ne), ponudila se da pjeva pjesme iz Čarobnjaka iz Oza (ne), ponudila se da lijepi naljepnice na oslikana jaja u kuhinji (ne).
  Na kraju je jednostavno ugurala Sophie u krevet i sjela pokraj nje. Svaki put kad bi zagrmila grmljavina, Sophie ju je gledala kao da je kraj svijeta.
  Jessica je pokušala misliti na bilo što osim na Patricka. Do sada nije uspjela.
  Netko je pokucao na ulazna vrata. Vjerojatno je to bila Paula.
  - Vratit ću se uskoro, draga.
  - Ne, mama.
  - Neću biti više od...
  Nestalo je struje, a zatim se opet uključila.
  "To je sve što nam treba." Jessica je zurila u stolnu lampu kao da želi da ostane upaljena. Držala je Sophieinu ruku. Tip ju je čvrsto držao. Srećom, svjetlo je ostalo upaljeno. Hvala ti, Bože. "Mama samo treba otvoriti vrata. Paula je. Želiš vidjeti Paulu, zar ne?"
  "Da."
  "Vratit ću se uskoro", rekla je. "Hoće li sve biti u redu?"
  Sofija je kimnula, iako su joj usne drhtale.
  Jessica je poljubila Sophie u čelo i pružila joj Julesa, malog smeđeg medvjedića. Sophie je odmahnula glavom. Zatim je Jessica zgrabila Molly, onu bež. Ne. Bilo je teško pratiti. Sophie je imala dobre i loše medvjede. Napokon je rekla da Timothyju, pandi.
  "Odmah se vraćam."
  "Fino."
  Silazila je niz stepenice kad je zvono na vratima zazvonilo jednom, dvaput, triput. Nije zvučalo kao Paula.
  "Sada je sve u redu", rekla je.
  Pokušala je proviriti kroz mali, kosi prozor. Bio je jako zamagljen. Sve što je mogla vidjeti bila su stražnja svjetla kola hitne pomoći s druge strane ulice. Činilo se da čak ni tajfuni nisu mogli spasiti Carmine Arrabbiatu od njezina tjednog srčanog udara.
  Otvorila je vrata.
  Bio je to Patrik.
  Njezin prvi instinkt bio je zalupiti vratima. Opirala se. Na trenutak. Pogledala je van, tražeći nadzorni automobil. Nije ga vidjela. Nije otvorila olujna vrata.
  - Što radiš ovdje, Patrick?
  "Jess", rekao je. "Moraš me poslušati."
  Ljutnja je počela rasti, boreći se protiv njezinih strahova. "Vidiš, to je dio koji kao da ne razumiješ", rekla je. "Zapravo, ne razumiješ."
  "Jess. Hajde. Ja sam." Premjestio se s jedne noge na drugu. Bio je potpuno mokar.
  "Ja? Tko sam ja, dovraga? Liječio si svaku od ovih djevojaka", rekla je. "Nije ti palo na pamet da izneseš ovu informaciju?"
  "Vidim puno pacijenata", rekao je Patrick. "Ne možeš očekivati da ću ih sve zapamtiti."
  Vjetar je bio glasan. Zavijao je. Oboje su gotovo vrisnuli da ih se čuje.
  "To su gluposti. Sve se ovo dogodilo prošle godine."
  Patrick je pogledao u tlo. "Možda jednostavno nisam htio..."
  "Što, miješati se? Šališ se?"
  "Jess. Kad bi samo mogla..."
  "Ne bi trebao biti ovdje, Patrick", rekla je. "Ovo me stavlja u vrlo neugodnu situaciju. Idi kući."
  "O, moj Bože, Jess. Stvarno ne misliš da ja imam ikakve veze s ovim, ovim..."
  "To je dobro pitanje", pomislila je Jessica. Zapravo, to je i bilo pitanje.
  Jessica je upravo htjela odgovoriti kad se začuo udar groma i nestalo je struje. Svjetla su zatreperila, ugasila se, a zatim se ponovno upalila.
  "Ja... ne znam što da mislim, Patrick."
  - Daj mi pet minuta, Jess. Pet minuta i idem.
  Jessica je u njegovim očima vidjela ogromnu bol.
  "Molim te", rekao je, mokar do kostiju, patetičan u svojim molbama.
  Divlje je razmišljala o svom pištolju. Čuvala ga je u ormaru na katu, na najvišoj polici, gdje je oduvijek i bio. Ono o čemu je zapravo razmišljala bio je njezin pištolj i hoće li ga uspjeti dohvatiti na vrijeme ako joj zatreba.
  Zbog Patrika.
  Ništa od ovoga nije se činilo stvarnim.
  "Mogu li barem ući unutra?" upitao je.
  Nije imalo smisla raspravljati se. Otvorila je vrata za slučaj oluje baš kad je kroz njih prošao jak stup kiše. Jessica je otvorila vrata skroz. Znala je da Patrick ima tim, čak i ako nije mogla vidjeti auto. Bila je naoružana i imala je pojačanje.
  Bez obzira koliko se trudila, jednostavno nije mogla vjerovati da je Patrick kriv. Nisu govorili o nekom zločinu iz strasti, već o nekom trenutku ludila kada je izgubio živce i otišao predaleko. Ovo je bilo sustavno, hladnokrvno ubojstvo šestero ljudi. Možda i više.
  Dajte joj forenzičke dokaze i neće imati izbora.
  Do tada...
  Nestalo je struje.
  Sophie je zavijala na katu.
  "Isuse Kriste", rekla je Jessica. Pogledala je preko ulice. Činilo se da neke kuće još uvijek imaju struju. Ili je to možda bila svjetlost svijeća?
  "Možda je prekidač", rekao je Patrick, ulazeći unutra i prolazeći pored nje. "Gdje je ploča?"
  Jessica je pogledala u pod i stavila ruke na bokove. Bilo je previše.
  "Na dnu stepenica u podrum", rekla je rezignirano. "Na stolu u blagovaonici je svjetiljka. Ali ne mislim da mi..."
  "Mama!" odozgo.
  Patrick je skinuo kaput. "Provjerit ću ploču, a onda ću otići. Obećavam."
  Patrick je zgrabio baterijsku lampu i krenuo u podrum.
  Jessica se u iznenadnom mraku teturajući popela prema stepenicama. Popela se uz stepenice i ušla u Sophieinu sobu.
  "U redu je, dušo", rekla je Jessica, sjedajući na rub kreveta. Sophieino lice izgledalo je sitno, okruglo i uplašeno u mraku. "Želiš li sići dolje s mamom?"
  Sofija je odmahnula glavom.
  "Jesi li siguran?"
  Sophie je kimnula. "Je li tata ovdje?"
  "Ne, dušo", rekla je Jessica, srce joj je potonulo. "Mama... mama će donijeti svijeće, u redu? Voliš svijeće."
  Sofija je ponovno kimnula.
  Jessica je izašla iz spavaće sobe. Otvorila je ormar za posteljinu pokraj kupaonice i pretražila kutiju hotelskih sapuna, uzoraka šampona i regeneratora. Sjetila se kako je u kamenom dobu svog braka uživala u dugim, luksuznim kupkama s pjenom i mirisnim svijećama razasutim po kupaonici. Ponekad bi joj se pridružio Vincent. Nekako se u tom trenutku osjećala kao da je život drugačiji. Pronašla je par svijeća od sandalovine. Izvadila ih je iz kutije i vratila se u Sophieinu sobu.
  Naravno, nije bilo utakmica.
  "Vratit ću se uskoro."
  Sišla je u kuhinju, oči su joj se lagano privikavale na tamu. Pretražila je ladicu s otpadom tražeći šibice. Pronašla je kutiju. Šibice s njezina vjenčanja. Osjetila je zlatni utisnuti natpis "JESSICA I VINCENT" na sjajnoj korici. Baš ono što joj je trebalo. Da vjeruje u takve stvari, mogla bi pomisliti da postoji zavjera koja će je uvući u duboku depresiju. Okrenula se da se popne gore kad je čula udar groma i zvuk razbijenog stakla.
  Skočila je od udarca. Napokon se grana odlomila s umirućeg javora pored kuće i udarila u stražnji prozor.
  "Oh, samo je sve bolje", rekla je Jessica. Kiša je lila u kuhinju. Posvuda je bilo razbijenog stakla. "Kučkin sine."
  Ispod sudopera izvadila je plastičnu vrećicu za smeće i nekoliko pribadača s kuhinjske ploče od pluta. Boreći se protiv vjetra i kiše, pričvrstila je vrećicu za okvir vrata, pazeći da se ne poreže preostalim krhotinama.
  Što se dovraga sljedeće dogodilo?
  Pogledala je niz stepenice u podrum i ugledala Maglightovu zraku svjetlosti kako pleše u tami.
  Zgrabila je šibice i krenula prema blagovaonici. Pretražila je ladice kaveza i pronašla mnoštvo svijeća. Upalila je pola tuceta ili tako nešto, postavljajući ih po blagovaonici i dnevnom boravku. Vratila se gore i upalila dvije svijeće u Sophieinoj sobi.
  "Bolje?" upitala je.
  "Bolje", rekla je Sofija.
  Jessica je pružila ruku i obrisala Sophieine obraze. "Svjetla će se uskoro upaliti. U redu?"
  Sophie je kimnula, nimalo uvjerena.
  Jessica je pogledala po sobi. Svijeće su dobro otjerale sjenovita čudovišta. Namjestila je Sophiein nos i čula tihi smijeh. Upravo je stigla do vrha stubišta kad je zazvonio telefon.
  Jessica je ušla u svoju spavaću sobu i odgovorila.
  "Zdravo?"
  Dočekao ju je nezemaljski urlik i šištanje. S mukom je rekla: "Ovdje John Shepard."
  Glas mu je zvučao kao da je na Mjesecu. "Jedva te čujem. Kako si?"
  "Jesi li tamo?"
  "Da."
  Telefonska linija je pucketala. "Upravo smo dobili poruku iz bolnice", rekao je.
  "Reci mi ponovno?" rekla je Jessica. Veza je bila užasna.
  - Želiš li da te nazovem na mobitel?
  "U redu", rekla je Jessica. Tada se sjetila. Kamera je bila u autu. Auto je bio u garaži. "Ne, u redu je. Samo naprijed, nastavi."
  "Upravo smo primili izvješće o tome što je Lauren Semansky imala u ruci."
  Nešto o Lauren Semansky. "U redu."
  "Bio je to dio kemijske olovke."
  "Što?"
  "U ruci je imala slomljenu kemijsku olovku", viknuo je Shepard. "Iz crkve sv. Josipa."
  Jessica je to dovoljno jasno čula. Nije to mislila ozbiljno. "Što misliš?"
  "Na njemu je bio logo i adresa svetog Josipa. Olovka je bila iz bolnice."
  Srce joj je potonulo. Ovo nije mogla biti istina. "Jesi li sigurna?"
  "Nema sumnje u to", rekao je Shepherd, glas mu se slomio. "Slušajte... promatračka ekipa je izgubila Farrella... Roosevelt je poplavljen sve do..."
  Miran.
  "Zahod?"
  Ništa. Telefonska linija je bila isključena. Jessica je pritisnula gumb na telefonu. "Halo?"
  Dočekala ju je gusta, tmurna tišina.
  Jessica je spustila slušalicu i otišla do ormara u hodniku. Pogledala je niz stepenice. Patrick je još uvijek bio u podrumu.
  Popela se u ormar, na gornju policu, misli su joj se kovitlale.
  "Pitao je za tebe", rekla je Angela.
  Izvukla je Glock iz futrole.
  "Išao sam prema sestrinoj kući u Manayunku", rekao je Patrick, "ne više od šest metara od još uvijek toplog tijela Bethany Price."
  Provjerila je spremnik pištolja. Bio je pun.
  Liječnik ga je došao posjetiti jučer, rekla je Agnes Pinsky.
  Zalupila je spremnik i ubacila metak. I počela se spuštati niz stepenice.
  
  Vjetar je nastavio puhati vani, tresući napuknuta prozorska stakla.
  "Patrik?"
  Nema odgovora.
  Stigla je do dna stepenica, prešla dnevnu sobu, otvorila ladicu u kavezu i zgrabila staru baterijsku lampu. Pritisnula je prekidač. Mrtva. Naravno. Hvala ti, Vincent.
  Zatvorila je ladicu.
  Glasnije: "Patrick?"
  Tišina.
  Situacija je brzo izmicala kontroli. Nije namjeravala ići u podrum bez struje. Nema šanse.
  Popela se stepenicama, a zatim što je tiše mogla. Zgrabila je Sophie i nekoliko deka, odnijela je na tavan i zaključala vrata. Sophie će biti jadna, ali će biti sigurna. Jessica je znala da mora preuzeti kontrolu nad sobom i situacijom. Zaključala je Sophie unutra, izvadila mobitel i pozvala pojačanje.
  "U redu je, dušo", rekla je. "U redu je."
  Podigla je Sophie i čvrsto je zagrlila. Sophie se stresla. Zubi su joj cvokotali.
  U treperavom svjetlu svijeće, Jessici se učinilo da je nešto vidjela. Morala se prevariti. Podigla je svijeću i prinesla je blizu.
  Nije se prevarila. Tamo, na Sophieinom čelu, bio je križ nacrtan plavom kredom.
  Ubojica nije bio u kući.
  Ubojica je bio u sobi.
  OceanofPDF.com
  71
  PETAK, 21:25
  BYRNE JE VOZIO S ROOSEVELT BULEVARA. Ulica je bila poplavljena. Glava mu je lupala, slike su se slijevale jedna za drugom: izluđujući pokolj u dijaprojekciji.
  Ubojica je proganjao Jessicu i njezinu kćer.
  Byrne je pogledao lutrijski listić koji je ubojica stavio u ruke Christy Hamilton i isprva ga nije primijetio. Niti jedno od njih nije. Kad je laboratorij otkrio broj, sve je postalo jasno. Ključ nije bio agent lutrije. Trag je bio broj.
  Laboratorij je utvrdio da je ubojica odabrao broj Velike četvorke bio 9-7-0-0.
  Župna adresa crkve sv. Katarine bila je Frankford Avenue 9700.
  Jessica je bila blizu. Ubojica s krunicom sabotirao je vrata crkve sv. Katarine prije tri godine i namjeravao je večeras okončati svoje ludilo. Namjeravao je odvesti Lauren Semansky u crkvu i tamo na oltaru izvesti posljednje od pet Žalosnih otajstava.
  Raspeće.
  Laurenin otpor i bijeg samo su ga usporili. Kad je Byrne dodirnuo slomljenu kemijsku olovku u Laureninoj ruci, shvatio je kamo se ubojica u konačnici uputio i tko će mu biti konačna žrtva. Odmah je nazvao Osmu policijsku postaju, koja je poslala šest policajaca u crkvu i nekoliko patrolnih automobila u Jessicinu kuću.
  Byrneova jedina nada bila je da nisu prekasnili.
  
  Ulična svjetla su bila ugašena, kao i semafori. Posljedično, kao i uvijek kada se takve stvari dogode, svi u Philadelphiji su zaboravili voziti. Byrne je izvadio mobitel i ponovno nazvao Jessicu. Dobio je zauzet signal. Pokušao je nazvati njezin mobitel. Zazvonio je pet puta, a zatim se prebacio na govornu poštu.
  Hajde, Jess.
  Zaustavio se uz cestu i zatvorio oči. Za svakoga tko nikada nije iskusio brutalnu bol neumoljive migrene, nije postojalo dovoljno objašnjenje. Svjetla nadolazećih automobila pekla su mu oči. Između bljeskova vidio je tijela. Ne kredaste obrise mjesta zločina nakon što je istraga dekonstruirana, već ljude.
  Tessa Wells obavija ruke i noge oko stupa.
  Nicole Taylor je pokopana u polju živopisnog cvijeća.
  Bethany Price i njezina kruna poput britve.
  Christy Hamilton, natopljena krvlju.
  Oči su im bile otvorene, upitne, molećive.
  Moleći ga.
  Peto tijelo mu je bilo potpuno neshvatljivo, ali je znao dovoljno da ga potrese do dubine duše.
  Peto tijelo bila je samo mala djevojčica.
  OceanofPDF.com
  72
  PETAK, 21:35
  JESSICA je ZALUPILA vratima spavaće sobe. Zaključala ih je. Morala je početi od neposredne blizine. Pretražila je ispod kreveta, iza zavjesa, u ormaru, s pištoljem ispred sebe.
  Prazan.
  Nekako se Patrick popeo i prekrižio Sophieino čelo. Pokušala je Sophie postaviti nježno pitanje o tome, ali njezina djevojčica djelovala je traumatizirano.
  Ta je pomisao ispunila Jessicu ne samo mučninom već i bijesom. Ali u tom trenutku bijes joj je bio neprijatelj. Život joj je bio u opasnosti.
  Ponovno je sjela na krevet.
  - Moraš slušati mamu, u redu?
  Sofija je izgledala kao da je u šoku.
  "Draga? Slušaj svoju majku."
  Kćerina šutnja.
  "Mama će namjestiti krevet u ormaru, u redu? Kao kampiranje. U redu?"
  Sofija nije reagirala.
  Jessica se uputila prema ormaru. Sve je odgurnula, skinula posteljinu i napravila improvizirani krevet. Slomilo joj je srce, ali nije imala izbora. Izvukla je sve ostalo iz ormara i bacila na pod sve što bi moglo nauditi Sophie. Podigla je kćer s kreveta, boreći se protiv suza bijesa i užasa.
  Poljubila je Sophie, a zatim zatvorila vrata ormara. Okrenula je ključ crkve i stavila ga u džep. Zgrabila je pištolj i izašla iz sobe.
  
  Sve svijeće koje je upalila u kući su se ugasile. Vjetar je zavijao vani, ali kuća je bila mrtva tišina. Bila je to opojna tama, tama koja je kao da je proždirala sve čega se dotakne. Jessica je sve što je znala vidjela u mislima, a ne očima. Dok se spuštala niz stepenice, razmatrala je raspored dnevne sobe. Stol, stolice, ormar, vitrinu s televizorom, audio i video opremom, sofe. Sve je bilo tako poznato, a opet tako strano u isto vrijeme. Svaka sjena krila je čudovište; svaki obris prijetnju.
  Svake se godine na strelištu kvalificirala za policijsku službenicu, završavajući taktičku obuku s bojevim gađanjem. Ali ovo nikada nije trebao biti njezin dom, njezino utočište od ludog vanjskog svijeta. Bilo je to mjesto gdje se igrala njezina djevojčica. Sada je to postalo bojno polje.
  Kad je dotaknula posljednju stepenicu, shvatila je što radi. Ostavila je Sophie samu gore. Je li stvarno očistila cijeli kat? Je li svugdje pretražila? Je li eliminirala sve moguće prijetnje?
  "Patrick?" rekla je. Glas joj je zvučao slabo, tužno.
  Nema odgovora.
  Hladan znoj prekrio joj je leđa i ramena, slijevajući se do struka.
  Zatim, glasno, ali ne toliko glasno da prestraši Sophie: "Slušaj. Patrick. Imam pištolj u ruci. Ne jebem se. Moram te vidjeti ovdje odmah. Idemo u centar grada, riješit ćemo ovo. Nemoj mi to raditi."
  Hladna tišina.
  Samo vjetar.
  Patrick je uzeo svoju Maglight. Bila je to jedina ispravna svjetiljka u kući. Vjetar je tresao prozorska okna, uzrokujući tiho, prodorno cviljenje, poput cviljenja ranjene životinje.
  Jessica je ušla u kuhinju, mučeći se fokusirati u mraku. Kretala se polako, držeći lijevo rame pritisnuto uza zid, stranu nasuprot ruci iz koje je pucala. Ako je morala, mogla je pritisnuti leđa uza zid i okrenuti oružje za 180 stupnjeva, štiteći svoj stražnji bok.
  Kuhinja je bila čista.
  Prije nego što je otvorila dovratak u dnevnu sobu, zastala je i osluškivala zvukove noći. Je li netko stenjao? Plakao? Znala je da to nije Sophie.
  Osluškivala je, tražeći zvuk po kući. Prošao je.
  S strašnjih vrata, Jessica je osjetila miris kiše na ranom proljetnom tlu, zemljanom i vlažnom. Zakoračila je naprijed u tami, noga joj je škripala po razbijenom staklu na kuhinjskom podu. Vjetar je puhao, lepršajući rubovima crne plastične vrećice pričvršćene za otvor.
  Vrativši se u dnevnu sobu, sjetila se da joj je laptop na malom stolu. Ako je bila u pravu i ako je imala sreće te noći, baterija je bila potpuno napunjena. Prišla je stolu i otvorila laptop. Ekran je oživio, dvaput zatreperio, a zatim je dnevni boravak obasjao mliječnoplavom svjetlošću. Jessica je čvrsto zatvorila oči na nekoliko sekundi, a zatim ih otvorila. Bilo je dovoljno svjetla da vidi. Soba se otvorila pred njom.
  Provjerila je iza dvostrukih klupa, u slijepom kutu pokraj ormara. Otvorila je ormar za kapute blizu ulaznih vrata. Sve je bilo prazno.
  Prešla je sobu i prišla ormariću u kojem je stajao televizor. Ako se nije varala, Sophie je ostavila svoje elektroničko štene za hodanje u jednoj od ladica. Otvorila ju je. Svijetlo plastično lice uzvratilo je pogled.
  Da.
  Jessica je izvadila nekoliko D baterija iz prtljažnika i otišla u blagovaonicu. Ugurala ih je u svjetiljku. Ona se upalila.
  "Patrick. Ovo je ozbiljna stvar. Moraš mi odgovoriti."
  Nije očekivala odgovor. Nije ga dobila.
  Duboko je udahnula, usredotočila se i postupno sišla niz stepenice u podrum. Bilo je mračno. Patrick je ugasio MagLight. Na pola puta, Jessica se zaustavila i snopom svjetiljke prešla preko cijele širine sobe, prekriženih ruku. Ono što je inače bilo tako bezazleno - perilica i sušilica rublja, sudoper, peć i omekšivač vode, palice za golf, vrtni namještaj i sva ostala zbrka njihovih života - sada je vrebala opasnost, nadvijajući se u dugim sjenama.
  Sve je bilo točno onako kako je očekivala.
  Osim Patricka.
  Nastavila je niz stepenice. S desne strane bila je slijepa niša - niša u kojoj su se nalazili prekidači i električna ploča. Usmjerila je svjetlo što je dalje mogla u nišu i ugledala nešto što joj je oduzelo dah.
  Telefonska razvodna kutija.
  Telefon se nije isključio zbog grmljavine.
  Žice koje su visjele s razvodne kutije govorile su joj da je linija u prekidu.
  Stavila je nogu na betonski pod podruma. Ponovno je svijetlila po sobi svjetiljkom. Počela se povlačiti prema prednjem zidu kad se gotovo spotaknula o nešto. Nešto teško. Metalno. Okrenula se i vidjela da je to jedan od njezinih utega, šipka od četiri kilograma.
  I tada je ugledala Patricka. Ležao je licem prema dolje na betonu. Pored njegovih nogu ležao je još jedan uteg od četiri kilograma. Ispostavilo se da je pao na njega dok se udaljavao od telefonske govornice.
  Nije se pomaknuo.
  "Ustani", rekla je. Glas joj je bio promukao i slab. Ponovno je povukla okidač na Glocku. Klik je odjeknuo od zidova. "Ustani... dovraga... gore."
  Nije se pomaknuo.
  Jessica je prišla bliže i gurnula ga nogom. Ništa. Nikakvog odgovora. Spustila je čekić, usmjeravajući ga prema Patricku. Sagnula se i omotala ruku oko njegovog vrata. Osjetila mu je puls. Bio je tu, snažan.
  Ali bilo je i vlage.
  Ruka joj je izvlačila krv.
  Jessica se ustuknula.
  Ispostavilo se da je Patrick prerezao telefonsku žicu, a zatim se spotaknuo o uteg i izgubio svijest.
  Jessica je zgrabila Maglite s mjesta gdje je ležao na podu pokraj Patricka, a zatim otrčala gore i kroz glavna vrata. Morala je doći do mobitela. Izašla je na trijem. Kiša je i dalje udarala u tendu iznad glave. Pogledala je niz ulicu. Nije bilo struje u cijeloj ulici. Vidjela je grane kako se nižu uz ulicu poput kostiju. Vjetar se pojačao i natopio je u sekundama. Ulica je bila pusta.
  Osim kola hitne pomoći. Svjetla za parkiranje bila su ugašena, ali Jessica je čula motor i vidjela ispuh. Stavila je pištolj u futrolu i potrčala preko ulice, kroz potok.
  Bolničar je stajao iza kombija, spremajući se zatvoriti vrata. Okrenuo se prema Jessici dok mu se približavala.
  "Što je bilo?" upitao je.
  Jessica je vidjela identifikacijsku oznaku na njegovoj jakni. Zvao se Drew.
  "Drew, želim da me saslušaš", rekla je Jessica.
  "Fino."
  "Ja sam policajac. U mojoj kući je ranjeni čovjek."
  "Koliko loše?"
  - Nisam siguran, ali želim da me saslušaš. Ne pričaj.
  "Fino."
  "Nestalo mi je telefona, nestala je struja. Trebam da nazoveš 911. Reci im da policajcu treba pomoć. Trebam svakog policajca ovdje i njegovu majku. Nazovi, a zatim dođi u moju kuću. U podrumu je."
  Snažan udar vjetra nosio je kišu preko ulice. Lišće i krhotine kovitlali su se oko njezinih nogu. Jessica se našla u situaciji da mora vikati da bi je čuli.
  "Razumiješ li?" vrisnula je Jessica.
  Drew je zgrabio svoju torbu, zatvorio stražnja vrata kola hitne pomoći i uzeo radio. "Idemo."
  OceanofPDF.com
  73
  PETAK, 21:45
  PROMET SE VUKAVAO NIZ Aveniju Cottman. Byrne je bio manje od pola milje od Jessicine kuće. Približio se nekoliko sporednih ulica i otkrio da su blokirane granama i električnim žicama ili previše poplavljene za navigaciju.
  Automobili su se oprezno približavali poplavljenim dijelovima ceste, gotovo u leru. Dok se Byrne približavao ulici Jessica, njegova se migrena pojačala. Zvuk automobilske sirene natjerao ga je da čvrsto stisne volan, shvativši da je vozio zatvorenih očiju.
  Morao je doći do Jessice.
  Parkirao je auto, provjerio oružje i izašao.
  Bio je samo nekoliko blokova dalje.
  Migrena se pojačala dok je podizao ovratnik protiv vjetra. Boreći se s naletima kiše, znao je da...
  On je u kući.
  Zatvoriti.
  Nije očekivao da će pozvati ikoga drugog unutra. Želi da bude samo njegova. Ima planove za nju i njezinu kćer.
  Kad je drugi muškarac prošao kroz ulazna vrata, njegovi su se planovi promijenili...
  OceanofPDF.com
  74
  PETAK, 21:55
  ... promijenilo se, ali se nije promijenilo.
  Čak je i Krist imao svoje izazove ovog tjedna. Farizeji su ga pokušali uhvatiti u zamku, prisiljavajući ga da izgovori bogohuljenje. Juda ga je, naravno, izdao glavnim svećenicima, rekavši im gdje da nađu Krista.
  To nije zaustavilo Krista.
  Ni ja se neću suzdržavati.
  Pozabavit ću se nepozvanim gostom, ovim Iskariotskim.
  U ovom mračnom podrumu, natjerat ću ovog uljeza da plati životom.
  OceanofPDF.com
  75
  PETAK, 21:55
  DOK SU UŠLI U KUĆU, Jessica je pokazala Drewu na podrum.
  "On je na dnu stepenica, s desne strane", rekla je.
  "Možete li mi reći išta o njegovim ozljedama?" upitao je Drew.
  "Ne znam", rekla je Jessica. "Bez svijesti je."
  Dok je bolničar silazio niz stepenice u podrum, Jessica ga je čula kako zove 911.
  Popela se stepenicama do Sophieine sobe. Otvorila je vrata ormara. Sophie se probudila i sjela, izgubljena u šumi kaputa i hlača.
  "Jesi li dobro, dušo?" upitala je.
  Sofija je ostala ravnodušna.
  "Mama je ovdje, dušo. Mama je ovdje."
  Podigla je Sophie. Sophie ju je obgrlila oko vrata svojim malim ručicama. Sada su bile na sigurnom. Jessica je mogla osjetiti kako Sophieino srce kuca pokraj njezina.
  Jessica je prošla kroz spavaću sobu do prednjih prozora. Ulica je bila samo djelomično poplavljena. Čekala je pojačanje.
  - Gospođo?
  Drew ju je nazvao.
  Jessica se popela stepenicama. "Što se dogodilo?"
  - E, pa, ne znam kako da ti ovo kažem.
  "Reci mi što?"
  Drew je rekao: "Nema nikoga u podrumu."
  OceanofPDF.com
  76
  PETAK, 22:00
  BYRNE SKRENE ZA UGAO, izlazeći na mrkli mrak ulice. Boreći se s vjetrom, morao se probijati oko ogromnih grana drveća koje su ležale preko pločnika i ceste. Vidio je treperava svjetla u nekim prozorima, sjene koje su plesale na roletama. U daljini je vidio iskrivu električnu žicu kako prolazi kroz automobil.
  Nije bilo patrolnih automobila iz Osme. Pokušao je ponovno nazvati na mobitel. Ništa. Nema signala.
  Samo je jednom bio u Jessicinoj kući. Morao je dobro pogledati kako bi vidio o kojoj se kući radi. Nije se sjećao.
  Naravno, to je bio jedan od najgorih dijelova života u Philadelphiji. Čak i u sjeveroistočnoj Philadelphiji. Ponekad je sve izgledalo isto.
  Stajao je pred blizancem koji mu se činio poznatim. S ugašenim svjetlima, bilo je teško reći. Zatvorio je oči i pokušao se sjetiti. Slike Ubojice Krunice zasjenile su sve ostalo, poput čekića koji padaju na stari ručni pisaći stroj, mekog grafita na jarko bijelom papiru, razmazane crne tinte. Ali bio je preblizu da bi razaznao riječi.
  OceanofPDF.com
  77
  PETAK, 22:00
  D. Ryu je čekao na dnu stepenica u podrum. Jessica je upalila svijeće u kuhinji, a zatim je posjela Sophie na jednu od stolica u blagovaonici. Stavila je pištolj na hladnjak.
  Sišla je niz stepenice. Mrlja krvi na betonu još je uvijek bila tamo. Ali to nije bio Patrick.
  "Dispečer je rekao da je nekoliko patrolnih automobila na putu", rekao je. "Ali bojim se da ovdje nema nikoga."
  "Jesi li siguran?"
  Drew je osvijetlio podrum svojom baterijskom lampom. "Pa, pa, osim ako nemaš tajni izlaz odavde, mora da se popeo stepenicama."
  Drew je usmjerio svjetiljku prema stubama. Na stepenicama nije bilo mrlja od krvi. Navukao je lateks rukavice, kleknuo i dodirnuo krv na podu. Isprepleo je prste.
  "Misliš da je upravo bio ovdje?" upitao je.
  "Da", rekla je Jessica. "Prije dvije minute. Čim sam ga ugledala, trčala sam gore-dolje po prilazu."
  "Kako se ozlijedio?" upitao je.
  "Nemam pojma."
  "Jesi li dobro?"
  "Dobro sam."
  "Pa, policija će biti ovdje svakog trena. Mogu dati dobar pregled ovog mjesta." Ustao je. "Do tada ćemo vjerojatno biti sigurni ovdje."
  Što? pomislila je Jessica.
  Je li vjerojatno da ćemo ovdje biti sigurni?
  "Je li vaša kći dobro?" upitao je.
  Jessica je zurila u muškarca. Hladna ruka joj je stisnula srce. "Nikad ti nisam rekla da imam djevojčicu."
  Drew je skinuo rukavice i bacio ih u torbu.
  U snopu svjetla svjetiljke, Jessica je ugledala plave mrlje od krede na njegovim prstima i duboku ogrebotinu na nadlanici desne ruke, u istom trenutku je primijetila Patrickove noge kako izlaze ispod stepenica.
  I znala je. Ovaj čovjek nikada nije nazvao 911. Nitko nije došao. Jessica je potrčala. Do stuba. Do Sophie. Na sigurno. Ali prije nego što je uspjela pomaknuti ruku, iz tame se začuo pucanj.
  Andrew Chase je bio pored nje.
  OceanofPDF.com
  78
  PETAK, 22:05
  NIJE TO BIO PATRICK FARRELL. Kad je Byrne pregledao bolničke dosjee, sve je došlo na svoje mjesto.
  Osim liječenja koje im je pružio Patrick Farrell na hitnoj pomoći St. Josepha, jedino što je pet djevojaka imalo zajedničko bila je usluga hitne pomoći. Sve su živjele u sjevernoj Philadelphiji i sve su koristile usluge Glenwood Ambulance Group.
  Sve ih je isprva liječio Andrew Chase.
  Chase je poznavao Simona Closea, a Simon je za tu bliskost platio životom.
  Na dan kada je umrla, Nicole Taylor nije pokušavala napisati "PARKHURST" na dlanu. Pokušavala je napisati "PHARMA MEDIC".
  Byrne je otvorio mobitel i posljednji put nazvao 911. Ništa. Provjerio je status. Nema signala. Nije bilo signala. Patrolni automobili nisu stigli na vrijeme.
  Morat će djelovati sam.
  Byrne je stajao ispred svog blizanca, pokušavajući zaštititi oči od kiše.
  Je li ovo bila ista kuća?
  Razmisli o tome, Kevin. Što je vidio onog dana kada ju je pokupio? Nije se mogao sjetiti.
  Okrenuo se i pogledao unatrag.
  Kombi je parkiran ispred kuće. Hitna pomoć Glenwood.
  Bila je to kuća.
  Izvadio je pištolj, napunio metak i požurio niz prilaz.
  OceanofPDF.com
  79
  PETAK, 22:10
  Jessica se pojavila iz dubina neprobojne magle. Sjedila je na podu vlastitog podruma. Gotovo je bilo mračno. Pokušala je uračunati obje činjenice u jednadžbu, ali nije dobila prihvatljive rezultate.
  A onda se stvarnost vratila s grmljavinom.
  Sofija.
  Pokušala se podići na noge, ali noge je nisu slušale. Nije bila ničim svezana. Tada se sjetila. Nešto joj je ubrizgano. Dodirnula je vrat gdje ju je igla probola i povukla kap krvi s prsta. U slabom svjetlu lampe iza nje, točka se počela mutiti. Sada je razumjela užas koji je pet djevojaka pretrpjelo.
  Ali ona nije bila djevojka. Bila je žena. Policajka.
  Ruka joj je instinktivno poletjela do boka. Bio je prazan. Gdje joj je oružje?
  Gore uz stepenice. Na vrh hladnjaka.
  Sranje.
  Na trenutak joj je bilo mučno: svijet je plivao, pod kao da se ljuljao pod njom.
  "Znaš, nije trebalo doći do ovoga", rekao je. "Ali ona se borila. Jednom je pokušala sama to izbaciti, ali onda se borila. Vidio sam to iznova i iznova."
  Glas se začuo iza nje. Bio je tih, odmjeren, ispunjen melankolijom dubokog osobnog gubitka. Još uvijek je držao svjetiljku. Snop svjetlosti plesao je i treperio po sobi.
  Jessica je htjela reagirati, pomaknuti se, skočiti. Njezin duh bio je spreman. Njezino tijelo nije bilo sposobno.
  Bila je sama s Ubojicom Krunice. Mislila je da stiže pojačanje, ali nije bilo. Nitko nije znao da su tamo zajedno. Slike njegovih žrtava bljesnule su joj kroz glavu. Christy Hamilton natopljena svom tom krvlju. Bethany Priceina kruna od bodljikave žice.
  Morala ga je natjerati da progovori. "Što... što misliš?"
  "Imali su svaku priliku u životu", rekao je Andrew Chase. "Sve. Ali nisu je htjeli, zar ne? Bili su bistri, zdravi, cjeloviti. To im nije bilo dovoljno."
  Jessica je uspjela baciti pogled na vrh stubišta, moleći se da tamo ne ugleda Sophieinu malu figuru.
  "Ove djevojke su imale sve, ali su odlučile sve to baciti", rekao je Chase. "I za što?"
  Vjetar je zavijao izvan prozora podruma. Andrew Chase je počeo koračati, a snop svjetlosti njegove svjetiljke odbijao se u tami.
  "Kakve je šanse imala moja djevojčica?" upitao je.
  "Ima dijete", pomislila je Jessica. To je dobro.
  "Imaš li malu djevojčicu?" upitala je.
  Glas joj je zvučao udaljeno, kao da govori kroz metalnu cijev.
  "Imao sam malu djevojčicu", rekao je. "Nikad nije ni izašla iz kapije."
  "Što se dogodilo?" Postajalo je sve teže pronaći riječi. Jessica nije znala treba li ovog čovjeka izložiti nekoj vrsti tragedije, ali nije znala što drugo učiniti.
  "Bio si tamo."
  Jesam li bila tamo? pomislila je Jessica. O čemu on, dovraga, priča?
  "Ne razumijem što misliš", rekla je Jessica.
  "U redu je", rekao je. "Nije bila tvoja krivnja."
  "Moja... krivnja?"
  "Ali svijet je te noći poludio, zar ne? Oh, da. Zlo se oslobodilo na ulicama ovog grada i izbila je velika oluja. Moja djevojčica je žrtvovana. Pravednici su nagrađeni." Glas mu se povisio u visini i frekvenciji. "Večeras ću otplatiti sve dugove."
  "O, moj Bože", pomisli Jessica, a sjećanja na tu okrutnu Badnju večer vratila su joj se u valu mučnine.
  Govorio je o Catherine Chase. Ženi koja je spontano pobacila u patrolnom automobilu. Andrewu i Catherine Chase.
  "U bolnici su rekli nešto poput: 'Oh, ne brini, uvijek možeš imati još jednu bebu.' Ne znaju. Za Kitty i mene, nikada nije bilo isto. Unatoč svim takozvanim čudima moderne medicine, nisu mogli spasiti moju djevojčicu, a Bog nam je uskratio još jedno dijete."
  "Nije... nije bila ničija krivnja te noći", rekla je Jessica. "Bila je strašna oluja. Sjećaš se."
  Chase je kimnuo. "Svega se dobro sjećam. Trebalo mi je gotovo dva sata da stignem do svete Katarine. Molio sam se zaštitnici svoje žene. Prinio sam svoju žrtvu. Ali moja djevojčica se nikada nije vratila."
  "Sveta Katarina", pomislila je Jessica. Bila je u pravu.
  Chase je zgrabio najlonsku torbu koju je donio sa sobom. Spustio ju je na pod pored Jessice. "I zar stvarno misliš da bi društvu nedostajao čovjek poput Willyja Kreutza? Bio je peder. Barbarin. Bio je najniži oblik ljudskog života."
  Posegnuo je u torbu i počeo vaditi stvari. Stavio ih je na pod pokraj Jessicine desne noge. Polako je spustila pogled. Bila je tamo bežična bušilica. Unutra je bio kalem konca za jedrenje, ogromna zakrivljena igla i još jedna staklena šprica.
  "Nevjerojatno je što ti neki muškarci govore kao da su na to ponosni", rekao je Chase. "Nekoliko krigli burbona. Nekoliko Percocetsa. Sve njihove strašne tajne izađu na vidjelo."
  Počeo je uvlačiti konac u iglu. Unatoč ljutnji i bijesu u glasu, ruke su mu bile mirne. "A pokojni dr. Parkhurst?" nastavio je. "Čovjek koji je koristio svoj položaj da bi vrebao mlade djevojke? Molim vas. Nije bio drugačiji. Jedino što ga je razlikovalo od ljudi poput gospodina Kreutza bilo je njegovo podrijetlo. Tessa mi je ispričala sve o dr. Parkhurstu."
  Jessica je pokušala progovoriti, ali nije mogla. Sav njezin strah je nestao. Osjećala je kako gubi svijest i dolazi do svijesti.
  "Uskoro ćeš shvatiti", rekao je Chase. "Na Uskrs će biti uskrsnuće."
  Stavio je iglu i konac na pod, nekoliko centimetara od Jessicinog lica. U prigušenom svjetlu, oči su mu bile bordo boje. "Bog je od Abrahama tražio dijete. A sada je Bog od mene tražio tvoje."
  "Molim te, ne", pomislila je Jessica.
  "Došlo je vrijeme", rekao je.
  Jessica se pokušala pomaknuti.
  Nije mogla.
  Andrew Chase se popeo stepenicama.
  Sofija.
  
  JESSICA JE OTVORILA OČI. Koliko je dugo bila odsutna? Pokušala se ponovno pomaknuti. Osjećala je ruke, ali ne i noge. Pokušala se prevrnuti, ali nije mogla. Pokušala je dopuzati do dna stepenica, ali napor je bio prevelik.
  Je li bila sama?
  Je li otišao?
  Sada je gorjela jedna svijeća. Stajala je na sušilici, bacajući duge, treperave sjene na nedovršeni strop podruma.
  Napregnula je uši.
  Ponovno je kimnula, probudivši se nekoliko sekundi kasnije.
  Koraci iza nje. Bilo joj je tako teško držati oči otvorene. Tako teško. Udovi su joj bili poput kamena.
  Okrenula je glavu koliko je god mogla. Kad je ugledala Sophie u naručju ovog čudovišta, ledena kiša ju je zalila po utrobi.
  Ne, pomislila je.
  Ne!
  Uzmi mene.
  Ovdje sam. Uzmi me!
  Andrew Chase je položio Sophie na pod pored nje. Sophieine su oči bile zatvorene, tijelo mlohavo.
  Adrenalin u Jessicinim venama borio se s drogom koju joj je dao. Kad bi se samo mogla uspraviti i upucati ga samo jednom, znala je da bi ga mogla ozlijediti. Bio je teži od nje, ali otprilike iste visine. Jedan udarac. S bijesom i ljutnjom koji su bjesnili u njoj, to je bilo sve što joj je trebalo.
  Kad se na trenutak okrenuo od nje, vidjela je da je pronašao njezin Glock. Sad ga je držao za pojasom hlača.
  Izvan njegova vidokruga, Jessica se približila Sophie za centimetar. Činilo se da ju je napor potpuno iscrpio. Trebala se odmoriti.
  Pokušala je provjeriti diše li Sophie. Nije mogla znati.
  Andrew Chase se okrenuo prema njima, s bušilicom u ruci.
  "Vrijeme je za molitvu", rekao je.
  Posegnuo je u džep i izvukao vijak s četvrtastom glavom.
  "Pripremi joj ruke", rekao je Jessici. Kleknuo je i stavio bežičnu bušilicu u Jessicinu desnu ruku. Jessica je osjetila kako joj se žuč penje u grlo. Bit će joj muka.
  "Što?"
  "Samo spava. Dao sam joj samo malu količinu midazolama. Izbuši joj ruke i pustit ću je da živi." Iz džepa je izvadio gumicu i stavio je oko Sophienih zapešća. Stavio joj je krunicu među prste. Krunicu bez desetljeća. "Ako ti to ne učiniš, ja hoću. Onda ću je poslati Bogu pred tvojim očima."
  "Ja... ja ne mogu..."
  "Imaš trideset sekundi." Nagnuo se naprijed i kažiprstom Jessicine desne ruke pritisnuo okidač bušilice, provjeravajući ga. Baterija je bila potpuno napunjena. Zvuk čelika koji se uvijao kroz zrak bio je mučan. "Učini to sada i živjet će."
  Sofija je pogledala Jessicu.
  "Ona je moja kći", uspjela je izustiti Jessica.
  Chaseovo lice ostalo je neumoljivo i nečitljivo. Treperava svjetlost svijeće bacala je duge sjene preko njegovih crta lica. Izvukao je Glock iz pojasa, povukao okidač i uperio pištolj u Sophieinu glavu. "Imaš dvadeset sekundi."
  "Čekati!"
  Jessica je osjetila kako joj snaga opada i opada. Prsti su joj drhtali.
  "Razmisli o Abrahamu", rekao je Chase. "Razmisli o odlučnosti koja ga je dovela do oltara. Možeš ti to."
  "Ja... ne mogu."
  "Svi se moramo žrtvovati."
  Jessica je morala stati.
  Trebao/la sam.
  "U redu", rekla je. "U redu." Stisnula je ručku bušilice. Bila je teška i hladna. Nekoliko je puta isprobala okidač. Bušilica je reagirala, a ugljični svrdlo je zujalo.
  "Dovedi je bliže", slabašno reče Jessica. "Ne mogu je dosegnuti."
  Chase je prišao i podigao Sophie. Postavio ju je samo nekoliko centimetara od Jessice. Sophieini su zapešća bila svezana, a ruke sklopljene u molitvi.
  Jessica je polako podigla bušilicu i na trenutak je spustila u krilo.
  Sjetila se svog prvog treninga s medicinskom loptom u teretani. Nakon dva ili tri ponavljanja, htjela je odustati. Ležala je na leđima na strunjači, držeći tešku loptu, potpuno iscrpljena. Nije mogla ovo. Niti jedno drugo ponavljanje. Nikada neće biti boksačica. Ali prije nego što je mogla odustati, smežurani stari teškaš koji ju je promatrao - dugogodišnji član Frazierove teretane, čovjek koji je jednom odveo Sonnyja Listona na daljinu - rekao joj je da većini ljudi koji ne uspiju nedostaje snage, nedostaje im volje.
  Nikada ga nije zaboravila.
  Dok se Andrew Chase okrenuo da ode, Jessica je skupila svu svoju volju, svu svoju odlučnost, svu svoju snagu. Imat će jednu priliku spasiti svoju kćer, a sada je bilo vrijeme da je iskoristi. Povukla je okidač, zaključavši ga u položaju "UKLJUČENO", a zatim gurnula bušilicu prema gore, snažno, brzo i snažno. Duga svrdlo duboko se zabilo u Chaseovu lijevu preponu, probijajući kožu, mišić i meso, duboko kidajući njegovo tijelo, pronalazeći i presijecajući femoralnu arteriju. Topli mlaz arterijske krvi jurnuo je u Jessicino lice, na trenutak je oslijepivši i uzrokujući joj povraćanje. Chase je kriknuo od boli, teturao unatrag, okrećući se, noge su mu popuštale, lijevom rukom je stezao rupu na hlačama, pokušavajući zaustaviti protok. Krv mu je tekla između prstiju, svilenkasta i crna u prigušenom svjetlu. Refleksno je ispalio Glock prema stropu, a tutnjava oružja bila je ogromna u skučenom prostoru.
  Jessica se s mukom podigla na koljena, uši su joj zvonile, sada potaknute adrenalinom. Morala je stati između Chasea i Sophie. Morala se pomaknuti. Morala je nekako ustati i zariti bušilicu u njegovo srce.
  Kroz grimizni film krvi u očima, vidjela je kako se Chase srušio na pod i ispustio pištolj. Bio je na pola puta do podruma. Vrisnuo je, skidajući remen i prebacujući ga preko gornjeg dijela lijevog bedra, krv mu je sada prekrivala noge i širila se po podu. Zategnuo je podvez prodornim, divljim zavijanjem.
  Hoće li se moći dovući do oružja?
  Jessica je pokušala puzati prema njemu, ruke su joj klizile u krvi, boreći se za svaki centimetar. Ali prije nego što je uspjela premostiti udaljenost, Chase je podigao krvavi Glock i polako se podigao na noge. Teturao je naprijed, sada užasno, poput smrtno ranjene životinje. Samo nekoliko metara dalje. Mahao je pištoljem ispred sebe, lice mu je bilo mučena posmrtna maska agonije.
  Jessica je pokušala ustati. Nije mogla. Mogla se samo nadati da će Chase doći bliže. Podigla je bušilicu objema rukama.
  Chase je ušao.
  Zaustavljeno.
  Nije bio dovoljno blizu.
  Nije ga mogla dosegnuti. Ubit će ih oboje.
  U tom trenutku, Chase je pogledao u nebo i vrisnuo, nezemaljski zvuk ispunio je sobu, kuću, svijet, i baš kad je taj svijet oživio, odjednom se pojavila svijetla i promukla spirala.
  Snaga se vratila.
  Televizor je urlao na katu. Štednjak je škljocao pokraj njih. Lampe su gorjele iznad njih.
  Vrijeme je stalo.
  Jessica je obrisala krv iz očiju i otkrila svog napadača u grimiznom oblaku. Čudno, učinak droge uništio joj je oči, podijelivši Andrewa Chasea na dvije slike, zamutivši ih obje.
  Jessica je zatvorila oči, pa ih otvorila, priviknuvši se na iznenadnu jasnoću.
  Nisu bile dvije slike. Bila su to dva muškarca. Nekako je Kevin Byrne stajao iza Chasea.
  Jessica je morala dvaput trepnuti kako bi se uvjerila da ne halucinira.
  Nije bila.
  OceanofPDF.com
  80
  PETAK, 22:15
  Tijekom godina provedenih u provedbi zakona, Byrne se uvijek iznova čudio kad bi konačno vidio veličinu, stas i ponašanje ljudi koje je tražio. Rijetko su bili toliko veliki i groteskni kao njihovi postupci. Imao je teoriju da je veličina nečijeg čudovišta često obrnuto proporcionalna njihovoj fizičkoj veličini.
  Bez sumnje, Andrew Chase bio je najružnija, najcrnja duša koju je ikada sreo.
  A sada, dok je čovjek stajao pred njim, manje od metar i pol udaljen, činio se malen i beznačajan. Ali Byrne se nije dao uljuljkati ili prevariti. Andrew Chase sigurno nije odigrao beznačajnu ulogu u životima obitelji koje je uništio.
  Byrne je znao da iako je Chase teško ranjen, ne može uhvatiti ubojicu. Nije imao nikakvu prednost. Byrneov je vid bio zamagljen; um mu je bio močvara neodlučnosti i bijesa. Bijes zbog vlastitog života. Bijes zbog Morrisa Blancharda. Bijes zbog toga kako se slučaj Diablo odvijao i kako ga je pretvorio u sve protiv čega se borio. Bijes što je, da je malo bolje obavio ovaj posao, mogao spasiti živote nekoliko nevinih djevojaka.
  Poput ranjene kobre, Andrew Chase je to osjetio.
  Byrne je pjevao sinkronizirano na staru pjesmu Sonny Boy Williamsona "Collector Man Blues" o tome kako je vrijeme da se otvore vrata jer je kolekcionar došao.
  Vrata su se širom otvorila. Byrne je lijevom rukom oblikovao poznati oblik, prvi koji je naučio kad je počeo učiti znakovni jezik.
  Volim te.
  Andrew Chase se okrenuo, crvene oči su mu gorjele, Glock je bio visoko podignut.
  Kevin Byrne ih je sve vidio u očima čudovišta. Svaku nevinu žrtvu. Podigao je oružje.
  Oba muškarca su pucala.
  I, kao i prije, svijet je postao bijel i tih.
  
  Za Jessicu, dvostruke eksplozije bile su zaglušujuće, zaglušujuće. Pala je na hladni podrum. Krv je bila posvuda. Nije mogla podići glavu. Padajući kroz oblake, pokušavala je pronaći Sophie u kripti rastrganog ljudskog mesa. Srce joj je usporilo, vid joj se pogoršao.
  Sophie, pomislila je, blijedi, blijedi.
  Moje srce.
  Moj život.
  OceanofPDF.com
  81
  USKRSNA NEDJELJA, 11:05.
  Majka joj je sjedila na ljuljački, a njezina omiljena žuta ljetna haljina isticala je tamnoljubičaste mrlje u njezinim očima. Usne su joj bile bordo boje, a kosa bujne mahagoni boje u zrakama ljetnog sunca.
  Zrak se ispunio aromom svježe zapaljenih briketa ugljena, noseći sa sobom zvukove Phyllisine svirke. Ispod svega toga, hihotanje njezinih rođaka, miris cigara Parodi i aroma vina di tavola.
  Dean Martin je hrapavim glasom tiho pjevao "Return to Sorrento" na vinilu. Uvijek na vinilu. Tehnologija kompaktnih diskova još nije prodrla u dvorac njezinih sjećanja.
  "Mama?" rekla je Jessica.
  "Ne, draga", rekao je Peter Giovanni. Glas njezina oca bio je drugačiji. Nekako stariji.
  "Tata?"
  "Ovdje sam, dušo."
  Preplavio ju je val olakšanja. Otac joj je bio tamo i sve je bilo u redu. Zar ne? Znate, on je policajac. Otvorila je oči. Osjećala se slabo, potpuno iscrpljeno. Bila je u bolničkoj sobi, ali koliko je mogla vidjeti, nije bila spojena ni na kakve aparate ili infuzije. Pamćenje joj se vratilo. Sjetila se pucnjave u podrumu. Navodno nije upucana.
  Njezin otac stajao je u podnožju kreveta. Iza njega stajala je njezina sestrična Angela. Okrenula je glavu udesno i ugledala Johna Sheparda i Nicka Palladina.
  "Sophie", rekla je Jessica.
  Tišina koja je uslijedila rastrgala joj je srce na milijun komadića, svaki poput goruće komete straha. Polako je, vrtoglavo, gledala od lica do lica. Oči. Trebala je vidjeti njihove oči. U bolnicama ljudi uvijek govore stvari; obično ono što žele čuti.
  Postoji velika vjerojatnost da...
  Uz odgovarajuću terapiju i lijekove...
  On je najbolji u svom području...
  Kad bi samo mogla vidjeti očeve oči, znala bi.
  "Sophie je dobro", rekao je njezin otac.
  Njegove oči nisu lagale.
  - Vincent je s njom u blagovaonici.
  Zatvorila je oči i sada su suze slobodno tekle. Mogla bi preživjeti bilo kakvu vijest koja bi joj stigla. Hajde.
  Grlo ju je boljelo i bilo je suho. "Chase", uspjela je izustiti.
  Dvojica detektiva pogledala su nju, pa jedno drugo.
  "Što se dogodilo... Chase?" ponovila je.
  "Ovdje je. Na intenzivnoj njezi. U pritvoru", rekao je Shepard. "Bio je na operaciji četiri sata. Loša vijest je da će preživjeti. Dobra vijest je da će izaći pred sud, a mi imamo sve dokaze koji su mu potrebni. Njegov dom bio je petrijeva zdjelica."
  Jessica je na trenutak zatvorila oči, upijajući vijesti. Jesu li Andrew Chaseove oči doista bile bordo boje? Imala je osjećaj da će je proganjati u noćnim morama.
  "Ali tvoj prijatelj Patrick nije preživio", rekao je Shepherd. "Žao mi je."
  Ludilo te noći polako se uvlačilo u njezinu svijest. Zaista je sumnjala da je Patrick kriv za te zločine. Možda, da mu je vjerovala, ne bi došao k njoj te večeri. A to je značilo da bi još uvijek bio živ.
  Duboko u njoj gorjela je ogromna tuga.
  Angela je uzela plastičnu čašu ledene vode i prinijela slamku Jessicinim usnama. Angieine su oči bile crvene i natečene. Zagladila je Jessicinu kosu i poljubila je u čelo.
  "Kako sam dospjela ovamo?" upitala je Jessica.
  "Tvoja prijateljica Paula", rekla je Angela. "Došla je provjeriti je li ti opet struja. Stražnja vrata bila su širom otvorena. Sišla je dolje i... sve je vidjela." Angela je briznula u plač.
  I tada se Jessica sjetila. Jedva se natjerala da izgovori ime. Sasvim stvarna mogućnost da je zamijenio svoj život za njezin grizla ju je iznutra, poput gladne zvijeri koja pokušava izaći. A u ovoj velikoj, sterilnoj zgradi, neće biti tableta ili postupaka koji bi mogli zacijeliti tu ranu.
  "Što je s Kevinom?" upitala je.
  Shepherd je pogledao u pod, a zatim u Nicka Palladina.
  Kad su ponovno pogledali Jessicu, oči su im bile tmurne.
  OceanofPDF.com
  82
  Chase se izjasnio krivim i dobio doživotnu kaznu zatvora.
  Eleanor Marcus-DeChant,
  Redatelj za The Report
  Andrew Todd Chase, takozvani "Ubojica s krunicom", priznao je u četvrtak krivnju za osam točaka optužnice za ubojstvo prvog stupnja, čime je okončan jedan od najkrvavijih zločinačkih nizova u povijesti Philadelphije. Odmah je smješten u Državni popravni zavod u okrugu Greene u Pennsylvaniji.
  U sporazumu o priznanju krivnje s Uredom okružnog tužitelja Philadelphije, Chase (32) priznao je krivnju za ubojstvo Nicole T. Taylor (17); Tesse A. Wells (17); Bethany R. Price (15); Christy A. Hamilton (16); Patricka M. Farrella (36); Briana A. Parkhursta (35); Wilhelma Kreutza (42); i Simona E. Closea (33), svih iz Philadelphije. G. Close bio je stalni izvjestitelj ovih novina.
  U zamjenu za ovaj priznanje krivnje, brojne druge optužbe, uključujući otmicu, teški napad i pokušaj ubojstva, odbačene su, kao i smrtna kazna. Chasea je sudac općinskog suda Liam McManus osudio na doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
  Chase je ostao šutjeti i ravnodušan tijekom saslušanja, gdje ga je zastupao Benjamin W. Priest, javni branitelj.
  Priest je rekao da je, s obzirom na užasnu prirodu zločina i ogromnu količinu dokaza protiv njegovog klijenta, nagodba o priznanju krivnje bila najbolja odluka za Chasea, bolničara iz hitne pomoći Glenwood.
  "Gospodine. Sada će Chase moći dobiti liječenje koje mu je toliko potrebno."
  Istražitelji su otkrili da je Chaseova 30-godišnja supruga Katherine nedavno primljena u psihijatrijsku bolnicu Ranch House u Norristownu. Vjeruju da je taj događaj mogao izazvati masovno slavlje.
  Chaseov takozvani potpis uključivao je ostavljanje krunica na mjestu svakog zločina, kao i sakaćenje ženskih žrtava.
  OceanofPDF.com
  83
  16. svibnja, 7:55
  U prodaji postoji načelo koje se zove "Pravilo 250". Kažu da osoba u životu upozna otprilike 250 ljudi. Usrećite jednog klijenta i to bi moglo dovesti do 250 prodaja.
  Isto se može reći i za mržnju.
  Stvori jednog neprijatelja...
  Zbog toga, a možda i zbog mnogih drugih, ovdje sam odvojen od opće populacije.
  Oko osam sati čujem ih kako se približavaju. Otprilike u to vrijeme svaki dan me vode na malo igralište za vježbanje na trideset minuta.
  Policajac ulazi u moju ćeliju. Pruža ruku kroz rešetke i stavlja mi lisice na ruke. Nije moj uobičajeni stražar. Nikad ga prije nisam vidio.
  Stražar nije krupan čovjek, ali izgleda u izvrsnoj fizičkoj kondiciji. Otprilike je moje veličine i visine. Mogao sam znati da će biti neupadljiv u svemu osim u svojoj odlučnosti. U tom pogledu, svakako smo u rodu.
  Zaziva da se otvori ćelija. Moja vrata se otvaraju i ja izlazim.
  Raduj se, Marijo, puna milosti...
  Hodamo niz hodnik. Zvuk mojih lanaca odjekuje od mrtvih zidova, čelik razgovara s čelikom.
  Blagoslovljena ti među ženama...
  Svaki korak odjekuje imenom. Nicole. Tessa. Bethany. Christy.
  I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus...
  Tablete protiv bolova koje uzimam jedva prikrivaju agoniju. Donose mi ih u ćeliju jednu po jednu, tri puta dnevno. Popio bih ih sve danas kad bih mogao.
  Sveta Marijo, Majko Božja...
  Ovaj dan je oživio prije samo nekoliko sati, dan s kojim sam se sudarila jako dugo.
  Molite za nas grešnike...
  Stojim na vrhu strmog željeznog stubišta, kao što je Krist stajao na Golgoti. Mojoj hladnoj, sivoj, usamljenoj Golgoti.
  Sada...
  Osjećam ruku na sredini leđa.
  I u času naše smrti...
  Zatvorim oči.
  Osjećam potisak.
  Amen.
  OceanofPDF.com
  84
  18. svibnja, 13:55
  Jessica je otputovala u Zapadnu Philadelphiju s Johnom Shepherdjem. Bili su partneri dva tjedna i planirali su intervjuirati svjedoka dvostrukog ubojstva u kojem su vlasnici trgovine mješovitom robom u Južnoj Philadelphiji ustrijeljeni u stilu pogubljenja i bačeni u podrum ispod svoje trgovine.
  Sunce je bilo toplo i visoko. Grad je konačno odbacio okove ranog proljeća i pozdravio novi dan: prozori otvoreni, krovovi spušteni, prodavači voća otvoreni za posao.
  Završno izvješće dr. Summersa o Andrewu Chaseu sadrži niz zanimljivih otkrića, među kojima je i činjenica da su radnici na groblju sv. Dominika izvijestili da je u srijedu tog tjedna iskopan grob, parcela koja je pripadala Andrewu Chaseu. Ništa nije pronađeno - mali lijes ostao je netaknut - ali dr. Summers vjerovala je da je Andrew Chase iskreno očekivao da će njegova mrtvorođena kći uskrsnuti na Uskrs. Teoretizirala je da je motiv njegovog ludila bio žrtvovati živote pet djevojčica kako bi svoju kćer vratio iz mrtvih. Prema njegovom iskrivljenom razmišljanju, pet djevojčica koje je odabrao već je pokušalo samoubojstvo i već je dočekalo smrt u svojim životima.
  Otprilike godinu dana prije nego što je ubio Tessu, Chase je, kao dio svog posla, premjestio tijelo iz kuće u nizu blizu mjesta zločina Tesse Wells u ulici North Eighth Street. Vjerojatno je tada vidio stup u podrumu.
  Dok je Shepherd parkirao u ulici Bainbridge, zazvonio je Jessicin telefon. Bio je to Nick Palladino.
  "Što se dogodilo, Nick?" upitala je.
  "Jesi li čuo vijesti?"
  Bože, mrzila je razgovore koji su započinjali tim pitanjem. Bila je prilično sigurna da nije čula nikakve vijesti koje bi opravdale telefonski poziv. "Ne", rekla je Jessica. "Ali daj mi to pažljivo, Nick. Još nisam ručala."
  "Andrew Chase je mrtav."
  Isprva su joj se riječi činile kao da joj se vrte po glavi, kao što se često događa s neočekivanim vijestima, dobrim ili lošim. Kad je sudac McManus osudio Chasea na doživotni zatvor, Jessica je očekivala četrdeset ili više godina, desetljeća da razmisli o boli i patnji koju je prouzročio.
  Ne tjednima.
  Prema Nicku, detalji Chaseove smrti bili su pomalo nejasni, ali Nick je čuo da je Chase pao niz duge čelične ljestve i slomio vrat.
  "Slomljen vrat?" upitala je Jessica, pokušavajući sakriti ironiju u glasu.
  Nick ga je pročitao. "Znam", rekao je. "Karma ponekad dolazi s bazukom, ha?"
  "To je ona", pomislila je Jessica.
  Ovo je ona.
  
  FRANK WELLS stajao je na vratima svoje kuće i čekao. Izgledao je malen, krhak i užasno blijed. Nosio je istu odjeću koju je nosio i zadnji put kad ga je vidjela, ali sada se činio još više izgubljenim u njoj nego prije.
  Tessin anđeoski privjesak pronađen je u Andrew Chaseovoj komodi u spavaćoj sobi i upravo je prošao kroz kilometre birokratske procedure u ozbiljnim slučajevima poput ovog. Prije nego što je izašla iz auta, Jessica ga je izvadila iz vrećice za dokaze i spremila ga u džep. Provjerila je lice u retrovizoru, ne toliko da se uvjeri da je dobro, već da se uvjeri da nije plakala.
  Morala je biti jaka ovdje posljednji put.
  
  "Mogu li išta učiniti za vas?" upitao je Wells.
  Jessica je htjela reći: "Ono što možeš učiniti za mene jest da ozdravim." Ali znala je da se to neće dogoditi. "Ne, gospodine", rekla je.
  Pozvao ju je unutra, ali je odbila. Stajali su na stepenicama. Iznad njih, sunce je grijalo valovitu aluminijsku tendu. Otkad je bila ovdje zadnji put, primijetila je da je Wells postavio malu cvjetnu kutiju ispod prozora na drugom katu. Jarko žute maćuhice rasle su prema Tessinoj sobi.
  Frank Wells je primio vijest o smrti Andrewa Chasea na isti način kao što je primio vijest o Tessinoj smrti - stoički i ravnodušno. Jednostavno je kimnuo.
  Kad mu je vratila anđeoski privjesak, pomislila je da je vidjela kratki bljesak emocija. Okrenula se da pogleda kroz prozor, kao da čeka prijevoz, pružajući mu privatnost.
  Wells je pogledao svoje ruke. Pružio je anđeoski privjesak.
  "Želim da ovo imaš", rekao je.
  "Ja... ne mogu ovo prihvatiti, gospodine. Znam koliko vam ovo znači."
  "Molim te", rekao je. Stavio joj je privjesak u ruku i zagrlio je. Koža mu je bila poput toplog paus papira. "Tessa bi htjela da ovo imaš. Bila je toliko slična tebi."
  Jessica je otvorila ruku. Pogledala je natpis ugraviran na poleđini.
  Evo, šaljem anđela pred tobom,
  da te zaštiti na putu.
  Jessica se nagnula naprijed. Poljubila je Franka Wellsa u obraz.
  Pokušala je obuzdati emocije dok je hodala prema svom autu. Dok se približavala rubniku, ugledala je muškarca kako izlazi iz crnog Saturna parkiranog nekoliko automobila iza nje u Dvadesetoj ulici. Bio je star oko dvadeset pet godina, prosječne visine, vitak, ali vitak. Imao je prorijeđenu tamnosmeđu kosu i podšišane brkove. Nosio je pilotske uniforme s ogledalima i smeđu uniformu. Krenuo je prema kući Wellsovih.
  Jessica ga je spustila. Jason Wells, Tessin brat. Prepoznala ga je s fotografije na zidu dnevne sobe.
  "Gospodine Wells", rekla je Jessica. "Ja sam Jessica Balzano."
  "Da, naravno", rekao je Jason.
  Rukovali su se.
  "Jako mi je žao zbog tvog gubitka", rekla je Jessica.
  "Hvala ti", rekao je Jason. "Nedostaje mi svaki dan. Tessa je bila moje svjetlo."
  Jessica nije mogla vidjeti njegove oči, ali nije ni trebala. Jason Wells bio je mladić u boli.
  "Moj otac gaji najveće poštovanje prema vama i vašem partneru", nastavio je Jason. "Oboje smo vam nevjerojatno zahvalni na svemu što ste učinili."
  Jessica je kimnula, nesigurna što da kaže. "Nadam se da ćete ti i tvoj otac pronaći neku utjehu."
  "Hvala vam", rekao je Jason. "Kako je vaš partner?"
  "Drži se unutra", rekla je Jessica, želeći vjerovati u to.
  - Volio bih ga jednom otići vidjeti, ako misliš da bi to bilo dobro.
  "Naravno", odgovorila je Jessica, iako je znala da posjet ni na koji način neće biti priznat. Pogledala je na sat, nadajući se da neće izgledati tako neugodno kao što je izgledalo. "Pa, imam nekoliko obaveza. Bilo mi je drago upoznati te."
  "I meni isto", rekao je Jason. "Čuvaj se."
  Jessica je otišla do auta i ušla. Razmišljala je o procesu ozdravljenja koji će sada započeti u životima Franka i Jasona Wellsa, kao i obitelji svih žrtava Andrewa Chasea.
  Dok je palila auto, obuzeo ju je šok. Sjetila se gdje je već vidjela grb, grb koji je prvi put primijetila na fotografiji Franka i Jasona Wellsa na zidu dnevne sobe, grb na crnoj vjetrovki koju je mladić nosio. Bio je to isti grb koji je upravo vidjela na prišivenoj na rukav Jasonove Wellsove uniforme.
  Je li Tessa imala braće ili sestara?
  Jedan brat, Jason. Mnogo je stariji. Živi u Waynesburgu.
  SCI Green se nalazio u Waynesburgu.
  Jason Wells bio je popravni časnik u SCI Greeneu.
  Jessica je pogledala prema ulaznim vratima Wellsovih. Jason i njegov otac stajali su na vratima, grleći se.
  Jessica je izvadila mobitel i držala ga u ruci. Znala je da bi ured šerifa okruga Greene bio jako zainteresiran saznati da stariji brat jedne od žrtava Andrewa Chasea radi u ustanovi u kojoj je Chase pronađen mrtav.
  Zaista je vrlo zanimljivo.
  Posljednji put je pogledala kuću Wellsovih, prstom spremnim za zvono. Frank Wells ju je pogledao svojim vlažnim, starim očima. Podigao je tanku ruku da mahne. Jessica je uzvratila mahanjem.
  Prvi put otkad ga je upoznala, izraz lica starijeg muškarca nije odavao tugu, strepnju, žalost. Umjesto toga, bio je to smiren, pomislila je, odlučan, gotovo nadnaravni mir.
  Jessica je razumjela.
  Dok se odvajala i vraćala mobitel u torbicu, pogledala je u retrovizor i ugledala Franka Wellsa kako stoji na vratima. Takvog će ga uvijek pamtiti. Na taj kratki trenutak, Jessica je osjetila kao da je Frank Wells konačno pronašao mir.
  A ako si netko tko vjeruje u takve stvari, onda je i Tessa vjerovala.
  Jessica je vjerovala.
  OceanofPDF.com
  EPILOG
  31. svibnja, 11:05
  Dan sjećanja donio je oštro sunce u dolinu Delaware. Nebo je bilo vedro i azurno; automobili parkirani uz ulice oko groblja Holy Cross bili su uglancani i spremni za ljeto. Oštra zlatna sunčeva svjetlost odbijala se od njihovih vjetrobranskih stakala.
  Muškarci su nosili jarke polo majice i kaki hlače; djedovi su nosili odijela. Žene su nosile ljetne haljine s tankim naramenicama i JCPenney espadrile u duginim pastelnim bojama.
  Jessica je kleknula i položila cvijeće na grob svog brata Michaela. Postavila je malu zastavu pokraj nadgrobnog spomenika. Pogledala je po prostranstvu groblja, vidjevši druge obitelji kako postavljaju svoje zastave. Neki od starijih muškaraca salutirali su. Invalidska kolica su svjetlucala, a njihovi putnici bili su izgubljeni u dubokim uspomenama. Kao i uvijek na ovaj dan, usred svjetlucavog zelenila, obitelji poginulih vojnika i vojnikinja pronašle su se, njihovi pogledi su se susreli u razumijevanju i zajedničkoj tuzi.
  Za nekoliko minuta, Jessica će se pridružiti ocu kod majčinog kamena i tiho će se vratiti do auta. Tako je njezina obitelj radila. Tugovali su odvojeno.
  Okrenula se i pogledala cestu.
  Vincent se naslonio na Cherokeeja. Nije bio baš dobar s grobovima, i to je bilo u redu. Nisu sve shvatili, možda nikada neće, ali ovih posljednjih nekoliko tjedana činio se kao novi čovjek.
  Jessica je izgovorila tihu molitvu i prošla kroz nadgrobne spomenike.
  "Kako je?" upita Vincent. Obojica pogledaše Petera, njegova široka ramena još uvijek snažna u šezdeset i drugoj godini.
  "On je prava stijena", rekla je Jessica.
  Vincent je pružio ruku i nježno je uzeo Jessicinu u svoju. "Kako smo?"
  Jessica je pogledala svog muža. Vidjela je čovjeka u žalosti, čovjeka koji pati pod jarmom neuspjeha - nemogućnosti da održi bračne zavjete, nemogućnosti da zaštiti svoju ženu i kćer. Luđak je ušao u kuću Vincenta Balzana, prijetio njegovoj obitelji, a njega nije bilo tamo. Bio je to poseban kutak pakla za policajce.
  "Ne znam", rekla je. "Drago mi je da si ovdje."
  Vincent se nasmiješio, držeći je za ruku. Jessica se nije odmaknula.
  Dogovorili su se da će ići na bračno savjetovanje; njihova prva sesija održana je samo nekoliko dana kasnije. Jessica još nije bila spremna ponovno dijeliti svoj krevet i život s Vincentom, ali to je bio prvi korak. Ako moraju prebroditi ove oluje, hoće.
  Sophie je skupila cvijeće iz kuće i metodično ga rasporedila na grobovima. Budući da nije imala priliku odjenuti limun žutu uskrsnu haljinu koju su tog dana kupili u Lord & Tayloru, činilo se da je odlučna nositi je svake nedjelje i blagdana dok joj ne postane premalena. Nadajmo se da je to još daleko.
  Dok se Peter kretao prema autu, vjeverica je izletjela iza nadgrobnog spomenika. Sophie se hihotala i krenula za njim, a njezina žuta haljina i kestenjaste kovrče svjetlucale su na proljetnom suncu.
  Izgledala je opet sretno.
  Možda je to bilo dovoljno.
  
  Prošlo je pet dana otkako je Kevin Byrne prebačen s odjela intenzivne njege u HUP-u, bolnici Sveučilišta u Pennsylvaniji. Metak koji je Andrew Chase ispalio te noći zabio se u Byrneov okcipitalni režanj, okrznuvši mu moždano deblo za nešto više od centimetra. Podvrgnut je više od dvanaest sati operacije lubanje i od tada je u komi.
  Liječnici su rekli da su mu vitalni znakovi jaki, ali su priznali da svaki tjedan koji prolazi značajno smanjuje šanse da se vrati svijesti.
  Jessica je upoznala Donnu i Colleen Byrne nekoliko dana nakon incidenta u svom domu. Razvijali su vezu za koju je Jessica počela osjećati da bi mogla potrajati. Na bolje ili na gore. Bilo je prerano za reći. Čak je naučila i nekoliko riječi znakovnog jezika.
  Danas, kada je Jessica stigla u svoj dnevni posjet, znala je da ima puno posla. Koliko god je mrzila odlaziti, znala je da će život ići i mora ići dalje. Ostat će samo petnaestak minuta. Sjedila je na stolici u Byrneovoj sobi punoj cvijeća, listajući časopis. Koliko je znala, mogao je biti Field & Stream ili Cosmo.
  S vremena na vrijeme pogledala bi Byrnea. Bio je puno mršaviji; koža mu je bila tamno sivkasto-blijeda. Kosa mu je tek počela rasti.
  Oko vrata je nosio srebrni raspelo koje mu je dala Althea Pettigrew. Jessica je nosila privjesak s anđelom koji joj je dao Frank Wells. Činilo se da oboje imaju svoj talisman protiv Andrewa Chasea ovoga svijeta.
  Toliko mu je toga htjela reći: o Colleen koja je izabrana za najbolju učenicu u njezinoj školi za gluhe, o smrti Andrewa Chasea. Htjela mu je reći da je tjedan dana ranije FBI faksom poslao jedinici podatke koji su ukazivali na to da je Miguel Duarte, čovjek koji je priznao ubojstva Roberta i Helen Blanchard, imao račun u banci u New Jerseyju pod lažnim imenom. Pratili su novac do bankovnog transfera s inozemnog računa koji je pripadao Morrisu Blanchardu. Morris Blanchard platio je Duarteu deset tisuća dolara da ubije njegove roditelje.
  Kevin Byrne je cijelo vrijeme bio u pravu.
  Jessica se vratila svom dnevniku i članku o tome kako i gdje se mrijeste smuđi. Pretpostavila je da su to ipak bili Field i Brook.
  "Zdravo", rekao je Byrne.
  Jessica je gotovo iskočila iz kože na zvuk njegova glasa. Bio je tih, hrapav i užasno slab, ali bio je tu.
  Skočila je na noge. Nagnula se nad krevet. "Ovdje sam", rekla je. "Ja... ovdje sam."
  Kevin Byrne otvorio je oči, a zatim ih zatvorio. Na zastrašujući trenutak, Jessica je bila sigurna da ih više nikada neće otvoriti. Ali nekoliko sekundi kasnije, dokazao joj je da nije u pravu. "Imam jedno pitanje za tebe", rekao je.
  "U redu", rekla je Jessica, srce joj je lupalo. "Naravno."
  "Jesam li ti ikada rekao zašto me zovu Riff Raff?" upitao je.
  "Ne", rekla je tiho. Ne bi plakala. Ne bi.
  Lagani osmijeh dotaknuo mu je suhe usne.
  "Dobra je to priča, partneru", rekao je.
  Jessica ga je uhvatila za ruku.
  Nježno je stisnula.
  Partner.
  OceanofPDF.com
  ZAHVALE
  Objavljivanje romana je zaista timski rad, a nijedan pisac nikada nije imao dublju klupu.
  Hvala časnom Seamusu McCafferyju, detektivu Patricku Boyleu, detektivu Jimmyju Williamsu, detektivu Billu Fraseru, detektivki Michelle Kelly, detektivu Eddieju Roxu, detektivu Bou Diazu, narednici Irmi Labrys, Katherine McBride, Cassu Johnstonu te muškarcima i ženama iz policijske uprave Philadelphije. Sve pogreške u policijskom postupku su moja krivnja i ako ikada budem uhićen u Philadelphiji, nadam se da će ovo priznanje nešto promijeniti.
  Zahvaljujem i Kate Simpson, Janu Klincewiczu, Mikeu Driscollu, Gregu Pastoreu, Joanne Greco, Patricku Nestoru, Viti DeBellis, dr. med. D. Johnu Doyleu, Vernoki Michael, Johnu i Jessici Bruening, Davidu Nayfacku i Christopheru Richardsu.
  Velika zahvalnost ide Meg Ruley, Jane Burkey, Peggy Gordain, Donu Clearyju i svima u agenciji Jane Rotrosen.
  Posebna zahvala Lindi Marrow, Gini Cenrello, Rachel Kind, Libby McGuire, Kim Howie, Dani Isaacson, Ariel Zibrach i divnom timu u Random House/Ballantine Books.
  Hvala gradu Philadelphiji što mi je omogućio da osnivam škole i izazivam kaos.
  Kao i uvijek, hvala mojoj obitelji što su sa mnom živjeli spisateljski život. Moje ime možda jest na naslovnici, ali njihovo strpljenje, podrška i ljubav su na svakoj stranici.
  "Ono što ZAISTA želim jest biti direktan."
  Ništa. Nikakve reakcije. Gleda me svojim velikim pruskoplavim očima i čeka. Možda je premlada da bi prepoznala ovaj klišej. Možda je pametnija nego što sam mislio. Zbog toga će je ubiti ili biti vrlo lako ili vrlo teško.
  "Super", kaže ona.
  Lako.
  "Malo si se potrudila. Vidim."
  Ona pocrveni. "Ne baš."
  Spuštam glavu, podižem pogled. Moj neodoljivi pogled. Monty Clift u filmu Mjesto pod suncem. Vidim da djeluje. "Ne baš?"
  "Pa, kad sam bio u srednjoj školi, snimali smo West Side Story."
  - I glumila si Mariju.
  "Sumnjam", kaže ona. "Bila sam samo jedna od djevojaka na plesu."
  "Mlaznjak ili morski pas?"
  "Jet, mislim. A onda sam na fakultetu radio par stvari."
  "Znao sam", kažem. "Mogu namirisati kazališnu atmosferu na kilometar."
  "Ništa ozbiljno, vjeruj mi. Mislim da me nitko nije ni primijetio."
  "Naravno da jesu. Kako bi te mogli propustiti?" Ona još više pocrveni. Sandra Dee u filmu Ljetno mjesto. "Imaj na umu", dodajem, "mnoge velike filmske zvijezde su započele u refrenu."
  "Stvarno?"
  "Priroda".
  Ima visoke jagodice, zlatnu francusku pletenicu i usne obojene svjetlucavom koraljnom bojom. Godine 1960. nosila je kosu u voluminoznoj bouffant ili pixie frizuri. Ispod je nosila košulju-haljinu sa širokim bijelim pojasom. Možda nisku umjetnih bisera.
  S druge strane, 1960. možda ne bi prihvatila moj poziv.
  Sjedimo u gotovo praznom kutnom baru u zapadnoj Philadelphiji, samo nekoliko blokova od rijeke Schuylkill.
  "U redu. Tko ti je omiljena filmska zvijezda?" pitam.
  Ona se razvedri. Voli igre. "Dječak ili djevojčica?"
  "Djevojka."
  Razmišlja na trenutak. "Jako mi se sviđa Sandra Bullock."
  "To je to. Sandy je počela glumiti u TV filmovima."
  "Sandy? Poznaješ li je?"
  "Sigurno."
  "I ona je zapravo snimala TV filmove?"
  "Bionička bitka, 1989. Srceparajuća priča o međunarodnoj intrigi i bioničkoj prijetnji na Svjetskim igrama jedinstva. Sandy je glumila djevojčicu u invalidskim kolicima."
  "Poznaješ li mnogo filmskih zvijezda?"
  "Gotovo sve." Uzimam njezinu ruku u svoju. Koža joj je meka, besprijekorna. "Znaš li što im je zajedničko?"
  "Što?"
  - Znaš li što im je zajedničko s tobom?
  Ona se kikoće i lupa nogama. "Reci mi!"
  "Sve imaju savršenu kožu."
  Slobodnom rukom odsutno se podiže prema licu, zaglađujući joj obraz.
  "O, da", nastavim. "Jer kad se kamera stvarno, stvarno približi, nema te količine šminke na svijetu koja može zamijeniti blistavu kožu."
  Gleda pored mene, u svoj odraz u ogledalu bara.
  "Razmišljam o tome. Sve velike filmske legende imale su prekrasnu kožu", kažem. "Ingrid Bergman, Greta Garbo, Rita Hayworth, Vivien Leigh, Ava Gardner. Filmske zvijezde žive za krupni plan, a krupni plan nikad ne laže."
  Vidim da joj neka od ovih imena nisu poznata. Šteta. Većina ljudi njezinih godina misli da su filmovi počeli s Titanicom i da se filmska slava određuje time koliko si puta bio u emisiji Entertainment Tonight. Nikada nisu svjedočili genijalnosti Fellinija, Kurosawe, Wildera, Leana, Kubricka ili Hitchcocka.
  Nije stvar u talentu, nego u slavi. Za ljude njezinih godina, slava je droga. Ona je želi. Žudi za njom. Svi to rade na ovaj ili onaj način. To je razlog zašto je ona sa mnom. Ispunjavam obećanje slave.
  Do kraja ove noći, ostvarit ću dio njenog sna.
  
  Motelska soba je mala, vlažna i zajednička. Ima bračni krevet, a na zidovima su pričvršćene scene gondole napravljene od ljuštećeg masonita. Poplun je pljesniv i izjeden od moljaca, pokrov iznošen i ružan, šapućući o tisuću zabranjenih susreta. Tepih smrdi kiselim mirisom ljudske slabosti.
  Mislim na Johna Gavina i Janet Leigh.
  Danas sam platio sobu gotovinom u mom liku sa Srednjeg zapada. Jeff Daniels u smislu nježnosti.
  Čujem kako tuš počinje u kupaonici. Duboko udahnem, pronađem svoj centar i izvučem mali kofer ispod kreveta. Obučem pamučnu kućnu haljinu, sivu periku i kardigan s tabletama. Dok zakopčavam pulover, ugledam svoj odraz u ogledalu na komodi. Tužno. Nikada neću biti privlačna žena, čak ni starica.
  Ali iluzija je potpuna. I to je sve što je važno.
  Počinje pjevati. Pomalo kao moderna pjevačica. Zapravo, glas joj je prilično ugodan.
  Para iz tuša klizi ispod vrata kupaonice: dugi, vitki prsti mame. Uzimam nož u ruku i slijedim ga. U lik. U kadar.
  U legendu.
  
  
  2
  CADILLAC E SCALADE usporio je i zaustavio se ispred Club Vibea: elegantan, sjajan morski pas u neonskoj vodi. Gromoglasna bas linija pjesme "Climbin' Up the Ladder" braće Isley dopirala je kroz prozore SUV-a dok se zaustavljao, a zatamnjena stakla prelamala su boje noći u svjetlucavoj paleti crvene, plave i žute.
  Bila je sredina srpnja, sparno ljeto, a vrućina je probijala Philadelphiju kroz kožu poput embolije.
  Blizu ulaza u klub Vibe, na uglu ulica Kensington i Allegheny, ispod čelične strehe hotela El, stajala je visoka, stasutom stajaća crvenokosa žena, čija je kestenjasta kosa poput svilenkaste slapova padala preko golih ramena i zatim niz sredinu leđa. Nosila je kratku, crnu haljinu s tankim naramenicama koje su naglašavale njezine obline i duge kristalne naušnice. Njezina svijetlomasna koža sjajila se ispod tankog sloja znoja.
  Na ovom mjestu, u ovom satu, ona je bila himera, ostvarenje urbane fantazije.
  Nekoliko metara dalje, na vratima zatvorene radionice za popravak cipela, izležavao se beskućnik crni muškarac. Neodređene dobi, unatoč neumoljivoj vrućini, nosio je poderani vuneni kaput i s ljubavlju nosio gotovo praznu bocu Orange Mista, čvrsto je stežući na prsima poput usnulog djeteta. Kolica za kupovinu čekala su u blizini, poput pouzdanog konja natovarenog dragocjenim gradskim plijenom.
  Točno u dva sata, vozačeva vrata Escaladea naglo su se otvorila, ispuštajući gusti oblak dima od trave u spražnu noć. Čovjek koji se pojavio bio je ogroman i tiho prijeteći. Njegovi debeli bicepsi naprezali su rukave dvorednog kraljevskoplavog lanenog odijela. D'Shante Jackson bio je bivši trkač iz srednje škole Edison u sjevernoj Philadelphiji, čelična figura koja još nije imala trideset godina. Bio je visok 190 cm i težak vitko i mišićavo, 98 kilograma.
  D'Chante je pogledao Kensingtona na oba načina i, procijenivši da prijetnja ne postoji, otvorio stražnja vrata Escaladea. Njegov poslodavac, čovjek koji mu je plaćao tisuću dolara tjedno za zaštitu, bio je nestao.
  Trey Tarver bio je u četrdesetima, Afroamerikanac svijetle puti, vitkog, gipkog stava unatoč stalno rastućoj masi. Visok 172 cm, nekoliko je godina ranije premašio granicu od 90 kilograma, a s obzirom na njegovu sklonost pudingu od kruha i sendvičima s prezlama, prijetio je da će doseći mnogo više. Nosio je crno odijelo Hugo Boss s tri gumba i oxfordice od teleće kože Mezlan. Na svakoj je ruci nosio dijamantne prstene.
  Odmaknuo se od Escaladea i zagladio nabore na hlačama. Zagladio je kosu, koju je nosio dugu, u stilu Snoop Dogga, iako je još uvijek bio generacija ili dvije udaljen od legitimnog prilagođavanja hip-hop trendovima. Ako pitate Treya Tarvera, nosio je kosu poput Verdinea Whitea iz Earth, Wind, and Fire.
  Trey je skinuo lisice i promotrio raskrižje, svoj Serengeti. K&A, kako se raskrižje zvalo, imao je mnogo gospodara, ali nitko nije bio nemilosrdan kao Trey "TNT" Tarver.
  Upravo je htio ući u klub kad je ugledao crvenokosu. Njezina sjajna kosa bila je svjetionik u noći, a njezine duge, vitke noge poput sirene. Trey je podigao ruku i prišao ženi, na veliko razočaranje svog poručnika. Stojeći na uglu ulice, posebno na ovom uglu, Trey Tarver bio je na otvorenom, ranjiv na jurišne brodove koji su plovili između Kensingtona i Alleghenyja.
  "Hej, dušo", rekao je Trey.
  Crvenokosa se okrenula i pogledala muškarca, kao da ga prvi put primjećuje. Jasno ga je vidjela kako dolazi. Hladna ravnodušnost bila je dio tanga. "Hej, ti", rekla je konačno smiješeći se. "Sviđa li ti se?"
  "Sviđa li mi se?" Trey se povukao, a pogled mu je lutao po njoj. "Dušo, da si umak, nahranio bih te."
  Red se nasmijao. "U redu je."
  "Ti i ja? Napravit ćemo nešto."
  "Idemo."
  Trey je pogledao prema vratima kluba, a zatim na svoj sat: zlatni Breitling. "Daj mi dvadeset minuta."
  "Daj mi honorar."
  Trey Tarver se nasmiješio. Bio je poslovni čovjek, prekaljen uličnim požarima, obučen u mračnim i brutalnim projektima Richarda Allena. Izvukao je pecivo, ogulio Benjamin i pružio mu ga. Kad ga je crvenokosi htio uzeti, naglo ga je istrgnuo. "Znaš li tko sam ja?" upitao je.
  Crvenokosa je napravila pola koraka unatrag i stavila ruku na bok. Udarila ga je dvostruko. Njezine meke smeđe oči bile su posute zlatnim mrljama, usne pune i senzualne. "Pusti me da pogađam", rekla je. "Taye Diggs?"
  Trey Tarver se nasmijao. "To je istina."
  Crvenokosa mu je namignula. "Znam tko si."
  "Kako se zoveš?"
  Scarlett.
  "Dovraga. Ozbiljno?"
  "Ozbiljno."
  "Sviđa li ti se ovaj film?"
  "Da, dušo."
  Trey Tarver je na trenutak razmislio. "Volio bih da mi se novac nije rasplinuo, jesi li čuo?"
  Crvenokosa se nasmiješila. "Čujem te."
  Uzela je novčanicu od "C" i stavila je u torbicu. Dok je to činila, D'Shante je stavio ruku na Treyevo rame. Trey je kimnuo. Imali su posla u klubu. Upravo su se htjeli okrenuti i ući kad se nešto odrazilo u svjetlima automobila koji je prolazio, nešto što je kao da je treperilo i svjetlucalo blizu beskućnikove desne cipele. Nešto metalno i sjajno.
  D'Shante je slijedio svjetlo. Vidio je izvor.
  Bio je to pištolj u futroli na gležnju.
  "Što je ovo, dovraga?" rekao je D'Shante.
  Vrijeme se divlje vrtjelo, zrak se iznenada naelektrizirao obećanjem nasilja. Njihovi su se pogledi sreli, a razumijevanje je poteklo poput bijesne bujice vode.
  Bilo je uključeno.
  Crvenokosa u crnoj haljini - detektivka Jessica Balzano iz Odjela za ubojstva policijske uprave Philadelphije - koraknula je unatrag i jednim glatkim, uvježbanim pokretom izvukla značku s vrpce ispod haljine i izvadila svoj Glock 17 iz torbice.
  Trey Tarver bio je tražen zbog ubojstva dvojice muškaraca. Detektivi su četiri noći zaredom nadzirali Club Vibe, zajedno s još tri kluba, nadajući se da će se Tarver ponovno pojaviti. Bilo je dobro poznato da posluje u Clubu Vibe. Bilo je dobro poznato da ima slabost prema visokim crvenokosima. Trey Tarver smatrao se nedodirljivim.
  Večeras je bio dirnut.
  "Policija!" vrisnula je Jessica. "Daj da ti vidim ruke!"
  Za Jessicu, sve se počelo kretati u odmjerenoj montaži zvukova i boja. Vidjela je beskućnika kako se miče. Osjetila je težinu Glocka u njegovoj ruci. Vidjela je treperenje jarko plave boje - D'Shanteovu ruku u pokretu. Pištolj u D'Shanteovoj ruci. Tek-9. Dugi spremnik. Pedeset metaka.
  Ne, pomisli Jessica. Ne moj život. Ne večeras.
  Ne.
  Svijet se okrenuo i ponovno ubrzao.
  "Pištolj!" vrisnula je Jessica.
  Do tada je detektiv John Shepherd, beskućnik na trijemu, već bio na nogama. Ali prije nego što je uspio isprazniti oružje, D'Chante se okrenuo i udario kundakom puške u Tekovo čelo, ošamutivši ga i rastrgavši kožu iznad desnog oka. Shepherd se srušio na tlo. Krv mu je šiknula u oči, oslijepivši ga.
  D'Shante je podigao oružje.
  "Baci to!" vrisnula je Jessica, nišaneći Glockom. D'Shante nije pokazivao znakove predaje.
  "Spusti to, odmah!", ponovila je.
  D'Shante se sagnuo. Ciljao je.
  Jessica je opalila.
  Metak je ušao u D'Shante Jacksonovo desno rame, probijajući mišić, meso i kost u gustom, ružičastom mlazu. Tek mu je izletio iz ruku, okrenuo se za 360 stupnjeva i srušio se na tlo, vrišteći od iznenađenja i agonije. Jessica je istupila naprijed i gurnula Teka prema Shepardu, još uvijek uperujući pištolj u Treya Tarvera. Tarver je stajao na ulazu u uličicu između zgrada, s podignutim rukama. Ako su njihove informacije bile točne, nosio je poluautomatski pištolj kalibra .32 u futroli za strukom.
  Jessica je pogledala Johna Sheparda. Bio je zapanjen, ali ne i ogorčen. Samo je na sekundu skrenula pogled s Treya Tarvera, ali to je bilo dovoljno. Tarver je jurnuo u uličicu.
  "Jesi li dobro?" upitala je Jessica Shepherd.
  Shepard je obrisao krv s očiju. "Dobro sam."
  "Jesi li siguran?"
  "Ići."
  Dok se Jessica prikradala ulazu u uličicu, zavirujući u sjene, D'Chante se uspravio na uglu ulice. Krv mu je curila s ramena među prstima. Pogledao je Teka.
  Shepard je napeo svoj Smith & Wesson .38 i uperio ga u D'Chanteovo čelo. Rekao je: "Daj mi barem jedan razlog."
  Slobodnom rukom, Shepard je posegnuo u džep kaputa za dvosmjernom radiovezom. Četiri detektiva sjedila su u kombiju pola bloka dalje i čekala poziv. Kad je Shepard ugledao oblogu rovera, znao je da neće doći. Pavši na tlo, razbio je radio. Pritisnuo je gumb. Bio je mrtav.
  John Shepard se trznuo i pogledao niz uličicu u tamu.
  Dok nije uspio pretražiti D'Shantea Jacksona i staviti mu lisice, Jessica je bila sama.
  
  Uličica je bila prepuna napuštenog namještaja, guma i zahrđalih uređaja. Na pola puta do kraja nalazilo se T-raskrižje koje je vodilo desno. Jessica je, ciljajući, nastavila niz uličicu, držeći se za zid. Strgnula je periku s glave; njezina nedavno ošišana kratka kosa bila je šiljasta i mokra. Lagani povjetarac ohladio joj je temperaturu za nekoliko stupnjeva, razbistrivši joj misli.
  Provirila je iza ugla. Niti pokreta. Ni Treya Tarvera.
  Na pola puta niz uličicu, s desne strane, gusta para, oštrog mirisa đumbira, češnjaka i mladog luka, kuljala je iz prozora kineskog restorana koji je radio 24 sata dnevno. Vani je kaos u mraku formirao zloslutne oblike.
  Dobre vijesti. Uličica je slijepa ulica. Trey Tarver je zarobljen.
  Loše vijesti. Mogao je biti bilo koji od tih oblika. I bio je naoružan.
  Gdje je, dovraga, moja rezerva?
  Jessica je odlučila pričekati.
  Tada se sjena trznula i pojurila. Jessica je vidjela kako cijev bljesne trenutak prije nego što je čula pucanj. Metak se zabio u zid otprilike tridesetak centimetara iznad njezine glave. Pala je fina ciglena prašina.
  O Bože, ne. Jessica je pomislila na svoju kćer Sophie kako sjedi u svijetloj čekaonici bolnice. Pomislila je na svog oca, umirovljenog policajca. Ali najviše od svega, pomislila je na zid u predvorju policijske uprave, zid posvećen palim policajcima odjela.
  Više kretanja. Tarver je nisko trčao prema kraju uličice. Jessica je imala svoju priliku. Izašla je na otvoreno.
  "Ne miči se!"
  Tarver se zaustavio, raširenih ruku.
  "Spusti pištolj!" vrisnula je Jessica.
  Stražnja vrata kineskog restorana iznenada su se otvorila. Konobar je stajao između nje i njezine mete. Iznio je nekoliko ogromnih plastičnih vreća za smeće, zaklanjajući joj pogled.
  "Policija! Sklonite se s puta!"
  Klinac se zbunjeno ukočio. Pogledao je u oba smjera niz uličicu. Iza njega, Trey Tarver se okrenuo i ponovno pucao. Drugi hitac pogodio je zid iznad Jessicine glave - ovaj put bliže. Kinesko dijete se bacilo na tlo. Bio je prikovan. Jessica više nije mogla čekati pojačanje.
  Trey Tarver je nestao iza kontejnera. Jessica se pritisnula uza zid, srce joj je lupalo, Glock je bio ispred nje. Leđa su joj bila mokra. Dobro pripremljena za ovaj trenutak, mentalno je pregledala popis za provjeru. Zatim je bacila popis. Nije bilo pripreme za ovaj trenutak. Prišla je čovjeku s pištoljem.
  "Gotovo je, Trey", vrisnula je. "SWAT je na krovu. Spusti to."
  Nema odgovora. Nazvao ju je blefom. Osvetio bi se i postao ulična legenda.
  Staklo se razbilo. Jesu li ove zgrade imale prozore u podrumu? Pogledala je lijevo. Da. Čelični prozori s krilima; neki su bili zabranjeni, neki nisu.
  Sranje.
  Odlazio je. Morala se pomaknuti. Došla je do kontejnera, pritisnula leđa uz njega i pala na asfalt. Pogledala je dolje. Bilo je dovoljno svjetla da razazna siluetu Tarverovih stopala, ako je još uvijek bio s druge strane. Nije bio. Jessica je obišla i ugledala hrpu plastičnih vreća za smeće i rasutog otpada: hrpe suhozida, limenke boje, odbačenu građu. Tarvera nije bilo. Pogledala je na kraj uličice i ugledala razbijeni prozor.
  Je li prošao?
  Upravo se htjela vratiti van i pozvati vojsku da pretraži zgradu kad je ugledala par cipela kako izviruju ispod hrpe plastičnih vreća za smeće.
  Duboko je udahnula, pokušavajući se smiriti. Nije uspjelo. Moglo bi proći nekoliko tjedana prije nego što se doista smiri.
  - Ustani, Trey.
  Nema kretanja.
  Jessica se smirila i nastavila: "Vaša Časti, budući da me osumnjičenik već dvaput upucao, nisam mogla riskirati. Kad se plastika pomaknula, pucala sam. Sve se dogodilo tako brzo. Prije nego što sam se snašla, ispalila sam cijeli spremnik u osumnjičenika."
  Šuštanje plastike. "Čekaj."
  "Mislila sam", rekla je Jessica. "Sada vrlo polako - i mislim vrlo polako - spusti pištolj na tlo."
  Nekoliko sekundi kasnije, ruka mu je iskliznula iz stiska, a poluautomatski pištolj kalibra .32 zazveckao mu je na prstu. Tarver je spustio pištolj na tlo. Jessica ga je uzela.
  "A sada ustani. Lagano i ugodno. Ruke tamo gdje ih mogu vidjeti."
  Trey Tarver se polako pojavio iz hrpe vreća za smeće. Stajao je okrenut prema njoj, ruke uz tijelo, a oči su mu lutale s lijeva na desno. Spremao se izazvati je. Nakon osam godina u policiji, prepoznala je taj pogled. Trey Tarver ju je vidio kako puca u čovjeka prije manje od dvije minute, i on se spremao izazvati je.
  Jessica je odmahnula glavom. "Ne želiš me večeras povaliti, Trey", rekla je. "Tvoj dečko je udario mog partnera, a ja sam ga morala upucati. Osim toga, ti si me upucao. Još gore, natjerao si me da slomim petu na svojim najboljim cipelama. Budi muško i uzmi svoj lijek. Gotovo je."
  Tarver ju je promatrao, pokušavajući otopiti njezinu hladnokrvnost svojim zatvorskim žarom. Nakon nekoliko sekundi, vidio je Južnu Philadelphiju u njezinim očima i shvatio da neće uspjeti. Sklopio je ruke iza glave i isprepleo prste.
  "A sada se okreni", rekla je Jessica.
  Trey Tarver pogledao je njezine noge, njezinu kratku haljinu. Nasmiješio se. Njegov dijamantni zub zasjao je u uličnoj svjetiljci. "Ti prva, kučko."
  Kuja?
  Kuja?
  Jessica je pogledala unatrag niz uličicu. Kinesko dijete se vratilo u restoran. Vrata su bila zatvorena. Bile su same.
  Pogledala je u tlo. Trey je stajao na odbačenoj sanduku dimenzija pet puta šest centimetara. Jedan kraj daske nesigurno je počivao na odbačenoj limenki boje. Limenka je bila nekoliko centimetara od Jessicine desne noge.
  - Oprostite, što ste rekli?
  Hladan plamen u njegovim očima. "Rekla sam: 'Ti prva, kučko.'"
  Jessica je šutnula limenku. U tom trenutku, Trey Tarverov izraz lica govorio je sve. Nije bio drugačiji od izraza lica Wile E. Coyotea kada je nesretni lik iz crtića shvatio da litica više nije pod njim. Trey se srušio na tlo poput mokrog origamija, udarivši glavom o rub kontejnera na putu prema dolje.
  Jessica ga je pogledala u oči. Ili, točnije, u bjeloočnice. Trey Tarver se onesvijestio.
  Ups.
  Jessica ga je okrenula baš kad su dvojica detektiva iz odreda za bjegunce konačno stigla na mjesto događaja. Nitko nije ništa vidio, a čak i da jesu, Trey Tarver nije imao veliku bazu obožavatelja u odjelu. Jedan od detektiva bacio joj je lisice.
  "O da," rekla je Jessica svom onesviještenom osumnjičeniku. "Dat ćemo prijedlog." Stavila mu je lisice na ruke. "Kučko."
  
  To je ono vrijeme za policajce nakon uspješnog lova, kada uspore u potjeri, kada procjenjuju operaciju, čestitaju jedni drugima, ocjenjuju svoj rad i usporavaju. To je vrijeme kada je moral na vrhuncu. Otišli su tamo gdje je bila tama i izašli na svjetlo.
  Okupili su se u Melrose Dineru, restoranu koji je radio 24 sata dnevno na Snyder Avenueu.
  Ubili su dvoje vrlo loših ljudi. Nije bilo smrtnih slučajeva, a jedinu tešku ozljedu zadobio je netko tko ju je zaslužio. Dobra vijest je bila da je pucnjava, koliko su mogli vidjeti, bila čista.
  Jessica je osam godina radila za policiju. Prve četiri godine bile su u uniformi, a zatim je radila u Odjelu za automobile, odjelu gradske Jedinice za teške zločine. U travnju ove godine pridružila se Odjelu za ubojstva. U tom kratkom vremenu vidjela je svoj dio užasa. Tu je bio slučaj mlade Hispanoamerikanke ubijene na praznom zemljištu u North Libertiesu, zamotane u deku, stavljene na krov automobila i bačene u Fairmount Parku. Bio je tu slučaj troje kolega iz razreda koji su namamili mladića u park, samo da bi ga opljačkali i pretukli na smrt. A onda je tu bio i slučaj Ubojice s krunicom.
  Jessica nije bila prva ni jedina žena u jedinici, ali svaki put kad se netko novi pridruži maloj, čvrsto povezanoj ekipi unutar odjela, postoji nužno nepovjerenje, neizrečeni probni rok. Njezin otac bio je legenda u odjelu, ali bio je cipela koju je trebalo popuniti, a ne hodati.
  Nakon što je prijavila incident, Jessica je ušla u restoran. Odmah su se četiri detektiva koji su već bili tamo - Tony Park, Eric Chavez, Nick Palladino i John Shepard s krpama - digli sa svojih stolica, naslonili ruke na zid i zauzeli poštovan stav.
  Jessica se morala nasmijati.
  Bila je unutra.
  
  
  3
  TEŠKO GA JE SADA GLEDATI. Koža joj više nije savršena, već više nalikuje poderanoj svili. Krv joj se skuplja oko glave, gotovo crna u prigušenom svjetlu koje dolazi iz poklopca prtljažnika.
  Promatramo parkiralište. Sami smo, samo nekoliko metara od rijeke Schuylkill. Voda zapljuskuje dok, vječni gradski mjerač.
  Uzmem novac i stavim ga u pregib novina. Bacim novine djevojci u prtljažniku auta i zalupim poklopcem.
  Jadna Marion.
  Bila je stvarno lijepa. Imala je pjegavi šarm koji me podsjetio na Tuesday Weld u filmu Bilo jednom.
  Prije nego što smo napustili motel, očistio sam sobu, poderao račun i bacio vodu u WC školjku. Nije bilo krpe ni kante. Kad unajmiš stan s ograničenim resursima, snalaziš se.
  Sad me gleda, oči joj više nisu plave. Možda je bila lijepa, možda je bila nečije savršenstvo, ali što god bila, nije bila anđeo.
  Svjetla u kući se prigušuju, ekran oživljava. U sljedećih nekoliko tjedana, stanovnici Philadelphije će mnogo čuti o meni. Reći će da sam psihopat, luđak, zla sila iz duše pakla. Kad tijela budu padala i rijeke pocrvenjele, primit ću zastrašujuće kritike.
  Ne vjeruj ni jednoj riječi.
  Ne bih ni muhi učinio ništa.
  
  
  4
  Šest dana kasnije
  Izgledao je savršeno normalno. Neki bi čak rekli prijateljski, na onaj način pun ljubavi usidjelice. Bila je visoka metar i devedeset centimetara i teška ne više od četrdeset pet kilograma, odjevena u crno spandex odijelo i besprijekorne bijele Reebok tenisice. Imala je kratku, ciglastocrvenu kosu i bistre plave oči. Prsti su joj bili dugi i vitki, nokti uređeni i nenalakirani. Nije nosila nakit.
  Za vanjski svijet, bila je ugodna na izgled, fizički zdrava žena srednjih godina.
  Za detektiva Kevina Francisa Byrnea, ona je bila kombinacija Lizzie Borden, Lucrezije Borgie i Ma Barker, umotana u paket nalik Mary Lou Retton.
  "Možeš ti bolje", rekla je.
  "Što misliš?" uspio je izustiti Byrne.
  "Ime koje si mi dao u svojoj glavi. Možeš ti bolje."
  "Ona je vještica", pomislio je. "Zašto misliš da sam te tako nazvao?"
  Nasmijala se svojim prodornim smijehom, poput smijeha Cruelle De Vil. Psi tri okruga dalje su se sklupčali. "Radim ovo već gotovo dvadeset godina, detektive", rekla je. "Nazivali su me svim mogućim imenima. Nazivali su me imenima koja se ne nalaze ni u sljedećoj knjizi. Pljuvali su me, napadali, proklinjali na dvanaest jezika, uključujući apački. Izrađivale su se vudu lutke po mom liku, održavale su se devetnice za moju bolnu smrt. Uvjeravam vas, ne možete mi nanijeti nikakvo mučenje koje ne želim."
  Byrne je samo zurio. Nije imao pojma da je toliko proziran. Nekakav detektiv.
  Kevin Byrne proveo je dva tjedna u 12-tjednom programu fizikalne terapije u HUP-u, bolnici Sveučilišta u Pennsylvaniji. Ustrijeljen je iz neposredne blizine u podrumu kuće u sjeveroistočnoj Philadelphiji na Uskrs. Iako se očekivalo da će se potpuno oporaviti, rano je naučio da fraze poput "potpunog oporavka" obično podrazumijevaju puste želje.
  Metak, upravo onaj koji nosi njegovo ime, zabio se u njegov okcipitalni režanj, otprilike centimetar od moždanog debla. Iako nije bilo oštećenja živaca i ozljeda je bila u potpunosti vaskularna, izdržao je gotovo dvanaest sati kranijalne operacije, šest tjedana inducirane kome i gotovo dva mjeseca u bolnici.
  Uljez puž sada je bio zatvoren u maloj lucitnoj kocki i stajao je na noćnom ormariću, jeziv trofej ljubaznošću Odjela za ubojstva.
  Najozbiljnija šteta nije bila uzrokovana traumom mozga, već načinom na koji se njegovo tijelo uvijalo na putu do poda, neprirodnim uvijanjem donjeg dijela leđa. Taj je pokret oštetio njegov išijatični živac, dugi živac koji se proteže niz svaku stranu donjeg dijela kralježnice, duboko u stražnjici i stražnjem dijelu bedra, pa sve do stopala, povezujući leđnu moždinu s mišićima noge i stopala.
  I premda je njegov popis tegoba bio dovoljno bolan, metak koji je primio u glavu bio je tek mala neugodnost u usporedbi s boli koju je uzrokovao išijatični živac. Ponekad se osjećao kao da netko nožem za rezanje prolazi niz njegovu desnu nogu i donji dio leđa, zastajući putem kako bi uvrnuo razne kralješke.
  Mogao se vratiti na dužnost čim ga gradski liječnici provjere i čim se bude osjećao spremnim. Prije toga, službeno je bio policajac: ranjen na dužnosti. Puna plaća, bez posla i boca Early Timesa svaki tjedan iz jedinice.
  Iako mu je akutni išijas uzrokovao najveću bol koju je ikada podnio, bol, kao način života, bila mu je stari prijatelj. Petnaest godina je trpio brutalne migrene, otkako je prvi put upucan i zamalo utopljen u ledenoj rijeci Delaware.
  Bio je potreban drugi metak da bi se izliječio. Iako ne bi preporučio pucnjeve u glavu kao tretman za one koji pate od migrene, nije namjeravao dovoditi u pitanje taj tretman. Od dana kada je upucan drugi (i nadamo se posljednji) put, nije imao niti jednu glavobolju.
  Uzmi dvije prazne točkice i nazovi me ujutro.
  Ipak je bio umoran. Dva desetljeća službe u jednom od najsurovijih gradova u zemlji iscrpila su mu snagu volje. Proveo je svoje vrijeme. I dok se suočavao s nekim od najbrutalnijih i najpokvarenijih ljudi istočno od Pittsburgha, njegov trenutni protivnik bila je sitna fizioterapeutkinja po imenu Olivia Leftwich i njezina bezdana vreća mučenja.
  Byrne je stajao uz zid sobe za fizikalnu terapiju, naslonjen na šipku do struka, s desnom nogom paralelnom s podom. Stoički je zadržao taj položaj, unatoč ubojstvu u srcu. Najmanji pokret obasjavao ga je poput rimske svijeće.
  "Postižeš velike napredak", rekla je. "Impresionirana sam."
  Byrne ju je ljutito pogledao. Rogovi su joj se povukli i ona se nasmiješila. Nisu se vidjeli nikakvi očnjaci.
  "Sve je to dio iluzije", pomislio je.
  Cijeli dio je prevara.
  
  Iako je Gradska vijećnica bila službeni epicentar Center Cityja, a Independence Hall povijesno srce i duša Philadelphije, ponos i radost grada ostao je Rittenhouse Square, smješten u ulici Walnut između Osamnaeste i Devetnaeste ulice. Iako Philadelphia nije toliko poznata kao Times Square u New Yorku ili Piccadilly Circus u Londonu, s pravom je bila ponosna na Rittenhouse Square, koji je ostao jedna od najprestižnijih adresa u gradu. U sjeni luksuznih hotela, povijesnih crkava, visokih poslovnih zgrada i modernih butika, ogromne gužve okupljale bi se na trgu tijekom ljetnog poslijepodneva.
  Byrne je sjedio na klupi blizu Barijeve skulpture "Lav koji gnječi zmiju" u središtu trga. U osmom razredu bio je visok gotovo 180 cm, a do početka srednje škole narastao je na 190 cm. Tijekom škole i vojske, kao i tijekom cijelog vremena provedenog u policiji, koristio je svoju veličinu i težinu u svoju korist, više puta zaustavljajući potencijalne probleme prije nego što su počeli jednostavnim uspravljanjem.
  Ali sada, sa svojim štapom, pepeljastom kožom i tromim hodom, izazvanim tabletama protiv bolova, osjećao se malen, beznačajan, lako progutan od mase ljudi na trgu.
  Kao i svaki put kad bi napustio seansu fizikalne terapije, zakleo se da se nikada neće vratiti. Koja vrsta terapije zapravo pogoršava bol? Čija je to bila ideja? Ne ta. Vidimo se kasnije, Matilda Gunna.
  Rasporedio je težinu na klupi, pronašavši udoban položaj. Nakon nekoliko trenutaka, pogledao je gore i ugledao tinejdžericu kako prelazi trg, provlačeći se kroz bicikliste, poslovne ljude, trgovce i turiste. Vitka i atletski orijentirana, s mačjim pokretima, njezina prekrasna, gotovo plava kosa bila je skupljena u rep. Nosila je breskvastu ljetnu haljinu i sandale. Imala je blistave akvamarin oči. Svaki mladić mlađi od dvadeset i jedne godine bio je potpuno očaran njome, kao i previše muškaraca starijih od dvadeset i jedne. Imala je aristokratsku držanje koje može proizaći samo iz istinske unutarnje gracioznosti, hladnu i zadivljujuću ljepotu koja je svijetu govorila da je ovdje netko poseban.
  Dok mu se približavala, Byrne je shvatio zašto je sve to znao. Bila je to Colleen. Mlada žena bila je njegova vlastita kći i na trenutak je gotovo nije prepoznao.
  Stajala je u središtu trga, tražeći ga, s rukom na čelu, štiteći oči od sunca. Ubrzo ga je pronašla u gomili. Mahnula je i nasmiješila se laganim, rumenim osmijehom koji je koristila cijeli život, onim osmijehom koji joj je dao Barbie bicikl s ružičastim i bijelim vrpcama na upravljaču kad je imala šest godina; onim koji ju je ove godine odveo u ljetni kamp za gluhu djecu, kamp koji si je njezin otac jedva mogao priuštiti.
  "Bože, kako je lijepa", pomislio je Byrne.
  Colleen Siobhan Byrne bila je istovremeno blagoslovljena i prokleta blistavom irskom kožom svoje majke. Prokleta jer je na takav dan mogla pocrniti za nekoliko minuta. Blagoslovljena jer je bila najljepša od ljepotica, koža joj je bila gotovo prozirna. Ono što je bila besprijekorna ljepota u trinaestoj godini sigurno će se procvjetati u srceparajuću ljepotu u dvadesetima i tridesetima.
  Colleen ga je poljubila u obraz i čvrsto, ali nježno zagrlila, potpuno svjesna njegovih bezbrojnih bolova. Obrisala mu je ruž s obraza.
  Kad je počela nositi ruž za usne?, pitao se Byrne.
  "Je li ti ovdje previše gužve?" znakovima je rekla.
  "Ne", odgovorio je Byrne.
  "Jesi li siguran?"
  "Da", Byrne je potpisao. "Volim publiku."
  Bila je to očita laž, i Colleen je to znala. Nasmiješila se.
  Colleen Byrne bila je gluha od rođenja zbog genetskog poremećaja koji je stvorio daleko više prepreka u životu njezina oca nego u njezinom vlastitom. Dok je Kevin Byrne godinama oplakivao ono što je arogantno smatrao manom u životu svoje kćeri, Colleen je jednostavno jurnula u život, nikada ne zastajući da oplakuje svoju uočenu nesreću. Bila je izvrsna učenica, sjajna sportašica, tečno je govorila američki znakovni jezik i znala je čitati s usana. Čak je učila i norveški znakovni jezik.
  Byrne je odavno otkrio da su mnogi gluhi ljudi vrlo izravni u komunikaciji i da ne gube vrijeme na besmislene, spore razgovore, kao što su to činili čujući ljudi. Mnogi od njih su se u šali pozivali na ljetno računanje vremena - standardno vrijeme za gluhe - kao referencu na ideju da gluhi ljudi imaju tendenciju kasniti zbog sklonosti dugim razgovorima. Kad bi započeli, bilo ih je teško ušutkati.
  Znakovni jezik, iako sam po sebi vrlo suptilan, u konačnici je bio oblik skraćenice. Byrne se mučio pratiti. Naučio je jezik kad je Colleen bila vrlo mala i iznenađujuće ga je dobro prihvatio, s obzirom na to koliko je loš učenik bio u školi.
  Colleen je pronašla mjesto na klupi i sjela. Byrne je otišao u Kozi's i kupio nekoliko salata. Bio je prilično siguran da Colleen neće jesti - koja trinaestogodišnja djevojčica uopće ruča ovih dana? - i bio je u pravu. Izvadila je Diet Snapple iz vrećice i skinula plastični pečat.
  Byrne je otvorio vrećicu i počeo grickati salatu. Privukao je njezinu pozornost i napisao: "Jesi li sigurna da nisi gladna?"
  Pogledala ga je: Tata.
  Sjedili su neko vrijeme, uživajući u međusobnom društvu, gutajući toplinu dana. Byrne je slušao disonancu ljetnih zvukova oko sebe: neskladnu simfoniju pet različitih glazbenih žanrova, dječji smijeh, optimističnu političku raspravu koja je dopirala negdje iza njih, beskrajno zujanje prometa. Kao što je to učinio toliko puta u životu, pokušao je zamisliti kako je Colleen morala biti na takvom mjestu, u dubokoj tišini svog svijeta.
  Byrne je ostatak salate vratio u vrećicu i privukao Colleeninu pozornost.
  "Kad ideš u kamp?" dao je znak.
  "Ponedjeljak."
  Byrne je kimnuo. "Jesi li uzbuđen?"
  Colleenino se lice ozari. "Da."
  - Želiš li da te povezem tamo?
  Byrne je primijetio i najmanje oklijevanje u Colleeninim očima. Kamp se nalazio južno od Lancastera, ugodna dva sata vožnje zapadno od Philadelphije. Colleenino kašnjenje s odgovorom značilo je jedno. Majka je dolazila po nju, vjerojatno u društvu svog novog dečka. Colleen je bila jednako loša u skrivanju emocija kao i njezin otac. "Ne. Pobrinula sam se za sve", znakovno je rekla.
  Dok su potpisivali, Byrne je mogao vidjeti ljude kako ih promatraju. To nije bilo ništa novo. Već ga je to i prije uzrujalo, ali je odavno odustao. Ljudi su bili znatiželjni. Godinu dana prije, on i Colleen bili su u Fairmount Parku kada je tinejdžer, pokušavajući impresionirati Colleen na svom skateboardu, preskočio ogradu i srušio se na tlo točno pred Colleenine noge.
  Ustao je i pokušao to ignorirati. Točno ispred njega, Colleen je pogledala Byrnea i napisala: "Kakav kreten."
  Tip se nasmiješio, misleći da je zaslužio bod.
  Biti gluh imao je svoje prednosti, a Colleen Byrne ih je sve znala.
  Dok su se poslovni ljudi nevoljko počeli vraćati u svoje urede, gomila se malo prorijedila. Byrne i Collin promatrali su kako se tigrasti i bijeli Jack Russell terijer pokušava popeti na obližnje drvo, goneći vjevericu koja se njiše na prvoj grani.
  Byrne je promatrao svoju kćer kako promatra psa. Srce mu je htjelo puknuti. Bila je tako mirna, tako staložena. Postajala je ženom pred njegovim očima, a on se užasavao da će se osjećati kao da on nije dio toga. Prošlo je puno vremena otkako su živjeli zajedno kao obitelj, a Byrne je osjećao kako njegov utjecaj - onaj dio njega koji je još uvijek bio pozitivan - slabi.
  Colleen je pogledala na sat i namrštila se. "Moram ići", dala je znak.
  Byrne je kimnuo. Velika i strašna ironija starenja bila je u tome što je vrijeme prebrzo prolazilo.
  Colleen je odnijela smeće do najbližeg kontejnera. Byrne je primijetio da je svaki dišući muškarac u blizini promatra. Nije mu to baš išlo od ruke.
  "Hoćeš li biti dobro?" dala je znak.
  "Dobro sam", slagao je Byrne. "Vidimo se ovaj vikend?"
  Colleen je kimnula. "Volim te."
  "I ja tebe volim, dušo."
  Ponovno ga je zagrlila i poljubila u vrh glave. Gledao ju je kako ulazi u gomilu, u vrevu podnevnog grada.
  U trenu je nestala.
  
  IZGLEDA IZGUBLJENO.
  Sjedio je na autobusnoj stanici i čitao Američki znakovni jezik, ključni priručnik za svakoga tko uči američki znakovni jezik. Balansirao je knjigu u krilu dok je istovremeno pokušavao pisati riječi desnom rukom. S mjesta gdje je Colleen stajala, izgledalo je kao da govori jezikom koji je ili odavno mrtav ili još nije izumljen. Definitivno nije bio američki znakovni jezik.
  Nikad ga prije nije vidjela na autobusnoj stanici. Bio je zgodan, stariji - cijeli svijet je ostario - ali imao je prijateljsko lice. I izgledao je prilično slatko, listajući knjigu. Podigao je pogled i vidio je kako ga promatra. Ona je dala znak: "Bok."
  Pomalo se posramljeno nasmiješio, ali je očito bio zadovoljan što je pronašao nekoga tko govori jezikom koji je pokušavao naučiti. "Jesam li... jesam li... toliko... loš?" oklijevajući je dao znak.
  Htjela je biti ljubazna. Htjela je razveseliti. Nažalost, njezino je lice reklo istinu prije nego što su njezine ruke mogle formulirati laž. "Da, to je istina", rekla je znakovima.
  Zbunjeno je pogledao njezine ruke. Pokazala je na svoje lice. Podigao je pogled. Prilično dramatično je kimnula glavom. Pocrvenio je. Nasmijala se. Pridružio joj se.
  "Prvo, stvarno moraš razumjeti pet parametara", polako je znakovno govorila, misleći na pet glavnih ograničenja američkog znakovnog jezika: oblik ruke, orijentaciju, lokaciju, pokret i nemanualne znakove. Još više zbrke.
  Uzela mu je knjigu i okrenula je na početak. Istaknula je neke osnove.
  Pogledao je odjeljak i kimnuo. Podigao je pogled i grubo prekrižio ruku. "Hvala." Zatim je dodao: "Ako ikad poželiš predavati, bit ću tvoj prvi učenik."
  Nasmiješila se i rekla: "Nema na čemu."
  Minutu kasnije ušla je u autobus. On nije. Očito je čekao drugu rutu.
  "Poučavanje", pomislila je, pronalazeći mjesto naprijed. Možda jednog dana. Uvijek je bila strpljiva s ljudima i morala je priznati da joj je dobar osjećaj moći dijeliti mudrost s drugima. Njezin otac je, naravno, želio da ona bude predsjednica Sjedinjenih Država. Ili barem državna odvjetnica.
  Nekoliko trenutaka kasnije, čovjek koji je trebao biti njezin učenik ustao je s klupe na autobusnoj stanici i protegnuo se. Bacio je knjigu u kantu za smeće.
  Bio je vruć dan. Ušuljao se u auto i pogledao LCD zaslon svog mobitela. Imao je dobru sliku. Bila je prekrasna.
  Upalio je auto, pažljivo se izvukao iz prometa i pratio autobus niz Walnut Street.
  
  
  5
  Kad se Byrne vratio, stan je bio tih. Što bi drugo moglo biti? Dvije vruće sobe iznad bivše tiskare u Drugoj ulici, namještene gotovo spartanski: istrošena fotelja i iznošeni stolić za kavu od mahagonija, televizor, stereo i hrpa blues CD-ova. Spavaća soba imala je bračni krevet i mali noćni ormarić iz trgovine rabljenom robom.
  Byrne je uključio klima-uređaj na prozoru, otišao u kupaonicu, prepolovio tabletu Vicodina i progutao je. Poprskao je hladnom vodom lice i vrat. Ostavio je ormarić s lijekovima otvoren. Govorio je sam sebi da je to kako bi izbjegao prskanje vode po sebi i brisanje, ali pravi razlog bio je izbjegavanje gledanja u ogledalo. Pitao se koliko dugo to radi.
  Vrativši se u dnevnu sobu, stavio je disk Roberta Johnsona u kasetofon. Bio je raspoložen za "Stones in My Passage".
  Nakon razvoda, vratio se u svoje staro susjedstvo: Queen Village u južnoj Philadelphiji. Njegov otac bio je lučki radnik i glumac, poznat u cijelom gradu. Poput svog oca i stričeva, Kevin Byrne je bio i uvijek će biti u srcu Two Streeter. I premda je trebalo neko vrijeme da se vrati u ritam, stariji stanovnici nisu gubili vrijeme kako bi ga natjerali da se osjeća kao kod kuće, postavljajući mu tri standardna pitanja o južnoj Philadelphiji:
  Odakle ste?
  Jeste li kupili ili iznajmili?
  Imate li djece?
  Nakratko je razmišljao o doniranju dijela novca jednoj od novo obnovljenih kuća u Jefferson Squareu, nedavno gentrificiranoj obližnjoj četvrti, ali nije bio siguran je li mu srce, za razliku od uma, još uvijek u Philadelphiji. Prvi put u životu bio je slobodan čovjek. Imao je nekoliko dolara sa strane - uz Collinov fond za fakultet - i mogao je ići i raditi što god je htio.
  Ali bi li mogao napustiti vojsku? Bi li mogao predati službeno oružje i značku, predati dokumente, uzeti mirovinsku iskaznicu i jednostavno otići?
  Iskreno nije znao.
  Sjedio je na kauču i prebacivao kabelske kanale. Razmišljao je da si natoči čašu burbona i jednostavno ga pije do mraka. Ne. U posljednje vrijeme nije bio baš neki pijanac. Trenutno je bio jedan od onih bolesnih, ružnih pijanaca koje vidite s četiri prazne stolice sa svake strane u prepunoj krčmi.
  Njegov mobitel je zazvonio. Izvukao ga je iz džepa i zurio u njega. Bio je to novi mobitel s kamerom koji mu je Colleen poklonila za rođendan, a još nije bio sasvim upoznat sa svim postavkama. Ugledao je trepćuću ikonu i shvatio da je to tekstualna poruka. Upravo je savladao znakovni jezik; sada je morao naučiti potpuno novi dijalekt. Pogledao je LCD zaslon. Bila je to tekstualna poruka od Colleen. Slanje tekstualnih poruka danas je popularna zabava među tinejdžerima, posebno među gluhima.
  Bilo je lako. Ovo je glasilo:
  RUČAK OD 4 T. :)
  Byrne se nasmiješio. Hvala na ručku. Bio je najsretniji čovjek na svijetu. Utipkao je:
  YUV LUL
  Poruka je glasila: Dobrodošla, volim te. Colleen je odgovorila:
  LOL 2
  Zatim je, kao i uvijek, završila tipkajući:
  CBOAO
  Poruka je značila "Colleen Byrne je gotova i vani."
  Byrne je punim srcem zatvorio telefon.
  Klima je napokon počela hladiti sobu. Byrne je razmišljao što će sa sobom. Možda bi otišao u Roundhouse i družio se s ekipom. Upravo se htio uvjeriti da ne želi, kad je ugledao poruku na telefonskoj sekretarici.
  Što je bilo onih pet koraka dalje? Sedam? U ovom trenutku, osjećao se kao Bostonski maraton. Zgrabio je štap, podnio bol.
  Poruka je bila od Paula DiCarla, zvjezdanog ADA u uredu okružnog tužitelja. U posljednjih pet godina ili nešto više, DiCarlo i Byrne su zajedno riješili nekoliko slučajeva. Ako ste bili kriminalac na suđenju, niste htjeli pogledati gore i vidjeti Paula DiCarla kako ulazi u sudnicu. Bio je pit bull u Perryju Ellisu. Ako vas je zgrabio za čeljust, bili ste nadrljali. Nitko nije poslao više ubojica na smrtnu kaznu od Paula DiCarla.
  Ali poruka Paula Byrnea tog dana nije bila baš dobra. Činilo se da je jedna od njegovih žrtava pobjegla: Julian Matisse se vratio na ulice.
  Vijest je bila nevjerojatna, ali istinita.
  Nije bila tajna da je Kevin Byrne bio posebno fasciniran ubojstvima mladih žena. Osjećao je to od dana Colleeninog rođenja. U njegovim mislima i srcu, svaka mlada žena oduvijek je bila nečija kći, nečija beba. Svaka mlada žena nekoć je bila ona djevojčica koja je naučila držati šalicu objema rukama, koja je naučila stajati na stoliću za kavu s pet sitnih prstiju i vitkih nožica.
  Cure poput Gracie. Dvije godine ranije, Julian Matisse silovao je i ubio mladu ženu po imenu Marygrace Devlin.
  Gracie Devlin imala je devetnaest godina na dan ubojstva. Imala je kovrčavu smeđu kosu koja joj je u mekim kovrčama padala do ramena, s laganim posipom pjegica. Bila je vitka mlada žena, brucošica u Villanovi. Voljela je seljačke suknje, indijski nakit i Chopinove nokturne. Umrla je jedne hladne siječanjske noći u prljavom, napuštenom kinu u južnoj Philadelphiji.
  I sada, nekim nečasnim obratom pravde, čovjek koji ju je oteo dostojanstvu i životu pušten je iz zatvora. Julian Matisse osuđen je na dvadeset pet godina do doživotnog zatvora i pušten je nakon dvije godine.
  Dvije godine.
  Prošlog proljeća, trava na Gracieinom grobu je potpuno izrasla.
  Matisse je bio sitni svodnik i sadist prvog reda. Prije Gracie Devlin, proveo je tri i pol godine u zatvoru zbog napada na ženu koja je odbila njegova udvaranja. Koristeći rezač za kutije, tako joj je brutalno porezao lice da joj je trebalo deset sati operacije kako bi se popravila oštećenje mišića i gotovo četiristo šavova.
  Nakon napada rezačem kutija, kada je Matisse pušten iz zatvora Curran-Fromhold - nakon što je odslužio samo četrdeset mjeseci od desetogodišnje kazne - nije mu trebalo dugo da se okrene istragama ubojstava. Byrne i njegov partner, Jimmy Purifey, svidjeli su se Matisseu zbog ubojstva konobarice Janine Tillman iz Centre Cityja, ali nisu uspjeli pronaći nikakve fizičke dokaze koji bi ga povezali sa zločinom. Njezino tijelo pronađeno je u parku Harrowgate, unakaženo i izbodeno na smrt. Oteta je iz podzemne garaže u ulici Broad Street. Bila je seksualno napadnuta i prije i poslije smrti.
  Svjedokinja s parkirališta istupila je naprijed i prepoznala Matissea na fotografiranju. Svjedokinja je bila starija žena po imenu Marjorie Semmes. Prije nego što su uspjeli pronaći Matissea, Marjorie Semmes je nestala. Tjedan dana kasnije, pronašli su je kako pluta u rijeci Delaware.
  Matisse je navodno živio s majkom nakon puštanja iz Curran-Fromholda. Detektivi su pretražili stan Matisseove majke, ali se on nikada nije pojavio. Slučaj je dospio u slijepu ulicu.
  Byrne je znao da će jednog dana ponovno vidjeti Matissea.
  Zatim, prije dvije godine, jedne ledene siječanjske noći, stigao je poziv na 911 u kojem se navodi da je mlada žena napadnuta u uličici iza napuštenog kina u južnoj Philadelphiji. Byrne i Jimmy večerali su blok dalje i odgovorili su na poziv. Dok su stigli, uličica je bila prazna, ali trag krvi ih je doveo unutra.
  Kad su Byrne i Jimmy ušli u kazalište, zatekli su Gracie samu na pozornici. Bila je brutalno pretučena. Byrne nikada neće zaboraviti tu sliku: Gracieino mlohavo tijelo na hladnoj pozornici, para se dizala iz njezina tijela, njezina životna snaga je nestajala. Dok je kola hitne pomoći bila na putu, Byrne je očajnički pokušavao dati joj oživljavanje. Udahnula je jednom, lagani izdah zraka koji je ušao u njegova pluća, a stvorenje je napustilo njezino tijelo i ušlo u njegova. Zatim je, uz lagani drhtaj, umrla u njegovom naručju. Marygrace Devlin živjela je devetnaest godina, dva mjeseca i tri dana.
  Na mjestu zločina detektivi su pronašli otiske prstiju. Pripadali su Julianu Matisseu. Desetak detektiva istraživalo je slučaj i nakon što su zastrašili gomilu siromašnih ljudi s kojima se Julian Matisse družio, pronašli su Matissea sklupčanog u ormaru izgorjele kuće u nizu u ulici Jefferson, gdje su pronašli i rukavicu prekrivenu krvlju Gracie Devlin. Byrnea je trebalo sputati.
  Matisse je suđen, proglašen krivim i osuđen na dvadeset pet godina do doživotnog zatvora u državnom zatvoru okruga Greene.
  Mjesecima nakon Gracieina ubojstva, Byrne je hodao s uvjerenjem da Graciein dah još uvijek tinja u njemu, da ga njezina moć pokreće da obavlja svoj posao. Dugo mu se činilo kao da je to jedini čisti dio njega, jedini dio njega neokaljan gradom.
  Sada je Matisse bio odsutan, šetao je ulicama licem okrenutim prema suncu. Od te pomisli Kevinu Byrneu je bilo mučno. Nazvao je broj Paula DiCarla.
  "DiCarlo".
  "Reci mi da sam krivo čuo tvoju poruku."
  - Volio bih da mogu, Kevine.
  "Što se dogodilo?"
  "Znaš li za Phila Kesslera?"
  Phil Kessler bio je detektiv za ubojstva dvadeset dvije godine, a deset godina ranije detektiv u odredu, nesposoban čovjek koji je više puta ugrožavao kolege detektive svojim nedostatkom pažnje prema detaljima, nepoznavanjem postupaka ili općim nedostatkom hrabrosti.
  U odjelu za ubojstva uvijek je bilo nekoliko ljudi koji nisu bili osobito upućeni u leševe i obično su činili sve što je bilo moguće kako bi izbjegli odlazak na mjesto zločina. Bili su spremni dobiti naloge, uhvatiti i prevesti svjedoke te provesti nadzor. Kessler je bio upravo takav detektiv. Svidjela mu se ideja da postane detektiv za ubojstva, ali samo ubojstvo ga je užasavalo.
  Byrne je radio samo na jednom slučaju s Kesslerom kao glavnim partnerom: slučaju žene pronađene u napuštenoj benzinskoj postaji u sjevernoj Philadelphiji. Ispostavilo se da se radi o predoziranju, a ne o ubojstvu, a Byrne nije mogao dovoljno brzo pobjeći od čovjeka.
  Kessler je otišao u mirovinu prije godinu dana. Byrne je čuo da ima uznapredovali rak gušterače.
  "Čuo sam da je bio bolestan", rekao je Byrne. "Ne znam ništa više od toga."
  "Pa, kažu da mu nije ostalo više od nekoliko mjeseci", rekao je DiCarlo. "Možda ni toliko."
  Koliko god Byrne volio Phila Kesslera, nikome ne bi poželio tako bolan kraj. "Još uvijek ne znam kakve to veze ima s Julianom Matisseom."
  "Kessler je otišao okružnoj tužiteljici i rekao joj da su on i Jimmy Purifey podmetnuli krvavu rukavicu Matisseu. Svjedočio je pod zakletvom."
  Soba se počela vrtjeti. Byrne se morao sabrati. "O čemu dovraga pričaš?"
  - Samo ti kažem što je rekao, Kevin.
  - I ti mu vjeruješ?
  "Pa, prvo, to nije moj slučaj. Drugo, to je posao odjela za ubojstva. I treće, ne. Ne vjerujem mu. Jimmy je bio najotporniji policajac kojeg sam ikad poznavao."
  "Zašto onda ima vučnu silu?"
  DiCarlo je oklijevao. Byrne je stanku shvatio kao znak da dolazi nešto još gore. Kako je to moguće? Prepoznao je to. "Kessler je imao drugu krvavu rukavicu, Kevine." Okrenuo ga je. Rukavice su pripadale Jimmyju.
  "Ovo je potpuna glupost! To je namještaljka!"
  "Znam to. Ti znaš to. Svatko tko je ikada jahao s Jimmyjem to zna. Nažalost, Matissea predstavlja Conrad Sanchez."
  Bože moj, pomislio je Byrne. Conrad Sanchez bio je legenda među javnim braniteljima, opstrukcionist svjetske klase, jedan od rijetkih koji je davno odlučio karijeru izgraditi u pružanju pravne pomoći. Imao je pedesetak godina i bio je javni branitelj više od dvadeset pet godina. "Matisseova majka je još živa?"
  "Ne znam."
  Byrne nikada nije u potpunosti razumio Matisseov odnos s majkom Edwinom. Međutim, imao je sumnje. Kad su istraživali Gracieino ubojstvo, dobili su nalog za pretres njezina stana. Matisseova soba bila je uređena poput dječačke: kaubojske zavjese na lampama, posteri Ratova zvijezda na zidovima, prekrivač sa slikom Spider-Mana.
  - Dakle, izašao je?
  "Da", rekao je DiCarlo. "Pustili su ga prije dva tjedna dok čeka žalbu."
  "Dva tjedna? Zašto, dovraga, nisam pročitao/la o ovome?"
  "Nije to baš blistav trenutak u povijesti Commonwealtha. Sanchez je pronašao suosjećajnog suca."
  "Je li on na njihovom monitoru?"
  "Ne."
  "Ovaj prokleti grad." Byrne je udario rukom u suhozid i srušio ga. To je kolateral, pomislio je. Nije osjetio ni blagi trzaj boli. Barem ne u tom trenutku. "Gdje boravi?"
  "Ne znam. Poslali smo nekoliko detektiva na njegovu posljednju poznatu lokaciju samo da mu pokažemo malo snage, ali nema sreće."
  "To je jednostavno fantastično", rekao je Byrne.
  "Slušaj, moram na sud, Kevin. Nazvat ću te kasnije i smislit ćemo strategiju. Ne brini. Vratit ćemo ga u zatvor. Ova optužba protiv Jimmyja je sranje. To je kula od karata."
  Byrne je spustio slušalicu i polako, s mukom, ustao. Zgrabio je štap i prešao dnevnu sobu. Pogledao je kroz prozor, promatrajući djecu i njihove roditelje vani.
  Dugo je Byrne vjerovao da je zlo relativno; da svo zlo hoda zemljom, svako na svom mjestu. Tada je ugledao tijelo Gracie Devlin i shvatio da je čovjek koji je počinio ovo monstruozno djelo utjelovljenje zla. Svega što pakao dopušta na ovoj zemlji.
  Sada, nakon što je razmišljao o danu, tjednu, mjesecu i cjeloživotnom besposličarenju, Byrne se suočio s moralnim imperativima. Odjednom su postojali ljudi koje je morao vidjeti, stvari koje je morao učiniti, bez obzira na to koliko ga je boljelo. Ušao je u spavaću sobu i izvukao gornju ladicu komode. Ugledao je Gracienu maramicu, mali ružičasti svileni kvadrat.
  "U ovoj je krpi zarobljeno strašno sjećanje", pomislio je. Bila je u Gracieinom džepu kad je ubijena. Gracieina majka inzistirala je da je Byrne uzme na dan izricanja Matisseove presude. Izvadio ju je iz ladice i...
  - njezini krici odjekuju u njegovoj glavi, njezin topli dah prodire mu u tijelo, njezina ga krv preplavljuje, vruća i sjajna na hladnom noćnom zraku -
  - odstupio je korak unatrag, puls mu je sada lupao u ušima, um mu je duboko poricao da je ono što je upravo osjetio bilo ponavljanje zastrašujuće moći za koju je vjerovao da je dio njegove prošlosti.
  Predviđanje se vratilo.
  
  Melanie Devlin stajala je pokraj malog roštilja u malom dvorištu svoje kuće u nizu u ulici Emily. Dim se lijeno dizao iz zahrđale rešetke, miješajući se s gustim, vlažnim zrakom. Davno prazna hranilica za ptice stajala je na raspadajućem stražnjem zidu. Sićušna terasa, kao i većina takozvanih dvorišta u Philadelphiji, bila je jedva dovoljno velika da primi dvije osobe. Nekako je uspjela smjestiti Weber roštilj, nekoliko uglačanih kovanih željeznih stolica i mali stol.
  U dvije godine otkako je Byrne vidio Melanie Devlin, dobila je oko deset kilograma. Nosila je kratki žuti komplet - rastezljive hlačice i vodoravno prugastu majicu bez rukava - ali nije bila vesela žuta. Nije bila žuta boja narcisa, nevena i ljutića. Umjesto toga, bila je ljutita žuta, žuta koja nije pozdravljala sunčevu svjetlost, već ju je pokušavala uvući u svoj uništeni život. Kosa joj je bila kratka, ležerno ošišana za ljeto. Oči su joj bile boje slabe kave na podnevnom suncu.
  Sada u četrdesetima, Melanie Devlin prihvatila je teret tuge kao stalni dio svog života. Više joj se nije opirala. Tuga je bila njezin plašt.
  Byrne je nazvao i rekao da je u blizini. Nije joj rekao ništa drugo.
  "Jesi li siguran da ne možeš ostati na večeri?" upitala je.
  "Moram se vratiti", rekao je Byrne. "Ali hvala na ponudi."
  Melanie je pekla rebarca. U dlan je usula obilnu količinu soli i posula je po mesu. Zatim je ponovio. Ispričavajući se pogledala je Byrnea. "Više ništa ne osjećam."
  Byrne je znao što je mislila. Ali htio je započeti dijalog, pa je odgovorio. Kad bi malo porazgovarali, bilo bi joj lakše reći što je htio reći. "Što misliš?"
  "Otkad je Gracie... umrla, izgubila sam osjet okusa. Ludo, zar ne? Jednog dana, jednostavno je nestao." Brzo je posula još soli po rebrima, kao da se kaje. "Sad moram sve soliti. Kečap, ljuti umak, majonezu, šećer. Bez toga ne mogu osjetiti okus hrane." Mahnula je rukom prema svojoj figuri, objašnjavajući debljanje. Oči su joj se počele puniti suzama. Obrisala ih je nadlanicom.
  Byrne je šutio. Vidio je toliko ljudi kako se nose s tugom, svakoga na svoj način. Koliko je puta vidio žene kako iznova i iznova čiste svoje domove nakon što su pretrpjele nasilje? Beskrajno su pahuljale jastuke, sređivale i prepravljale krevete. Ili koliko je puta vidio ljude kako voskaju svoje automobile bez ikakvog vidljivog razloga ili svakodnevno kose travnjake? Tuga se polako uvlači u ljudsko srce. Ljudi često osjećaju da ako ostanu na pravom putu, mogu je prestići.
  Melanie Devlin zapalila je brikete na roštilju i zatvorila poklopac. Natočila im je oboma čašu limunade i sjela na malu stolicu od kovanog željeza nasuprot njemu. Netko nekoliko vrata dalje slušao je sviranje Philliesa. Na trenutak su zašutjeli, osjećajući tlačeću podnevnu vrućinu. Byrne je primijetio da Melanie nije nosila vjenčani prsten. Pitao se jesu li ona i Garrett razvedeni. Sigurno ne bi bili prvi par koji je razdvojila nasilna smrt djeteta.
  "Bila je to lavanda", konačno je rekla Melanie.
  "Žao mi je?"
  Pogledala je u sunce, žmireći. Pogledala je dolje i nekoliko puta zavrtjela čašu u rukama. "Gracieina haljina. Ona u kojoj smo je pokopali. Bila je boje lavande."
  Byrne je kimnuo. Nije to znao. Graceina je služba bila zatvorena za javnost.
  "Nitko to nije trebao vidjeti jer je ona bila... pa, znaš", rekla je Melanie. "Ali bilo je stvarno prekrasno. Jedna od njezinih omiljenih. Voljela je lavandu."
  Byrneu je odjednom palo na pamet da Melanie zna zašto je on tamo. Ne baš zašto, naravno, ali tanka nit koja ih je povezivala - smrt Marygrace Devlin - morala je biti razlog. Zašto bi inače navratio? Melanie Devlin znala je da ovaj posjet ima neke veze s Gracie i vjerojatno je osjećala da bi razgovor o njezinoj kćeri na najnježniji mogući način mogao spriječiti daljnju bol.
  Byrne je nosio ovu bol u džepu. Kako će pronaći hrabrosti da je podnese?
  Otpio je gutljaj limunade. Tišina je postala neugodna. Prošao je automobil, na stereo uređaju je svirala stara pjesma Kinksa. Opet tišina. Vruća, prazna, ljetna tišina. Byrne je sve razbio svojim riječima. "Julian Matisse je izašao iz zatvora."
  Melanie ga je nekoliko trenutaka gledala bezizražajnim pogledom. "Ne, nije."
  Bila je to ravna, ujednačena izjava. Za Melanie, postala je stvarnost. Byrne ju je čuo tisuću puta. Nije da ju je čovjek krivo shvatio. Došlo je do kašnjenja, kao da bi izjava mogla dovesti do toga da je istinita, ili da bi se pilula mogla obložiti ili skupiti za nekoliko sekundi.
  "Bojim se da je tako. Pušten je prije dva tjedna", rekao je Byrne. "Uložena je žalba na njegovu kaznu."
  - Mislio sam da si to rekao/rekla...
  "Znam. Strašno mi je žao. Ponekad sustav..." Byrne je zastao. To je zaista bilo neobjašnjivo. Pogotovo nekome tako uplašenom i ljutitom kao što je Melanie Devlin. Julian Matisse ubio je jedino dijete ove žene. Policija je uhitila ovog čovjeka, sud mu je sudio, zatvor ga je uhvatio i zakopao u željeznom kavezu. Sjećanja na sve to - iako uvijek tu - počela su blijedjeti. A sada se vratilo. Nije trebalo biti ovako.
  "Kada će se vratiti?" upitala je.
  Byrne je očekivao pitanje, ali jednostavno nije imao odgovor. "Melanie, mnogi će ljudi jako naporno raditi na ovome. Obećavam ti."
  "Uključujući i tebe?"
  Pitanje je donijelo odluku umjesto njega, izbor s kojim se mučio otkad je čuo vijesti. "Da", rekao je. "Uključujući i mene."
  Melanie je zatvorila oči. Byrne je mogla samo zamišljati slike koje su joj se odvijale u mislima. Gracie kao dijete. Gracie u školskoj predstavi. Gracie u lijesu. Nakon nekoliko trenutaka, Melanie je ustala. Činilo se kao da je odvojena od svog prostora, kao da bi svakog trena mogla odletjeti. Byrne je također ustao. To je bio njegov znak da ode.
  "Samo sam htio biti siguran da si to čuo od mene", rekao je Byrne. "I da znaš da ću učiniti sve što mogu da ga vratim tamo gdje mu je mjesto."
  "On pripada paklu", rekla je.
  Byrne nije imao argumenata za odgovor na ovo pitanje.
  Nekoliko neugodnih trenutaka stajali su jedno nasuprot drugome. Melanie je pružila ruku za rukovanje. Nikada se nisu zagrlili - neki se ljudi jednostavno nisu tako izražavali. Nakon suđenja, nakon sprovoda, čak i kada su se opraštali tog gorkog dana prije dvije godine, rukovali su se. Ovaj put, Byrne je odlučio riskirati. Učinio je to ne samo za sebe, već i za Melanie. Pružio je ruku i nježno je privukao u zagrljaj.
  Isprva se činilo da će se opirati, ali onda je pala na njega, noge su joj gotovo popustile. Držao ju je nekoliko trenutaka...
  - sjedi satima u Gracieinom ormaru sa zatvorenim vratima, razgovara s Gracieinim lutkama kao dijete i nije dotaknula muža dvije godine-
  - sve dok Byrne nije prekinuo zagrljaj, pomalo potresen slikama u mislima. Obećao je da će uskoro nazvati.
  Nekoliko minuta kasnije, povela ga je kroz kuću do ulaznih vrata. Poljubila ga je u obraz. Otišao je bez riječi.
  Dok se odvozio, posljednji je put pogledao u retrovizor. Melanie Devlin stajala je na malom trijemu svoje kuće u nizu, gledajući ga, njezina se bol u srcu ponovno rodila, njezina tmurna žuta haljina bila je krik melankolije uz bezdušnu crvenu ciglu.
  
  Našao se parkiran ispred napuštenog kazališta gdje su pronašli Gracie. Grad je tekao oko njega. Grad se nije sjećao. Gradu nije bilo stalo. Zatvorio je oči, osjetio ledeni vjetar kako te noći puše ulicom, vidio je blijedeće svjetlo u očima te mlade žene. Odrastao je kao irski katolik i reći da je otpao bilo bi podcjenjivanje. Slomljeni ljudi koje je susreo u svom životu kao policajac dali su mu duboko razumijevanje prolazne i krhke prirode života. Vidio je toliko boli, patnje i smrti. Tjednima se pitao hoće li se vratiti na posao ili uzeti svoje dvadesete i pobjeći. Njegovi papiri ležali su na komodi u spavaćoj sobi, spremni za potpis. Ali sada je znao da se mora vratiti. Čak i ako je to samo na nekoliko tjedana. Ako je želio očistiti Jimmyjevo ime, morat će to učiniti iznutra.
  Te večeri, dok je tama padala nad Gradom bratske ljubavi, dok je mjesečina obasjavala horizont, a grad ispisivao svoje ime neonskim slovima, detektiv Kevin Francis Byrne se istuširao, obukao, umetnuo novi spremnik u svoj Glock i zakoračio u noć.
  OceanofPDF.com
  6
  Čak i s tri godine, SOPHIE BALZANO bila je prava modna znalačica. Naravno, da je Sophie imala slobodu birati vlastitu odjeću, vjerojatno bi smislila odjevnu kombinaciju koja bi obuhvaćala cijeli spektar: od narančaste do lavande i lime zelene, od kariranog uzorka do tartana i pruga, s puno modnih dodataka, a sve unutar iste kombinacije. Koordinate nisu bile njezina jača strana. Bila je više slobodnog duha.
  Ovog vlažnog srpanjskog jutra, jutra kojim će započeti odiseja koja će detektivku Jessicu Balzano odvesti u dubine ludila i dalje, zakasnila je, kao i obično. Ovih dana, jutra u kući Balzano bila su ludnica kave, žitarica, gumenih bombona, izgubljenih tenisica, nestalih ukosnica, zagubljenih kutija soka, puknutih vezica i prometnih izvješća za dvoje djece.
  Prije dva tjedna, Jessica se ošišala. Nosila je kosu barem do ramena - obično puno dužu - još otkad je bila djevojčica. Kad je nosila uniformu, gotovo ju je uvijek vezala u rep. Isprva ju je Sophie pratila po kući, šutke procjenjujući modni izričaj i netremice promatrajući Jessicu. Nakon otprilike tjedan dana pomne pažnje, i Sophie je htjela šišanje.
  Jessicina kratka kosa zasigurno je pomogla njezinoj karijeri profesionalne boksačice. Ono što je počelo kao šala, živjelo je vlastitim životom. Činilo se kao da je cijeli odjel uz nju, Jessica je imala omjer pobjeda i poraza od 4-0 i počela je dobivati pozitivne kritike u boksačkim časopisima.
  Ono što mnoge žene u boksu nisu shvaćale jest da kosa treba biti kratka. Ako nosite dugu kosu svezanu u rep, svaki put kad vas udare u čeljust, kosa vam leprša, a suci daju protivnici zasluge za zadavanje čistog, snažnog udarca. Osim toga, duga kosa može ispasti tijekom borbe i ući vam u oči. Jessicin prvi nokaut dogodio se protiv žene po imenu Trudy "Quick" Kwiatkowski, koja je na sekundu zastala u drugoj rundi kako bi maknula kosu s očiju. Sljedeće čega se Quick sjećala jest da broji svjetla na stropu.
  Jessicin praujak Vittorio, koji joj je bio menadžer i trener, pregovarao je o ugovoru s ESPN2. Jessica nije bila sigurna čega se više boji: ulaska u ring ili pojavljivanja na televiziji. S druge strane, nije bez razloga imala JESSIE BALLS na kupaćem kostimu.
  Dok se Jessica oblačila, ritual vađenja pištolja iz sefa u ormaru bio je odsutan, kao što je bio i prošli tjedan. Morala je priznati da se bez svog Glocka osjećala golo i ranjivo. Ali to je bio standardni postupak za sve pucnjave u kojima su sudjelovali policajci. Ostala je za svojim stolom gotovo tjedan dana, na administrativnom dopustu dok je trajala istraga pucnjave.
  Pročešljala je kosu, nanijela minimalno ruža za usne i pogledala na sat. Opet kasni. Toliko o rasporedima. Prešla je hodnik i pokucala na Sophieina vrata. "Spremna za polazak?" upitala je.
  Danas je Sophiein prvi dan vrtića blizu njihove kuće blizanki u Lexington Parku, maloj zajednici na istočnoj strani sjeveroistočne Philadelphije. Paula Farinacci, jedna od Jessicinih najstarijih prijateljica i Sophieina dadilja, dovela je i svoju kćer Danielle.
  "Mama?" upitala je Sophie iza vrata.
  "Da, dušo?"
  "Majka?"
  "Uh-oh", pomisli Jessica. Kad god bi Sophie htjela postaviti teško pitanje, uvijek bi se čuo uvod "Mama/Mama". Bila je to djetinjasta verzija "kriminalnog šaltera" - metode koju su koristili ulični kreteni kada su pokušavali pripremiti odgovor za policajce. "Da, dušo?"
  - Kada će se tata vratiti?
  Jessica je bila u pravu. Pitanje. Osjetila je kako joj srce tone.
  Jessica i Vincent Balzano bili su na bračnom savjetovanju gotovo šest tjedana i iako su napredovali i iako joj je Vincent užasno nedostajao, nije bila sasvim spremna pustiti ga natrag u svoje živote. Prevario ju je, a ona mu još nije oprostila.
  Vincent, detektiv za narkotike dodijeljen Centralnoj detektivskoj jedinici, viđao je Sophie kad god je htio, i nije bilo krvoprolića tjedana nakon što je iznijela njegovu odjeću kroz prozor spavaće sobe na katu na travnjak. Ipak, ljutnja je ostala. Došla je kući i zatekla ga u krevetu, u njihovoj kući, s prostitutkom iz Južnog Jerseyja po imenu Michelle Brown, bezubom bisagom s matiranom kosom i nakitom od QVC-a. A to su bile njezine prednosti.
  To je bilo prije gotovo tri mjeseca. Nekako je vrijeme smirilo Jessicin bijes. Stvari nisu išle dobro, ali su se poboljšavale.
  "Uskoro, draga", rekla je Jessica. "Tata će uskoro biti kod kuće."
  "Tata mi nedostaje", rekla je Sophie. "Strašno."
  "I ja", pomisli Jessica. "Vrijeme je za polazak, dušo."
  "U redu mama."
  Jessica se naslonila na zid i smiješila se. Razmišljala je o tome kakvo je ogromno prazno platno njezina kći. Sophieina nova riječ: užasno. Riblji štapići bili su tako dobri. Bila je užasno umorna. Šetnja do djedove kuće trajala je užasno dugo. Odakle joj to? Jessica je pogledala naljepnice na Sophieinim vratima, njezinu trenutnu menažeriju prijatelja: Pooh, Tiger, Whoa, Prasac, Mickey, Pluton, Chip 'n' Dale.
  Jessicine misli o Sophie i Vincentu ubrzo su se okrenule mislima o incidentu s Treyem Tarverom i koliko je blizu bila da sve izgubi. Iako to nikada nikome nije priznala, a pogotovo ne drugom policajcu, svake je noći nakon pucnjave u svojim noćnim morama viđala Tek-9, čujući pucanj metka iz Trey Tarverovog pištolja kako udara u cigle iznad njezine glave sa svakim povratnim hicem, svakim zalupljivanjem vrata, svakim pucnjem na televiziji.
  Kao i svi policajci, kada bi se Jessica dotjerala za svako putovanje, imala je samo jedno pravilo, jedan glavni princip koji je nadjačavao sve ostale: vratiti se kući svojoj obitelji živa i zdrava. Ništa drugo nije bilo važno. Sve dok je bila u policiji, ništa drugo nije bilo važno. Jessicin moto, kao i moto većine drugih policajaca, bio je:
  Napadneš li me, gubiš. Točka. Ako griješim, možeš uzeti moju značku, moj pištolj, čak i moju slobodu. Ali ne razumiješ moj život.
  Jessici je ponuđeno savjetovanje, ali budući da nije bilo obavezno, odbila je. Možda je to bila njezina talijanska tvrdoglavost. Možda je to bila njezina talijanska ženska tvrdoglavost. Kako god bilo, istina - i to ju je malo uplašilo - bila je da je nije bilo briga što se dogodilo. Bog joj pomogao, upucala je čovjeka i nije je bilo briga.
  Dobra vijest bila je da ju je odbor za reviziju sljedeći tjedan oslobodio. Pucanj je bio čist. Danas joj je bio prvi dan na ulici. Pripremno saslušanje D'Shante Jackson bit će za otprilike tjedan dana, ali osjećala se spremnom. Tog dana će imati sedam tisuća anđela na ramenu: svakog policajca u policiji.
  Kad je Sophie izašla iz svoje sobe, Jessica je shvatila da ima još jedan posao. Sophie je nosila dvije čarape različitih boja, šest plastičnih narukvica, bakine naušnice s imitacijom granata i jarko ružičastu majicu s kapuljačom, iako se očekivalo da će temperatura danas dosegnuti trideset stupnjeva.
  Iako je detektivka Jessica Balzano možda radila kao detektivka za ubojstva u tom velikom, zlom svijetu, njezin je zadatak ovdje bio drugačiji. Čak je i njezina titula bila drugačija. Ovdje je još uvijek bila povjerenica za modu.
  Privela je svoju malu osumnjičenicu i odvela je natrag u sobu.
  
  Odjel za ubojstva policijske uprave Philadelphije sastojao se od šezdeset pet detektiva koji su radili u sve tri smjene sedam dana u tjednu. Philadelphia se dosljedno svrstavala među dvanaest najboljih gradova u zemlji po stopi ubojstava, a opći kaos, buka i aktivnost u sobi za ubojstva odražavali su to. Jedinica se nalazila na prvom katu zgrade policijske uprave na uglu Osme i Race ulice, poznate i kao Roundhouse.
  Dok je prolazila kroz staklena vrata, Jessica je kimnula nekolicini policajaca i detektiva. Prije nego što je uspjela skrenuti za ugao prema liftu, začula je: "Dobro jutro, detektive."
  Jessica se okrenula prema poznatom glasu. Bio je to policajac Mark Underwood. Jessica je bila u uniformi oko četiri godine kada je Underwood stigao u Treći okrug, njezino staro središte. Tek izašao iz akademije i osvježen, bio je jedan od nekolicine novaka raspoređenih u okrug Južne Philadelphije te godine. Pomogla je u obuci nekoliko policajaca u njegovom razredu.
  - Zdravo, Marko.
  "Kako ste?"
  "Nikad bolje", rekla je Jessica. "Još uvijek u Trećoj?"
  "O, da", rekao je Underwood. "Ali dobio sam puno detalja o ovom filmu koji snimaju."
  "Uh-oh", rekla je Jessica. Svi u gradu znali su za novi film Willa Parrisha koji snimaju. Zato su se svi u gradu ovog tjedna uputili u Južnu Philadelphiju. "Svjetla, kamera, stav."
  Underwood se nasmijao. "U pravu si."
  To je bio prilično uobičajen prizor u posljednjih nekoliko godina. Ogromni kamioni, velika svjetla, barikade. Zahvaljujući vrlo agresivnom i gostoljubivom filmskom uredu, Philadelphia je postala središte filmske produkcije. Dok su neki službenici mislili da je sitnica biti dodijeljen osiguranju tijekom snimanja, uglavnom su provodili puno vremena stojeći okolo. Sam grad imao je odnos ljubavi i mržnje s filmovima. Često je to bila neugodnost. Ali tada je to bio izvor ponosa za Philadelphiju.
  Nekako je Mark Underwood još uvijek izgledao kao student. Nekako je već bila u tridesetima. Jessica se sjećala dana kada se pridružio ekipi kao da je bilo jučer.
  "Čuo sam da si u emisiji", rekao je Underwood. "Čestitam."
  "Kapetan četrdeset", odgovori Jessica, trznuvši se u sebi na riječ "četrdeset". "Gledaj i vidjet ćeš."
  "Bez sumnje." Underwood je pogledao na sat. "Trebali bismo izaći van. Drago mi je što te vidim."
  "Isto."
  "Sutra navečer idemo na Finniganovo bdjenje", rekao je Underwood. "Narednik O'Brien odlazi u mirovinu. Dođite na pivo. Čujemo se."
  "Jesi li sigurna da si dovoljno stara za piće?" upitala je Jessica.
  Underwood se nasmijao. "Sretan put, detektive."
  "Hvala ti", rekla je. "I tebi."
  Jessica ga je promatrala kako namješta kapu, sprema palicu u korice i silazi niz rampu, zaobilazeći sveprisutni red pušača.
  Policajac Mark Underwood tri je godine školovao se za veterinara.
  Bože, kako je starila.
  
  Kad je Jessica ušla u dežurni ured odjela za ubojstva, dočekala ju je šačica detektiva koji su ostali iz svoje posljednje smjene; obilazak je počinjao u ponoć. Rijetko je da smjena traje samo osam sati. Većinu noći, ako vam je smjena počinjala u ponoć, mogli biste napustiti zgradu oko 10:00 sati ujutro, a zatim se uputiti ravno u Centar za kazneno pravosuđe, gdje biste čekali u prepunoj sudnici do podneva kako biste svjedočili, a zatim biste odspavali nekoliko sati prije povratka u Roundhouse. Iz tih razloga, među mnogim drugima, ljudi u ovoj sobi, u ovoj zgradi, bili su vaša prava obitelj. Ovu činjenicu potvrdila je stopa alkoholizma, kao i stopa razvoda. Jessica se zaklela da neće biti ni jedno ni drugo.
  Narednik Dwight Buchanan bio je jedan od dnevnih nadzornika, trideset osmogodišnji veteran PPD-a. Nosio ga je na svojoj znački svake minute dana. Nakon incidenta u uličici, Buchanan je stigao na mjesto događaja i uzeo Jessicin pištolj, nadgledajući obvezni intervju s policajcem uključenim u pucnjavu i održavajući vezu s policijom. Iako nije bio na dužnosti kada se incident dogodio, ustao je iz kreveta i požurio na mjesto događaja kako bi pronašao jednog od svojih. Upravo su takvi trenuci povezali muškarce i žene u plavom na način koji većina ljudi nikada ne bi razumjela.
  Jessica je radila za stolom gotovo tjedan dana i bila je sretna što se vratila u red. Nije bila kućna mačka.
  Buchanan joj je vratio Glock. "Dobrodošli natrag, detektive."
  "Hvala vam, gospodine."
  "Spreman/na za izlazak van?"
  Jessica je podigla oružje. "Pitanje je, je li ulica spremna za mene?"
  "Netko te želi vidjeti." Pokazao je preko ramena. Jessica se okrenula. Muškarac se naslonio na radni stol, krupan muškarac sa smaragdnozelenim očima i pješčanom kosom. Muškarac s izgledom nekoga koga proganjaju moćni demoni.
  Bio je to njezin partner Kevin Byrne.
  Jessicino je srce na trenutak zaigralo kad su im se pogledi sreli. Bili su partneri samo nekoliko dana kada je Kevin Byrne upucan prošlog proljeća, ali ono što su dijelili u tom strašnom tjednu bilo je toliko intimno, toliko osobno, da je nadilazilo čak i ljubavnike. Govorilo je njihovim dušama. Činilo se da nijedno od njih, čak ni u posljednjih nekoliko mjeseci, nije uspjelo pomiriti te osjećaje. Nije bilo poznato hoće li se Kevin Byrne vratiti u vojsku, a ako hoće, hoće li on i Jessica ponovno biti partneri. Namjeravala ga je nazvati posljednjih nekoliko tjedana. Nije.
  Poanta je bila u tome da je Kevin Byrne uzeo jedan zbog društva - uzeo je jedan zbog Jessice - i zaslužio je bolje od nje. Osjećala se loše, ali bila je jako sretna što ga vidi.
  Jessica je prešla sobu raširenih ruku. Zagrlile su se, pomalo nespretno, a zatim se razdvojile.
  "Jesi li se vratila?" upitala je Jessica.
  "Doktor kaže da imam četrdeset osam godina, uskoro ću imati četrdeset osam. Ali da. Vratio sam se."
  "Već čujem kako stopa kriminala pada."
  Byrne se nasmiješio. U osmijehu je bila tuga. "Ima li mjesta za tvog starog partnera?"
  "Mislim da možemo pronaći kantu i kutiju", rekla je Jessica.
  "Znaš, to je sve što nama staromodnim dečkima treba. Daj mi pušku s kremenom i bit ćemo spremni."
  "Uspjeli ste."
  Bio je to trenutak za kojim je Jessica istovremeno žudjela i kojeg se užasavala. Kako će biti zajedno nakon krvavog incidenta na Uskrs? Bi li bilo, bi li moglo biti isto? Nije imala pojma. Činilo se da će uskoro saznati.
  Ike Buchanan je pustio da trenutak prođe. Zadovoljan, podigao je nešto. Videokasetu. Rekao je: "Želim da vas dvojica ovo vidite."
  
  
  7
  Jessica, Byrne i Ike Buchanan bili su stisnuti u skučenom restoranu, gdje je stajala skupina malih video monitora i videorekordera. Trenutak kasnije, ušao je treći muškarac.
  "Ovdje specijalni agent Terry Cahill", rekao je Buchanan. "Terry je na posudbi iz FBI-jeve Radne skupine za urbani kriminal, ali samo na nekoliko dana."
  Cahill je bio u tridesetima. Nosio je standardno tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i bordo-plavu prugastu kravatu. Imao je plavu kosu, počešljanu frizuru, prijateljski, zgodan izgled, kao iz J.Crew suknje. Mirisao je na jak sapun i dobru kožu.
  Buchanan je završio svoje predstavljanje. "Ovo je detektivka Jessica Balzano."
  "Drago mi je, detektive", rekao je Cahill.
  "Isto."
  "Ovdje detektiv Kevin Byrne."
  "Drago mi je što smo se upoznali".
  "Zadovoljstvo mi je, agente Cahill", rekao je Byrne.
  Cahill i Byrne su se rukovali. Hladno, mehanički, profesionalno. Međuodjelno rivalstvo moglo se rezati zahrđalim nožem za maslac. Zatim je Cahill ponovno usmjerio pozornost na Jessicu. "Jesi li boksačica?" upitao je.
  Znala je što je mislio, ali je i dalje zvučalo smiješno. Kao da je pas. Jesi li šnaucer? "Da."
  Kimnuo je glavom, očito impresioniran.
  "Zašto pitaš?" upitala je Jessica. "Planirate li ići dolje, agente Cahill?"
  Cahill se nasmijao. Imao je ravne zube i jednu rupicu na lijevoj strani. "Ne, ne. I ja sam se malo bavio boksanjem."
  "Profesionalno?"
  "Ništa slično. Uglavnom zlatne rukavice. Neki su na dužnosti."
  Sad je bio Jessicin red da bude impresionirana. Znala je što je potrebno za natjecanje u ringu.
  "Terry je ovdje da promatra i savjetuje radnu skupinu", rekao je Buchanan. "Loša vijest je da nam treba pomoć."
  Istina je. Nasilni kriminal je u Philadelphiji naglo porastao. Ipak, u odjelu nije bilo niti jednog policajca koji bi želio da se uključe vanjske agencije. "Primijeti to", pomisli Jessica. Istina.
  "Koliko dugo radiš u birou?" upitala je Jessica.
  "Sedam godina."
  "Jeste li iz Philadelphije?"
  "Rođen i odrastao", rekao je Cahill. "Na uglu Desete i Washingtonske ulice."
  Sve to vrijeme, Byrne je jednostavno stajao sa strane, slušao i promatrao. To je bio njegov stil. "S druge strane, on je ovaj posao radio više od dvadeset godina", pomislila je Jessica. Imao je puno više iskustva u nepovjerenju prema saveznim agentima.
  Osjećajući teritorijalni okršaj, dobroćudan ili ne, Buchanan je ubacio vrpcu u jedan od videorekordera i pritisnuo play.
  Nekoliko sekundi kasnije, crno-bijela slika oživjela je na jednom od monitora. Bio je to igrani film. Psiho Alfreda Hitchcocka, film iz 1960. s Anthonyjem Perkinsom i Janet Leigh u glavnim ulogama. Slika je bila malo zrnata, video signal zamućen na rubovima. Scena prikazana na filmu bila je na početku filma, počevši s Janet Leigh, nakon što se prijavila u Bates Motel i podijelila sendvič s Normanom Batesom u njegovom uredu, spremajući se pod tuš.
  Dok se film odvijao, Byrne i Jessica su razmjenjivali poglede. Bilo je jasno da ih Ike Buchanan neće pozvati na klasični horor film ovako rano ujutro, ali u tom trenutku nijedan detektiv nije imao pojma o čemu razgovaraju.
  Nastavili su gledati kako je film odmicao. Norman skida uljanu sliku sa zida. Norman viri kroz grubo izrezanu rupu u žbuci. Lik Janet Leigh, Marion Crane, svlači se i oblači ogrtač. Norman prilazi kući Batesovih. Marion ulazi u kupaonicu i navlači zavjesu.
  Sve se činilo normalno dok se vrpca nije pokvarila, sporo vertikalno pomicanje uzrokovano rušenjem montaže. Na sekundu je ekran postao crn; zatim se pojavila nova slika. Odmah je bilo jasno da je film ponovno snimljen.
  Nova fotografija bila je statična: pogled iz visokog kuta na ono što je izgledalo kao kupaonica u motelu. Širokokutni objektiv otkrio je umivaonik, WC, kadu i popločani pod. Razina svjetla bila je slaba, ali svjetlo iznad ogledala pružalo je dovoljno svjetline da osvijetli sobu. Crno-bijela slika izgledala je grubo, poput slike snimljene web kamerom ili jeftinom kamerom.
  Kako se snimanje nastavljalo, postajalo je jasno da je netko u tušu sa spuštenom zavjesom. Ambijentalni zvuk na snimci ustupio je mjesto slabom zvuku tekuće vode, a s vremena na vrijeme zavjesa za tuširanje bi se pomicala s pokretom onoga tko je stajao u kadi. Sjena je plesala po prozirnoj plastici. Iznad zvuka vode mogao se čuti glas mlade žene. Pjevala je pjesmu Norah Jones.
  Jessica i Byrne ponovno su se pogledali, ovaj put shvativši da je to jedna od onih situacija u kojima znate da gledate nešto što niste smjeli , a sama činjenica da to gledate znak je nevolje. Jessica je pogledala Cahilla. Djelovao je kao da je očaran. Vena mu je pulsirala u sljepoočnici.
  Kamera je ostala nepomična na ekranu. Para je kuljala ispod zavjese za tuširanje, lagano zamućujući gornju četvrtinu slike kondenzacijom.
  Tada su se iznenada otvorila vrata kupaonice i ušla je figura. Vitka figura pokazala se kao starija žena sa sijedom kosom skupljenom u punđu. Nosila je kućnu haljinu do teleta s cvjetnim uzorkom i tamni kardigan. Držala je veliki mesarski nož. Ženino lice bilo je skriveno. Žena je imala muževna ramena, muževno ponašanje i muževno držanje.
  Nakon nekoliko sekundi oklijevanja, figura je povukla zavjesu, otkrivajući golu mladu ženu u tušu, ali kut je bio prestrm, a kvaliteta slike preloša da bi se uopće moglo razaznati kako izgleda. S ove točke gledišta, sve što se moglo utvrditi bilo je da je mlada žena bjelkinja i vjerojatno u dvadesetima.
  U trenutku, stvarnost onoga čemu su svjedočile obavila je Jessicu poput pokrova. Prije nego što je stigla reagirati, nož kojim je mahao duh sjekao je iznova i iznova ženu pod tušem, parajući joj meso, režući joj prsa, ruke i trbuh. Žena je vrisnula. Krv je šikljala, prskajući pločice. Komadi poderanog tkiva i mišića udarali su o zidove. Figura je nastavila žestoko ubadati mladu ženu iznova i iznova sve dok se nije srušila na pod kade, a tijelo joj je bilo užasna mreža dubokih, zjapećih rana.
  Onda je, brzo kao što je i počelo, sve bilo gotovo.
  Starica je istrčala iz sobe. Tuš je isprao krv u odvod. Mlada žena se nije pomaknula. Nekoliko sekundi kasnije, dogodio se drugi montažni problem i originalni film se nastavio. Nova slika bila je krupni plan desnog oka Janet Leigh dok se kamera počela pomicati i vraćati. Originalni soundtrack filma ubrzo se vratio jezivom vrisku Anthonyja Perkinsa iz kuće Batesovih:
  Majko! O Bože, Majko! Krv! Krv!
  Kad je Ike Buchanan isključio snimku, u maloj sobi vladala je tišina gotovo cijelu minutu.
  Upravo su svjedočili ubojstvu.
  Netko je snimio brutalno, divljačko ubojstvo i ubacio ga u istu scenu u filmu Psiho u kojoj se dogodilo ubojstvo pod tušem. Svi su vidjeli dovoljno pravog pokolja da znaju da to nije snimka sa specijalnim efektima. Jessica je to rekla naglas.
  "Stvarno je."
  Buchanan je kimnuo. "Naravno da jest. Ono što smo upravo gledali bila je sinkronizirana kopija. AV trenutno pregledava originalnu snimku. Malo je bolje kvalitete, ali ne puno."
  "Ima li još ovoga na snimci?" upitao je Cahill.
  "Ništa", rekao je Buchanan. "Samo originalni film."
  "Odakle je ovaj film?"
  "Bio je unajmljen iz male videoteke u Aramingu", rekao je Buchanan.
  "Tko je ovo donio?" upitao je Byrne.
  "On je u A."
  
  Mladić koji je sjedio u sobi za ispitivanje A bio je boje kiselog mlijeka. Bio je u ranim dvadesetima, s kratkom tamnom kosom, blijedojantarnim očima i finim crtama lica. Nosio je limeta zelenu polo majicu i crne traperice. Njegov obrazac 229 - kratko izvješće s detaljima o njegovom imenu, adresi i mjestu zaposlenja - otkrivao je da je student na Sveučilištu Drexel i da je imao dva honorarna posla. Živio je u četvrti Fairmount u sjevernoj Philadelphiji. Zvao se Adam Kaslov. Na videovrpci su ostali samo njegovi otisci prstiju.
  Jessica je ušla u sobu i predstavila se. Kevin Byrne i Terry Cahill promatrali su kroz dvostrano ogledalo.
  "Mogu li ti što donijeti?" upitala je Jessica.
  Adam Kaslov se tanko, tmurno nasmiješio. "Dobro sam", rekao je. Nekoliko praznih limenki Spritea stajalo je na izgrebanom stolu ispred njega. U rukama je držao komad crvenog kartona, okrećući ga i odmotavajući.
  Jessica je stavila kutiju s videovrpcom Psycho na stol. Još je uvijek bila u prozirnoj plastičnoj vrećici za dokaze. "Kada si ovo unajmila?"
  "Jučer poslijepodne", rekao je Adam, glas mu je bio malo drhtav. Nije imao policijski dosje i vjerojatno je to bio prvi put da je bio u policijskoj postaji. Sobi za ispitivanje ubojstava, ni manje ni više. Jessica se pobrinula da ostavi vrata otvorena. "Možda oko tri sata."
  Jessica je pogledala naljepnicu na kaseti. "I ovo si kupila u The Reel Dealu na Aramingu?"
  "Da."
  "Kako si to platio?"
  "Žao mi je?"
  "Jesi li ovo stavio na kreditnu karticu? Platio gotovinom? Imaš li kupon?"
  "O", rekao je. "Platio sam gotovinom."
  - Jeste li sačuvali račun?
  "Ne. Žao mi je."
  "Jeste li tamo redoviti gost?"
  "Kao."
  "Koliko često posuđujete filmove s ovog mjesta?"
  "Ne znam. Možda dva puta tjedno."
  Jessica je bacila pogled na Izvješće 229. Jedan od Adamovih poslova s nepunim radnim vremenom bio je u trgovini Rite Aid u ulici Market. Drugi je bio u Cinemagicu 3 u Pennsylvaniji, kinu blizu bolnice Sveučilišta u Pennsylvaniji. "Mogu li pitati zašto idete u tu trgovinu?"
  "Što misliš?"
  "Živiš samo pola bloka od Blockbustera."
  Adam je slegnuo ramenima. "Pretpostavljam da je to zato što imaju više stranih i nezavisnih filmova od velikih lanaca."
  "Voliš li strane filmove, Adame?" Jessicin ton bio je prijateljski i razgovoran. Adam se malo razvedrio.
  "Da."
  "Apsolutno obožavam Cinema Paradiso", rekla je Jessica. "To je jedan od mojih najdražih filmova svih vremena. Jesi li ga ikad gledala?"
  "Naravno", rekao je Adam. Sad još življe. "Giuseppe Tornatore je veličanstven. Možda čak i Fellinijev nasljednik."
  Adam se počeo malo opuštati. Uvijao je komad kartona u čvrstu spiralu, a sada ga je stavio sa strane. Izgledao je dovoljno kruto da podsjeća na štapić za koktele. Jessica je sjedila u istrošenoj metalnoj stolici nasuprot njemu. Sada su razgovarale samo dvije osobe. Razgovarale su o brutalnom ubojstvu koje je netko snimio na video.
  "Jesi li ovo gledala sama?" upitala je Jessica.
  "Da." U njegovom odgovoru se osjećala melankolija, kao da je nedavno prekinuo vezu i navikao se gledati videozapise svoje partnerice.
  - Kada si ovo gledao/gledala?
  Adam je ponovno uzeo kartonski štapić. "Pa, na drugom poslu završavam u ponoć, kući dolazim oko pola jedan. Obično se istuširam i nešto pojedem. Mislim da sam počeo oko pola jedan. Možda dva."
  - Jesi li ga pogledao/la do kraja?
  "Ne", rekao je Adam. "Gledao sam dok Janet Leigh nije stigla u motel."
  "I što?"
  "Onda sam ga ugasio i otišao u krevet. Ostatak sam pogledao... jutros. Prije nego što sam krenuo u školu. Ili prije nego što sam trebao ići u školu. Kad sam vidio... znaš, nazvao sam policiju. Policiju. Nazvao sam policiju."
  "Je li ovo još netko vidio?"
  Adam je odmahnuo glavom.
  - Jesi li ikome rekao/rekla o ovome?
  "Ne."
  "Jesi li cijelo ovo vrijeme imao ovu vrpcu?"
  "Nisam siguran što misliš."
  "Jesi li imao snimku od trenutka kada si je unajmio do trenutka kada si pozvao policiju?"
  "Da."
  "Nisi ga ostavio/la u autu neko vrijeme, ostavio/la ga kod prijatelja ili ga ostavio/la u ruksaku ili torbi za knjige koju si objesio/la na vješalicu za kapute na javnom mjestu?"
  "Ne", rekao je Adam. "Ništa slično. Iznajmio sam ga, odnio kući i objesio na televizor."
  - I živiš sam.
  Još jedna grimasa. Upravo je prekinuo s nekim. "Da."
  - Je li itko bio u vašem stanu sinoć dok ste bili na poslu?
  "Mislim da ne", rekao je Adam. "Ne. Stvarno sumnjam."
  - Ima li još netko ključ?
  "Samo vlasnik. I pokušavam ga nagovoriti da mi popravi tuš već oko godinu dana. Sumnjam da bi došao ovamo bez mene."
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki. "Jesi li ikad prije posudio/la ovaj film od The Reel Deala?"
  Adam je nekoliko trenutaka gledao u pod i razmišljao. "Film ili ova konkretna vrpca?"
  "Ili."
  "Mislim da sam prošle godine od njih iznajmio DVD Psiha."
  "Zašto si ovaj put unajmio VHS verziju?"
  "Moj DVD player je pokvaren. Imam optički pogon u laptopu, ali ne volim baš gledati filmove na računalu. Zvuk je pomalo loš."
  "Gdje je bila ta vrpca u trgovini kad si je unajmio?"
  "Gdje je to bilo?"
  "Mislim, izlažu li vrpce tamo na policama ili samo stave prazne kutije na police, a vrpce pohrane iza pulta?"
  "Ne, imaju prave snimke izložene."
  "Gdje je bila ta vrpca?"
  "Postoji odjeljak 'Klasici'. Bio je tamo."
  "Jesu li prikazani abecednim redom?"
  "Mislim da da."
  "Sjećaš li se je li ovaj film bio tamo gdje je trebao biti, na stalku?"
  "Ne sjećam se".
  - Jeste li uz ovo unajmili još nešto?
  Adamov izraz lica je nestao od onoga malo boje što je preostalo, kao da je sama ideja, sama pomisao, da drugi zapisi mogu sadržavati nešto tako strašno uopće moguća. "Ne. To je bio jedini put."
  "Poznajete li još neke klijente?"
  "Ne baš."
  "Znate li još nekoga tko je možda iznajmio ovu kasetu?"
  "Ne", rekao je.
  "To je teško pitanje", rekla je Jessica. "Jesi li spremna?"
  "Pretpostavljam."
  "Prepoznaješ li djevojku na filmu?"
  Adam je teško progutao knedlu i odmahnuo glavom. "Oprosti."
  "U redu je", rekla je Jessica. "Skoro smo gotovi. Odlično ti ide."
  To je izbrisalo iskrivljeni poluosmijeh s mladićeva lica. Činjenica da će uskoro otići, da će uopće otići, kao da mu je skinula teški jaram s ramena. Jessica je zapisala još nekoliko bilješki i pogledala na sat.
  Adam je upitao: "Mogu li te nešto pitati?"
  "Sigurno."
  "Je li ovaj dio stvaran?"
  "Nismo sigurni."
  Adam je kimnuo. Jessica ga je promatrala tražeći i najmanji znak da nešto skriva. Sve što je pronašla bio je mladić koji je naišao na nešto čudno i moguće zastrašujuće stvarno. Reci mi o svom horor filmu.
  "U redu, gospodine Kaslov", rekla je. "Cijenimo što ste ovo donijeli. Javit ćemo se."
  "U redu", rekao je Adam. "Svi mi?"
  "Da. I bili bismo vam zahvalni da o tome zasad ne biste ni s kim raspravljali."
  "Neću."
  Stajali su ondje i rukovali se. Adamova Kaslovljeva ruka bila je ledena.
  "Jedan od policajaca će vas ispratiti", dodala je Jessica.
  "Hvala vam", rekao je.
  Dok je mladić ulazio u dežurnu stanicu odjela za ubojstva, Jessica je pogledala u retrovizor. Iako ga nije mogla vidjeti, nije trebala čitati izraz lica Kevina Byrnea da bi znala da se potpuno slažu. Postojala je velika vjerojatnost da Adam Castle nema nikakve veze sa zločinom snimljenim na snimci.
  Ako je zločin doista počinjen.
  
  Byrne je rekao Jessici da će se naći s njom na parkiralištu. Našavši se relativno sam i nezapažen u dežurnoj sobi, sjeo je za jedno od računala i provjerio Juliana Matissea. Kao što se i očekivalo, nije bilo ništa relevantno. Godinu dana ranije, kuća Matisseove majke je opljačkana, ali Julian nije bio umiješan. Matisse je posljednje dvije godine proveo u zatvoru. Popis njegovih poznatih suradnika također je bio zastario. Byrne je svejedno ispisao adrese i otkinuo list s pisača.
  Zatim, iako je možda uništio posao drugom detektivu, resetirao je predmemoriju računala i izbrisao povijest PCIC-a za taj dan.
  
  U prizemlju Roundhousea, straga, nalazila se kafeterija s desetak oronulih separea i desetak stolova. Hrana je bila pristojna, kava teška. Uz jedan zid stajao je niz automata za prodaju. Veliki prozori s nesmetanim pogledom na klima-uređaje bili su pritisnuti uz drugi.
  Dok je Jessica uzimala nekoliko šalica kave za sebe i Byrnea, Terry Cahill je ušao u sobu i prišao joj. Šačica uniformiranih policajaca i detektiva razasutih po sobi uputila mu je ležeran, procjenjivački pogled. Doista je bio prekriven šarama, sve do svojih uglačanih, ali praktičnih kordovan oxfordica. Jessica se kladila da bi ispeglao čarape.
  - Imate li minutu, detektive?
  "Jednostavno", rekla je Jessica. Ona i Byrne su išli prema videoteci gdje su unajmili primjerak Psiha.
  "Samo sam te htio obavijestiti da jutros neću ići s tobom. Provjerit ću sve što imamo u VICAP-u i drugim saveznim bazama podataka. Vidjet ćemo hoćemo li dobiti pogodak."
  "Pokušat ćemo se snaći bez tebe", pomisli Jessica. "To bi bilo vrlo korisno", rekla je, odjednom svjesna koliko pokroviteljski zvuči. Kao i ona sama, ovaj tip je samo radio svoj posao. Srećom, Cahill to nije ni primijetio.
  "Nema problema", odgovorio je. "Pokušat ću vas kontaktirati na terenu čim prije budem mogao."
  "Fino."
  "Zadovoljstvo je raditi s vama", rekao je.
  "I ti", slagala je Jessica.
  Natočila si je kavu i krenula prema vratima. Dok se približavala, ugledala je svoj odraz u staklu, a zatim usmjerila pozornost na sobu iza sebe. Specijalni agent Terry Cahill naslonio se na pult i smiješio se.
  Da li me testira?
  
  
  8
  REEL D EAL bila je mala, neovisna videoteka na aveniji Aramingo blizu Clearfielda, smještena između vijetnamskog restorana s dostavom hrane i salona za nokte pod nazivom Claws and Effect. Bila je to jedna od rijetkih videoteka za male obitelji u Philadelphiji koju još nisu zatvorili Blockbuster ili West Coast Video.
  Prljavi prednji prozor bio je prekriven posterima filmova Vina Diesela i Jeta Lija, nizom tinejdžerskih romantičnih komedija objavljenih tijekom desetljeća. Bilo je tu i izblijedjelih crno-bijelih fotografija akcijskih zvijezda u blijedim filmovima: Jean-Claudea Van Dammea, Stevena Seagala, Jackieja Chana. Natpis u kutu glasio je: "NUDIMO KULTNA I MEKSIČKA ČUDOVIŠTA!"
  Jessica i Byrne su ušli.
  Reel Deal bila je duga, uska prostorija s videovrpcama na oba zida i dvostranim stalkom u sredini. Iznad stalaka visjeli su ručno izrađeni znakovi koji su označavali žanrove: DRAMA, KOMEDIJA, AKCIJA, STRANI FILM, OBITELJSKI. Nešto što se zvalo ANIME zauzimalo je trećinu jednog zida. Pogled na stalak "KLASICI" otkrio je cijeli izbor Hitchcockovih filmova.
  Osim filmova za najam, postojali su štandovi koji su prodavali kokice za mikrovalnu pećnicu, bezalkoholna pića, čips i filmske časopise. Na zidovima iznad videovrpci visjeli su filmski plakati, uglavnom s naslovima akcija i horor, zajedno s nekoliko Merchant Ivory listova razbacanih za proučavanje.
  Desno, pokraj ulaza, nalazila se malo podignuta blagajna. Monitor postavljen na zidu prikazivao je slasher film iz 1970-ih koji Jessica nije odmah prepoznala. Maskirani psihopat s nožem uhodio je polugolu studenticu kroz mračan podrum.
  Muškarac iza pulta imao je oko dvadeset godina. Imao je dugu, prljavoplavu kosu, traperice s rupama do koljena, Wilco majicu i narukvicu s ukrašenim klincima. Jessica nije mogla razaznati koju iteraciju grungea oponaša: originalnog Neila Younga, kombinaciju Nirvane i Pearl Jama ili neku novu vrstu s kojom se ona, u tridesetima, nije upoznala.
  U trgovini je bilo nekoliko posjetitelja. Iza slatkog mirisa tamjana od jagoda, mogao se razaznati slab miris nekog prilično dobrog lonca.
  Byrne je pokazao časniku svoju značku.
  "Vau", rekao je dječak, a njegove krvave oči šmugnule su prema perlama ukrašenim vratima iza njega i onome za što je Jessica bila prilično sigurna da je njegova mala zaliha trave.
  "Kako se zoveš?" upitao je Byrne.
  "Moje ime?"
  "Da", rekao je Byrne. "Tako te drugi ljudi zovu kad žele privući tvoju pažnju."
  "Hm, Leonard", rekao je. "Leonard Puskás. Lenny, zapravo."
  "Jeste li vi menadžer, Lenny?" upitao je Byrne.
  - Pa, ne službeno.
  - Što to znači?
  "To znači da otvaram i zatvaram, izvršavam sve narudžbe i obavljam sav ostali posao ovdje. I sve za minimalnu plaću."
  Byrne je podigao vanjsku kutiju u kojoj se nalazio Adamov Kaslovljev unajmljeni primjerak Psycha. Originalna vrpca još je uvijek bila u audiovizualnoj jedinici.
  "Hitch", rekao je Lenny kimajući glavom. "Klasika."
  "Jesi li obožavatelj?"
  "O, da. Jako", rekao je Lenny. "Iako me nikada nije stvarno zanimala njegova politika šezdesetih. Topaz, Torn Curtain."
  "Razumijem."
  "Ali ptice? Sjeverno prema sjeverozapadu? Stražnji prozor? Super."
  "Što je s Psychom, Lenny?" upitao je Byrne. "Jesi li obožavatelj Psycha?"
  Lenny se uspravio, rukama obgrlivši prsa kao da je u luđačkoj košulji. Uvukao je obraze, očito se pripremajući ostaviti nekakav dojam. Rekao je: "Ne bih ni muhi učinio."
  Jessica je izmijenila pogled s Byrneom i slegnula ramenima. "A tko je to trebao biti?" upitao je Byrne.
  Lenny je izgledao shrvano. "To je bio Anthony Perkins. To je njegova rečenica s kraja filma. Naravno, on je zapravo ne izgovara. To je naracija. Zapravo, tehnički, naracija kaže: 'Pa, ne bi ni muhu zgadila, ali...'" Lennyjev povrijeđeni izraz lica odmah se pretvorio u užas. "Vidio si, zar ne? Mislim... Nisam... Ja sam pravi obožavatelj spojlera."
  "Gledao sam taj film", rekao je Byrne. "Samo nikad prije nisam vidio da netko glumi Anthonyja Perkinsa."
  "Mogu i ja glumiti Martina Balsama. Želiš li to vidjeti?"
  "Možda kasnije."
  "Fino."
  "Je li ova traka iz ove trgovine?"
  Lenny je pogledao naljepnicu sa strane kutije. "Da", rekao je. "Naša je."
  "Moramo znati povijest najma ove konkretne vrpce."
  "Nema problema", rekao je svojim najboljim glasom Juniora G-Mana. Kasnije će biti sjajna priča o tom bongu. Posegnuo je ispod pulta, izvukao debeli spiralno uvezani notes i počeo listati stranice.
  Dok je Jessica listala knjigu, primijetila je da su stranice umrljane gotovo svim začinima poznatim čovjeku, kao i nekoliko mrlja nepoznatog podrijetla o kojima nije htjela ni razmišljati.
  "Vaši zapisi nisu kompjuterizirani?" upitao je Byrne.
  "Hm, za to će biti potreban softver", rekao je Lenny. "A za to će biti potreban pravi novac."
  Bilo je jasno da između Lennyja i njegovog šefa nije bilo ljubavi.
  "Ove godine je bio vani samo tri puta", konačno reče Lenny. "Uključujući i jučerašnju posudbu."
  "Tri različite osobe?" upitala je Jessica.
  "Da."
  "Sežu li vaši zapisi i dalje u prošlost?"
  "Da", rekao je Lenny. "Ali prošle godine smo morali zamijeniti Psycho. Mislim da se stara vrpca pokvarila. Primjerak koji imaš objavljen je samo tri puta."
  "Čini se da klasici ne prolaze baš najbolje", rekao je Byrne.
  "Većina ljudi nabavlja DVD-ove."
  "I ovo je tvoja jedina kopija VHS verzije?" upitala je Jessica.
  "Da, gospođo."
  Gospođo, pomisli Jessica. Ja sam gospođo. "Trebat će nam imena i adrese ljudi koji su iznajmili ovaj film."
  Lenny se osvrnuo kao da pokraj njega stoje nekoliko odvjetnika ACLU-a s kojima bi mogao razgovarati o toj stvari. Umjesto toga, bio je okružen kartonskim izrezima Nicolasa Cagea i Adama Sandlera u prirodnoj veličini. "Mislim da mi nije dopušteno ovo raditi."
  "Lenny", rekao je Byrne, naginjući se naprijed. Savio je prst, gestikulirajući mu da se nagne bliže. Lenny je to i učinio. "Jesi li primijetio značku koju sam ti pokazao kad smo ušli?"
  "Da. Vidio sam to."
  "U redu. Evo dogovora. Ako mi daš informacije koje sam tražio, pokušat ću ignorirati činjenicu da ovo mjesto pomalo miriše na Bob Marleyjevu sobu za rekreaciju. U redu?"
  Lenny se naslonio, naizgled nesvjestan da miris jagode nije u potpunosti prikrio miris hladnjaka. "U redu. Nema problema."
  Dok je Lenny tražio olovku, Jessica je pogledala monitor na zidu. Prikazivao se novi film. Stari crno-bijeli noir s Veronicom Lake i Alanom Laddom.
  "Želiš li da ti zapišem ova imena?" upitao je Lenny.
  "Mislim da možemo to podnijeti", odgovorila je Jessica.
  Osim Adama Kaslova, film su unajmili još dvoje ljudi, muškarac po imenu Isaiah Crandall i žena po imenu Emily Traeger. Oboje su živjeli tri ili četiri bloka od trgovine.
  "Dobro poznaješ Adama Kaslova?" upitao je Byrne.
  "Adame? O da. Dobar dečko."
  "Kako to?"
  "Pa, ima dobar ukus za filmove. Plaća svoje dospjele račune bez ikakvih problema. Ponekad razgovaramo o nezavisnim filmovima. Obojica smo obožavatelji Jima Jarmuscha."
  "Dolazi li Adam često ovamo?"
  "Vjerojatno. Možda dva puta tjedno."
  - Dolazi li sam?
  "Većinom vremena. Iako sam ga jednom ovdje vidio sa starijom ženom.
  - Znaš li tko je ona bila?
  "Ne."
  "Stariji, mislim, koliko godina?" upitao je Byrne.
  - Možda dvadeset pet.
  Jessica i Byrne su se pogledali i uzdahnuli. "Kako je izgledala?"
  "Plavuša, lijepa. Lijepo tijelo. Znaš. Za stariju djevojku."
  "Poznaješ li dobro neke od ovih ljudi?" upitala je Jessica, kucnuvši po knjizi.
  Lenny je okrenuo knjigu i pročitao imena. "Naravno. Poznajem Emily."
  "Je li ona redovita mušterija?"
  "Kao."
  - Što nam možete reći o njoj?
  "Ne baš toliko", rekao je Lenny. "Mislim, nije kao da visimo ili tako nešto."
  "Sve što nam možete reći bilo bi nam vrlo korisno."
  "Pa, uvijek kupi vrećicu Twizzlersa s okusom višnje kad posudi film. Stavlja previše parfema, ali, znate, u usporedbi s tim kako neki ljudi koji dolaze ovamo mirišu, zapravo je prilično lijep."
  "Koliko joj je godina?" upitao je Byrne.
  Lenny je slegnuo ramenima. "Ne znam. Sedamdeset?"
  Jessica i Byrne su ponovno razmijenili pogled. Iako su bili prilično sigurni da je "starica" na snimci muškarac, događale su se i luđe stvari.
  "Što je s gospodinom Crandallom?" upitao je Byrne.
  "Ne poznajem ga. Čekaj." Lenny je izvadio drugu bilježnicu. Prelistao je stranice. "Aha. Ovdje je tek oko tri tjedna."
  Jessica je to zapisala. "Trebat će mi i imena i adrese svih ostalih zaposlenika."
  Lenny se ponovno namrštio, ali nije se ni bunio. "Samo nas je dvoje. Ja i Juliet."
  Na te riječi, mlada žena provirila je glavu između zavjesa s perlicama. Očito je slušala. Ako je Lenny Puskas bio oličenje grungea, onda je njegova kolegica bila oličenje goth stila. Niska i zdepasta, stara oko osamnaest godina, imala je ljubičasto-crnu kosu, kestenjaste nokte i crni ruž za usne. Nosila je dugu, vintage taft haljinu Doc Martens boje limuna i naočale s debelim bijelim okvirima.
  "U redu je", rekla je Jessica. "Samo mi trebaju vaši kućni kontakt podaci za oboje."
  Lenny je zapisao informacije i proslijedio ih Jessici.
  "Iznajmljujete li ovdje puno Hitchcockovih filmova?" upitala je Jessica.
  "Naravno", rekao je Lenny. "Imamo većinu njih, uključujući i neke od ranijih, poput Stanara i Mladog i nevinog. Ali kao što sam rekao, većina ljudi iznajmljuje DVD-ove. Stariji filmovi izgledaju puno bolje na disku. Pogotovo izdanja Criterion Collection."
  "Što su izdanja Criterion Collection?" upitao je Byrne.
  "Objavljuju klasične i strane filmove u remasteriranim verzijama. Puno dodatnih sadržaja na disku. To je stvarno kvalitetno djelo."
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki. "Pada li ti na pamet netko tko iznajmljuje puno Hitchcockovih filmova? Ili netko tko ih je tražio?"
  Lenny je razmislio o tome. "Ne baš. Mislim, ne koliko se ja mogu sjetiti." Okrenuo se i pogledao kolegu. "Jules?"
  Djevojka u žutoj taftastoj haljini teško je progutala i odmahnula glavom. Nije baš dobro primila posjet policije.
  "Žao mi je", dodao je Lenny.
  Jessica je pogledala po trgovini. Straga su bile dvije sigurnosne kamere. "Imate li kakve snimke s tih kamera?"
  Lenny je ponovno frknuo. "Hm, ne. To je samo za predstavu. Nisu ni s čim povezani. Između nas dvoje, imamo sreće što je brava na ulaznim vratima."
  Jessica je pružila Lennyju nekoliko posjetnica. "Ako se netko od vas sjeti još nečega, bilo čega što bi moglo biti povezano s ovim zapisom, molim vas, nazovite me."
  Lenny je držao karte kao da će mu eksplodirati u rukama. "Naravno. Nema problema."
  Dvojica detektiva prošetala su pola bloka do zgrade obrubljene Taurusom, a u glavama im se motalo desetak pitanja. Na vrhu popisa bilo je istražuju li doista ubojstvo. Philadelphijski detektivi za ubojstva bili su smiješni na taj način. Uvijek ste imali pun tanjur pred sobom, a ako je postojala i najmanja šansa da ste u potrazi za nečim što je zapravo samoubojstvo, nesreća ili nešto drugo, obično biste gunđali i stenjali dok vas ne bi pustili. To je iz.
  Ipak, šef im je dao posao i morali su otići. Većina istraga ubojstava počinje s mjestom zločina i žrtvom. Rijetko se dogodi da se počne ranije.
  Ušli su u auto i otišli intervjuirati gospodina Isaiaha Crandalla, klasičnog filmofila i potencijalnog psihopatskog ubojicu.
  Preko puta videoteke, u sjeni ulaza, muškarac je promatrao dramu koja se odvija u The Reel Dealu. Bio je neupadljiv u svakom pogledu, osim po svojoj kameleonskoj sposobnosti prilagođavanja okolini. U tom trenutku, mogao je biti zamijenjen za Harryja Limea iz filma The Third Man.
  Kasnije tog dana, mogao bi postati Gordon Gekko s Wall Streeta.
  Ili Tom Hagen u Kumu.
  Ili Babe Levy u filmu Maratonac.
  Ili Archie Rice u Zabavljaču.
  Jer kada je nastupao u javnosti, mogao je biti mnogo ljudi, mnogo likova. Mogao je biti liječnik, lučki radnik, bubnjar u lounge bendu. Mogao je biti svećenik, vratar, knjižničar, turistički agent, pa čak i policajac.
  Bio je čovjek s tisuću lica, vješt u umjetnosti dijalekta i scenskog pokreta. Mogao je biti što god je dan zahtijevao.
  Uostalom, to glumci rade.
  
  
  9
  Negdje između 9000 i 900 metara iznad Altoone u Pennsylvaniji, Seth Goldman se konačno počeo opuštati. Za čovjeka koji je u posljednje četiri godine bio u avionu prosječno tri dana u tjednu (upravo su napustili Philadelphiju, krenuli za Pittsburgh i trebali su se vratiti za samo nekoliko sati), još uvijek je bio letač s jezom na rukama. Svaki nalet turbulencije, svako podignuto krilce, svaki zračni džep ispunjavali su ga strahom.
  Ali sada, u dobro opremljenom Learjetu 60, počeo se opuštati. Ako ste morali letjeti, sjediti u bogatom krem kožnom sjedalu, okruženi drvenim ukrasima i mjedenim detaljima, te imati na raspolaganju potpuno opremljenu kuhinju, ovo je definitivno bila najbolja opcija.
  Ian Whitestone sjedio je u stražnjem dijelu aviona, bos, zatvorenih očiju i sa slušalicama u ušima. Upravo u takvim trenucima - kada je Seth znao gdje mu je šef, isplanirao dnevne aktivnosti i osigurao mu sigurnost - dopuštao si je da se opusti.
  Seth Goldman rođen je prije trideset i sedam godina kao Jerzy Andres Kidrau, u siromašnoj obitelji u Mewsu na Floridi. Jedini sin drske, samouvjerene žene i okrutnog muškarca, bio je neplanirano, neželjeno dijete kasnog djetinjstva, a od najranijih dana života otac ga je na to podsjećao.
  Kad Christoph Kidrau nije tukao ženu, tukao je i zlostavljao svog jedinog sina. Ponekad bi noću svađe postale toliko glasne, krvoproliće toliko brutalno, da bi mladi Jerzy morao pobjeći iz prikolice, duboko u niska polja grmlja koja omeđuju park prikolica i vratiti se kući u zoru, prekriven ubodima pješčanih buba, ožiljcima od pješčanih buba i stotinama uboda komaraca.
  Tijekom tih godina, Jerzy je imao samo jednu utjehu: kino. Zarađivao je razne poslove: pranje prikolica, obavljanje poslova, čišćenje bazena, a čim bi skupio dovoljno novca za matineju, autostopirao bi do Palmdalea i kazališta Lyceum.
  Prisjetio se mnogih dana provedenih u hladnom mraku kazališta, mjesta gdje se mogao izgubiti u svijetu mašte. Rano je shvatio moć medija da prenese, uzdigne, mistificira i užasne. Bila je to ljubavna veza koja nikada nije završila.
  Kad bi se vratio kući, ako bi mu majka bila trijezna, razgovarao bi s njom o filmu koji je gledao. Njegova majka je znala sve o filmu. Nekad je bila glumica, glumila je u više od desetak filmova i debitirala kao tinejdžerica krajem 1940-ih pod umjetničkim imenom Lili Trieste.
  Radila je sa svim velikim redateljima film noira - Dmytrykom, Siodmakom, Dassinom, Langom. Sjajni trenutak u njezinoj karijeri - karijeri u kojoj se uglavnom skrivala u mračnim uličicama, pušeći nefiltrirane cigarete u društvu gotovo zgodnih muškaraca s tankim brkovima i odijelima s dvostrukim kopčanjem i urezanim reverima - bila je scena s Franchotom Tonetom, scena u kojoj je izgovorila jednu od Jerzyjevih omiljenih rečenica noir dijaloga. Stojeći na vratima kabine s hladnom vodom, prestala je češljati kosu, okrenula se prema glumcu kojeg su odvodili policajci i rekla:
  - Cijelo jutro sam te prala iz kose, dušo. Nemoj me tjerati da ti dam četku.
  Do ranih tridesetih, industrija ju je odbacila. Ne želeći se zadovoljiti ulogama lude tete, preselila se na Floridu kako bi živjela sa sestrom, gdje je upoznala svog budućeg supruga. Do trenutka kada je rodila Jerzyja u četrdeset i sedmoj godini, njezina je karijera odavno završila.
  U pedeset i šestoj godini života, Christopheu Kidrauu dijagnosticirana je progresivna ciroza jetre, posljedica svakodnevnog ispijanja petine najjeftinijeg viskija tijekom trideset i pet godina. Rečeno mu je da ako popije još jednu kap alkohola, može pasti u alkoholnu komu, što bi na kraju moglo biti kobno. Ovo upozorenje prisililo je Christophea Kidraua da se nekoliko mjeseci suzdržava od pušenja. Zatim, nakon što je izgubio posao s nepunim radnim vremenom, Christophe je počeo pušiti i vratio se kući pijan.
  Te noći nemilosrdno je pretukao svoju ženu, a posljednji udarac joj je razbio glavu o oštru ručku ormarića i probio sljepoočnicu, ostavivši duboku ranu. Dok se Jerzy vratio kući s posla, čisteći automehaničarsku radionicu u Moore Havenu, njegova je majka iskrvarila u kutu kuhinje, a otac je sjedio na stolici s pola boce viskija u ruci, tri pune boce pokraj sebe i masnim vjenčanim albumom u krilu.
  Srećom za mladog Jerzyja, Kristof Kidrau je bio previše daleko da bi ustao, a kamoli ga udario.
  Do kasno u noć, Jerzy je točio viski čašu za čašom viskija svom ocu, povremeno mu pomažući da podigne prljavu čašu do usana. Do ponoći, kada su Christopheu ostale dvije boce, počeo se rušiti i više nije mogao držati čašu. Tada je Jerzy počeo ulijevati viski direktno u očevo grlo. Do pola pet, njegov otac je popio ukupno četiri pune petine alkohola, a točno u pet i deset ujutro pao je u alkoholnu komu. Nekoliko minuta kasnije izdahnuo je posljednji put smrdljivog daha.
  Nekoliko sati kasnije, s oba roditelja mrtvima i muhama koje su već tražile njihovo trulo meso u zagušljivim zidovima prikolice, Jerzy je pozvao policiju.
  Nakon kratke istrage, tijekom koje je Jerzy šutio, smješten je u grupni dom u okrugu Lee, gdje je naučio umijeće uvjeravanja i društvene manipulacije. S osamnaest godina upisao se na Edison Community College. Bio je brz učenik, briljantan student i pristupao je studiju sa žarom za znanjem za koje nije znao da postoji. Dvije godine kasnije, s diplomom suradnika u ruci, Jerzy se preselio u Sjeverni Miami, gdje je danju prodavao automobile, a navečer stekao diplomu prvostupnika na Sveučilištu Florida International. Na kraju je napredovao do čina voditelja prodaje.
  Onda je jednog dana u autokuću ušao čovjek. Čovjek neobičnog izgleda: vitak, tamnih očiju, bradat i zamišljen. Njegov izgled i ponašanje podsjetili su Setha na mladog Stanleyja Kubricka. Taj čovjek bio je Ian Whitestone.
  Seth je pogledao Whitestoneov jedini niskobudžetni dugometražni film i premda je bio komercijalni neuspjeh, Seth je znao da će Whitestone krenuti prema većim i boljim stvarima.
  Kako se ispostavilo, Ian Whitestone bio je veliki obožavatelj film noira. Poznavao je rad Lily Trieste. Uz nekoliko boca vina raspravljali su o žanru. Tog jutra, Whitestone ga je zaposlio kao pomoćnog producenta.
  Seth je znao da ga ime poput Jerzyja Andresa Kidraua neće daleko dovesti u šoubiznisu, pa ga je odlučio promijeniti. Prezime je bilo jednostavno. Dugo je smatrao Williama Goldmana jednim od bogova scenarizma i godinama se divio njegovom radu. I da je netko povezao, sugerirajući da je Seth nekako u rodu s autorom Maratonca, Magije i Butcha Cassidyja i Sundance Kida, ne bi se potrudio da ih razuvjeri u tu zabludu.
  Na kraju, Hollywood je okrenuo iluzije.
  Goldman je bio jednostavan. Ime je bilo malo kompliciranije. Odlučio je uzeti biblijsko ime kako bi upotpunio židovsku iluziju. Iako je bio Židov otprilike kao Pat Robertson, obmana nije škodila. Jednog dana izvadio je Bibliju, zatvorio oči, nasumično je otvorio i ubacio stranicu. Izabrao bi prvo ime koje mu je palo na pamet. Nažalost, zapravo nije sličilo Ruth Goldman. Također nije odobravao Metuzalem Goldman. Njegov treći pokušaj bio je pobjednički. Seth. Seth Goldman.
  Seth Goldman će dobiti stol u L'Orangerieju.
  Tijekom proteklih pet godina brzo se uzdigao u hijerarhiji tvrtke White Light Pictures. Počeo je kao asistent produkcije, radeći sve od organiziranja obrtničkih usluga do prijevoza statista i dostave Ianu stvari za kemijsko čišćenje. Zatim je pomogao Ianu da razvije scenarij koji će sve promijeniti: nadnaravni triler pod nazivom Dimensions.
  Ian Whitestoneov scenarij nije prihvaćen, ali zbog ne baš zvjezdane uspješnosti na kino blagajnama, film je napušten. Tada ga je pročitao Will Parrish. Zvijezda glumac, koji je stekao ime u akcijskom žanru, tražio je promjenu. Osjetljiva uloga slijepog profesora odjeknula je u njemu i u roku od tjedan dana film je dobio zeleno svjetlo.
  Dimensions je postao svjetska senzacija, zaradivši preko šeststo milijuna dolara. Odmah je Iana Whitestonea stavio na A-listu. Setha Goldmana je uzdigao od običnog izvršnog asistenta do Ianovog izvršnog asistenta.
  Nije loše za kampera iz okruga Glades.
  Seth je prelistavao svoju DVD mapu. Što bi trebao gledati? Ne bi mogao pogledati cijeli film prije nego što slete, što god odabrao, ali kad god bi imao i nekoliko minuta slobodnog vremena, volio bi ga ispuniti filmom.
  Odlučio se za Vragove, film iz 1955. sa Simone Signoret u glavnoj ulozi, film o izdaji, ubojstvu i, prije svega, tajnama - stvarima o kojima je Seth znao sve.
  Za Setha Goldmana, grad Philadelphia bio je pun tajni. Znao je gdje krv mrlja zemlju, gdje su kosti zakopane. Znao je gdje se krije zlo.
  Ponekad je išao s njim.
  
  
  10
  Iako Vincent Balzano nije bio takav, bio je prokleto dobar policajac. Tijekom deset godina rada kao tajni agent za narkotike, nagomilao je neka od najvećih uhićenja u novijoj povijesti Philadelphije. Vincent je već bio legenda u svijetu tajnih poslova zahvaljujući svojoj kameleonskoj sposobnosti infiltriranja u krugove droge sa svih strana - kao policajac, ovisnik, diler, doušnik.
  Njegov popis doušnika i raznih prevaranata bio je debeo kao i svaki drugi. Trenutno su Jessica i Byrne bili zaokupljeni jednim određenim problemom. Nije htjela nazvati Vincenta - njihova veza bila je na rubu krivo izgovorene riječi, usputnog spominjanja, neprimjerenog naglaska - a ured bračnog savjetnika vjerojatno je bio najbolje mjesto za interakciju u ovom trenutku.
  Uostalom, vozio sam, i ponekad sam morao zanemariti osobne stvari zbog posla.
  Dok je čekala da se njezin suprug vrati na telefon, Jessica se pitala gdje su oni u ovom čudnom slučaju - nema tijela, nema osumnjičenika, nema motiva. Terry Cahill je proveo VICAP pretragu koja nije dala ništa što bi nalikovalo snimkama MO-a iz filma Psycho. FBI-jev Program za hapšenje nasilnih prijestupnika bio je nacionalni podatkovni centar osmišljen za prikupljanje, sređivanje i analizu nasilnih zločina, posebno ubojstava. Najbliže što je Cahill pronašao bili su videozapisi uličnih bandi, a koji su prikazivali inicijacijske obrede koji uključuju izradu kostiju za regrute.
  Jessica i Byrne intervjuirali su Emily Traeger i Isaiaha Crandall, dvoje ljudi osim Adama Kaslova koji su unajmili "Psycho" od The Reel Deala. Nijedan intervju nije otkrio mnogo. Emily Traeger je bila u sedamdesetima i koristila je aluminijske hodalice - mali detalj koji je Lenny Puskas zaboravio spomenuti. Isaiah Crandall bio je u pedesetima, nizak i nervozan kao čivava. Radio je kao kuhar u restoranu na Frankford Avenue. Zamalo se onesvijestio kad su mu pokazali značke. Niti jedan od detektiva nije mislio da ima želudac potreban da izvede ono što je snimljeno na snimci. Definitivno nije bio pravi tip tijela.
  Oboje su rekli da su film pogledali od početka do kraja i da nisu pronašli ništa neobično u njemu. Povratni poziv u videoteku otkrio je da su oboje vratili film unutar roka najma.
  Detektivi su provjerili oba imena putem NCIC-a i PCIC-a, ali nisu pronašli ništa. Oba su bila čista. Isto vrijedi i za Adama Kaslova, Lennyja Puskasa i Juliette Rausch.
  Negdje između vremena kada je Isaiah Crandall vratio film i vremena kada ga je Adam Kaslov odnio kući, netko je došao do snimke i zamijenio poznatu scenu tuširanja svojom.
  Detektivi nisu imali trag - bez tijela, trag vjerojatno ne bi pao u njihove ruke - ali su imali smjer. Malo istraživanja otkrilo je da je The Reel Deal pripadao čovjeku po imenu Eugene Kilbane.
  Eugene Hollis Kilbane, 44, bio je dvostruki gubitnik, sitni lopov i pornograf, uvozio je ozbiljne knjige, časopise, filmove i videovrpce, kao i razne seks igračke i uređaje za odrasle. Uz The Reel Deal, g. Kilbane posjedovao je drugu neovisnu videoteku, kao i knjižaru za odrasle i peep show na 13. ulici.
  Posjetili su njegovo "korporativno" sjedište - stražnji dio skladišta u aveniji Erie. Rešetke na prozorima, zavjese navučene, vrata zaključana, nitko se nije javljao. Neka vrsta carstva.
  Kilbaneovi poznati suradnici bili su velika imena Philadelphije, mnogi od njih dileri droge. A u Philadelphiji, ako ste prodavali drogu, detektiv Vincent Balzano vas je poznavao.
  Vincent se ubrzo vratio na telefon i prijavio mjesto koje je Kilbane znao često posjećivati: ručak u Port Richmondu pod nazivom The White Bull Tavern.
  Prije nego što je spustio slušalicu, Vincent je ponudio Jessici podršku. Koliko god to mrzila priznati i koliko god to čudno zvučalo bilo kome izvan policije, ponuda podrške bila je donekle dobrodošla.
  Odbila je ponudu, ali novac je otišao u banku za pomirenje.
  
  Krčma Bijeli Bik bila je kamena koliba u blizini ulica Richmond i Tioga. Byrne i Jessica parkirali su Taurus i prošetali do krčme, a Jessica je pomislila: "Znaš, ulaziš u teško mjesto kad su vrata pričvršćena ljepljivom trakom." Natpis na zidu pored vrata glasio je: RAK CIJELE GODINE!
  Kladim se, pomislila je Jessica.
  Unutra su pronašli skučen, mračan bar prošaran neonskim natpisima za pivo i plastičnim svjetiljkama. Zrak je bio ispunjen ustajalim dimom i slatkim mirisom jeftinog viskija. Ispod svega toga, nešto je podsjećalo na utočište za primate u zoološkom vrtu u Philadelphiji.
  Dok je ulazila i dok su joj se oči privikavale na svjetlo, Jessica je u mislima isprintala raspored. Mala soba s biljarskim stolom s lijeve strane, šankom s petnaest stolica s desne strane i nekoliko klimavih stolova u sredini. Dva muškarca sjedila su na stolicama u sredini šanka. Na drugom kraju, muškarac i žena razgovarali su. Četvorica muškaraca igrala su devet kuglanja. Tijekom prvog tjedna na poslu, naučila je da je prvi korak pri ulasku u zmijsku jamu identificirati zmije i isplanirati izlaz.
  Jessica je odmah stvorila sliku Eugenea Kilbanea. Stajao je na drugom kraju šanka, ispijao kavu i razgovarao s plavokosom ženom koja bi, nekoliko godina ranije i u drugačijem svjetlu, možda pokušala biti lijepa. Ovdje je bila blijeda poput salveta za koktele. Kilbane je bio mršav i ispijen. Obojio je kosu u crno, nosio je izgužvano sivo odijelo s dvostrukim kopčanjem, mesinganu kravatu i prstenje na malom prstu. Jessica ga je zasnovala na Vincentovom opisu njegovog lica. Primijetila je da muškarcu nedostaje otprilike četvrtina gornje usne na desnoj strani, zamijenjena ožiljnim tkivom. To mu je davalo izgled stalnog režanja, nešto čega se, naravno, nije htio odreći.
  Dok su Byrne i Jessica hodali prema stražnjem dijelu šanka, plavuša je skliznula sa stolca i otišla u stražnju sobu.
  "Zovem se detektiv Byrne, a ovo je moj partner, detektiv Balzano", rekao je Byrne pokazujući svoju iskaznicu.
  "A ja sam Brad Pitt", rekao je Kilbane.
  Zbog nepotpune usne, Brad je izašao kao Mrad.
  Byrne je ignorirao stav. Na trenutak. "Razlog zašto smo ovdje je taj što smo tijekom istrage na kojoj radimo otkrili nešto u jednom od vaših objekata o čemu bismo željeli s vama razgovarati", rekao je. "Jeste li vlasnik The Reel Deala na Aramingu?"
  Kilbane nije ništa rekao. Otpio je gutljaj kave i zurio ravno pred sebe.
  "Gospodin Kilbane?", rekla je Jessica.
  Kilbane ju je pogledao. "Oprostite, kako ste rekli da se zovete, draga?"
  "Detektiv Balzano", rekla je.
  Kilbane se malo nagnuo bliže, a njegov pogled joj je prelazio gore-dolje po tijelu. Jessica je bila sretna što danas nosi traperice umjesto suknje. Ipak, osjećala je da joj treba tuširanje.
  "Mislim na tvoje ime", rekao je Kilbane.
  "Detektiv".
  Kilbane se nasmiješio. "Slatko."
  "Jeste li vi vlasnik tvrtke The Reel Deal?" upitao je Byrne.
  "Nikad nisam čuo za to", rekao je Kilbane.
  Byrne je ostao priseban. Jedva. "Pitat ću te ponovno. Ali trebao bi znati, tri su mi limit. Nakon tri, selimo bend u Roundhouse. A moj partner i ja volimo tulumariti do kasno navečer. Neki od naših omiljenih gostiju poznati su po tome što prenoće u ovoj ugodnoj maloj sobi. Volimo je zvati 'Hotel ubojstava'."
  Kilbane je duboko udahnuo. Žestoki dečki uvijek su imali taj trenutak kada su morali odvagnuti svoj stav u odnosu na rezultate. "Da", rekao je. "To je jedan od mojih poslova."
  "Vjerujemo da jedna od vrpci u ovoj trgovini možda sadrži dokaze o prilično ozbiljnom zločinu. Vjerujemo da je netko možda prošli tjedan uzeo vrpcu s police i ponovno je snimio."
  Kilbane uopće nije reagirao na to. "Da? I?"
  "Možeš li se sjetiti nekoga tko bi mogao učiniti nešto slično?" upitao je Byrne.
  "Tko, ja? Ne znam ništa o tome."
  - Pa, bili bismo vam zahvalni kad biste razmislili o ovom pitanju.
  "Je li to točno?" upitao je Kilbane. "Što to znači za mene?"
  Byrne je duboko udahnuo i polako izdahnuo. Jessica je mogla vidjeti kako mu se mišići u čeljusti rade. "Zahvalit ćeš policijskoj postaji Philadelphije", rekao je.
  "Nije dovoljno dobro. Ugodan dan." Kilbane se naslonio i protegnuo. Pritom je otkrio dršku s dva prsta, vjerojatno patentni zatvarač za divljač u futroli na pojasu. Patentni zatvarač za divljač bio je oštar nož koji se koristio za klanje divljači. Budući da su bili daleko od lovišta, Kilbane ga je vjerojatno nosio iz drugih razloga.
  Byrne je vrlo namjerno pogledao dolje u oružje. Kilbane, dvostruki gubitnik, to je razumio. Samo posjedovanje oružja moglo bi ga uhititi zbog kršenja uvjetne slobode.
  "Jesi li rekao 'Družbeni dogovor'?" upitao je Kilbane. Sad već skrušeno. S poštovanjem.
  "To bi bilo točno", odgovorio je Byrne.
  Kilbane je kimnuo, gledajući u strop, glumeći duboku zamišljenost. Kao da je to moguće. "Dopustite mi da se raspitam. Vidjet ću je li netko vidio nešto sumnjivo", rekao je. "Imam raznoliku klijentelu ovdje."
  Byrne je podigao obje ruke, dlanovima prema gore. "A kažu da policijsko djelovanje u zajednici ne funkcionira." Spustio je karticu na pult. "U svakom slučaju, čekat ću poziv."
  Kilbane nije dotaknuo karticu niti ju je čak ni pogledao.
  Dvojica detektiva pregledala su bar. Nitko im nije blokirao izlaz, ali su definitivno bili svima na periferiji.
  "Danas", doda Byrne. Pomaknuo se u stranu i gestikulirao Jessici da pođe ispred njega.
  Dok se Jessica okretala da ode, Kilbane ju je obgrlio oko struka i grubo privukao k sebi. "Jesi li ikad bila u kinu, dušo?"
  Jessica je držala Glock u futroli na desnom boku. Kilbaneova ruka je sada bila samo nekoliko centimetara od njezina oružja.
  "S tijelom poput tvog, mogao bih te pretvoriti u jebenu zvijezdu", nastavio je, stisnuvši je još jače, a ruka mu se pomaknula bliže njezinom oružju.
  Jessica se oslobodila njegova stiska, stavila noge na tlo i zadala savršeno naciljan, savršeno tempiran lijevi kroše u Kilbaneov trbuh. Udarac ga je pogodio točno u desni bubreg i sletio s glasnim udarcem koji je kao da je odjeknuo preko prečke. Jessica se povukla, podignutih šaka, više iz instinkta nego iz ikakvog plana za borbu. Ali taj mali okršaj je bio završen. Kad treniraš u Frazier's Gymu, znaš kako vježbati tijelo. Jedan udarac otkinuo je Kilbaneu nogu.
  I ispostavilo se da je to njegov doručak.
  Dok se presavijao, mlaz pjenaste žute žuči šiknuo je ispod njegove razbijene gornje usne, za dlaku promašivši Jessicu. Hvala Bogu.
  Nakon udarca, dvojica nasilnika koji su sjedili za šankom bili su u stanju visoke pripravnosti, svi su se zadihano hvalili i puhali, prsti su im se trzali. Byrne je podigao ruku, koja je vrištala dvije stvari. Prvo, ne miči se, dovraga. Drugo, ne miči se ni centimetar.
  Soba je imala osjećaj džungle dok je Eugene Kilbane pokušavao pronaći put. Umjesto toga, kleknuo je na zemljani pod. Djevojka od 59 kilograma ga je ispustila. Za tipa poput Kilbanea, to je vjerojatno bila najgora stvar koja se mogla dogoditi. Ni manje ni više, ni više. Udarac u tijelo.
  Jessica i Byrne polako su se približili vratima, prstima na gumbima futrola. Byrne je upozoravajućim prstom pokazao na zlikovce za biljarskim stolom.
  "Upozorila sam ga, zar ne?" upitala je Jessica Birn, još uvijek se povlačeći i govoreći kutkom usta.
  - Da, jeste, detektive.
  "Osjećao sam se kao da će mi zgrabiti pištolj."
  "Očito je da je ovo vrlo loša ideja."
  "Morao sam ga udariti, zar ne?"
  - Nema pitanja.
  - Vjerojatno nas sada neće zvati, zar ne?
  "Pa, ne", rekao je Byrne. "Mislim da ne."
  
  Vani su stajali blizu automobila otprilike minutu, samo kako bi se uvjerili da nitko iz Kilbaneove ekipe ne planira dalje voziti. Kao što se i očekivalo, nisu. Jessica i Byrne susreli su tisuće ljudi poput Eugenea Kilbanea tijekom svog rada - sitne radnike s malim imanjima, s ljudima koji su se gostili strvinama koje su ostavljali pravi igrači.
  Jessicina je ruka pulsirala. Nadala se da ga nije ozlijedila. Ujak Vittorio bi je ubio da otkrije da besplatno tuče ljude.
  Dok su ulazili u auto i vraćali se prema Center Cityju, zazvonio je Byrneov mobitel. Javio se, poslušao, zatvorio ga i rekao: "Audio Visual ima nešto za nas."
  OceanofPDF.com
  11
  Audiovizualna jedinica policijske uprave Philadelphije bila je smještena u podrumu zgrade Roundhouse. Kada se kriminalistički laboratorij preselio u svoje nove, sjajne prostorije na uglu Osme ulice i Poplara, AV jedinica bila je jedna od rijetkih preostalih. Primarna funkcija jedinice bila je pružanje audiovizualne podrške svim ostalim gradskim agencijama - opskrba kamerama, televizorima, videorekorderima i fotografskom opremom. Također su pružali vijesti, što je značilo praćenje i snimanje vijesti 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu; ako je povjereniku, načelniku ili bilo kojem drugom višem službeniku nešto trebalo, imali su trenutni pristup.
  Velik dio posla detektivske potporne jedinice uključivao je analizu nadzornih snimaka, iako bi se povremeno pojavljivala audio snimka prijetećeg telefonskog poziva kako bi začinila stvari. Nadzorne snimke obično su se snimale pomoću tehnologije kadar po kadar, što je omogućilo da dvadeset četiri sata ili više snimke stanu na jednu T-120 vrpcu. Kada su se te snimke reproducirale na standardnom videorekorderu, kretanje je bilo toliko brzo da ih je bilo nemoguće analizirati. Posljedično, bio je potreban usporeni videorekorder za pregled snimki u stvarnom vremenu.
  Jedinica je bila toliko zauzeta da je svaki dan na poslu imala šest časnika i jednog narednika. A kralj analize video nadzora bio je časnik Mateo Fuentes. Mateo je bio u srednjim tridesetima - vitak, moderan, besprijekorno dotjeran - devetogodišnji veteran vojske koji je živio, jeo i disao video. Pitajte ga o njegovom privatnom životu na vlastitu odgovornost.
  Okupili su se u malom montažnom prostoru pored kontrolne sobe. Iznad monitora bio je vidljiv požutjeli ispis.
  SNIMATE VIDEO, TI MONTIRATE.
  "Dobrodošli u Kino Macabre, detektivi", rekao je Mateo.
  "Što se svira?" upitao je Byrne.
  Mateo je pokazao digitalnu fotografiju kuće s videovrpcom Psycho. Točnije, stranu s pričvršćenom kratkom trakom srebrne ljepljive trake.
  "Pa, prije svega, to su stare snimke sigurnosne kamere", rekao je Mateo.
  "U redu. Što nam govori ova logika o otkriću?" upitao je Byrne namignuvši i osmijehnuvši se. Mateo Fuentes bio je poznat po svom ukočenom, poslovnom držanju, kao i po izgovoru nalik Jacku Webbu. Prikrivao je razigraniju stranu, ali bio je čovjek kojeg se trebalo vidjeti.
  "Drago mi je da si to spomenuo", rekao je Mateo, svirajući s njim. Pokazao je na srebrnu vrpcu sa strane. "To je dobra staromodna metoda sprječavanja gubitaka. Vjerojatno iz ranih 90-ih. Novije verzije su puno osjetljivije i puno učinkovitije."
  "Bojim se da o tome ne znam ništa", rekao je Byrne.
  "Pa, ni ja nisam stručnjak, ali reći ću vam što znam", rekao je Mateo. "Sustav se općenito zove EAS ili elektronički nadzor artikala. Postoje dvije glavne vrste: tvrde i meke oznake. Tvrde oznake su one glomazne plastične oznake koje se pričvršćuju na kožne jakne, Armani pulovere, klasične Zegna košulje i tako dalje. Sve su dobre stvari. Ove oznake moraju se ukloniti zajedno s uređajem nakon plaćanja. S druge strane, meke oznake potrebno je desenzibilizirati provlačenjem prsta po tabletu ili korištenjem ručnog skenera, što u biti govori oznaci da je sigurno napustiti trgovinu."
  "A što je s videovrpcama?" upitao je Byrne.
  - A također i videokasete i DVD-ove.
  - Zato ti ih i daju s druge strane onih...
  "Postolja", rekao je Mateo. "Točno. Upravo tako. Obje vrste oznaka rade na radiofrekvenciji. Ako oznaka nije uklonjena ili desenzibilizirana, a prođete pored postolja, oglasit će se zvučni signali. Zatim će vas uhvatiti."
  "I nema načina da se ovo zaobiđe?" upitala je Jessica.
  Uvijek postoji način da se sve zaobiđe.
  "Kao što?" upitala je Jessica.
  Mateo je podigao jednu obrvu. "Planirate li malo krasti po trgovini, detektive?"
  "Bacila sam oko na prekrasan par crnih lanenih hlača."
  Mateo se nasmijao. "Sretno. Takve su stvari bolje zaštićene od Fort Knoxa."
  Jessica je pucnula prstima.
  "Ali s ovim dinosaurskim sustavima, ako cijeli predmet omotate aluminijskom folijom, možete prevariti stare sigurnosne senzore. Predmet možete čak i držati na magnetu."
  "Dolazi i odlazi?"
  "Da."
  "Dakle, netko tko je videovrpcu omotao aluminijskom folijom ili je prislonio na magnet mogao ju je iznijeti iz trgovine, držati je neko vrijeme, a zatim je ponovno omotati i vratiti na mjesto?" upitala je Jessica.
  "Možda."
  - I sve to samo da te nitko ne primijeti?
  "Mislim da da", rekao je Mateo.
  "Odlično", rekla je Jessica. Usredotočili su se na ljude koji su iznajmljivali vrpce. Sada je prilika bila otvorena gotovo svima u Philadelphiji s pristupom Reynolds Wrapu. "Što je s vrpcom iz jedne trgovine koja se stavlja u drugu trgovinu? Recimo, vrpca iz blockbustera umetnuta je u video zapadne obale?"
  "Industrija još nije standardizirala. Promoviraju ono što nazivaju sustavima temeljenima na tornjevima, a ne instalacijama temeljenim na oznakama, tako da detektori mogu očitavati više tehnologija oznaka. S druge strane, kad bi ljudi znali da ti detektori otkrivaju samo oko šezdeset posto krađa, možda bi bili malo sigurniji."
  "A što kažeš na ponovno snimanje unaprijed snimljene vrpce?" upitala je Jessica. "Je li to teško?"
  "Nimalo", rekao je Mateo. Pokazao je na malo udubljenje na stražnjoj strani videovrpce. "Sve što trebaš učiniti je staviti nešto na nju."
  "Dakle, ako bi netko u trgovini uzeo vrpcu omotanu folijom, mogao bi je ponijeti kući i snimiti preko nje - i ako je nitko ne bi pokušao unajmiti na nekoliko dana, nitko ne bi znao da nedostaje", rekao je Byrne. "Tada bi samo trebali zamotati je u foliju i vratiti je."
  "To je vjerojatno istina."
  Jessica i Byrne su razmijenili poglede. Nisu se samo vratili na početak. Još nisu bili ni na ploči.
  "Hvala vam što ste nam uljepšali dan", rekao je Byrne.
  Mateo se nasmiješio. "Hej, misliš li da bih te pozvao ovamo da ti nisam imao nešto dobro pokazati, kapetane, moj kapetane?"
  "Da vidimo", rekao je Byrne.
  "Provjeri ovo."
  Mateo se okrenuo na stolici i pritisnuo nekoliko tipki na detektivskoj digitalnoj konzoli iza sebe. Detektivski sustav pretvorio je standardni video u digitalni i omogućio tehničarima da manipuliraju slikom izravno s tvrdog diska. U trenutku, Psiho se počeo kotrljati po monitoru. Na monitoru su se otvorila vrata kupaonice i ušla je starica. Mateo je premotavao sliku dok se soba ponovno nije ispraznila, a zatim je pritisnuo PAUSE, zamrznuvši sliku. Pokazao je na gornji lijevi kut okvira. Tamo, na vrhu šipke za tuširanje, bila je siva točka.
  "Super", rekao je Byrne. "Točno. Objavimo tjeralicu."
  Mateo je odmahnuo glavom. "Usted de poka fe." Počeo je zumirati sliku koja je bila mutna do točke nerazumljivosti. "Dopustite mi da ovo malo pojasnim."
  Pritisnuo je niz tipki, prsti su mu klizili po tipkovnici. Slika je postala malo jasnija. Mala mrlja na šipki tuša postala je prepoznatljivija. Izgledala je kao pravokutna bijela naljepnica s crnom tintom. Mateo je pritisnuo još nekoliko tipki. Slika se povećala za oko 25 posto. Počela je sličiti na nešto.
  "Što je to, brod?" upitao je Byrne, žmireći na sliku.
  "Riječni brod", rekao je Mateo. Izoštrio je sliku. Još je uvijek bila vrlo mutna, ali bilo je jasno da se ispod crteža nalazi neka riječ. Nekakav logotip.
  Jessica je izvadila naočale i stavila ih. Nagnula se bliže monitoru. "Piše... Natchez?"
  "Da", rekao je Mateo.
  "Što je Natchez?"
  Mateo se okrenuo prema računalu koje je bilo spojeno na internet. Upisao je nekoliko riječi i pritisnuo ENTER. U trenutku se na monitoru pojavila web stranica koja je prikazivala puno jasniju verziju slike na drugom ekranu: stilizirani riječni brod.
  "Natchez, Inc. proizvodi kupaonske elemente i vodovodne instalacije", rekao je Mateo. "Mislim da je ovo jedna od njihovih cijevi za tuširanje."
  Jessica i Byrne su razmijenili poglede. Nakon jutarnjeg lovljenja sjene, ovo je bio trag. Mali, ali ipak vođa.
  "Dakle, imaju li sve šipke za tuširanje koje proizvode taj logo na sebi?" upitala je Jessica.
  Mateo je odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "Gledaj."
  Kliknuo je na stranicu s katalogom šipki za tuširanje. Na samim šipkama nije bilo logotipa ni oznaka. "Pretpostavljam da tražimo neku vrstu naljepnice koja instalateru omogućuje identifikaciju predmeta. Nešto što bi trebali ukloniti nakon što je instalacija dovršena."
  "Dakle, kažeš da je ova šipka za tuš nedavno postavljena", rekla je Jessica.
  "To je moj zaključak", rekao je Mateo svojim čudnim, preciznim tonom. "Da je bio tamo dovoljno dugo, pomislio bi čovjek da bi ga para iz tuša natjerala da isklizne. Dopusti mi da ti isprintam." Mateo je pritisnuo još nekoliko tipki, pokrećući laserski pisač.
  Dok su čekali, Mateo je natočio šalicu juhe iz termosice. Otvorio je Tupperware posudu, otkrivajući dvije uredno složene hrpe fizioloških otopina. Jessica se pitala je li ikada bio kod kuće.
  "Čuo sam da radiš na tome s kostimima", rekao je Mateo.
  Jessica i Byrne su ponovno izmijenili pogled, ovaj put s grimasom. "Gdje si to čula?" upitala je Jessica.
  "Iz samog odijela", rekao je Mateo. "Bilo je ovdje prije otprilike sat vremena."
  "Specijalni agent Cahill?" upitala je Jessica.
  "To bi bilo odijelo."
  - Što je htio?
  "To je sve. Postavio je mnogo pitanja. Želio je detaljne informacije o toj temi."
  - Jesi li mu ga dao/dala?
  Mateo je izgledao razočarano. "Nisam toliko neprofesionalan, detektive. Rekao sam mu da radim na tome."
  Jessica se morala nasmiješiti. PPD je bio puno. Ponekad joj se sviđalo ovo mjesto i sve u vezi s njim. Ipak, mentalno je podsjetila da skine agenta Opiejevog novog analnog otvora s guzice čim joj se pruži prilika.
  Mateo se nagnuo i izvukao ispis fotografije šipke za tuširanje. Pružio ju je Jessici. "Znam da nije puno, ali je početak, zar ne?"
  Jessica je poljubila Matea u vrh glave. "Odlično ti ide, Mateo."
  "Reci svijetu, Hermana."
  
  Najveća tvrtka za vodoinstalaterske usluge u Philadelphiji bila je Standard Plumbing and Heating na aveniji Germantown, skladište od 50 000 četvornih metara opskrbljeno WC-ima, umivaonicima, kadama, tuševima i gotovo svim zamislivim armaturama. Imali su vrhunske linije poput Porchera, Bertoccija i Cesane. Također su prodavali jeftinije armature, poput onih koje proizvodi Natchez, Inc., tvrtka sa sjedištem, što nije iznenađujuće, u Mississippiju. Standard Plumbing and Heating bio je jedini distributer u Philadelphiji koji je prodavao ove proizvode.
  Ime voditelja prodaje bilo je Hal Hudak.
  "Ovo je NF-5506-L. To je aluminijsko kućište u obliku slova L, promjera jednog inča", rekao je Hudak. Gledao je ispis fotografije snimljene s videovrpce. Sada je bila izrezana tako da je bio vidljiv samo vrh šipke tuša.
  "I Natchez je ovo učinio?" upitala je Jessica.
  "Dobro. Ali to je prilično povoljan uređaj. Ništa posebno." Hudak je bio u kasnim pedesetima, ćelav, nestašan, kao da išta može biti zabavno. Mirisao je na Cinnamon Altoids. Bili su u njegovom uredu zatrpanom papirima s pogledom na kaotično skladište. "Prodajemo puno Natchez opreme saveznoj vladi za FHA stanovanje."
  "Što je s hotelima, motelima?" upitao je Byrne.
  "Naravno", rekao je. "Ali to nećete naći ni u jednom od luksuznih ili srednjih hotela. Čak ni u Motelu 6."
  "Zašto je to tako?"
  "Uglavnom zato što se oprema u tim popularnim povoljnim motelima široko koristi. Korištenje povoljnih rasvjetnih tijela nema smisla s komercijalnog stajališta. Zamjenjivala su se dva puta godišnje."
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki i upitala: "Zašto bi ih onda motel kupio?"
  "Između tebe, mene i operatera centrale, jedini moteli koji mogu instalirati ova svjetla su oni u kojima ljudi obično ne prenoće, ako znaš što mislim."
  Točno su znali što je mislio. "Jeste li išta od ovoga nedavno prodali?" upitala je Jessica.
  "Ovisi što misliš pod 'nedavno'."
  "Tijekom proteklih nekoliko mjeseci."
  "Pusti me da razmislim." Pritisnuo je nekoliko tipki na tipkovnici računala. "Aha. Prije tri tjedna dobio sam malu narudžbu od... Arcel Managementa."
  "Koliko je mala narudžba?"
  "Naručili su dvadeset šipki za tuširanje. Aluminijske u obliku slova L. Baš kao one na tvojoj slici."
  "Je li tvrtka lokalna?"
  "Da."
  "Je li narudžba dostavljena?"
  Khudak se nasmiješio. "Naravno."
  "Što točno radi Arcel Management?"
  Još nekoliko pritisaka tipki. "Oni upravljaju stanovima. Nekoliko motela, mislim."
  "Moteli na sat?" upitala je Jessica.
  "Oženjen sam čovjek, detektive. Morat ću se raspitati."
  Jessica se nasmiješila. "U redu je", rekla je. "Mislim da možemo ovo riješiti."
  "Moja žena vam zahvaljuje."
  "Trebat će nam njihova adresa i broj telefona", rekao je Byrne.
  "Uspjeli ste."
  
  Natrag u Center Cityju, zaustavili su se na Devetoj i Passyunk aveniji i bacili novčić. Glava je predstavljala Pat. Rep, Geno. To je bila glava. Ručak je bio lagan na Devetoj i Passyunk aveniji.
  Kad se Jessica vratila do auta s odreskom od sira, Byrne je zatvorio slušalicu i rekao: "Arcel Management upravlja s četiri stambena kompleksa u sjevernoj Philadelphiji, kao i motelom u ulici Dauphin."
  "Zapadna Philadelphia?"
  Byrne je kimnuo. "Dvorac s jagodama."
  "I zamišljam da je to hotel s pet zvjezdica s europskim spa centrom i terenom za golf s prvenstvom", rekla je Jessica dok je ulazila u auto.
  "Zapravo je to onaj nepoznati motel Rivercrest", rekao je Byrne.
  "Jesu li naručili ove šipke za tuširanje?"
  "Prema riječima vrlo ljubazne gospođice Rochelle Davis s mednim glasom, doista jesu."
  "Je li vrlo ljubazna gospođica Rochelle Davis s mednim glasom doista rekla detektivu Kevinu Byrneu, koji je vjerojatno dovoljno star da joj bude otac, koliko soba ima u motelu Rivercrest?"
  "Jest."
  "Koliko?"
  Byrne je pokrenuo Taurusa i usmjerio ga prema zapadu. "Dvadeset."
  
  
  12
  Seth Goldman sjedio je u elegantnom predvorju Park Hyatta, elegantnog hotela koji se nalazio na gornjim katovima povijesne zgrade Bellevue na uglu ulica Broad i Walnut. Pregledao je popis poziva za taj dan. Ništa previše herojsko. Sastali su se s novinarom Pittsburgh Magazina, napravili kratki intervju i fotografirali te se odmah vratili u Philadelphiju. Trebali su stići na set za sat vremena. Seth je znao da je Ian negdje u hotelu, što je bilo dobro. Iako Seth nikada nije vidio Iana da je propustio poziv, imao je naviku nestajati satima.
  Nešto poslije četiri, Ian je izašao iz dizala u pratnji svoje dadilje Eileen, koja je držala Ianovog šestomjesečnog sina Declana. Ianova supruga Julianna bila je u Barceloni. Ili Firenci. Ili Riju. Bilo je teško pratiti sve.
  Eileen je nadzirala Erin, Ianova voditeljica produkcije.
  Erin Halliwell bila je s Ianom manje od tri godine, ali Seth je odavno odlučio paziti na nju. Čista, sažeta i vrlo učinkovita, nije bila tajna da Erin želi Sethov posao, i da nije bilo činjenice da je spavala s Ianom - time nesvjesno stvarajući stakleni strop za sebe - vjerojatno bi ga i dobila.
  Većina ljudi misli da je produkcijska kuća poput White Lighta zaposlila desetke, možda čak i desetke, stalno zaposlenih. U stvarnosti, bila su samo trojica: Ian, Erin i Seth. To je bilo sve osoblje potrebno dok film nije krenuo u produkciju; tada je počelo pravo zapošljavanje.
  Ian je kratko razgovarao s Erin, koja se okrenula na svojim uglačanim, praktičnim potpeticama, uputila Sethu jednako profinjen osmijeh i vratila se u lift. Zatim je Ian prozreo malog Declana za njegovu pahuljastu crvenu kosu, prešao predvorje i pogledao na jedan od svoja dva sata - onaj koji je pokazivao lokalno vrijeme. Drugi je bio postavljen na losangelesko vrijeme. Matematika nije bila Ianova Whitestoneova jača strana. Imao je nekoliko minuta. Natočio si je kavu i sjeo nasuprot Sethu.
  "Tko je tamo?" upitao je Seth.
  "Vas."
  "U redu", rekao je Seth. "Navedi dva filma u kojima glume dva glumca, a oba su režirali dobitnici Oscara."
  Ian se nasmiješio. Prekrižio je noge i prešao rukom preko brade. "Sve više je izgledao kao četrdesetogodišnji Stanley Kubrick", pomislio je Seth. Duboko usađene oči s nestašnim sjajem. Skupa, ležerna garderoba.
  "U redu", rekao je Ian. Igrali su ovaj kviz s prekidima već gotovo tri godine. Seth još nije uspio zbuniti čovjeka. "Četiri glumca i redatelja dobitnika Oscara. Dva filma."
  "Istina. Ali imajte na umu da su osvojili Oscare za režiju, a ne za glumu."
  "Nakon 1960?"
  Seth ga je samo pogledao. Kao da mu je htio dati nagovještaj. Kao da je Ianu trebao nagovještaj.
  "Četiri različite osobe?" upitao je Jan.
  Još jedan sjaj.
  "U redu, u redu." Ruke gore u znak predaje.
  Pravila su bila sljedeća: osoba koja je postavljala pitanje dala je drugoj osobi pet minuta za odgovor. Ne bi bilo konzultacija s trećim stranama, niti bi bio dopušten pristup internetu. Ako niste mogli odgovoriti na pitanje u roku od pet minuta, morali ste večerati s drugom osobom u restoranu po njezinom izboru.
  "Daj?" upitao je Seth.
  Jan je pogledao na jedan od svojih satova. "Ostale su još tri minute?"
  "Dvije minute i četrdeset sekundi", ispravio ga je Seth.
  Ian je pogledao ukrašeni svodni strop, pretražujući sjećanje. Činilo se kao da ga je Seth konačno pobijedio.
  Deset sekundi prije kraja, Ian je rekao: "Woody Allen i Sydney Pollack u filmu Muževi i žene. Kevin Costner i Clint Eastwood u filmu Savršeni svijet."
  "Kletva."
  Ian se nasmijao. Još je uvijek ciljao tisuću. Ustao je i prebacio torbu preko ramena. "Koji je broj telefona Norme Desmond?"
  Ian je uvijek govorio da se radi o filmu. Većina ljudi je koristila prošlo vrijeme. Za Iana je film uvijek bio trenutak. "Crestview 5-1733", odgovorio je Seth. "Koje je ime Janet Leigh koristila kad je ušla u Bates Motel?"
  "Marie Samuels", rekao je Ian. "Kako se zove Gelsominina sestra?"
  "To je bilo lako", pomisli Seth. Znao je svaki kadar Fellinijeve "La Strade". Prvi put ju je vidio u Monarch Artu kad je imao deset godina. Još uvijek je plakao kad bi pomislio na to. Trebao je samo čuti tužno jaukanje te trube tijekom uvodne špice da bi počeo plakati. "Rosa."
  "Molto bene", rekao je Ian namignuvši. "Vidimo se na setu."
  "Da, maestro."
  
  SETH je zaustavio taksi i krenuo prema Devetoj ulici. Dok su se vozili prema jugu, promatrao je kako se kvartovi mijenjaju: od vreve Center Cityja do prostrane urbane enklave Južne Philadelphije. Seth je morao priznati da je uživao raditi u Philadelphiji, Ianovom rodnom gradu. Unatoč svim zahtjevima da službeno preseli ured White Light Picturesa u Hollywood, Ian se opirao.
  Nekoliko minuta kasnije, naišli su na prve policijske automobile i ulične barikade. Produkcija je bila zatvorena u Devetoj ulici dva bloka u svakom smjeru. Dok je Seth stigao na set, sve je bilo na svom mjestu - svjetla, zvučna oprema, sigurnosna prisutnost potrebna za bilo koje snimanje u velikoj metropoli. Seth je pokazao svoju iskaznicu, zaobišao barikade i prišuljao se Anthonyju. Naručio je cappuccino i izašao na pločnik.
  Sve je funkcioniralo kao sat. Trebali su samo glavni lik, Will Parrish.
  Parrish, zvijezda iznimno uspješne akcijske komedije "Daybreak" na ABC-u iz 1980-ih, bio je na vrhuncu svojevrsnog povratka, svog drugog. Tijekom 1980-ih bio je na naslovnici svakog časopisa, svake TV talk show emisije i u gotovo svakoj reklami za javni prijevoz u svakom većem gradu. Njegov podsmjehujući se, duhoviti lik iz "Daybreaka" nije bio mnogo drugačiji od njegovog vlastitog, a do kraja 1980-ih postao je najplaćeniji glumac na televiziji.
  Zatim je uslijedio akcijski film Kill the Game, koji ga je uzdigao na A-listu, zaradivši gotovo 270 milijuna dolara diljem svijeta. Uslijedila su tri jednako uspješna nastavka. U međuvremenu, Parrish je režirao niz romantičnih komedija i malih drama. Zatim je uslijedio pad popularnosti akcijskih filmova s velikim budžetom, a Parrish se našao bez scenarija. Prošlo je gotovo desetljeće prije nego što ga je Ian Whitestone vratio na mapu.
  U filmu Palača, svom drugom filmu s Whitestoneom, glumio je udovičkog kirurga koji liječi dječaka koji je teško opečen u požaru koji je podmetnula dječakova majka. Parrishov lik, Ben Archer, izvodi transplantaciju kože na dječaku, postupno otkrivajući da je njegov pacijent vidovit i da ga žele uhvatiti zlokobne vladine agencije.
  Pucnjava tog dana bila je logistički relativno jednostavna. Dr. Benjamin Archer izlazi iz restorana u južnoj Philadelphiji i ugleda tajanstvenog muškarca u tamnom odijelu. Slijedi ga.
  Seth je zgrabio svoj cappuccino i stao na ugao. Bili su otprilike pola sata udaljeni od pucnjave.
  Za Setha Goldmana, najbolji dio snimanja na lokaciji (bilo koje vrste, ali posebno urbane) bile su žene. Mlade žene, žene srednjih godina, bogate žene, siromašne žene, kućanice, studentice, zaposlene žene - stajale su s druge strane ograde, očarane glamurom svega toga, hipnotizirane slavnim osobama, poredane poput seksi, mirisnih patki. Galerija. U velikim gradovima, čak su i gradonačelnici vodili ljubav.
  A Seth Goldman je bio daleko od majstora.
  Seth je srknuo kavu, pretvarajući se da se divi učinkovitosti tima. Ono što ga je stvarno pogodilo bila je plavuša koja je stajala s druge strane barikade, odmah iza jednog od policijskih automobila koji su blokirali ulicu.
  Seth joj je prišao. Tiho je govorio u dvosmjerni radio, ne obraćajući se nikome drugome. Želio je privući njezinu pozornost. Približavao se sve bliže i bliže barikadi, sada samo nekoliko metara od žene. Nosio je tamnoplavu jaknu Josepha Abbouda preko bijele polo majice s otvorenim ovratnikom. Zračio je važnošću. Izgledao je dobro.
  "Zdravo", rekla je mlada žena.
  Seth se okrenuo kao da je nije primijetio. Izbliza je bila još ljepša. Nosila je puderasto plavu haljinu i niske bijele cipele. Nosila je nisku bisera i odgovarajuće naušnice. Imala je oko dvadeset pet godina. Kosa joj je zlatno svjetlucala na ljetnom suncu.
  "Zdravo", odgovorio je Seth.
  "Ti s..." Mahnula je rukom prema filmskoj ekipi, svjetlima, kamionu sa zvukom, setu općenito.
  "Produkcija? Da", rekao je Seth. "Ja sam izvršni asistent gospodina Whitestonea."
  Kimnula je glavom, impresionirana. "To je stvarno zanimljivo."
  Seth je pogledao gore-dolje po ulici. "Da, to."
  "Bio sam ovdje i zbog drugog filma."
  "Je li ti se svidio film?" Ribolov, i znao je to.
  "Vrlo." Glas joj se lagano povisio dok je to govorila. "Mislila sam da je Dimensions jedan od najstrašnijih filmova koje sam ikad vidjela."
  "Dopusti mi da te nešto pitam."
  "Fino."
  - I želim da budeš potpuno iskren sa mnom.
  Podigla je ruku u znak zakletve s tri prsta. "Zavjet izviđačica."
  "Jesi li vidio/la da dolazi kraj?"
  "Nimalo", rekla je. "Bila sam potpuno iznenađena."
  Seth se nasmiješio. "Rekao si pravu stvar. Jesi li siguran da nisi iz Hollywooda?"
  "Pa, istina je. Moj dečko je cijelo vrijeme rekao da je to znao, ali mu nisam vjerovala."
  Seth se dramatično namrštio. "Prijatelju?"
  Mlada žena se nasmijala. "Bivši dečko."
  Seth se nasmiješio na vijesti. Sve je išlo tako dobro. Otvorio je usta kao da će nešto reći, ali se onda predomislio. Barem je to bila scena koju je odigravao. Uspjelo je.
  "Što je ovo?" upitala je, prateći udicu.
  Seth je odmahnuo glavom. "Htio sam nešto reći, ali bolje da ne."
  Lagano je nagnula glavu i počela se šminkati. Točno na znak. "Što si htjela reći?"
  "Mislit ćeš da sam previše uporan."
  Nasmiješila se. "Iz Južne Philadelphije sam. Mislim da mogu to podnijeti."
  Seth ju je uhvatio za ruku. Nije se ukočila niti odmaknula. I to je bio dobar znak. Pogledao ju je u oči i rekao:
  "Imaš jako lijepu kožu."
  
  
  13
  Motel Rivercrest bio je oronula zgrada s dvadeset stambenih jedinica na uglu Trideset treće i Dauphin ulice u zapadnoj Philadelphiji, samo nekoliko blokova od rijeke Schuylkill. Motel je bio jednokatnica u obliku slova L s parkiralištem zaraslim u korov i dva neispravna automata za sodu s obje strane uredskih vrata. Na parkiralištu je bilo pet automobila, od kojih su dva bila na blokovima.
  Voditelj motela Rivercrest bio je čovjek po imenu Carl Stott. Stott je bio u pedesetima, kasni dolazak iz Alabame, s vlažnim usnama alkoholičara, bezobličnim obrazima i parom tamnoplavih tetovaža na podlakticama. Živio je u sklopu motela, u jednoj od soba.
  Jessica je vodila intervju. Byrne je lebdio i zurio. Prethodno su razradili ovu dinamiku.
  Terry Cahill stigao je oko pola pet. Ostao je na parkiralištu, promatrao, bilježio i šetao po okolici.
  "Mislim da su ove šipke za tuš postavljene prije dva tjedna", rekao je Stott, paleći cigaretu, ruke su mu se lagano tresle. Bili su u malom, oronulom uredu motela. Mirisalo je na toplu salamu. Na zidovima su visjeli posteri nekih od najvažnijih znamenitosti Philadelphije - Independence Hall, Penn's Landing, Logan Square, Muzej umjetnosti - kao da su klijenti koji su posjećivali motel Rivercrest bili turisti. Jessica je primijetila da je netko naslikao minijaturu Rockyja Balboe na stepenicama Muzeja umjetnosti.
  Jessica je također primijetila da Carl Stott već ima dogorjelu cigaretu u pepeljari na pultu.
  "Već imaš jednu", rekla je Jessica.
  "Oprosti?"
  "Već imaš jednu zapaljenu", ponovi Jessica, pokazujući na pepeljaru.
  "Isuse", rekao je. Bacio je stari.
  "Malo nervozan?" upitao je Byrne.
  "Pa, da", rekao je Stott.
  "Zašto je to tako?"
  "Šališ se? Ti si iz odjela za ubojstva. Ubojstvo me čini nervoznim."
  - Jeste li nedavno koga ubili?
  Stottovo se lice iskrivilo. "Što? Ne."
  "Onda se nemaš oko čega brinuti", rekao je Byrne.
  Ionako bi provjerili Stotta, ali Jessica je to zapisala u bilježnicu. Stott je odslužio kaznu, bila je sigurna u to. Pokazala je čovjeku fotografiju kupaonice.
  "Možete li mi reći je li ova fotografija ovdje snimljena?" upitala je.
  Stott je bacio pogled na fotografiju. "Doista izgleda kao naša."
  "Možete li mi reći koja je ovo soba?"
  Stott je frknuo. "Misliš da je ovo predsjednički apartman?"
  "Žao mi je?"
  Pokazao je na oronuli ured. "Izgleda li ti ovo kao Crowne Plaza?"
  "Gospodine Stott, imam nešto za vas", rekao je Byrne, naginjući se preko pulta. Bio je samo nekoliko centimetara od Stottovog lica, a njegov granitni pogled držao je čovjeka na mjestu.
  "Što je ovo?"
  "Gubiš živce, inače ćemo ovo mjesto zatvoriti na sljedeća dva tjedna dok ne provjerimo svaku pločicu, svaku ladicu, svaku prekidačku ploču. Također ćemo zabilježiti registarsku tablicu svakog automobila koji uđe na ovo parkiralište."
  "Slažeš se?"
  "Vjeruj mi. I dobar, uz to. Jer te upravo sada moj partner želi odvesti u Roundhouse i smjestiti u pritvorsku ćeliju", rekao je Byrne.
  Još jedan smijeh, ali ovaj put manje podrugljiv. "Što je, dobar policajac, loš policajac?"
  "Ne, to je loš policajac, još gori policajac. To je jedini izbor koji ćeš imati."
  Stott je trenutak zurio u pod, polako se naslanjajući, oslobađajući se Byrneove orbite. "Oprostite, samo sam malo..."
  "Živčani."
  "Da."
  "Tako ste rekli. Vratimo se sada na pitanje detektiva Balzana."
  Stott je duboko udahnuo, a zatim je svježi zrak zamijenio povlačenjem cigarete koje mu je potreslo pluća. Ponovno je pogledao fotografiju. "Pa, ne mogu vam točno reći koja je to soba, ali sudeći po rasporedu soba, rekao bih da je to soba s parnim brojem."
  "Zašto je to tako?"
  "Jer se ovdje zahodi nalaze jedan iza drugoga. Da je ovo soba s neparnim brojem, kupaonica bi bila s druge strane."
  "Možete li to uopće suziti?" upitao je Byrne.
  "Kad se ljudi prijave, znate, na nekoliko sati, pokušavamo im dati brojeve od pet do deset."
  "Zašto je to tako?"
  "Jer su s druge strane zgrade od ulice. Ljudi često vole da bude neupadljivo."
  "Dakle, ako je soba na ovoj slici jedna od tih, onda će ih biti šest, osam ili deset."
  Stott je pogledao u vodom natopljeni strop. U glavi je ozbiljno programirao. Bilo je očito da Carl Stott ima problema s matematikom. Pogledao je natrag Byrnea. "Aha."
  "Sjećate li se ikakvih problema s vašim gostima u ovim sobama u proteklih nekoliko tjedana?"
  "Problemi?"
  "Bilo što neobično. Svađe, neslaganja, bilo kakvo glasno ponašanje."
  "Vjerovali ili ne, to je relativno mirno mjesto", rekao je Stott.
  "Je li koja od ovih soba sada zauzeta?"
  Stott je pogledao ploču od pluta s ključevima. "Ne."
  - Trebat će nam ključevi za šest, osam i deset.
  "Naravno", rekao je Stott, skidajući ključeve s ploče. Pružio ih je Byrneu. "Smijem li pitati u čemu je problem?"
  "Imamo razloga vjerovati da je u posljednja dva tjedna u jednoj od vaših motelskih soba počinjen ozbiljan zločin", rekla je Jessica.
  Dok su detektivi stigli do vrata, Carl Stott je već zapalio još jednu cigaretu.
  
  SOBA BROJ ŠEST bila je skučen, pljesniv prostor: udubljeni bračni krevet sa slomljenim okvirom, rasparani laminatni noćni ormarići, zamrljani sjenila za lampe i ispucali zidovi od žbuke. Jessica je primijetila prsten mrvica na podu oko malog stola kraj prozora. Istrošeni, prljavi tepih boje zobene kaše bio je pljesniv i vlažan.
  Jessica i Byrne navukli su par lateks rukavica. Pregledali su okvire vrata, kvake i prekidače za svjetlo tražeći vidljive tragove krvi. S obzirom na količinu krvi prolivene tijekom ubojstva na snimci, vjerojatnost prskanja i mrlja po cijeloj motelskoj sobi bila je velika. Nisu pronašli ništa. To jest, ništa vidljivo golim okom.
  Ušle su u kupaonicu i upalile svjetlo. Nekoliko sekundi kasnije, fluorescentno svjetlo iznad ogledala oživjelo je, ispuštajući glasno zujanje. Na trenutak se Jessici prevrnuo želudac. Soba je bila identična kupaonici iz filma "Psiho".
  Byrne, koji je imao šest ili tri godine, relativno je lako provirio u vrh šipke tuša. "Ovdje nema ništa", rekao je.
  Pregledali su malu kupaonicu: podigli su dasku WC školjke, prošli prstom u rukavici preko odvoda u kadi i umivaoniku, provjerili fuge oko kade, pa čak i nabore zavjese za tuširanje. Nije bilo krvi.
  Ponovili su postupak u osmoj sobi sa sličnim rezultatima.
  Kad su ušli u sobu 10, znali su. Nije bilo ništa očito u vezi s tim, niti išta što bi većina ljudi primijetila. To su bili iskusni policajci. Zlo je ušlo ovdje, a zloba im je praktički šaptala.
  Jessica je upalila svjetlo u kupaonici. Ova kupaonica je nedavno bila očišćena. Sve je imalo lagani film, tanki sloj pijeska, ostatak od previše deterdženta i premalo vode za ispiranje. Ovaj premaz nije pronađen u druge dvije kupaonice.
  Byrne je provjerio vrh šipke tuša.
  "Bingo", rekao je. "Imamo trag."
  Pokazao je fotografiju snimljenu s videa. Bila je identična.
  Jessica je pratila liniju pogleda s vrha šipke za tuširanje. Na zidu gdje bi bila postavljena kamera nalazio se ispušni ventilator, postavljen samo nekoliko centimetara od stropa.
  Zgrabila je stolicu iz druge sobe, odvukla je u kupaonicu i stala na nju. Ispušni ventilator bio je očito oštećen. Dio emajlirane boje otpao je s dva vijka koji su ga držali na mjestu. Ispostavilo se da je rešetka nedavno uklonjena i vraćena na mjesto.
  Jessicino srce je počelo kucati posebnim ritmom. Nije bilo drugog takvog osjećaja u provedbi zakona.
  
  TERRY CAHILL JE STAJAO PORED SVOG AUTOMOBILA NA ZABAVI U MOTELIMA RIVERCREST I RAZGOVARAO NA TELEFON. Detektiv Nick Palladino, koji je sada bio dodijeljen slučaju, počeo je obilaziti nekoliko obližnjih tvrtki, čekajući dolazak tima na mjesto zločina. Palladino je bio u četrdesetima, zgodan, Talijan stare škole iz južne Philadelphije. Božićna svjetla neposredno prije Valentinova. Također je bio jedan od najboljih detektiva u jedinici.
  "Moramo razgovarati", rekla je Jessica, približavajući se Cahillu. Primijetila je da iako je stajao direktno na suncu i temperatura je trebala biti oko dvadeset stupnjeva, nosio je čvrsto vezanu jaknu i na licu mu nije bilo ni kapi znoja. Jessica je bila spremna zaroniti u najbliži bazen. Odjeća joj je bila ljepljiva od znoja.
  "Morat ću te kasnije nazvati", rekao je Cahill u telefon. Sklopio ga je i okrenuo se prema Jessici. "Naravno. Kako si?"
  - Želiš li mi reći što se ovdje događa?
  "Nisam siguran što misliš."
  "Koliko sam shvatio, bili ste ovdje kako biste promatrali i davali preporuke uredu."
  "To je istina", rekao je Cahill.
  "Zašto ste onda bili u AV odjelu prije nego što smo obaviješteni o snimci?"
  Cahill je na trenutak pogledao u tlo, posramljen i zatečen. "Oduvijek sam bio pomalo video štreber", rekao je. "Čuo sam da imaš stvarno dobar AV modul i htio sam se sam uvjeriti."
  "Bila bih vam zahvalna ako biste ove stvari mogli razjasniti sa mnom ili detektivom Byrneom u budućnosti", rekla je Jessica, već osjećajući kako ljutnja počinje jenjavati.
  "Potpuno ste u pravu. Ovo se više neće dogoditi."
  Zaista je mrzila kad su ljudi to radili. Bila je spremna skočiti mu na glavu, ali on joj je odmah oduzeo vjetar iz jedara. "Bila bih ti zahvalna", ponovila je.
  Cahill je promotrio okolinu, puštajući da njegove psovke izblijede. Sunce je bilo visoko, vruće i nemilosrdno. Prije nego što je trenutak postao neugodan, mahnuo je rukom prema motelu. "Ovo je stvarno dobar slučaj, detektive Balzano."
  Bože, savezni agenti su tako arogantni, pomislila je Jessica. Nije joj trebao da joj to kaže. Proboj je došao zahvaljujući Mateovom dobrom radu sa snimkom, i jednostavno su krenuli dalje. S druge strane, možda je Cahill samo pokušavao biti ljubazan. Pogledala je njegovo ozbiljno lice i pomislila: "Smiri se, Jess."
  "Hvala vam", rekla je. I ostavila je sve kako je bilo.
  "Jesi li ikada razmišljao o karijeri u birou?" upitao je.
  Htjela mu je reći da će to biti njezin drugi izbor, odmah nakon što bude vozačica monster trucka. Osim toga, otac bi je ubio. "Jako sam sretna gdje jesam", rekla je.
  Cahill je kimnuo. Zazvonio mu je mobitel. Podigao je prst i javio se. "Cahill. Da, bok." Pogledao je na sat. "Deset minuta." Sklopio je telefon. "Moram trčati."
  "Istraga je u tijeku", pomislila je Jessica. "Dakle, imamo dogovor?"
  "Apsolutno", rekao je Cahill.
  "Fino."
  Cahill se popeo u svoj automobil sa stražnjim pogonom, stavio pilotske sunčane naočale, zadovoljno joj se nasmiješio i, poštujući sve prometne propise - državne i lokalne - izašao na ulicu Dauphine.
  
  Dok su Jessica i Byrne gledali kako ekipa za istraživanje mjesta zločina istovaruje svoju opremu, Jessica je pomislila na popularnu TV emisiju "Bez traga". Istražitelji mjesta zločina voljeli su taj izraz. Uvijek je postojao trag. Policajci CSU-a živjeli su po ideji da se ništa nikada ne može istinski izgubiti. Spalite to, obrišite, izbijelite, zakopajte, obrišite, isjeckajte. Pronašli bi nešto.
  Danas su, uz ostale standardne postupke na mjestu zločina, planirali provesti test luminolom u kupaonici broj deset. Luminol je kemikalija koja otkriva tragove krvi izazivajući reakciju emitiranja svjetlosti s hemoglobinom, elementom koji prenosi kisik u krvi. Ako su prisutni tragovi krvi, luminol bi, kada se promatra pod crnim svjetlom, izazvao kemiluminiscenciju - isti fenomen koji uzrokuje sjaj krijesnica.
  Ubrzo nakon što je kupaonica očišćena od otisaka prstiju i fotografija, policajac forenzičara počeo je prskati tekućinu po pločicama oko kade. Osim ako se soba više puta ne ispere vrelom vodom i izbjeljivačem, mrlje od krvi bi ostale. Kad je policajac završio, uključio je UV lučnu lampu.
  "Svjetlo", rekao je.
  Jessica je ugasila svjetlo u kupaonici i zatvorila vrata. Policajac SBU-a upalio je zamračeno svjetlo.
  U trenu su dobili odgovor. Nije bilo tragova krvi na podu, zidovima, zavjesi za tuširanje ili pločicama, niti najmanje vidljive mrlje.
  bilo je krvi.
  Pronašli su mjesto ubojstva.
  
  "Trebat će nam zapisi iz ove sobe za posljednja dva tjedna", rekao je Byrne. Vratili su se u ured motela i iz raznih razloga (ne najmanje važnog od kojih je bio taj što je njegov nekada tihi ilegalni posao sada bio dom dvanaest članova PPD-a), Carl Stott se obilno znojio. Malu, skučenu sobu ispunjavao je oštar miris majmunske kućice.
  Stott je pogledao u pod, a zatim ponovno gore. Izgledao je kao da će razočarati ove vrlo zastrašujuće policajce, i od same pomisli kao da mu je muka. Još znoja. "Pa, mi zapravo ne vodimo detaljne evidencije, ako znate što mislim. Devedeset posto ljudi koji potpisuju registar prezivaju se Smith, Jones ili Johnson."
  "Jesu li sve uplate najamnine zabilježene?" upitao je Byrne.
  "Što? Što misliš?"
  "Mislim, dopuštate li ponekad prijateljima ili poznanicima da koriste ove sobe bez ikakvog obračuna?"
  Stott je izgledao šokirano. Istražitelji mjesta zločina pregledali su bravu na vratima sobe 10 i utvrdili da nije nedavno provaljena ili dirana. Svatko tko je nedavno ušao u tu sobu koristio je ključ.
  "Naravno da ne", rekao je Stott, ogorčen sugestijom da bi mogao biti kriv za sitnu krađu.
  "Morat ćemo vidjeti vaše račune s kreditne kartice", rekao je Byrne.
  Kimnuo je. "Naravno. Nema problema. Ali kao što biste i očekivali, uglavnom se radi o poslu s gotovinom."
  "Sjećaš li se da si unajmio ove sobe?" upitao je Byrne.
  Stott je prešao rukom preko lica. Očito je bilo vrijeme za Millera. "Svi mi izgledaju isto. I imam mali problem s pićem, u redu? Nisam ponosan na to, ali imam. Do deset sati već sam pijan."
  "Željeli bismo da sutra dođeš u Roundhouse", rekla je Jessica. Pružila je Stottu posjetnicu. Stott ju je uzeo, ramena su mu se pognula.
  Policajci.
  Jessica je nacrtala vremensku crtu u svojoj bilježnici sprijeda. "Mislim da smo suzili na deset dana. Ove šipke za tuširanje postavljene su prije dva tjedna, što znači da je između Isaiaha Crandallovog vraćanja Psycha u The Reel Deal i Adama Kaslova koji ju je iznajmio, naš izvođač uzeo vrpcu s police, iznajmio ovu motelsku sobu, počinio zločin i vratio je na policu."
  Byrne je kimnuo u znak slaganja.
  U sljedećih nekoliko dana moći će dodatno suziti svoj slučaj na temelju rezultata krvnih pretraga. U međuvremenu će početi s bazom podataka nestalih osoba i provjeriti odgovara li netko na videu općem opisu žrtve, nekoga tko nije viđen tjedan dana.
  Prije nego što se vratila u Roundhouse, Jessica se okrenula i pogledala vrata Sobe Deset.
  Na ovom je mjestu ubijena mlada žena, a zločin koji bi mogao proći nezapaženo tjednima, ili možda mjesecima, da su im izračuni bili točni, dogodio se za samo tjedan ili dva.
  Luđak koji je ovo učinio vjerojatno je mislio da ima dobar trag o nekim glupim starim policajcima.
  Bio je u krivu.
  Počela je potjera.
  
  
  14
  U sjajnom filmu noiru Billyja Wildera "Dvostruka odšteta", temeljenom na romanu Jamesa M. Caina, postoji trenutak kada Phyllis, koju glumi Barbara Stanwyck, gleda Waltera, kojeg glumi Fred MacMurray. Tada Phyllisin suprug nesvjesno potpisuje obrazac osiguranja, zapečaćujući svoju sudbinu. Njegova prerana smrt, na određeni način, sada će donijeti isplatu osiguranja dvostruko veću od uobičajene. Dvostruku odštetu.
  Nema sjajne glazbene podloge, nema dijaloga. Samo pogled. Phyllis gleda Waltera s tajnim znanjem - i ne malom dozom seksualne napetosti - i shvaćaju da su upravo prešli granicu. Došli su do točke bez povratka, do točke u kojoj će postati ubojice.
  Ja sam ubojica.
  Sada se to ne može poreći niti izbjeći. Bez obzira koliko dugo živim ili što radim s ostatkom svog života, ovo će biti moj epitaf.
  Ja sam Francis Dolarhyde. Ja sam Cody Jarrett. Ja sam Michael Corleone.
  I imam puno toga za napraviti.
  Hoće li me itko od njih vidjeti kako dolazim?
  Možda.
  Oni koji priznaju krivnju, ali odbijaju pokajati, mogu osjetiti moj dolazak poput ledenog daha na potiljku. I zbog toga moram biti oprezan. Zbog toga se moram kretati gradom poput duha. Grad bi mogao pomisliti da je ono što radim slučajno. Uopće nije.
  "Ovdje je", kaže ona.
  Usporavam auto.
  "Unutra je malo kaos", dodaje.
  "O, ne bih se brinuo oko toga", kažem, dobro znajući da će stvari uskoro postati još gore. "Trebao bi provjeriti moj stan."
  Smiješi se dok se zaustavljamo pred njezinom kućom. Osvrćem se oko sebe. Nitko ne gleda.
  "Pa, evo nas", kaže ona. "Spremni?"
  Uzvraćam osmijeh, gasim motor i dodirujem torbu na sjedalu. Kamera je unutra, baterije su napunjene.
  Spreman.
  
  
  15
  "HEJ, ZGODNI."
  Byrne je brzo udahnuo, pribrao se i okrenuo se. Prošlo je puno vremena otkako ju je vidio i želio je da mu lice odražava toplinu i naklonost koju je istinski osjećao prema njoj, a ne šok i iznenađenje koje je većina ljudi izražavala.
  Kad je Victoria Lindstrom stigla u Philadelphiju iz Meadvillea, gradića u sjeverozapadnoj Pennsylvaniji, bila je zapanjujuća sedamnaestogodišnja ljepotica. Poput mnogih lijepih djevojaka koje su krenule na to putovanje, njezin je tadašnji san bio postati model i živjeti američki san. Kao i mnogima od tih djevojaka, taj se san brzo upropastio, pretvorivši se umjesto toga u mračnu noćnu moru gradskog uličnog života. Ulice su Victoriju upoznale s okrutnim čovjekom koji joj je gotovo uništio život - čovjekom po imenu Julian Matisse.
  Za mladu ženu poput Victorije, Matisse je posjedovao određeni šarm emajla. Kad je odbila njegova ponovljena udvaranja, jedne ju je večeri pratio kući do dvosobnog stana u Market Streetu koji je dijelila sa svojom rođakinjom Irinom. Matisse ju je povremeno proganjao nekoliko tjedana.
  A onda je jedne noći napao.
  Julian Matisse je zarezao Viktorijino lice rezačem za kutije, pretvorivši njezino savršeno meso u grubu topografiju zjapećih rana. Byrne je vidio fotografije mjesta zločina. Količina krvi bila je zapanjujuća.
  Nakon što je provela gotovo mjesec dana u bolnici, s licem još uvijek previjenim, hrabro je svjedočila protiv Juliana Matissea. Dobio je kaznu od deset do petnaest godina zatvora.
  Sustav je bio ono što je bio i jest. Matisse je pušten nakon četrdeset mjeseci. Njegovo sumorno djelo trajalo je mnogo dulje.
  Byrne ju je prvi put upoznao kad je bila tinejdžerica, neposredno prije nego što je upoznala Matissea; jednom ju je vidio kako doslovno zaustavlja promet na Broad Streetu. Sa svojim srebrnim očima, gavranovo crnom kosom i blistavom kožom, Victoria Lindstrom nekoć je bila zapanjujuće lijepa mlada žena. Još uvijek je bila tu, samo kad biste mogli preći preko užasa. Kevin Byrne je otkrio da može. Većina muškaraca nije mogla.
  Byrne se s mukom podigao na noge, napola držeći štap, bol mu je prostrujala tijelom. Victoria mu je nježno stavila ruku na rame, nagnula se i poljubila ga u obraz. Naslonila ga je na stolac. Pustio ju je. Nakratko ga je Viktorijin parfem ispunio snažnom mješavinom želje i nostalgije. Vratio ga je na njihov prvi susret. Oboje su tada bili tako mladi, a život još nije imao vremena odapeti svoje strijele.
  Sada su bili u odjelu s hranom na drugom katu Liberty Placea, poslovno-trgovačkog kompleksa na uglu Petnaeste i Chestnut ulice. Byrneov obilazak službeno je završio u šest sati. Htio je provesti još nekoliko sati prateći krvne dokaze u motelu Rivercrest, ali Ike Buchanan mu je naredio da ne bude na dužnosti.
  Victoria se uspravila. Nosila je uske izblijedjele traperice i svilenu bluzu boje fuksije. Iako su joj vrijeme i plima stvorili nekoliko finih bora oko očiju, nisu umanjili njezinu figuru. Izgledala je jednako u formi i seksi kao i prvi put kad su se sreli.
  "Čitala sam o vama u novinama", rekla je otvarajući kavu. "Jako mi je žao kad sam čula za vaše probleme."
  "Hvala", odgovorio je Byrne. Toliko je puta to čuo u posljednjih nekoliko mjeseci. Prestao je reagirati na to. Svi koje je poznavao - pa, svi - koristili su različite izraze za to. Nevolje, incidenti, događaji, sukobi. Bio je upucan u glavu. To je bila stvarnost. Pretpostavljao je da bi većini ljudi bilo teško reći: "Hej, čuo sam da si upucan u glavu." Jesi li dobro?
  "Htjela sam... stupiti u kontakt", dodala je.
  Byrne je to također čuo, mnogo puta. Razumio je. Život je išao dalje. "Kako si, Tori?"
  Mahala je rukama. Nije loše, nije dobro.
  Byrne je čuo hihotanje i podrugljiv smijeh u blizini. Okrenuo se i ugledao nekoliko tinejdžera kako sjede nekoliko stolova dalje, imitatori vatrometa, bijela predgrađanska djeca u standardnoj vrećastoj hip-hop odjeći. Stalno su se osvrtali, lica im je bila maskirana od užasa. Možda je Byrneov štap značio da misle da ne predstavlja prijetnju. Bili su u krivu.
  "Odmah se vraćam", rekao je Byrne. Počeo je ustajati, ali Victoria mu je stavila ruku na rame.
  "U redu je", rekla je.
  "Ne, to nije istina."
  "Molim te", rekla je. "Kad bih se svaki put uzrujala..."
  Byrne se potpuno okrenuo na stolici i zurio u pankere. Zadržali su njegov pogled nekoliko sekundi, ali nisu se mogli mjeriti s hladnom zelenom vatrom u njegovim očima. Ništa osim najstrašnijih od najstrašnijih slučajeva. Nekoliko sekundi kasnije, činilo se da shvaćaju mudrost odlaska. Byrne ih je promatrao kako hodaju uz odjel s hranom, a zatim uz pokretne stepenice. Nisu imali hrabrosti ni za posljednji udarac. Byrne se okrenuo prema Victoriji. Ugledao ju je kako mu se smiješi. "Što?"
  "Nisi se promijenio", rekla je. "Nimalo."
  "Oh, promijenio sam se." Byrne je pokazao na svoj štap. Čak je i taj jednostavan pokret donio mač agonije.
  "Ne. Još si uvijek galantan."
  Byrne se nasmijao. "U životu su me mnogo čemu nazivali. Nikad galantnim. Niti jednom."
  "Istina je. Sjećaš li se kako smo se upoznali?"
  "Osjećam se kao da je jučer bilo", pomislio je Byrne. Radio je u središnjem uredu kad su primili poziv u kojem se tražio nalog za pretres salona za masažu u Center Cityju.
  Te večeri, kad su okupili djevojke, Victoria je sišla niz stepenice u prednju sobu kuće u nizu u plavom svilenom kimonu. Došao je do daha, kao i svi ostali muškarci u sobi.
  Detektiv - mali derište slatkog lica, loših zuba i lošeg zadaha - uputio je pogrdnu primjedbu o Victoriji. Iako bi mu bilo teško objasniti zašto je, tada ili čak i sada, Byrne tako snažno pritisnuo čovjeka uza zid da se suha ploča urušila. Byrne se nije mogao sjetiti detektivovog imena, ali lako se mogao sjetiti boje Victorijinog sjenila tog dana.
  Sad se savjetovala s bjeguncima. Sad je razgovarala s djevojkama koje su bile na njezinom mjestu prije petnaest godina.
  Victoria je pogledala kroz prozor. Sunčeva svjetlost obasjala je mrežu ožiljaka na njezinu licu u bareljefu. Bože moj, pomislio je Byrne. Bol koju je morala pretrpjeti. U njemu se počeo stvarati duboki bijes zbog okrutnosti onoga što je Julian Matisse učinio ovoj ženi. Opet. Borio se protiv toga.
  "Voljela bih da to mogu vidjeti", rekla je Victoria, a ton joj je sada bio odsutan, ispunjen poznatom melankolijom, tugom s kojom je živjela godinama.
  "Što misliš?"
  Victoria je slegnula ramenima i srknula kavu. "Volio bih da to mogu vidjeti iznutra."
  Byrne je imao osjećaj da zna o čemu govori. Činilo se kao da mu je htjela reći. Upitao je: "Što pogledati?"
  "Sve." Izvadila je cigaretu, zastala i smotala je među dugim, vitkim prstima. Ovdje se ne smije pušiti. Trebala joj je pomoć. "Svaki dan se probudim u rupi, znaš? Dubokoj crnoj rupi. Ako imam stvarno dobar dan, gotovo sam na nuli. Doći do površine. Ako imam sjajan dan? Možda ću čak vidjeti malo sunčeve svjetlosti. Osjetiti miris cvijeta. Čuti dječji smijeh."
  "Ali ako imam loš dan - a većina dana je takva - pa, onda bih to volio da ljudi vide."
  Byrne nije znao što bi rekao. U životu je imao napadaje depresije, ali ništa slično onome što je Victoria upravo opisala. Pružio je ruku i dodirnuo je. Na trenutak je pogledala kroz prozor, a zatim nastavila.
  "Moja majka je bila prekrasna, znaš", rekla je. "Još uvijek je i danas."
  "I ti si", rekao je Byrne.
  Osvrnula se i namrštila. Međutim, ispod grimase skrivalo se blago rumenilo. Ipak je uspjelo dodati boju njezinom licu. To je bilo dobro.
  "Pun si sranja. Ali volim te zbog toga."
  "Ozbiljan sam."
  Mahnula je rukom ispred lica. "Ne znaš kako je to, Kevin."
  "Da."
  Victoria ga je pogledala, dajući mu riječ. Živjela je u svijetu grupne terapije, gdje je svatko pričao svoju priču.
  Byrne je pokušao srediti misli. Zaista nije bio spreman za ovo. "Nakon što sam upucan, mogao sam razmišljati samo o jednoj stvari. Ne o tome hoću li se vratiti na posao. Ne o tome hoću li moći ponovno izaći van. Ili uopće hoću li uopće htjeti ponovno izaći van. Sve o čemu sam mogao razmišljati bila je Colleen."
  "Tvoja kći?"
  "Da."
  "Što je s njom?"
  "Stalno sam se pitao hoće li me ikada više gledati na isti način. Mislim, cijeli njezin život sam bio tip koji se brinuo za nju, zar ne? Onaj veliki, snažan tip. Tata. Tata policajac. Smrtno me plašilo što me vidi tako malog. Što me vidi smanjenog."
  "Nakon što sam se probudio iz kome, došla je sama u bolnicu. Moja žena nije bila s njom. Ležim u krevetu, većina kose mi je obrijana, težak sam dvadeset kilograma i polako slabim od lijekova protiv bolova. Podignem pogled i vidim je kako stoji u podnožju mog kreveta. Gledam joj u lice i vidim ga."
  "Što gledaš?"
  Byrne je slegnuo ramenima, tražeći pravu riječ. Ubrzo ju je pronašao. "Sažaljenje", rekao je. "Prvi put u životu vidio sam sažaljenje u očima svoje djevojčice. Mislim, bilo je i ljubavi i poštovanja. Ali u tom pogledu bilo je sažaljenja i to mi je slomilo srce. Palo mi je na pamet da u tom trenutku, ako je u nevolji, ako me treba, ne mogu ništa učiniti." Byrne je pogledao svoj štap. "Nisam danas u najboljoj formi."
  "Vratit ćeš se. Bolji nego ikad."
  "Ne", rekao je Byrne. "Mislim da ne."
  "Muškarci poput tebe se uvijek vraćaju."
  Sad je na Byrneu bio red da se osvrne na boju kože. Mučio se s tim. "Sviđam li se muškarcima?"
  "Da, ti si velika osoba, ali to nije ono što te čini jakim. Ono što te čini jakim je iznutra."
  "Da, pa..." Byrne je pustio da se emocije slegnu. Popio je kavu, znajući da je vrijeme. Nije bilo načina da uljepša ono što joj je htio reći. Otvorio je usta i jednostavno rekao: "Otišao je."
  Victoria ga je na trenutak pogledala. Byrne nije trebao objašnjavati niti reći išta drugo. Nije bilo potrebe da ga identificira.
  "Izađi van", rekla je.
  "Da."
  Victoria je kimnula, uzimajući to u obzir. "Kako?"
  "Njegova osuda je predmet žalbe. Tužiteljstvo vjeruje da možda imaju dokaze da je osuđen za ubojstvo Marygrace Devlin." Byrne je nastavio, govoreći joj sve što je znao o navodno podmetnutim dokazima. Victoria se dobro sjećala Jimmyja Purifyja.
  Prošla je rukom kroz kosu, ruke su joj se lagano tresle. Nakon sekunde ili dvije, pribrala se. "Smiješno je. Više ga se ne bojim. Mislim, kad me napao, mislila sam da imam toliko toga za izgubiti. Svoj izgled, svoj... život, kakav je bio. Dugo sam imala noćne more o njemu. Ali sada..."
  Victoria je slegnula ramenima i počela se igrati sa šalicom kave. Izgledala je golo, ranjivo. Ali u stvarnosti, bila je žilavija od njega. Bi li mogao hodati ulicom s izrezanim licem poput njezina, uzdignute glave? Ne. Vjerojatno ne.
  "Učinit će to opet", rekao je Byrne.
  "Kako znaš?"
  "Samo to radim."
  Viktorija je kimnula.
  Byrne je rekao: "Želim ga zaustaviti."
  Nekako se svijet nije prestao vrtjeti kad je izgovorio te riječi, nebo nije postalo zlokobno sivo, oblaci se nisu rascijepili.
  Victoria je znala o čemu govori. Nagnula se i snizila glas. "Kako?"
  "Pa, prvo ga moram pronaći. Vjerojatno će se vratiti svojoj staroj ekipi, porno fanaticima i S&M tipovima." Byrne je shvatio da je to možda zvučalo grubo. Victoria je došla iz te sredine. Možda je osjećala da je osuđuje. Srećom, nije.
  "Pomoći ću ti."
  "Ne mogu te tražiti da to učiniš, Tori. To nije razlog..."
  Victoria je podigla ruku i zaustavila ga. "U Meadvilleu je moja švedska baka imala izreku: 'Jaja ne mogu naučiti kokoš.' U redu? Ovo je moj svijet. Pomoći ću ti."
  Byrneove irske bake također su imale svoju mudrost. Nitko to nije osporio. Još uvijek sjedeći, pružio je ruku i podigao Victoriju. Zagrlili su se.
  "Počinjemo večeras", rekla je Victoria. "Nazvat ću te za sat vremena."
  Stavila je svoje ogromne sunčane naočale. Leće su joj prekrivale trećinu lica. Ustala je od stola, dodirnula ga po obrazu i otišla.
  Gledao ju je kako odlazi - glatki, seksi metronom njezinih koraka. Okrenula se, mahnula, poslala poljubac i nestala niz pokretne stepenice. "Još uvijek je u nesvijesti", pomislio je Byrne. Poželio joj je sreću za koju je znao da je nikada neće pronaći.
  Ustao je. Bol u nogama i leđima bila je od vatrenog šrapnela. Parkirao je više od bloka dalje i sada se udaljenost činila ogromnom. Polako je hodao uz restoran, oslanjajući se na štap, niz pokretne stepenice i kroz predvorje.
  Melanie Devlin. Victoria Lindstrom. Dvije žene, pune tuge, ljutnje i straha, čiji su nekoć sretni životi doživjeli brodolom na mračnim plićacima jednog monstruoznog muškarca.
  Julian Matisse.
  Byrne je sada znao da se ono što je započelo kao misija očistiti ime Jimmyja Purifyja pretvorilo u nešto drugo.
  Stojeći na uglu Sedamnaeste i Chestnuta, okružen vrtlogom vruće filadelfijske ljetne večeri, Byrne je u srcu znao da ako ništa ne učini s onim što mu je preostalo u životu, ako ne pronađe višu svrhu, želi biti siguran u jedno: Julian Matisse neće živjeti da nanese više boli drugom ljudskom biću.
  OceanofPDF.com
  16
  Talijanska tržnica protezala se oko tri bloka duž Devete ulice u južnoj Philadelphiji, otprilike između ulica Wharton i Fitzwater, i bila je dom neke od najboljih talijanskih jela u gradu, a možda čak i u cijeloj zemlji. Sir, voće i povrće, školjke, meso, kava, peciva i kruh - više od stotinu godina tržnica je bila srce velike talijansko-američke populacije Philadelphije.
  Dok su Jessica i Sophie hodale Devetom ulicom, Jessica je razmišljala o sceni iz filma Psiho. Razmišljala je o ubojici koji ulazi u kupaonicu, povlači zavjesu i podiže nož. Razmišljala je o vriskovima mlade žene. Razmišljala je o ogromnom prskanju krvi u kupaonici.
  Malo je jače stisnula Sophieinu ruku.
  Išli su u Ralph's, poznati talijanski restoran. Jednom tjedno večerali su s Jessicinim ocem, Peterom.
  "Pa kako je u školi?" upitala je Jessica.
  Hodale su onim lijenim, neprimjerenim, bezbrižnim načinom kojeg se Jessica sjećala iz djetinjstva. Oh, da opet imam tri godine.
  "Predškolska", ispravila ga je Sophie.
  "Predškolska", rekla je Jessica.
  "Jako sam se dobro provela", rekla je Sofija.
  Kad se Jessica pridružila odredu, prvu je godinu provela patrolirajući ovim područjem. Poznavala je svaku pukotinu na pločniku, svaku slomljenu ciglu, svaka vrata, svaku kanalizacijsku rešetku...
  "Bella Ragazza!"
  - i svaki glas. Ovaj je mogao pripadati samo Roccu Lancioneu, vlasniku tvrtke Lancione & Sons, dobavljača vrhunskog mesa i peradi.
  Jessica i Sophie su se okrenule i ugledale Rocca kako stoji na vratima svoje trgovine. Morao je imati preko sedamdeset godina. Bio je nizak, bucmast muškarac s obojenom crnom kosom i blistavo bijelom, besprijekornom pregačom, što je bio danak činjenici da su njegovi sinovi i unuci ovih dana obavljali sav posao u mesnici. Roccu su nedostajali vrhovi dva prsta na lijevoj ruci. Opasnost mesarskog zanata. Do sada je držao lijevu ruku u džepu kad bi izlazio iz trgovine.
  "Dobar dan, gospodine Lancione", rekla je Jessica. Bez obzira koliko godina napuni, on će uvijek biti gospodin Lancione.
  Rocco je desnom rukom posegnuo iza Sophienog uha i magično izvukao komadić Ferrara torronea, pojedinačno zamotanog nugat bombona s kojim je Jessica odrasla. Jessica se sjećala mnogih Božića kada se svađala sa svojom rođakinjom Angelom oko posljednjeg komadića Ferrara torronea. Rocco Lancione je gotovo pedeset godina pronalazio tu slatku, žvakaću poslasticu iza ušiju malih djevojčica. Pružio ju je Sophieinim širom otvorenim očima. Sophie je pogledala Jessicu prije nego što ju je uzela. "To je moja djevojčica", pomislila je Jessica.
  "U redu je, draga", rekla je Jessica.
  Slatkiš je bio zaplijenjen i skriven u magli.
  "Zahvalite se gospodinu Lancioneu."
  "Hvala."
  Rocco je upozorno mahao prstom. "Pričekaj da večeraš da ovo pojedeš, u redu, dušo?"
  Sophie je kimnula, očito razmišljajući o svojoj strategiji prije večere.
  "Kako je tvoj otac?" upitao je Rocco.
  "Dobar je", rekla je Jessica.
  "Je li sretan u mirovini?"
  Da ste strašnu patnju, dosadu koja otupljuje um i šesnaest sati dnevno žaleći se na zločin nazvali sretnima, bio bi oduševljen. "Sjajan je. Lako ga je osvojiti. Naći ćemo se s njim na večeri."
  "Vila di Roma?"
  "Kod Ralpha."
  Rocco je kimnuo u znak odobravanja. "Pozdravi ga."
  "Svakako ću to učiniti."
  Rocco je zagrlio Jessicu. Sophie je ponudila obraz za poljubac. Budući da je bio Talijan i nikad nije propuštao priliku poljubiti lijepu djevojku, Rocco se nagnuo i rado poslušao.
  Kakva mala diva, pomislila je Jessica.
  Odakle joj ovo?
  
  Peter Giovannini stajao je na igralištu u Palumbu, besprijekorno odjeven u krem lanene hlače, crnu pamučnu košulju i sandale. Sa svojom ledeno bijelom kosom i tamnim tenom, mogao je proći kao eskort dama koja radi na talijanskoj rivijeri i čeka da šarmira neku bogatu američku udovicu.
  Krenuli su prema Ralphu, Sophie je bila samo nekoliko metara ispred njih.
  "Postaje velika", rekao je Peter.
  Jessica je pogledala svoju kćer. Rasla je. Nije li tek jučer bilo otkako je napravila svoje prve nesigurne korake preko dnevne sobe? Nije li tek jučer bilo otkako joj stopala nisu dosezala pedale tricikla?
  Jessica je upravo htjela odgovoriti kad je pogledala oca. Imao je onaj zamišljeni izraz lica koji je počeo redovito dobivati. Jesu li svi umirovljeni ili samo umirovljeni policajci? Jessica je zastala. Upitala je: "Što nije u redu, tata?"
  Petar je mahnuo rukom. "Ah. Ništa."
  "Godišnje."
  Peter Giovanni znao je kada mora odgovoriti. Isto je bilo i s njegovom pokojnom suprugom Marijom. Isto je bilo i s njegovom kćeri. Jednog dana bit će isto i sa Sophie. "Samo... samo ne želim da napraviš iste greške kao i ja, Jess."
  "O čemu pričaš?"
  "Ako znaš što mislim."
  Jessica je to učinila, ali ako ne bi inzistirala, to bi dalo vjerodostojnost očevim riječima. A to nije mogla učiniti. Nije vjerovala u to. "Ne baš."
  Peter je pogledao gore-dolje po ulici, sabirajući misli. Mahnuo je čovjeku koji se naginjao kroz prozor trećeg kata stambene zgrade. "Ne možeš cijeli život provesti radeći."
  "Ovo je pogrešno".
  Peter Giovanni patio je od krivnje zbog zanemarivanja svoje djece dok su odrastala. Ništa ne može biti dalje od istine. Kad je Jessicina majka Maria umrla od raka dojke u dobi od trideset i jedne godine, a Jessica je imala samo pet godina, Peter Giovanni posvetio je svoj život odgoju kćeri i sina Michaela. Možda nije bio na svakoj utakmici Male lige ili svakom plesnom recitalu, ali svaki rođendan, svaki Božić, svaki Uskrs bili su posebni. Sve čega se Jessica mogla sjetiti bila su sretna vremena odrastanja u kući u ulici Catherine.
  "U redu", započe Peter. "Koliko tvojih prijatelja nije na poslu?"
  "Jedna", pomislila je Jessica. Možda dvije. "Mnogo."
  - Želite li da vas zamolim da navedete njihova imena?
  "U redu, poručniče", rekla je, predajući se istini. "Ali volim ljude s kojima radim. Volim policiju."
  "I ja", rekao je Petar.
  Otkad zna za sebe, policajci su Jessici bili kao proširena obitelj. Od trenutka kad joj je majka umrla, bila je okružena homoseksualnom obitelji. Njezina najranija sjećanja bila su na kuću punu policajaca. Živo se sjećala policajke koja bi došla i odvela je po školsku uniformu. Uvijek su patrolni automobili bili parkirani na ulici ispred njihove kuće.
  "Slušaj", ponovno je započeo Peter. "Nakon što ti je majka umrla, nisam imao pojma što da radim. Imao sam malog sina i malu kćer. Živio sam, disao, jeo i spavao na poslu. Toliko mi je nedostajao tvoj život."
  - To nije istina, tata.
  Peter je podigao ruku, zaustavljajući je. "Jess. Ne moramo se pretvarati."
  Jessica je dopustila ocu da iskoristi trenutak, koliko god on bio pogrešan.
  "Zatim, nakon Michaela..." Tijekom proteklih petnaestak godina, Peter Giovanni je uspio doći do te rečenice.
  Jessicin stariji brat, Michael, ubijen je u Kuvajtu 1991. Tog dana, njezin otac je zašutio, zatvorivši svoje srce za bilo kakve osjećaje. Tek kada se pojavila Sophie, usudio se ponovno otvoriti.
  Ubrzo nakon Michaelove smrti, Peter Giovanni je ušao u razdoblje nepromišljenosti u svom poslu. Ako ste pekar ili prodavač cipela, nepromišljenost nije najgora stvar na svijetu. Za policajca je najgora stvar na svijetu. Kad je Jessica dobila svoju zlatnu značku, to je bio sav poticaj koji je Peteru bio potreban. Predao je svoje papire istog dana.
  Petar je suzdržavao emocije. "Radiš već, koliko, osam godina?"
  Jessica je znala da njezin otac točno zna koliko dugo nosi plavo. Vjerojatno do tjedna, dana i sata. "Da. Otprilike toliko."
  Petar je kimnuo. "Nemoj predugo ostati. To je sve što kažem."
  "Što je predugo?"
  Peter se nasmiješio. "Osam i pol godina." Uzeo joj je ruku u svoju i stisnuo je. Zastali su. Pogledao ju je u oči. "Znaš da sam ponosan na tebe, zar ne?"
  - Znam, tata.
  "Mislim, imaš trideset godina i radiš u odjelu za ubojstva. Radiš na stvarnim slučajevima. Činiš razliku u životima ljudi."
  "Nadam se", rekla je Jessica.
  "Jednostavno dođe trenutak kada... stvari počnu ići u tvoju korist."
  Jessica je točno znala što je mislio.
  "Samo sam zabrinut za tebe, draga." Peter je zašutio, emocije su mu na trenutak ponovno zamaglile riječi.
  Svladali su emocije, ušli u Ralph's i zauzeli stol. Naručili su svoje uobičajene cavatelle s umakom od mesa. Više nisu razgovarali o poslu, kriminalu ili stanju u Gradu bratske ljubavi. Umjesto toga, Peter je uživao u društvu svoje dvije djevojke.
  Kad su se rastali, grlili su se malo duže nego inače.
  
  
  17
  "ZAŠTO želiš da ovo nosim?"
  Drži bijelu haljinu ispred sebe. To je bijela majica kratkih rukava s okruglim izrezom, dugim rukavima, raširenim bokovima i duljinom odmah ispod koljena. Trebalo mi je vremena da je pronađem, ali konačno sam je pronašla u trgovini rabljenom robom Vojske spasa u Upper Darbyju. Jeftina je, ali bi izgledala prekrasno na njezinoj figuri. To je tip haljine koji je bio popularan 1980-ih.
  Danas je 1987. godina.
  "Jer mislim da bi ti dobro stajalo."
  Okreće glavu i lagano se osmjehne. Stidljiva i skromna. Nadam se da to neće biti problem. "Čudan si ti dečko, zar ne?"
  "Kriv prema optužnici."
  "Ima li još što?"
  "Želim te zvati Alex."
  Ona se smije. "Alex?"
  "Da."
  "Zašto?"
  "Recimo samo da je to neka vrsta probnog snimanja."
  Razmišlja o tome nekoliko trenutaka. Ponovno podiže haljinu i gleda se u velikom ogledalu. Čini se da joj se ideja sviđa. Potpuno.
  "Pa, zašto ne?" kaže ona. "Malo sam pijana."
  "Bit ću ovdje, Alex", kažem.
  Ulazi u kupaonicu i vidi da sam napunio kadu. Sliježe ramenima i zatvara vrata.
  Njezin stan uređen je u hirovitom, eklektičnom stilu, s dekorom koji uključuje mješavinu neusklađenih sofa, stolova, polica za knjige, grafika i tepiha koji su vjerojatno darovi članova obitelji, s povremenim daškom boje i osobnosti nabavljenim iz Pier 1, Crate & Barrel ili Pottery Barn.
  Listam njezine CD-e, tražeći bilo što iz 1980-ih. Nalazim Celine Dion, Matchbox 20, Enriquea Iglesiasa, Martinu McBride. Ništa što doista govori o tom dobu. Onda ću imati sreće. U stražnjem dijelu ladice leži prašnjavi set Madama Butterfly u kutiji.
  Stavim CD u player, premotam do "Un bel di, vedremo." Ubrzo stan ispuni melankolija.
  Prelazim dnevni boravak i lako otvaram vrata kupaonice. Brzo se okreće, pomalo iznenađena što me vidi kako stojim tamo. Ugleda fotoaparat u mojoj ruci, oklijeva trenutak, a zatim se nasmiješi. "Izgledam kao prava drolja." Okreće se desno, pa lijevo, zaglađuje haljinu preko bokova i pozira za naslovnicu Cosma.
  - To govoriš kao da je nešto loše.
  Ona se kikoće. Stvarno je preslatka.
  "Stani ovdje", kažem, pokazujući na mjesto u podnožju kade.
  Ona poslušuje. Vampirizira za mene. "Što misliš?"
  Pogledam je dolje. "Izgledaš savršeno. Izgledaš baš kao filmska zvijezda."
  "Slatkogovornica."
  Koraknem naprijed, podignem kameru i pažljivo je odgurnem natrag. Pada u kadu uz glasan pljusak. Trebam je mokru za snimak. Divlje maše rukama i nogama, pokušavajući izaći iz kade.
  Uspijeva se podići na noge, potpuno mokra i prikladno ogorčena. Ne mogu je kriviti. U svoju obranu, htjela sam se uvjeriti da kupka nije previše vruća. Okreće se prema meni, oči su joj bijesne.
  Pucam joj u prsa.
  Jedan brzi pucanj i pištolj se podigao s mog boka. Rana je procvjetala na mojoj bijeloj haljini, šireći se poput malih crvenih ruku koje blagosiljaju.
  Na trenutak stoji potpuno mirno, stvarnost svega polako se pojavljuje na njezinom prekrasnom licu. To je početno nasilje, a ubrzo nakon toga slijedi užas onoga što joj se upravo dogodilo, taj nagli i brutalni trenutak u njezinom mladom životu. Osvrćem se i vidim debeli sloj tkanine i krvi na roletama.
  Klizi po popločanom zidu, lebdeći preko njega grimiznim svjetlom. Spušta se u kadu.
  S kamerom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj, hodam naprijed što glatkije mogu. Naravno, nije tako glatko kao na autocesti, ali mislim da trenutku daje određenu neposrednost, određenu autentičnost.
  Kroz objektiv, voda postaje crvena - grimizne ribe pokušavaju izroniti na površinu. Kamera voli krv. Svjetlo je savršeno.
  Zumiram na njezine oči - mrtve bijele kuglice u vodi za kupanje. Zadržavam kadar trenutak, a zatim...
  REZ:
  Nekoliko minuta kasnije. Spreman sam za snimanje, da tako kažem. Sve sam spakirao i pripremio. Počinjem "Madamu Butterfly" od početka, na drugu stranu. Stvarno je dirljivo.
  Obrišem nekoliko stvari koje sam dotaknuo. Zaustavljam se na vratima, promatrajući set. Savršeno.
  Ovo je kraj.
  
  
  18 godina
  B IRN je razmišljao o tome da odjene košulju i kravatu, ali je odlučio da neće. Što manje pažnje privlačio je na mjesta na koja je morao ići, to bolje. S druge strane, više nije bio ona impozantna figura kakva je nekoć bio. I možda je to bilo dobro. Večeras je morao biti malen. Večeras je morao biti jedan od njih.
  Kad si policajac, postoje samo dvije vrste ljudi na svijetu. Budale i policajci. Oni i mi.
  Ta ga je misao natjerala da ponovno razmisli o pitanju.
  Može li se stvarno umiroviti? Može li se stvarno pretvoriti u jednog od njih? Za nekoliko godina, kada stariji policajci koje je poznavao odu u mirovinu i kada ga zaustave, zaista ga neće prepoznati. Bio bi samo još jedan idiot. Rekao bi dežurnom tko je i gdje radi, i neku glupu priču o poslu; pokazao bi svoju mirovinsku karticu i klinac bi ga pustio.
  Ali ne bi bio unutra. Biti unutra značilo je sve. Ne samo poštovanje ili autoritet, već i snagu. Mislio je da je donio odluku. Očito nije bio spreman.
  Odlučio se za crnu košulju i crne traperice. Iznenadio se kad mu opet dobro stoje crne Levi's kratke cipele. Možda je u toj fotografiji postojala i dobra strana. Gubiš kilograme. Možda će napisati knjigu: "Dijeta za pokušaj ubojstva".
  Većinu dana proveo je bez štapa - otvrdnutog ponosom i Vicodinom - i razmišljao je da ga sada ne ponese sa sobom, ali je brzo odbacio tu misao. Kako će se snaći bez njega? Suoči se s tim, Kevin. Trebat će ti štap za hodanje. Osim toga, mogao bi se činiti slabim, a to je vjerojatno dobra stvar.
  S druge strane, štap bi ga mogao učiniti nezaboravnijim, a to nije želio. Nije imao pojma što bi mogli pronaći te noći.
  O, da. Sjećam ga se. Krupan tip. Šepao je. To je taj tip, Vaša Visosti.
  Uzeo je štap.
  Uzeo je i svoje oružje.
  
  
  19
  Dok je Sophie prala, sušila i praškala još jedan od svojih novih komada odjeće, Jessica se počela opuštati. A uz smirenost došla je i sumnja. Razmatrala je svoj život onakvim kakav jest. Upravo je napunila trideset godina. Njezin otac je stario, još uvijek energičan i aktivan, ali besciljan i usamljen u mirovini. Brinula se za njega. Njezina kćerkica je tada već odrastala i nekako se nazirala mogućnost da bi mogla odrasti u kući u kojoj njezin otac ne živi.
  Nije li i sama Jessica bila djevojčica, trčeći gore-dolje po Catherine Streetu s ledenim oblogom u ruci, bez ikakve brige na svijetu?
  Kada se sve ovo dogodilo?
  
  DOK JE SOPHIE BOJALA BOJANKU ZA VEČEROM I DOK JE SVE BILO U REDU NA SVIJETU ZA TRENUTAK, JESSICA JE STAVILA VHS VRSTU U VCR.
  Posudila je primjerak filma Psiho iz besplatne knjižnice. Prošlo je neko vrijeme otkako je pogledala film od početka do kraja. Sumnjala je da će ga ikada moći ponovno pogledati, a da se ne sjeti tog incidenta.
  Kao tinejdžerica bila je obožavateljica horor filmova, onih koji su nju i njezine prijatelje dovodili u kino petkom navečer. Sjetila se kako je posuđivala filmove dok je čuvala dr. Iaconea i njegova dva mala sina: ona i njezina rođakinja Angela gledale bi "Petak 13.", "Noćna mora u Ulici brijestova" i seriju "Noć vještica".
  Naravno, njezin je interes splasnuo čim je postala policajka. Vidjela je dovoljno stvarnosti svaki dan. Nije to trebala nazivati noćnom zabavom.
  Međutim, film poput Psycha definitivno je nadišao žanr slashera.
  Što je u ovom filmu natjeralo ubojicu da ponovno odigra scenu? Nadalje, što ga je natjeralo da je tako perverzno podijeli s ništa ne slutećom publikom?
  Kakvo je bilo raspoloženje?
  S primjesom iščekivanja promatrala je scene koje su prethodile tuširanju, iako nije znala zašto. Je li stvarno mislila da je svaki primjerak Psiha u gradu izmijenjen? Scena tuširanja prošla je bez incidenata, ali scene neposredno nakon toga privukle su joj dodatnu pozornost.
  Promatrala je kako Norman čisti nakon ubojstva: raširio je zavjesu za tuširanje po podu, na nju vukao tijelo žrtve, očistio pločice i kadu te dovezao Janet Leigh automobil do vrata motelske sobe.
  Norman zatim premješta tijelo u otvoreni prtljažnik automobila i stavlja ga unutra. Nakon toga se vraća u motelsku sobu i metodično skuplja sve Marionine stvari, uključujući novine s novcem koji je ukrala od svog šefa. Sve to ugura u prtljažnik automobila i odveze je do obale obližnjeg jezera. Kad stignu tamo, gurne tijelo u vodu.
  Automobil počinje tonuti, polako ga guta crna voda. Zatim se zaustavlja. Hitchcock snima Normanovu reakciju, nervozno se osvrćući oko sebe. Nakon nekoliko mučnih sekundi, automobil nastavlja tonuti i na kraju nestaje iz vidokruga.
  Premotajmo unaprijed do sljedećeg dana.
  Jessica je pritisnula PAUZA, misli su joj jurile.
  Motel Rivercrest bio je samo nekoliko blokova od rijeke Schuylkill. Ako je njihov počinitelj bio toliko opsjednut ponavljanjem ubojstva iz Psiha koliko se činilo, možda je otišao do kraja. Možda je tijelo ugurao u prtljažnik automobila i potopio ga, kao što je Anthony Perkins učinio s Janet Leigh.
  Jessica je podigla slušalicu i nazvala jedinicu marinaca.
  
  
  20
  Trinaesta ulica bila je posljednji preostali prljavi dio centra grada, barem što se tiče zabave za odrasle. Od Arch ulice, gdje je bila ograničena na dvije knjižare za odrasle i jedan striptiz klub, do Locust ulice, gdje se nalazio još jedan kratki pojas klubova za odrasle i veći, otmjeniji "džentlmenski klub", bila je to jedina ulica u kojoj se održavala Philadelphijska konvencija. Iako se protezala prema Kongresnom centru, Turistički ured savjetovao je posjetiteljima da je izbjegavaju.
  Do deset sati, barovi su se počeli puniti bizarnom mješavinom grubih trgovaca i poslovnih ljudi izvan grada. Ono što je Philadelphiji nedostajalo u količini, zasigurno je nadoknađivala širinom razvrata i inovacija: od plesa u krilu u donjem rublju do plesa s maraskino višnjama. U BYOB objektima, kupcima je zakonski bilo dopušteno donijeti vlastito alkoholno piće, što im je dopuštalo da ostanu potpuno goli. Na nekim mjestima koja su prodavala alkohol, djevojke su nosile tanke lateks navlake zbog kojih su izgledale gole. Ako je nužda bila majka izuma u većini područja trgovine, bila je to žila kucavica industrije zabave za odrasle. U jednom BYOB klubu, "Show and Tell", redovi su se vikendom protezali oko bloka.
  Do ponoći, Byrne i Victoria posjetili su pola tuceta klubova. Nitko nije vidio Juliana Matissea, ili ako jest, bojali su se to priznati. Mogućnost da je Matisse napustio grad postajala je sve vjerojatnija.
  Oko 13:00 sati stigli su u TikTok klub. Bio je to još jedan klub s licencom, namijenjen drugorazrednom poslovnom čovjeku, tipu iz Dubuquea koji je završio svoj posao u Center Cityju, a zatim se našao pijan i napaljen, dobro se zabavljajući na putu natrag do Hyatt Penns Landinga ili Sheraton Community Hilla.
  Dok su se približavali ulaznim vratima samostojeće zgrade, čuli su glasan razgovor između krupnog muškarca i mlade žene. Stajali su u sjeni na drugom kraju parkirališta. U nekom trenutku, Byrne je možda intervenirao, čak i dok nije bio na dužnosti. Ti dani su bili iza njih.
  Tik-Tok je bio tipičan urbani striptiz klub - mali bar s motkom, šačicom tužnih, obješenih plesačica i barem dva razvodnjena pića. Zrak je bio ispunjen dimom, jeftinom kolonjskom vodom i iskonskim mirisom seksualnog očaja.
  Kad su ušli, visoka, mršava crnkinja u platinastoj periki stajala je na šipci i plesala uz staru Princeovu pjesmu. S vremena na vrijeme pala bi na koljena i puzala po podu ispred muškaraca za šankom. Neki od muškaraca mahali su novcem; većina nije . Povremeno bi uzela novčanicu i pričvrstila je na tange. Ako bi ostala pod crvenim i žutim svjetlima, izgledala je pristojno, barem za klub u centru grada. Ako bi ušla u bijela svjetla, mogla bi vidjeti trku. Izbjegavala je bijela svjetla reflektora.
  Byrne i Victoria ostali su u stražnjem dijelu šanka. Victoria je sjedila nekoliko stolica dalje od Byrnea, dajući mu priliku. Svi muškarci bili su jako zainteresirani za nju dok je nisu dobro pogledali. Dvaput su je pogledali, ne isključujući je u potpunosti. Još je bilo rano. Bilo je jasno da svi osjećaju da mogu bolje. Za novac. S vremena na vrijeme, neki bi poslovni čovjek stao, nagnuo se i nešto joj šapnuo. Byrne se nije brinuo. Victoria je to mogla sama riješiti.
  Byrne je pio svoju drugu Colu kad mu je prišla mlada žena i sjela postrance pokraj njega. Nije bila plesačica; bila je profesionalka i radila je u stražnjem dijelu sobe. Bila je visoka, brineta i nosila je tamnosivo prugasto poslovno odijelo s crnim štiklama. Suknja joj je bila vrlo kratka i ispod nije nosila ništa. Byrne je pretpostavio da je njezina rutina ispunjenje tajničke fantazije koju su mnogi poslovni ljudi u posjetu imali o svojim kolegama iz ureda kod kuće. Byrne ju je prepoznao kao djevojku koju je ranije gurnuo na parkiralištu. Imala je ružičast, zdrav ten seoske djevojke, nedavne imigrantice u Sjedinjene Države, možda iz Lancastera ili Shamokina, koja tamo nije dugo živjela. "Taj će sjaj sigurno izblijedjeti", pomislio je Byrne.
  "Zdravo."
  "Zdravo", odgovorio je Byrne.
  Odmjerila ga je od glave do pete i nasmiješila se. Bila je jako lijepa. "Veliki si ti tip, čovječe."
  "Sva mi je odjeća velika. Dobro funkcionira."
  Nasmiješila se. "Kako se zoveš?" upitala je vičući preko glazbe. Stigla je nova plesačica, zdepasta Latinoamerikanka u plišanom odijelu boje jagode i kestenjastim cipelama. Plesala je uz staromodnu pjesmu Gap Banda.
  "Danny."
  Klimnula je glavom kao da joj je upravo dao porezni savjet. "Zovem se Lucky. Drago mi je, Denny."
  Rekla je "Denny" s naglaskom koji je Byrneu jasno dao do znanja da zna da to nije njegovo pravo ime, ali istovremeno ju nije bilo briga. Nitko na TikToku nije imao pravo ime.
  "Drago mi je", odgovorio je Byrne.
  - Što radiš večeras?
  "Zapravo, tražim jednog svog starog prijatelja", rekao je Byrne. "Stalno je dolazio ovamo."
  "O, da? Kako se zove?"
  "Zove se Julian Matisse. Poznajem li ga?"
  "Julian? Da, poznajem ga."
  - Znate li gdje ga mogu naći?
  "Da, naravno", rekla je. "Mogu vas odvesti ravno k njemu."
  "Odmah sada?"
  Djevojka je pogledala po sobi. "Daj mi minutu."
  "Sigurno."
  Lucky je prešao sobu do mjesta gdje je Byrne pretpostavljao da su uredi. Uhvatio je Victorijin pogled i kimnuo. Nekoliko minuta kasnije, Lucky se vratio s torbicom prebačenom preko ramena.
  "Spremna za polazak?" upitala je.
  "Sigurno."
  "Obično ne pružam ovakve usluge besplatno, znaš", rekla je namignuvši. "Gal mora zarađivati za život."
  Byrne je posegnuo u džep. Izvukao je novčanicu od sto dolara i prepolovio je. Jednu je polovicu pružio Lucky. Nije trebao objašnjavati. Zgrabila ju je, nasmiješila se, primila ga za ruku i rekla: "Rekla sam ti da imam sreće."
  Dok su se kretali prema vratima, Byrne je ponovno uhvatio Victorijin pogled. Podigao je pet prstiju.
  
  Prošetali su blok do oronule kutne zgrade, tipa poznatog u Philadelphiji kao "Otac, Sin i Duh Sveti" - trokatnice u nizu. Neki su je nazivali trojstvom. Svjetla su gorjela na nekim prozorima. Prošetali su sporednom ulicom i okrenuli se natrag. Ušli su u kuću u nizu i popeli se klimavim stepenicama. Bol u Byrneovim leđima i nogama bila je nepodnošljiva.
  Na vrhu stubišta, Lucky je otvorio vrata i ušao. Byrne je krenuo za njim.
  Stan je bio prljav kao pakao. Hrpe novina i starih časopisa stajale su u kutovima. Mirisalo je na trulu pseću hranu. Puknuta cijev u kupaonici ili kuhinji ostavljala je vlažan, slani miris po cijelom prostoru, iskrivljujući stari linoleum i truleći lajsne. Pola tuceta mirisnih svijeća gorjelo je posvuda, ali nisu puno prikrivale smrad. Negdje u blizini svirala je rap glazba.
  Ušli su u prednju sobu.
  "U spavaćoj je sobi", rekao je Lucky.
  Byrne se okrenuo prema vratima na koja je pokazivala. Pogledao je unatrag, vidio najmanji trzaj na djevojčinom licu, čuo škripanje podne daske, ugledao njezin odraz u prozoru okrenutom prema ulici.
  Koliko je mogao vidjeti, približavao se samo jedan.
  Byrne je mjerio udarac, tiho odbrojavajući do teških koraka koji su se približavali. Povukao se u posljednjoj sekundi. Muškarac je bio krupan, širokih ramena, mlad. Zabio se u gips. Kad se oporavio, okrenuo se, omamljen, i ponovno prišao Byrneu. Byrne je prekrižio noge i svom snagom podigao štap. Udario ga je u grlo. Iz usta mu je izletio ugrušak krvi i sluzi. Muškarac je pokušao povratiti ravnotežu. Byrne ga je ponovno udario, ovaj put nisko, odmah ispod koljena. Jednom je kriknuo, a zatim se srušio na pod, pokušavajući nešto izvući iz pojasa. Bio je to Buckov nož u platnenim koricama. Byrne je jednom nogom stao na čovjekovu ruku, a drugom šutirao nož preko sobe.
  Ovaj čovjek nije bio Julian Matisse. Bila je to namještaljka, klasična zasjeda. Byrne je gotovo znao da će se to dogoditi, ali ako se pročulo da tip po imenu Denny traži nekoga i da ga spavaš na vlastitu odgovornost, ostatak noći i sljedećih nekoliko dana mogli bi proći malo glatkije.
  Byrne je pogledao čovjeka na podu. Držao se za grlo, hvatajući zrak. Byrne se okrenuo prema djevojci. Drhtala je i polako se povlačila prema vratima.
  "On... on me natjerao da ovo učinim", rekla je. "Ozljeđuje me." Zasukala je rukave, otkrivajući crne i plave modrice na rukama.
  Byrne se dugo bavio tim poslom i znao je tko govori istinu, a tko ne. Lucky je bio samo klinac, još nije imao ni dvadeset godina. Takvi tipovi uvijek su napadali djevojke poput nje. Byrne je okrenuo tipa, posegnuo u njegov stražnji džep, izvukao novčanik i izvadio vozačku dozvolu. Zvao se Gregory Wahl. Byrne je pretražio ostale džepove i pronašao debeli svežanj novčanica vezanih gumicom - možda tisuću. Izvukao je stotku, stavio je u džep i bacio novac djevojci.
  "Ti si... prokleto... mrtav", istisnuo je Val.
  Byrne je podigao košulju, otkrivajući kundak svog Glocka. "Ako želiš, Greg, možemo ovo odmah završiti."
  Val ga je nastavio gledati, ali prijetnja je nestala s njegova lica.
  "Ne? Ne želiš se više igrati? Nisam ni mislio. Pogledaj pod", rekao je Byrne. Muškarac je poslušao. Byrne je usmjerio pozornost na djevojku. "Napusti grad. Večeras."
  Lucky se osvrnula oko sebe, nesposobna pomaknuti se. I ona je primijetila pištolj. Byrne je vidio da je svežanj novca već odnesen. "Što?"
  "Trčanje."
  Strah joj je bljesnuo u očima. "Ali ako ja ovo učinim, kako mogu znati da ti nećeš..."
  "Ovo je jednokratna ponuda, Lucky. U redu, samo još pet sekundi."
  Potrčala je. "Nevjerojatno je što žene mogu učiniti u visokim potpeticama kad baš moraju", pomislio je Byrne. Nekoliko sekundi kasnije čuo je njezine korake na stubama. Zatim je čuo kako su se stražnja vrata zalupila.
  Byrne je pao na koljena. Zasad je adrenalin izbrisao svaku bol koju je možda osjećao u leđima i nogama. Zgrabio je Vala za kosu i podigao mu glavu. "Ako te ikad više vidim, bit će to kao da se dobro provedemo. Zapravo, ako čujem išta o poslovnom čovjeku koji će biti doveden ovamo u sljedećih nekoliko godina, pretpostavit ću da si to bio ti." Byrne je prinio vozačku dozvolu licu. "Ponijet ću ovo sa sobom kao uspomenu na naše posebno zajedničko vrijeme."
  Ustao je, zgrabio štap i izvukao oružje. "Idem se malo osvrnuti. Nećeš se pomaknuti ni centimetar. Čuješ li me?"
  Val je demonstrativno šutio. Byrne je uzeo Glock i prislonio cijev na čovjekovo desno koljeno. "Voliš li bolničku hranu, Greg?"
  "U redu, u redu."
  Byrne je prošao kroz dnevni boravak i otvorio vrata kupaonice i spavaće sobe. Prozori spavaće sobe bili su širom otvoreni. Netko je bio tamo. Cigareta je gorjela u pepeljari. Ali sada je soba bila prazna.
  
  BYRN SE VRATIO NA TIK-TOK. Victoria je stajala ispred ženskog toaleta i grizla nokat. Ušuljao se unutra. Glazba je grmjela.
  "Što se dogodilo?" upitala je Victoria.
  "U redu je", rekao je Byrne. "Idemo."
  - Jesi li ga pronašao/pronašla?
  "Ne", rekao je.
  Victoria ga je pogledala. "Nešto se dogodilo. Reci mi, Kevin."
  Byrne ju je uzeo za ruku i odveo do vrata.
  "Recimo samo da sam završio u Valu."
  
  XB AR nalazio se u podrumu starog skladišta namještaja na aveniji Erie. Visok crnac u požutjelom bijelom lanenom odijelu stajao je kraj vrata. Nosio je panama šešir i crvene lakirane cipele, a na desnom zapešću desetak zlatnih narukvica. U dva ulaza prema zapadu, djelomično zaklonjen, stajao je niži, ali mnogo mišićaviji muškarac - obrijane glave, s tetovažama vrapca na masivnim rukama.
  Ulaznica je iznosila dvadeset pet dolara po osobi. Platili su atraktivnoj mladoj ženi u ružičastoj kožnoj fetiš haljini odmah ispred vrata. Novac je provukla kroz metalni otvor u zidu iza sebe.
  Ušli su i sišli dugim, uskim stubištem u još duži hodnik. Zidovi su bili obojeni sjajnom grimiznom emajlom. Udarni ritam disko pjesme postajao je sve glasniji kako su se približavali kraju hodnika.
  X Bar bio je jedan od rijetkih preostalih hardcore S&M klubova u Philadelphiji. Bio je to povratak u hedonističke 1970-e, svijet prije AIDS-a gdje je sve bilo moguće.
  Prije nego što su skrenuli u glavnu sobu, naišli su na nišu ugrađenu u zid, duboku udubinu u kojoj je na stolici sjedila žena. Bila je srednjih godina, bjelkinja i nosila je kožnu majstorsku masku. Isprva Byrne nije bio siguran je li to stvarno ili ne. Koža na njezinim rukama i bedrima izgledala je voštano, a sjedila je savršeno mirno. Dok su im se približavala dvojica muškaraca, žena je ustala. Jedan od muškaraca nosio je luđačku košulju koja je prekrivala cijelo tijelo i ogrlicu za pse pričvršćenu na uzicu. Drugi muškarac ga je grubo povukao prema ženinim nogama. Žena je izvukla bič i lagano udarila onoga u luđačkoj košulji. Ubrzo je počeo plakati.
  Dok su Byrne i Victoria prolazili kroz glavnu prostoriju, Byrne je vidio da je polovica ljudi odjevena u S&M opremu: kožu i lance, šiljke, mačja odijela. Druga polovica bila je znatiželjna, privržena načinu života, paraziti na tom načinu života. Na drugom kraju bila je mala pozornica s jednim reflektorom postavljenim na drvenu stolicu. U tom trenutku nikoga nije bilo na pozornici.
  Byrne je hodao iza Victorije, promatrajući reakciju koju je izazvala. Muškarci su je odmah primijetili: njezinu seksi figuru, njezin gladak, samouvjeren hod, njezinu grivu sjajne crne kose. Kad su joj vidjeli lice, dvaput su pogledali.
  Ali na ovom mjestu, u ovom svjetlu, bilo je egzotično. Ovdje su se posluživali svi stilovi.
  Uputili su se prema stražnjem šanku, gdje je barmen polirao mahagonij. Nosio je kožni prsluk, košulju i ovratnik s klincima. Masna smeđa kosa bila mu je začešljana unatrag od čela, ošišana u duboki udovički šiljak. Na svakoj podlaktici imao je zamršenu tetovažu pauka. U posljednjem trenutku, muškarac je podigao pogled. Ugledao je Victoriju i nasmiješio se, otkrivajući puna usta žutih zuba i sivkastih desni.
  "Hej, dušo", rekao je.
  "Kako si?" odgovorila je Victoria. Poskliznula se na posljednjoj stolici.
  Muškarac se nagnuo i poljubio joj ruku. "Nikad bolje", odgovorio je.
  Barmen je bacio pogled preko njezina ramena, ugledao Byrnea i njegov je osmijeh brzo nestao. Byrne ga je gledao dok se muškarac nije okrenuo. Zatim je Byrne provirio iza šanka. Pored polica s pićem bile su police pune knjiga o BDSM kulturi - seks u koži, fisting, škakljanje, obuka robova, pljeskanje.
  "Ovdje je gužva", rekla je Victoria.
  "Trebao bi ovo pogledati u subotu navečer", odgovorio je čovjek.
  "Izlazim", pomislio je Byrne.
  "Ovo je moj dobar prijatelj", rekla je Victoria barmenu. "Danny Riley."
  Muškarac je bio prisiljen formalno priznati Byrneovu prisutnost. Byrne se rukovao s njim. Već su se prije sreli, ali čovjek za šankom se nije sjećao. Zvao se Darryl Porter. Byrne je bio tamo one noći kada je Porter uhićen zbog podvođenja i doprinosa delikvenciji maloljetnika. Uhićenje se dogodilo na zabavi u North Libertiesu, gdje je skupina maloljetnica pronađena na zabavi s dvoje nigerijskih poslovnih ljudi. Neke od djevojaka imale su samo dvanaest godina. Porter je, ako se Byrne dobro sjećao, odslužio samo godinu dana ili nešto više na temelju nagodbe o priznanju krivnje. Darryl Porter bio je jastreb. Zbog toga i mnogih drugih razloga, Byrne se htio riješiti toga.
  "Dakle, što vas dovodi u naš mali komadić raja?" upitao je Porter. Natočio je čašu bijelog vina i stavio je pred Victoriju. Nije čak ni pitao Byrnea.
  "Tražim starog prijatelja", rekla je Victoria.
  "Tko bi to bio?"
  "Julian Matisse".
  Darryl Porter se namrštio. Ili je bio dobar glumac ili nije znao, pomislio je Byrne. Promatrao je čovjekove oči. Zatim - bljesak? Definitivno.
  "Julian je u zatvoru. Green, koliko ja znam."
  Victoria je otpila gutljaj vina i odmahnula glavom. "Otišao je."
  Darryl Porter je opljačkao i obrisao pult. "Nikad nisam čuo za to. Mislio sam da vuče cijeli vlak."
  - Mislim da ga je neka formalnost omela.
  "Dobri ljudi iz Juliana", rekao je Porter. "Vraćamo se."
  Byrne je htio preskočiti pult. Umjesto toga, pogledao je udesno. Nizak, ćelav muškarac sjedio je na stolcu pokraj Victorije. Muškarac je krotko pogledao Byrnea. Bio je odjeven u kostim za kamin.
  Byrne je ponovno usmjerio pozornost na Darryla Portera. Porter je ispunio nekoliko narudžbi za piće, vratio se, nagnuo se preko šanka i šapnuo nešto Victoriji na uho, cijelo vrijeme gledajući Byrnea u oči. "Muškarci i njihovi prokleti tripovi moći", pomislio je Byrne.
  Victoria se nasmijala, prebacivši kosu preko ramena. Byrne se stegnuo želudac pri pomisli da će joj laskati pažnja muškarca poput Darryla Portera. Bila je puno više od toga. Možda je samo glumila. Možda je to bila ljubomora s njegove strane.
  "Moramo trčati", rekla je Victoria.
  "U redu, dušo. Raspitat ću se. Ako išta čujem, nazvat ću te", rekao je Porter.
  Victoria je kimnula. "Super."
  "Gdje vas mogu kontaktirati?" upitao je.
  "Nazvat ću te sutra."
  Victoria je spustila novčanicu od deset dolara na šank. Porter ju je presavio i vratio joj. Nasmiješila se i skliznula sa stolca. Porter joj je uzvratio osmijeh i vratio se brisanju pulta. Više nije gledao Byrnea.
  Na pozornici su dvije žene s povezom na očima, u tenisicama s ustima od jaja, kleknule pred krupnog crnca s kožnom maskom.
  Čovjek je držao bič.
  
  BYRNE I VICTORIA izašli su na vlažni noćni zrak, ništa bliže Julianu Matisseu nego što su bili ranije te noći. Nakon ludila Bara X, grad je postao iznenađujuće tih i miran. Čak je mirisao na čistoću.
  Bilo je gotovo četiri sata.
  Na putu do auta, skrenuli su za ugao i ugledali dvoje djece: crne dječake, u dobi od osam i deset godina, u zakrpanim trapericama i prljavim tenisicama. Sjedili su na trijemu kuće u nizu iza kutije pune štenaca mješanaca. Victoria je pogledala Byrnea, izbočivši donju usnu i podižući obrve.
  "Ne, ne, ne", rekao je Byrne. "Aha. Nema šanse."
  "Trebao bi nabaviti štene, Kevine."
  "Ne ja."
  "Zašto ne?"
  "Tory", rekao je Byrne. "Imam dovoljno problema brinuti se o sebi."
  Pogledala ga je poput šteneta, zatim kleknula pokraj kutije i promotrila malo more krznenih lica. Zgrabila je jednog psa, ustala i podigla ga prema uličnoj svjetiljci poput zdjele.
  Byrne se naslonio na zid od opeke, podupirući se štapom. Podigao je psa. Stražnje noge šteneta slobodno su se vrtjele u zraku dok mu je štene počelo lizati lice.
  "Sviđaš mu se, čovječe", rekao je najmlađi. On je očito bio Donald Trump ove organizacije.
  Koliko je Byrne mogao vidjeti, štene je bio križanac ovčarskog ovčara i kolija, još jedno dijete večeri. "Da sam zainteresiran za kupnju ovog psa - a ne kažem da jesam - koliko biste tražili za njega?" upitao je.
  "Sporo obrtni dolari", reklo je dijete.
  Byrne je pogledao ručno izrađen natpis na prednjoj strani kartonske kutije. "Piše 'dvadeset dolara'."
  "Ovo je petica."
  "Ovo je dva."
  Klinac je odmahnuo glavom. Stajao je ispred kutije, blokirajući Byrneu pogled. "Pa, pa. Ovo su psi u ogrtačima."
  - Torobedi?
  "Da."
  "Jesi li siguran?"
  "Najveća sigurnost."
  "Što su oni točno?"
  "Ovo su filadelfijski pit bullovi."
  Byrne se morao nasmiješiti. "Je li tako?"
  "Bez sumnje", reklo je dijete.
  "Nikad nisam čuo/čula za ovu pasminu."
  "Najbolji su, čovječe. Izlaze van, čuvaju kuću i malo jedu." Klinac se nasmiješio. Ubojiti šarm. Cijelim putem je hodao naprijed-natrag.
  Byrne je pogledao Victoriju. Počeo se smekšavati. Malo. Pokušao je to sakriti svim silama.
  Byrne je vratio štene u kutiju. Pogledao je dječake. "Nije li malo kasno da izađete?"
  "Kasniš? Ne, čovječe. Još je rano. Rano ustajemo. Mi smo poslovni ljudi."
  "U redu", rekao je Byrne. "Dečki, klonite se nevolja." Victoria ga je uhvatila za ruku dok su se okretali i odlazili.
  "Zar ti ne treba pas?" upitalo je dijete.
  "Ne danas", rekao je Byrne.
  "Imaš četrdeset godina", rekao je tip.
  - Javit ću ti sutra.
  - Moguće je da će sutra nestati.
  "I ja", rekao je Byrne.
  Tip je slegnuo ramenima. A zašto ne?
  Imao je još tisuću godina pred sobom.
  
  Kad su stigli do Viktorijinog automobila u Trinaestoj ulici, vidjeli su da je kombi s druge strane ulice vandaliziran. Trojica tinejdžera razbila su vozačev prozor ciglom, aktivirajući alarm. Jedan od njih je posegnuo unutra i zgrabio ono što je izgledalo kao par 35-milimetarskih fotoaparata koji su ležali na prednjem sjedalu. Kad su djeca uočila Byrnea i Victoriju, potrčala su niz ulicu. Sekundu kasnije, nestali su.
  Byrne i Victoria su razmijenili poglede i odmahnuli glavama. "Čekaj", rekao je Byrne. "Odmah se vraćam."
  Prešao je ulicu, okrenuo se za 360 stupnjeva kako bi se uvjerio da ga nitko ne promatra i, obrisavši je košuljom, bacio Gregory Wahlovu vozačku dozvolu u opljačkani automobil.
  
  VICTORIA L. INDSTROM ŽIVJELA JE u malom stanu u četvrti Fishtown. Bio je uređen u vrlo ženstvenom stilu: francuski provincijski namještaj, prozirni šalovi na lampama, cvjetne tapete. Gdje god je pogledao, vidio je prekrivač ili pleteni afganistanski dekicu. Byrne je često zamišljao noći kada bi Victoria ovdje sjedila sama, s iglama u ruci i čašom Chardonnayja pokraj sebe. Byrne je također primijetio da je bez obzira na to koliko je svjetla upalila, i dalje bilo prigušeno. Sve su lampe imale žarulje niske snage. Razumio je.
  "Želiš li piće?" upitala je.
  "Sigurno."
  Natočila mu je sedam centimetara burbona i pružila mu čašu. Sjeo je na naslon za ruke njezine sofe.
  "Pokušat ćemo ponovno sutra navečer", rekla je Victoria.
  - Stvarno to cijenim, Tori.
  Victoria mu je odmahnula rukom. Byrne je mnogo toga pročitao u tom mahu. Victoriju je zanimalo da Julian Matisse ponovno siđe s ulica. Ili možda sa svijeta.
  Byrne je ispio pola burbona u jednom gutljaju. Gotovo trenutno, spojio se s Vicodinom u njegovom sustavu i stvorio topli sjaj iznutra. To je bio upravo razlog zašto je cijelu noć apstinirao od alkohola. Pogledao je na sat. Vrijeme je za polazak. Oduzeo je Victoriji više nego dovoljno vremena.
  Victoria ga je otpratila do vrata.
  Na vratima ga je obgrlila oko struka i naslonila glavu na njegove grudi. Izula je cipele i izgledala je sitno bez njih. Byrne nikada nije doista shvatio koliko je sitna. Njezin duh ju je uvijek činio većom od života.
  Nakon nekoliko trenutaka, pogledala ga je, njezine srebrne oči bile su gotovo crne u prigušenom svjetlu. Ono što je započelo kao nježan zagrljaj i poljubac u obraz, rastanak dvoje starih prijatelja, odjednom se pretvorilo u nešto drugo. Victoria ga je privukla k sebi i duboko ga poljubila. Nakon toga, odmaknuli su se i pogledali, ne toliko iz požude koliko možda iz iznenađenja. Je li ovo oduvijek bilo tu? Je li taj osjećaj tinjao ispod površine petnaest godina? Viktorijin izraz lica govorio je Byrneu da ne ide nikamo.
  Nasmiješila se i počela mu otkopčavati košulju.
  "Koje su točno vaše namjere, gospođice Lindstrom?" upitao je Byrne.
  "Nikad neću reći."
  "Da, hoćeš."
  Više gumba. "Što te navodi na tu pomisao?"
  "Ja sam vrlo iskusan odvjetnik", rekao je Byrne.
  "Je li ovo točno?"
  "O, da."
  "Hoćeš li me odvesti u malu sobu?" Otkopčala je još nekoliko gumba.
  "Da."
  - Hoćeš li me natjerati da se oznojim?
  "Svakako ću dati sve od sebe."
  - Hoćeš li me natjerati da progovorim?
  "O, nema sumnje. Ja sam iskusan istražitelj. KGB-a."
  "Razumijem", rekla je Victoria. "A što je KGB?"
  Byrne je podigao štap. "Kevin Gimp Byrne."
  Victoria se nasmijala, skinula mu majicu i odvela ga u spavaću sobu.
  
  Dok su ležali u zalasku sunca, Victoria je uzela Byrneovu ruku u svoju. Sunce je upravo počelo probijati horizont.
  Victoria mu je nježno ljubila vrhove prstiju, jedan po jedan. Zatim je uzela njegov desni kažiprst i polako njime prešla preko ožiljaka na svom licu.
  Byrne je znao da je nakon svih ovih godina, nakon što su konačno vodili ljubav, ono što Victoria sada radi puno intimnije od seksa. Nikada u životu nije se osjećao bliže nikome.
  Razmišljao je o svim fazama njezina života u kojima je bio prisutan: problematična tinejdžerica, žrtva strašnog napada, snažna, neovisna žena u koju se pretvorila. Shvatio je da je dugo gajio golem i tajanstven bunar osjećaja prema njoj, zalihu emocija koje nikada nije uspio identificirati.
  Kad je osjetio suze na njezinom licu, shvatio je.
  Sve ovo vrijeme osjećaji su bili ljubav.
  OceanofPDF.com
  21
  Jedinica mornara policijske uprave Philadelphije djelovala je više od 150 godina, a njezina se povelja s vremenom razvijala od olakšavanja pomorske navigacije uzvodno i nizvodno rijekama Delaware i Schuylkill do patroliranja, spašavanja i oporavka. Pedesetih godina 20. stoljeća jedinica je svojim odgovornostima dodala i ronjenje i od tada je postala jedna od elitnih vodenih jedinica u zemlji.
  U biti, marinska jedinica bila je proširenje i dopuna patrolnim snagama PPD-a, zaduženima za reagiranje na sve hitne slučajeve povezane s vodom, kao i za izvlačenje ljudi, imovine i dokaza iz vode.
  Počeli su roniti rijeku u zoru, počevši od dijela južno od mosta Strawberry Mansion. Rijeka Schuylkill bila je mutna, nevidljiva s površine. Proces će biti spor i metodičan: ronioci će raditi u mreži duž obala u segmentima od petnaest metara.
  Dok je Jessica stigla na mjesto događaja nešto poslije osam, već su prešli šezdesetak metara dugu stazu. Pronašla je Byrnea kako stoji na obali, ocrtavajući se na tamnoj vodi. Nosio je štap. Jessicino srce je gotovo puklo. Znala je da je ponosan čovjek i da je popustiti pred slabošću - bilo kojom slabošću - bilo teško. Sišla je do rijeke s nekoliko šalica kave u ruci.
  "Dobro jutro", rekla je Jessica, pružajući Byrneu šalicu.
  "Hej", rekao je. Podigao je šalicu. "Hvala."
  "Ima li što?"
  Byrne je odmahnuo glavom. Spustio je kavu na klupu, zapalio cigaretu i pogledao jarko crvenu kutiju šibica. Bila je iz motela Rivercrest. Podigao ju je. "Ako ništa ne pronađemo, mislim da bismo trebali ponovno razgovarati s upraviteljem ovog odlagališta."
  Jessica je razmišljala o Carlu Stottu. Nije joj se svidjelo što ga je ubila, ali nije mislila da govori cijelu istinu. "Misliš li da će preživjeti?"
  "Mislim da ima problema s pamćenjem", rekao je Byrne. "Namjerno."
  Jessica je gledala preko vode. Ovdje, na ovom blagom zavoju rijeke Schuylkill, bilo je teško pomiriti se s onim što se dogodilo samo nekoliko blokova od motela Rivercrest. Ako je bila u pravu u vezi svoje slutnje - a postojala je velika vjerojatnost da nije - pitala se kako tako lijepo mjesto može sadržavati takav užas. Drveće je bilo u punom cvatu; voda je lagano ljuljala brodove na doku. Upravo je htjela odgovoriti kad se njezin dvosmjerni radio oglasio.
  "Da."
  - Detektiv Balzano?
  "Ovdje sam."
  "Našli smo nešto."
  
  Automobil je bio Saturn iz 1996., potopljen u rijeci četvrt milje od mini-postaje Marinskog korpusa na Kelly Driveu. Postaja je bila otvorena samo danju, tako da pod okriljem mraka nitko ne bi vidio nekoga kako vozi automobil ili ga gura u Schuylkill. Automobil nije imao registarske pločice. Provjerit će ga prema VIN-u, identifikacijskom broju vozila, pod pretpostavkom da je još uvijek u automobilu i da nije oštećen.
  Dok je automobil izranjao na površinu, sve oči na obali rijeke okrenule su se prema Jessici. Palac gore posvuda. Pronašla je Byrneove oči. U njima je vidjela poštovanje i ne malu količinu divljenja. To joj je značilo sve.
  
  Ključ je još uvijek bio u bravi. Nakon što je snimio niz fotografija, policajac SBU-a ga je izvadio i otvorio prtljažnik. Terry Cahill i pola tuceta detektiva okupili su se oko automobila.
  Ono što su vidjeli unutra živjet će s njima jako dugo.
  Žena u prtljažniku bila je desetkovana. Bila je više puta izbodena nožem, a budući da je bila pod vodom, većina malih rana se smežurala i zatvorila. Iz većih rana - posebno nekoliko na ženinom trbuhu i bedrima - curila je slankastosmeđa tekućina.
  Budući da je bila u prtljažniku automobila i nije bila u potpunosti izložena vremenskim uvjetima, tijelo joj nije bilo prekriveno krhotinama. To je možda malo olakšalo posao medicinskom istražitelju. Philadelphiju omeđuju dvije velike rijeke; Odjel za hitnu medicinu imao je veliko iskustvo s plutajućim osobama.
  Žena je bila gola, ležala je na leđima, ruke uz tijelo, glava okrenuta ulijevo. Na mjestu događaja bilo je previše ubodnih rana da bi se sve izbrojale. Posjekotine su bile čiste, što je ukazivalo na to da na njoj nije bilo životinja ili riječnih stvorenja.
  Jessica se prisilila pogledati u lice žrtve. Oči su joj bile otvorene, šokirane crvenilom. Otvorene, ali potpuno bezizražajne. Ni strah, ni ljutnja, ni tuga. To su bile emocije živih.
  Jessica je razmišljala o originalnoj sceni iz filma Psiho, krupnom planu Janet Leighinog lica, kako je glumičino lice izgledalo lijepo i netaknuto u tom kadru. Pogledala je mladu ženu u prtljažniku tog automobila i razmišljala o razlici koju stvarnost čini. Ovdje nema vizažista. Ovako je smrt stvarno izgledala.
  Oba detektiva nosila su rukavice.
  "Pogledaj", rekao je Byrne.
  "Što?"
  Byrne je pokazao na vodom natopljene novine na desnoj strani kovčega. Bio je to primjerak Los Angeles Timesa. Pažljivo je olovkom rasklopio papir. Unutra su bili zgužvani pravokutnici papira.
  "Što je ovo, krivotvoreni novac?" upitao je Byrne. Unutar papira bilo je nekoliko hrpa nečega što je izgledalo kao fotokopije novčanica od sto dolara.
  "Da", rekla je Jessica.
  "O, to je sjajno", rekao je Byrne.
  Jessica se nagnula i bolje pogledala. "U koliko biste se kladili da je unutra četrdeset tisuća dolara?" upitala je.
  "Ne razumijem to", rekao je Byrne.
  "U filmu Psiho, lik Janet Leigh krade četrdeset tisuća dolara od svog šefa. Kupuje novine iz Los Angelesa i sakriva novac unutra. U filmu su to Los Angeles Tribune, ali te novine više ne postoje."
  Byrne ju je nekoliko sekundi promatrao. "Kako dovraga to znaš?"
  - Pogledao/la sam to na internetu.
  "Internet", rekao je. Nagnuo se, ponovno pokazao na krivotvoreni novac i odmahnuo glavom. "Ovaj tip je vraški vrijedan radnik."
  U tom trenutku stigao je Tom Weirich, zamjenik medicinskog istražitelja, sa svojim fotografom. Detektivi su se povukli i pustili dr. Weiricha unutra.
  Dok je Jessica skinula rukavice i udahnula svježi zrak novog dana, osjećala se prilično zadovoljno: njezina se slutnja potvrdila. Više se nije radilo o fantomskoj utvari ubojstva počinjenog u dvije dimenzije na televiziji, o nezemaljskom konceptu zločina.
  Imali su tijelo. Imali su ubojstvo.
  Imali su incident.
  
  Kiosk malog Jakea bio je neizostavan dio ulice Filbert. Mali Jake prodavao je sve lokalne novine i časopise, kao i novine iz Pittsburgha, Harrisburga, Erieja i Allentowna. Također je nosio izbor dnevnih novina izvan države i izbor časopisa za odrasle, diskretno izloženih iza njega i prekrivenih kartonskim kockicama. Bilo je to jedno od rijetkih mjesta u Philadelphiji gdje se Los Angeles Times prodavao bez pulta.
  Nick Palladino otišao je s oporavljenim Saturnom i timom CSU-a. Jessica i Byrne intervjuirali su Malog Jakea, dok je Terry Cahill istraživao područje uz Filbert.
  Mali Jake Polivka dobio je nadimak jer je težio negdje oko šesto-tristo funti. U kiosku je uvijek izgledao pomalo pogrbljeno. Sa svojom gustom bradom, dugom kosom i pogrbljenim držanjem, podsjećao je Jessicu na lik Hagrida iz filmova o Harryju Potteru. Uvijek se pitala zašto mali Jake jednostavno nije kupio i izgradio veći kiosk, ali nikada nije pitala.
  "Imate li stalne kupce koji kupuju Los Angeles Times?" upitala je Jessica.
  Mali Jake je na trenutak razmislio. "Ne bih baš o tome razmišljao. Dobivam samo nedjeljno izdanje, i to samo četiri. Nije baš prodavano."
  "Primate li ih na dan objave?"
  "Ne. Dobivam ih dva ili tri dana kasnije."
  "Datum koji nas zanima bio je prije dva tjedna. Možete li se sjetiti kome ste možda prodali novine?"
  Mali Jake pogladi bradu. Jessica je primijetila mrvice, ostatke njegovog jutarnjeg doručka. Barem je pretpostavila da je to bilo jutros. "Sad kad si to spomenula, prije nekoliko tjedana je navratio neki tip i tražio ovo. Nisam tada imala novine, ali prilično sam sigurna da sam mu rekla kada dolaze. Ako se vrati i kupi novine, nisam bila ovdje. Moj brat sada vodi trgovinu dva dana u tjednu."
  "Sjećaš li se kako je izgledao?" upitao je Byrne.
  Mali Jake slegnuo je ramenima. "Teško se sjetiti. Ovdje vidim puno ljudi. A obično ih je toliko." Mali Jake rukama je oblikovao pravokutni oblik, poput filmskog redatelja, uokvirujući otvor svoje kabine.
  "Sve čega se možete sjetiti bit će vam vrlo korisno."
  "Pa, koliko se sjećam, bio je običan koliko god je to moguće. Bejzbol kapa, sunčane naočale, možda tamnoplava jakna."
  "Kakva je ovo kapa?"
  - Mislim na letke.
  "Ima li kakvih oznaka na jakni? Logotipova?"
  - Ne koliko se ja mogu sjetiti.
  "Sjećaš li se njegovog glasa? Ima li naglasak?"
  Mali Jake odmahnuo je glavom. "Oprosti."
  Jessica je zapisivala. "Sjećaš li se dovoljno o njemu da bi mogla razgovarati s crtačem?"
  "Naravno!" rekao je mali Jake, očito uzbuđen zbog mogućnosti da bude dio prave istrage.
  "Sredit ćemo to." Pružila je malom Jakeu posjetnicu. "U međuvremenu, ako vam išta padne na pamet ili ako ponovno vidite ovog tipa, nazovite nas."
  Mali Jake je s poštovanjem rukovao karticom, kao da mu je dala Larry Bowiejevu početničku karticu. "Vau. Baš kao Zakon i red."
  "Točno", pomislila je Jessica. Osim Zakona i reda, obično su sve obavili za otprilike sat vremena. Manje ako izostavite reklame.
  
  Jessica, Byrne i Terry Cahill sjedili su u intervjuu A. Fotokopije novca i primjerak Los Angeles Timesa bili su u laboratoriju. Na skici čovjeka kojeg je opisao mali Jake radilo se. Automobil je išao prema garaži laboratorija. To je bilo vrijeme zastoja između otkrića prvog betonskog traga i prvog forenzičkog izvješća.
  Jessica je pogledala u pod i pronašla komad kartona s kojim se Adam Kaslov nervozno igrao. Podigla ga je i počela ga okretati i vrtjeti, otkrivši da zapravo ima terapeutski učinak.
  Byrne je izvadio kutiju šibica i prevrnuo je u rukama. To je bila njegova terapija. Pušenje je bilo zabranjeno u Roundhouseu. Trojica istražitelja šutke su razmatrala događaje tog dana.
  "U redu, koga vraga ovdje tražimo?" konačno je upitala Jessica, više kao retoričko pitanje zbog bijesa koji je u njoj počeo bjesnjeti, potaknut slikom žene u prtljažniku automobila.
  "Misliš zašto je to učinio, zar ne?" upitao je Byrne.
  Jessica je razmislila o tome. U njihovom radu, pitanja "tko" i "zašto" bila su tako usko isprepletena. "U redu. Slažem se sa zašto", rekla je. "Mislim, je li ovo samo slučaj nekoga tko pokušava postati slavan? Je li ovo slučaj tipa koji samo pokušava ući u vijesti?"
  Cahill je slegnuo ramenima. "Teško je reći. Ali ako provedete neko vrijeme s dečkima koji se bave bihevioralnom znanošću, shvatit ćete da devedeset devet posto ovih slučajeva ima puno dublje korijene."
  "Što misliš?" upitala je Jessica.
  "Mislim, potrebna je vraška psihoza da se učini nešto takvo. Toliko duboka da biste mogli biti tik uz ubojicu, a da to ni ne znate. Takve stvari mogu se dugo zakopati."
  "Nakon što identificiramo žrtvu, znat ćemo puno više", rekao je Byrne. "Nadam se da je osobno."
  "Što misliš?" upitala je Jessica ponovno.
  "Ako je osobno, tu završava."
  Jessica je znala da Kevin Byrne pripada istražiteljima koji su bili isključivo uvjerljivi. Izađeš, postaviš pitanja, maltretiraš ološ i dobiješ odgovore. Nije podcjenjivao akademske principe. To jednostavno nije bio njegov stil.
  "Spomenuo si bihevioralnu znanost", rekla je Jessica Cahillu. "Nemoj reći mom šefu, ali nisam sasvim sigurna čime se bave." Imala je diplomu iz kaznenog pravosuđa, ali nije uključivala puno iz područja kriminalističke psihologije.
  "Pa, oni prvenstveno proučavaju ponašanje i motivaciju, uglavnom u područjima poučavanja i istraživanja", rekao je Cahill. "Međutim, to je daleko od uzbuđenja oko 'Kad jaganjci utihnu'. Većinom su to prilično suhoparne, kliničke stvari. Proučavaju nasilje bandi, upravljanje stresom, policiju u zajednici, analizu kriminala."
  "Moraju vidjeti najgore od najgoreg", rekla je Jessica.
  Cahill je kimnuo. "Kad se naslovi o strašnom slučaju smire, ovi dečki se bacaju na posao. Prosječnom policijskom stručnjaku to se možda ne čini kao puno , ali oni istražuju mnogo slučajeva. Bez njih, VICAP ne bi bio ono što jest."
  Cahillu je zazvonio mobitel. Ispričao se i izašao iz sobe.
  Jessica je razmislila o onome što je rekao. Ponovno je u mislima premotala scenu psiho-tuširanja. Pokušala je zamisliti užas tog trenutka iz perspektive žrtve: sjenu na zavjesi za tuširanje, zvuk vode, šuštanje plastike dok se povlačila, bljesak noža. Stresla se. Čvršće je stegnula komad kartona.
  "Što misliš o tome?" upitala je Jessica. Bez obzira na to koliko su sofisticirane i visokotehnološke bihevioralne znanosti i sve savezne radne skupine bile, sve bi ih zamijenila za instinkte detektiva poput Kevina Byrnea.
  "Moj osjećaj mi govori da ovo nije napad tražeći uzbuđenje", rekao je Byrne. "Ovo je o nečemu. I tko god to bio, želi našu nepodijeljenu pažnju."
  "Pa, ima ga." Jessica je odmotala iskrivljeni komad kartona u rukama, namjeravajući ga ponovno smotati. Nikada prije nije otišla tako daleko. "Kevin."
  "Što?"
  "Gledaj." Jessica je pažljivo raširila jarko crveni pravokutnik po izlizanom stolu, pazeći da ne ostavi otiske prstiju. Byrneov izraz lica govorio je sve. Stavio je kutiju šibica pokraj komada kartona. Bile su identične.
  Motel Rivercrest.
  Adam Kaslov bio je u motelu Rivercrest.
  
  
  22
  Dobrovoljno se vratio u Roundhouse, i to je bilo dobro. Očito nisu imali snage podići ga ili obuzdati. Rekli su mu da jednostavno trebaju razjasniti neke nedovršene poslove. Klasična taktika. Ako popusti tijekom razgovora, bit će uhvaćen.
  Terry Cahill i tužitelj Paul DiCarlo promatrali su intervju kroz dvosmjerno ogledalo. Nick Palladino bio je zarobljen u automobilu. VIN je bio zaklonjen, pa je identifikacija vlasnika potrajala neko vrijeme.
  "Dakle, koliko dugo živiš u sjevernoj Philadelphiji, Adame?" upitao je Byrne. Sjeo je nasuprot Kaslova. Jessica je stajala leđima okrenuta zatvorenim vratima.
  "Otprilike tri godine. Otkad sam se iselio iz kuće svojih roditelja."
  "Gdje oni žive?"
  "Bala Sinvid".
  - Je li ovo mjesto gdje si odrastao/la?
  "Da."
  - Čime se bavi vaš otac, ako smijem pitati?
  "On se bavi nekretninama."
  - A tvoja majka?
  "Ona je kućanica, znaš. Smijem li pitati-"
  "Sviđa li ti se život u sjevernoj Philadelphiji?"
  Adam je slegnuo ramenima. "U redu je."
  "Provodiš puno vremena u zapadnoj Philadelphiji?"
  "Neki."
  - Koliko će to točno koštati?
  - Pa, ja tamo radim.
  - U kazalištu, zar ne?
  "Da."
  "Kul posao?" upitao je Byrne.
  "Mislim", rekao je Adam. "Ne plaćaju dovoljno."
  "Ali barem su filmovi besplatni, zar ne?"
  "Pa, petnaesti put kad moraš gledati film Roba Schneidera, ne čini se kao dobra ponuda."
  Byrne se nasmijao, ali Jessici je bilo jasno da ne može razlikovati Roba Schneidera od Roba Petrieja. "To kazalište je u ulici Walnut, zar ne?"
  "Da."
  Byrne je zapisao bilješku, iako su svi to znali. Izgledalo je službeno. "Još nešto?"
  "Što misliš?"
  "Postoji li još neki razlog zašto ideš u Zapadnu Philadelphiju?"
  "Ne baš."
  "Što je sa školom, Adame? Zadnji put kad sam provjeravao, Drexel je bio u ovom dijelu grada."
  "Pa, da. Idem tamo u školu."
  "Jeste li redovni student?"
  "Samo honorarni posao tijekom ljeta."
  "Što studiraš?"
  "Engleski", rekao je Adam. "Studiram engleski."
  - Postoje li kakve filmske lekcije?
  Adam je slegnuo ramenima. "Par."
  "Što se uči na ovim predavanjima?"
  "Uglavnom teorija i kritika. Jednostavno ne razumijem što..."
  "Jeste li ljubitelj sporta?"
  "Sport? Što misliš?"
  "Oh, ne znam. Hokej, možda. Voliš li Flyerse?"
  "Dobro su."
  "Imaš li slučajno kapu Flyersa?" upitao je Byrne.
  Činilo se da ga je to plašilo, kao da je mislio da bi ga policija mogla pratiti. Ako će se zatvoriti, počelo bi sada. Jessica je primijetila kako mu je jedna cipela počela kuckati po podu. "Zašto?"
  "Samo trebamo pokriti sve osnove."
  Naravno, nije imalo smisla, ali ružnoća sobe i blizina svih tih policajaca ušutkali su Adamove prigovore. Na trenutak.
  "Jeste li ikada bili u motelu u zapadnoj Philadelphiji?" upitao je Byrne.
  Pažljivo su ga promatrali, tražeći tik. Gledao je u pod, zidove, strop, bilo gdje osim u Kevin Byrneove žadne oči. Napokon je rekao: "Zašto bih išao u taj motel?"
  Bingo, pomislila je Jessica.
  - Izgleda kao da na pitanje odgovaraš pitanjem, Adame.
  "U redu onda", rekao je. "Ne."
  -Jeste li ikada bili u motelu Rivercrest u ulici Dauphin?
  Adam Kaslov teško je progutao. Oči su mu ponovno lutale po sobi. Jessica mu je dala nešto na što se može usredotočiti. Spustila je rasklopljenu kutiju šibica na stol. Bila je stavljena u malu vrećicu za dokaze. Kad ju je Adam vidio, lice mu se ispraznilo. Upitao je: "Želiš li mi reći da se... incident na snimci Psycha dogodio u... ovom motelu Rivercrest?"
  "Da."
  - I misliš da ja...
  "Trenutno samo pokušavamo shvatiti što se dogodilo. To je ono što radimo", rekao je Byrne.
  - Ali nikad nisam bio tamo.
  "Nikada?"
  "Ne. Ja... ja sam pronašla ove šibice."
  "Imamo svjedoka koji vas je tamo prijavio."
  Kad je Adam Kaslov stigao u Roundhouse, John Shepherd ga je digitalno fotografirao i izradio mu identifikacijsku značku za posjetitelje. Shepherd je zatim otišao u Rivercrest, gdje je pokazao fotografiju Carlu Stottu. Shepherd je nazvao i rekao da je Stott prepoznao Adama kao nekoga tko je bio u motelu barem dva puta u posljednjih mjesec dana.
  "Tko je rekao da sam bio tamo?" upitao je Adam.
  "Nije važno, Adame", rekao je Byrne. "Važno je da si upravo lagao policiji. Od toga se nikada nećemo oporaviti." Pogledao je Jessicu. "Je li tako, detektive?"
  "Tako je", rekla je Jessica. "To nas vrijeđa, a onda nam je jako teško vjerovati ti."
  "U pravu je. Trenutno ti ne vjerujemo", dodao je Byrne.
  - Ali zašto... zašto bih vam donio film ako imam neke veze s tim?
  "Možete li nam reći zašto bi netko ubio nekoga, snimio ubojstvo, a zatim umetnuo snimku na unaprijed snimljenu vrpcu?"
  "Ne", rekao je Adam. "Ne mogu."
  "Ni mi ne možemo. Ali ako možete priznati da je netko to stvarno učinio, nije teško zamisliti da je ista osoba donijela snimku samo da bi nas ismijala. Ludilo je ludilo, zar ne?"
  Adam je gledao u pod i šutio.
  - Reci nam nešto o Rivercrestu, Adame.
  Adam je protrljao lice i lomio ruke. Kad je podigao pogled, detektivi su još uvijek bili tamo. Prolio je. "U redu. Bio sam ovdje."
  "Koliko puta?"
  "Dvaput."
  "Zašto ideš tamo?" upitao je Byrne.
  "Upravo jesam."
  "Što, odmor ili tako nešto? Jesi li ga rezervirao preko svoje turističke agencije?"
  "Ne."
  Byrne se nagnuo naprijed i snizio glas. "Doći ćemo do dna ovoga, Adame. Sa ili bez tvoje pomoći. Jesi li vidio sve one ljude na putu ovamo?"
  Nakon nekoliko sekundi, Adam je shvatio da očekuje odgovor. "Da."
  "Vidite, ti ljudi se nikad ne vraćaju kući. Nemaju društveni ni obiteljski život. Na poslu su dvadeset četiri sata dnevno i ništa im ne promakne. Ništa. Razmislite na trenutak o tome što radite. Sljedeća stvar koju kažete mogla bi biti najvažnija stvar koju ćete ikada reći u životu."
  Adam je podigao pogled, oči su mu sjale. "Ne smiješ nikome reći za ovo."
  "Ovisi što nam želite reći", rekao je Byrne. "Ali ako nije umiješan u ovaj zločin, neće napustiti ovu sobu."
  Adam je pogledao Jessicu, a zatim se brzo okrenuo. "Bio sam tamo s nekim", rekao je. "Djevojkom. Ona je žena."
  Rekao je to odlučno, kao da je htio reći da je sumnjati u ubojstvo jedno. Sumnjati da je homoseksualac puno gore.
  "Sjećaš li se u kojoj si sobi odsjeo?" upitao je Byrne.
  "Ne znam", rekao je Adam.
  "Daj sve od sebe."
  - Ja... mislim da je to bila soba broj deset.
  "Oba puta?"
  "Mislim da da."
  "Kakav auto vozi ova žena?"
  "Stvarno ne znam. Nikad nismo vozili njezin auto."
  Byrne se naslonio. Nije bilo potrebe da ga u ovom trenutku oštro napada. "Zašto nam nisi ranije rekao za ovo?"
  "Zato", započeo je Adam, "zato što je udana."
  "Trebat će nam njezino ime."
  "Ja... ne mogu ti to reći", rekao je Adam. Pogledao je čas Byrnea, čas Jessicu, pa pod.
  "Pogledaj me", rekao je Byrne.
  Polako i nevoljko, Adam je poslušao.
  "Čini li ti se kao osoba koja bi to shvatila kao odgovor?" upitao je Byrne. "Mislim, znam da se ne poznajemo, ali pogledaj malo okolo. Misliš li da slučajno izgleda ovako grozno?"
  - Ja... ne znam.
  "U redu. U redu. Evo što ćemo učiniti", rekao je Byrne. "Ako nam ne date ime ove žene, prisilit ćete nas da kopamo po vašem životu. Dobit ćemo imena svih s vaših predavanja, svih vaših profesora. Otići ćemo u dekanov ured i pitati za vas. Razgovarat ćemo s vašim prijateljima, vašom obitelji, vašim kolegama. Je li to stvarno ono što želite?"
  Nevjerojatno, umjesto da odustane, Adam Kaslov je jednostavno pogledao Jessicu. Prvi put otkad ga je upoznala, pomislila je da je u njegovim očima vidjela nešto, nešto zlokobno, nešto što je sugeriralo da nije samo neko preplašeno dijete bez ikakvog problema. Možda se čak na njegovom licu pojavio i tračak osmijeha. Adam je upitao: "Trebam odvjetnika, zar ne?"
  "Bojim se da ti u vezi s tim ne možemo baš savjetovati, Adame", rekla je Jessica. "Ali reći ću ti da ako nemaš što skrivati, nemaš se oko čega brinuti."
  Ako je Adam Kaslov bio toliki obožavatelj filmova i televizije kao što su sumnjali, vjerojatno je vidio dovoljno ovakvih scena da zna da ima puno pravo ustati i izaći iz zgrade bez riječi.
  "Mogu li ići?" upitao je Adam.
  "Još jednom hvala, Zakon i red", pomisli Jessica.
  
  JESSICA JE MISLILA DA JE MALO. Jakeov opis: Pilotska kapa, sunčane naočale, možda tamnoplava jakna. Tijekom ispitivanja, uniformirani policajac provirio je kroz prozore Adamovog Kaslovljevog automobila. Ništa od toga nije bilo vidljivo, ni sijeda perika, ni kućna haljina, ni tamni kardigan.
  Adam Kaslov je bio izravno uključen u snimku ubojstva, bio je na mjestu događaja i lagao je policiji. Je li to dovoljno za nalog za pretres?
  "Mislim da ne", rekao je Paul DiCarlo. Kad je Adam rekao da mu se otac bavi nekretninama, zaboravio je spomenuti da mu je otac bio Lawrence Castle. Lawrence Castle bio je jedan od najvećih developera u istočnoj Pennsylvaniji. Da su prerano skočili na ovog tipa, u trenu bi se stvorio zid prugastih odijela.
  "Možda će ovo riješiti problem", rekao je Cahill ulazeći u sobu držeći faks.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Mladi gospodin Kaslov ima uspješan dosadašnji rad", odgovorio je Cahill.
  Byrne i Jessica su izmijenili poglede. "Imala sam kontrolu", rekao je Byrne. "Bio je čist."
  "Ne škripavo."
  Svi su pogledali faks. Četrnaestogodišnji Adam Kaslov uhićen je jer je snimao tinejdžersku kćer svog susjeda kroz prozor njezine spavaće sobe. Dobio je savjetovanje i društveno koristan rad. Nije odslužio nikakvu kaznu u maloljetničkom pritvoru.
  "Ne možemo ovo koristiti", rekla je Jessica.
  Cahill je slegnuo ramenima. Znao je, kao i svi ostali u sobi, da bi maloljetnički dosjei trebali biti povjerljivi. "Samo da znaš."
  "Ne bismo ni trebali znati", dodala je Jessica.
  "Znaš što?" upitao je Cahill namignuvši.
  "Voajerizam tinejdžera je daleko od onoga što je učinjeno ovoj ženi", rekao je Buchanan.
  Svi su znali da je to istina. Ipak, svaka informacija, bez obzira na to kako je dobivena, bila je korisna. Samo su morali paziti na službeni put koji ih je vodio do sljedećeg koraka. Svaki student prava prve godine mogao je izgubiti slučaj na temelju nezakonito dobivenih zapisa.
  Paul DiCarlo, koji se svim silama trudio ne slušati, nastavio je: "Dobro. U redu. Nakon što identificirate žrtvu i dovedete Adama na kilometar i pol od nje, mogu prodati nalog za pretres sucu. Ali ne prije."
  "Možda bismo ga trebali staviti pod nadzor?" upitala je Jessica.
  Adam je još uvijek sjedio u A-ovoj sobi za ispitivanje. Ali ne zadugo. Već je zatražio da ode, a svaka minuta zaključavanja vrata gurala je odjel bliže problemu.
  "Mogu tome posvetiti nekoliko sati", rekao je Cahill.
  Buchanan je to izgledao ohrabreno. To je značilo da će ured plaćati prekovremeni rad za detalj koji vjerojatno neće dati nikakve rezultate.
  "Jesi li siguran?" upitao je Buchanan.
  "Nema problema."
  Nekoliko minuta kasnije, Cahill je sustigao Jessicu kod dizala. "Slušaj, stvarno ne mislim da će ti ovo dijete biti od velike koristi. Ali imam nekoliko ideja u vezi s tim. Što kažeš da te počastim kavom nakon obilaska? Smislit ćemo nešto."
  Jessica je pogledala Terryja Cahilla u oči. Uvijek bi došao trenutak sa strancem - privlačnim strancem, mrzila je priznati - kada bi morala razmotriti nevino zvučeći komentar, naivno mišljenje. Je li je pozivao van? Je li pokušavao napraviti neki potez? Ili ju je zapravo pozvao na šalicu kave kako bi razgovarali o istrazi ubojstva? Skenirala mu je lijevu ruku čim ga je upoznala. Nije bio oženjen. Ona je, naravno. Ali samo malo.
  Isuse, Jess, pomislila je. Imaš prokleti pištolj na boku. Vjerojatno si na sigurnom.
  "Napravi malo viskija i gotov si", rekla je.
  
  Petnaest minuta nakon što je Terry Cahill otišao, Byrne i Jessica su se našli u kafiću. Byrne je pročitao njezino raspoloženje.
  "Što je bilo?" upitao je.
  Jessica je uzela vrećicu s dokazima u kojoj se nalazila kutija šibica iz motela Rivercrest. "Prvi put sam krivo protumačila Adama Kaslova", rekla je Jessica. "I to me izluđuje."
  "Ne brini se zbog toga. Ako je on naš dečko (a nisam siguran da jest), postoji jako puno slojeva između lica koje pokazuje svijetu i psihopata na toj snimci."
  Jessica je kimnula. Byrne je bila u pravu. Ipak, ponosila se svojom sposobnošću prevođenja ljudi. Svaki detektiv imao je posebne vještine. Imala je organizacijske sposobnosti i sposobnost čitanja ljudi. Ili je barem tako mislila. Taman je htjela nešto reći kad je Byrneu zazvonio telefon.
  "Byrne".
  Slušao je, njegove intenzivne zelene oči na trenutak su lutale naprijed-natrag. "Hvala." Zalupio je telefon, a naznaka osmijeha zaigrala mu je u kutovima usana, nešto što Jessica nije vidjela već dugo. Poznavala je taj pogled. Nešto se lomilo.
  "Kako si?" upitala je.
  "Bio je to CSU", rekao je, krećući se prema vratima. "Imamo osobnu iskaznicu."
  
  
  23
  Žrtva se zvala Stephanie Chandler. Imala je dvadeset i dvije godine, bila je neudata i, prema svemu sudeći, prijateljska i društvena mlada žena. Živjela je s majkom u ulici Fulton. Radila je za tvrtku za odnose s javnošću u Center Cityju pod nazivom Braceland Westcott McCall. Identificirali su je po registarskoj pločici na automobilu.
  Preliminarno izvješće medicinskog vještaka već je bilo primljeno. Smrt je, kako se i očekivalo, proglašena ubojstvom. Stephanie Chandler bila je pod vodom oko tjedan dana. Oružje ubojstva bio je veliki, nenazubljeni nož. Izbodena je jedanaest puta, i iako on nije htio svjedočiti o tome, barem zasad, budući da to nije bilo u njegovoj stručnosti, dr. Tom Weirich vjerovao je da je Stephanie Chandler doista ubijena na snimci.
  Toksikološki test nije otkrio tragove ilegalnih droga ili alkohola u njezinom organizmu. Mrtvozornik je također imao na raspolaganju komplet za silovanje. To nije bilo konačno.
  Ono što izvješća nisu mogla reći bilo je zašto je Stephanie Chandler uopće bila u oronulom motelu u zapadnoj Philadelphiji. Ili, što je još važnije, s kim.
  Četvrti detektiv, Eric Chavez, sada je bio partner Nicku Palladinu na slučaju. Eric je bio moderno lice odjela za ubojstva, uvijek u talijanskom odijelu. Samac i pristupačan, ako Eric nije pričao o svojoj novoj Zegna kravati, raspravljao je o najnovijem Bordeauxu na svom stalku za vino.
  Koliko su detektivi mogli shvatiti, Stephanien posljednji dan života protekao je ovako:
  Stephanie, upečatljiva, sitna mlada žena sa sklonošću prema odijelima po mjeri, tajlandskoj hrani i filmovima s Johnnyjem Deppom, krenula je na posao, kao i obično, neposredno nakon 7:00 ujutro u svom Saturnu boje šampanjca sa svoje adrese u ulici Fulton do svoje poslovne zgrade u ulici South Broad, gdje je parkirala u podzemnoj garaži. Tog dana, ona i nekoliko kolega otišli su u Penn's Landing za vrijeme pauze za ručak kako bi gledali filmsku ekipu kako se priprema za snimanje na obali, nadajući se da će ugledati koju slavnu osobu. U 5:30 ujutro spustila se liftom do garaže i odvezla se do ulice Broad.
  Jessica i Byrne posjetit će ured Bracelanda Westcotta McCalla, dok će Nick Palladino, Eric Chavez i Terry Cahill otići u Penn's Landing kako bi proveli anketu.
  
  Recepcija hotela Braceland Westcott McCall bila je uređena u modernom skandinavskom stilu: ravne linije, svijetli stolovi i police za knjige boje trešnje, ogledala s metalnim rubovima, ploče od matiranog stakla i dobro dizajnirani posteri koji su nagovještavali visoku klijentelu tvrtke: studiji za snimanje, reklamne agencije, modni dizajneri.
  Stephaniena šefica bila je žena po imenu Andrea Cerrone. Jessica i Byrne sastali su se s Andreom u uredu Stephanie Chandler na zadnjem katu poslovne zgrade u ulici Broad Street.
  Byrne je vodio ispitivanje.
  "Stephanie je bila vrlo povjerljiva", rekla je Andrea pomalo oklijevajući. "Malo povjerljiva, mislim." Andrea Cerrone bila je vidno potresena viješću o Stephanienoj smrti.
  - Je li izlazila s nekim?
  "Ne koliko ja znam. Prilično se lako ozlijedi, pa mislim da je neko vrijeme bila u stanju mirovanja."
  Andrea Cerrone, koja još nije imala trideset pet godina, bila je niska žena širokih bokova, kose prošarane srebrnim pramenovima i pastelno plavih očiju. Iako je bila pomalo bucmasta, odjeća joj je bila skrojena s arhitektonskom preciznošću. Nosila je tamnomaslinasto laneno odijelo i pašminu boje meda.
  Byrne je otišao dalje. "Koliko dugo Stephanie ovdje radi?"
  "Otprilike godinu dana. Došla je ovamo odmah nakon fakulteta."
  - Gdje je išla u školu?
  "Hram."
  "Je li imala ikakvih problema s nekim na poslu?"
  "Stephanie? Teško. Svima se sviđala, i svima se sviđala. Ne sjećam se da je ikad izgovorila i jednu grubu riječ."
  "Što si mislio kad se prošli tjedan nije pojavila na poslu?"
  "Pa, Stephanie je imala puno bolovanja. Pretpostavio sam da uzima slobodan dan, iako nije bilo tipično za nju da ne zove. Sljedećeg dana nazvao sam je na mobitel i ostavio nekoliko poruka. Nikada se nije javila."
  Andrea je posegnula za maramicom i obrisala oči, možda sada shvaćajući zašto joj telefon nikada nije zazvonio.
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki. Nisu pronađeni mobiteli u Saturnu ni blizu mjesta zločina. "Jesi li je nazvao kući?"
  Andrea je odmahnula glavom, donja usna joj je drhtala. Jessica je znala da će brana pući.
  "Što mi možete reći o njezinoj obitelji?" upitao je Byrne.
  "Mislim da je tu samo njezina majka. Ne sjećam se da je ikada pričala o ocu ili bilo kojoj braći ili sestrama."
  Jessica je bacila pogled na Stephanien stol. Uz olovku i uredno složene mape, nalazila se fotografija Stephanie i starije žene veličine petnaest puta šest centimetara u srebrnom okviru. Na slici - nasmiješena mlada žena koja stoji ispred kazališta Wilma u ulici Broad - Jessica je mislila da mlada žena izgleda sretno. Bilo joj je teško uskladiti fotografiju s unakaženim tijelom koje je vidjela u prtljažniku Saturna.
  "Jesu li to Stephanie i njezina majka?" upitao je Byrne, pokazujući na fotografiju na stolu.
  "Da."
  - Jeste li ikada upoznali njezinu majku?
  "Ne", rekla je Andrea. Posegnula je za ubrusom sa Stephanienog stola. Obrisala je oči.
  "Je li Stephanie imala bar ili restoran u koji je voljela ići nakon posla?" upitao je Byrne. "Kamo je išla?"
  "Ponekad bismo išli u Friday's pored Embassy Suitesa na Stripu. Ako smo htjeli plesati, išli bismo u Shampoo."
  "Moram pitati", rekao je Byrne. "Je li Stephanie bila homoseksualka ili biseksualka?"
  Andrea je gotovo frknula. "Hm, ne."
  - Jesi li išao u Penn's Landing sa Stephanie?
  "Da."
  - Je li se dogodilo nešto neobično?
  "Nisam siguran što misliš."
  "Je li je itko uznemiravao? Pratiš li je?"
  "Ne mislim tako".
  "Jesi li je vidio da radi nešto neobično?" upitao je Byrne.
  Andrea je na trenutak razmislila. "Ne. Samo smo se družili. Nadam se da ću vidjeti Willa Parrisha ili Haydena Colea."
  "Jesi li vidio/la Stephanie kako razgovara s nekim?"
  "Nisam baš obraćala pažnju. Ali mislim da je neko vrijeme razgovarala s nekim muškarcem. Muškarci su joj stalno prilazili."
  "Možete li opisati ovog tipa?"
  "Bijelac. Šešir s letacima. Sunčane naočale."
  Jessica i Byrne su izmijenili poglede. To se poklapalo sa sjećanjima malog Jakea. "Koliko je star?"
  "Nemam pojma. Nisam baš bio tako blizu."
  Jessica joj je pokazala fotografiju Adama Kaslova. "Možda je ovo taj tip?"
  "Ne znam. Možda. Samo se sjećam da sam mislila da ovaj tip nije njezin tip."
  "Koji je bio njezin tip?" upitala je Jessica, prisjećajući se Vincentove dnevne rutine. Zamišljala je da svatko ima svoj tip.
  "Pa, bila je prilično izbirljiva u pogledu muškaraca s kojima je izlazila. Uvijek je birala dobro odjevene tipove. Kao što je Chestnut Hill."
  "Je li taj tip s kojim je razgovarala bio dio publike ili je bio dio produkcijske kuće?" upitao je Byrne.
  Andrea je slegnula ramenima. "Stvarno ne znam."
  "Je li rekla da poznaje ovog tipa? Ili mu je možda dala svoj broj?"
  "Ne mislim da ga je poznavala. I bila bih jako iznenađena da mu je dala svoj broj telefona. Kao što sam rekla. Nije njezin tip. Ali opet, možda je samo bio odjeven. Jednostavno nisam imala vremena bolje ga pogledati."
  Jessica je zapisala još nekoliko bilješki. "Trebat će nam imena i kontaktni podaci svih koji ovdje rade", rekla je.
  "Sigurno."
  - Smeta li vam da pogledamo oko Stephanienog stola?
  "Ne", rekla je Andrea. "U redu je."
  Dok se Andrea Cerrone vraćala u čekaonicu, nošena valom šoka i tuge, Jessica je navukla par lateks rukavica. Započela je svoju invaziju na život Stephanie Chandler.
  U ladicama s lijeve strane nalazile su se mape, uglavnom priopćenja za medije i isječci iz novina. Nekoliko mapa bilo je ispunjeno probnim listovima crno-bijelih fotografija za medije. Fotografije su uglavnom bile tipa "udari i zgrabi", vrsta fotografiranja gdje dvije osobe poziraju s čekom, plaketom ili nekom vrstom citata.
  Srednja ladica sadržavala je sve potrebne stvari za uredski život: spajalice, pribadače, naljepnice za slanje pošte, gumice, mesingane značke, posjetnice, ljepilo u stiku.
  U gornjoj desnoj ladici nalazio se gradski pribor za preživljavanje mladog, samcatog radnika: mala tuba losiona za ruke, balzam za usne, nekoliko uzoraka parfema i vodica za ispiranje usta. Bio je tu i dodatni par tajica i tri knjige: "Braća" Johna Grishama, Windows XP za neznalice i knjiga pod nazivom "Bijela vrućina", neovlaštena biografija Iana Whitestonea, rodom iz Philadelphije i redatelja filma Dimensions. Whitestone je bio redatelj novog filma Willa Parrisha, "Palača".
  Na videu nije bilo nikakvih poruka ili prijetećih pisama, ničega što bi moglo povezati Stephanie s užasom onoga što joj se dogodilo.
  Bila je to fotografija na Stephanienom stolu, gdje su ona i njezina majka već počele proganjati Jessicu. Nije bilo samo to što je Stephanie izgledala tako živahno i živahno na fotografiji, već ono što je fotografija predstavljala. Tjedan dana ranije, bila je to artefakt života, dokaz žive, dišuće mlade žene, osobe s prijateljima, ambicijama, tugama, mislima i žaljenjima. Osoba s budućnošću.
  Sada je to bio dokument pokojnika.
  
  
  24
  FAITH CHANDLER živjela je u jednostavnoj, ali dobro održavanoj kući od opeke u ulici Fulton. Jessica i Byrne upoznali su ženu u njezinoj maloj dnevnoj sobi s pogledom na ulicu. Vani se dvoje petogodišnjaka igralo školice pod budnim okom svojih baka. Jessica se pitala kako je Faith Chandler zvučao zvuk dječjeg smijeha na ovaj, najtamniji dan njezina života.
  "Jako mi je žao zbog vašeg gubitka, gospođo Chandler", rekla je Jessica. Iako je te riječi morala izgovoriti mnogo puta otkako se pridružila odjelu za ubojstva u travnju, nije se činilo da postaju išta lakše.
  Faith Chandler bila je u ranim četrdesetima, žena s naboranim izrazom lica kao da je u kasnoj noći ili ranom jutru, žena iz radničke klase koja je iznenada otkrila da je žrtva nasilnog zločina. Stare oči na licu srednjih godina. Radila je kao noćna konobarica u Melrose Dineru. U rukama je držala izgrebanu plastičnu čašu s dva i pol centimetra viskija. Pored nje, na pladnju za televizor, stajala je napola prazna boca Seagram'sa. Jessica se pitala koliko je daleko žena otišla u ovom procesu.
  Faith nije odgovorila na Jessicinu sućut. Možda je žena mislila da ako ne odgovori, ako ne prihvati Jessicinu ponudu sućuti, to možda nije istina.
  "Kad si zadnji put vidjela Stephanie?" upitala je Jessica.
  "U ponedjeljak ujutro", rekla je Faith. "Prije nego što je otišla na posao."
  - Je li bilo išta neobično s njom tog jutra? Bilo kakve promjene u njezinom raspoloženju ili dnevnoj rutini?
  "Ne. Ništa."
  - Rekla je da ima planove poslije posla?
  "Ne."
  "Što si mislio kad se nije vratila kući u ponedjeljak navečer?"
  Faith je samo slegnula ramenima i obrisala oči. Otpila je gutljaj viskija.
  "Jeste li zvali policiju?"
  - Ne odmah.
  "Zašto ne?" upitala je Jessica.
  Faith je spustila čašu i prekrižila ruke u krilu. "Ponekad je Stephanie ostajala s prijateljicama. Bila je odrasla žena, neovisna. Vidiš, ja radim noću. Ona radi cijeli dan. Ponekad se stvarno nismo vidjele danima."
  - Je li imala braće ili sestara?
  "Ne."
  - A što je s njezinim ocem?
  Faith je mahnula rukom, vraćajući se na ovaj trenutak kroz svoju prošlost. Pogodili su je u živac. "Godinama nije bio dio njezina života."
  "Živi li on u Philadelphiji?"
  "Ne."
  "Od njezinih kolega smo saznali da je Stephanie do nedavno bila u vezi s nekim. Što nam možete reći o njemu?"
  Faith je još nekoliko trenutaka proučavala njezine ruke prije nego što je odgovorila. "Moraš razumjeti, Stephanie i ja nikada nismo bile toliko bliske. Znala sam da se viđa s nekim, ali ga nikada nije dovodila k sebi. U mnogočemu je bila povučena osoba. Čak i kad je bila mala."
  "Možeš li smisliti još nešto što bi moglo pomoći?"
  Faith Chandler pogledala je Jessicu. Faithine su oči zadržale onaj blistavi pogled koji je Jessica toliko puta vidjela, izraz šoka, ljutnje, boli i tuge. "Bila je divlje dijete kad je bila tinejdžerica", rekla je Faith. "Sve do fakulteta."
  "Koliko divlje?"
  Faith je ponovno slegnula ramenima. "Snažne volje. Trčala je s prilično brzom gomilom. Nedavno se skrasila i dobila dobar posao." Ponos se borio s tugom u njezinu glasu. Otpila je gutljaj viskija.
  Byrne je uhvatio Jessicin pogled. Zatim je, sasvim namjerno, usmjerio pogled prema centru za zabavu, a Jessica ga je slijedila. Soba, smještena u kutu dnevnog boravka, bila je jedan od onih centara za zabavu u stilu ormarića. Izgledala je kao od skupog drva - možda ružinog drveta. Vrata su bila malo odškrinuta, otkrivajući s druge strane sobe televizor ravnog ekrana, a iznad njega policu sa skupocjenom audio i video opremom. Jessica je pogledala po dnevnom boravku dok je Byrne nastavio postavljati pitanja. Ono što se Jessici činilo urednim i ukusnim kad je stigla, sada je izgledalo odlučno uredno i skupo: Thomasville blagovaonski i dnevni setovi, Stiffelove lampe.
  "Mogu li koristiti vaš WC?" upitala je Jessica. Odrasla je u kući gotovo identičnoj ovoj i znala je da je kupaonica na drugom katu. To je bila bit njezina pitanja.
  Faith ju je pogledala, lice joj je bilo prazno, kao da ništa ne razumije. Zatim je kimnula i pokazala prema stubama.
  Jessica se popela uskim drvenim stepenicama na drugi kat. S desne strane bila je mala spavaća soba; ravno ispred nje, kupaonica. Jessica je pogledala niz stepenice. Faith Chandler, zanesena tugom, još je uvijek sjedila na kauču. Jessica je ušla u spavaću sobu. Uokvireni posteri na zidu označavali su ovo kao Stephanienu sobu. Jessica je otvorila ormar. Unutra je bilo pola tuceta skupih odijela i jednak broj pari finih cipela. Provjerila je etikete. Ralph Lauren, Dana Buchman, Fendi. Sve s punim etiketama. Pokazalo se da Stephanie nije bila kupac u outletima, gdje su etikete mnogo puta bile prepolovljene. Na gornjoj polici bilo je nekoliko komada Toomeyjeve prtljage. Pokazalo se da Stephanie Chandler ima dobar ukus i budžet koji to podržava. Ali odakle je došao novac?
  Jessica je brzo pogledala po sobi. Na jednom zidu visio je poster iz knjige Dimensions, nadnaravnog trilera Willa Parrisha. To je, zajedno s knjigom Iana Whitestonea na njezinom uredskom stolu, dokazivalo da je obožavateljica ili Iana Whitestonea, ili Willa Parrisha, ili obojice.
  Na komodi je ležalo nekoliko uokvirenih fotografija. Jedna je prikazivala tinejdžericu Stephanie kako grli lijepu brinetu otprilike istih godina. Prijateljice zauvijek, ta poza. Druga slika prikazivala je mladu Faith Chandler kako sjedi na klupi u parku Fairmount i drži bebu u naručju.
  Jessica je brzo pretražila Stephaniene ladice. U jednoj je pronašla harmonika fascikl s plaćenim računima. Pronašla je Stephaniene posljednje četiri Visa računa. Stavila ih je na komodu, izvadila digitalni fotoaparat i fotografirala svaki. Brzo je pregledala popis računa, tražeći luksuzne trgovine. Ništa. Nije bilo optužbi protiv saksfifthavenue.com, nordstrom.com, pa čak ni protiv bilo kojeg online diskonta koji je prodavao luksuzne artikle: bluefly.com, overstock.com, smartdeals.com. Bilo je vrlo vjerojatno da sama nije kupila tu dizajnersku odjeću. Jessica je spremila fotoaparat i vratila Visa račune u mapu. Ako bi se išta što je pronašla u računima pretvorilo u trag, teško bi joj bilo reći kako je došla do informacija. O tome će se brinuti kasnije.
  Drugdje u dosjeu pronašla je dokumente koje je Stephanie potpisala kada se prijavila za uslugu mobitela. Nije bilo mjesečnih računa s detaljima o potrošenim minutama i biranim brojevima. Jessica je zapisala broj mobitela. Zatim je izvadila svoj telefon i nazvala Stephanien broj. Zazvonio je tri puta, a zatim se prebacio na govornu poštu:
  Bok... ovdje Steph... molimo vas ostavite poruku nakon zvučnog signala i nazvat ću vas.
  Jessica je spustila slušalicu. Taj je poziv utvrdio dvije stvari. Stephanie Chandler je još uvijek radila i nije bila u njezinoj spavaćoj sobi. Jessica je ponovno nazvala broj i dobila isti rezultat.
  Vratit ću se tebi.
  Jessica je pomislila da kad je Stephanie izgovorila taj veseli pozdrav, nije imala pojma što je čeka.
  Jessica je sve vratila na mjesto gdje je našla, prošetala hodnikom, ušla u kupaonicu, pustila vodu u WC-u i pustila sudoper da nekoliko trenutaka teče. Sišla je niz stepenice.
  "...svi njezini prijatelji", rekla je Faith.
  "Možeš li se sjetiti nekoga tko bi mogao htjeti nauditi Stephanie?" upitao je Byrne. "Nekoga tko bi mogao imati nešto protiv nje?"
  Faith je samo odmahnula glavom. "Nije imala neprijatelja. Bila je dobra osoba."
  Jessica je ponovno susrela Byrneov pogled. Faith je nešto skrivala, ali sada nije bilo vrijeme da je pritišće. Jessica je lagano kimnula. Kasnije će skočiti na nju.
  "Još jednom, jako nam je žao zbog vašeg gubitka", rekao je Byrne.
  Faith Chandler ih je prazno gledala. "Zašto... zašto bi itko učinio nešto takvo?"
  Nije bilo odgovora. Ništa što bi moglo pomoći ili čak ublažiti tugu ove žene. "Bojim se da na to ne možemo odgovoriti", rekla je Jessica. "Ali mogu vam obećati da ćemo učiniti sve što možemo da pronađemo onoga tko je to učinio vašoj kćeri."
  Poput njezine sućuti, činilo se da je u Jessicinom umu odzvanjao šupljinom. Nadala se da je zvučalo iskreno ožalošćenoj ženi koja je sjedila na stolici kraj prozora.
  
  Stajale su na uglu, gledajući u dva smjera, ali istog su mišljenja. "Moram se vratiti i obavijestiti šefa", konačno je rekla Jessica.
  Byrne je kimnuo. "Znaš, službeno se povlačim na sljedećih četrdeset osam."
  Jessica je u izjavi čula tugu. "Znam."
  - Ike će ti savjetovati da me držiš podalje.
  "Znam."
  - Nazovi me ako što čuješ.
  Jessica je znala da to ne može učiniti. "U redu."
  
  
  25
  FIGHT CHANDLER sjedila je na krevetu svoje mrtve kćeri. Gdje je bila kad je Stephanie posljednji put zagladila prekrivač, savijajući ga ispod jastuka na svoj pedantan, savjestan način? Što je radila kad je Stephanie poredala svoju menažeriju plišanih životinja u savršen red na uzglavlju kreveta?
  Bila je na poslu, kao i uvijek, čekajući kraj smjene, a njezina kći bila je konstanta, nešto što se podrazumijeva, apsolut.
  Možete li se sjetiti nekoga tko bi mogao htjeti nauditi Stephanie?
  Znala je to čim je otvorila vrata. Lijepa mlada žena i visok, samouvjeren muškarac u tamnom odijelu. Izgledali su kao netko kome su to često radili. To je na vratima izazvalo osjećaj boli u srcu, poput signala za izlaz.
  Mlada žena joj je to rekla. Znala je da će se to dogoditi. Žena ženi. Lice u lice. Mlada žena ju je prepolovila.
  Faith Chandler pogledala je ploču od pluta na zidu spavaće sobe svoje kćeri. Prozirne plastične pribadače odražavale su dugu na sunčevoj svjetlosti. Posjetnice, turističke brošure, isječci iz novina. Kalendar je najviše patio. Rođendani u plavom. Godišnjice u crvenom. Budućnost u prošlosti.
  Razmišljala je da im zalupi vratima pred nosom. Možda bi to spriječilo prodiranje boli. Možda bi to sačuvalo bol u srcima ljudi u novinama, ljudi u vijestima, ljudi u filmovima.
  Policija je danas saznala da...
  Samo je u...
  Izvršeno je hapšenje...
  Uvijek u pozadini dok kuha večeru. Uvijek netko drugi. Blješteća svjetla, kolica s bijelim plahtama, tmurni predstavnici. Prijem u šest i trideset.
  O, Stephie, ljubavi moja.
  Ispila je čašu, pijući viski tražeći tugu u sebi. Podigla je slušalicu i čekala.
  Htjeli su da dođe u mrtvačnicu i identificira tijelo. Bi li prepoznala vlastitu kćer nakon smrti? Nije li je život stvorio kao Stephanie?
  Vani je ljetno sunce blještalo nebo. Cvijeće nikada nije bilo sjajnije ni mirisnije; djeca nikad sretnija. Uvijek klasici, sok od grožđa i gumeni bazeni.
  Izvukla je fotografiju iz okvira na komodu, okrenula je u rukama, a dvije djevojke na njoj stajale su zauvijek zamrznute na pragu života. Ono što je svih ovih godina bila tajna sada je zahtijevalo slobodu.
  Spustila je slušalicu. Natočila je još jedno piće.
  "Bit će vremena", pomislila je. Uz Božju pomoć.
  Kad bi samo bilo vremena.
  OceanofPDF.com
  26
  FILC ESSLER izgledao je poput kostura. Otkad ga je Byrne poznavao, Kessler je bio teški pijanac, proždrljivi laprdaš i barem dvadeset pet kilograma preteška. Sada su mu ruke i lice bili mršavi i blijedi, a tijelo mu se pretvorilo u krhku ljušturu.
  Unatoč cvijeću i šarenim čestitkama s čestitkama za ozdravljenje razasutim po čovjekovoj bolničkoj sobi, unatoč živahnoj aktivnosti elegantno odjevenog osoblja, tima posvećenog očuvanju i produljenju života, soba je mirisala na tugu.
  Dok je medicinska sestra mjerila Kesslerov krvni tlak, Byrne je razmišljao o Victoriji. Nije znao je li ovo početak nečeg stvarnog ili hoće li on i Victoria ikada ponovno biti bliski, ali buđenje u njezinom stanu osjećalo se kao da se nešto ponovno rodilo u njemu, kao da je nešto dugo uspavano probilo do samog tla njegova srca.
  Bilo je lijepo.
  Tog jutra, Victoria mu je pripremila doručak. Skuhala je dva jaja, napravila mu raženi tost i poslužila mu ga u krevetu. Stavila je karanfil na njegov pladanj i razmazala ruž za usne po presavijenom ubrusu. Sama prisutnost tog cvijeta i tog poljupca govorila je Byrneu koliko mu je toga nedostajalo u životu. Victoria ga je poljubila na vratima i rekla mu da kasnije te večeri ima grupni sastanak s bjeguncima koje savjetuje. Rekla je da će grupa završiti do osam sati i da će se s njim naći u Silk City Dineru u Spring Gardenu u osam i petnaest. Rekla je da ima dobar predosjećaj. Byrne je to podijelio. Vjerovala je da će te noći pronaći Juliana Matissea.
  Sada, dok sam sjedio u bolničkoj sobi pored Phila Kesslera, dobar osjećaj je nestao. Byrne i Kessler su odustali od svih ljubaznosti koje su mogli skupiti i utonuli u neugodnu tišinu. Obojica su znali zašto je Byrne tamo.
  Byrne je odlučio to prekinuti. Iz raznih razloga nije htio biti u istoj sobi s tim čovjekom.
  - Zašto, Phil?
  Kessler je razmislio o svom odgovoru. Byrne nije bio siguran je li duga pauza između pitanja i odgovora posljedica lijekova protiv bolova ili njegove savjesti.
  - Zato što je ispravno, Kevine.
  "Pravo za koga?"
  "Prava stvar za mene."
  "Što je s Jimmyjem? On se ne može ni braniti."
  Činilo se da je to doprlo do Kesslera. Možda nije bio neki dobar policajac u svoje vrijeme, ali je razumio pravičnost postupka . Svaki čovjek imao je pravo suočiti se sa svojim tužiteljem.
  "Dan kada smo svrgnuli Matissea. Sjećaš li se toga?" upitao je Kessler.
  "Kao jučer", pomislio je Byrne. Tog je dana u ulici Jefferson bilo toliko policajaca da je izgledalo kao konvencija FOP-a.
  "Ušao sam u tu zgradu znajući da radim pogrešno", rekao je Kessler. "Živim s tim od tada. Sad više ne mogu živjeti s tim. Prokleto sam siguran da neću umrijeti s tim."
  - Želiš reći da je Jimmy podmetnuo dokaze?
  Kessler je kimnuo. "To je bila njegova ideja."
  - Jebeno ne mogu vjerovati.
  "Zašto? Misliš da je Jimmy Purify bio neka vrsta svetaca?"
  "Jimmy je bio odličan policajac, Phil. Jimmy je ostao pri svome. On to ne bi učinio."
  Kessler ga je trenutak promatrao, oči su mu se činile usredotočene na neku udaljenost. Posegnuo je za čašom vode, mučeći se da podigne plastičnu čašu s pladnja do usta. U tom trenutku, Byrneovo je srce suosjećalo s čovjekom. Ali nije se mogao suzdržati. Nakon trenutka, Kessler je vratio čašu na pladanj.
  - Gdje si nabavio rukavice, Phil?
  Ništa. Kessler ga je samo pogledao svojim hladnim, tupim očima. "Koliko ti je godina još ostalo, Kevine?"
  "Što?"
  "Vrijeme", rekao je. "Koliko vremena imaš?"
  "Nemam pojma." Byrne je znao kamo ovo vodi. Pustio je da se odvija.
  "Ne, nećeš to raditi. Ali znam, u redu? Imam mjesec dana. Manje, vjerojatno. Neću vidjeti prvi list kako pada ove godine. Nema snijega. Neću dopustiti da Philliesi padnu u doigravanju. Do Praznika rada, shvatit ću ovo."
  - Možeš li se s tim nositi?
  "Moj život", rekao je Kessler. "Branim svoj život."
  Byrne je ustao. Nije nikamo vodilo, a čak i da jest, nije se mogao natjerati da dalje gnjavi čovjeka. Poanta je bila u tome da Byrne nije mogao vjerovati u to za Jimmyja. Jimmy mu je bio kao brat. Nikada nije sreo nikoga tko je svjesniji dobra, a zla u nekoj situaciji od Jimmyja Purifeya. Jimmy je bio policajac koji se vratio sljedeći dan i platio sendviče koje su dobili dok su bili u lisicama. Jimmy Purifey je platio svoje proklete kazne za parkiranje.
  "Bio sam tamo, Kevine. Žao mi je. Znam da ti je Jimmy bio partner. Ali tako se dogodilo. Ne kažem da Matisse to nije učinio, ali način na koji smo ga uhvatili bio je pogrešan."
  "Znaš da je Matisse vani, zar ne?"
  Kessler nije odgovorio. Zatvorio je oči na nekoliko trenutaka. Byrne nije bio siguran je li zaspao ili ne. Ubrzo ih je otvorio. Bile su mokre od suza. "Kevin, nažao nam je bilo prema toj djevojci."
  "Tko je ova djevojka? Gracie?"
  Kessler je odmahnuo glavom. "Ne." Podigao je tanku, koščatu ruku, nudeći je kao dokaz. "Moja pokora", rekao je. "Kako namjeravate platiti?"
  Kessler je okrenuo glavu i ponovno pogledao kroz prozor. Sunčeva svjetlost otkrila je lubanju ispod kože. Ispod nje ležala je duša umirućeg čovjeka.
  Stojeći na vratima, Byrne je znao, kao što je toliko toga znao tijekom godina, da u tome postoji nešto drugo, nešto osim obeštećenja čovjeka u njegovim posljednjim trenucima. Phil Kessler je nešto skrivao.
  Pogriješili smo prema ovoj djevojci.
  
  B. I. R. N. je svoju slutnju podigao na višu razinu. Zavjetujući se na oprez, nazvao je starog prijatelja iz odjela za ubojstva okružnog tužitelja. Obučavao je Lindu Kelly i od tada se ona stalno uspinjala u hijerarhiji. Diskrecija je svakako bila u njezinoj nadležnosti.
  Linda je vodila financijske zapise Phila Kesslera, a jedna crvena zastavica je bila u zraku. Prije dva tjedna - na dan kada je Julian Matisse pušten iz zatvora - Kessler je uplatio deset tisuća dolara na novi bankovni račun izvan države.
  
  
  27
  Bar je direktno iz Fat Cityja, pomalo pomalo popularnog bara u sjevernoj Philadelphiji, s pokvarenim klima uređajem, prljavim limenim stropom i grobljem mrtvih biljaka na prozoru. Miriše na dezinfekcijsko sredstvo i staru svinjsku mast. Dvoje nas je za šankom, još četvero razasuto po stolovima. Iz džuboksa svira Waylon Jennings.
  Pogledam tipa s moje desne strane. On je jedan od onih pijanaca koje je glumio Blake Edwards, statista u Danima vina i ruža. Izgleda kao da bi mu dobro došao još jedan. Privlačim njegovu pažnju.
  "Kako si?" pitam.
  Neće mu trebati dugo da to sažme. "Bilo je bolje."
  "Tko ne želi?" odgovaram. Pokazujem na njegovu gotovo praznu čašu. "Još jednu?"
  Pažljivije me promatra, možda tražeći motiv. Nikad ga neće pronaći. Oči su mu staklaste, isprugane pićem i umorom. Pa ipak, ispod umora, postoji nešto. Nešto što govori o strahu. "Zašto ne?"
  Priđem barmenu i prstom pređem preko naših praznih čaša. Barmen natoči, uzme moj račun i krene prema blagajni.
  "Težak dan?" pitam.
  On kimne. "Težak dan."
  "Kao što je veliki George Bernard Shaw jednom rekao: 'Alkohol je anestezija kojom podnosimo posljedice života.'"
  "Pit ću u to ime", kaže s tužnim osmijehom.
  "Bio je jednom jedan film", kažem. "Mislim da je bio s Rayom Millandom." Naravno, znam da je bio s Rayom Millandom. "Glumio je alkoholičara."
  Tip kimne. "Izgubljeni vikend."
  "To je ta. Postoji jedna scena u kojoj govori o utjecaju alkohola na njega. To je klasik. Oda boci." Uspravim se, ispravim ramena. Trudim se najbolje što mogu, Don Birnam, citirajući iz filma: "Baca vreće s pijeskom u more kako bi balon mogao letjeti. Odjednom sam veći nego inače. Sposoban sam. Hodam po žici iznad Niagarinih slapova. Jedan sam od velikana." Vratim čašu. "Ili nešto slično."
  Tip me gleda nekoliko trenutaka, pokušavajući se usredotočiti. "To je prokleto dobro, čovječe", konačno kaže. "Imaš odlično pamćenje."
  On mumlja svoje riječi.
  Dižem čašu. "Bolji dani."
  "Ne može biti gore."
  Naravno da bi moglo.
  Ispija svoju čašicu, a zatim i pivo. Slijedim njegov primjer. Počinje pretraživati džep tražeći ključeve.
  - Još jedna za na put? pitam.
  "Ne, hvala", kaže. "Dobro sam."
  "Jesi li siguran?"
  "Da", kaže. "Moram sutra rano ustati." Sklizne sa stolca i krene prema stražnjem dijelu šanka. "Hvala, u svakom slučaju."
  Bacam dvadeset dolara na šank i osvrćem se oko sebe. Četiri mrtva pijanca za klimavim stolovima. Kratkovidni barmen. Ne postojimo. Mi smo pozadina. Nosim kapu Flyersa i zatamnjene naočale. Dvadeset kilograma viška stiropora oko struka.
  Pratim ga do stražnjih vrata. Ulazimo u vlažnu, kasnovečernju vrućinu i nalazimo se na malom parkiralištu iza bara. Tamo su tri automobila.
  "Hej, hvala na piću", kaže.
  "Nema na čemu", odgovaram. "Znate li voziti?"
  Drži jedan ključ, pričvršćen na kožni privjesak za ključeve. Ključ od vrata. "Idem kući."
  "Pametan čovjek." Stojimo iza mog auta. Otvaram prtljažnik. Prekriven je prozirnom plastikom. On viri unutra.
  "Vau, tvoj auto je tako čist", kaže.
  "Moram ga održavati čistim za posao."
  On kimne. "Što radiš?"
  "Ja sam glumac."
  Treba mi trenutak da shvatim apsurdnost. Ponovno mi odmjerava lice. Ubrzo me prepoznajem. "Već smo se sreli, zar ne?" pita.
  "Da."
  Čeka da kažem još nešto. Ne nudim više ništa. Trenutak se odugovlači. Sliježe ramenima. "Pa, dobro, drago mi je što te opet vidim. Idem."
  Stavila sam ruku na njegovu podlakticu. U drugoj ruci, britva. Michael Caine u filmu Odjeven za ubijanje. Otvaram britvu. Naoštrena čelična oštrica svjetluca na sunčevoj svjetlosti boje marmelade.
  Pogleda britvu, a zatim me ponovno pogleda u oči. Jasno je da se sjeća gdje smo se upoznali. Znala sam da hoće na kraju. Sjeća me se iz videoteke, kako stojim za kioskom s klasičnim filmovima. Strah mu se pojavi na licu.
  "Ja... moram ići", kaže, odjednom se otrijeznivši.
  Čvršće mu stisnem ruku i kažem: "Bojim se da to ne mogu dopustiti, Adame."
  
  
  28
  Groblje LAUREL HILL bilo je gotovo prazno u ovo doba. Smješteno na sedamdeset četiri hektara s pogledom na Kelly Drive i rijeku Schuylkill, bilo je dom generalima iz Građanskog rata, kao i žrtvama Titanica. Nekad veličanstveni arboretum brzo je postao ožiljak prevrnutih nadgrobnih spomenika, korovom zaraslih polja i raspadajućih mauzoleja.
  Byrne je na trenutak stajao u hladnoj sjeni ogromnog javora, odmarajući se. Lavanda, pomislio je. Gracie Devlin je omiljena boja bila lavanda.
  Kad je povratio snagu, prišao je Gracienom grobu. Iznenadio se što je tako brzo pronašao mjesto. Bio je to mali, jeftin spomenik, onakav s kojim se zadovoljite kada taktike agresivne prodaje zakažu i prodavač mora krenuti dalje. Pogledao je kamen.
  Marygrace Devlin.
  VJEČNA ZAHVALNOST glasio je natpis iznad rezbarije.
  Byrne je malo zazelenio kamen, čupajući obraslu travu i korov te otresajući prljavštinu s lica.
  Jesu li stvarno prošle dvije godine otkako je stajao ovdje s Melanie i Garrettom Devlinom? Jesu li stvarno prošle dvije godine otkako su se okupili na hladnoj zimskoj kiši, siluete u crnom naspram duboko ljubičastog horizonta? Tada je živio sa svojom obitelji, a nadolazeća tuga razvoda nije bila ni na njegovom radaru. Tog dana odvezao je Devlinove kući i pomogao s prijemom u njihovoj maloj kući u nizu. Tog dana stajao je u Gracieinoj sobi. Sjetio se mirisa jorgovana, cvjetnog parfema i kolača od moljca. Sjetio se kolekcije keramičkih figurica Snjeguljice i sedam patuljaka na Gracieinoj polici za knjige. Melanie mu je rekla da je jedina figurica koja je njezinoj kćeri potrebna Snjeguljica kako bi upotpunila set. Rekla mu je da Gracie namjerava kupiti posljednji komad na dan kada je ubijena. Tri puta se Byrne vratio u kazalište gdje je Gracie ubijena, tražeći figuricu. Nikada je nije pronašao.
  Snjeguljica.
  Od te noći nadalje, svaki put kad bi Byrne čuo Snjeguljičino ime, srce bi ga još više boljelo.
  Srušio se na tlo. Neumoljiva vrućina grijala mu je leđa. Nakon nekoliko trenutaka, pružio je ruku, dodirnuo nadgrobni spomenik i...
  - slike mu se obrušavaju u misli okrutnim i neobuzdanim bijesom... Gracie na trulim podnim daskama pozornice... Gracieine bistre plave oči zamagljene užasom... oči prijetnje u tami iznad nje... oči Juliana Matissea... Gracieini krici zasjenjeni su svim zvukovima, svim mislima, svim molitvama-
  Byrne je bio odbačen unatrag, ranjen u trbuh, ruka mu je bila otrgnuta od hladnog granita. Srce mu je bilo kao da će eksplodirati. Bunar suza u njegovim očima ispunio se do vrha.
  Tako uvjerljivo. Bože moj, tako stvarno.
  Pogledao je po groblju, potresen do srži, puls mu je lupao u ušima. Nikoga nije bilo u blizini, nitko ga nije promatrao. Pronašao je malu dozu smirenosti u sebi, uhvatio se za nju i čvrsto se držao.
  Nekoliko nezemaljskih trenutaka, bilo mu je teško uskladiti bijes svoje vizije s mirom groblja. Bio je obliven znojem. Pogledao je nadgrobni spomenik. Izgledao je savršeno normalno. Bio je savršeno normalan. U njemu je bila okrutna sila.
  Nije bilo sumnje. Vizije su se vratile.
  
  BYRNE je proveo ranu večer na fizikalnoj terapiji. Koliko god mrzio to priznati, terapija je pomagala. Malo. Činilo se da ima malo više pokretljivosti u nogama i malo više fleksibilnosti u donjem dijelu leđa. Ipak, to nikada ne bi priznao Zloj Vještici iz Zapadne Philadelphije.
  Njegov prijatelj vodio je teretanu u Northern Libertiesu. Umjesto da se odveze natrag do svog stana, Byrne se tuširao u teretani, a zatim lagano večerao u lokalnom restoranu.
  Oko osam sati parkirao se na parkiralištu pored zalogajnice Silk City kako bi pričekao Victoriju. Ugasio je motor i čekao. Došao je ranije. Razmišljao je o slučaju. Adam Kaslov nije bio ubojica Stonesa. Međutim, prema njegovom iskustvu, nije bilo slučajnosti. Razmišljao je o mladoj ženi u prtljažniku automobila. Nikada se nije navikao na razinu divljaštva dostupnu ljudskom srcu.
  Sliku mlade žene u prtljažniku automobila zamijenio je slikama vođenja ljubavi s Victorijom. Prošlo je toliko vremena otkako je osjetio nalet romantične ljubavi u grudima.
  Sjetio se prvog puta, jedinog puta u životu, kada se ovako osjećao. Kada je upoznao svoju ženu. S dragocjenom se jasnoćom sjećao tog ljetnog dana, pušeći travu ispred 7-Eleven trgovine dok su neki klinci iz Two Streeta - Des Murtaugh, Tug Parnell, Timmy Hogan - slušali Thin Lizzy na Timmyjevom jadnom boomboxu. Ne da je itko toliko volio Thin Lizzy, ali bili su Irci, dovraga, a to je nešto značilo. "Dečki su se vratili u grad", "Bijeg iz zatvora", "Fighting My Way Back". To su bila vremena. Cure s velikom kosom i svjetlucavom šminkom. Dečki s uskim kravatama, naočalama s gradijentnim bojama i rukavima podignutim straga.
  Ali nikada prije djevojka iz dvije ulice nije imala osobnost poput Donne Sullivan. Tog dana, Donna je nosila bijelu ljetnu haljinu na točkice s tankim naramenicama koje su se njihale sa svakim korakom. Bila je visoka, dostojanstvena i samouvjerena; njezina jagodasto plava kosa bila je skupljena u rep i sjala je poput ljetnog sunca na pijesku Jerseyja. Šetala je svog psa, malog jorkširskog terijera kojeg je nazvala Brando.
  Kad se Donna približila trgovini, Tag je već bio na sve četiri, dahtao poput psa, moleći da ga prošetaju na lancu. Bio je to Tag. Donna je prevrnula očima, ali se nasmiješila. Bio je to djevojački osmijeh, razigrani smiješak koji je govorio da se može slagati s klaunovima bilo gdje u svijetu. Tag se okrenuo na leđa, trudeći se svim silama zatvoriti usta.
  Kad je Donna pogledala Byrnea, uputila mu je još jedan osmijeh, ženstven osmijeh koji je nudio sve, a nije otkrivao ništa, osmijeh koji se duboko usjekao u prsa žestokog Kevina Byrnea. Osmijeh koji je govorio: Ako si muškarac u ovoj hrpi dečki, bit ćeš sa mnom.
  "Daj mi zagonetku, Bože", pomislio je Byrne u tom trenutku, gledajući to prekrasno lice, te akvamarin oči koje su ga kao da su probadale. "Daj mi zagonetku za ovu djevojku, Bože, i ja ću je riješiti."
  Tug je primijetio da je Donna primijetila krupnog tipa. Kao i uvijek. Ustao je, i da je to bio bilo tko drugi osim Tuga Parnella, osjećao bi se glupo. "Ova strana govedine je Kevin Byrne. Kevin Byrne, Donna Sullivan."
  "Zoveš se Riff Raff, zar ne?" upitala je.
  Byrne je odmah pocrvenio, prvi put posramljen zbog olovke. Nadimak je u Byrneu oduvijek izazivao određeni osjećaj etničkog ponosa "zločestog dečka", ali budući da ga je tog dana izgovorila Donna Sullivan, zvučao je, pa, glupo. "O, da", rekao je, osjećajući se još gluplje.
  "Želiš li malo prošetati sa mnom?" upitala je.
  Bilo je to kao da ga pitaš zanima li ga disanje. "Naravno", rekao je.
  I sada ga ima.
  Hodali su do rijeke, ruke su im se dodirivale, ali se nikada nisu ispružile, potpuno svjesni međusobne bliskosti. Kad su se vratili u taj kraj odmah nakon sumraka, Donna Sullivan ga je poljubila u obraz.
  "Znaš, nisi baš toliko kul", rekla je Donna.
  "Ne znam?"
  "Ne. Mislim da čak možeš biti i draga."
  Byrne se uhvatio za srce, glumeći srčani zastoj. "Dušo?"
  Donna se nasmijala. "Ne brini", rekla je. Snizila je glas do medenog šapata. "Tvoja tajna je sigurna kod mene."
  Gledao ju je kako prilazi kući. Okrenula se, njezina se silueta pojavila na vratima i poslala mu još jedan poljubac.
  Tog dana se zaljubio i mislio je da to nikada neće završiti.
  Rak je pogodio Tuga '99. Timmy je vodio vodoinstalatersku ekipu u Camdenu. Šestero djece, koliko je znao. Desa je 2002. ubio pijani vozač. On sam.
  I sada je Kevin Francis Byrne ponovno osjetio taj nalet romantične ljubavi, tek drugi put u životu. Bio je zbunjen toliko dugo. Victoria je imala moć sve to promijeniti.
  Odlučio je odustati od potrage za Julianom Matisseom. Neka sustav odigra svoju igru. Bio je prestar i preumoran. Kad se Victoria pojavi, reći će joj da će popiti nekoliko koktela i to će biti to.
  Jedina dobra stvar koja je proizašla iz svega ovoga bila je da ju je ponovno pronašao.
  Pogledao je na sat. Devet i deset.
  Izašao je iz auta i ušao u restoran, misleći da je propustio Victoriju, pitajući se je li ona propustila njegov auto i ušla unutra. Nije je bilo tamo. Izvadio je mobitel, nazvao njezin broj i čuo njezinu govornu poštu. Nazvao je sklonište za bjegunce gdje je ona savjetovala, a tamo su mu rekli da je otišla prije nekog vremena.
  Kad se Byrne vratio do auta, morao je dvaput provjeriti je li njegov. Iz nekog razloga, njegov je auto sada imao ukras na haubi. Pogledao je po parkiralištu, pomalo dezorijentiran. Pogledao je unatrag. Bio je to njegov auto.
  Dok se približavao, osjetio je kako mu se dlake na potiljku dižu na glavi, a na koži ruku pojavile su se rupice.
  Nije bio ukras za haubu. Dok je bio u restoranu, netko je stavio nešto na haubu njegova automobila: malu keramičku figuricu na hrastovoj bačvi. Figuricu iz Disneyjevog filma.
  Bila je to Snjeguljica.
  
  
  29
  "NAVEDITE PET POVIJESNIH uloga koje je odigrao Gary Oldman", rekao je Seth.
  Ianovo se lice ozari. Čitao je prvi od male hrpe scenarija. Nitko nije čitao i upijao scenarij brže od Iana Whitestonea.
  Ali čak bi i umu brzom i enciklopedijskom poput Ianova trebalo više od nekoliko sekundi. Nema šanse. Seth je jedva stigao izustiti pitanje prije nego što je Ian ispljunuo odgovor.
  "Sid Vicious, Poncije Pilat, Joe Orton, Lee Harvey Oswald i Albert Milo."
  Imam te, pomisli Seth. Le Bec-Fen, evo nas. "Albert Milo bio je izmišljeni lik."
  "Da, ali svi znaju da je on zapravo trebao biti Julian Schnabel u Basquiatu."
  Seth je trenutak zurio u Iana. Ian je znao pravila. Nema izmišljenih likova. Sjedili su u Little Pete'su u Sedamnaestoj ulici, nasuprot hotela Radisson. Koliko god Ian Whitestone bio bogat, živio je u zalogajnici. "U redu, onda", rekao je Ian. "Ludwig van Beethoven."
  Prokletstvo, pomisli Seth. Stvarno je mislio da ga je ovaj put pobijedio.
  Seth je popio kavu, pitajući se hoće li ikada uspjeti zaustaviti ovog čovjeka. Pogledao je kroz prozor, ugledao prvi bljesak svjetla s druge strane ulice, vidio gomilu kako se približava ulazu u hotel, obožavatelje okupljene oko Willa Parrisha. Zatim je ponovno pogledao Iana Whitestonea, nos mu je ponovno bio zaglavljen u scenariju, hrana još uvijek netaknuta na tanjuru.
  "Kakav paradoks", pomisli Seth. Iako je to bio paradoks ispunjen nekom čudnom logikom.
  Da, Will Parrish bio je isplativa filmska zvijezda. U protekla dva desetljeća zaradio je više od milijardu dolara od prodaje ulaznica diljem svijeta i bio je jedan od samo pola tuceta američkih glumaca starijih od trideset pet godina koji su mogli "otvoriti" film. S druge strane, Ian Whitestone mogao je podići slušalicu i dobiti bilo kojeg od pet glavnih studijskih direktora u nekoliko minuta. To su bili jedini ljudi na svijetu koji su mogli odobriti film s deveteroznamenkastim budžetom. I svi su bili na Ianovom brzom biranju. Čak ni Will Parrish to nije mogao reći.
  U filmskoj industriji, barem na kreativnoj razini, prava moć pripadala je ljudima poput Iana Whitestonea, a ne Willa Parrisha. Da je imao želju (a često je imao), Ian Whitestone je mogao izvući ovu zapanjujuće lijepu, ali potpuno netalentiranu devetnaestogodišnjakinju iz gomile i gurnuti je ravno u središte njezinih najluđih snova. Uz kratki boravak u krevetu, naravno. I sve to bez mrdnje prstom. I sve to bez izazivanja uzbuđenja.
  Ali u gotovo svakom gradu osim Hollywooda, Ian Whitestone, a ne Will Parrish, mogao je mirno i nezapaženo sjediti u zalogajnici, jedući u miru. Nitko nije znao da kreativna sila iza Dimensionsa voli dodavati tartar umak svojim hamburgerima. Nitko nije znao da čovjek kojeg su nekoć nazivali drugim dolaskom Luisa Buñuela voli dodavati žlicu šećera u svoju Diet Coke.
  Ali Seth Goldman je znao.
  Znao je sve to i više. Ian Whitestone bio je čovjek s apetitom. Ako nitko nije znao za njegove kulinarske hirove, samo je jedna osoba znala da kada sunce zađe ispod strehe, kada ljudi navuku svoje noćne maske, Ian Whitestone otkrije gradu svoj perverzni i opasni bife.
  Seth je pogledao preko ulice i u gomili ugledao mladu, dostojanstvenu, crvenokosu ženu. Prije nego što je uspjela prići filmskoj zvijezdi, on je odvezen u svojoj dugoj limuzini. Izgledala je potišteno. Seth se osvrnuo. Nitko nije gledao.
  Ustao je iz separea, izašao iz restorana, izdahnuo i prešao ulicu. Dok je dolazio do drugog pločnika, razmišljao je o tome što će on i Ian Whitestone učiniti. Razmišljao je o tome kako je njegova veza s redateljem nominiranim za Oscara daleko dublja od one tipičnog izvršnog asistenta, kako se tkanina koja ih je povezivala provlačila kroz tamnije mjesto, mjesto koje nikada nije obasjano sunčevom svjetlošću, mjesto gdje se krici nevinih nikada nisu čuli.
  
  
  30
  Gomila na Finnigan's Wakeu počela se zgušnjavati. Živahni irski pub na više razina u ulici Spring Garden bio je cijenjeno okupljalište policajaca, privlačeći goste iz svih policijskih okruga Philadelphije. Svi, od visokih dužnosnika do policajaca početnika, povremeno su navraćali. Hrana je bila pristojna, pivo hladno, a atmosfera prava Philadelphia.
  Ali u Finniganu si morao brojati pića. Doslovno si mogao naletjeti na komesara tamo.
  Iznad šanka visio je transparent: Srdačan pozdrav, narednice O'Brien! Jessica se popela na kat kako bi završila svoje ljubaznosti. Vratila se u prizemlje. Tamo je bilo bučnije, ali trenutno je žudjela za tihom anonimnošću užurbanog policijskog bara. Upravo je skrenula za ugao u glavnu prostoriju kad joj je zazvonio mobitel. Bio je to Terry Cahill. Iako ga je bilo teško čuti, mogla je reći da provjerava njihovu sigurnosnu pratnju. Rekao je da je pratio Adama Kaslova do bara u sjevernoj Philadelphiji, a zatim je primio poziv od svog ASAC-a. Došlo je do pljačke banke u Donjem Merionu i da im je tamo potreban. Morao je onemogućiti nadzor.
  "Stajala je pokraj federalca", pomislila je Jessica.
  Trebao joj je novi parfem.
  Jessica se uputila prema šanku. Sve je bilo plavo od zida do zida. Policajac Mark Underwood sjedio je za šankom s dvojicom mladića u dvadesetima, obojica s kratkom kosom i stavom zločestog dečka koji je vrištao kao da su policajci početnici. Čak su i sjedili čvrsto. Mogao se osjetiti miris testosterona.
  Underwood joj je mahnuo. "Hej, ti si to učinio." Pokazao je na dvojicu muškaraca pored sebe. "Dvojica mojih štićenika. Policajci Dave Nieheiser i Jacob Martinez."
  Jessica je to jasno dala do znanja. Policajac kojeg je pomogla obučavati već je obučavao nove policajce. Gdje je nestalo svo to vrijeme? Rukovala se s dvojicom mladića. Kad su saznali da je u odjelu za ubojstva, pogledali su je s velikim poštovanjem.
  "Reci im tko ti je partner", rekao je Underwood Jessici.
  "Kevin Byrne", odgovorila je.
  Sad su je mladići gledali sa strahopoštovanjem. Byrneov ulični predstavnik bio je tako krupan.
  "Prije nekoliko godina osigurao sam mjesto zločina za njega i njegovog partnera u južnoj Philadelphiji", rekao je Underwood s krajnjim ponosom.
  Oba novaka su se osvrnula oko sebe i kimnula, kao da je Underwood rekao da je jednom uhvatio Stevea Carltona.
  Barmen je donio Underwoodu piće. On i Jessica su kucnuli čašama, otpili gutljaj i smjestili se. Bilo je to drugačije okruženje za njih dvoje, daleko od dana kada mu je bila mentorica na ulicama južne Philadelphije. Veliki televizor ispred šanka prikazivao je utakmicu Philliesa. Netko je pogođen. Šank je urlao. Finnigan's je bio preglasan.
  "Znaš, odrastao sam nedaleko odavde", rekao je. "Moji baka i djed imali su trgovinu slatkiša."
  "Slasticarnica?"
  Underwood se nasmiješio. "Da. Znaš onaj izraz 'kao dijete u trgovini slatkiša'? Ja sam bio to dijete."
  "Mora da je bilo zabavno."
  Underwood je otpio gutljaj pića i odmahnuo glavom. "To je bilo dok se nisam predozirao cirkuskim kikirikijem. Sjećaš se cirkuskog kikirikija?"
  "O, da", rekla je Jessica, dobro se sjećajući spužvastih, mučno slatkih bombona u obliku kikirikija.
  "Jednog dana su me poslali u sobu, zar ne?"
  - Jesi li bio zločest dečko?
  "Vjerovali ili ne. Dakle, da bih se osvetio baki, ukrao sam ogromnu vreću cirkuskog kikirikija s okusom banane - i pod ogromnim, mislim ogromnih u rasutom stanju. Možda dvadeset funti. Stavljali smo ih u staklene posude i prodavali pojedinačno."
  - Nemoj mi reći da si sve ovo pojeo/pojela.
  Underwood je kimnuo. "Skoro. Na kraju su mi ispumpali želudac. Od tada nisam mogao pogledati cirkuski kikiriki. Ili bananu, što se toga tiče."
  Jessica je bacila pogled preko pulta. Dvije zgodne studentice u hlačama bez rukava gledale su Marka, šaputale i hihotale. Bio je to zgodan mladić. "Pa zašto nisi oženjen, Mark?" Jessica se nejasno sjećala djevojke okruglog lica koja se jednom ovdje zabavljala.
  "Jednom smo bili blizu", rekao je.
  "Što se dogodilo?"
  Slegnuo je ramenima, otpio gutljaj pića i zastao. Možda nije trebala pitati. "Život se dogodio", konačno je rekao. "Posao se dogodio."
  Jessica je znala što misli. Prije nego što je postala policajka, imala je nekoliko poluozbiljnih veza. Sve su one pale u drugi plan kada je ušla u akademiju. Kasnije je otkrila da su jedini ljudi koji su razumjeli što radi svaki dan bili drugi policajci.
  Policajac Niheiser kucnuo je po satu, popio piće i ustao.
  "Moramo trčati", rekao je Mark. "Zadnji smo vani i moramo se opskrbiti hranom."
  "I stvari su se samo poboljšavale", rekla je Jessica.
  Underwood je ustao, izvadio novčanik, izvukao nekoliko novčanica i pružio ih konobarici. Stavio je novčanik na pult. Otvorio se. Jessica je bacila pogled na njegovu osobnu iskaznicu.
  VANDEMARK E. UNDERWOOD.
  Uhvatio je njezin pogled i zgrabio novčanik. Ali bilo je prekasno.
  "Vandemark?" upitala je Jessica.
  Underwood se brzo osvrnuo oko sebe. U trenutku je spremio novčanik u džep. "Recite svoju cijenu", rekao je.
  Jessica se nasmijala. Gledala je kako Mark Underwood odlazi. Pridržao je vrata starijem paru.
  Igrajući se kockicama leda u čaši, promatrala je kako pub oscilira i raste. Promatrala je policajce kako dolaze i odlaze. Mahnula je Angelu Turcu iz Treće avenije. Angelo je imao prekrasan tenor; pjevao je na svim policijskim svečanostima, na mnogim vjenčanjima policajaca. Uz malo vježbe, mogao je biti Andrein Bocellijev odgovor na "Philadelphiju". Jednom je čak i otvorio utakmicu Philliesa.
  Sastala se s Cass James, tajnicom i svestranom sestrom ispovjednicom iz Centrala. Jessica je mogla samo zamisliti koliko tajni Cass James krije i kakve će božićne darove dobiti. Jessica nikada nije vidjela Cass da plaća piće.
  Policajci.
  Njezin otac je bio u pravu. Svi njezini prijatelji bili su u policiji. Pa što je trebala učiniti po tom pitanju? Pridružiti se Y-u? Pohađati tečaj makramea? Naučiti skijati?
  Popila je piće i taman je htjela pokupiti stvari za odlazak kad je osjetila da netko sjeda pokraj nje, na susjedni stolac s njezine desne strane. Budući da su s obje strane bile tri slobodne stolice, to je moglo značiti samo jedno. Osjećala se napeto. Ali zašto? Znala je zašto. Nije izlazila s nekim toliko dugo da ju je sama pomisao na udvaranje, potaknuto nekoliko viskija, užasavala, i zbog onoga što nije mogla i zbog onoga što je mogla. Udala se iz mnogo razloga, a ovo je bio jedan od njih. Barska scena i sve igre koje su dolazile s njom nikada je nisu stvarno privlačile. A sada kad je imala trideset godina - i mogućnost razvoda se nazirala - to ju je užasavalo više nego ikad prije.
  Lik pokraj nje približavao se sve bliže i bliže. Osjetila je topli dah na licu. Blizina je zahtijevala njezinu pažnju.
  "Mogu li te počastiti pićem?" upitala je sjena.
  Pogledala je oko sebe. Karamel oči, tamna valovita kosa, dvodnevna raščupanost. Imao je široka ramena, laganu udubinu na bradi i duge trepavice. Nosio je usku crnu majicu kratkih rukava i izblijedjele Levi's cipele. Da stvar bude gora, nosio je Armani Acqua di Gio.
  Sranje.
  To je jednostavno njezin tip.
  "Baš sam htjela otići", rekla je. "Hvala, u svakom slučaju."
  "Jedno piće. Obećavam."
  Gotovo se nasmijala. "Mislim da ne."
  "Zašto ne?"
  "Jer s dečkima poput tebe nikad nije samo jedno piće."
  Pravio se slomljenom srcu. To ga je činilo još slađim. "Dečki poput mene?"
  Sad se nasmijala. "Oh, a sad ćeš mi reći da nikad nisam upoznala nikoga poput tebe, zar ne?"
  Nije joj odmah odgovorio. Umjesto toga, njegov je pogled prelazio s njezinih očiju na usne i natrag na njezine oči.
  Prestani s ovim.
  "Oh, kladim se da si upoznala mnogo tipova poput mene", rekao je s lukavim osmijehom. Bio je to onakav osmijeh koji je sugerirao da potpuno kontrolira situaciju.
  "Zašto si to rekao?"
  Otpio je gutljaj pića, zastao i poigrao se trenutkom. "Pa, prije svega, ti si vrlo lijepa žena."
  "To je to", pomisli Jessica. "Barmeniče, donesi mi lopatu s dugom drškom." "I dvije?"
  "Pa, dva bi trebala biti očita."
  "Ne za mene."
  "Drugo, očito si izvan moje lige."
  Ah, pomisli Jessica. Ponizna gesta. Samoironična, lijepa, pristojna. Oči kao iz spavaće sobe. Bila je apsolutno sigurna da je ova kombinacija mnoge žene dovela u zamku. "A ti si ipak došla i sjela pokraj mene."
  "Život je kratak", rekao je slegnuvši ramenima. Prekrižio je ruke, savijajući mišićave podlaktice. Ne da je Jessica gledala ili nešto slično. "Kad je taj tip otišao, pomislio sam: sad ili nikad. Mislio sam da ako barem ne pokušam, nikada neću moći živjeti sa sobom."
  - Kako znaš da mi nije dečko?
  Odmahnuo je glavom. "Nije tvoj tip."
  Ti bezobrazni gade. - I kladim se da točno znaš koji je moj tip, zar ne?
  "Apsolutno", rekao je. "Popij piće sa mnom. Objasnit ću ti."
  Jessica je prešla rukom preko njegovih ramena, njegovih širokih prsa. Zlatni raspelo na lančiću oko njegova vrata treperilo je u svjetlu bara.
  Idi kući, Jess.
  "Možda drugi put."
  "Nema boljeg vremena od ovog", rekao je. Iskrenost u njegovom glasu pala je. "Život je tako nepredvidiv. Sve se može dogoditi."
  "Na primjer", rekla je, pitajući se zašto ovo nastavlja, duboko poričući činjenicu da je već znala zašto.
  "Pa, na primjer, mogli biste izaći odavde, a stranac s daleko zlokobnijim namjerama mogao bi vam nanijeti strašne tjelesne ozljede."
  "Razumijem."
  "Ili biste se mogli naći usred oružane pljačke i biti uzeti kao talac."
  Jessica je htjela izvaditi svoj Glock, staviti ga na pult i reći mu da vjerojatno može podnijeti taj scenarij. Umjesto toga, jednostavno je rekla: "Aha."
  "Ili bi autobus mogao skrenuti s ceste, ili bi klavir mogao pasti s neba, ili biste mogli..."
  - ...biti zakopan pod lavinom besmislica?
  Nasmiješio se. "Točno."
  Bio je drag. Morala mu je priznati. "Gledaj, jako mi laska, ali ja sam udana žena."
  Ispio je piće i digao ruke u znak predaje. "On je vrlo sretan čovjek."
  Jessica se nasmiješila i spustila dvadeset dolara na pult. "Dat ću mu."
  Skliznula je sa stolca i krenula prema vratima, koristeći svu svoju odlučnost da se ne okrene ili pogleda. Njezin tajni trening ponekad se isplatio. Ali to ne znači da se nije trudila najbolje što je mogla.
  Otvorila je teška ulazna vrata. Grad je bio visoka peć. Izašla je iz Finnigan'sa i za ugao skrenula na Treću ulicu, s ključevima u ruci. Temperatura nije pala više od stupnja ili dva u posljednjih nekoliko sati. Bluza joj se lijepila za leđa poput vlažne krpe.
  Dok je stigla do auta, čula je korake iza sebe i znala je tko je to. Okrenula se. Bila je u pravu. Njegovo hvalisavo držanje bilo je jednako drsko kao i njegova rutina.
  Doista odvratan stranac.
  Stajala je leđima okrenuta autu, čekajući sljedeći pametan odgovor, sljedeći mačo nastup osmišljen da sruši njezine zidove.
  Umjesto toga, nije rekao ni riječi. Prije nego što je to uspjela shvatiti, pritisnuo ju je uz auto, jezikom u njezinim ustima. Tijelo mu je bilo tvrdo; ruke snažne. Ispustila je torbicu, ključeve, štit. Uzvratila mu je poljubac dok ju je podigao u zrak. Obavila je noge oko njegovih vitkih bokova. Učinio ju je slabom. Oduzeo joj je volju.
  Dopustila mu je.
  To je bio jedan od razloga zašto se uopće udala za njega.
  OceanofPDF.com
  31
  SUPER ga je pustio unutra malo prije ponoći. Stan je bio zagušljiv, tlačan i tih. Zidovi su još uvijek odjekivali njihovom strasti.
  Byrne se vozio po centru grada tražeći Victoriju, posjećujući svako mjesto za koje je mislio da bi mogla biti, i svako mjesto za koje možda nije bila, ali nije našao ništa. S druge strane, nije baš očekivao da će je naći kako sjedi u nekom baru, potpuno nesvjesna vremena, s hrpom praznih čaša ispred sebe. Za razliku od Victorije, nije ga mogao nazvati ako ona ne može dogovoriti sastanak.
  Stan je bio baš onakav kakav ga je ostavio tog jutra: posuđe od doručka još je uvijek bilo u sudoperu, posteljina je još uvijek zadržala oblik svojih tijela.
  Iako se Byrne osjećao kao skitnica, ušao je u spavaću sobu i otvorio gornju ladicu Victorijinog ormara. Brošura cijelog njezina života zurila je u njega: mala kutija naušnica, prozirna plastična omotnica s kuponima ulaznica za broadwaysku turneju, izbor naočala za čitanje iz drogerije u raznim okvirima. Bio je tu i asortiman čestitki. Izvukao je jednu. Bila je to sentimentalna čestitka sa sjajnim prizorom jesenske žetve u sumrak na naslovnici. Victorijin rođendan je bio u jesen? pitao se Byrne. Toliko toga nije znao o njoj. Otvorio je čestitku i pronašao dugu poruku napisanu na lijevoj strani, dugu poruku napisanu na švedskom. Nekoliko šljokica palo je na pod.
  Vratio je karticu u omotnicu i pogledao poštanski žig. BROOKLYN, NY. Je li Victoria imala obitelj u New Yorku? Osjećao se kao stranac. Dijelio je njezin krevet i osjećao se kao promatrač njezina života.
  Otvorio je ladicu s njezinim donjim rubljem. Miris vrećica lavande širio se prema njemu, ispunjavajući ga istovremeno strahom i željom. Ladica je bila puna nečega što je izgledalo kao vrlo skupe bluze, kombinezoni i čarape. Znao je da je Victoria vrlo izbirljiva po pitanju svog izgleda, unatoč svom držanju grube djevojke. Međutim, ispod odjeće, činilo se da ne štedi novac kako bi se osjećala lijepo.
  Zatvorio je ladicu, osjećajući se pomalo posramljeno. Zaista nije znao što traži. Možda je želio vidjeti još jedan djelić njezina života, dio misterija koji bi odmah objasnio zašto ga nije došla upoznati. Možda je čekao bljesak predviđanja, viziju koja bi ga mogla uputiti u pravom smjeru. Ali nije je bilo. U naborima ovih tkanina nije bilo okrutnog sjećanja.
  Osim toga, čak i da je uspio iskopati to mjesto, to ne bi objasnilo pojavu figurice Snjeguljice. Znao je odakle dolazi. Duboko u sebi, znao je što joj se dogodilo.
  Još jedna ladica, puna čarapa, majica i vesta. Tamo nije bilo nikakvih tragova. Zatvorio je sve ladice i brzo pogledao njezine noćne ormariće.
  Ništa.
  Ostavio je poruku na Viktorijinom stolu u blagovaonici, a zatim se odvezao kući, razmišljajući kako da nazove i prijavi njezin nestanak. Ali što će reći? Žena u tridesetima nije se pojavila na spoju? Nitko je nije vidio četiri ili pet sati?
  Kad je stigao u južnu Philadelphiju, pronašao je parkirno mjesto otprilike blok od svog stana. Šetnja se činila beskrajnom. Zaustavio se i pokušao ponovno nazvati Victoriju. Dobio je njezinu govornu poštu. Nije ostavio poruku. Mučio se uz stepenice, osjećajući svaki trenutak svojih godina, svaki aspekt svog straha. Spavao je nekoliko sati, a zatim je ponovno počeo tražiti Victoriju.
  Pao je u krevet nešto poslije dva sata. Nekoliko minuta kasnije zaspao je i počele su noćne more.
  
  
  32
  Žena je bila svezana licem prema dolje za krevet. Bila je gola, koža joj je bila prekrivena plitkim, grimiznim ožiljcima od pljeskanja. Svjetlo kamere istaknulo je glatke linije njezinih leđa, obline njezinih bedara, mokrih od znoja.
  Muškarac je izašao iz kupaonice. Nije bio fizički impozantan, već je imao izgled filmskog negativca. Nosio je kožnu masku. Oči su mu bile tamne i prijeteće iza proreza; u rukama je držao električni iglu.
  Dok se kamera okretala, polako je zakoračio naprijed, uspravivši se. U podnožju kreveta njihao se između snažnih otkucaja srca.
  Zatim ju je ponovno uzeo.
  
  
  33
  PROLAZNA KUĆA bila je sigurno utočište i sklonište u ulici Lombard. Pružala je savjete i zaštitu odbjeglim tinejdžerima; od osnutka prije gotovo deset godina, kroz njezina je vrata prošlo više od dvije tisuće djevojčica.
  Zgrada trgovine bila je okrečena u bijelo i čista, nedavno obojana. Unutrašnjost prozora bila je prekrivena bršljanom, cvjetajućim klematisom i drugim biljkama penjačicama, upletenim u bijele drvene rešetke. Byrne je vjerovao da zelenilo ima dvostruku svrhu: prikriti ulicu, gdje vrebaju sva iskušenja i opasnosti, i pokazati djevojkama koje su samo prolazile da unutra postoji život.
  Dok se Byrne približavao ulaznim vratima, shvatio je da bi možda bilo pogrešno nazivati se policajcem - ovo je bilo sve samo ne službeni posjet - ali ako je ušao kao civil i postavljao pitanja, mogao bi biti nečiji otac, dečko ili neki drugi prljavi ujak. Na mjestu poput Passage Housea, mogao bi biti problem.
  Žena je prala prozore vani. Zvala se Shakti Reynolds. Victoria ju je mnogo puta spomenula, uvijek s oduševljenjem. Shakti Reynolds bila je jedna od osnivačica centra. Posvetila je svoj život ovom cilju nakon što je nekoliko godina ranije izgubila kćer zbog uličnog nasilja. Byrne ju je nazvao, nadajući se da mu se ova selidba neće vratiti kao bumerang.
  - Što mogu učiniti za vas, detektive?
  "Tražim Victoriju Lindstrom."
  - Bojim se da nije ovdje.
  - Je li trebala biti ovdje danas?
  Shakti je kimnula. Bila je visoka, širokih ramena žena od oko četrdeset pet godina, s kratko ošišanom sijedom kosom. Koža boje šarenice bila joj je glatka i blijeda. Byrne je primijetio dijelove tjemena koji su se nazirali kroz ženinu kosu i pitao se je li nedavno prošla kemoterapiju. Ponovno se podsjetio da grad čine ljudi koji se svaki dan bore sa svojim zmajevima i da se ne radi uvijek o njemu.
  "Da, obično je već ovdje", rekla je Shakti.
  - Nije zvala?
  "Ne."
  - Smeta li te ovo uopće?
  Na to je Byrne vidjela kako se ženina čeljust lagano zateže, kao da je mislila da dovodi u pitanje njezinu osobnu predanost osoblju. Nakon trenutka, opustila se. "Ne, detektive. Victoria je vrlo predana centru, ali je i žena. I to samohrana žena. Ovdje smo prilično slobodni."
  Byrne je nastavio, osjećajući olakšanje što je nije uvrijedio ili odgurnuo. "Je li itko u posljednje vrijeme pitao za nju?"
  "Pa, prilično je popularna među djevojkama. Više je doživljavaju kao stariju sestru nego kao odraslu osobu."
  "Mislim na nekoga izvan grupe."
  Bacila je krpu u kantu i razmislila nekoliko trenutaka. "Pa, sad kad si to spomenula, neki je dan došao neki tip i pitao o tome."
  - Što je htio?
  "Htio ju je vidjeti, ali ona je bila vani i trčala sa sendvičima."
  - Što si mu rekao/rekla?
  "Nisam mu ništa rekao. Jednostavno nije bila kod kuće. Postavio je još nekoliko pitanja. Znatiželjna pitanja. Nazvao sam Mitcha, tip ga je pogledao i otišao."
  Shakti je pokazala na čovjeka koji je sjedio za stolom unutra i igrao pasijans. Čovjek je bio relativan pojam. Planina je bila preciznija. Mitch je prohodao oko 350 metara.
  "Kako je ovaj tip izgledao?"
  "Bijelac, srednje visine. Izgledao je kao zmija, pomislio sam. Od početka mi se nije svidio."
  "Ako su ičije antene bile podešene na ljude zmije, to je Shakti Reynolds", pomislio je Byrne. "Ako Victoria navrati ili se ovaj tip vrati, molim te, nazovi me." Pružio joj je posjetnicu. "Moj broj mobitela je na poleđini. To je najbolji način da me kontaktiraš u sljedećih nekoliko dana."
  "Naravno", rekla je. Umetnula je karticu u džep svoje iznošene flanelske košulje. "Mogu li vas nešto pitati?"
  "Molim."
  "Trebam li biti zabrinut zbog Tori?"
  "Točno", pomisli Byrne. Otprilike onoliko zabrinut koliko itko može ili treba biti zabrinut za drugoga. Pogledao je u ženine prodorne oči, želeći joj reći ne, ali vjerojatno je bila jednako osjetljiva na ulične razgovore kao i on. Vjerojatno čak i više. Umjesto da joj izmisli priču, jednostavno je rekao: "Ne znam."
  Pružila je posjetnicu. "Nazvat ću ako išta čujem."
  "Bio bih zahvalan."
  "I ako postoji išta što mogu učiniti po tom pitanju, molim vas, javite mi."
  "Učinit ću to", rekao je Byrne. "Hvala još jednom."
  Byrne se okrenuo i vratio se do svog auta. Preko puta skloništa, dvije tinejdžerice su promatrale, čekale, koračale i pušile, možda skupljajući hrabrost da pređu ulicu. Byrne je ušao u auto, razmišljajući da su, kao i mnoga putovanja u životu, posljednjih nekoliko metara najteži.
  
  
  34
  SETH GOLDMAN SE PROBUDIO znojan. Pogledao je svoje ruke. Čiste. Skočio je na noge, gol i dezorijentiran, srce mu je lupalo u prsima. Pogledao je oko sebe. Osjetio je onaj iscrpljujući osjećaj kada nemate pojma gdje ste - nema grada, nema države, nema planeta.
  Jedno je bilo sigurno.
  Ovo nije bio Park Hyatt. Tapete su se ljuštile u dugim, krhkim trakama. Na stropu su bile tamnosmeđe mrlje od vode.
  Pronašao je sat. Već je bilo poslije deset.
  Jebati.
  Popis poziva. Pronašao ga je i otkrio da mu je ostalo manje od sat vremena na setu. Također je otkrio da ima debelu mapu s redateljevom kopijom scenarija. Od svih zadataka dodijeljenih pomoćniku redatelja (a kretali su se od tajnice do psihologa, ugostitelja, vozača i dilera droge), najvažniji je bio rad na scenariju snimanja. Nije bilo duplikata ove verzije scenarija, i osim ega glavnih likova, bio je to najkrhkiji i najnježniji predmet u cijelom osjetljivom svijetu produkcije.
  Da je scenarij ovdje, a Ian nije tamo, Seth Goldman bi bio najebao.
  Uzeo je mobitel...
  Imala je zelene oči.
  Plakala je.
  Htjela je stati.
  - i nazvao je produkcijski ured, ispričavajući se. Ian je bio bijesan. Erin Halliwell je bila bolesna. Nadalje, osoba za odnose s javnošću na stanici 30th Street još ih nije obavijestila o završnim pripremama za snimanje. Snimanje filma "Palača" trebalo se održati na ogromnom željezničkom kolodvoru na uglu 30. ulice i Market ulice za manje od sedamdeset i dva sata. Sekvenca je planirana tri mjeseca i lako je bila najskuplja snimka u cijelom filmu. Tristo statista, pomno isplanirana staza, brojni specijalni efekti u kameri. Erin je bila u pregovorima, a sada je Seth morao finalizirati detalje, uz sve ostalo što je trebao učiniti.
  Pogledao je oko sebe. Soba je bila u neredu.
  Kada su otišli?
  Dok je skupljao odjeću, pospremao je sobu, stavljajući sve što je trebalo baciti u plastičnu vrećicu iz kante za smeće u maloj kupaonici motela, znajući da će nešto propustiti. Smeće će ponijeti sa sobom, kao i uvijek.
  Prije nego što je izašao iz sobe, pregledao je plahte. Dobro. Barem je nešto išlo kako treba.
  Nema krvi.
  
  
  35
  Jessica je obavijestila Adama Paula DiCarla o tome što su saznali prethodnog poslijepodneva. Eric Chavez, Terry Cahill i Ike Buchanan bili su tamo. Chavez je proveo rano jutro ispred Adamovog Kaslovog stana. Adam nije otišao na posao, a nekoliko telefonskih poziva ostalo je bez odgovora. Chavez je proveo posljednja dva sata istražujući pozadinsku priču obitelji Chandler.
  "To je puno namještaja za ženu koja radi za minimalnu plaću i napojnice", rekla je Jessica. "Pogotovo za onu koja pije."
  "Pije li ona?" upitao je Buchanan.
  "Ona pije", odgovorila je Jessica. "Stephaniein ormar je također bio pun dizajnerske odjeće." Imali su ispise Visa računa, koje je fotografirala. Prošli su pored njih. Ništa neobično.
  "Odakle dolazi novac? Nasljedstvo? Uzdržavanje djeteta? Alimentacija?" upitao je Buchanan.
  "Njezin muž je uzeo prah prije gotovo deset godina. Nikad im nije dao ni lipe koju je mogao pronaći", rekao je Chavez.
  "Bogati rođak?"
  "Možda", rekao je Chavez. "Ali žive na ovoj adresi već dvadeset godina. I iskopaj ovo. Prije tri godine, Faith je otplatila hipoteku odjednom."
  "Koliko je velika kvrga?" upitao je Cahill.
  "Pedeset i dvije tisuće."
  "Unovčiti?"
  "Unovčiti."
  Svi su pustili da to prožme.
  "Uzmimo ovu skicu od prodavača novina i Stephaniene šefice", rekao je Buchanan. "I uzmimo njezine zapise s mobitela."
  
  U 10:30, Jessica je faksom poslala zahtjev za nalog za pretres uredu okružnog tužitelja. Primili su ga u roku od sat vremena. Eric Chavez je zatim upravljao financijama Stephanie Chandler. Na njezinom bankovnom računu bilo je nešto više od tri tisuće dolara. Prema Andrei Cerrone, Stephanie je zarađivala trideset i jednu tisuću dolara godišnje. To nije bio Pradin proračun.
  Koliko god to bilo kome izvan odjela zvučalo beznačajno, dobra je vijest bila da sada imaju dokaze. Tijelo. Znanstvene podatke s kojima mogu raditi. Sada su mogli početi slagati što se dogodilo ovoj ženi i možda zašto.
  
  Do 23:30 imali su telefonske zapise. Stephanie je u posljednjih mjesec dana obavila samo devet poziva na mobitelu. Ništa se nije isticalo. Ali snimka s fiksne linije Chandlerove kuće bila je malo zanimljivija.
  "Jučer, nakon što ste ti i Kevin otišli, Chandlerov kućni telefon je obavio dvadeset poziva na jedan broj", rekao je Chavez.
  "Dvadeset prema istom broju?" upitala je Jessica.
  "Da."
  - Znamo li čiji je to broj?
  Chavez je odmahnuo glavom. "Ne. Registriran je na neki sporiji telefon. Najduži poziv trajao je petnaest sekundi. Ostali su trajali samo nekoliko sekundi."
  "Lokalni broj?" upitala je Jessica.
  "Da. Kusur dva-jedan-pet. Bio je to jedan od deset mobitela kupljenih prošli mjesec u trgovini bežične opreme u ulici Passyunk. Svi prepaid."
  "Je li deset telefona kupljeno zajedno?" upitao je Cahill.
  "Da."
  "Zašto bi itko kupio deset telefona?"
  Prema riječima voditeljice trgovine, male tvrtke će kupiti ovu vrstu telefonskog bloka ako imaju projekt u kojem će nekoliko zaposlenika istovremeno biti na terenu. Rekla je da to ograničava vrijeme provedeno na telefonu. Također, ako tvrtka iz drugog grada šalje nekoliko zaposlenika u drugi grad, kupit će deset uzastopnih brojeva samo da bi stvari bile organizirane.
  "Znamo li tko je kupio telefone?"
  Chavez je provjerio svoje bilješke. "Telefone je kupila tvrtka Alhambra LLC."
  "Philadelphia Company?" upitala je Jessica.
  "Još ne znam", rekao je Chavez. "Adresa koju su mi dali je poštanski pretinac na jugu. Nick i ja idemo u trgovinu bežične opreme i pokušat ćemo se riješiti još čega. Ako ne, zaustavit ćemo dostavu pošte na nekoliko sati i vidjeti hoće li je itko preuzeti."
  "Koji broj?" upitala je Jessica. Chavez joj ga je dao.
  Jessica je stavila svoj stolni telefon na zvučnik i birala broj. Zazvonio je četiri puta, a zatim se prebacio na standardnog korisnika, nedostupan za snimanje. Birala je broj. Isti rezultat. Spustila je slušalicu.
  "Pretražio sam Alhambru na Googleu", dodao je Chavez. "Imam puno rezultata, ništa lokalno."
  "Drži se telefonskog broja", rekao je Buchanan.
  "Radimo na tome", rekao je Chavez.
  Chavez je izašao iz sobe kad je uniformirani policajac provirio glavom. "Narednice Buchanan?"
  Buchanan je kratko razgovarao s uniformiranim policajcem, a zatim ga je slijedio iz odjela za ubojstva.
  Jessica je obradila nove informacije. "Faith Chandler je obavila dvadeset poziva na propali mobitel. Što misliš da su se odnosili na njih?" upitala je.
  "Nemam pojma", rekao je Cahill. "Nazoveš prijatelja, nazoveš tvrtku, ostaviš poruku, zar ne?"
  "Pravo."
  "Kontaktirat ću Stephanienu šeficu", rekao je Cahill. "Provjeri hoće li te nazvati ova tvrtka Alhambra LLC."
  Okupili su se u dežurnoj sobi i na karti grada povukli izravnu liniju od motela Rivercrest do ureda Braceland Westcott McCall. Počet će obilaziti ljude, trgovine i tvrtke duž te linije.
  Netko je morao vidjeti Stephanie na dan njezinog nestanka.
  Dok su počeli dijeliti kampanju, Ike Buchanan se vratio. Prišao im je s turobnim izrazom lica i poznatim predmetom u ruci. Kad je šef imao taj izraz lica, to je obično značilo dvije stvari. Više posla i puno više posla.
  "Kako si?" upitala je Jessica.
  Buchanan je podigao predmet, prije bezopasan, a sada zlokoban komad crne plastike i rekao: "Imamo još jednu rolu filma."
  OceanofPDF.com
  36
  Dok je Seth stigao do hotela, već je obavio sve pozive. Nekako je stvorio krhku simetriju u svom vremenu. Da se katastrofa nije dogodila, preživio bi je. Ako je Seth Goldman netko, preživio bi.
  Tada je katastrofa pogodila jeftinu haljinu od rajona.
  Stojeći na glavnom ulazu hotela, izgledala je tisuću godina starije. Čak i s udaljenosti od tri metra mogao je osjetiti miris alkohola.
  U niskobudžetnim horor filmovima postojao je siguran način da se utvrdi krije li se čudovište u blizini. Uvijek je postojao glazbeni znak. Prijeteća violončela prije jarkih zvukova limenih instrumenata koji su upućivali na napad.
  Sethu Goldmanu nije trebala glazba. Kraj - njegov kraj - bio je tiha optužba u ženinim natečenim, crvenim očima.
  Nije mogao to dopustiti. Nije mogao. Previše je naporno i predugo radio. U Palači je sve išlo kao i obično i nije dopuštao da išta to poremeti.
  Koliko je daleko spreman ići da zaustavi protok? Uskoro će saznati.
  Prije nego što ih je itko vidio, uzeo ju je za ruku i odveo do taksija koji je čekao.
  
  
  37
  "MISLIM da to mogu podnijeti", rekla je starica.
  "Ne bih htio čuti o tome", odgovorio je Byrne.
  Bili su na parkiralištu Aldija u Market Streetu. Aldi je bio jednostavan lanac supermarketa koji je prodavao ograničen broj marki po sniženim cijenama. Žena je bila u sedamdesetima ili ranim osamdesetima, mršava i vitka. Imala je nježne crte lica i prozirnu, napudranu kožu. Unatoč vrućini i nedostatku kiše sljedeća tri dana, nosila je vuneni kaput s dvostrukim kopčanjem i jarkoplave galoše. Pokušavala je utovariti šest vrećica namirnica u svoj automobil, dvadeset godina star Chevrolet.
  "Ali pogledaj se", rekla je. Pokazala je na njegov štap. "Trebala bih ti pomagati."
  Byrne se nasmijao. "Dobro sam, gospođo", rekao je. "Samo sam uganuo gležanj."
  "Naravno, još si mlad čovjek", rekla je. "U mojim godinama, ako bih uganula gležanj, mogla bih pasti."
  "Izgledaš mi prilično spretno", rekao je Byrne.
  Žena se nasmiješila ispod vela rumenila školarke. "O, upravo sada."
  Byrne je zgrabio torbe i počeo ih utovarivati na stražnje sjedalo Chevroleta. Unutra je primijetio nekoliko rola papirnatih ručnika i nekoliko kutija maramica. Bilo je tu i par rukavica, hlača za ruke, pletena kapa i prljavi prošiveni skijaški prsluk. Budući da ova žena vjerojatno nije često posjećivala obronke planine Camelback, Byrne je pretpostavio da nosi ovu garderobu za slučaj da temperatura padne na dvadeset i pet stupnjeva.
  Prije nego što je Byrne uspio utovariti posljednju torbu u auto, zazvonio mu je mobitel. Izvukao ga je i otvorio. Bila je to SMS poruka od Colleen. U njoj mu je rekla da neće krenuti u kamp do utorka i pitala ga mogu li večerati u ponedjeljak navečer. Byrne je odgovorio da bi volio. Njezin je mobitel zavibrirao, otkrivajući poruku. Odmah je odgovorila:
  KYUL! LUL CBOAO :)
  "Što je ovo?" upitala je žena pokazujući na njegov telefon.
  "Ovo je mobitel."
  Žena ga je trenutak pogledala, kao da joj je upravo rekao da je to svemirski brod izgrađen za vrlo, vrlo sitne izvanzemaljce. "Je li to telefon?" upitala je.
  "Da, gospođo", rekao je Byrne. Podigao ga je da ga vidi. "Ima ugrađenu kameru, kalendar i adresar."
  "Oh, oh, oh", rekla je odmahujući glavom s jedne strane na drugu. "Osjećam se kao da me cijeli svijet prošao, mladiću."
  "Sve se događa prebrzo, zar ne?"
  "Hvaljeno ime Njegovo."
  "Amen", rekao je Byrne.
  Polako se počela približavati vozačevim vratima. Kad je ušla, posegnula je u torbicu i izvukla nekoliko kovanica od dvadeset pet centi. "Za tvoj trud", rekla je. Pokušala ih je dati Byrneu. Byrne je podigao obje ruke u znak protesta, više nego dirnut gestom.
  "U redu je", rekao je Byrne. "Uzmi ovo i kupi si šalicu kave." Bez prosvjeda, žena je vratila dva novčića u torbicu.
  "Bilo je vrijeme kada ste mogli dobiti šalicu kave za pet centi", rekla je.
  Byrne je pružio ruku da zatvori vrata za njom. Pokretom koji je smatrao prebrzim za ženu njezinih godina, uhvatila ga je za ruku. Njezina koža poput papira bila je hladna i suha na dodir. Slike su mu u trenu proletjele kroz glavu...
  - vlažna, mračna soba... zvukovi televizora u pozadini... Dobrodošao natrag, Cotter... treperenje zavjetnih svijeća... bolni jecaji žene... zvuk kosti o meso... vriskovi u tami... Nemoj me tjerati da idem na tavan...
  - dok je povlačio ruku. Htio se kretati polako, ne želeći uznemiriti ili uvrijediti ženu, ali slike su bile zastrašujuće jasne i srceparajuće stvarne.
  "Hvala vam, mladiću", rekla je žena.
  Byrne je napravio korak unatrag, pokušavajući se sabrati.
  Žena je upalila auto. Nekoliko trenutaka kasnije, mahnula je svojom tankom rukom s plavim venama i krenula preko parkirališta.
  Dvije su stvari ostale s Kevinom Byrneom kad je starica otišla: slika mlade žene, još uvijek živa u njezinim bistrim, drevnim očima.
  I zvuk tog prestrašenog glasa u njegovoj glavi.
  Ne tjeraj me da idem na tavan...
  
  Stajao je preko puta zgrade. Na dnevnom svjetlu izgledala je drugačije: trošni ostatak njegova grada, ožiljak na propadajućem gradskom bloku. S vremena na vrijeme, prolaznik bi se zaustavio pokušavajući proviriti kroz prljave kvadrate staklenih blokova koji su ukrašavali pročelje u obliku šahovnice.
  Byrne je iz džepa kaputa izvukao nešto. Bio je to ubrus koji mu je Victoria dala kad mu je donijela doručak u krevet, bijeli platneni kvadrat s otiskom njezinih usana nanesenim tamnocrvenim ružem. Okretao ga je u rukama, mentalno mapirajući ulicu. Desno od zgrade s druge strane ulice bilo je malo parkiralište. Pored njega bila je trgovina rabljenim namještajem. Ispred trgovine namještajem stajao je red jarko obojenih plastičnih barskih stolica u obliku tulipana. Lijevo od zgrade bila je uličica. Promatrao je kako muškarac izlazi iz zgrade, zaobilazi lijevi ugao, niz uličicu, a zatim se spušta željeznim stubištem do ulaznih vrata ispod konstrukcije. Nekoliko minuta kasnije, muškarac se pojavio noseći nekoliko kartonskih kutija.
  Bio je to podrumski prostor za skladištenje.
  "Tu će to učiniti", pomislio je Byrne. U podrumu. Kasnije te noći, susrest će se s ovim čovjekom u podrumu.
  Nitko ih tamo neće čuti.
  
  
  38
  ŽENA U BIJELOJ HALJINI upitala je: Što radiš ovdje? Zašto si ovdje?
  Nož u njezinoj ruci bio je nevjerojatno oštar, i kad je počela odsutno češkati po vanjskoj strani desnog bedra, prorezao je tkaninu njezine haljine, poprskavši je Rorschachovom krvlju. Gusta para ispunila je bijelu kupaonicu, klizeći niz popločane zidove i zamagljujući ogledalo. Scarlett je kapala i kapala s oštrice oštre poput britve.
  "Znaš li kako je kad nekoga upoznaš prvi put?" upitala je žena u bijelom. Ton joj je bio ležeran, gotovo razgovorni, kao da pije kavu ili koktel sa starom prijateljicom.
  Druga žena, izubijana i modricama ispunjena žena u frotirnom ogrtaču, samo je promatrala, a užas joj je rastao u očima. Kada je počela prelijevati se preko ruba. Krv je prskala po podu, stvarajući blistavi, stalno se šireći krug. Dolje je voda počela curiti kroz strop. Veliki pas laptao ju je po drvenom podu.
  Iznad je žena s nožem vrisnula: Glupa, sebična kučko!
  Zatim je napala.
  Glenn Close upustio se u borbu na život i smrt s Anne Archer dok se kada prelijevala i poplavila pod kupaonice. Dolje je lik Michaela Douglasa, Dan Gallagher, skinuo kuhalo s vatre. Odmah je čuo vriske. Pojurio je gore, utrčao u kupaonicu i bacio Glenn Close u ogledalo, razbivši ga. Snažno su se borili. Ona mu je nožem zarezala prsa. Zaronili su u kadu. Ubrzo ju je Dan svladao, ugušivši je. Konačno je prestala udarati. Bila je mrtva.
  Ili je bila?
  I ovdje je došlo do uređivanja.
  Pojedinačno i istovremeno, istražitelji koji su gledali video napeli su mišiće u iščekivanju onoga što bi mogli sljedeće vidjeti.
  Videozapis se trznuo i zakotrljao. Nova slika prikazivala je drugačiju kupaonicu, puno slabiju, sa svjetlom koje je dolazilo s lijeve strane kadra. Ispred se nalazio bež zid i bijeli prozor s rešetkama. Nije bilo zvuka.
  Odjednom, mlada žena stupa u središte kadra. Odjevena je u bijelu majicu-haljinu s okruglim izrezom i dugim rukavima. Nije točna replika onoga što je lik Glenn Close, Alex Forrest, nosio u filmu, ali je slična.
  Dok se film vrti, žena ostaje u sredini kadra. Potpuno je mokra. Bijesna je. Izgleda ogorčeno, spremna napasti.
  Ona se zaustavlja.
  Izraz lica joj se odjednom mijenja iz bijesa u strah, oči joj se šire od užasa. Netko, vjerojatno onaj koji drži kameru, podiže pištolj malog kalibra desno od kadra i povlači okidač. Metak pogađa ženu u prsa. Žena se tetura, ali ne pada odmah. Gleda dolje u crveni pečat koji se širi.
  Zatim se sklizne niz zid, njezina krv mrlja pločice jarko grimiznim prugama. Polako se uvuče u kadu. Kamera zumira lice mlade žene ispod crvenkaste vode.
  Video se trza, kotrlja, a zatim se vraća na originalni film, na scenu u kojoj se Michael Douglas rukuje s detektivom ispred svog nekada idiličnog doma. U filmu je noćna mora završena.
  Buchanan je isključio snimku. Kao i s prvom snimkom, stanari male sobe zapanjeno su utihnuli. Svako uzbuđenje koje su doživjeli u posljednjih dvadeset četiri sata - pronalazak predaha u Psihu, pronalazak kuće s vodovodom, pronalazak motelske sobe u kojoj je Stephanie Chandler ubijena, pronalazak potopljenog Saturna na obali Delawarea - nestalo je kroz prozor.
  "On je jako loš glumac", konačno reče Cahill.
  Riječ je na trenutak lebdjela u zraku prije nego što se smjestila u banku slika.
  Glumac.
  Nikada nije postojao formalni ritual za stjecanje nadimaka kriminalcima. Jednostavno se tako dogodilo. Kad bi netko počinio niz zločina, umjesto da ga se naziva počiniteljem ili subjektom (skraćeno od nepoznati subjekt), ponekad je bilo lakše dati mu nadimak. Ovaj put se zadržao.
  Tražili su Glumca.
  I činilo se da je daleko od svog posljednjeg naklona.
  
  Kad se činilo da su dvije žrtve ubojstva ubijene od strane iste osobe - i nije bilo sumnje da je ono što su svjedočili na snimci "Fatalna privlačnost" doista bilo ubojstvo, i gotovo nije bilo sumnje da se radilo o istom ubojici kao na snimci "Psiho" - prvi detektivi tražili su vezu između žrtava. Koliko god očito zvučalo, i dalje je bilo istinito, iako vezu nije bilo nužno lako utvrditi.
  Jesu li bili poznanici, rođaci, kolege, ljubavnici, bivši ljubavnici? Jesu li išli u istu crkvu, teretanu ili grupu za sastanke? Jesu li kupovali u istim trgovinama, istoj banci? Jesu li dijelili zubara, liječnika ili odvjetnika?
  Dok ne bi mogli identificirati drugu žrtvu, pronalazak veze bio bi malo vjerojatan. Prvo što bi učinili bilo bi ispisati sliku druge žrtve s filma i skenirati sve lokacije koje su posjetili, tražeći Stephanie Chandler. Ako bi mogli utvrditi da Stephanie Chandler poznaje drugu žrtvu, to bi mogao biti mali korak prema identifikaciji druge žene i pronalaženju veze. Prevladavajuća teorija bila je da su ova dva ubojstva počinjena s nasilnom strašću, što ukazuje na neku vrstu intimnosti između žrtava i ubojice, razinu bliskosti koja se nije mogla postići povremenim poznanstvom ili vrstom bijesa koji bi se mogao rasplamsati.
  Netko je ubio dvije mlade žene i smatrao prikladnim - kroz prizmu demencije koja je obilježila njihov svakodnevni život - snimiti ubojstva. Ne nužno kako bi se narugao policiji, već kako bi u početku prestrašio ništa ne sluteću javnost. Ovo je očito bio način rada s kojim se nitko u odjelu za ubojstva nikada prije nije susreo.
  Nešto je povezalo ove ljude. Pronađite vezu, pronađite zajedničku osnovu, pronađite paralele između ova dva života i oni će pronaći svog ubojicu.
  Mateo Fuentes im je dao prilično jasnu fotografiju mlade žene iz filma "Fatalna privlačnost". Eric Chavez otišao je provjeriti nestale osobe. Ako je ova žrtva ubijena više od sedamdeset dva sata ranije, postojala je mogućnost da je prijavljen njen nestanak. Preostali istražitelji okupili su se u uredu Ikea Buchanana.
  "Kako smo ovo dobili?" upitala je Jessica.
  "Kurir", rekao je Buchanan.
  "Kurir?" upitala je Jessica. "Mijenja li naš agent svoj način rada prema nama?"
  "Nisam siguran. Ali imala je naljepnicu o djelomičnom najmu."
  - Znamo li odakle ovo dolazi?
  "Još ne", rekao je Buchanan. "Veći dio naljepnice je ostrugan. Ali dio barkoda je ostao netaknut. Laboratorij za digitalnu obradu slike ga proučava."
  "Koja je kurirska služba to dostavila?"
  "Mala tvrtka na tržištu pod nazivom Blazing Wheels. Dostavljači bicikala."
  - Znamo li tko ga je poslao?
  Buchanan je odmahnuo glavom. "Tip koji je ovo dostavio rekao je da je upoznao tipa u Starbucksu na uglu Četvrte i Južne. Tip je platio gotovinom."
  "Ne moraš li ispuniti obrazac?"
  "Sve je to laž. Ime, adresa, broj telefona. Slijepe ulice."
  "Može li glasnik opisati tog tipa?"
  - Sada je s umjetnikom-crtačem.
  Buchanan je podigao vrpcu.
  "Ovo je traženi čovjek, dečki", rekao je. Svi su znali što misli. Dok ovaj psihopat nije bio nokautiran, jeo si stojeći i nisi ni pomislio na spavanje. "Nađite ovog kučkinog sina."
  
  
  39
  Djevojčica u dnevnoj sobi jedva je bila dovoljno visoka da vidi preko stolića za kavu. Na televiziji su se crtani likovi skakali, veselili i približavali, a njihovi manični pokreti bili su glasan i šaren spektakl. Djevojčica se hihotala.
  Faith Chandler se pokušala koncentrirati. Bila je toliko umorna.
  U toj praznini između sjećanja, u ekspresnom vlaku godina, djevojčica je navršila dvanaest godina i trebala je krenuti u srednju školu. Stajala je uspravno i visoko, u posljednjem trenutku prije nego što su joj dosada i ekstremna patnja adolescencije preplavili um; bijesni hormoni, njezino tijelo. Još uvijek njezina djevojčica. Vrpce i osmijesi.
  Faith je znala da mora nešto učiniti, ali nije mogla razmišljati. Prije odlaska u Center City, obavila je telefonski poziv. Sad se vratila. Morala je ponovno nazvati. Ali koga? Što je htjela reći?
  Na stolu su bile tri pune boce, a pred njom puna čaša. Previše. Premalo. Nikad dovoljno.
  Bože, daj mi mir...
  Nema mira.
  Ponovno je pogledala lijevo, u dnevnu sobu. Djevojčice je bilo nestalo. Djevojčica je sada bila mrtva žena, smrznuta u nekoj sivoj mramornoj sobi u središtu grada.
  Faith je podigla čašu do usana. Prolila je malo viskija u krilo. Pokušala je ponovno. Progutala je. U njoj je planula vatra tuge, krivnje i žaljenja.
  "Steffi", rekla je.
  Ponovno je podigla čašu. Ovaj put joj je pomogao da je prinese usnama. Nakon nekog vremena, pomogao bi joj da pije ravno iz boce.
  
  
  40
  Šetajući Broad Streetom, Essica je razmišljala o prirodi tih zločina. Znala je da se, općenito govoreći, serijski ubojice jako trude - ili barem donekle - kako bi prikrili svoje postupke. Pronalaze osamljena odlagališta otpada, udaljena groblja. Ali Glumac je svoje žrtve izlagao u najjavnijim i najprivatnijim arenama: dnevnim sobama ljudi.
  Svi su znali da je ovo upravo poprimilo puno veće razmjere. Strast potrebna za ono što je prikazano na snimci Psycha pretvorila se u nešto drugo. Nešto hladno. Nešto beskrajno proračunatije.
  Koliko god Jessica željela nazvati Kevina kako bi mu dala novosti i čula njegovo mišljenje, dobila je naredbu - bez ikakvih nejasnoća - da ga zasad ne izvlači iz događaja. Bio je na ograničenom radnom mjestu, a grad se trenutno borio s dvije višemilijunske građanske tužbe protiv policajaca koji su se, unatoč tome što su im liječnici odobrili povratak na posao, vratili prerano. Jedan je progutao bačvu piva. Drugi je upucan tijekom racije na drogu kada nije mogao pobjeći. Detektivi su bili preopterećeni, a Jessici je naređeno da surađuje s rezervnim timom.
  Pomislila je na izraz lica mlade žene u spotu "Fatalna privlačnost", prijelaz iz ljutnje u strah do paralizirajućeg terora. Pomislila je na pištolj koji se diže u kadru.
  Iz nekog razloga, najviše je razmišljala o haljini-majici. Nije je vidjela godinama. Da, imala ih je nekoliko kao tinejdžerica, kao i sve njezine prijateljice. Bile su jako popularne kad je išla u srednju školu. Razmišljala je o tome kako ju je vitkija u tim mršavim, zastrašujućim godinama, kako joj je dala bokove, nešto što je sada bila spremna vratiti.
  Ali najviše od svega, razmišljala je o krvi koja je procvjetala na ženinoj haljini. Bilo je nešto nesveto u tim jarko crvenim stigmama, načinu na koji su se širile po mokroj bijeloj tkanini.
  Dok se Jessica približavala Gradskoj vijećnici, primijetila je nešto što ju je učinilo još nervoznijom, nešto što joj je uništilo nade u bilo kakvo brzo rješenje ovog užasa.
  Bio je vruć ljetni dan u Philadelphiji.
  Gotovo sve žene su nosile bijelo.
  
  JESSICA je pregledavala police s detektivskim romanima, listajući neke od novih izdanja. Već neko vrijeme nije pročitala dobar kriminalistički roman, iako nije imala puno tolerancije za kriminal kao zabavu otkad se pridružila odjelu za ubojstva.
  Nalazila se u masivnoj, višekatnoj zgradi Borders na South Broad Streetu, odmah pored Gradske vijećnice. Danas je odlučila prošetati umjesto ručka. Svaki dan, ujak Vittorio će se dogovoriti da je ubaci na ESPN2, što bi značilo da će dobiti tučnjavu, a to bi značilo da će morati vježbati - nema više odrezaka sa sirom, nema više peciva, nema više tiramisua. Nije trčala gotovo pet dana i bila je bijesna na sebe zbog toga. Ako ni zbog čega drugog, trčanje je bio odličan način za ublažavanje stresa na poslu.
  Za sve policajce, prijetnja debljanja bila je ozbiljna zbog dugog radnog vremena, stresa i lakog načina života s brzom hranom. A da ne spominjemo alkohol. Bilo je gore za policajke. Poznavala je mnoge kolegice koje su se pridružile policiji kao veličine 4, a otišle kao veličine 12 ili 14. To je bio jedan od razloga zašto je uopće počela trenirati boks. Čelična mreža discipline.
  Naravno, baš kad su joj te misli prošle kroz glavu, osjetila je miris toplih pečenih proizvoda koji se širio pokretnim stepenicama iz kafića na drugom katu. Vrijeme je za polazak.
  Trebala se za nekoliko minuta sastati s Terryjem Cahillom. Planirali su pretražiti kafiće i zalogajnice u blizini uredske zgrade Stephanie Chandler. Dok se ne identificira druga Glumčeva žrtva, to je bilo sve što su imali.
  Pored blagajni na prvom katu knjižare uočila je visoku, samostojeću izložbu knjiga s oznakom "LOKALNI ZANIMLJIVOST". Izložba je sadržavala nekoliko svezaka o Philadelphiji, uglavnom kratke publikacije koje pokrivaju povijest grada, znamenitosti i živopisne građane. Jedan naslov joj je privukao pažnju:
  Bogovi kaosa: Povijest ubojstva u kinu.
  Knjiga se usredotočila na kriminalistički film i njegove različite motive i teme, od crnih komedija poput Farga do klasičnih film noira poput Dvostruke odštete i neobičnih filmova poput Čovjek ugrize psa.
  Osim naslova, Jessicinu je pozornost privukao kratki opis autora. Nigel Butler, doktor znanosti, profesor je filmskih studija na Sveučilištu Drexel.
  Dok je stigla do vrata, razgovarala je na mobitel.
  
  Sveučilište Drexel, osnovano 1891. godine, nalazilo se u ulici Chestnut u zapadnoj Philadelphiji. Među njegovih osam fakulteta i tri škole bio je i vrlo cijenjeni Fakultet medijskih umjetnosti i dizajna, koji je također uključivao program scenaristike.
  Prema kratkoj biografiji na poleđini knjige, Nigel Butler imao je četrdeset dvije godine, ali uživo je izgledao mnogo mlađe. Muškarac na autoričinoj fotografiji imao je prosijedu bradu. Muškarac u crnoj jakni od brušene kože pred njom bio je glatko obrijan, što je kao da je umanjivalo njegov izgled za deset godina.
  Sastali su se u njegovom malom uredu punom knjiga. Zidovi su bili prekriveni dobro uokvirenim filmskim plakatima iz 1930-ih i 40-ih, uglavnom noir: Criss Cross, Phantom Lady, This Gun for Hire. Bilo je tu i nekoliko fotografija veličine 20x25 cm s Nigelom Butlerom kao Tevyeom, Willyjem Lomanom, Kraljem Learom i Rickyjem Romom.
  Jessica se predstavila kao Terry Cahill i preuzela vodstvo u ispitivanju.
  "Ovo je zbog slučaja ubojice s video snimke, zar ne?" upitao je Butler.
  Većina detalja ubojstva psihopata nije objavljena u medijima, ali Inquirer je objavio priču o policiji koja istražuje bizarno ubojstvo koje je netko snimio.
  "Da, gospodine", rekla je Jessica. "Željela bih vam postaviti nekoliko pitanja, ali trebam vaše jamstvo da se mogu osloniti na vašu diskreciju."
  "Apsolutno", rekao je Butler.
  - Bio bih vam zahvalan, gospodine Butler.
  "Zapravo, ovo je dr. Butler, ali molim vas, zovite me Nigel."
  Jessica mu je dala osnovne informacije o slučaju, uključujući i otkriće druge snimke, izostavljajući strašnije detalje i sve što bi moglo ugroziti istragu. Butler je cijelo vrijeme slušao, bezizražajnog lica. Kad je završila, upitao je: "Kako mogu pomoći?"
  "Pa, pokušavamo shvatiti zašto to radi i do čega bi to moglo dovesti."
  "Sigurno."
  Jessica se mučila s tom idejom otkad je prvi put vidjela kasetu Psycho. Odlučila je jednostavno pitati. "Snima li ovdje itko snuff filmove?"
  Butler se nasmiješio, uzdahnuo i odmahnuo glavom.
  "Jesam li rekla nešto smiješno?" upitala je Jessica.
  "Jako mi je žao", rekao je Butler. "Samo što je od svih urbanih legendi, legenda snuff filmova vjerojatno najtvrdoglavija."
  "Što misliš?"
  "Mislim, ne postoje. Ili barem ja nikad nisam vidio nijednog. A nijedan od mojih kolega također."
  "Želiš reći da bi to pogledala kad bi imala priliku?" upitala je Jessica, nadajući se da njezin ton nije toliko osuđujući koliko se osjećala.
  Butler je izgledao kao da je nekoliko trenutaka razmišljao prije nego što je odgovorio. Sjeo je na rub stola. "Napisao sam četiri knjige o filmu, detektive. Cijeli sam život filmofil, još otkako me majka 1974. odvela u kino da upoznam Benjija."
  Jessica se iznenadila. "Misliš da je Benji razvio cjeloživotni znanstveni interes za film?"
  Butler se nasmijao. "Pa, umjesto toga sam gledao Kinesku četvrt. Nikad više nisam bio isti." Izvukao je lulu sa stalka na stolu i započeo ritual pušenja lule: čišćenje, punjenje, tampiranje. Napunio ju je, zapalio ugljen. Aroma je bila slatka. "Godinama sam radio kao filmski kritičar za alternativni tisak, recenzirajući pet do deset filmova tjedno, od uzvišene umjetnosti Jacquesa Tatija do neopisive banalnosti Paulyja Shorea. Posjedujem šesnaestmilimetarske kopije trinaest od pedeset najvećih filmova ikad snimljenih, a približavam se četrnaestom - Jean-Luc Godardovom Weekendu, ako vas zanima. Veliki sam obožavatelj francuskog novog vala i beznadežni frankofil." nastavio je Butler, pušeći iz lule. "Jednom sam sjedio svih petnaest sati berlinskog Alexanderplatza i JFK-ove redateljske verzije, što mi se činilo samo kao petnaest sati." Moja kći ide na satove glume. Kad biste me pitali postoji li kratki film koji ne bih gledao zbog teme, samo zbog iskustva, rekao bih ne."
  "Bez obzira na temu", rekla je Jessica, pogledavši fotografiju na Butlerovom stolu. Prikazivala je Butlera kako stoji u podnožju pozornice s nasmijanom tinejdžericom.
  "Bez obzira na temu", ponovio je Butler. "Za mene, a ako smijem govoriti u ime svojih kolega, nije nužno riječ o temi, stilu, motivu ili temi filma, već prvenstveno o prijenosu svjetla na celuloid. Ono što je učinjeno je ono što ostaje. Ne mislim da bi mnogi filmski stručnjaci nazvali Watersove Ružičaste flamingose umjetnošću, ali oni ostaju važna umjetnička činjenica."
  Jessica je pokušala shvatiti ovo. Nije bila sigurna je li spremna prihvatiti mogućnosti takve filozofije. "Dakle, kažeš da snuff filmovi ne postoje."
  "Ne", rekao je. "Ali s vremena na vrijeme pojavi se neki holivudski film koji ponovno rasplamsa plamen i legenda se ponovno rodi."
  "O kojim holivudskim filmovima govoriš?"
  "Pa, 8 mm za početak", rekao je Nigel. "A onda je tu bio i onaj glupi eksploatacijski film zvan Snuff iz sredine sedamdesetih. Mislim da je glavna razlika između koncepta snuff filma i onoga što mi opisuješ ta što ono što mi opisuješ teško da je erotično."
  Jessica je bila nevjerujuća. "Je li to snuff film?"
  "Pa, prema legendi - ili barem u simuliranoj verziji snuff filma koja je zapravo producirana i objavljena - postoje određene konvencije filmova za odrasle."
  "Na primjer."
  "Na primjer, obično postoji tinejdžerica ili tinejdžerica i lik koji dominira njima. Obično postoji grubi seksualni element, puno tvrdog sado-mazorazma. Ono o čemu govorite čini se kao potpuno drugačija patologija."
  "Značenje?"
  Butler se ponovno nasmiješio. "Predajem filmske studije, a ne psihoze."
  "Možeš li išta naučiti iz odabira filmova?" upitala je Jessica.
  "Pa, Psiho se čini kao očit izbor. Preočit, po mom mišljenju. Svaki put kad se sastavlja popis 100 najboljih horor filmova, uvijek završi na samom vrhu, ako ne i na samom vrhu. Mislim da to pokazuje nedostatak mašte kod ovog... luđaka."
  - Što je s Fatalnom privlačnošću?
  "To je zanimljiv skok. Između ovih filmova prošlo je dvadeset i sedam godina. Jedan se smatra horor filmom, a drugi prilično mainstream trilerom."
  "Što biste vi odabrali?"
  - Misliš ako bih mu dao savjet?
  "Da."
  Butler je sjedio na rubu stola. Akademici su voljeli akademske vježbe. "Izvrsno pitanje", rekao je. "Odmah bih rekao da ako stvarno želite pristupiti ovome kreativno - a da pritom ostanete unutar žanra horora, iako se Psiho uvijek krivo predstavlja kao horor film, što nije - odaberite nešto od Daria Argenta ili Lucia Fulcija. Možda Herschella Gordona Lewisa ili čak ranog Georgea Romera."
  "Tko su ti ljudi?"
  "Prva dvojica bili su pioniri talijanske kinematografije 1970-ih", rekao je Terry Cahill. "Posljednja dvojica bili su njihovi američki pandani. George Romero najpoznatiji je po svojim zombi serijama: Noć živih mrtvaca, Zora mrtvih i tako dalje."
  Čini se da svi znaju za ovo osim mene, pomislila je Jessica. Sad bi bilo dobro vrijeme da osvježim znanje o toj temi.
  "Ako želite razgovarati o kriminalističkom filmu prije Tarantina, rekao bih Peckinpah", dodao je Butler. "Ali to je sve diskutabilno."
  "Zašto si to rekao?"
  "Čini se da ovdje nema nikakvog očitog napretka u smislu stila ili motiva. Rekao bih da osoba koju tražite nije osobito upućena u horor ili kriminalističke filmove."
  - Imate li ideju koji bi mogao biti njegov sljedeći izbor?
  "Želiš da ekstrapoliram ubojičin način razmišljanja?"
  "Nazovimo to akademskom vježbom."
  Nigel Butler se nasmiješio. Touché. "Mislim da bi mogao odabrati nešto novije. Nešto objavljeno u posljednjih petnaest godina. Nešto što bi netko zapravo mogao iznajmiti."
  Jessica je iznijela nekoliko završnih napomena. "Još jednom, bila bih vam zahvalna ako biste sve ovo zasad mogli zadržati za sebe." Pružila mu je posjetnicu. "Ako se sjetite još nečega što bi vam moglo biti korisno, slobodno nazovite."
  "Slažem se", odgovorio je Nigel Butler. Dok su se približavali vratima, dodao je: "Ne želim preuranjeno pričati, ali je li vam itko ikada rekao da izgledate kao filmska zvijezda?"
  "To je to", pomisli Jessica. Došao je k njoj? Usred svega ovoga? Pogledala je Cahilla. Očito se borio s osmijehom. "Molim?"
  "Ava Gardner", rekao je Butler. "Mlada Ava Gardner. Možda iz vremena kada smo bili na Istočnoj i Zapadnoj strani."
  "Hm, ne", rekla je Jessica, odmičući šiške s čela. Je li se uljepšavala? Prestani. "Ali hvala na komplimentu. Javit ćemo se."
  Ava Gardner, pomislila je, krećući se prema dizalima. Molim vas.
  
  Na putu natrag do Roundhousea, navratili su do Adamovog Kaslovog stana. Jessica je pozvonila i pokucala. Nije se javila. Nazvala je njegova dva radna mjesta. Nitko ga nije vidio u posljednjih trideset šest sati. Ove činjenice, uz ostale, vjerojatno su bile dovoljne za dobivanje naloga. Nisu mogli koristiti njegov maloljetnički dosje, ali možda im neće ni trebati. Ostavila je Cahilla kod Barnes & Noblea na Rittenhouse Squareu. Rekao je da želi nastaviti čitati kriminalističke knjige, kupovati sve što smatra relevantnim. "Kako je lijepo imati kreditnu karticu ujaka Sama", pomislila je Jessica.
  Kad se Jessica vratila u Roundhouse, napisala je zahtjev za nalog za pretres i faksirala ga uredu okružnog tužitelja. Nije očekivala puno, ali nikad nije škodilo pitati. Što se tiče telefonskih poruka, bila je samo jedna. Bila je od Faith Chandler. Bila je označena s HITNO.
  Jessica je nazvala broj i podigla slušalicu ženine telefonske sekretarice. Pokušala je ponovno, ovaj put ostavljajući poruku, uključujući i svoj broj mobitela.
  Spustila je slušalicu, začuđena.
  Hitno.
  OceanofPDF.com
  41
  Hodam prometnom ulicom, blokirajući sljedeću scenu, tijelo uz tijelo u ovom moru hladnih stranaca. Joe Buck u filmu Ponoćni kauboj. Statisti me pozdravljaju. Neki se smiješe, neki skreću pogled. Većina me se nikada neće sjetiti. Kad se napiše konačna verzija, bit će reakcija i usputnih dijaloga:
  Je li bio ovdje?
  Bio sam tamo taj dan!
  Mislim da sam ga vidio/vidjela!
  REZ:
  Kafić, jedan od lanaca slastičarnica u ulici Walnut, odmah iza ugla od trga Rittenhouse. Kultne figure kave lebde nad alternativnim tjednicima.
  - Što ti mogu donijeti?
  Nema više od devetnaest godina, ima svijetlu put, nježno, intrigantno lice i kovrčavu kosu skupljenu u rep.
  "Veliki latte", kažem. Ben Johnson u filmu Posljednji kino. "I popit ću jedan s biscottijem." Jesu li tamo? Gotovo se nasmijem. Nisam, naravno. Nikad prije nisam iznevjerila osobnost, a neću ni sada početi. "Nova sam u ovom gradu", dodajem. "Nisam vidjela prijateljsko lice tjednima."
  Skuha mi kavu, pakira biscotti, stavi poklopac na moju šalicu, kucne po zaslonu osjetljivom na dodir. "Odakle si?"
  "Zapadni Teksas", kažem sa širokim osmijehom. "El Paso. Zemlja Big Benda."
  "Vau", odgovori ona, kao da sam joj rekao da sam iz Neptuna. "Daleko si od kuće."
  "Jesmo li svi?" Dajem joj peticu.
  Zastane, na trenutak se ukoči, kao da sam rekao nešto dubokoumno. Izlazim na Walnut Street osjećajući se visoko i zategnuto. Gary Cooper u filmu The Fountainhead. Visok je metoda, kao i slabost.
  Dovršavam svoj latte i utrčavam u trgovinu muške odjeće. Razmišljam, stojeći trenutak kraj vrata, okupljajući obožavatelje. Jedan od njih istupa naprijed.
  "Bok", kaže prodavač. Ima trideset godina. Kosa mu je kratko ošišana. Nosi odijelo i cipele, zgužvanu sivu majicu kratkih rukava ispod tamnoplave majice s tri gumba koja mu je barem za broj premala. Očito je to nekakav modni trend.
  "Bok", kažem. Namignem mu, a on lagano pocrveni.
  "Što ti mogu danas pokazati?"
  Tvoja krv na mojoj Buhari? Mislim da kanalizira Patricka Batemana. Dajem mu svog zubatog Christiana Balea. "Samo gledam."
  "Pa, ovdje sam da ponudim pomoć i nadam se da ćete mi to dopustiti. Zovem se Trinian."
  Naravno da jest.
  Razmišljam o velikim britanskim komedijama St. Trinian's iz 1950-ih i 60-ih i razmišljam o referenci na njih. Primjećujem da nosi jarko narančasti Skechers sat i shvaćam da bih uzalud trošio dah.
  Umjesto toga, mrštim se - dosadno mi je i preplavljeno mojim pretjeranim bogatstvom i statusom. Sad je on još zainteresiraniji. U ovom okruženju, svađe i spletke su ljubavnici.
  Nakon dvadeset minuta, sinulo mi je. Možda sam to cijelo vrijeme znala. Sve se zapravo vrti oko kože. Koža je mjesto gdje prestaješ i svijet počinje. Sve što jesi - tvoj um, tvoja osobnost, tvoja duša - sadržano je i ograničeno tvojom kožom. Ovdje, u svojoj koži, ja sam Bog.
  Ušuljam se u auto. Imam samo nekoliko sati da se uživim u lik.
  Razmišljam o Geneu Hackmanu iz filma Extreme Measures.
  Ili možda čak Gregory Peck u filmu Dečki iz Brazila.
  
  
  42
  MATEO FUENTES ZAMRZNUTA KADRA slika trenutka u filmu "Fatalna privlačnost" kada je hitac ispaljen. Prebacivao se unatrag, naprijed, natrag, naprijed. Film je usporeno vrtio , svako polje se kotrljalo preko kadra od vrha do dna. Na ekranu se ruka podigla s desne strane kadra i zaustavila. Strijelac je nosio kiruršku rukavicu, ali ih nije zanimala njegova ruka, iako su već suzili izbor marke i modela pištolja. Odjel za vatreno oružje još je radio na tome.
  Zvijezda filma u to vrijeme bila je jakna. Izgledala je poput one satenske jakne kakvu nose bejzbol timovi ili rockeri na rock koncertima - tamna, sjajna, s rebrastim narukvicama.
  Mateo je ispisao fizičku kopiju slike. Bilo je nemoguće reći je li jakna crna ili tamnoplava. To se podudaralo sa sjećanjem malog Jakea na muškarca u tamnoplavoj jakni koji je pitao za Los Angeles Times. Nije to bilo puno. Vjerojatno je bilo tisuće takvih jakni u Philadelphiji. Ipak, danas poslijepodne će imati složenu skicu osumnjičenika.
  Eric Chavez ušao je u sobu, izgledajući izuzetno animirano, s računalnim ispisom u ruci. "Imamo lokaciju gdje je snimljena snimka Fatalne privlačnosti."
  "Gdje?"
  "To je rupa koja se zove Flicks u Frankfordu", rekao je Chavez. "Neovisna trgovina. Pogodi čiji je vlasnik."
  Jessica i Palladino su izgovorili ime u isto vrijeme.
  "Eugene Kilbane."
  "Jedan te isti."
  "Kučkin sine." Jessica se podsvjesno uhvatila kako stišće šake.
  Jessica je ispričala Buchananu o njihovom razgovoru s Kilbaneom, izostavivši dio o napadu i tjelesnim ozljedama. Da su doveli Kilbanea, on bi to ionako spomenuo.
  "Voliš li ga zbog toga?" upitao je Buchanan.
  "Ne", rekla je Jessica. "Ali kakve su šanse da je to slučajnost? On nešto zna."
  Svi su gledali Buchanana s iščekivanjem pit bullova koji kruže ringom.
  Buchanan je rekao: "Dovedite ga."
  
  "Nisam se htio miješati", rekao je Kilbane.
  Eugene Kilbane trenutno je sjedio za jednim od stolova u dežurnoj sobi odjela za ubojstva. Ako im se nijedan od njegovih odgovora ne svidi, uskoro će ga premjestiti u jednu od soba za ispitivanje.
  Chavez i Palladino su ga pronašli u krčmi Bijeli Bik.
  "Jesi li mislila da ne možemo pratiti snimku do tebe?" upitala je Jessica.
  Kilbane je pogledao vrpcu koja je ležala u prozirnoj vrećici za dokaze na stolu pred njim. Činilo se da misli da bi struganje naljepnice sa strane bilo dovoljno da prevari sedam tisuća policajaca. A da ne spominjemo FBI.
  "Hajde. Znaš moj dosje", rekao je. "Sranja se uvijek lijepe za mene."
  Jessica i Palladino pogledali su se kao da govore: "Nemoj nam davati tu priliku, Eugene." Proklete šale će se početi same pisati, a mi ćemo biti ovdje cijeli dan. Suzdržali su se. Na trenutak.
  "Dvije vrpce, obje sadrže dokaze u istrazi ubojstva, obje unajmljene u trgovinama koje posjeduješ", rekla je Jessica.
  "Znam", rekao je Kilbane. "Izgleda loše."
  "Pa, što misliš?"
  - Ja... ne znam što bih rekao.
  "Kako je film dospio ovdje?" upitala je Jessica.
  "Nemam pojma", rekao je Kilbane.
  Palladino je umjetniku pružio skicu čovjeka koji je unajmio kurira na biciklu da dostavi kasetu. Bila je to iznimno dobra slika izvjesnog Eugenea Kilbanea.
  Kilbane je na trenutak spustio glavu, a zatim pogledao po sobi, susrećući se sa svima pogledom. "Treba li mi ovdje odvjetnik?"
  "Reci nam", rekao je Palladino. "Imaš li što skrivati, Eugene?"
  "Čovječe", rekao je, "pokušaš li učiniti pravu stvar, vidi što se dogodi."
  "Zašto ste nam poslali snimku?"
  "Hej", rekao je, "znaš, imam savjest."
  Ovaj put, Palladino je uzeo Kilbaneov popis zločina i okrenuo ga prema Kilbaneu. "Od kada?" upitao je.
  "Uvijek je tako. Odgojen sam kao katolik."
  "Od pornografa je", rekla je Jessica. Svi su znali zašto se Kilbane javio, i to nije imalo nikakve veze s njegovom savješću. Prekršio je uvjetnu slobodu posjedujući ilegalno oružje dan prije i pokušavao se izvući iz toga. Večeras bi se mogao vratiti u zatvor jednim telefonskim pozivom. "Poštedi nas propovijedi."
  "Da, u redu. Radim u industriji zabave za odrasle. Pa što? Legalno je. U čemu je problem?"
  Jessica nije znala odakle početi. Svejedno je počela. "Da vidimo. AIDS? Klamidija? Gonoreja? Sifilis? Herpes? HIV? Uništeni životi? Razorene obitelji? Droge? Nasilje? Javi mi kada želiš da prestanem."
  Kilbane je samo zurio, pomalo zapanjen. Jessica ga je promatrala. Htjela je nastaviti, ali koja je bila poanta? Nije bila raspoložena, a ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za raspravu o sociološkim implikacijama pornografije s nekim poput Eugenea Kilbanea. Imala je dva mrtvaca o kojima je trebala razmišljati.
  Poražen prije nego što je i počeo, Kilbane je posegnuo u svoju aktovku, iznošenu lažnim krokodilskim atašeom. Izvukao je još jednu kasetu. "Promijenit ćeš melodiju kad ovo vidiš."
  
  Sjedili su u maloj sobi u AV jedinici. Kilbaneova druga snimka bila je nadzorna snimka s Flickza, trgovine u kojoj je Fatal Attraction bio iznajmljen. Očito su sigurnosne kamere na toj lokaciji bile prave.
  "Zašto su kamere aktivne u ovoj trgovini, a ne u The Reel Dealu?" upitala je Jessica.
  Kilbane je izgledao zbunjeno. "Tko ti je to rekao?"
  Jessica nije htjela stvarati probleme Lennyju Puskasu i Juliet Rausch, dvoje zaposlenika tvrtke The Reel Deal. "Nitko, Eugene. Sami smo provjerili. Misliš li stvarno da je ovo velika tajna? Te glave kamera u The Reel Dealu s kraja 1970-ih? Izgledaju kao kutije za cipele."
  Kilbane je uzdahnuo. "Imam još jedan problem s krađom s Flickza, u redu? Prokleta djeca te pljačkaju."
  "Što je točno na ovoj snimci?" upitala je Jessica.
  - Možda imam trag za tebe.
  "Napojnica?"
  Kilbane je pogledao po sobi. "Da, znaš. Vođstvo."
  - Gledaš li puno CSI, Eugene?
  "Neki. Zašto?"
  "Nema razloga. Pa koja je onda naznaka?"
  Kilbane je raširio ruke u stranu, dlanovima prema gore. Nasmiješio se, brišući svaki trag suosjećanja s lica i rekao: "To je zabava."
  
  Nekoliko minuta kasnije, Jessica, Terry Cahill i Eric Chavez nagurali su se blizu montažnog prostora AV jedinice. Cahill se vratio sa svog projekta u knjižari praznih ruku. Kilbane je sjeo na stolicu pored Matea Fuentesa. Mateo je izgledao zgađeno. Nagnuo se oko četrdeset pet stupnjeva od Kilbanea, kao da čovjek miriše na hrpu komposta. Zapravo, mirisao je na luk Vidalia i Aqua Velvu. Jessica je imala osjećaj da je Mateo spreman poprskati Kilbanea Lysolom ako išta dotakne.
  Jessica je proučavala Kilbaneov govor tijela. Kilbane je izgledao istovremeno nervozno i uzbuđeno. Detektivi su mogli vidjeti da je nervozan. Uzbuđen, ne baš. Bilo je nešto u tome.
  Mateo je pritisnuo tipku "Play" na nadzornom videorekorderu. Slika je odmah oživjela na monitoru. Bio je to snimak iz visokog kuta dugačke, uske videoteke, sličnog rasporeda kao The Reel Deal. Petero ili šestero ljudi motalo se oko nje.
  "Ovo je jučerašnja poruka", rekao je Kilbane. Na snimci nije bilo datuma ni vremenskog koda.
  "Koliko je sati?" upitao je Cahill.
  "Ne znam", rekao je Kilbane. "Negdje poslije osam. Mijenjamo kasete oko osam i radimo na ovom mjestu do ponoći."
  Mali kut izloga pokazivao je da je vani mrak. Ako bi postalo važno, provjerili bi statistiku zalaska sunca od prethodnog dana kako bi odredili preciznije vrijeme.
  Film je prikazivao dvije crne tinejdžerice kako kruže oko polica s novim izdanjima, a pomno ih promatraju dvojica crnih tinejdžera koji su se igrali lutaka kako bi pokušali privući njihovu pažnju. Dečki su bijedno podbacili i nestali su nakon minute ili dvije.
  Na dnu kadra, ozbiljan stariji muškarac s bijelom bradom i crnom Kangol kapom čitao je svaku riječ na poleđini dviju kaseta u dokumentarnom dijelu. Usne su mu se pomicale dok je čitao. Muškarac je ubrzo otišao i nekoliko minuta nije bilo vidljivih kupaca.
  Tada je u kadar s lijeve strane, u srednjem dijelu trgovine, ušla nova figura. Približio se središnjem stalku gdje su bila pohranjena stara VHS izdanja.
  "Eno ga", rekao je Kilbane.
  "Tko je to?" upitao je Cahill.
  "Vidjet ćeš. Ovaj stalak ide od f do h", rekao je Kilbane.
  Bilo je nemoguće izmjeriti čovjekovu visinu na filmu iz tako visokog kuta. Bio je viši od gornjeg pulta, što ga je vjerojatno svrstavalo u visinu od oko 175 centimetara, ali osim toga, izgledao je izrazito prosječno u svakom pogledu. Stajao je nepomično, leđima okrenut kameri, pregledavajući pult. Do sada nije bilo profilnih snimaka, čak ni najmanjeg naznaka njegovog lica, samo pogled straga dok je ulazio u kadar. Nosio je tamnu bomber jaknu, tamnu bejzbol kapu i tamne hlače. Tanka kožna torba bila mu je prebačena preko desnog ramena.
  Čovjek je uzeo nekoliko vrpci, prelistao ih, pročitao odjavnu špicu i vratio ih na pult. Odmaknuo se, s rukama na bokovima, i pregledao naslove.
  Zatim se s desne strane kadra približila prilično bucmasta bjelkinja srednjih godina. Nosila je košulju s cvjetnim uzorkom, a prorijeđena kosa bila joj je uvijena u viklere. Činilo se da nešto govori muškarcu. Gledajući ravno ispred sebe, još uvijek nesvjestan profila kamere - kao da je znao položaj sigurnosne kamere - muškarac je odgovorio pokazujući ulijevo. Žena je kimnula, nasmiješila se i zagladila haljinu preko svojih bujnih bokova, kao da očekuje da će muškarac nastaviti razgovor. Nije. Zatim je izletjela iz kadra. Muškarac je nije gledao kako odlazi.
  Prošlo je još nekoliko trenutaka. Čovjek je pogledao još nekoliko snimki, a zatim ležerno izvukao videovrpcu iz torbe i stavio je na policu. Mateo je premotao snimku, ponovno pustio segment, zatim zaustavio film i polako zumirao, izoštravajući sliku koliko je god mogao. Slika na prednjoj strani kutije videovrpce postala je jasnija. Bila je to crno-bijela fotografija muškarca s lijeve strane i žene s kovrčavom plavom kosom s desne strane. U sredini je bio nazubljeni crveni trokut koji je dijelio fotografiju na dvije polovice.
  Film se zvao "Fatalna privlačnost".
  U sobi se osjećalo uzbuđenje.
  "Vidite, osoblje bi trebalo tjerati kupce da ostavljaju takve vrećice na recepciji", rekao je Kilbane. "Prokleti idioti."
  Mateo je premotao film do mjesta gdje je lik ušao u kadar, usporeno ga je prikazao, zamrznuo sliku i zumirao. Bila je vrlo zrnata, ali zamršeni vez na leđima muškarčeve satenske jakne bio je vidljiv.
  "Možeš li prići bliže?" upitala je Jessica.
  "O, da", rekao je Mateo, čvrsto stojeći u središtu pozornice. Ovo je bila njegova kormilarnica.
  Počeo je koristiti svoju magiju, tipkajući po tipkama, podešavajući poluge i gumbe te podižući sliku prema gore i prema unutra. Izvezena slika na stražnjoj strani jakne prikazivala je zelenog zmaja, čija je uska glava disala suptilni grimizni plamen. Jessica je zabilježila da potraži krojače specijalizirane za vez.
  Mateo je pomaknuo sliku udesno i dolje, fokusirajući se na čovjekovu desnu ruku. Očito je nosio kiruršku rukavicu.
  "Isuse", rekao je Kilbane, odmahujući glavom i prelazeći rukom preko brade. "Ovaj tip ulazi u trgovinu u lateks rukavicama, a moji zaposlenici to ni ne primjećuju. Toliko su prokleto stari, čovječe."
  Mateo je uključio drugi monitor. Prikazivao je statičnu sliku ubojičine ruke koja drži pištolj, kao što se vidi u filmu Fatalna privlačnost. Desni rukav napadača imao je rebrastu elastičnu traku sličnu onoj na jakni na snimci nadzorne kamere. Iako to nije bio konačan dokaz, jakne su definitivno bile slične.
  Mateo je pritisnuo nekoliko tipki i počeo ispisivati papirnate kopije obje slike.
  "Kada je kaseta Fatalne privlačnosti iznajmljena?" upitala je Jessica.
  "Sinoć", rekao je Kilbane. "Kasno."
  "Kada?"
  "Ne znam. Poslije jedanaest. Možda ću to pogledati."
  - I hoćeš reći da je osoba koja ga je iznajmila pogledala film i donijela ti ga?
  "Da."
  "Kada?"
  "Jutros."
  "Kada?"
  "Ne znam. Deset, možda?"
  "Jesu li to bacili u smeće ili unijeli unutra?"
  "Donijeli su ga ravno meni."
  "Što su rekli kad su vratili vrpcu?"
  "Jednostavno je nešto bilo u kvaru. Htjeli su svoj novac natrag."
  "To je to?"
  "Pa, da."
  - Jesu li slučajno spomenuli da je netko bio umiješan u pravo ubojstvo?
  "Morate shvatiti tko dolazi u tu trgovinu. Mislim, ljudi u toj trgovini vratili su taj film 'Memento' i rekli da nešto nije u redu s vrpcom. Rekli su da je snimljena unatrag. Vjerujete li u to?"
  Jessica je još nekoliko trenutaka gledala Kilbanea, a zatim se okrenula prema Terryju Cahillu.
  "Memento je priča ispričana obrnuto", rekao je Cahill.
  "U redu, onda", odgovorila je Jessica. "Što god." Ponovno je usmjerila pozornost na Kilbanea. "Tko je iznajmio Fatalnu privlačnost?"
  "Samo običan", rekao je Kilbane.
  - Trebat će nam ime.
  Kilbane je odmahnuo glavom. "On je samo kreten. On s ovim nema nikakve veze."
  "Trebat će nam ime", ponovila je Jessica.
  Kilbane ju je promatrao. Pomislio bi čovjek da dvostruki gubitnik poput Kilbanea ne bi smio pokušavati prevariti policajce. S druge strane, da je bio pametniji, ne bi dvaput podbacio. Kilbane je upravo htio protestirati kad je pogledao Jessicu. Možda na trenutak, u boku mu se pojavila fantomska bol, podsjećajući na Jessicin brutalni pucanj. Složio se i rekao im ime klijentice.
  "Poznajete li ženu na snimci nadzorne kamere?" upitao je Palladino. "Ženu koja je razgovarala s muškarcem?"
  "Što, ova cura?" Kilbane se namrštio, kao da žigoli iz GQ-a poput njega nikada ne bi komunicirali s bucmastom ženom srednjih godina koja se pojavljivala u javnosti u vrućim videima. "Hm, ne."
  "Jesi li je već vidio u trgovini?"
  - Ne koliko se sjećam.
  "Jesi li pogledala cijelu snimku prije nego što si nam je poslala?" upitala je Jessica, znajući odgovor, znajući da netko poput Eugenea Kilbanea ne bi mogao odoljeti.
  Kilbane je na trenutak pogledao u pod. Očito jest. "Aha."
  - Zašto ga nisi sam donio?
  - Mislio sam da smo ovo već obradili.
  "Reci nam još jednom."
  - Gle, možda bi trebao biti malo pristojniji sa mnom.
  "A zašto je to tako?"
  "Jer ja mogu riješiti ovaj slučaj za tebe."
  Svi su samo zurili u njega. Kilbane se nakašljao. Zvučalo je kao poljoprivredni traktor koji se unatrag izvlači iz blatnjavog kanala. "Želim jamstva da previđate moju malu, pa, indiskreciju od neki dan." Podigao je košulju. Zatvarač koji je nosio na remenu - prekršaj zbog kojeg je mogao ostati u zatvoru - bio je nestao.
  "Prvo želimo čuti što imate za reći."
  Kilbane je kao da razmatra ponudu. Nije to bilo ono što je želio, ali činilo se kao sve što će dobiti. Ponovno je pročistio grlo i pogledao po sobi, možda očekujući da će svi zadržati dah u iščekivanju njegovog zapanjujućeg otkrića. Nije se dogodilo. Svejedno je nastavio naprijed.
  "Tip na kaseti?" rekao je Kilbane. "Tip koji je vratio kasetu Fatalne privlačnosti na policu?"
  "Što je s njim?" upitala je Jessica.
  Kilbane se nagnuo naprijed, maksimalno iskorištavajući trenutak, i rekao: "Znam tko je on."
  
  
  43
  "Miriše kao u klaonici."
  Bio je mršav kao grablje i izgledao je kao čovjek odvojen od vremena, neopterećen poviješću. Za to je postojao dobar razlog. Sammy Dupuis bio je zarobljen 1962. godine. Danas je Sammy nosio crni kardigan od alpake, tamnoplavu košulju sa šiljastim ovratnikom, prelijevajuće sive hlače od morske kože i špicaste oxfordske cipele. Kosa mu je bila zalizana unatrag i natopljena s dovoljno tonika za kosu da podmaže Chrysler. Pušio je nefiltrirane Camele.
  Sreli su se na aveniji Germantown, odmah uz Broad Street. Aroma tinjajućeg roštilja i dima od hikorija iz Dwightovog Southern restorana ispunjavala je zrak svojim bogatim, slatkim okusom. Kevina Byrnea je izazvao slinjenje. Sammyja Dupuisa mu je mučilo.
  "Nisi baš ljubitelj hrane za dušu?" upitao je Byrne.
  Sammy je odmahnuo glavom i snažno udario svog Camela. "Kako ljudi jedu ovo sranje? Sve je tako prokleto masno i hrskavo. Mogao bi ga jednako dobro nabosti na iglu i zabiti si je u srce."
  Byrne je pogledao dolje. Pištolj je ležao između njih na crnom baršunastom stolnjaku. Bilo je nešto u mirisu ulja na čeliku, pomislio je Byrne. Bio je to zastrašujuće snažan miris.
  Byrne ga je podigao, isprobao i naciljao, svjestan da su na javnom mjestu. Sammy je obično radio iz svog doma u East Camdenu, ali Byrne danas nije imao vremena prijeći rijeku.
  "Mogu to učiniti za šest i pedeset", rekao je Sammy. "A to je dobra ponuda za tako lijepu pušku."
  "Sammy", rekao je Byrne.
  Sammy je nekoliko trenutaka šutio, simulirajući siromaštvo, ugnjetavanje, bijedu. Nije uspjelo. "U redu, šest", rekao je. "I gubim novac."
  Sammy Dupuis bio je trgovac oružjem koji nikada nije imao posla s dilerima droge ili članovima bandi. Ako je ikada postojao zakulisni trgovac oružjem s imalo skrupuloznosti, to je bio Sammy Dupuis.
  Predmet na prodaju bio je SIG-Sauer P-226. Možda nije bio najljepši pištolj ikad napravljen - daleko od toga - ali je bio precizan, pouzdan i izdržljiv. A Sammy Dupuis bio je čovjek velike diskrecije. To je bila glavna briga Kevina Byrnea tog dana.
  "Bolje da je hladno, Sammy." Byrne je stavio pištolj u džep kaputa.
  Sammy je ostatak pištolja zamotao u tkaninu i rekao: "Kao guzica moje prve žene."
  Byrne je izvukao smotuljak i izvukao šest novčanica od sto dolara. Pružio ih je Sammyju. "Jesi li donio vrećicu?" upitao je Byrne.
  Sammy je odmah podigao pogled, namrštenog od razmišljanja. Obično bi natjerati Sammyja Dupuisa da prestane brojati novac bio ne mali podvig, ali Byrneovo pitanje ga je zaustavilo u mjestu. Ako je ono što su radili bilo nezakonito (i kršilo je barem pola tuceta zakona koje je Byrne mogao smisliti, i državnih i saveznih), onda je ono što je Byrne predlagao kršilo gotovo sve njih.
  Ali Sammy Dupuis nije sudio. Da jest, ne bi bio u poslu kojim se bavio. I ne bi nosio sa sobom srebrnu kutiju koju je držao u prtljažniku svog automobila, kofer u kojem su se nalazili alati tako nejasne namjene da je Sammy o njihovom postojanju govorio samo tihim glasom.
  "Jesi li siguran?"
  Byrne je samo gledao.
  "U redu, u redu", rekao je Sammy. "Oprosti što pitam."
  Izašli su iz auta i krenuli prema prtljažniku. Sammy je pogledao po ulici. Oklijevao je, petljajući s ključevima.
  "Tražite policajce?" upitao je Byrne.
  Sammy se nervozno nasmijao. Otvorio je prtljažnik. Unutra je bila hrpa platnenih torbi, aktovki i putnih torbi. Sammy je odgurnuo nekoliko kožnih torbica. Otvorio je jednu. Unutra su bili brojni mobiteli. "Jesi li siguran da ne želiš čisti fotoaparat? Možda PDA?" upitao je. "Mogu ti nabaviti BlackBerry 7290 za sedamdeset pet dolara."
  "Sammy."
  Sammy je ponovno oklijevao, a zatim zatvorio kožnu torbu. Otvorio je još jednu kutiju. Ova je bila okružena desecima jantarnih bočica. "A što je s tabletama?"
  Byrne je razmislio o tome. Znao je da Sammy ima amfetamine. Bio je iscrpljen, ali drogiranje bi samo pogoršalo stvari.
  "Bez tableta."
  "Vatromet? Pornografija? Mogu ti kupiti Lexus za deset tisuća."
  "Sjećaš se da imam napunjen pištolj u džepu, zar ne?" upitao je Byrne.
  "Ti si šef", rekao je Sammy. Izvukao je elegantnu aktovku Zero Halliburton i utipkao tri broja, podsvjesno skrivajući transakciju od Byrnea. Otvorio je aktovku, zatim se odmaknuo i zapalio još jednu Camel cigaretu. Čak je i Sammy Dupuis imao problema s vidom sadržaja.
  
  
  44
  OBIČNO, u podrumu Roundhousea u bilo kojem trenutku nije bilo više od nekoliko AV policajaca. Ovog poslijepodneva, pola tuceta detektiva naguralo se oko monitora u malom montažnom prostoru pored kontrolne sobe. Jessica je bila sigurna da činjenica da se prikazuje hardcore pornografski film nema nikakve veze s tim.
  Jessica i Cahill odvezli su Kilbanea natrag u Flicks, gdje je ušao u odjel za odrasle i zaradio titulu za odrasle pod nazivom Philadelphia Skin. Izronio je iz stražnje sobe poput tajnog vladinog agenta koji izvlači povjerljive dosjee neprijatelja.
  Film je započeo snimkama panorame Philadelphije. Činilo se da su produkcijske vrijednosti prilično visoke za igru za odrasle. Film je zatim prebačen na unutrašnjost stana. Snimka je izgledala standardno - svijetli, malo preeksponirani digitalni video. Nekoliko sekundi kasnije, netko je pokucao na vrata.
  Žena je ušla u okvir i otvorila vrata. Bila je mlada i krhka, tijela nalik životinjskom, odjevena u blijedožutu plišanu haljinu. Sudeći po njezinom izgledu, to teško da je bilo legalno. Kad je potpuno otvorila vrata, tamo je stajao muškarac. Bio je prosječne visine i građe. Nosio je plavu satensku bomber jaknu i kožnu masku.
  "Zovete li vodoinstalatera?" upitao je čovjek.
  Neki detektivi su se nasmijali i brzo to sakrili. Postojala je mogućnost da je čovjek koji je postavio pitanje njihov ubojica. Kad se okrenuo od kamere, vidjeli su da nosi istu jaknu kao i čovjek na snimci nadzorne kamere: tamnoplavu s izvezenim zelenim zmajem.
  "Nova sam u ovom gradu", rekla je djevojka. "Nisam vidjela prijateljsko lice tjednima."
  Dok joj se kamera približavala, Jessica je vidjela da mlada žena nosi nježnu masku s ružičastim perjem, ali Jessica je također vidjela njezine oči - uklete, prestrašene oči, portale duboko ranjene duše.
  Kamera se zatim pomaknula udesno, prateći čovjeka niz kratki hodnik. U tom trenutku, Mateo je snimio fotografiju i napravio Sonyjev ispis slike. Iako je fotografija s nadzorne kamere ove veličine i rezolucije bila prilično mutna, kada su dvije slike postavljene jedna pored druge, rezultati su bili gotovo uvjerljivi.
  Muškarac u filmu za odrasle i muškarac koji je vraćao vrpcu na policu na Flickzu činili su se u istoj jakni.
  "Prepoznaje li itko ovaj dizajn?" upitao je Buchanan.
  Nitko to nije učinio.
  "Usporedimo ovo sa simbolima bandi, tetovažama", dodao je. "Nađimo krojače koji veze."
  Pogledale su ostatak videa. U filmu su se pojavili i drugi maskirani muškarac i druga žena s maskom od perja. Bio je to film s grubim osjećajem. Jessici je bilo teško povjerovati da sadomazohistički aspekti filma nisu mladim ženama uzrokovali jaku bol ili ozljede. Izgledalo je kao da su teško pretučene.
  Kad je sve bilo gotovo, pogledali smo oskudne odjavne špice. Film je režirao Edmundo Nobile. Glumac u plavom sakou bio je Bruno Steele.
  "Koje je pravo ime glumca?" upitala je Jessica.
  "Ne znam", rekao je Kilbane. "Ali poznajem ljude koji su distribuirali film. Ako ga itko može pronaći, to su oni."
  
  FILADELFIJA S KINOM Distribuira Inferno Films iz Camdena, New Jersey. Posluje od 1981. godine, Inferno Films je objavio preko četiri stotine filmova, prvenstveno hardcore filmova za odrasle. Svoje proizvode prodavali su na veliko knjižarama za odrasle i maloprodaji putem svojih web stranica.
  Detektivi su zaključili da potpuni pristup tvrtki - nalog za pretres, racija, ispitivanja - možda neće dati željene rezultate. Ako bi ušli s blještećim značkama, šanse da će tvrtka kružiti oko vagona ili iznenada razviti amneziju o jednom od svojih "glumaca" bile su velike, kao i šanse da bi mogli dati napojnicu glumcu i tako ga napustiti.
  Odlučili su da je najbolji način za rješavanje ovoga provesti operaciju klopke. Dok su se sve oči upirale u Jessicu, shvatila je što to znači.
  Djelovat će tajno.
  A njezin vodič kroz podzemni svijet filadelfijske pornografije bit će nitko drugi nego Eugene Kilbane.
  
  DOK JE Jessica izlazila iz Roundhousea, prelazila je parkiralište i zamalo se sudarila s nekim. Podigla je pogled. Bio je to Nigel Butler.
  "Dobar dan, detektive", rekao je Butler. "Upravo sam vas htio vidjeti."
  "Zdravo", rekla je.
  Podigao je plastičnu vrećicu. "Sakupio sam neke knjige za tebe. Mogle bi ti pomoći."
  "Nisi ih morao oboriti", rekla je Jessica.
  "Nije bio problem."
  Butler je otvorio torbu i izvukao tri knjige, sve velike meke korice. Pucnji u ogledalu: Kriminalistički filmovi i društvo, Bogovi smrti i Gospodari mjesta događaja.
  "To je vrlo velikodušno. Hvala vam puno."
  Butler je pogledao Roundhousea, a zatim ponovno Jessicu. Trenutak se odužio.
  "Ima li još što?" upitala je Jessica.
  Butler se nasmiješio. "Nadao sam se turneji."
  Jessica je pogledala na sat. "Bilo kojeg drugog dana ovo ne bi bio problem."
  "O, oprostite."
  "Slušaj. Imaš moju posjetnicu. Nazovi me sutra i nešto ćemo smisliti."
  "Bit ću izvan grada nekoliko dana, ali nazvat ću kad se vratim."
  "To će biti sjajno", rekla je Jessica, uzimajući svoju torbu s knjigama. "I još jednom hvala na ovome."
  "Dobre šanse, detektive."
  Jessica je hodala prema svom autu, razmišljajući o Nigelu Butleru u njegovom tornju od slonovače, okruženom dobro dizajniranim filmskim plakatima gdje su svi pištolji bili ćorci, kaskaderi su padali na zračne madrace, a krv je bila lažna.
  Svijet u koji je trebala ući bio je daleko od akademskog svijeta koliko je mogla zamisliti.
  
  Jessica je pripremila nekoliko štedljivih večera za sebe i Sophie. Sjedile su na kauču i jele s TV pladnja - jedno od Sophiejinih omiljenih jela. Jessica je uključila televizor, prebacivala kanale i odlučila se za film. Film iz sredine 1990-ih s pametnim dijalozima i napetom akcijom. Buka u pozadini. Dok su jele, Sophie je prepričala svoj dan u vrtiću. Sophie je rekla Jessici da je u čast Beatrix Potterinog nadolazećeg rođendana njezin razred napravio lutke zečića od vrećica za ručak. Dan je bio posvećen učenju o klimatskim promjenama kroz novu pjesmu pod nazivom "Drippy the Raindrop". Jessica je imala osjećaj da će uskoro naučiti sve riječi "Drippy the Raindrop", htjela to ili ne.
  Dok je Jessica htjela očistiti suđe, začula je glas. Poznati glas. Prepoznavanje joj je vratilo pozornost na film. Bio je to "The Killing Game 2", drugi dio popularne akcijske serije Willa Parrisha. Radilo se o južnoafričkom narkobosu.
  Ali nije bio glas Willa Parrisha ono što je privuklo Jessicinu pozornost - zapravo, Parrishov hrapavi, razvučeni naglasak bio je prepoznatljiv kao i kod bilo kojeg glumca. Umjesto toga, bio je to glas lokalnog policajca koji je čuvao stražnji dio zgrade.
  "Imamo policajce postavljene na svim izlazima", rekao je policajac. "Ovi gadovi su naši."
  "Nitko ne ulazi ni izlazi", odgovorio je Parrish, njegova bivša bijela košulja umrljana holivudskom krvlju, bosih nogu.
  "Da, gospodine", rekao je časnik. Bio je nešto viši od Parrisha, s jakom čeljušću, ledenoplavim očima i vitkom građom.
  Jessica je morala pogledati dvaput, pa još dvaput, kako bi se uvjerila da ne halucinira. Nije. Nije bilo šanse da halucinira. Koliko god bilo teško povjerovati, bila je istina.
  Čovjek koji je glumio policajca u filmu Killing Game 2 bio je specijalni agent Terry Cahill.
  
  JESSICA JE ZADRŽALA RAČUNALO I OTIŠLA JE NA INTERNET.
  Što je bila ta baza podataka sa svim informacijama o filmu? Isprobala je nekoliko kratica i brzo pronašla IMDb. Otišla je na Kill Game 2 i kliknula na "Puna glumačka postava i ekipa". Pomaknula se prema dolje i na dnu ugledala njegovo ime, kako glumi "Mladi policajac". Terrence Cahill.
  Prije nego što je zatvorila stranicu, prelistala je ostatak odjavne špice. Njegovo ime bilo je ponovno pokraj "Tehničkog savjetnika".
  Nevjerojatan.
  Terry Cahill glumio je u filmovima.
  
  U sedam sati, Jessica je odvezla Sophie do Paule i zatim se otišla tuširati. Osušila je kosu, nanijela ruž za usne i parfem te odjenula crne kožne hlače i crvenu svilenu bluzu. Par srebrnih naušnica upotpunio je izgled. Morala je priznati, nije izgledala tako loše. Možda malo razuzdano. Ali to je i poanta, zar ne?
  Zaključala je kuću i prošetala do Jeepa. Parkirala ga je u dvorištu. Prije nego što je uspjela sjesti za volan, automobil pun tinejdžera prošao je pokraj kuće. Trubili su i zviždali.
  "Još uvijek ga imam", pomislila je s osmijehom. Barem u sjeveroistočnoj Philadelphiji. Osim toga, dok je bila na IMDb-u, pretražila je East Side, West Side. Ava Gardner je u tom filmu imala samo dvadeset i sedam godina.
  Dvadeset sedam.
  Ušla je u džip i odvezla se u grad.
  
  DETEKTIVKA NICOLETTE MALONE bila je sitna, preplanula i uredna. Kosa joj je bila gotovo srebrnoplava i nosila ju je u repu. Nosila je uske, izblijedjele Levi's traperice, bijelu majicu kratkih rukava i crnu kožnu jaknu. Posuđena iz odjela za narkotike, otprilike istih godina kao Jessica, probila se do zlatne značke zapanjujuće slične Jessicinoj: došla je iz policijske obitelji, provela je četiri godine u uniformi, a tri godine kao detektivka u odjelu.
  Iako se nikada nisu upoznale, poznavale su se po reputaciji. Pogotovo iz Jessicine perspektive. Kratko razdoblje početkom godine Jessica je bila uvjerena da Nikki Malone ima aferu s Vincentom. Nije bila. Jessica se nadala da Nikki nije ništa čula o sumnjama njezine srednjoškolke.
  Sastali su se u uredu Ikea Buchanana. Bio je prisutan i ADA Paul DiCarlo.
  "Jessica Balzano, Nikki Malone", rekao je Buchanan.
  "Kako si?" rekla je Nikki pružajući ruku. Jessica ju je prihvatila.
  "Drago mi je što sam te upoznala", rekla je Jessica. "Mnogo sam čula o tebi."
  "Nikad ga nisam taknula. Kunem se Bogom." Nikki je namignula i nasmiješila se. "Samo se šalim."
  Prokletstvo, pomislila je Jessica. Nikki je sve znala o ovome.
  Ike Buchanan je izgledao prikladno zbunjeno. Nastavio je. "Inferno Films je u biti jednočlana tvrtka. Vlasnik je tip po imenu Dante Diamond."
  "Koja je to predstava?" upitala je Nikki.
  "Snimaš novi, žestoki film i želiš da Bruno Steele glumi u njemu."
  "Kako ćemo ući?" upitala je Nikki.
  "Lagani mikrofoni koji se nose na tijelu, bežična povezivost, mogućnost daljinskog snimanja."
  - Naoružan?
  "To je tvoj izbor", rekao je DiCarlo. "Ali postoji velika vjerojatnost da ćeš u nekom trenutku biti pretresen ili proći kroz detektore metala."
  Kad je Nikki srela Jessicin pogled, šutke su se složile. Ući će nenaoružane.
  
  Nakon što su Jessica i Nikki dobili upute od dvojice iskusnih detektiva za ubojstva, uključujući imena koja treba prozvati, termine koje treba koristiti i razne tragove, Jessica je čekala na stolu za ubojstva. Terry Cahill je ubrzo ušao. Nakon što se uvjerila da ju je primijetio, zauzela je pozu opakog momka s rukama na bokovima.
  "Policajci su na svim izlazima", rekla je Jessica, oponašajući rečenicu iz filma Kill the Game 2.
  Cahill ju je upitno pogledao; tada je to registrirao. "Uh-oh", rekao je. Bio je ležerno odjeven. Nije namjeravao previše razmišljati o tom detalju.
  "Zašto mi nisi rekla da glumiš u filmu?" upitala je Jessica.
  "Pa, bilo ih je samo dvoje, a ja volim imati dva odvojena života. Prije svega, FBI nije oduševljen time."
  "Kako si počeo/la?"
  "Sve je počelo kada su producenti filma Kill Game 2 nazvali agenciju tražeći tehničku pomoć. Nekako je ASAC saznao da sam opsjednut filmom i preporučio me za posao. Iako agencija krije svoje agente, očajnički se trudi predstaviti se u pravom svjetlu."
  Policijska uprava nije bila puno drugačija, pomislila je Jessica. Bilo je nekoliko TV emisija o odjelu. Rijetko su uspjeli. "Kako je bilo raditi s Willom Parrishom?"
  "On je sjajan tip", rekao je Cahill. "Vrlo velikodušan i prizeman."
  "Glumiš li u filmu koji sada snima?"
  Cahill se osvrnuo i snizio glas. "Samo šetam. Ali nemoj nikome ovdje reći. Svi žele biti u šoubiznisu, zar ne?"
  Jessica je stisnula usne.
  "Zapravo snimamo moju malu ulogu večeras", rekao je Cahill.
  - I zbog toga se odričete čari promatranja?
  Cahill se nasmiješio. "To je prljav posao." Ustao je i pogledao na sat. "Jesi li ikad svirao?"
  Jessica se gotovo nasmijala. Jedini susret s pravnom scenom imala je kad je bila u drugom razredu škole sv. Pavla. Bila je jedna od glavnih uloga u raskošnoj božićnoj predstavi. Glumila je ovcu. "Hm, ne biste primijetili."
  "Mnogo je teže nego što izgleda."
  "Što misliš?"
  "Znaš one moje rečenice u Kill Game 2?" upitao je Cahill.
  "Što je s njima?"
  "Mislim da smo napravili trideset pokušaja."
  "Zašto?"
  "Imaš li pojma koliko je teško reći ozbiljnog lica: 'Ova ološ je naša'?"
  Jessica je pokušala. Bio je u pravu.
  
  U devet sati, Nikki je ušla u odjel za ubojstva, okrećući glave svim muškim detektivima na dužnosti. Presvukla se u slatku malu crnu koktel haljinu.
  Jedan po jedan, on i Jessica ulazili su u jednu od soba za intervjue, gdje su bili opremljeni bežičnim tjelesnim mikrofonima.
  
  Eugene Kilbane nervozno je koračao po parkiralištu Roundhousea. Nosio je tamnoplavo odijelo i bijele lakirane cipele sa srebrnim lančićem na vrhu. Palio je svaku cigaretu dok je palio posljednju.
  "Nisam siguran da to mogu učiniti", rekao je Kilbane.
  "Možeš ti to", rekla je Jessica.
  "Ne razumiješ. Ti ljudi bi mogli biti opasni."
  Jessica je oštro pogledala Kilbanea. "Hm, to je i poanta, Eugene."
  Kilbane je pogledao s Jessice na Nikki, pa na Nicka Palladina, pa na Erica Chaveza. Znoj mu se skupljao na gornjoj usni. Neće se izvući iz ovoga.
  "Sranje", rekao je. "Idemo samo."
  
  
  45
  Evyn Byrne razumio je val kriminala. Bio je dobro upoznat s naletom adrenalina uzrokovanim krađom, nasiljem ili antisocijalnim ponašanjem. Uhitio je mnoge osumnjičenike u žaru trenutka i znao je da, u stisku ovog izuzetnog osjećaja, kriminalci rijetko razmišljaju o tome što su učinili, o posljedicama za žrtvu ili o posljedicama za sebe. Umjesto toga, postojao je gorko-slatki sjaj postignuća, osjećaj da je društvo zabranilo takvo ponašanje, a ipak su to učinili.
  Dok se spremao izaći iz stana - žar tog osjećaja rasplamsava se u njemu, unatoč njegovim boljim instinktima - nije imao pojma kako će ova večer završiti, hoće li završiti s Victorijom sigurno u naručju ili s Julianom Matisseom na nišanu pištolja.
  Ili, bojao se priznati, ni jedno ni drugo.
  Byrne je iz ormara izvukao radni kombinezon - prljavi par koji je pripadao Odjelu za vodu u Philadelphiji. Njegov ujak Frank nedavno je otišao u mirovinu iz policije, a Byrne je jednom od njega dobio par kad je prije nekoliko godina trebao raditi kao tajni agent. Nitko ne gleda tipa koji radi na ulici. Gradski radnici poput uličnih prodavača, prosjaka i starijih osoba dio su urbanog tkiva. Ljudski krajolici. Večeras je Byrne morao biti nevidljiv.
  Pogledao je figuricu Snjeguljice na komodi. Pažljivo ju je vadio s haube automobila i stavio u vrećicu za dokaze čim se vratio za volan. Nije znao hoće li ikada biti potrebna kao dokaz ili hoće li na njoj biti otisaka prstiju Juliana Matissea.
  Također nije znao kojoj će strani suđenja biti dodijeljen na kraju ove duge noći. Obukao je kombinezon, zgrabio kutiju s alatom i otišao.
  
  NJEGOV AUTO JE BIO UTONUO U MRAK.
  Grupa tinejdžera - svi oko sedamnaest ili osamnaest godina, četiri dječaka i dvije djevojke - stajala je pola bloka dalje, promatrajući svijet kako prolazi i čekajući svoju priliku. Pušili su, dijelili joint, srkali iz nekoliko smeđih papirnatih četrdesetki i bacali desetke jedni drugima, ili kako se to danas zove. Dečki su se natjecali za naklonost djevojaka; djevojke su se uljepšavale i uljepšavale, ništa im nije promaklo. To je bio svaki ljetni kutak grada. Uvijek je bio.
  "Zašto je Phil Kessler to učinio Jimmyju?" pitao se Byrne. Tog dana boravio je u kući Darlene Purifey. Jimmyjeva udovica bila je žena koju je još uvijek obuzimala tuga. Ona i Jimmy su se razveli više od godinu dana prije Jimmyjeve smrti, ali ju je to i dalje proganjalo. Dijelili su zajednički život. Dijelili su živote svoje troje djece.
  Byrne se pokušao sjetiti Jimmyjeva izraza lica kad je ispričao jednu od svojih glupih šala, ili kad bi se stvarno uozbiljio u četiri ujutro dok je pio, ili kad bi ispitivao nekog idiota, ili kad bi obrisao suze malom kineskom klincu na igralištu koji je izuo cipele, potjeran od strane većeg klinca. Tog dana, Jimmy je odvezao klinca u Payless i dao mu novi par tenisica iz vlastitog džepa.
  Byrne se nije mogao sjetiti.
  Ali kako je ovo moguće?
  Sjećao se svakog pankera kojeg je ikad uhapsio. Baš svakog.
  Sjetio se dana kada mu je otac kupio krišku lubenice od prodavača u Devetoj ulici. Imao je oko sedam godina; bio je vruć, vlažan dan; lubenica je bila ledeno hladna. Njegov starac nosio je crvenu prugastu majicu i bijele kratke hlače. Starac je ispričao prodavaču vic - prljav, jer ga je šapnuo tako da Kevin nije mogao čuti. Prodavač se glasno nasmijao. Imao je zlatne zube.
  Sjećao se svake bore na malim nožicama svoje kćeri na dan njezina rođenja.
  Sjetio se Donninog lica kad ju je zaprosio, načina na koji je lagano nagnula glavu, kao da bi joj nagib svijeta mogao dati neki trag o njegovim pravim namjerama.
  Ali Kevin Byrne nije se mogao sjetiti lica Jimmyja Purifyja, lica čovjeka kojeg je volio, čovjeka koji ga je naučio praktički svemu što je znao o gradu i poslu.
  Bože mu pomozi, nije se mogao sjetiti.
  Preletio je pogledom aveniju, proučavajući tri retrovizora svog automobila. Tinejdžeri su krenuli dalje. Bilo je vrijeme. Izašao je, zgrabio kutiju s alatom i tablet. Zbog mršavljenja osjećao se kao da lebdi u radnom kombinezonu. Navukao je bejzbolsku kapu što je niže mogao.
  Da je Jimmy s njim, ovo bi bio trenutak kada bi podigao ovratnik, skinuo lisice i proglasio da je vrijeme za predstavu.
  Byrne je prešao aveniju i zakoračio u tamu uličice.
  OceanofPDF.com
  46
  MORFIN JE BIO bijela snježna ptica pod njim. Zajedno su krenuli. Posjetili su kuću u nizu njegove bake u ulici Parrish. Buick LeSabre njegova oca tutnjao je, sivoplavom ispušnom cijevi, na rubniku.
  Vrijeme je treperilo. Bol ga je ponovno obuzela. Na trenutak je bio mladić. Mogao se njihati, izmicati, protunapadati. Ali rak je bio veliki srednjaš. Brz. Udica u njegovom želucu planula je - crvena i zasljepljujuće vruća. Pritisnuo je gumb. Ubrzo ga je hladna bijela ruka nježno pogladila po čelu...
  Osjetio je nečiju prisutnost u sobi. Podigao je pogled. Figura je stajala u podnožju kreveta. Bez naočala - a čak ni one više nisu bile od velike pomoći - nije mogao prepoznati tu osobu. Dugo je zamišljao da bi mogao biti prvi koji će nestati, ali nije računao na to da će to biti sjećanje. U njegovom poslu, u njegovom životu, sjećanje je bilo sve. Sjećanje je ono što te proganja. Sjećanje je ono što te spašava. Njegovo dugoročno pamćenje činilo se netaknutim. Glas njegove majke. Način na koji je njegov otac mirisao na duhan i maslac. To su bili njegovi osjećaji, a sada su ga osjećaji izdali.
  Što je učinio?
  Kako se zvala?
  Nije se mogao sjetiti. Sad se gotovo ničega nije mogao sjetiti.
  Lik se približavao. Bijeli laboratorijski ogrtač sjao je nebeskim svjetlom. Je li prošao? Ne. Udovi su mu bili teški i debeli. Bol mu je prostrujala donjim dijelom trbuha. Bol je značila da je još uvijek živ. Pritisnuo je gumb za bol i zatvorio oči. Djevojčine oči zurile su u njega iz tame.
  "Kako ste, doktore?" konačno je uspio izustiti.
  "Dobro sam", odgovorio je čovjek. "Je li te jako boli?"
  Jako te boli?
  Glas mu je bio poznat. Glas iz njegove prošlosti.
  Ovaj čovjek nije bio liječnik.
  Čuo je klik, zatim šištanje. Šištanje se pretvorilo u urlik u njegovim ušima, zastrašujući zvuk. I postojao je dobar razlog. Bio je to zvuk njegove vlastite smrti.
  No ubrzo se činilo da zvuk dolazi iz mjesta u sjevernoj Philadelphiji, odvratnog i ružnog mjesta koje ga je proganjalo u snovima više od tri godine, strašnog mjesta gdje je umrla mlada djevojka, mlada djevojka za koju je znao da će je uskoro ponovno sresti.
  I ta je misao, više od pomisli na vlastitu smrt, prestrašila detektiva Philipa Kesslera do dubine duše.
  
  
  47
  TRESONNE SUPPER bio je mračan, zadimljen restoran u ulici Sansom u centru grada. Prije se zvao Carriage House, a u svoje vrijeme - negdje početkom 1970-ih - smatrao se odredištem, jednim od najboljih steakhouseova u gradu, koji su posjećivali članovi Sixersa i Eaglesa, kao i političari svih vrsta. Jessica se sjećala kako su ona, njezin brat i njihov otac dolazili ovamo na večeru kad je imala sedam ili osam godina. Činilo se kao najelegantnije mjesto na svijetu.
  Sada je to bio restoran trećeg reda, a klijentela mu je bila mješavina sumnjivih figura iz svijeta zabave za odrasle i rubne izdavačke industrije. Tamnocrvene zavjese boje bordo, nekoć oličenje njujorškog restorana, sada su bile pljesnive i umrljane desetljećima nikotina i masnoće.
  Dante Diamond bio je redoviti gost u Tresonne'su, obično se okupljajući u velikom, polukružnom separeu u stražnjem dijelu restorana. Pregledali su njegov kazneni dosje i saznali da je od svoja tri mandata u Roundhouseu u posljednjih dvadeset godina bio optužen za najviše dvije točke optužnice za podvođenje i posjedovanje droge.
  Njegova posljednja fotografija bila je stara deset godina, ali Eugene Kilbane bio je siguran da će ga prepoznati na prvi pogled. Osim toga, u klubu poput Tresonnea, Dante Diamond bio je kralj.
  Restoran je bio napola pun. Desno je bio dugi šank, lijevo separei, a u sredini desetak stolova. Šank je od blagovaonice bio odvojen pregradom od obojenih plastičnih ploča i plastičnog bršljana. Jessica je primijetila da bršljan ima tanak sloj prašine na sebi.
  Dok su se približavali kraju bara, sve su se glave okrenule prema Nikki i Jessici. Muškarci su pomno promatrali Kilbanea, odmah procjenjujući njegov položaj u lancu moći i muškog utjecaja. Odmah je bilo jasno da ga na ovom mjestu nisu doživljavali kao suparnika ili prijetnju. Njegova slaba brada, ispucala gornja usna i jeftino odijelo označavali su ga kao neuspjeha. Dvije privlačne mlade žene s njim, barem privremeno, dale su mu prestiž koji mu je bio potreban za rad u prostoriji.
  Na kraju šanka bile su dvije slobodne stolice. Nikki i Jessica su sjele. Kilbane je ustao. Nekoliko minuta kasnije, stigao je barmen.
  "Dobro veče", rekao je barmen.
  "Da. Kako si?" odgovorio je Kilbane.
  - Sasvim dobro, gospodine.
  Kilbane se nagnuo naprijed. "Je li Dante ovdje?"
  Barmen ga je kameno pogledao. "TKO?"
  "Gospodin Dijamant."
  Barmen se blago nasmiješio, kao da govori: "Bolje." Imao je oko pedeset godina, uredan i uglađen, s njegovanim noktima. Nosio je kraljevsko plavi satenski prsluk i svježu bijelu košulju. Na mahagoni boji izgledao je kao da ima nekoliko desetljeća. Stavio je tri ubrusa na šank. "Gospodin. Diamond danas nije ovdje."
  - Čekaš li ga?
  "Nemoguće je reći", rekao je barmen. "Nisam mu tajnik za društvene mreže." Muškarac je susreo Kilbaneov pogled, signalizirajući kraj ispitivanja. "Što mogu donijeti vama i damama?"
  Naručili su. Kavu za Jessicu, dijetalnu Colu za Nikki i dupli burbon za Kilbanea. Ako je Kilbane mislio da će cijelu noć piti o gradskom trošku, prevario se. Pića su stigla. Kilbane se okrenuo prema blagovaonici. "Ovo mjesto je stvarno krenulo po zlu", rekao je.
  Jessica se pitala po kojim bi kriterijima nitkov poput Eugenea Kilbanea prosuđivao nešto ovakvo.
  "Sastat ću se s nekoliko ljudi koje poznajem. Raspitat ću se okolo", dodao je Kilbane. Ispio je burbon, popravio kravatu i krenuo prema blagovaonici.
  Jessica je pogledala po prostoriji. U blagovaonici je bilo nekoliko parova srednjih godina za koje je teško povjerovala da imaju ikakve veze s poslom. Uostalom, The Tresonne se oglašavao u City Paperu, Metrou, The Reportu i drugdje. Ali većinom su klijenti bili ugledni muškarci u pedesetima i šezdesetima - mali prsteni, ogrlice i manžete s monogramima. Izgledalo je kao konvencija o gospodarenju otpadom.
  Jessica je pogledala ulijevo. Jedan od muškaraca za šankom promatrao ju je i Nikki otkad su sjele. Krajičkom oka vidjela je kako zaglađuje kosu i diše. Približio se.
  "Bok", rekao je Jessici smiješeći se.
  Jessica se okrenula i pogledala muškarca, uputivši mu obavezni dvostruki pogled. Imao je oko šezdeset godina. Nosio je viskoznu košulju boje morske pjene, bež poliestersku sportsku jaknu i pilotske naočale s okvirima od zatamnjenog čelika. "Bok", rekla je.
  "Razumijem da ste ti i tvoja prijateljica glumice."
  "Gdje si to čula?" upitala je Jessica.
  "Imaš takav pogled."
  "Kakav je to pogled?" upitala je Nikki smiješeći se.
  "Teatralno", rekao je. "I vrlo lijepo."
  "Takvi smo jednostavno." Nikki se nasmijala i odmahnula kosom. "Zašto pitaš?"
  "Ja sam filmski producent." Izvukao je nekoliko posjetnica, naizgled niotkuda. Werner Schmidt. Lux Productions. New Haven, Connecticut. "Tražim glumce za novi dugometražni film. Digitalni film visoke razlučivosti. Žena na ženi."
  "Zvuči zanimljivo", rekla je Nikki.
  "Strašan scenarij. Pisac je proveo semestar na filmskoj školi USC-a."
  Nikki je kimnula, glumeći duboku pažnju.
  "Ali prije nego što išta drugo kažem, moram vas nešto pitati", dodao je Werner.
  "Što?" upitala je Jessica.
  "Jeste li vi policajci?"
  Jessica je pogledala Nikki. Uzvratila je pogled. "Da", rekla je. "Obje. Mi smo detektivi koji vode tajnu operaciju."
  Werner je na trenutak izgledao kao da ga je netko udario, kao da mu je netko izbio zrak. Zatim je prasnuo u smijeh. Jessica i Nikki su se smijale s njim. "To je bilo dobro", rekao je. "To je bilo prokleto dobro. Sviđa mi se to."
  Nikki nije mogla odustati. Bila je prava čarobnica. "Već smo se srele, zar ne?" upitala je.
  Sada je Werner izgledao još nadahnutije. Uvukao je trbuh i uspravio se. "I ja sam razmišljao o istoj stvari."
  "Jeste li ikada radili s Danteom?"
  "Dante Diamond?" upitao je s tihim poštovanjem, kao da izgovara ime Hitchcock ili Fellini. "Još ne, ali Dante je sjajan glumac. Izvrsna organizacija." Okrenuo se i pokazao na ženu koja je sjedila na kraju šanka. "Paulette je glumila u nekoliko filmova s njim. Poznaješ li Paulette?"
  Zvučalo je kao test. Nikki se pravila smireno. "Nikad nisam imala to zadovoljstvo", rekla je. "Molim te, pozovi je na piće."
  Werner je bio u zaletu. Izgled da stoji za šankom s tri žene bio je ostvarenje sna. Trenutak kasnije, vratio se s Paulette, brinetom u četrdesetima. Cipele u obliku mačke, haljina s leopard printom. 38 DD.
  "Paulette St. John, ovo je..."
  "Gina i Daniela", rekla je Jessica.
  "Sigurna sam da jesam", rekla je Paulette. "Jersey City. Možda Hoboken."
  "Što piješ?" upitala je Jessica.
  "Kosmo".
  Jessica je to naručila za nju.
  "Pokušavamo pronaći tipa po imenu Bruno Steele", rekla je Nikki.
  Paulette se nasmiješila. "Znam Bruna. Veliki kurac, ne mogu pisati kao neznalica."
  "Ovo je on."
  "Nisam ga vidjela godinama", rekla je. Stiglo joj je piće. Otpila ga je nježno, poput dame. "Zašto tražite Bruna?"
  "Prijateljica glumi u filmu", rekla je Jessica.
  "Ima puno tipova okolo. Mlađih tipova. Zašto baš on?"
  Jessica je primijetila da Paulette malo nerazgovijetno govori. Ipak, morala je biti oprezna u odgovoru. Jedna kriva riječ i mogli su biti utišani. "Pa, prije svega, on ima pravu perspektivu. Osim toga, film je teški S&M, a Bruno zna kada treba odustati."
  Paulette je kimnula. Bila sam tamo, osjetila je to.
  "Stvarno sam uživala u njegovom radu u Philadelphia Skinu", rekla je Nikki.
  Na spomen filma, Werner i Paulette su razmijenili poglede. Werner je otvorio usta, kao da želi spriječiti Paulette da išta dalje kaže, ali Paulette je nastavila. "Sjećam se te ekipe", rekla je. "Naravno, nakon incidenta, nitko zapravo nije ponovno htio raditi zajedno."
  "Što misliš?" upitala je Jessica.
  Paulette ju je pogledala kao da je luda. "Ne znaš što se dogodilo na tom snimanju?"
  Jessica je zablistala na pozornici na Philadelphia Skinu, gdje je djevojka otvorila vrata. Te tužne, sablasne oči. Rizikirala je i upitala: "Oh, misliš na onu malu plavušu?"
  Paulette kimnula i otpila gutljaj pića. "Da. To je bilo sjebano."
  Jessica ju je upravo htjela nagovoriti kad se Kilbane vratio iz muškog toaleta, odlučan i ružičast. Stao je između njih i nagnuo se prema pultu. Okrenuo se prema Werneru i Paulette. "Možete li nas ispričati na trenutak?"
  Paulette je kimnula. Werner je podigao obje ruke. Nije namjeravao prihvatiti ničiju igru. Obje su se povukle na kraj šanka. Kilbane se okrenuo prema Nikki i Jessici.
  "Imam nešto", rekao je.
  Kad netko poput Eugenea Kilbanea izleti iz muškog WC-a s takvom izjavom, mogućnosti su beskrajne i sve su neugodne. Umjesto da o tome razmisli, Jessica je upitala: "Što?"
  Nagnuo se bliže. Bilo je jasno da ju je upravo poprskao još kolonjske vode. Mnogo više kolonjske vode. Jessica se gotovo zagrcnula. Kilbane je šapnuo: "Ekipa koja je napravila Philadelphia Skin još je uvijek u gradu."
  "I?"
  Kilbane je podigao čašu i protresao kockice. Barmen mu je natočio duplo. Ako grad plati, piti će. Ili je barem tako mislio. Jessica bi ga nakon toga prekinula.
  "Večeras snimaju novi film", konačno je rekao. "Dante Diamond ga režira." Otpio je gutljaj i spustio čašu. "I mi smo pozvani."
  
  
  48
  Nešto poslije deset sati čovjek kojeg je Byrne čekao pojavio se iza ugla s debelim svežnjem ključeva u ruci.
  "Zdravo, kako ste?" upitao je Byrne, spuštajući obod kape nisko i skrivajući oči.
  Čovjek ga je zatekao pomalo prestrašenog u prigušenom svjetlu. Ugledao je PDW odijelo i opustio se. Malo. "Što nije u redu, šefe?"
  "Isto sranje, druga pelena."
  Čovjek je frknuo. "Pričaj mi o tome."
  "Imate li problema s tlakom vode tamo dolje?" upitao je Byrne.
  Muškarac je pogledao prema šanku, pa natrag. "Ne koliko ja znam."
  "Pa, primili smo poziv i poslali su mene", rekao je Byrne. Pogledao je na ploču. "Da, čini se kao dobro mjesto. Smeta li vam ako pogledam cijevi?"
  Čovjek je slegnuo ramenima i pogledao niz stepenice prema ulaznim vratima koja su vodila u podrum ispod zgrade. "Nisu moje cijevi, nije moj problem. Posluži se, brate."
  Čovjek se spustio niz zahrđale željezne stepenice i otključao vrata. Byrne je pogledao po uličici i krenuo za njim.
  Čovjek je upalio svjetlo - golu žarulju od 150 vata u metalnom mrežastom kavezu. Osim desetaka naslaganih tapeciranih barskih stolica, rastavljenih stolova i scenskih rekvizita, vjerojatno je bilo stotinu gajbi alkohola.
  "Dovraga", rekao je Byrne. "Mogao bih ovdje ostati neko vrijeme."
  "Između nas, sve je to sranje. Dobre stvari su zaključane u uredu mog šefa gore."
  Čovjek je iz hrpe izvukao nekoliko kutija i stavio ih pokraj vrata. Provjerio je računalo u ruci. Počeo je brojati preostale kutije. Napravio je nekoliko bilješki.
  Byrne je spustio kutiju s alatom i tiho zatvorio vrata za sobom. Procijenio je čovjeka pred sobom. Čovjek je bio nešto mlađi i nesumnjivo brži. Ali Byrne je imao nešto što on nije imao: element iznenađenja.
  Byrne je izvukao palicu i izašao iz sjene. Zvuk ispružene palice privukao je čovjekovu pozornost. Okrenuo se prema Byrneu s upitnim izrazom lica. Bilo je prekasno. Byrne je svom snagom zamahnuo taktičkom čeličnom šipkom promjera šest i pol centimetara. Pogodila je čovjeka savršeno, odmah ispod desnog koljena. Byrne je čuo kako se hrskavica kida. Čovjek je jednom zalajao, a zatim se srušio na pod.
  "Što... O, moj Bože!"
  "Začepi."
  - Proklet bio... ti. Čovjek se počeo ljuljati naprijed-natrag, stežući se za koljeno. "Pukojebče."
  Byrne je izvukao svoj ZIG. Pao je na Darryla Portera svom svojom težinom. Oba koljena na čovjekova prsa, teškog preko dvjesto kilograma. Udarac je Portera izbacio iz zraka. Byrne je skinuo bejzbolsku kapu. Prepoznavanje je obasjalo Porterovo lice.
  "Ti," rekao je Porter između udaha. "Jebeno sam znao da te odnekud poznajem."
  Byrne je podigao svoj SIG. "Imam osam metaka. Lijep paran broj, zar ne?"
  Darryl Porter ga je samo pogledao.
  "Sada želim da razmisliš o tome koliko pari imaš u tijelu, Darryl. Počet ću s tvojim gležnjevima i svaki put kad ne odgovoriš na moje pitanje, nabavit ću drugi par. I znaš kamo ciljam s ovim."
  Porter je progutao knedlu. Byrneova težina na njegovim prsima nije pomogla.
  "Idemo, Darryl. Ovo su najvažniji trenuci tvog trulog, besmislenog života. Nema drugih prilika. Nema popravnih ispita. Spreman?"
  Tišina.
  "Prvo pitanje: jeste li rekli Julianu Matisseu da ga tražim?"
  Hladan prkos. Ovaj tip je bio prežilav za svoje dobro. Byrne je prislonio pištolj na Porterov desni gležanj. Glazba je tutnjala iznad glave.
  Porter se previjao, ali težina na njegovim prsima bila je prevelika. Nije se mogao pomaknuti. "Nećeš me upucati", vrisnuo je Porter. "Znaš zašto? Znaš kako znam? Reći ću ti kako znam, gade jedan." Glas mu je bio visok i paničan. "Nećeš me upucati jer..."
  Byrne je pucao u njega. U tom malom, skučenom prostoru, eksplozija je bila zaglušujuća. Byrne se nadao da će je glazba nadglasati. U svakom slučaju, znao je da mora završiti s ovim. Metak je samo okrznuo Porterov gležanj, ali Porter je bio previše uznemiren da bi to shvatio. Bio je siguran da je Byrne sam sebi raznio nogu. Ponovno je vrisnuo. Byrne je prislonio pištolj na Porterovu sljepoočnicu.
  "Znaš što? Predomislio sam se, kretenu. Ubit ću te ipak."
  "Čekati!"
  "Slušam.
  - Rekao sam mu.
  "Gdje je on?"
  Porter mu je dao adresu.
  "Je li on sada tamo?" upitao je Byrne.
  "Da."
  - Daj mi razlog da te ne ubijem.
  - Ja... nisam ništa učinio/la.
  "Što, misliš danas? Misliš da je to važno nekome poput mene? Ti si pedofil, Darryl. Trgovac bijelim robljem. Svodnik i pornograf. Mislim da ovaj grad može preživjeti bez tebe."
  "Ne!"
  - Kome ćeš nedostajati, Darryl?
  Byrne je povukao okidač. Porter je vrisnuo, a zatim izgubio svijest. Soba je bila prazna. Prije nego što je sišao u podrum, Byrne je ispraznio ostatak spremnika. Nije vjerovao samom sebi.
  Dok se Byrne penjao stepenicama, mješavina mirisa gotovo mu je izazvala vrtoglavicu. Smrad svježe spaljenog baruta miješao se s mirisom plijesni, truleži drva i šećera jeftinog pića. Ispod svega toga, miris svježeg urina. Darryl Porter se upišao u gaće.
  
  Pet minuta nakon što je Kevin Byrne otišao, Darryl Porter uspio se podići na noge. Djelomično zato što je bol bila nepodnošljiva. Djelomično zato što je bio siguran da ga Byrne čeka ispred vrata, spreman dovršiti posao. Porter je zapravo mislio da mu je čovjek otkinuo nogu. Izdržao je trenutak ili dva, došepao do izlaza i poslušno promolio glavu. Pogledao je na obje strane. Uličica je bila prazna.
  "Halo!" viknuo je.
  Ništa.
  "Da", rekao je. "Bolje ti je da bježiš, kučko."
  Jurnuo je uz stepenice, korak po korak. Bol ga je izluđivala. Konačno je stigao do gornje stepenice, misleći da poznaje ljude. Oh, poznavao je puno ljudi. Ljude koji su ga činili prokletim izviđačem. Jer bio policajac ili ne, ovaj gad će pasti. Nisi mogao izvesti ovo sranje s Darrylom Lee Porterom i proći nekažnjeno. Naravno da ne. Tko je rekao da ne možeš ubiti detektiva?
  Čim bi se popeo gore, ispustio bi novčić. Pogledao je van. Na uglu je bio parkiran policijski automobil, vjerojatno reagirajući na neku smetnju u baru. Nije vidio policajca. Nikada u blizini kad vam zatrebaju.
  Na trenutak je Darryl razmišljao o odlasku u bolnicu, ali kako će to platiti? U Baru X nije bilo socijalnog paketa. Ne, ozdravit će najbolje što može i provjeriti ujutro.
  Vukao se iza zgrade, a zatim se popeo klimavim kovanim željeznim stepenicama, dvaput se zaustavljajući da dođe do daha. Većinu vremena, život u dvije skučene, prljave sobe iznad Bara X bio je prava gnjavaža. Miris, buka, klijentela. Sada je to bio blagoslov, jer mu je trebala sva snaga da dođe do ulaznih vrata. Otključao je vrata, ušao unutra, otišao u kupaonicu i upalio fluorescentno svjetlo. Pretražio je svoj ormarić s lijekovima. Flexeril. Klonopin. Ibuprofen. Uzeo je dvije od svakog i počeo puniti kadu. Cijevi su tutnjale i zveckale, izlijevajući oko četiri litre zahrđale vode koja je mirisala na sol u kadu, okruženu kanalizacijom. Kad je voda potekla što je bistrija mogla, začepio je čep i pustio toplu vodu punom snagom. Sjeo je na rub kade i provjerio nogu. Krvarenje je prestalo. Jedva. Noga mu je počela plavjeti. Dovraga, bilo je mračno. Kažiprstom je dodirnuo to mjesto. Bol mu je prostrujala mozgom poput vatrene komete.
  "Jebeno si mrtav. Nazvat će čim se napije."
  Nekoliko minuta kasnije, nakon što je umočio nogu u vruću vodu, nakon što su razni lijekovi započeli svoje djelovanje, pomislio je da čuje nekoga ispred vrata. Ili je ipak čuo? Na trenutak je zatvorio vodu, osluškujući, naginjući glavu prema stražnjem dijelu stana. Je li ga taj gad pratio? Pretražio je područje tražeći oružje. Oštru Bic britvu za jednokratnu upotrebu i hrpu pornografskih časopisa.
  Velik. Najbliži nož bio je u kuhinji, a udaljen je deset mučnih koraka.
  Glazba iz bara dolje ponovno je tutnjala i treštala. Je li zaključao vrata? Mislio je da jest. Iako ih je u prošlosti ostavio otvorena nekoliko pijanih noći samo da bi nekoliko nasilnika koji su često posjećivali Bar X ušetalo unutra, tražeći mjesto za zabavu. Prokleti gadovi. Morao je pronaći novi posao. Barem su striptiz klubovi imali pristojne točionike. Jedino što se mogao nadati da će pokupiti dok se X zatvara bio je slučaj herpesa ili par Ben Wa testisa u guzici.
  Zatvorio je vodu koja se već ohladila. Ustao je, polako izvukao nogu iz kade, okrenuo se i bio je više nego šokiran kad je ugledao drugog muškarca kako stoji u njegovoj kupaonici. Muškarca koji kao da nije imao stepenice.
  Ovaj čovjek je također imao pitanje za njega.
  Kad se javio, čovjek je rekao nešto što Darryl nije razumio. Zvučalo je kao strani jezik. Zvučalo je kao francuski.
  Tada ga je, prebrzim pokretom da bi se vidio, čovjek zgrabio za vrat. Ruke su mu bile zastrašujuće snažne. U magli je čovjek provirio glavom ispod površine prljave vode. Jedan od posljednjih prizora Darryla Portera bila je korona sićušnog crvenog svjetla, koje je sjajilo u prigušenom sjaju njegova umiranja.
  Sitno crveno svjetlo video kamere.
  
  
  49
  Skladište je bilo ogromno, čvrsto i prostrano. Činilo se da zauzima veći dio gradskog bloka. Nekad je bilo tvornica kugličnih ležajeva, a kasnije je služilo kao skladište za neke od kostimiranih kola.
  Ogromno parkiralište okruživala je žičana ograda. Parkiralište je bilo ispucalo i zaraslo u korov, prekriveno smećem i odbačenim gumama. Manje, privatno parkiralište zauzimalo je sjevernu stranu zgrade, pored glavnog ulaza. Na tom parkiralištu bilo je parkirano nekoliko kombija i nekoliko automobila novijeg modela.
  Jessica, Nikki i Eugene Kilbane vozili su se u unajmljenom Lincolnu Town Caru. Nick Palladino i Eric Chavez pratili su ih u kombiju za nadzor unajmljenom od DEA-e. Kombi je bio najsuvremeniji, opremljen antenama prerušenim u krovni nosač i periskopskom kamerom. I Nikki i Jessica bili su opremljeni bežičnim uređajima koji su se nosili na tijelu i mogli su odašiljati signal do 90 metara. Palladino i Chavez parkirali su kombi u uličici, s vidljivim prozorima na sjevernoj strani zgrade.
  
  Kilbane, Jessica i Nikki stajale su blizu ulaznih vrata. Visoki prozori na prvom katu bili su iznutra prekriveni crnim neprozirnim materijalom. Desno od vrata nalazio se zvučnik i gumb. Kilbane je pozvonio na interfon. Nakon tri zvonjenja, javio se glas.
  "Da."
  Glas je bio dubok, natopljen nikotinom i prijeteći. Luda, zla žena. Kao prijateljski pozdrav, značilo je: "Idi dovraga."
  "Imam sastanak s gospodinom Diamondom", rekao je Kilbane. Unatoč svim naporima da izgleda kao da još uvijek ima energije za podnijeti ovu razinu, zvučao je prestravljeno. Jessica ga je gotovo... gotovo... sažalila.
  Iz govornika: "Ovdje nema nikoga s tim imenom."
  Jessica je pogledala gore. Sigurnosna kamera iznad njih skenirala je lijevo, pa desno. Jessica je namignula prema objektivu. Nije bila sigurna ima li dovoljno svjetla da je kamera vidi, ali vrijedilo je pokušati.
  "Jackie Boris me poslao", rekao je Kilbane. Zvučalo je kao pitanje. Kilbane je pogledao Jessicu i slegnuo ramenima. Gotovo cijelu minutu kasnije zazvonilo je zvono. Kilbane je otvorio vrata. Svi su ušli unutra.
  Unutar glavnog ulaza, s desne strane, nalazila se izlizana, drvena recepcija, vjerojatno zadnji put renovirana 1970-ih. Dvije kordurojne sofe boje brusnice nalazile su se uz zid s prozorima. Nasuprot njima nalazile su se dvije prenatrpane fotelje. Između njih stajao je četvrtasti stolić za kavu u stilu Parsonsa od kroma i dimljenog stakla, prepun desetljeća starih časopisa Hustler.
  Jedino što je izgledalo kao da je izgrađeno prije dvadesetak godina bila su vrata glavnog skladišta. Bila su čelična i imala su i zasun i elektroničku bravu.
  Ispred njega je sjedio vrlo krupan čovjek.
  Bio je širokih ramena i građen poput izbacivača na vratima pakla. Imao je obrijanu glavu, naborano tjeme i ogromnu naušnicu s cirkonima. Nosio je crnu mrežastu majicu i tamnosive hlače. Sjedio je u neudobnoj plastičnoj stolici i čitao časopis Motocross Action. Podigao je pogled, dosadan i frustriran ovim novim posjetiteljima svog malog feuda. Dok su se približavali, ustao je i pružio ruku, dlanom prema van, zaustavljajući ih.
  "Zovem se Cedric. Znam to. Ako u nečemu pogriješiš, imat ćeš posla sa mnom."
  Pustio je da se osjećaj ukorijeni, zatim je uzeo elektronički štapić i prešao preko njih. Kad je bio zadovoljan, unio je kod na vratima, okrenuo ključ i otvorio ih.
  Cedric ih je poveo niz dugi, zagušljivi hodnik. S obje strane bili su dva i pol metra visoki dijelovi jeftinih panela, očito postavljeni kako bi se zatvorio ostatak skladišta. Jessica se nije mogla ne zapitati što se nalazi s druge strane.
  Na kraju labirinta, našli su se na prvom katu. Ogromna prostorija bila je toliko prostrana da se činilo da svjetlost s filma postavljenog u kutu dopire petnaestak metara u tamu prije nego što je tama proguta. Jessica je u tami uočila nekoliko bačvi od pedeset galona; viličar se nadvijao poput pretpovijesne zvijeri.
  "Čekaj ovdje", rekao je Cedric.
  Jessica je promatrala kako Cedric i Kilbane hodaju prema setu. Cedricove su ruke bile uz tijelo, a ogromna ramena sprječavala su ga da se približi tijelu. Imao je taj čudan hod, poput bodibilderovog.
  Set je bio jarko osvijetljen i s mjesta gdje su stajali izgledao je kao soba mlade djevojke. Na zidovima su visjeli posteri boy bendova; na krevetu je ležala kolekcija ružičastih plišanih životinja i satenskih jastuka. U to vrijeme na setu nije bilo glumaca.
  Nekoliko minuta kasnije, Kilbane i još jedan čovjek su se vratili.
  "Dame, ovdje Dante Diamond", rekao je Kilbane.
  Dante Diamond izgledao je iznenađujuće normalno, s obzirom na njegovu profesiju. Imao je šezdeset godina, a kosa mu je prije bila plava, sada srebrnasta, s elegantnom bradicom i malom naušnicom. Imao je UV ten i ljuskice na zubima.
  "Gospodine Diamond, ovo su Gina Marino i Daniela Rose."
  Eugene Kilbane je dobro odigrao svoju ulogu, pomislila je Jessica. Muškarac je ostavio dojam na nju. Međutim, ipak je bila sretna što ga je udarila.
  "Očarana." Diamond im je stisnuo ruke. Vrlo profesionalan, topao, tih razgovor. Poput bankovnog menadžera. "Obje ste izvanredno lijepe mlade dame."
  "Hvala ti", rekla je Nikki.
  "Gdje bih mogao/mogla vidjeti tvoje radove?"
  "Prošle godine smo snimili nekoliko filmova za Jerryja Steina", rekla je Nikki. Dvije detektivke za poroke s kojima su Jessica i Nikki razgovarale prije nego što im je istraga dala sva potrebna imena. Barem se Jessica tome nadala.
  "Jerry mi je stari prijatelj", rekao je Diamond. "Vozio li još uvijek svoj zlatni 911?"
  Još jedan test, pomisli Jessica. Nikki ju je pogledala i slegnula ramenima. Jessica je uzvratila sleganjem. "Nikad nisam išla na piknik s tim čovjekom", odgovorila je Nikki smiješeći se. Kad se Nikki Malone nasmiješila muškarcu, to je bila igra, set i meč.
  Diamond mu je uzvratio osmijeh, sa sjajem u očima, poražen. "Naravno", rekao je. Pokazao je na televizor. "Spremamo se za snimanje. Pridružite nam se na setu. Imamo pun bar i švedski stol. Osjećajte se kao kod kuće."
  Diamond se vratio na set, tiho razgovarajući s mladom ženom elegantno odjevenom u bijelo laneno odijelo. Zapisivala je bilješke u notes.
  Da Jessica nije znala što ti ljudi rade, teško bi joj bilo razlikovati snimanje pornografskog filma od organizatora vjenčanja koji se pripremaju za svadbeni prijem.
  Tada se, u mučnom trenutku, sjetila gdje je bila kad se muškarac pojavio iz tame na setu. Bio je krupan, odjeven u gumeni prsluk bez rukava i kožnu masku majstora.
  U ruci je imao preklopni nož.
  
  
  50
  Byrne je parkirao blok dalje od adrese koju mu je dao Darryl Porter. Bila je to prometna ulica u sjevernoj Philadelphiji. Gotovo svaka kuća u ulici bila je naseljena i imala je upaljena svjetla. Kuća u koju ga je Porter uputio bila je mračna, ali je bila povezana sa sendvičarnicom koja je živahno poslovala. Pola tuceta tinejdžera sjedilo je u automobilima ispred kuće i jelo sendviče. Byrne je bio siguran da će ga uočiti. Čekao je koliko je dugo mogao, izašao iz auta, provukao se iza kuće i obio bravu. Ušao je unutra i izvukao ZIG.
  Unutra je zrak bio gust i vruć, zasićen mirisom trulog voća. Muhe su zujale. Ušao je u malu kuhinju. Štednjak i hladnjak bili su s desne strane, sudoper s lijeve. Kuhalo za vodu stajalo je na jednom od plamenika. Byrne ga je osjetio. Hladno. Posegnuo je iza hladnjaka i ugasio ga. Nije htio da svjetlost prodre u dnevnu sobu. Lako je otvorio vrata. Prazna, osim nekoliko trulih komada kruha i kutije sode bikarbone.
  Nagnuo je glavu i osluškivao. U susjednoj sendvičarnici svirao je džuboks. Kuća je bila tiha.
  Razmišljao je o svojim godinama u policiji, o tome koliko je puta ušao u kuću u nizu, nikad ne znajući što očekivati. Obiteljski neredi, provale, provale u domove. Većina kuća u nizu imala je sličan raspored, i ako ste znali gdje tražiti, teško da biste se iznenadili. Byrne je znao gdje tražiti. Dok je hodao kućom, provjeravao je moguće niše. Nema Matissea. Nema znakova života. Popeo se stubama s pištoljem u ruci. Pretražio je dvije male spavaće sobe i ormare na drugom katu. Spustio se dva kata u podrum. Napuštena perilica rublja, davno zahrđali mesingani okvir kreveta. Miševi su jurili u snopu svjetla njegove MagLight svjetiljke.
  Prazan.
  Vratimo se na prvi kat.
  Darryl Porter mu je lagao. Nije bilo otpada od hrane, madraca, ljudskih zvukova ili mirisa. Ako je Matisse ikada bio ovdje, sada ga više nema. Kuća je bila prazna. Byrne je sakrio SIG.
  Je li stvarno ispraznio podrum? Pogledat će još jednom. Okrenuo se da siđe niz stepenice. I baš tada osjetio je promjenu u atmosferi, nepogrešivu prisutnost druge osobe. Osjetio je vrh oštrice na donjem dijelu leđa, osjetio je slabašan mlaz krvi i čuo poznati glas:
  - Ponovno se susrećemo, detektive Byrne.
  
  MATISS je izvukao SIG iz futrole na Byrneovom boku. Podigao ga je prema uličnoj svjetiljci koja je strujala kroz prozor. "Lijepo", rekao je. Byrne je ponovno napunio oružje nakon što je otišao od Darryla Portera. Spremnik je bio pun. "Ne izgleda kao problem s odjelom, detektive. Frustriran sam, frustriran." Matisse je spustio nož na pod, držeći SIG na Byrneovim leđima. Nastavio ga je pretraživati.
  "Nekako sam te očekivao malo ranije", rekao je Matisse. "Ne mislim da je Darryl tip koji podnosi previše kažnjavanja." Matisse je pretražio Byrneovu lijevu stranu. Iz džepa hlača izvukao je mali svežanj novčanica. "Jeste li ga morali ozlijediti, detektive?"
  Byrne je šutio. Matisse je provjerio lijevi džep jakne.
  - A što imamo ovdje?
  Julian Matisse izvukao je malu metalnu kutiju iz Byrneovog lijevog džepa kaputa, prislonivši oružje na Byrneovu kralježnicu. U mraku Matisse nije mogao vidjeti tanku žicu koja se protezala uz Byrneov rukav, oko stražnjeg dijela jakne, a zatim niz desni rukav do gumba u njegovoj ruci.
  Dok se Matisse pomaknuo u stranu kako bi bolje pogledao predmet u ruci, Byrne je pritisnuo gumb, šaljući šezdeset tisuća volti električne energije u tijelo Juliana Matissea. Elektrošoker, jedan od dva koja je kupio od Sammyja Dupuisa, bio je najsuvremeniji uređaj, potpuno napunjen. Dok je elektrošoker bljesnuo i trzao, Matisse je vrisnuo, refleksno pucajući iz pištolja. Metak je promašio Byrneova leđa za nekoliko centimetara i zabio se u suhi drveni pod. Byrne se okrenuo i bacio kuku u Matisseov trbuh. Ali Matisse je već bio na podu, a šok elektrošoker uzrokovao je da mu se tijelo grči i trza. Lice mu se ukočilo u tihom kriku. Miris spaljenog mesa podigao se.
  Kad se Matisse smirio, krotak i umoran, brzo trepćući očima, a miris straha i poraza širio se od njega u valovima, Byrne je kleknuo pokraj njega, uzeo mu pištolj iz mlohave ruke, prišao mu sasvim blizu uha i rekao:
  "Da, Julian. Opet se susrećemo."
  
  MATISSÉ je sjeo na stolicu u sredini podruma. Nije bilo reakcije na pucanj, nitko nije pokucao na vrata. Uostalom, ovo je bila sjeverna Philadelphia. Matisseove su ruke bile zalijepljene trakom iza leđa; stopala za noge drvene stolice. Kad se osvijestio, nije se borio s trakom niti se bacao okolo. Možda mu je nedostajalo snage. Mirno je procjenjivao Byrnea očima grabežljivca.
  Byrne je pogledao čovjeka. U dvije godine otkako ga je zadnji put vidio, Julian Matisse je dobio na svojoj zatvorskoj masi, ali nešto na njemu kao da je oslabjelo. Kosa mu je bila malo duža. Koža mu je bila nagrizena i masna, obrazi upali. Byrne se pitao je li u ranoj fazi virusa.
  Byrne je gurnuo drugi elektrošoker u Matisseove traperice.
  Kad je Matisse povratio dio snage, rekao je: "Čini se da je vaš partner - ili bih trebao reći, vaš pokojni bivši partner - bio korumpiran, detektive. Zamislite to. Korumpirani policajac iz Philadelphije."
  "Gdje je ona?" upitao je Byrne.
  Matisse je iskrivio lice u parodiju nevinosti. "Gdje je tko?"
  "Gdje je ona?"
  Matisse ga je samo pogledao. Byrne je stavio najlonsku putnu torbu na pod. Veličina, oblik i težina torbe nisu promakli Matisseovoj pozornosti. Zatim je Byrne skinuo remen i polako ga omotao oko zglobova prstiju.
  "Gdje je ona?" ponovio je.
  Ništa.
  Byrne je istupio naprijed i udario Matissea u lice. Snažno. Trenutak kasnije, Matisse se nasmijao, a zatim ispljunuo krv iz usta zajedno s nekoliko zuba.
  "Gdje je ona?" upitao je Byrne.
  - Ne znam o čemu dovraga pričaš.
  Byrne je odglumio još jedan udarac. Matisse se trznuo.
  Kul tip.
  Byrne je prešao sobu, odvezao zglob, otvorio patentni zatvarač putne torbe i počeo rasipati njezin sadržaj po podu, ispod trake ulične svjetiljke oslikane uz prozor. Matisseove su se oči na trenutak raširile, a zatim suzile. Namjeravao je igrati grubo. Byrne se nije iznenadio.
  "Misliš da me možeš povrijediti?" upitao je Matisse. Ispljunuo je još krvi. "Prošao sam kroz stvari zbog kojih bi se rasplakao kao prokleta beba."
  "Nisam ovdje da te povrijedim, Julian. Samo želim neke informacije. Moć je u tvojim rukama."
  Matisse je na to frknuo. Ali duboko u sebi, znao je što Byrne misli. To je priroda sadista. Prebaci teret boli na ovu temu.
  "Odmah sada", rekao je Byrne. "Gdje je ona?"
  Tišina.
  Byrne je ponovno prekrižio noge i snažno zadao udarac. Ovaj put u tijelo. Udarac je pogodio Matissea odmah iza lijevog bubrega. Byrne se povukao. Matisse je povratio.
  Kad je Matisse došao do daha, uspio je izustiti: "Tanka je linija između pravde i mržnje, zar ne?" Ponovno je pljunuo na pod. Gnusan smrad ispunio je sobu.
  "Želim da razmisliš o svom životu, Julian", rekao je Byrne, ignorirajući ga. Zaobišao je lokvu i približio se. "Želim da razmisliš o svemu što si učinio, o odlukama koje si donio, o koracima koje si poduzeo da bi došao do ove točke. Tvoj odvjetnik nije ovdje da te zaštiti. Nema suca koji me može natjerati da prestanem." Byrne je bio samo nekoliko centimetara od Matisseova lica. Miris mu je prevrnuo želudac. Podigao je prekidač za elektrošoker. "Pitat ću te još jednom. Ako mi ne odgovoriš, podići ćemo cijelu stvar na višu razinu i nikada se nećemo vratiti na dobra stara vremena. Razumiješ?"
  Matisse nije rekao ni riječi.
  "Gdje je ona?"
  Ništa.
  Byrne je pritisnuo gumb, poslavši šezdeset tisuća volti u testise Juliana Matissea. Matisse je glasno i dugo vrisnuo. Prevrnuo je stolicu, pao unatrag i udario glavom o pod. Ali bol je blijedjela u usporedbi s vatrom koja je bjesnila u donjem dijelu njegova tijela. Byrne je kleknuo pokraj njega, pokrio mu usta i u tom trenutku, slike pred njegovim očima su se stopile...
  - Victoria plače... moli za svoj život... bori se s najlonskim užadima... nož joj režući kožu... krv koja svjetluca na mjesečini... njezin prodorni krik sirene u tami... vriskovi koji se pridružuju mračnom zboru boli...
  - dok je zgrabio Matissea za kosu. Ispravio je stolicu i ponovno približio lice. Matisseovo lice sada je bilo prekriveno mrežom krvi, žuči i bljuvotine. "Slušaj me. Reći ćeš mi gdje je. Ako je mrtva, ako uopće pati, vratit ću se. Misliš da razumiješ bol, ali ne razumiješ. Naučit ću te."
  "Proklet bio...", šapnuo je Matisse. Glava mu je klonula na stranu. Gubio je svijest i dolazio u nesvijest. Byrne je iz džepa izvukao čep amonijaka i razbio ga točno pred čovjekovim nosom. Došao je k sebi. Byrne mu je dao vremena da se preorijentira.
  "Gdje je ona?" upitao je Byrne.
  Matisse je podigao pogled i pokušao se usredotočiti. Osmjehnuo se kroz krv u ustima. Nedostajala su mu dva gornja prednja zuba. Ostali su bili ružičasti. "Ja sam je napravio. Baš kao Snjeguljicu. Nikad je nećeš pronaći."
  Byrne je otvorio još jedan čep amonijaka. Trebao mu je bistri Matisse. Prislonio ga je čovjeku na nos. Matisse je zabacio glavu. Iz šalice koju je donio sa sobom, Byrne je uzeo šaku leda i prislonio je Matisseu na oči.
  Zatim je Byrne izvadio mobitel i otvorio ga. Prelistavao je izbornik dok nije došao do mape sa slikama. Otvorio je najnoviju fotografiju, snimljenu tog jutra. Okrenuo je LCD zaslon prema Matisseu.
  Matisseove su se oči raširile od užasa. Počeo se tresti.
  "Ne..."
  Od svega što je Matisse očekivao vidjeti, fotografija Edwine Matisse kako stoji ispred supermarketa Aldi u Market Streetu, gdje je uvijek kupovala, nije bila jedna od njih. Vidjeti majčinu fotografiju u ovom kontekstu vidljivo ga je naježilo do srži.
  "Ne možete...", rekao je Matisse.
  "Ako je Victoria mrtva, navratit ću i pokupiti tvoju majku na putu natrag, Julian."
  "Ne..."
  "O, da. I donijet ću ti ga u prokletoj staklenci. Tako mi Bog pomogao."
  Byrne je zatvorio telefon. Matisseove su se oči počele puniti suzama. Ubrzo su mu tijelo prožimali jecaji. Byrne je sve to već vidio. Pomislio je na slatki osmijeh Gracie Devlin. Nije osjećao suosjećanje prema tom čovjeku.
  "Još uvijek misliš da me poznaješ?" upitao je Byrne.
  Byrne je bacio komad papira u Matisseovo krilo. Bio je to popis za kupovinu koji je pokupio s poda stražnjeg sjedala Edwininog Matisseinog automobila. Vidjevši majčin nježni rukopis, Matisseova je odlučnost bila slomljena.
  "Gdje je Viktorija?"
  Matisse se mučio s trakom. Kad bi se umorio, klonuo bi i iscrpio se. "Nema više."
  "Odgovori mi", rekao je Byrne.
  - Ona... ona je u Fairmount Parku.
  "Gdje?" upitao je Byrne. Park Fairmount bio je najveći gradski park u zemlji. Prostirao se na četiri tisuće hektara. "Gdje?"
  "Visoravan Belmont. Pored softbolskog terena."
  "Je li mrtva?"
  Matisse nije odgovorio. Byrne je otvorio još jedan čep s amonijakom, a zatim uzeo mali plamenik s butanom. Postavio ga je centimetar od Matisseovog desnog oka. Uzeo je upaljač.
  "Je li mrtva?"
  "Ne znam!"
  Byrne se povukao i čvrsto zalijepio Matisseova usta. Pregledao je čovjekove ruke i noge. Sigurno.
  Byrne je skupio svoj alat i stavio ga u torbu. Izašao je iz kuće. Vrućina je svjetlucala na pločniku, osvjetljavajući natrijeve ulične svjetiljke ugljenoplavičastom aurom. Sjeverna Philadelphia te je noći bjesnila maničnom energijom, a Kevin Byrne bio je njezina duša.
  Ušao je u auto i krenuo prema Fairmount Parku.
  OceanofPDF.com
  51
  NIJEDNA OD NJIH NIJE BILA PROKLETO DOBRA GLUMICA. U onih nekoliko prilika kada je Jessica radila na tajnom zadatku, uvijek se pomalo brinula da će je smjestiti kao policajku. Sada, vidjevši Nikki kako radi u sobi, Jessica je gotovo zavidjela. Žena je imala određeno samopouzdanje, stav koji je govorio da zna tko je i što radi. Proniknula je u bit uloge koju je igrala na način na koji Jessica nikada nije mogla.
  Jessica je promatrala kako ekipa podešava osvjetljenje između snimaka. Malo je znala o snimanju filmova, ali cijela operacija izgledala je kao visokobudžetni pothvat.
  Upravo ju je to mučila. Očito se radilo o dvjema tinejdžericama kojima dominira sadistički djed. Isprva je Jessica mislila da dvije mlade glumice imaju oko petnaest godina, ali dok je lutala setom i približavala se, vidjela je da vjerojatno imaju dvadesetak godina.
  Jessica je predstavila djevojku iz spota "Philadelphia Skin". Dogodilo se u sobi vrlo sličnoj ovoj.
  Što se dogodilo toj djevojci?
  Zašto mi se činila poznatom?
  Jessicino se srce preokrenulo dok je gledala snimanje trominutne scene. U njoj je muškarac s maskom gospodara verbalno ponižavao dvije žene. Nosile su tanke, prljave peignoire. Vezao ih je leđima za krevet i kružio nad njima poput divovskog supa.
  Tijekom ispitivanja, više puta ih je udarao, uvijek otvorenim dlanom. Jessici je trebala sva snaga da ne intervenira. Bilo je jasno da je muškarac uspostavio kontakt. Djevojke su reagirale iskrenim kricima i iskrenim suzama, ali kad ih je Jessica vidjela kako se smiju između snimaka, shvatila je da udarci nisu bili dovoljno jaki da uzrokuju ozljede. Možda su čak i uživale u tome. U svakom slučaju, detektivki Jessici Balzano bilo je teško povjerovati da se ovdje ne događaju zločini.
  Najteži dio za gledanje bio je na kraju scene. Maskirani muškarac ostavio je jednu od djevojaka svezanu i raširenu na krevetu, dok je druga klečala pred njim. Gledajući je, izvukao je preklopni nož i naglo ga otvorio. Razderao joj je spavaćicu na komadiće. Pljunuo je po njoj. Natjerao ju je da mu liže cipele. Zatim je prislonio nož na djevojčino grlo. Jessica i Nikki izmijenile su poglede, obje spremne jurnuti. Tada je, srećom, Dante Diamond viknuo: "Rez!"
  Srećom, maskirani čovjek nije doslovno shvatio ovu direktivu.
  Deset minuta kasnije, Nikki i Jessica stajale su za malim, improviziranim stolom za švedski stol. Dante Diamond je možda bio sve samo ne to, ali nije bio škrt. Stol je bio prepun skupih delicija: torti od sira, tosta sa škampima, jakobovih kapica omotanih slaninom i mini quichea Lorraine.
  Nikki je uzela nešto hrane i ušla na set baš kad je jedna od starijih glumica prišla stolu za švedski stol. Bila je u četrdesetima i u izvrsnoj formi. Imala je kosu boje kane, izvrsnu šminku za oči i bolno visoke pete. Bila je odjevena poput stroge učiteljice. Ta žena nije bila u prethodnoj sceni.
  "Bok", rekla je Jessici. "Zovem se Bebe."
  "Đina".
  "Jeste li uključeni u produkciju?"
  "Ne", rekla je Jessica. "Ovdje sam kao gošća gospodina Diamonda."
  Klimnula je glavom i stavila nekoliko škampa u usta.
  "Jesi li ikad radila s Brunom Steeleom?" upitala je Jessica.
  Bebe je uzela nekoliko jela sa stola i stavila ih na stiroporni tanjur. "Bruno? Oh, da. Bruno je lutka.
  "Moj redatelj bi ga stvarno volio angažirati za film koji snimamo. Teški sado-mazo. Jednostavno ga ne možemo pronaći."
  "Znam gdje je Bruno. Samo smo se družili."
  "Večeras?"
  "Da", rekla je. Zgrabila je bocu Aquafine. "Prije otprilike par sati."
  "Nikako jebeno."
  "Rekao nam je da stanemo oko ponoći. Siguran sam da mu ne bi smetalo da pođete s nama."
  "Super", rekla je Jessica.
  "Imam još jednu scenu, a onda ćemo otići odavde." Namjestila je haljinu i trznula se. "Ovaj korzet me ubija."
  "Ima li ženski WC?" upitala je Jessica.
  "Pokazat ću ti."
  Jessica je pratila Bebe kroz dio skladišta. Hodale su niz pomoćni hodnik do dvoja vrata. Ženski WC bio je ogroman, dizajniran za cijelu smjenu žena kada je zgrada bila proizvodni pogon. Dvanaest kabina i umivaonika.
  Jessica je stajala ispred ogledala s Bebe.
  "Koliko se dugo baviš ovim poslom?" upitala je Bebe.
  "Otprilike pet godina", rekla je Jessica.
  "Samo sam dijete", rekla je. "Nemoj predugo trajati", dodala je, ponavljajući Jessicine očeve riječi o odjelu. Bebe je vratila ruž u torbicu. "Daj mi pola sata."
  "Sigurno".
  Bebe je izašla iz kupaonice. Jessica je čekala cijelu minutu, provirila u hodnik i vratila se u kupaonicu. Provjerila je sve šankove i ušla u posljednju kabinu. Govorila je izravno u mikrofon na svom tijelu, nadajući se da nije toliko duboko u zgradi od opeke da nadzorni tim ne može uhvatiti signal. Nije imala slušalice niti ikakav prijemnik. Njena komunikacija, ako je uopće postojala, bila je jednostrana.
  "Ne znam jeste li sve ovo čuli, ali imamo trag. Žena je rekla da hoda s našim osumnjičenikom i da će nas odvesti tamo za otprilike trideset minuta. To su tri i pol minute. Možda nećemo moći izaći na glavna vrata. Pazite."
  Razmišljala je o tome da ponovi ono što je rekla, ali ako je nadzorna ekipa nije čula prvi put, neće je čuti ni drugi put. Nije htjela preuzimati nepotrebne rizike. Namjestila je odjeću, izašla iz kabine i taman se htjela okrenuti i otići kad je začula zvuk čekića. Tada je osjetila čelik cijevi pištolja na potiljku. Sjena na zidu bila je ogromna. Bio je to gorila s ulaznih vrata. Cedric.
  Čuo je svaku riječ.
  "Ne ideš nikamo", rekao je.
  
  
  52
  Postoji trenutak kada se protagonist ne može vratiti u svoj prethodni život, u dio svog kontinuuma koji je postojao prije početka naracije. Ta točka bez povratka obično se događa na sredini priče, ali ne uvijek.
  Prešao sam tu točku.
  1980. je godina. Miami Beach. Zatvorim oči, pronađem svoj centar, čujem salsa glazbu, osjećam miris slanog zraka.
  Moj kolega je lisicama vezan za čeličnu šipku.
  "Što radiš?" pita.
  Mogao bih mu reći, ali kao što kažu sve knjige o scenarijima, puno je učinkovitije pokazati nego ispričati. Provjeravam kameru. Nalazi se na mini-stativu postavljenom na gajbi za mlijeko.
  Idealno.
  Obukla sam svoj žuti kabani ogrtač i pričvrstila ga kukom.
  "Znaš li tko sam ja?" pita, a glas mu se povisuje od straha.
  "Pusti me da pogađam", kažem. "Ti si tip koji obično igra drugu na poziciji, je li tako?"
  Lice mu izgleda prikladno zbunjeno. Ne očekujem da će razumjeti. "Što?"
  "Ti si tip koji stoji iza zlikovca i pokušava izgledati prijeteće. Tip koji nikada neće osvojiti djevojku. Pa, ponekad, ali nikad lijepu djevojku, zar ne? Ako ikad, osvojit ćeš onu strogu plavušu koja pažljivo pijucka viski s donje police, onu koja se malo zgusne u sredini. Nešto poput Dorothy Malone. I tek nakon što zlikovac dobije svoje."
  "Lud si."
  "Nemaš pojma."
  Stojim pred njim i proučavam mu lice. Pokušava se osloboditi, ali ja mu uzimam lice u ruke.
  "Stvarno bi trebala bolje brinuti o svojoj koži."
  Gleda me bez riječi. Ovo neće dugo trajati.
  Prelazim sobu i vadim motornu pilu iz kutije. Teška mi je u rukama. Imam svu najbolju opremu. Osjećam miris ulja. To je dobro održavan komad opreme. Bila bi šteta izgubiti ga.
  Povlačim uže. Odmah se pokreće. Rika je glasna, impresivna. Oštrica motorne pile tutnji, podriguje i dimi.
  - Isuse Kriste, ne! vrisnuo je.
  Gledam ga, osjećajući strašnu moć trenutka.
  "Mir!" viknem.
  Kad oštricom dodirnem lijevu stranu njegove glave, čini se da su mu oči shvatile istinu prizora. U tom trenutku nema takvog izraza lica ni na čijem licu.
  Oštrica pada. Ogromni komadi kostiju i moždanog tkiva odlijeću. Oštrica je nevjerojatno oštra i ja mu odmah režem vrat. Moj ogrtač i maska prekriveni su krvlju, fragmentima lubanje i kosom.
  - Sad noga, ha? vrisnem.
  Ali me više ne čuje.
  Motorna pila urla u mojim rukama. Tresem meso i hrskavicu s oštrice.
  I vrati se na posao.
  
  
  53
  Byrne je parkirao na Montgomery Driveu i započeo svoje putovanje preko visoravni. Gradska panorama treperila je i svjetlucala u daljini. Obično bi stao i divio se pogledu s Belmonta. Čak i kao cjeloživotni Philadelphianac, nikada mu nije dosadio. Ali večeras mu je srce bilo ispunjeno tugom i strahom.
  Byrne je uperio svoju Maglight lampu u tlo, tražeći trag krvi ili otiske stopala. Nije pronašao ni jedno ni drugo.
  Približio se softbolskom terenu, provjeravajući ima li znakova borbe. Pretražio je područje iza vanjskog polja. Ni krvi, ni Victorije.
  Obišao je polje. Dvaput. Viktorije je više nije bilo.
  Jesu li je pronašli?
  Ne. Da je ovo mjesto zločina, policija bi još uvijek bila tamo. Ogradili bi ga trakom, a sektorski automobil bi čuvao područje. Forenzička policija ne bi obrađivala mjesto događaja u mraku. Čekali bi do jutra.
  Vratio se istim putem, ali nije ništa pronašao. Ponovno je prešao visoravan, prolazeći pored šumarka. Pogledao je ispod klupa. Ništa. Upravo je htio pozvati potragu - znajući da će ono što je učinio Matisseu značiti kraj njegove karijere, njegove slobode, njegovog života - kad ju je ugledao. Victoria je ležala na tlu, iza malog grma, prekrivena prljavim krpama i novinama. I bilo je puno krvi. Byrneovo se srce raspalo u tisuću komadića.
  "O, moj Bože. Tori. Ne."
  Kleknuo je pokraj nje. Skinuo je krpe. Suze su mu zamaglile vid. Obrisao ih je nadlanicom. "O, Isuse. Što sam ti ikada učinio?"
  Imala je posjekotinu preko trbuha. Rana je bila duboka i zjapila. Izgubila je puno krvi. Byrne je bio u potpunom očaju. Vidio je oceane krvi u svom radu. Ali ovo. Ovo...
  Napipao je puls. Bio je slab, ali je bio tu.
  Bila je živa.
  - Čekaj, Tori. Molim te. Bože. Čekaj.
  Drhtavim rukama izvadio je mobitel i nazvao 911.
  
  BYRNE je ostao s njom do posljednje sekunde. Kad je stigla hitna pomoć, sakrio se među drvećem. Nije mogao više ništa učiniti za nju.
  Osim molitve.
  
  BJÖRN JE POSTAVIO UVJETE da ostane miran. Bilo je teško. Bijes u njemu u tom trenutku bio je jarak, bakreno siv i divlji.
  Morao se smiriti. Morao je razmisliti.
  Sada je bio trenutak kada su svi zločini krenuli po zlu, kada je znanost postala službena, trenutak kada su najpametniji kriminalci pogriješili, trenutak za koji istražitelji žive.
  Istražitelji ga obožavaju.
  Razmišljao je o stvarima u torbi u prtljažniku svog automobila, mračnim artefaktima koje je kupio od Sammyja Dupuisa. Provest će cijelu noć s Julianom Matisseom. Byrne je znao da postoje mnoge stvari gore od smrti. Namjeravao je istražiti svaku od njih prije sumraka. Za Victoriju. Za Gracie Devlin. Za svakoga koga je Julian Matisse ikada povrijedio.
  Nije bilo povratka od ovoga. Do kraja života, gdje god živio, što god radio, čekao bi kucanje na vratima; sumnjao je na čovjeka u tamnom odijelu koji mu je prišao s mračnom odlučnošću, na automobil koji se polako zaustavio uz rubnik dok je hodao niz Broad Street.
  Iznenađujuće, ruke su mu bile mirne, a puls ujednačen. Zasad. Ali znao je da postoji ogromna razlika između povlačenja okidača i držanja prsta pritisnutog.
  Hoće li moći povući okidač?
  Hoće li?
  Dok je gledao kako stražnja svjetla kola hitne pomoći nestaju niz Montgomery Drive, osjetio je težinu SIG Sauera u ruci i dobio odgovor.
  
  
  54
  "OVO NEMA NIKAKVE VEZE S gospodinom Diamondom ili njegovim poslom. Ja sam detektiv za ubojstva."
  Cedric je oklijevao kad je uočio žicu. Grubo ju je udario o tlo, otkinuvši je. Bilo je jasno što će se sljedeće dogoditi. Prislonio joj je pištolj na čelo i prisilio je da klekne.
  "Prokleto si zgodan za policajca, znaš to?"
  Jessica je samo promatrala. Promatrala je njegove oči. Njegove ruke. "Hoćeš li ubiti detektiva sa zlatnom značkom tamo gdje radiš?" upitala je, nadajući se da joj glas ne odaje strah.
  Cedric se nasmiješio. Nevjerojatno, nosio je protezu. "Tko je rekao da ćemo tvoje tijelo ostaviti ovdje, kučko?"
  Jessica je razmotrila svoje mogućnosti. Kad bi se mogla podići na noge, mogla bi upucati jedan metak. Morao bi biti dobro plasiran - u grlo ili nos - a čak i tada bi možda imala samo nekoliko sekundi da izađe iz sobe. Držala je pištolj na oku.
  Cedric je istupio naprijed. Otkopčao je patentni zatvarač na hlačama. "Znaš, nikad prije nisam spavao s policajcem."
  Dok je to činio, cijev pištolja na trenutak se odmaknula od nje. Ako skine hlače, to će mu biti posljednja prilika da je natjera da se pomakne. "Možda bi to trebao razmotriti, Cedric."
  "Oh, razmišljao sam o tome, dušo." Počeo je otkopčavati jaknu. "Razmišljam o tome otkad si ušla."
  Prije nego što ga je potpuno otkopčao, sjena je pretrčala preko poda.
  - Spusti pištolj, Sasquatch.
  Bila je to Nikki Malone.
  Sudeći po Cedricovom izrazu lica, Nikki je uperio pištolj u njegov potiljak. Lice mu je bilo bez boje, a držanje bezopasno. Polako je spustio pištolj na pod. Jessica ga je podigla. Vježbala je na njemu. Bio je to revolver Smith & Wesson kalibra .38.
  "Vrlo dobro", rekla je Nikki. "Sada stavi ruke na vrh glave i isprepleti prste."
  Čovjek je polako odmahnuo glavom s jedne strane na drugu. Ali nije poslušao. "Ne možete odavde izaći."
  "Ne? A zašto je to tako?" upitala je Nikki.
  "Mogli bi me promašiti u bilo kojem trenutku."
  "Zašto, zato što si tako sladak/slatka? Začepi. I stavi ruke na vrh glave. Ovo je zadnji put da ti kažem."
  Polako i nevoljko stavio je ruke na glavu.
  Jessica se digla na noge, uperivši pištolj kalibra .38 u muškarca i pitajući se odakle Nikki nabavila oružje. Putem su ih pretraživali detektorom metala.
  "A sada na koljena", rekla je Nikki. "Pravi se da si na spoju."
  Uz znatan napor, krupni čovjek je pao na koljena.
  Jessica mu je prišla s leđa i vidjela da Nikki ne drži pištolj. Bio je to čelični držač za ručnike. Ova djevojka je bila dobra.
  "Koliko još ima stražara?" upitala je Nikki.
  Cedric je šutio. Možda zato što se smatrao više od samo zaštitara. Nikki ga je udarila cijevi po glavi.
  "O. Isuse."
  "Mislim da se na to ne koncentriraš, Moose."
  "Dovraga, kučko. Tu sam samo ja."
  "Oprostite, kako ste me nazvali?" upitala je Nikki.
  Cedric se počeo znojiti. "Ja... nisam mislio..."
  Nikki ga je gurnula štapom. "Ušuti." Okrenula se prema Jessici. "Jesi li dobro?"
  "Da", rekla je Jessica.
  Nikki je kimnula prema vratima. Jessica je prešla sobu i pogledala u hodnik. Prazan. Vratila se do mjesta gdje su bili Nikki i Cedric. "Učinimo to."
  "U redu", rekla je Nikki. "Sad možeš spustiti ruke."
  Cedric je mislio da ga pušta. Podsmjehnuo se.
  Ali Nikki ga nije htjela pustiti. Ono što je zapravo htjela bio je čist udarac. Kad je spustio ruke, Nikki se propela i spustil štap na njegov potiljak. Snažno. Udarac se odbio od prljavih pločica na zidovima. Jessica nije bila sigurna je li dovoljno snažno, ali sekundu kasnije vidjela je kako se čovjeku prevrću oči. Spustio je karte. Minutu kasnije, držali su ga licem prema dolje u kabini, sa šakom papirnatih ručnika u ustima i rukama vezanim iza leđa. Bilo je kao da vuče losa.
  "Ne mogu vjerovati da ostavljam svoj Jil Sander remen u ovoj prokletoj rupi", rekla je Nikki.
  Jessica se gotovo nasmijala. Nicolette Malone bila je njezin novi uzor.
  "Spremna?" upitala je Jessica.
  Nikki je za svaki slučaj još jednom udarila gorilu palicom i rekla: "Skočimo."
  
  KAO I SVI STACKOVI, nakon prvih nekoliko minuta adrenalin je splasnuo.
  Napustili su skladište i vozili se preko grada u Lincolnu Town Caru, Bebe i Nikki na stražnjem sjedalu. Bebe im je dala upute. Kad su stigli na adresu, predstavili su se Bebe kao policajci. Bila je iznenađena, ali ne i šokirana. Bebe i Kilbane sada su bili u privremenom pritvoru u Roundhouseu, gdje će ostati dok se operacija ne završi.
  Ciljana kuća bila je u mračnoj ulici. Nisu imali nalog za pretres, pa nisu mogli ući. Ne još. Da je Bruno Steele pozvao skupinu porno glumica da se s njim nađu tamo u ponoć, šanse su bile velike da bi se vratio.
  Nick Palladino i Eric Chavez bili su u kombiju pola bloka dalje. U blizini su bila i dva sektorska automobila, u kojima su se nalazila po dva uniformirana policajca.
  Dok su čekale Bruna Steelea, Nikki i Jessica su se presvukle u uličnu odjeću: traperice, majice kratkih rukava, tenisice i kevlar prsluke. Jessica je osjetila ogromno olakšanje kad joj se Glock vratio na bok.
  "Jesi li ikad prije radio sa ženom?" upitala je Nikki. Bile su same u vodećem automobilu, nekoliko stotina metara od ciljane kuće.
  "Ne", rekla je Jessica. Za sve vrijeme provedeno na ulicama, od časnice za obuku do veteranke policije koja joj je pokazala kako se ponaša na ulicama južne Philadelphije, uvijek je bila u paru s muškarcem. Kad je radila u odjelu za motorna vozila, bila je jedna od dvije žene, a druga je radila za stolom. Bilo je to novo iskustvo i, morala je priznati, dobro.
  "Ista je stvar", rekla je Nikki. "Pomislio bi čovjek da droge privlače više žena, ali nakon nekog vremena, glamur nestane."
  Jessica nije mogla razaznati šali li se Nikki ili ne. Glamur? Mogla je razumjeti muškarca koji želi izgledati kao kauboj s takvim detaljem. Dovraga, bila je udana za jednog. Taman je htjela odgovoriti kad su farovi osvijetlili stražnji prozor.
  Na radiju: "Jess."
  "Vidim", rekla je Jessica.
  Promatrali su automobil koji se polako približavao kroz bočne retrovizore. Jessica nije mogla odmah prepoznati marku ili model automobila s te udaljenosti i pri tom svjetlu. Izgledao je prosječne veličine.
  Automobil je prošao pored njih. U njemu je bio jedan stanar. Polako se dovezao do ugla, okrenuo se i nestao.
  Jesu li napravljeni? Ne. Činilo se malo vjerojatnim. Čekali su. Auto se nije vratio.
  Ustali su. I čekali.
  
  
  55
  KASNO JE, umoran sam. Nikad nisam zamišljao da ovakav posao može biti toliko fizički i mentalno iscrpljujući. Pomislite na sve filmske čudovišta tijekom godina, koliko su naporno morali raditi. Pomislite na Freddyja, na Michaela Myersa. Pomislite na Normana Batesa, Toma Ripleyja, Patricka Batemana, Christiana Szella.
  Imam puno posla u sljedećih nekoliko dana. I onda ću biti gotov.
  Skupljam svoje stvari sa stražnjeg sjedala: plastičnu vrećicu punu krvave odjeće. Spalit ću je odmah ujutro. U međuvremenu, okupat ću se vrućom kupkom, napraviti čaj od kamilice i vjerojatno zaspati prije nego što mi glava dotakne jastuk.
  "Težak dan stvara mekan krevet", govorio je moj djed.
  Izlazim iz auta i zaključavam ga. Duboko udišem ljetni noćni zrak. Grad miriše čisto i svježe, ispunjen obećanjima.
  S oružjem u rukama, počinjem se probijati prema kući.
  OceanofPDF.com
  56
  Neposredno nakon ponoći uočili su svog čovjeka. Bruno Steele je hodao preko praznog zemljišta iza kuće koja je bila meta.
  "Imam sliku", začuo se radio.
  "Vidim ga", rekla je Jessica.
  Steele je oklijevao blizu vrata, gledajući gore-dolje po ulici. Jessica i Nikki polako su se spustili na sjedalo, za svaki slučaj da prođe neki drugi automobil i baci njihove siluete u svjetla farova.
  Jessica je podigla dvosmjerni radio, uključila ga i šapnula: "Jesmo li dobro?"
  "Da", rekao je Palladino. "Dobro smo."
  - Je li uniforma spremna?
  "Spreman."
  "Uhvatili smo ga", pomislila je Jessica.
  Jebeno smo ga uhvatili.
  Jessica i Nikki su izvadile pištolje i tiho se iskrala iz auta. Dok su se približavale svojoj meti, Jessica je srela pogled s Nikki. Bio je to trenutak za koji svi policajci žive. Uzbuđenje uhićenja ublaženo strahom od nepoznatog. Ako je Bruno Steele bio Glumac, hladnokrvno je ubio dvije žene za koje su znali. Ako im je on bio meta, bio je sposoban za sve.
  Smanjili su udaljenost u sjeni. Pedeset stopa. Deset stopa. Šest. Jessica je upravo htjela nastaviti temu kad je stala.
  Nešto je pošlo po zlu.
  U tom trenutku, stvarnost se oko nje srušila. Bio je to jedan od onih trenutaka - dovoljno uznemirujućih u životu općenito i potencijalno kobnih na poslu - kada shvatiš da ono što si mislila da je pred tobom, ono što si smatrala jednom stvari, nije bilo samo nešto drugo, već nešto sasvim drugo.
  Čovjek na vratima nije bio Bruno Steele.
  Taj čovjek je bio Kevin Byrne.
  
  
  57
  Prešli su ulicu, u sjenu. Jessica nije pitala Byrnea što ondje radi. To će doći kasnije. Upravo se htjela vratiti u automobil za nadzor kad ju je Eric Chavez zaustavio na kanalu.
  "Jess."
  "Da."
  "Iz kuće dolazi glazba."
  Bruno Steele je već bio unutra.
  
  BYRNE je promatrao kako se tim priprema preuzeti kuću. Jessica ga je brzo obavijestila o dnevnim događajima. Sa svakom riječju, Byrne je vidio kako mu se život i karijera vrte u spirali. Sve je došlo na svoje mjesto. Julian Matisse bio je glumac. Byrne je bio toliko blizu da nije primijetio. Sada će sustav učiniti ono što najbolje zna. A Kevin Byrne bio je točno pod njegovim kotačima.
  "Nekoliko minuta", pomislio je Byrne. Da je stigao tamo samo nekoliko minuta prije udarne ekipe, sve bi bilo gotovo. Sada, kada pronađu Matissea vezanog u toj stolici, krvavog i pretučenog, sve će mu pripisati. Bez obzira na to što je Matisse učinio Victoriji, Byrne je oteo i mučio čovjeka.
  Conrad Sanchez bi pronašao osnove za barem optužbu za policijsku brutalnost, a možda čak i za savezne optužbe. Postojala je vrlo realna mogućnost da bi Byrne te iste noći mogao biti u pritvorskoj ćeliji pored Juliana Matissea.
  
  NICK PALLADINO i Eric Chavez preuzeli su vodstvo u kući u nizu, a Jessica i Nikki slijedile su ih. Četiri detektiva pretražila su prvi i drugi kat. Bili su čisti.
  Počeli su se spuštati uskim stepenicama.
  Kuća je bila prožeta vlažnom, odvratnom vrućinom, mirisala je na kanalizaciju i ljudsku sol. Nešto iskonsko ležalo je ispod. Palladino je prvi stigao do donje stepenice. Jessica je krenula za njim. Pretrčali su svoje Maglite cipele preko skučene sobe.
  I vidio sam samo srce zla.
  Bio je to masakr. Krv i utroba bili su posvuda. Meso se lijepilo za zidove. Isprva izvor krvi nije bio očit. Ali ubrzo su shvatili što gledaju: stvorenje prebačeno preko metalne šipke nekoć je bilo čovjek.
  Iako je trebalo proći više od tri sata prije nego što su testovi otisaka prstiju to potvrdili, detektivi su u tom trenutku sa sigurnošću znali da je muškarac poznat ljubiteljima filmova za odrasle kao Bruno Steele, ali policiji, sudovima, kaznenopravnom sustavu i svojoj majci Edwini kao Julian Matisse, prepolovljen.
  Krvava motorna pila kraj njegovih nogu još je bila topla.
  
  
  58
  Sjedili su u separeu u stražnjem dijelu malog bara u ulici Vine. Slika onoga što je pronađeno u podrumu kuće u nizu u sjevernoj Philadelphiji pulsirala je među njima, nepokolebljiva u svojoj psovci. Oboje su mnogo toga vidjeli tijekom svog rada u policiji. Rijetko su vidjeli brutalnost onoga što se dogodilo u toj sobi.
  CSU je obrađivao mjesto događaja. To bi trajalo cijelu noć i veći dio sljedećeg dana. Nekako su mediji već bili svjesni cijele priče. Tri televizijske postaje nalazile su se s druge strane ulice.
  Dok su čekali, Byrne je ispričao Jessici svoju priču, od trenutka kada ga je Paul DiCarlo nazvao do trenutka kada ga je iznenadila ispred njegove kuće u sjevernoj Philadelphiji. Jessica je imala osjećaj da joj nije rekao sve.
  Kad je završio svoju priču, uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. Tišina je mnogo govorila o njima - o tome tko su bili kao policajci, kao ljudi, ali posebno kao partneri.
  "Jesi li dobro?" konačno je upitao Byrne.
  "Da", rekla je Jessica. "Zabrinuta sam za tebe. Mislim, prije dva dana i sve to."
  Byrne je odmahnuo rukom i odbacio njezinu zabrinutost. Njegove su oči govorile nešto drugo. Popio je svoje piće i zatražio još jedno. Kad mu je barmen donio piće i otišao, smjestio se u udobniji položaj. Piće mu je omekšalo držanje, ublažavajući napetost u ramenima. Jessica je pomislila da joj želi nešto reći. Bila je u pravu.
  "Što je ovo?" potaknula je.
  "Baš sam o nečemu razmišljao. O Uskrsu."
  "Što s tim?" Nikada s njim nije detaljno razgovarala o njegovom iskustvu s upucavanjem. Htjela ga je pitati, ali je odlučila da će joj reći kad bude spreman. Možda je sada to vrijeme.
  "Kad se sve dogodilo", započeo je, "bio je taj djelić sekunde, baš u trenutku kada me metak pogodio, kada sam vidio sve što se događa. Kao da se događa nekome drugome."
  "Jesi li ovo vidio/vidjela?"
  "Ne baš. Ne mislim na neko izvantjelesno iskustvo New Agea. Mislim, vidjela sam to u mislima. Gledala sam se kako padam na pod. Krv posvuda. Moja krv. I jedino što mi se stalno motalo po glavi bila je ova... ova slika."
  "Koja slika?"
  Byrne je zurio u čašu na stolu. Jessica je mogla vidjeti da mu je teško. Imala je svo vrijeme ovog svijeta. "Fotografija moje majke i oca. Stara crno-bijela. Ona s grubim rubovima. Sjećaš ih se?"
  "Naravno", rekla je Jessica. "Imam ih punu kutiju cipela kod kuće."
  "Na slici su na medenom mjesecu u Miami Beachu, stoje ispred hotela Eden Roc, proživljavajući vjerojatno najsretniji trenutak u životu. Svi su znali da si ne mogu priuštiti Eden Roc, zar ne? Ali to se radilo u ono vrijeme. Odsjeli biste u nekom mjestu zvanom Aqua Breeze ili Sea Dunes, slikali se s Eden Rocom ili Fontainebleauom u pozadini i pretvarali se da ste bogati. Moj stari u ovoj ružnoj ljubičasto-zelenoj havajskoj košulji, s velikim preplanulim rukama, koščatim bijelim koljenima, smiješi se poput Cheshire Cata. Kao da svijetu govori: 'Možete li vjerovati mojoj glupoj sreći?' Što sam, dovraga, učinio da zaslužim ovu ženu?"
  Jessica je pozorno slušala. Byrne nikada prije nije puno pričao o svojoj obitelji.
  "A moja majka. Oh, kako prekrasna. Prava irska ruža. Samo je stajala tamo u ovoj bijeloj ljetnoj haljini s malim žutim cvjetovima, s tim poluosmijehom na licu, kao da je sve shvatila, kao da govori: 'Pazi kuda hodaš, Padraig Francis Byrne, jer ćeš do kraja života biti na tankom ledu.'"
  Jessica je kimnula i srknula piće. Negdje je imala sličnu fotografiju. Njezini roditelji su proveli medeni mjesec na Cape Codu.
  "Nisu ni pomislili na mene kad je ta slika snimljena", rekao je Byrne. "Ali bio sam u njihovim planovima, zar ne? I kad sam pao na pod na Uskrs, sva moja krv posvuda, sve o čemu sam mogao razmišljati bilo je ono što im je netko rekao tog vedrog, sunčanog dana u Miami Beachu: Znaš onu bebu? Taj bucmasti mali smotuljčić koji ćeš imati? Jednog dana, netko će mu staviti metak u glavu i umrijet će najnedostojnijom smrću koju možete zamisliti. Tada sam na slici vidio kako im se izrazi lica mijenjaju. Vidio sam kako moja majka počinje plakati. Vidio sam svog starca kako stišće i otpušta šake, i tako se nosi sa svim svojim emocijama do danas. Vidio sam svog starca kako stoji u uredu medicinskog vještaka, stoji kraj mog groba. Znao sam da ne mogu odustati. Znao sam da još imam posla. Znao sam da moram preživjeti da bih to učinio."
  Jessica je pokušala to shvatiti, dešifrirati podtekst onoga što joj je govorio. "Osjećaš li se još uvijek tako?" upitala je.
  Byrneove su se oči zabile u njezine dublje nego ičije druge. Na trenutak se osjećala kao da joj je udove pretvorio u cement. Činilo se da možda neće odgovoriti. Tada je jednostavno rekao: "Da."
  Sat vremena kasnije, zaustavili su se u bolnici sv. Josipa. Victoria Lindström se oporavila od operacije i bila je na intenzivnoj njezi. Njezino stanje bilo je kritično, ali stabilno.
  Nekoliko minuta kasnije, stajali su na parkiralištu, u tišini grada prije zore. Ubrzo je sunce izašlo, ali Philly je još uvijek spavao. Negdje tamo, pod budnim okom Williama Penna, između mirnog toka rijeka, među plutajućim dušama noći, Glumac je planirao svoj sljedeći horor.
  Jessica je otišla kući odspavati nekoliko sati, razmišljajući o tome što je Byrne proživio u posljednjih četrdeset osam sati. Pokušala ga je ne osuđivati. U njezinim mislima, sve do trenutka kada je Kevin Byrne napustio podrum Sjeverne Philadelphije i krenuo prema Fairmount Parku, ono što se tamo dogodilo bilo je između njega i Juliana Matissea. Nije bilo svjedoka i neće biti istrage o Byrneovom ponašanju. Jessica je bila gotovo sigurna da joj Byrne nije rekao sve detalje, ali to je bilo u redu. Glumac je još uvijek lutao svojim gradom.
  Imali su posla.
  
  
  59
  Snimka s lica automobila unajmljena je iz neovisne videoteke u University Cityju. Ovaj put videoteka nije bila u vlasništvu Eugenea Kilbanea. Čovjek koji je unajmio snimku bio je Elian Quintana, noćni zaštitar u centru Wachovia. Gledao je montiranu snimku sa svojom kćeri, studenticom druge godine Villanove, koja se onesvijestila vidjevši pravo ubojstvo. Trenutno je pod sedativima po liječničkom nalogu.
  U montiranoj verziji filma, vidi se pretučeni, modri i vrišteći Julian Matisse lisicama vezan za metalnu šipku u improviziranoj tuš kabini u kutu podruma. Figura u žutom kabanici ulazi u kadar, uzima motornu pilu i prepolovi čovjeka. To je umetnuto u film u trenutku kada Al Pacino posjećuje kolumbijskog dilera droge u sobi motela na drugom katu u Miamiju. Mladić koji je donio snimku, zaposlenik videoteke, ispitan je i pušten, kao i Elian Quintana.
  Na vrpci nije bilo drugih otisaka prstiju. Nije bilo otisaka prstiju na motornoj pili. Nije bilo video snimke stavljanja vrpce na policu videoteke. Nije bilo osumnjičenika.
  
  U roku od nekoliko sati nakon što je tijelo Juliana Matissea otkriveno u nizu kuća u sjevernoj Philadelphiji, slučaju je dodijeljeno ukupno 10 detektiva.
  Prodaja videokamera u gradu naglo je porasla, čineći mogućnost zločina koji se imitiraju stvarnošću. Radna skupina poslala je detektive u civilu na tajnom zadatku u svaku neovisnu videoteku u gradu. Vjerovalo se da ih je glumac odabrao zbog lakoće kojom je mogao zaobići stare sigurnosne sustave.
  Za policijsku upravu PPD-a i ured FBI-a u Philadelphiji, glumac je sada bio prioritet broj jedan. Priča je privukla međunarodnu pozornost, dovodeći u grad ljubitelje kriminala, filma i svih vrsta.
  Otkad je priča objavljena, videoteke, i nezavisne i one u lancima, gotovo su u histeriji, prepune ljudi koji su posuđivali filmove s grafičkim prikazima nasilja. Channel 6 Action News organizirao je timove za intervjuiranje ljudi koji su dolazili s naramcima videovrpci.
  "Nadam se da će od svih ulazaka u Noćnu moru u Ulici brijestova, glumac ubiti nekoga kao što je Freddy ubio u trećem dijelu..."
  "Unajmio sam Se7en, ali kad sam došao do dijela gdje odvjetniku uklanjaju kilogram mesa, bila je to ista scena kao i u originalu... šteta..."
  "Imam Nedodirljive... Možda će neki glumac u njemu udariti nekog tipa u glavu kao iz Louisville Sluggera, kao što je to učinio De Niro."
  "Nadam se da ću vidjeti neka ubojstva, kao u..."
  Carlitov put
  "Taksista-"
  "Neprijatelj društva..."
  "Pobjeći..."
  "M..."
  Ulični psi
  Za odjel, mogućnost da netko neće donijeti vrpcu, već će je odlučiti zadržati za sebe ili je prodati na eBayu, bila je alarmantna koliko god je to moguće.
  Jessica je imala tri sata do sastanka radne skupine. Kružile su glasine da bi mogla voditi radnu skupinu, a ta je pomisao bila više nego malo zastrašujuća. U prosjeku, svaki detektiv dodijeljen radnoj skupini imao je deset godina iskustva u jedinici, a ona bi ih vodila.
  Počela je skupljati svoje dosjee i bilješke kad je ugledala ružičastu poruku s riječima "DOK SI BILA ODSUTNA". Faith Chandler. Još nije odgovorila na ženin telefonski poziv. Potpuno ju je zaboravila. Ženin život bio je uništen tugom, boli i gubitkom, a Jessica nije ništa poduzela. Podigla je slušalicu i nazvala. Nakon nekoliko zvonjenja, javila se žena.
  "Zdravo?"
  "Gospođo Chandler, ovdje detektiv Balzano. Žao mi je što vam se nisam mogao javiti."
  Tišina. Zatim: "To je... ja sam sestra Faith."
  "O, tako mi je žao", rekla je Jessica. "Je li Faith kod kuće?"
  Još tišine. Nešto je pošlo po zlu. "Vera nije... Vera je u bolnici."
  Jessica je osjetila kako se pod spušta. "Što se dogodilo?"
  Čula je ženu kako jeca. Trenutak kasnije: "Ne znaju. Kažu da je moglo biti akutno trovanje alkoholom. Bilo ih je puno... pa, to su rekli. U komi je. Kažu da vjerojatno neće preživjeti."
  Jessica se sjetila boce na stolu ispred televizora kad su posjetile Faith Chandler. "Kada se to dogodilo?"
  "Nakon što je Stephanie... pa, Faith ima malo problema s pićem. Pretpostavljam da jednostavno nije mogla prestati. Našao sam je rano jutros."
  - Je li ona u to vrijeme bila kod kuće?
  "Da."
  - Je li bila sama?
  "Mislim... Mislim, ne znam. Takva je bila kad sam je pronašao. Prije toga, jednostavno ne znam."
  - Jeste li vi ili netko drugi zvali policiju?
  "Ne. Zvao sam devet-jedan-jedan."
  Jessica je pogledala na sat. "Ostani ovdje. Bit ćemo tamo za deset minuta."
  
  FAITHINA SESTRA S. ONYA bila je starija, teža verzija Faith. Ali dok su Verine oči bile umorne od duše, probodene tugom i umorom, Sonyne su bile bistre i budne. Jessica i Byrne razgovarali su s njom u maloj kuhinji u stražnjem dijelu kuće u nizu. Jedna čaša, isprana i već suha, stajala je u cjediljki kraj sudopera.
  
  Muškarac je sjedio na trijemu, dvoja vrata dalje od Faith Chandlerine kuće u nizu. Bio je u sedamdesetima. Imao je neurednu sijedu kosu do ramena, petodnevnu strnište i sjedio je u nečemu što je izgledalo kao motorizirana invalidska kolica iz 1970-ih - glomazna, opremljena držačima za čaše, naljepnicama za branik, radio antenama i reflektorima, ali vrlo dobro poduprta. Zvao se Atkins Pace. Govorio je dubokim louisianskim naglaskom.
  "Često sjedite ovdje, gospodine Pace?" upitala je Jessica.
  "Gotovo svaki dan kad je lijepo vrijeme, dragi. Imam radio, imam ledeni čaj. Što bi muškarac više mogao poželjeti?" "Možda par nogu kojima bi mogao loviti lijepe djevojke."
  Sjaj u njegovim očima sugerirao je da jednostavno ne shvaća svoju situaciju ozbiljno, nešto što je vjerojatno radio godinama.
  "Jesi li jučer sjedio ovdje?" upitao je Byrne.
  "Da, gospodine."
  "Koliko vremena?"
  Pace je pogledao dvojicu detektiva, procjenjujući situaciju. "Ovo je zbog Faith, zar ne?"
  "Zašto me to pitaš?"
  - Jer sam jutros vidio kako je odvode liječnici hitne pomoći.
  "Da, Faith Chandler je u bolnici", odgovorio je Byrne.
  Pace je kimnuo, a zatim se prekrižio. Približavao se dobi kada se ljudi svrstavaju u jednu od tri kategorije. Već, gotovo, a još ne sasvim. "Možete li mi reći što joj se dogodilo?" upitao je.
  "Nismo sigurni", odgovorila je Jessica. "Jesi li je uopće vidio jučer?"
  "O da", rekao je. "Vidio sam je."
  "Kada?"
  Pogledao je u nebo, kao da mjeri vrijeme prema položaju sunca. "Pa, kladio bih se da je bilo poslijepodne. Da, rekao bih da je to najtočnije. Poslije podneva."
  - Je li dolazila ili odlazila?
  "Dolazim kući."
  "Je li bila sama?" upitala je Jessica.
  Odmahnuo je glavom. "Ne, gospođo. Bila je s nekim tipom. Zgodan. Vjerojatno je izgledala kao učitelj."
  - Jeste li ga ikada prije vidjeli?
  Vrati se u nebo. Jessica je počela misliti da ovaj čovjek koristi nebo kao svoj osobni PDA. "Ne. Novo za mene.
  - Jeste li primijetili nešto neobično?
  "Obično?"
  - Jesu li se posvađali ili nešto slično?
  "Ne", rekao je Pace. "Bilo je kao i obično, ako znaš što mislim."
  "Nisam. Reci mi."
  Pace je pogledao lijevo, pa desno. Glasine su brujale. Nagnuo se naprijed. "Pa, izgledala je kao da je pijana. Osim toga, imali su još nekoliko boca. Ne volim pričati laži, ali pitali ste, i evo ih."
  - Možete li opisati muškarca koji je bio s njom?
  "O, da", rekao je Pace. "Do vezica, ako hoćeš."
  "Zašto je to tako?" upitala je Jessica.
  Muškarac ju je pogledao sa značajnim osmijehom. To je izbrisalo godine s njegovog naboranog lica. "Mlada damo, sjedim u ovoj stolici više od trideset godina. Promatram ljude."
  Zatim je zatvorio oči i popisao sve što je Jessica nosila, sve do naušnica i boje olovke u ruci. Otvorio je oči i namignuo.
  "Vrlo impresivno", rekla je.
  "To je dar", odgovorio je Pace. "Nisam ga tražio, ali ga svakako imam i pokušavam ga iskoristiti za dobrobit čovječanstva."
  "Odmah se vraćamo", rekla je Jessica.
  - Bit ću ovdje, draga.
  Natrag u kući u nizu, Jessica i Byrne stajali su usred Stephaniene spavaće sobe. Isprva su vjerovali da odgovor na pitanje što se dogodilo Stephanie leži unutar ova četiri zida - njezin život kakav je bio onog dana kada ih je napustila. Pregledali su svaki komad odjeće, svako pismo, svaku knjigu, svaku sitnicu.
  Pogledavši sada po sobi, Jessica je primijetila da je sve potpuno isto kao i prije nekoliko dana. Osim jedne stvari. Okvir za sliku na komodi - onaj na kojem je bila fotografija Stephanie i njezine prijateljice - sada je bio prazan.
  
  
  60
  Ian Whitestone bio je čovjek visoko razvijenih navika, čovjek toliko detaljan, precizan i ekonomičan u svom razmišljanju da su se ljudi oko njega često tretirali kao teme dnevnog reda. U sve vrijeme otkako je poznavao Iana, Seth Goldman nikada nije vidio čovjeka da pokazuje ijednu emociju koja mu je, činilo se, dolazila prirodno. Seth nikada nije poznavao nikoga s ledenijim i kliničkijim pristupom osobnim odnosima. Seth se pitao kako će primiti ovu vijest.
  Klimaks filma "Palača" trebao je biti majstorski trominutni kadar smješten na željezničkoj stanici u 30. ulici. Bio bi to posljednji kadar filma. Upravo bi taj kadar osigurao nominaciju za najboljeg redatelja, ako ne i za najbolji film.
  Završna zabava trebala se održati u trendovskom noćnom klubu u ulici Second Street pod nazivom 32 Degrees, europskom baru nazvanom po tradiciji posluživanja pića u čašama od čistog leda.
  Seth je stajao u hotelskoj kupaonici. Shvatio je da se ne može pogledati. Podigao je fotografiju za rub i upalio upaljačem. Za nekoliko sekundi, slika se zapalila. Bacio ju je u umivaonik hotelske kupaonice. U trenutku je nestala.
  "Još dva dana", pomislio je. To je sve što mu je trebalo. Još dva dana i mogli bi ostaviti bolest iza sebe.
  Prije nego što sve ponovno počne.
  OceanofPDF.com
  61
  Jessica je vodila radnu skupinu, svoju prvu. Njezin glavni prioritet bio je koordinacija resursa i ljudstva s FBI-jem. Drugo, surađivala bi sa svojim nadređenima, podnosila izvješća o napretku i pripremala profil.
  Skica muškarca kako hoda ulicom s Faith Chandler bila je u izradi. Dva detektiva pratila su motornu pilu kojom je ubijen Julian Matisse. Dva detektiva pratila su izvezenu jaknu koju je Matisse nosio u filmu "Philadelphia Skin".
  Prvi sastanak radne skupine bio je zakazan za 16:00 sati.
  
  Fotografije žrtve bile su zalijepljene na ploču: Stephanie Chandler, Julian Matisse i fotografija preuzeta iz videa "Fatalna privlačnost" još uvijek neidentificirane ženske žrtve. Još nije podnesena prijava o nestaloj osobi koja odgovara opisu žene. Preliminarno izvješće medicinskog vještaka o smrti Juliana Matissea očekivalo se svakog trenutka.
  Nalog za pretres stana Adama Kaslova je odbijen. Jessica i Byrne bile su sigurne da to ima više veze s visokorangiranom umiješanošću Lawrencea Kaslova u slučaj nego s nedostatkom posrednih dokaza. S druge strane, činjenica da nitko nije vidio Adama Kaslova nekoliko dana činila se da ukazuje na to da ga je obitelj odvela iz grada ili čak iz zemlje.
  Pitanje je bilo: Zašto?
  
  JESSICA je ponovila priču od trenutka kada je Adam Kaslov donio snimku "Psiha" policiji. Osim samih snimki, nisu imali puno toga za reći. Tri krvava, drska, gotovo javna pogubljenja, a nisu stigla nikamo.
  "Jasno je da je glumac fiksiran na kupaonicu kao mjesto zločina", rekla je Jessica. "Psiho, Fatalna privlačnost i Scarface - sva ubojstva počinjena su u kupaonici. Trenutno promatramo ubojstva koja su se dogodila u kupaonici u posljednjih pet godina." Jessica je pokazala na kolaž fotografija mjesta zločina. "Žrtve su Stephanie Chandler, 22; Julian Matisse, 40; i još uvijek neidentificirana žena koja se čini da je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima."
  "Prije dva dana mislili smo da ga imamo. Mislili smo da je naš čovjek Julian Matisse, poznat i kao Bruno Steele. Umjesto toga, Matisse je bio odgovoran za otmicu i pokušaj ubojstva žene po imenu Victoria Lindstrom. Gospođa Lindstrom je u kritičnom stanju u bolnici St. Joseph."
  "Kakve je veze Matisse imao s Glumcem?" upitao je Palladino.
  "Ne znamo", rekla je Jessica. "Ali koji god bio motiv ubojstava ove dvije žene, moramo pretpostaviti da se odnosi i na Juliana Matissea. Povežite Matissea s ove dvije žene i imat ćemo motiv. Ako ne možemo povezati ove ljude, nemamo načina da saznamo gdje planira sljedeće udariti."
  Nije bilo neslaganja oko toga da Glumac ponovno udari.
  "Obično ubojica poput ovog ima depresivnu fazu", rekla je Jessica. "To ovdje ne vidimo. To je maraton, a sva istraživanja sugeriraju da neće stati dok ne ispuni svoj plan."
  "Kakva je veza dovela Matissea do ovoga?" upitao je Chavez.
  "Matisse je snimao film za odrasle pod nazivom 'Philadelphia Skin'", rekla je Jessica. "I očito se nešto dogodilo na setu tog filma."
  "Što misliš?" upitao je Chavez.
   " Čini se da je Philadelphia Skin središte" " Ukupno ... Matisse je bio glumac u plavoj jakni. Čovjek koji je vraćao Flickz snimku nosio je istu ili sličnu jaknu."
  - Imamo li što na jakni?
  Jessica je odmahnula glavom. "Nije pronađeno tamo gdje smo pronašli Matisseovo tijelo. Još uvijek pretražujemo studio."
  "Kako se Stephanie Chandler uklapa u ovo?" upitao je Chavez.
  "Nepoznato."
  "Je li mogla biti glumica u filmu?"
  "Moguće je", rekla je Jessica. "Njezina majka je rekla da je bila malo divlja na fakultetu. Nije precizirala. Vremenski raspored će se uskladiti. Nažalost, svi u ovom filmu nose maske."
  "Koja su bila umjetnička imena glumica?" upitao je Chavez.
  Jessica je provjerila svoje bilješke. "Jedno ime je navedeno kao Angel Blue. Drugo je Tracy Love. Ponovno smo provjerili imena, nema podudaranja. Ali možda možemo saznati više o tome što se dogodilo na setu od žene koju smo upoznali u Trezonneu."
  "Kako se zvala?"
  Paulette St. John.
  "Tko je to?" upitao je Chavez, očito zabrinut što radna skupina intervjuira porno glumice dok je on bio izostavljen.
  "Glumica iz filmova za odrasle. Malo je vjerojatno, ali vrijedi pokušati", rekla je Jessica.
  Buchanan je rekao: "Dovedite je ovamo."
  
  NJEZINO PRAVO IME JE Roberta Stoneking. Danju je izgledala kao kućanica, obična, iako bujna, trideset osmogodišnjakinja, tri puta razvedena od New Jerseyja, majka troje djece i više nego upoznata s botoksom. I upravo je to i bila. Danas je umjesto haljine s dubokim dekolteom i leopard printom nosila jarko ružičastu baršunastu trenirku i nove tenisice boje trešnje. Upoznali su se na razgovoru A. Iz nekog razloga, mnogo muških detektiva gledalo je ovaj razgovor.
  "Možda jest veliki grad, ali industrija filmova za odrasle je mala zajednica", rekla je. "Svi poznaju svakoga i svi znaju svačije poslove."
  "Kao što smo rekli, ovo nema nikakve veze s ničijim životom, u redu? Nismo zainteresirani za filmski posao kao takav", rekla je Jessica.
  Roberta je neprestano okretala svoju nezapaljenu cigaretu. Činilo se kao da odlučuje što i kako reći, vjerojatno kako bi što više izbjegla svaku krivnju. "Razumijem."
  Na stolu je ležao ispis krupnog plana mlade plavuše iz filma Philadelphia Skin. "Te oči", pomisli Jessica. "Spomenula si da se nešto dogodilo tijekom snimanja tog filma."
  Roberta je duboko udahnula. "Ne znam puno, u redu?"
  "Sve što nam kažete bit će nam od pomoći."
  "Sve što sam čula je da je djevojka umrla na setu", rekla je. "Čak je i to moglo biti pola priče. Tko zna?"
  "Je li to bio Anđeoski plavi?"
  "Mislim da da."
  - Kako je umro?
  "Ne znam."
  "Kako joj je bilo pravo ime?"
  "Nemam pojma. Postoje ljudi s kojima sam snimio deset filmova, ne znam im imena. To je samo posao."
  - I nikada niste čuli nikakve detalje o djevojčinoj smrti?
  - Ne koliko se ja mogu sjetiti.
  "Ona ih glumi", pomislila je Jessica. Sjela je na rub stola. Sad kao žena ženi. "Hajde, Paulette", rekla je, koristeći umjetničko ime žene. Možda bi im to pomoglo da se zbliže. "Ljudi pričaju. Trebale bismo razgovarati o tome što se dogodilo."
  Roberta je podigla pogled. U oštrom fluorescentnom svjetlu, izgledala je svake godine, možda i nekoliko godina. "Pa, čula sam da je koristila."
  "Korištenjem čega?"
  Roberta je slegnula ramenima. "Nisam sigurna. Po okusu, pretpostavljam."
  "Kako znaš?"
  Roberta se namrštila na Jessicu. "Unatoč mladolikom izgledu, bila sam posvuda, detektive."
  "Je li bilo puno droga na setu?"
  "U cijelom poslu ima puno lijekova. Ovisi o osobi. Svatko ima svoju bolest i svatko ima svoj lijek."
  "Osim Bruna Steelea, znaš li još kojeg tipa koji je bio u Philadelphia Skinu?"
  "Morat ću ovo ponovno vidjeti."
  "Pa, nažalost, on stalno nosi masku."
  Roberta se nasmijala.
  "Jesam li rekla nešto smiješno?" upitala je Jessica.
  "Draga, u mom poslu postoje i drugi načini da se upoznaju dečki."
  Chavez je provirio unutra. "Jess?"
  Jessica je zadužila Nicka Palladina da odveze Robertu do audiovizualnog centra i pokaže joj film. Nick je poravnao kravatu i zagladio kosu. Za ovaj zadatak neće se tražiti naknada za opasnost.
  Jessica i Byrne su izašli iz sobe. "Kako ste?"
  "Lauria i Campos su istraživali slučaj Overbrook. Čini se da bi se to moglo poklapati s mišljenjem Glumca."
  "Zašto?" upitala je Jessica.
  "Prvo, žrtva je bjelkinja, sredinom dvadesetih ili ranih tridesetih godina. Upucana jednom u prsa. Pronađena je na dnu kade. Baš kao i ubojstva iz filma Fatalna privlačnost."
  "Tko ju je pronašao?" upitao je Byrne.
  "Gazdateljica", rekao je Chavez. "Živi u dvosobnom stanu. Njezina susjeda se vratila kući nakon tjedan dana izvan grada i stalno je slušala istu glazbu. Nekakvu operu. Pokucala je na vrata, nitko se nije javio, pa je nazvala stanodavca."
  - Koliko je dugo mrtva?
  "Nemam pojma. Ministarstvo pravosuđa je upravo na putu tamo", rekao je Buchanan. "Ali evo zanimljivog dijela: Ted Campos je počeo pretraživati njezin stol. Pronašao je njezine platne liste. Radi za tvrtku pod nazivom Alhambra LLC."
  Jessica je osjetila kako joj se puls ubrzava. "Kako se zove?"
  Chavez je pregledao svoje bilješke. "Zove se Erin Halliwell."
  
  ERIN HALLIWELLIN STAN bio je neobična kolekcija neusklađenog namještaja, lampi u Tiffany stilu, filmskih knjiga i postera te impresivnog niza zdravih sobnih biljaka.
  Mirisalo je na smrt.
  Čim je Jessica provirila u kupaonicu, prepoznala je dekor. Bio je to isti zid, iste dekoracije za prozore, kao u filmu "Fatalna privlačnost".
  Ženino tijelo je izvađeno iz kade i ležalo je na podu kupaonice, prekriveno gumenom plahtom. Koža joj je bila naborana i siva, a rana na prsima zacijelila je u malu rupicu.
  Približavali su se, a taj osjećaj davao je snagu detektivima, od kojih je svaki spavao u prosjeku četiri do pet sati noću.
  Tim CSU-a pretražio je stan tražeći otiske prstiju. Dvojica detektiva iz radne skupine provjerila su platne liste i posjetila banku iz koje su sredstva podignuta. Cijela NPD snaga bila je angažirana na ovom slučaju i on je počeo davati rezultate.
  
  BYRNE JE STAJAO NA VRATIMA. Zlo je prešlo taj prag.
  Promatrao je užurbanu aktivnost u dnevnoj sobi, slušao zvuk motora kamere i udisao kredasti miris tiskarskog praha. Posljednjih mjeseci izgubio je potjeru. Agenti SBU-a tražili su i najmanji trag ubojice, tihe glasine o nasilnoj smrti ove žene. Byrne je stavio ruke na dovratke. Tražio je nešto mnogo dublje, mnogo eteričnije.
  Ušao je u sobu, navukao lateks rukavice i prešao preko pozornice, osjećajući se...
  - Ona misli da će imati seks. On zna da neće. Ovdje je da ispuni svoju mračnu svrhu. Sjede na kauču neko vrijeme. Igra se s njom dovoljno dugo da probudi njezinu pozornost. Je li ta haljina bila njezina? Ne. On joj je kupio haljinu. Zašto ju je nosila? Htjela mu je ugoditi. Glumac fiksiran na fatalnu privlačnost. Zašto? Što je toliko posebno u filmu koji treba ponovno stvoriti? Stajali su pod divovskim uličnim svjetlima prije. Muškarac dodiruje njezinu kožu. Nosi mnoge oblike, mnoge krinke. Liječnik. Svećenik. Čovjek sa značkom...
  Byrne je prišao malom stolu i započeo ritual sortiranja stvari mrtve žene. Vodeći detektivi pregledali su njezin stol, ali ne i Glumca.
  U velikoj ladici pronašao je portfolio fotografija. Većina su bile mekane snimke: Erin Halliwell sa šesnaest, osamnaest, dvadeset godina, sjedi na plaži, stoji na šetnici u Atlantic Cityju, sjedi za stolom za piknik na obiteljskom okupljanju. Posljednja mapa koju je pogledao govorila mu je glasom koji ostali nisu mogli čuti. Dozvao je Jessicu.
  "Pogledaj", rekao je. Pružio je fotografiju dimenzija osam puta deset.
  Fotografija je snimljena ispred umjetničkog muzeja. Bila je to crno-bijela grupna fotografija četrdesetak ili pedesetak ljudi. Nasmijana Erin Halliwell sjedila je u drugom redu. Pored nje bilo je nepogrešivo lice Willa Parrisha.
  Na dnu je, plavom tintom, pisalo sljedeće:
  JEDAN DALJE, MNOGI DALJE.
  TVOJ, Jan.
  
  
  62
  Tržnica Reading Terminal bila je ogromna, živahna tržnica smještena na uglu Dvanaeste ulice i Market ulice u centru grada, samo blok ili dva od Gradske vijećnice. Otvorena 1892. godine, bila je dom za više od osamdeset trgovaca i prostirala se na gotovo dva hektara.
  Radna skupina saznala je da je Alhambra LLC tvrtka osnovana isključivo za produkciju filma "Palača". Alhambra je bila poznata palača u Španjolskoj. Produkcijske kuće često osnivaju zasebnu tvrtku za obradu plaća, dozvola i osiguranja od odgovornosti tijekom snimanja. Često uzimaju ime ili frazu iz filma i po njemu nazovu ured tvrtke. To omogućuje otvaranje produkcijskog ureda bez puno problema s potencijalnim glumcima i paparazzima.
  Dok su Byrne i Jessica stigli do ugla Dvanaeste i Market ulice, tamo je već bilo parkirano nekoliko velikih kamiona. Filmska ekipa se pripremala snimiti drugu jedinicu unutra. Detektivi su bili tamo samo nekoliko sekundi kada im je prišao muškarac. Očekivali su ih.
  - Jeste li vi detektiv Balzano?
  "Da", rekla je Jessica. Podigla je svoju značku. "Ovo je moj partner, detektiv Byrne."
  Muškarac je imao oko trideset godina. Nosio je elegantnu tamnoplavu jaknu, bijelu košulju i kaki hlače. Zračio je kompetentnošću, ako ne i rezerviranošću. Imao je usko postavljene oči, svijetlosmeđu kosu i istočnoeuropske crte lica. Nosio je crnu kožnu aktovku i dvosmjerni radio.
  "Drago mi je", rekao je čovjek. "Dobrodošli na set Palače." Pružio je ruku. "Zovem se Seth Goldman."
  
  Sjedile su u kafiću na tržnici. Bezbrojni mirisi nagrizali su Jessicinu snagu volje. Kineska hrana, indijska hrana, talijanska hrana, plodovi mora, pekara Termini. Za ručak je imala jogurt od breskve i bananu. Njam. To bi joj trebalo trajati do večere.
  "Što mogu reći?" rekao je Seth. "Svi smo užasno šokirani ovom viješću."
  "Kakav je bio položaj gospođice Halliwell?"
  "Bila je šefica proizvodnje."
  "Jesi li bio jako blizak s njom?" upitala je Jessica.
  "Ne u društvenom smislu", rekao je Seth. "Ali smo zajedno radili na našem drugom filmu, a tijekom snimanja vrlo blisko surađujete, ponekad provodite šesnaest, osamnaest sati dnevno zajedno. Jedete zajedno, putujete automobilima i avionima."
  "Jesi li ikada imao romantičnu vezu s njom?" upitao je Byrne.
  Seth se tužno nasmiješi. Kad smo već kod tragedije, pomisli Jessica. "Ne", rekao je. "Ništa slično."
  "Ian Whitestone je vaš poslodavac?"
  "Pravo."
  "Je li ikada postojala romantična veza između gospođice Halliwell i gospodina Whitestonea?"
  Jessica je primijetila i najmanji tik. Brzo je prikriven, ali bio je to signal. Što god Seth Goldman htio reći, nije bilo sasvim istinito.
  "Gospodin Whitestone je sretno oženjen čovjek."
  "To teško da odgovara na pitanje", pomisli Jessica. "Možda smo gotovo tri tisuće milja udaljeni od Hollywooda, gospodine Goldman, ali čuli smo da ljudi iz ovog grada spavaju s nekim tko nije njihov supružnik. Dovraga, to se vjerojatno dogodilo čak i ovdje u amiškoj zemlji jednom ili dvaput."
  Seth se nasmiješio. "Ako su Erin i Ian ikada imali vezu osim profesionalne, nisam znao za to."
  "Shvatit ću to kao da", pomisli Jessica. "Kad si zadnji put vidjela Erin?"
  "Da vidimo. Mislim da je to bilo prije tri ili četiri dana."
  "Na setu?"
  "U hotelu."
  "Koji hotel?"
  Park Hyatt.
  - Je li odsjela u hotelu?
  "Ne", rekao je Seth. "Ian tamo iznajmljuje sobu kad je u gradu."
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki. Jedna od njih bila je da se podsjeti da razgovara s nekim hotelskim osobljem o tome jesu li vidjeli Erin Halliwell i Iana Whitestonea u kompromitirajućem položaju.
  - Sjećaš li se koliko je bilo sati?
  Seth je na trenutak razmislio o tome. "Imali smo priliku snimati u južnoj Philadelphiji tog dana. Napustio sam hotel oko četiri sata. Dakle, vjerojatno je bilo negdje u to vrijeme."
  "Jesi li je vidio s nekim?" upitala je Jessica.
  "Ne."
  - I nisi je vidio od tada?
  "Ne."
  - Je li uzela nekoliko slobodnih dana?
  "Koliko ja razumijem, javila se da je bolesna."
  - Jesi li razgovarao s njom?
  "Ne", rekao je Seth. "Mislim da je poslala poruku gospodinu Whitestoneu."
  Jessica se pitala tko je poslao poruku: Erin Halliwell ili njezin ubojica. Zapisala je da obriše podatke s mobitela gospođice Halliwell.
  "Koja je vaša konkretna pozicija u ovoj tvrtki?" upitao je Byrne.
  "Ja sam osobni asistent gospodina Whitestonea."
  "Što radi osobni asistent?"
  "Pa, moj je posao sve, od održavanja Iana u skladu s rasporedom do pomaganja u kreativnim odlukama, planiranja dana i vožnje do seta i s njega. To može značiti bilo što."
  "Kako netko dobije takav posao?" upitao je Byrne.
  "Nisam siguran što misliš."
  "Mislim, imate li agenta? Prijavljujete li se putem oglasa u industriji?"
  "Gospodin. Whitestone i ja smo se upoznali prije nekoliko godina. Dijelimo strast prema filmu. Pozvao me je da se pridružim njegovom timu i rado sam to učinio. Volim svoj posao, detektive."
  "Poznajete li ženu po imenu Faith Chandler?" upitao je Byrne.
  Bila je to planirana promjena, iznenadna promjena. Očito je iznenadila čovjeka. Brzo se oporavio. "Ne", rekao je Seth. "Ime ne znači ništa."
  "Što je sa Stephanie Chandler?"
  "Ne. Ne mogu reći da je ni ja poznajem."
  Jessica je izvadila omotnicu veličine devet puta dvanaest centimetara, izvadila fotografiju i gurnula je po pultu. Bila je to uvećana fotografija Stephanienog radnog stola, fotografija Stephanie i Faith ispred kazališta Wilma. Ako bude potrebno, sljedeća fotografija bila bi Stephaniena fotografija s mjesta zločina. "To je Stephanie lijevo; njezina majka, Faith, desno", rekla je Jessica. "Pomaže li to?"
  Seth je uzeo fotografiju i proučio je. "Ne", ponovio je. "Žao mi je."
  "Stephanie Chandler je također ubijena", rekla je Jessica. "Faith Chandler se bori za život u bolnici."
  "O, moj Bože." Seth je na trenutak stavio ruku na srce. Jessica nije povjerovala. Sudeći po Byrneovom izrazu lica, ni on nije. Hollywoodski šok.
  "I apsolutno si siguran da nikad nisi sreo nijednog od njih?" upitao je Byrne.
  Seth je ponovno pogledao fotografiju, pretvarajući se da je pažljivije promatra. "Ne. Nikada se nismo sreli."
  "Možete li me ispričati na trenutak?" upitala je Jessica.
  "Naravno", rekao je Seth.
  Jessica je skliznula sa stolca i izvadila mobitel. Napravila je nekoliko koraka od pulta. Nazvala je broj. Trenutak kasnije, zazvonio je Sethov Goldmanov telefon.
  "Moram ovo prihvatiti", rekao je. Izvadio je mobitel i pogledao na broj pozivatelja. I znao je. Polako je podigao pogled i pogledao Jessicu u oči. Jessica je spustila slušalicu.
  "Gospodine Goldman", započeo je Byrne, "možete li objasniti zašto vas je Faith Chandler - žena koju nikada niste upoznali, žena koja je slučajno majka žrtve ubojstva, žrtva ubojstva koja se slučajno našla na setu filma koji vaša tvrtka producira - zvala na mobitel dvadeset puta u posljednjih nekoliko dana?
  Sethu je trebalo trenutak da razmisli o svom odgovoru. "Moraš shvatiti da u filmskoj industriji postoji mnogo ljudi koji će učiniti sve da uđu u filmove."
  "Niste baš tajnik, gospodine Goldman", rekao je Byrne. "Zamišljam da će biti nekoliko slojeva između vas i ulaznih vrata."
  "Da", rekao je Seth. "Ali ima nekih vrlo odlučnih i vrlo pametnih ljudi. Imajte to na umu. Poziv je stigao za statiste za set koji uskoro snimamo. Ogromno, vrlo složeno snimanje na kolodvoru 30th Street. Poziv je bio za 150 statista. Pojavilo se preko 2000 ljudi. Osim toga, imamo desetak telefona dodijeljenih ovom snimanju. Nemam uvijek taj točan broj."
  "I kažete da se ne sjećate da ste ikada razgovarali s tom ženom?" upitao je Byrne.
  "Ne."
  "Trebat će nam popis imena ljudi koji bi mogli imati ovaj određeni telefon."
  "Da, naravno", rekao je Seth. "Ali nadam se da ne misliš da itko povezan s produkcijskom kućom ima ikakve veze s ovim... ovim..."
  "Kada možemo očekivati popis?" upitao je Byrne.
  Sethovi su se čeljusni mišići počeli truditi. Bilo je jasno da je ovaj čovjek navikao davati naredbe, a ne izvršavati ih. "Pokušat ću ti to prenijeti kasnije danas."
  "To bi bilo divno", rekao je Byrne. "A morat ćemo razgovarati i s gospodinom Whitestoneom."
  "Kada?"
  "Danas."
  Seth je reagirao kao da je kardinal, a oni su zatražili improviziranu audijenciju kod Pape. "Bojim se da je to nemoguće."
  Byrne se nagnuo naprijed. Bio je otprilike tridesetak centimetara od Seth Goldmanovog lica. Seth Goldman se počeo vrpoljiti.
  "Neka nas gospodin Whitestone nazove", rekao je Byrne. "Danas."
  
  
  63
  Platno ispred kuće u nizu u kojoj je Julian Matisse ubijen nije dalo ništa. Ništa se puno nije očekivalo. U ovom susjedstvu sjeverne Philadelphije, amnezija, sljepoća i gluhoća bili su norma, posebno kada je trebalo razgovarati s policijom. Sendvičarnica uz kuću zatvorila se u jedanaest, a nitko te večeri nije vidio Matissea, niti je itko vidio čovjeka s navlakom za motornu pilu. Nekretnina je bila ovršena, a da je Matisse tamo živio (a za to nije bilo dokaza), bio bi tamo nastanjen.
  Dva detektiva SIU-a pronašla su motornu pilu pronađenu na mjestu događaja. Kupila ju je u Camdenu, New Jersey, tvrtka za usluge održavanja drveća iz Philadelphije, a ukradena je prijavljena tjedan dana ranije. Bila je to slijepa ulica. Izvezena jakna i dalje nije davala nikakve tragove.
  
  U pet sati, Ian Whitestone nije nazvao. Nije se moglo poreći da je Whitestone bio slavna osoba, a suočavanje sa slavnim osobama u policijskim poslovima bila je delikatna stvar. Ipak, postojali su uvjerljivi razlozi za razgovor s njim. Svaki istražitelj na slučaju želio ga je jednostavno privesti na ispitivanje, ali stvari nisu bile tako jednostavne. Jessica je upravo htjela nazvati Paula DiCarla kako bi zatražila njegov izvještaj kada je Eric Chavez privukao njezinu pozornost, mašući telefonom u zraku.
  - Nazvat ću te, Jess.
  Jessica je podigla slušalicu i pritisnula gumb. "Ubojstvo. Balzano."
  "Detektive, ovdje Jake Martinez."
  Ime joj se izgubilo u nedavnim sjećanjima. Nije ga se mogla odmah sjetiti. "Žao mi je?"
  "Policajac Jacob Martinez. Ja sam partner Marka Underwooda. Upoznali smo se na Finniganovom bdjenju."
  "O, da", rekla je. "Što mogu učiniti za vas, gospodine policajče?"
  "Pa, ne znam što da mislim o ovome, ali mi smo u Point Breezeu. Radili smo na prometu dok su oni rastavljali set za film koji snimaju, i vlasnica trgovine u Dvadeset trećoj ulici nas je uočila. Rekla je da se oko njezine trgovine mota tip koji odgovara opisu tvog osumnjičenika."
  Jessica je mahnula Byrneu. "Prije koliko je to bilo?"
  "Samo nekoliko minuta", rekao je Martinez. "Malo ju je teško shvatiti. Mislim da bi mogla biti Haićanka, Jamajčanka ili nešto slično. Ali imala je skicu osumnjičenika u ruci koja je bila u Inquireru i stalno ju je pokazivala, govoreći da je tip upravo bio u njezinoj trgovini. Mislim da je rekla da ju je njezin unuk možda pomiješao s ovim tipom."
  U jutarnjim novinama objavljena je kompozitna skica Glumca. - Jeste li očistili lokaciju?
  "Da. Ali trenutno nema nikoga u trgovini."
  - Jeste li ga osigurali?
  "Naprijed i straga."
  "Daj mi adresu", rekla je Jessica.
  Martinez je to učinio.
  "Kakva je ovo trgovina?" upitala je Jessica.
  "Bodega", rekao je. "Sendviči, čips, soda. Pomalo otrcano."
  "Zašto misli da nam je ovaj tip osumnjičenik? Zašto bi se motao po vinskom podrumu?"
  "Pitala sam je isto", rekla je Martinez. "Tada je pokazala na stražnji dio trgovine."
  "Što je s ovim?"
  "Imaju odjeljak s videozapisima."
  Jessica je spustila slušalicu i obavijestila ostale detektive. Tog su dana već primili preko pedeset poziva od ljudi koji su tvrdili da su vidjeli Glumca u svojim susjedstvima, dvorištima, parkovima. Zašto bi ovo trebalo biti drugačije?
  "Jer trgovina ima odjel s videokasetama", rekao je Buchanan. "Ti i Kevin to provjerite."
  Jessica je izvadila pištolj iz ladice i pružila kopiju adrese Ericu Chavezu. "Pronađi agenta Cahilla", rekla je. "Zamoli ga da se nađe s nama na ovoj adresi."
  
  DETEKTIVI SU STAJALI ispred oronule trgovine mješovitom robom Cap-Haïtien. Policajci Underwood i Martinez, nakon što su osigurali mjesto događaja, vratili su se svojim dužnostima. Pročelje tržnice bilo je sastavljeno od šperploča obojenih jarko crvenom, plavom i žutom bojom, s jarko narančastim metalnim šipkama na vrhu. Uvijeni, ručno izrađeni natpisi u izlozima prodavali su pržene banane banane, grio, prženu piletinu na kreolski način i haićansko pivo Prestige. Na natpisu je također pisalo "VIDEO AU LOYER".
  Prošlo je otprilike dvadeset minuta otkako je vlasnica trgovine, starija Haićanka po imenu Idelle Barbero, prijavila muškarca u svojoj trgovini. Malo je vjerojatno da je osumnjičenik, ako je uopće bio njihov osumnjičenik, još uvijek bio u tom području. Žena je opisala muškarca onako kako je izgledao na skici: bijelac, srednje građe, s velikim zatamnjenim naočalama, kapom Flyersa i tamnoplavom jaknom. Rekla je da je ušao u trgovinu, prošetao se po policama u sredini, a zatim se uputio prema malom odjelu za videoteke straga. Stajao je tamo minutu, a zatim se uputio prema vratima. Rekla je da je stigao s nečim u rukama, ali je otišao bez toga. Nije ništa kupio. Otvorila je Inquirer na stranici sa skicom.
  Dok je muškarac bio u stražnjem dijelu trgovine, pozvala je iz podruma svog unuka, krupnog devetnaestogodišnjaka po imenu Fabrice. Fabrice je blokirao vrata i upustio se u borbu s nepoznatim počiniteljem. Kad su Jessica i Byrne razgovarali s Fabriceom, izgledao je pomalo potreseno.
  "Je li čovjek išta rekao?" upitao je Byrne.
  "Ne", odgovori Fabrice. "Ništa."
  - Reci nam što se dogodilo.
  Fabrice je rekao da je blokirao vrata u nadi da će njegova baka imati vremena pozvati policiju. Kad ga je muškarac pokušao zaobići, Fabrice ga je uhvatio za ruku, a sekundu kasnije, muškarac ga je okrenuo, pritisnuvši mu desnu ruku iza leđa. Sekundu kasnije, rekao je Fabrice, već je bio na putu prema podu. Dodao je da je na putu dolje udario muškarca lijevom rukom, pogodivši kost.
  "Gdje si ga udario?" upitao je Byrne, pogledavši mladićevu lijevu ruku. Fabriceovi su zglobovi bili lagano natečeni.
  "Ovdje", rekao je Fabrice pokazujući na vrata.
  "Ne. Mislim na njegovom tijelu."
  "Ne znam", rekao je. "Oči su mi bile zatvorene."
  "Što se dogodilo sljedeće?"
  "Sljedeće čega se sjećam je da sam bio licem prema dolje na podu. To me je izbilo iz daha." Fabrice je duboko udahnuo, bilo da dokaže policiji da je dobro ili da dokaže sebi. "Bio je snažan."
  Fabrice je nastavio rekavši da je muškarac potom istrčao iz trgovine. Dok je njegova baka uspjela ispuzati iza pulta na ulicu, muškarac je nestao. Idel je tada vidio policajca Martineza kako regulira promet i ispričao mu o incidentu.
  Jessica je pogledala po trgovini, po stropovima, po kutovima.
  Nije bilo nadzornih kamera.
  
  JESSICA I BYRNE pretraživale su tržnicu. Zrak je bio ispunjen oštrim mirisima čilija i kokosovog mlijeka, a police su bile pune standardnih namirnica iz vinarstva - juha, konzerviranog mesa, grickalica - kao i sredstava za čišćenje i raznih kozmetičkih proizvoda. Bio je tu i veliki izložak svijeća, knjiga snova i druge robe povezane sa Santerijom, afro-karipskom religijom.
  U stražnjem dijelu trgovine nalazila se mala niša s nekoliko žičanih polica s videokasetama. Iznad polica visjelo je nekoliko izblijedjelih filmskih plakata - "Man on the Waterfront" i "The Golden Mistress". Male slike francuskih i karipskih filmskih zvijezda, uglavnom isječci iz časopisa, također su bile zalijepljene na zid požutjelom ljepljivom trakom.
  Jessica i Byrne ušli su u nišu. Bilo je ukupno stotinjak videovrpci. Jessica je pregledala hrptove. Strana izdanja, dječji naslovi, nekoliko velikih izdanja starih šest mjeseci. Uglavnom filmovi na francuskom jeziku.
  Ništa joj nije govorilo. Je li u nekom od tih filmova počinjeno ubojstvo u kadi? Pitala se. Gdje je Terry Cahill? On bi mogao znati. Kad je Jessica to vidjela, već je počela misliti da starica izmišlja stvari i da je njezin unuk pretučen bez razloga. Tamo, na donjoj polici s lijeve strane, ležala je VHS vrpca s dvostrukom gumicom u sredini.
  "Kevin", rekla je. Byrne joj se približio.
  Jessica je navukla lateks rukavicu i, bez razmišljanja, podigla vrpcu. Iako nije bilo razloga vjerovati da je opremljena eksplozivnom napravom, nije se moglo znati kamo vodi ovaj krvavi zločinački pohod. Odmah se prekorila nakon što je podigla vrpcu. Ovaj put je izbjegla metak. Ali nešto je bilo pričvršćeno.
  Ružičasti Nokia mobitel.
  Jessica je pažljivo okrenula kutiju. Mobitel je bio uključen, ali mali LCD zaslon nije pokazivao ništa. Byrne je otvorio veliku vrećicu s dokazima. Jessica je ubacila kutiju s videovrpcom. Njihovi su se pogledi sreli.
  Oboje su savršeno dobro znali čiji je to telefon.
  
  Nekoliko minuta kasnije, stajali su ispred čuvane trgovine, čekajući jedinicu za hitne slučajeve. Pregledali su ulicu. Filmska ekipa još je uvijek skupljala alate i otpad svog zanata: namatanje kabela, spremanje svjetiljki, rastavljanje stolova za održavanje brodova. Jessica je pogledala radnike. Je li gledala Glumca? Može li jedan od ovih muškaraca koji hodaju gore-dolje ulicom biti odgovoran za ove strašne zločine? Ponovno je pogledala Byrnea. Bio je zaključan u pročelju tržnice. Privukla je njegovu pozornost.
  "Zašto ovdje?" upitala je Jessica.
  Byrne je slegnuo ramenima. "Vjerojatno zato što zna da pratimo trgovačke lance i neovisne trgovine", rekao je Byrne. "Ako želi vratiti vrpcu na policu, morat će doći negdje poput ovoga."
  Jessica je razmislila o tome. Možda je to istina. "Trebamo li paziti na knjižnice?"
  Byrne je kimnuo. "Vjerojatno."
  Prije nego što je Jessica mogla odgovoriti, primila je poruku preko dvosmjernog radija. Bila je iskrivljena, nerazumljiva. Izvadila ju je iz pojasa i prilagodila glasnoću. "Ponovi."
  Nekoliko sekundi statičke buke, a zatim: "Prokleti FBI ne poštuje ništa."
  Zvučalo je kao Terry Cahill. Ne, to nije moglo biti to. Je li moguće? Ako je tako, sigurno je krivo čula. Pogledala je Byrnea. "Reci to ponovno?"
  Više statike. Zatim: "Prokleti FBI ne poštuje ništa."
  Jessici se želudac stegnuo. Fraza joj je bila poznata. Bila je to fraza koju je Sonny Corleone izgovorio u Kumu. Taj je film vidjela tisuću puta. Terry Cahill se nije šalio. Ne u ovakvom trenutku.
  Terry Cahill je u nevolji.
  "Gdje si?" upitala je Jessica.
  Tišina.
  "Agente Cahill", rekla je Jessica. "Koliko je dvadeset?"
  Ništa. Mrtva, ledena tišina.
  Tada su čuli pucanj.
  "Ispaljeni su pucnji!" viknula je Jessica u svoj dvosmjerni radio. Byrne i ona su odmah izvukli oružje. Pregledali su ulicu. Ni traga Cahillu. Roveri su imali ograničen domet. Nije mogao biti daleko.
  Nekoliko sekundi kasnije, preko radija je stigao poziv za policajca kojem je potrebna pomoć, i dok su Jessica i Byrne stigli do ugla Dvadeset treće i Mooreove ulice, već su četiri sektorska automobila bila parkirana pod raznim kutovima. Uniformirani policajci u trenutku su iskočili iz svojih automobila. Svi su pogledali Jessicu. Ona je upravljala perimetrom dok su ona i Byrne hodali niz uličicu iza trgovina s izvučenim pištoljima. Cahillov dvosmjerni radio više nije bio dostupan.
  Kad je stigao ovamo? pitala se Jessica. Zašto se nije prijavio kod nas?
  Polako su se kretali niz uličicu. S obje strane prolaza bili su prozori, vrata, udubljenja i niše. Glumac je mogao biti u bilo kojoj od njih. Odjednom se prozor naglo otvorio. Dvojica hispanskih dječaka, šest ili sedam godina, vjerojatno privučeni zvukom sirena, provirila su glave. Ugledali su pištolj, a njihovi su se izrazi lica promijenili od iznenađenja do straha i uzbuđenja.
  "Molim vas, vratite se unutra", rekao je Byrne. Odmah su zatvorili prozor i navukli zavjese.
  Jessica i Byrne su nastavili niz uličicu, svaki zvuk privlačio im je pažnju. Jessica je slobodnom rukom dodirnula gumb za jačinu zvuka rovera. Gore. Dolje. Nadogradnja. Ništa.
  Skrenuli su za ugao i našli se u kratkoj uličici koja je vodila do avenije Point Breeze. I ugledali su je. Terry Cahill sjedio je na tlu, leđima naslonjen na zid od opeke. Držao se za desno rame. Bio je upucan. Pod prstima je imao krv, grimizna krv curila je niz rukav njegove bijele košulje. Jessica je pojurila naprijed. Byrne ih je locirao, motrio je mjesto događaja, skenirao prozore i krovove iznad. Opasnost nije nužno bila prošla. Nekoliko sekundi kasnije stigla su četiri uniformirana policajca, uključujući Underwooda i Martineza. Byrne ih je usmjeravao.
  "Pričaj sa mnom, Terry", rekla je Jessica.
  "Dobro sam", rekao je kroz stisnute zube. "To je površinska rana." Mala količina svježe krvi prsnula mu je po prstima. Desna strana Cahillova lica počela je oticati.
  "Jesi li mu vidio lice?" upitao je Byrne.
  Cahill je odmahnuo glavom. Očito je osjećao veliku bol.
  Jessica je prenijela informaciju na svoj dvosmjerni telefon da je osumnjičenik još uvijek na slobodi. Čula je barem još četiri ili pet sirena kako se približavaju. Poslali ste policajca kojemu je bila potrebna pomoć da nazove ovaj odjel i svi, uključujući i njegovu majku, su se pojavili.
  Ali čak i nakon što je dvadeset policajaca pretražilo područje, nakon otprilike pet minuta postalo je jasno da im je osumnjičenik pobjegao. Opet.
  Glumac je bio u vjetru.
  
  Dok su se Jessica i Byrne vratili u uličicu iza tržnice, Ike Buchanan i pola tuceta detektiva već su bili na mjestu događaja. Bolničari su pružali pomoć Terryju Cahillu. Jedan od bolničara hitne pomoći uhvatio je Jessicin pogled i kimnuo. Cahill će biti dobro.
  "Vrijeme je da igram na PGA Touru", rekao je Cahill dok su ga podizali na nosila. "Želite li sada moju izjavu?"
  "Dobit ćemo to u bolnici", rekla je Jessica. "Ne brini se zbog toga."
  Cahill je kimnuo i trznuo se od boli dok su podizali nosila. Pogledao je Jessicu i Byrnea. "Učinite mi uslugu, ljudi?"
  "Reci što hoćeš, Terry", rekla je Jessica.
  "Riješi se tog gada", rekao je. "Žestoko."
  
  DETEKTIVI su se okupili oko mjesta zločina gdje je Cahill upucan. Iako nitko to nije rekao, svi su se osjećali kao novi regruti, skupina novaka tek izašlih iz akademije. Jedinica za forenziku postavila je žutu traku oko perimetra i, kao i uvijek, okupljala se gomila. Četiri policajca SBU-a počela su pretražovati područje. Jessica i Byrne stajali su uza zid, izgubljeni u mislima.
  Da, Terry Cahill bio je savezni agent i često je postojalo žestoko rivalstvo među agencijama, ali on je ipak bio policajac koji je vodio slučaj u Philadelphiji. Ozbiljna lica i čelični pogledi svih uključenih govorili su o ogorčenju. U Philadelphiji se ne puca u policajca.
  Nekoliko minuta kasnije, Jocelyn Post, veteranka CSU-a, podigla je kliješta, smiješeći se od uha do uha. Između vrhova zaglavio se istrošeni metak.
  "O da", rekla je. "Dođi vidjeti Mamu Jay."
  Iako su pronašli metak koji je pogodio Terryja Cahilla u rame, nije uvijek bilo lako odrediti kalibar i vrstu metka kada je ispaljen, posebno ako je olovni metak udario u zid od opeke, što se u ovom slučaju dogodilo.
  Ipak, to su bile vrlo dobre vijesti. Svaki put kad bi se otkrio fizički dokaz - nešto što se moglo testirati, analizirati, fotografirati, otresti prašinu, pratiti - to je bio korak naprijed.
  "Uhvatili smo metak", rekla je Jessica, znajući da je to tek prvi korak u istrazi, ali ipak sretna što je preuzela vodstvo. "To je početak."
  "Mislim da možemo bolje", rekao je Byrne.
  "Što misliš?"
  "Izgled."
  Byrne je čučnuo i podigao metalno rebro sa slomljenog kišobrana koji je ležao u hrpi smeća. Podigao je rub plastične vreće za smeće. Tamo, pokraj kontejnera, bio je djelomično skriven pištolj malog kalibra. Izudarani, jeftini, crni pištolj kalibra .25. Izgledao je kao isti pištolj koji su vidjeli u spotu Fatal Attraction.
  Ovo nije bio dječji korak.
  Imali su Glumčev pištolj.
  
  
  64
  VIDEO VREĆICA PRONAĐENA U CAP-HAITIENU francuski je film objavljen 1955. godine. Naslov mu je bio "Vragovi". U njemu Simone Signoret i Véra Clouzot, koje glume suprugu i bivšu ljubavnicu potpuno pokvarenog čovjeka kojeg glumi Paul Meurisse, ubijaju Meurissea utapajući ga u kadi. Kao i u drugim remek-djelima glumca, ovaj je film rekreirao izvorno ubojstvo.
  U ovoj verziji "Vragova", jedva vidljiv muškarac u tamnoj satenskoj jakni s izvezenim zmajem na leđima gura čovjeka pod vodu u prljavoj kupaonici. I opet, u kupaonici.
  Žrtva broj četiri.
  
  Bio je jasan otisak: Phoenix Arms Raven .25 ACP, popularna stara ulična sačmarica. Raven kalibra .25 možete kupiti bilo gdje u gradu za manje od sto dolara. Da je strijelac bio u sustavu, uskoro bi imali protivnika.
  Na mjestu pucnjave na Erin Halliwell nisu pronađeni meci, pa nisu mogli sa sigurnošću znati je li to pištolj kojim je ubijena, iako je ured medicinskog vještaka navodno zaključio da je njezina jedina rana u skladu s oružjem malog kalibra.
  Odjel za vatreno oružje već je utvrdio da je za pucanje na Terryja Cahilla korišten pištolj Raven kalibra .25.
  Kao što su i sumnjali, mobitel pričvršćen na videovrpcu pripadao je Stephanie Chandler. Iako je SIM kartica još uvijek bila aktivna, sve ostalo je bilo izbrisano. Nije bilo unosa u kalendaru, popisa adresara, tekstualnih poruka ili e-pošte, niti zapisa poziva. Nije bilo otisaka prstiju.
  
  Cahill je dao iskaz dok je bio liječen u Jeffersonu. Rana je bila karpalni tunel, a očekivalo se da će biti pušten za nekoliko sati. Pola tuceta FBI agenata okupilo se na hitnoj pomoći, podržavajući Jessicu Balzano i Kevina Byrnea, koji su stigli. Nitko nije mogao spriječiti ono što se dogodilo Cahillu, ali bliski timovi nikada nisu na to tako gledali. Prema tužbi, FBI je upropastio incident, a jedan od njih sada je u bolnici.
  U svojoj izjavi, Cahill je rekao da je bio u južnoj Philadelphiji kada ga je Eric Chavez nazvao. Zatim je slušao radio i čuo da se osumnjičenik možda nalazi u području 23. ulice i McClellana. Počeo je pretraživati uličice iza izloga kada mu je napadač prišao s leđa, prislonio mu pištolj na potiljak i prisilio ga da recitira stihove iz "Kuma" preko dvosmjerne radio veze. Kada je osumnjičenik posegnuo za Cahillovim pištoljem, Cahill je znao da je vrijeme za djelovanje. Borili su se, a napadač ga je dvaput udario - jednom u donji dio leđa i jednom u desnu stranu lica - nakon čega je osumnjičenik pucao. Osumnjičenik je zatim pobjegao u uličicu, ostavljajući pištolj.
  Kratka pretraga područja u blizini mjesta pucnjave nije dala mnogo rezultata. Nitko nije ništa vidio ni čuo. Ali sada je policija imala vatreno oružje, što je otvorilo mnoštvo istražnih mogućnosti. Oružje, kao i ljudi, imalo je svoju povijest.
  
  Kad je film "Vragovi" bio spreman za projekciju, deset detektiva okupilo se u AV studiju. Francuski film trajao je 122 minute. U trenutku kada Simone Signoret i Véra Clouzot utapaju Paula Meurissea, dolazi do montaže nakon prekida. Kad se film prebacuje na novu snimku, nova scena prikazuje prljavu kupaonicu: prljavi strop, ljuštenje žbuke, prljave krpe na podu, hrpa časopisa pored prljavog WC-a. Rasvjetno tijelo s golom žaruljom pored umivaonika emitira slabo, bolesno svjetlo. Velika figura na desnoj strani ekrana drži žrtvu koja se bori pod vodom očito snažnim rukama.
  Slika s kamere je nepomična, što znači da je vjerojatno bila na tronošcu ili postavljena na nešto. Do danas nema dokaza o drugom osumnjičeniku.
  Kad žrtva prestane s otporom, njegovo tijelo ispliva na površinu mutne vode. Kamera se zatim podiže i zumira za krupni plan. Upravo je tamo Mateo Fuentes zamrznuo sliku.
  "Isuse Kriste", rekao je Byrne.
  Svi su se pogledi okrenuli prema njemu. "Što, poznaješ ga?" upitala je Jessica.
  "Da", rekao je Byrne. "Poznajem ga."
  
  Darrylov stan iznad X-bara bio je prljav i ružan kao i sam čovjek. Svi prozori bili su prebojani, a vruće sunce koje se odbijalo od stakla davalo je skučenom prostoru zagušljiv miris pseće kućice.
  Bio je tu stari kauč boje avokada prekriven prljavim prekrivačem i nekoliko prljavih fotelja. Pod, stolovi i police bili su zatrpani vodom natopljenim časopisima i novinama. U sudoperu se nalazila mjesečna zaliha prljavog posuđa i najmanje pet vrsta insekata strvinara.
  Na jednoj od polica za knjige iznad televizora nalazila su se tri zapečaćena DVD primjerka knjige Philadelphia Skins.
  Darryl Porter ležao je u kadi, potpuno odjeven i mrtav. Prljava voda u kadi naborala je Porterovu kožu i obojila je u cementno sivu boju. Crijeva su mu procurila u vodu, a smrad u maloj kupaonici bio je nepodnošljiv. Nekoliko štakora već je počelo tražiti tijelo napuhano plinom.
  Glumac je sada oduzeo četiri života, ili barem četiri za koja su znali. Postajao je sve smjeliji. Bila je to klasična eskalacija i nitko nije mogao predvidjeti što će se sljedeće dogoditi.
  Dok se forenzičari pripremali za pregled još jednog mjesta zločina, Jessica i Byrne stajali su ispred X Bara. Obje su izgledale šokirano. Bio je to trenutak kada su užasi brzo i bijesno letjeli, a riječi je bilo teško pronaći. "Psiho", "Fatalna privlačnost", "Scarface", "Vragovi" - što će se, dovraga, sljedeće dogoditi?
  Jessicin je mobitel zazvonio, donoseći sa sobom odgovor.
  "Ovdje detektiv Balzano."
  Poziv je došao od narednika Natea Ricea, voditelja Odjela za vatreno oružje. Imao je dvije vijesti za radnu skupinu. Prvo, pištolj pronađen na mjestu događaja iza haićanske tržnice vjerojatno je iste marke i modela kao pištolj u videu Fatalne privlačnosti. Drugu vijest bilo je puno teže probaviti. Narednik Rice upravo je razgovarao s laboratorijem za otiske prstiju. Imali su podudaranje. Dao je Jessici ime.
  "Što?" upitala je Jessica. Znala je da je dobro čula Rice, ali njezin mozak nije bio spreman obraditi informaciju.
  "Rekao sam isto", odgovorio je Rice. "Ali ovo je meč od deset bodova."
  Podudaranje od deset bodova, kako je policija voljela reći, sastojalo se od imena, adrese, broja socijalnog osiguranja i školske fotografije. Ako ste dobili podudaranje od deset bodova, imali ste čovjeka.
  "I?" upitala je Jessica.
  "I nema sumnje u to. Otisak prsta na pištolju pripada Julianu Matisseu."
  
  
  65
  KADA SE FIGHT CHANDLER pojavio u hotelu, znao je da je to početak kraja.
  Faith ga je nazvala. Nazvao je da mu kaže novosti. Nazvao je i tražio još novca. Sada je bilo samo pitanje vremena kada će policija sve otkriti i riješiti misterij.
  Stajao je gol, pregledavajući se u ogledalu. Njegova majka ga je pogledala, njezine tužne, vlažne oči procjenjivale su čovjeka u kojeg se pretvorio. Pažljivo je češljao kosu prekrasnom četkom koju mu je Ian kupio u Fortnum & Masonu, ekskluzivnoj britanskoj robnoj kući.
  Nemoj me tjerati da ti dam četku.
  Čuo je buku ispred vrata svoje hotelske sobe. Zvučao je kao čovjek koji je svaki dan u ovo vrijeme dolazio napuniti minibar. Seth je pogledao dvanaest praznih boca razbacanih po malom stolu kraj prozora. Jedva je bio pijan. Ostale su mu dvije boce. Mogao bi mu trebati još.
  Izvukao je kasetu iz kutije i ona je pala na pod pred njegove noge. Dvanaest praznih kaseta već je stajalo pokraj kreveta, njihove plastične kutije naslagane jedna na drugu poput kristalnih kockica.
  Pogledao je pored televizora. Ostalo je još samo nekoliko ljudi. Uništit će ih sve, a onda, možda, i sebe.
  Netko je pokucao na njegova vrata. Seth je zatvorio oči. "Da?"
  "Mini-bar, gospodine?"
  "Da", rekao je Seth. Osjetio je olakšanje. Ali znao je da je to samo privremeno. Pročistio je grlo. Je li plakao? "Čekaj."
  Obukao je ogrtač i otključao vrata. Ušao je u kupaonicu. Zaista nije htio nikoga vidjeti. Čuo je mladića kako ulazi i stavlja boce i grickalice u minibar.
  "Uživate li u boravku u Philadelphiji, gospodine?" doviknuo je mladić iz druge sobe.
  Seth se gotovo nasmijao. Razmišljao je o proteklom tjednu, kako se sve raspalo. "Jako", slagao je Seth.
  "Nadamo se da ćete se vratiti."
  Seth je duboko udahnuo i pribrao se. "Uzmi dva dolara iz ladice", viknuo je. Zasad je glasan glas prikrivao emocije.
  "Hvala vam, gospodine", rekao je mladić.
  Nekoliko trenutaka kasnije, Seth je čuo kako se vrata zatvaraju.
  Seth je sjedio na rubu kade cijelu minutu, s glavom u rukama. Što se pretvorio? Znao je odgovor, ali jednostavno nije mogao priznati, čak ni samom sebi. Razmišljao je o trenutku kada je Ian Whitestone ušao u autokuću prije toliko vremena i kako su tako dobro razgovarali do kasno u noć. O filmu. O umjetnosti. O ženama. O stvarima toliko osobnim da Seth nikada nije ni s kim podijelio svoje misli.
  Bio je zadužen za kadu. Nakon otprilike pet minuta, krenuo je prema vodi. Otvorio je jednu od dvije preostale boce burbona, ulio je u čašu vode i popio je u jednom gutljaju. Izvukao se iz ogrtača i ušao u vruću vodu. Razmišljao je o Rimljaninovoj smrti, ali je brzo odbacio tu mogućnost. Frankie Pentangeli u Kumu 2. dio. Nije imao hrabrosti za to, ako je hrabrost ono što je bilo potrebno.
  Zatvorio je oči, samo na minutu. Samo na minutu, a onda bi nazvao policiju i počeo pričati.
  Kada je počelo? Želio je ispitati svoj život u smislu velikih tema, ali znao je jednostavan odgovor. Počelo je s djevojkom. Nikada prije nije uzimala heroin. Bila je uplašena, ali ga je željela. Tako dragovoljno. Kao i svi oni. Sjećao se njezinih očiju, njezinih hladnih, mrtvih očiju. Sjećao se kako ju je ukrcao u auto. Zastrašujuća vožnja do sjeverne Philadelphije. Prljava benzinska postaja. Krivnja. Je li ikada prespavao cijelu noć od te strašne večeri?
  Seth je znao da će uskoro ponovno netko pokucati na vrata. Policija je htjela ozbiljno razgovarati s njim. Ali ne sada. Samo nekoliko minuta.
  Malo.
  Tada je slabo čuo... jauk? Da. Zvučalo je kao jedna od onih pornografskih snimki. Je li to bilo u susjednoj hotelskoj sobi? Ne. Trebalo je neko vrijeme, ali Seth je ubrzo shvatio da zvuk dolazi iz njegove hotelske sobe. S njegovog televizora.
  Sjeo je u kadi, srce mu je lupalo. Voda je bila topla, ne vruća. Već ga je neko vrijeme bilo odsutno.
  Netko je bio u hotelskoj sobi.
  Seth je istegnuo vrat, pokušavajući proviriti kroz vrata kupaonice. Bila su malo otvorena, ali kut je bio takav da nije mogao vidjeti dalje od nekoliko metara u sobu. Podigao je pogled. Na vratima kupaonice bila je brava. Može li tiho izaći iz kade, zalupiti vratima i zaključati ih? Možda. Ali što onda? Što će onda učiniti? Nije imao mobitel u kupaonici.
  Tada je, odmah ispred vrata kupaonice, samo nekoliko centimetara od sebe, začuo glas.
  Seth je pomislio na stih T.S. Eliota iz "Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka".
  Dok nas ljudski glasovi ne probude...
  "Nov sam u ovom gradu", rekao je glas iza vrata. "Nisam vidio prijateljsko lice tjednima."
  I mi se davimo.
  OceanofPDF.com
  66
  Jessica i Byrne su se odvezli do ureda tvrtke Alhambra LLC. Nazvali su glavni broj i Seth Goldmanov mobitel. Oboje su ponudili govornu poštu. Nazvali su sobu Iana Whitestonea u Park Hyattu. Rečeno im je da gospodin Whitestone nije kod kuće i da ga se ne može dobiti.
  Parkirali su preko puta male, neupadljive zgrade u Ulici Race. Neko su vrijeme sjedili u tišini.
  "Kako je, dovraga, Matisseov otisak prsta završio na pištolju?" upitala je Jessica. Pištolj je prijavljen kao ukraden prije šest godina. U tom je vremenu mogao proći kroz stotine ruku.
  "Glumac ga je sigurno uzeo kad je ubio Matissea", rekao je Byrne.
  Jessica je imala mnogo pitanja o toj noći, o Byrneovim postupcima u tom podrumu. Nije znala kako pitati. Kao i kod mnogih stvari u njezinu životu, jednostavno je krenula dalje. "Dakle, kada si bila u tom podrumu s Matisseom, jesi li ga pretražila? Jesi li pretražila kuću?"
  "Da, pretražio sam ga", rekao je Byrne. "Ali nisam ispraznio cijelu kuću. Matisse je mogao sakriti taj kalibar .25 bilo gdje."
  Jessica je razmislila o tome. "Mislim da je on to drugačije riješio. Nemam pojma zašto, ali imam osjećaj u trbuhu."
  Samo je kimnuo. Bio je čovjek koji je slijedio svoj instinkt. Obojica su ponovno zašutjeli. To nije bilo neuobičajeno u situacijama nadzora.
  Napokon je Jessica upitala: "Kako je Victoria?"
  Byrne je slegnuo ramenima. "Još uvijek kritično."
  Jessica nije znala što bi rekla. Sumnjala je da između Byrnea i Victorije postoji nešto više od prijateljstva, ali čak i ako je bila samo prijateljica, ono što joj se dogodilo bilo je užasno. I bilo je jasno da se Kevin Byrne za sve krivi. "Jako mi je žao, Kevin."
  Byrne je pogledao kroz bočni prozor, preplavljen emocijama.
  Jessica ga je proučavala. Sjetila se kako je izgledao u bolnici prije nekoliko mjeseci. Fizički je sada izgledao puno bolje, gotovo jednako u formi i snažan kao i onog dana kada ga je upoznala. Ali znala je da je ono što čovjeka poput Kevina Byrnea čini jakim bilo iznutra, a ona nije mogla probiti tu ljušturu. Ne još.
  "Što je s Colleen?" upitala je Jessica, nadajući se da razgovor neće zvučati tako trivijalno kao što se činilo. "Kako je ona?"
  "Visoka. Neovisna. Postanite joj majka. Inače gotovo neprozirna."
  Okrenuo se, pogledao je i nasmiješio se. Jessica je bila sretna zbog toga. Upoznala ga je tek kad je upucan, ali u tom kratkom vremenu naučila je da voli svoju kćer više od svega na svijetu. Nadala se da se ne distancira od Colleen.
  Jessica je započela vezu s Colleen i Donnom Byrne nakon što je Byrne napadnut. Viđale su se u bolnici svaki dan više od mjesec dana i zbližile su se kroz tragediju. Namjeravala ih je kontaktirati, ali život se, kao i uvijek, umiješao. Tijekom tog vremena, Jessica je čak naučila malo znakovnog jezika. Obećala je da će obnoviti vezu.
  "Je li Porter bio još jedan član Philadelphia Skinsa?" upitala je Jessica. Provjerili su popis poznatih suradnika Juliana Matissea. Matisse i Darryl Porter poznavali su se najmanje deset godina. Postojala je veza.
  "Naravno da je moguće", rekao je Byrne. "Zašto bi inače Porter imao tri kopije filma?"
  Porter je u to vrijeme bio na stolu medicinskog istražitelja. Usporedili su sve karakteristične značajke tijela s maskiranim glumcem u filmu. Roberta Stonekingina recenzija filma pokazala se neuvjerljivom, unatoč njezinom svjedočenju.
  "Kako su Stephanie Chandler i Erin Halliwell kompatibilne?" upitala je Jessica. Još nisu uspjele uspostaviti snažnu vezu među ženama.
  "Pitanje od milijun dolara."
  Odjednom je sjena zamračila Jessicin prozor. Bila je to policajka u uniformi. Žena, dvadeset godina, energična. Možda malo previše nestrpljiva. Jessica je gotovo iskočila iz kože. Spustila je prozor.
  "Detektive Balzano?" upitao je policajac, izgledajući pomalo posramljeno što je prestrašio detektiva do smrti.
  "Da."
  "Ovo je za tebe." Bila je to manilska omotnica dimenzija devet puta dvanaest inča.
  "Hvala."
  Mladi policajac gotovo je pobjegao. Jessica je ponovno podigla prozor. Nakon nekoliko sekundi stajanja, sav hladan zrak je izašao iz klima uređaja. U gradu je bila sauna.
  "Jesi li nervozan u starosti?" upitao je Byrne, pokušavajući istovremeno srknuti kavu i osmjehnuti se.
  - Još uvijek mlađi od tebe, tata.
  Jessica je otvorila omotnicu. Bio je to crtež muškarca viđenog s Faith Chandler, ljubaznošću Atkinsa Pacea. Pace je bio u pravu. Njegova moć zapažanja i pamćenja bili su zapanjujući. Pokazala je skicu Byrneu.
  "Kučkin sine", rekao je Byrne. Upalio je plavo svjetlo na Taurusovoj instrumentnoj ploči.
  Čovjek na skici bio je Seth Goldman.
  
  Šef hotelskog osiguranja pustio ih je u sobu. Pozvonili su na vrata iz hodnika i tri puta pokucali. Iz hodnika su se čuli nepogrešivi zvukovi filma za odrasle, koji su dopirali iz sobe.
  Kad su se vrata otvorila, Byrne i Jessica su izvukli oružje. Zaštitar, šezdesetogodišnji bivši policajac, izgledao je nestrpljivo, nestrpljivo i spremno da se umiješa, ali znao je da je njegov posao obavljen. Povukao se.
  Byrne je ušao prvi. Zvuk pornografske snimke bio je glasniji. Dolazio je s hotelskog televizora. Najbliža soba bila je prazna. Byrne je provjerio krevete i ispod njih; Jessica, ormar. Oboje su bili čisti. Otvorili su vrata kupaonice. Sakrili su pištolje.
  "O, sranje", rekao je Byrne.
  Seth Goldman plutao je u crvenoj kadi. Ispostavilo se da je dva puta upucan u prsa. Perje razasuto po sobi poput otpalog snijega ukazivalo je na to da je strijelac upotrijebio jedan od hotelskih jastuka kako bi prigušio eksploziju. Voda je bila hladna, ali ne i ledena.
  Byrne je sreo Jessicin pogled. Bile su istog mišljenja. Ovo se eskaliralo tako brzo i nasilno da je prijetilo nadjačati njihovu sposobnost provođenja istraga. To je značilo da će FBI vjerojatno preuzeti stvar, angažirajući svoju ogromnu radnu snagu i forenzičke sposobnosti.
  Jessica je počela sortirati Sethove Goldmanove toaletne potrepštine i ostale osobne stvari u kupaonici. Byrne je radio u ormarićima i ladicama komode. U stražnjem dijelu jedne ladice ležala je kutija 8-milimetarskih videovrpci. Byrne je pozvao Jessicu do televizora, ubacio jednu od vrpci u spojenu kameru i pritisnuo "Reproduciraj".
  Bila je to domaća sadomazohistička pornografska snimka.
  Slika je prikazivala mračnu sobu s bračnim madracem na podu. Oštro svjetlo padalo je odozgo. Nekoliko sekundi kasnije, mlada žena ušla je u kadar i sjela na krevet. Imala je oko dvadeset pet godina, tamnu kosu, vitku i običnu. Nosila je mušku majicu s V-izrezom, ništa drugo.
  Žena je zapalila cigaretu. Nekoliko sekundi kasnije, muškarac je ušao u kadar. Muškarac je bio gol osim kožne maske. Nosio je mali bič. Bio je bijelac, prilično u formi i izgledao je kao da ima trideset ili četrdeset godina. Počeo je bičevati ženu po krevetu. U početku nije bilo teško.
  Byrne je pogledao Jessicu. Obje su mnogo toga vidjele tijekom svog rada u policiji. Nikada nije bilo iznenađenje kada bi se susrele s ružnoćom onoga što jedna osoba može učiniti drugoj, ali to saznanje nikada nije olakšavalo stvari.
  Jessica je izašla iz sobe, umor joj je bio vidljivo ukorijenjen, gađenje joj je bilo poput jarkocrvenog žara u prsima, a bijes poput sve veće oluje.
  
  
  67
  Nedostajala mu je. U ovom poslu ne biraš uvijek partnere, ali od trenutka kad ju je upoznao, znao je da je ona prava. Za ženu poput Jessice Balzano, nebo je bilo granica, i iako je bio samo deset ili dvanaest godina stariji od nje, osjećao se staro u njezinom društvu. Ona je bila budućnost ekipe, on prošlost.
  Byrne je sjedio za jednom od plastičnih kabina u kantini Roundhouse, ispijajući ledenu kavu i razmišljajući o povratku. Kakav je to osjećaj. Što to znači. Promatrao je mlade detektive kako jure po sobi, oči su im bile tako sjajne i bistre, cipele uglačane, odijela ispeglana. Zavidio im je na energiji. Je li ikada ovako izgledao? Je li prošao ovom sobom prije dvadeset godina, s prsima punim samopouzdanja, pod nadzorom nekog korumpiranog policajca?
  Upravo je deseti put tog dana nazvao bolnicu. Victoria je navedena u teškom, ali stabilnom stanju. Nema promjena. Nazvat će ponovno za sat vremena.
  Vidio je fotografije mjesta zločina Juliana Matissea. Iako tamo nije ostalo ništa ljudsko, Byrne je zurio u vlažnu krpu kao da gleda razbijeni talisman zla. Svijet je bio čišći bez njega. Nije osjećao ništa.
  Nikada nije odgovorilo na pitanje je li Jimmy Purifey podmetnuo dokaze u slučaju Gracie Devlin.
  Nick Palladino ušao je u sobu, izgledajući umorno kao i Byrne. "Je li Jess otišla kući?"
  "Da", rekao je Byrne. "Opalila je oba kraja."
  Palladino je kimnuo. "Jeste li čuli za Phila Kesslera?" upitao je.
  "Što je s njim?"
  "Umro je."
  Byrne nije bio ni šokiran ni iznenađen. Kessler je izgledao bolesno posljednji put kad ga je vidio, čovjek koji je zapečatio svoju sudbinu, čovjek naizgled lišen volje i upornosti za borbu.
  Pogriješili smo prema ovoj djevojci.
  Da Kessler nije mislio na Gracie Devlin, mogla je biti samo jedna osoba. Byrne se s mukom podigao na noge, popio kavu i krenuo prema arhivi. Odgovor, ako postoji, bio bi tamo.
  
  Koliko god se trudio, nije se mogao sjetiti imena djevojke. Očito nije mogao pitati Kesslera. Ili Jimmyja. Pokušao je odrediti točan datum. Ništa se nije vratilo. Bilo je toliko slučajeva, toliko imena. Svaki put kad bi se činilo da se približava cilju, tijekom nekoliko mjeseci, nešto bi mu palo na pamet što bi mu promijenilo mišljenje. Sastavio je kratki popis bilješki o slučaju, onako kako ih se sjećao, a zatim ga je predao službeniku za evidenciju. Narednik Bobby Powell, čovjek poput njega samog i daleko bolje informatički potkovan, rekao je Byrneu da će doći do dna slučaja i što prije mu dostaviti dosje.
  
  Byrne je složio fotokopije glumčevog dosjea nasred poda dnevne sobe. Pored njega je stavio paket od šest Yuenglinga. Skinuo je kravatu i cipele. U hladnjaku je pronašao hladnu kinesku hranu za van. Stari klima-uređaj jedva je hladio sobu, unatoč bučnom zvuku. Uključio je televizor.
  Otvorio je pivo i uzeo kontrolnu ploču. Bila je gotovo ponoć. Još nije dobio nikakvu vijest iz Odjela za evidenciju.
  Dok je biciklirao kroz kabelske kanale, slike su se zamutile. Jay Leno, Edward G. Robinson, Don Knotts, Bart Simpson, svaki s licem...
  
  
  68
  - zamućenje, poveznica na sljedeće. Drama, komedija, mjuzikl, farsa. Odlučio sam se za stari film noir, možda iz 1940-ih. Nije jedan od najpopularnijih noir filmova, ali izgleda prilično dobro napravljen. U ovoj sceni, femme fatale pokušava izvući nešto iz teškaškog mantila dok on razgovara na govornicu.
  Oči, ruke, usne, prsti.
  Zašto ljudi gledaju filmove? Što vide? Vide li tko žele biti? Ili vide tko se boje postati? Sjede u mraku pored potpunih stranaca i dva sata su zlikovci, žrtve, heroji i napušteni. Zatim ustanu, zakorače na svjetlo i žive svoje živote u očaju.
  Moram se odmoriti, ali ne mogu spavati. Sutra je jako važan dan. Ponovno gledam u ekran, mijenjam kanal. Sad ljubavna priča. Crno-bijele emocije mi preplavljuju srce kad...
  
  
  69
  - J. ESSICA je prebacivala kanale. Teško joj je bilo ostati budna. Prije spavanja htjela je još jednom pregledati kronologiju slučaja, ali sve joj je bilo mutno.
  Pogledala je na sat. Ponoć.
  Ugasila je televizor i sjela za stol za blagovanje. Pred sobom je položila dokaze. S desne strane ležala je hrpa od tri knjige o kriminalističkim filmovima koje je dobila od Nigela Butlera. Uzela je jednu. U njoj se nakratko spominjao Ian Whitestone. Saznala je da mu je idol španjolski redatelj Luis Buñuel.
  Kao i kod svakog ubojstva, postojao je prisluškivač. Žica, povezana sa svakim aspektom zločina, prolazila je kroz svaku osobu. Poput staromodnih božićnih lampica, žica se ne bi upalila dok sve žarulje nisu bile na svom mjestu.
  Zapisala je imena u bilježnicu.
  Faith Chandler. Stephanie Chandler. Erin Halliwell. Julian Matisse. Ian Whitestone. Seth Goldman. Darryl Porter.
  Koja je to žica prolazila kroz sve te ljude?
  Pogledala je dosjee Juliana Matissea. Kako se njegov otisak prsta našao na pištolju? Godinu dana ranije, kuća Edwine Matisse je bila provaljena. Možda je to bilo sve. Možda je tada njihov izvršitelj došao do Matisseovog pištolja i plave jakne. Matisse je bio u zatvoru i vjerojatno je te predmete čuvao u kući svoje majke. Jessica je nazvala i faksirala policijski izvještaj. Kad ga je pročitala, ništa neobično joj nije palo na pamet. Znala je uniformirane policajce koji su odgovorili na prvi poziv. Znala je detektive koji su istraživali slučaj. Edwina Matisse izvijestila je da je jedino ukradeno par svijećnjaka.
  Jessica je pogledala na sat. Još je uvijek bilo razumno vrijeme. Nazvala je jednog od detektiva na slučaju, dugogodišnjeg veterana po imenu Dennis Lassar. Brzo su završili s ljubaznošću, iz poštovanja prema satu. Jessica je pogodila u sridu.
  "Sjećaš se provale u kuću u nizu u Devetnaestoj ulici? Žena po imenu Edwina Matisse?"
  "Kada je to bilo?"
  Jessica mu je rekla datum.
  "Da, da. Starija žena. Nešto ludo. Imao je odraslog sina koji je služio kaznu."
  "Njezino je."
  Lassar je detaljno opisao stvar, onako kako se sjećao.
  "Dakle, žena je prijavila da je jedino ukradeno bilo par svijećnjaka? To je taj zvuk, zar ne?" upitala je Jessica.
  "Ako ti tako kažeš. Bilo je puno idiota ispod mosta od tada."
  "Razumijem te", rekla je Jessica. "Sjećaš li se je li ovo mjesto doista bilo pretreseno? Mislim, puno više problema nego što bi očekivala od par svijećnjaka?"
  "Sad kad to spominješ, istina je. Soba mog sina je bila uništena", rekao je Lassar. "Ali hej, ako žrtva kaže da ništa ne nedostaje, onda ništa ne nedostaje. Sjećam se da sam žurio da izađem odande. Mirisalo je na pileću juhu i mačji urin."
  "U redu", rekla je Jessica. "Sjećaš li se još nečega o ovom slučaju?"
  "Čini mi se da se sjećam da je bilo još nešto u vezi s mojim sinom."
  "Što je s njim?"
  "Mislim da ga je FBI držao pod nadzorom prije nego što je ustao."
  FBI je pratio nitkove poput Matissea? - Sjećaš li se o čemu se radilo?
  "Mislim da je to bila neka vrsta kršenja Mannovog zakona. Međudržavni prijevoz maloljetnih djevojčica. Ali nemojte me citirati za to."
  - Je li se agent pojavio na mjestu zločina?
  "Da", rekao je Lassar. "Smiješno je kako ti se to sranje vraća, mladiću."
  - Sjećate li se imena agenta?
  "Sada je taj dio zauvijek izgubljen za Wild Turkeyja. Žao mi je."
  "Nema problema. Hvala vam."
  Spustila je slušalicu, razmišljajući o tome da nazove Terryja Cahilla. Otpušten je iz bolnice i vratio se za svoj stol. Ipak, vjerojatno je bilo prekasno da zborski dječak poput Terryja bude budan. Razgovarat će s njim sutra.
  Umetnula je "Philadelphia Skin" u DVD pogon svog prijenosnog računala i poslala ga. Zamrznula je scenu na samom početku. Mlada žena s maskom od perja gledala ju je praznim, molećivim očima. Provjerila je ime Angel Blue, iako je znala da je to laž. Čak ni Eugene Kilbane nije imao pojma tko je djevojka. Rekao je da je nikada nije vidio prije ili poslije "Philadelphia Skin".
  Ali zašto poznajem ove oči?
  Odjednom je Jessica čula zvuk kroz prozor blagovaonice. Zvučalo je kao smijeh mlade žene. Obje Jessicine susjede imale su djecu, ali bili su dječaci. Ponovno ga je čula. Djevojački smijeh.
  Zatvoriti.
  Vrlo blizu.
  Okrenula se i pogledala kroz prozor. Lice ju je gledalo. Bila je to djevojka s videa, djevojka s tirkiznom maskom od perja. Samo što je sada djevojka bila kostur, blijeda koža čvrsto napeta preko lubanje, usta iskrivljena u osmijeh, a crveni trag prešao je preko blijedih crta lica.
  I u trenutku, djevojka je nestala. Jessica je ubrzo osjetila prisutnost odmah iza sebe. Djevojka je bila odmah iza nje. Netko je upalio svjetlo.
  Netko je u mojoj kući. Kako-
  Ne, svjetlost je dolazila iz prozora.
  Hm?
  Jessica je podigla pogled sa stola.
  O, moj Bože, pomislila je. Zaspala je za stolom. Bilo je svjetlo. Jarko svjetlo. Jutro. Pogledala je na sat. Nema sata.
  Sofija.
  Skočila je na noge i osvrnula se oko sebe, u tom trenutku očajna, srce joj je lupalo. Sophie je sjedila ispred televizora, još uvijek u pidžami, s kutijom žitarica u krilu, dok su išli crtići.
  "Dobro jutro, mama", rekla je Sophie kroz usta puna Cheeriosa.
  "Koliko je sati?" upitala je Jessica, iako je znala da je to retorika.
  "Ne mogu reći koliko je sati", odgovorila je njezina kći.
  Jessica je odjurila u kuhinju i pogledala na sat. Devet i trideset. Nikada u životu nije spavala duže od devet. Uvijek. "Kakav dan za postavljanje rekorda", pomislila je. Neki vođa radne skupine.
  Tuširanje, doručak, kava, oblačenje, još kave. I sve za dvadeset minuta. Svjetski rekord. Barem osobni rekord. Skupila je fotografije i dosjee. Gornja fotografija bila je djevojka iz Philadelphia Skinsa.
  I onda je to vidjela. Ponekad ekstremni umor u kombinaciji s intenzivnim pritiskom može otvoriti ustave.
  Kad je Jessica prvi put pogledala film, osjećala se kao da je te oči već vidjela.
  Sad je znala gdje.
  
  
  70
  BYRNE SE PROBUDIO na kauču. Sanjao je Jimmyja Purifyja. Jimmyja i njegovu logiku s perecima. Sanjao je njihov razgovor, kasno jedne noći na odjelu, možda godinu dana prije Jimmyjeve operacije. Vrlo loš čovjek, tražen zbog ubojstva s tri osobe, upravo je pregažen. Raspoloženje je bilo mirno i vedro. Jimmy je prebirao ogromnu vrećicu prženih čipsa, s nogama u potpalublju, otkopčanim kravatom i remenom. Netko je spomenuo činjenicu da mu je Jimmyjev liječnik rekao da bi trebao smanjiti unos masne, začinjene i slatke hrane. To su bile tri od Jimmyjeve četiri glavne skupine namirnica, a druga su bile single malt viski.
  Jimmy se uspravio. Zauzeo je Budin položaj. Svi su znali da će se biser uskoro pojaviti.
  "To je zdrava hrana", rekao je. "I mogu to dokazati."
  Svi su samo gledali, nešto poput: "Idemo to srediti."
  "U redu", započeo je, "Krumpir je povrće, jesam li u pravu?" Jimmyjeve usne i jezik bili su jarko narančasti.
  "Tako je", rekao je netko. "Krumpir je povrće."
  "A roštilj je samo još jedan izraz za roštiljanje, jesam li u pravu?"
  "S tim se ne možeš prepirati", rekao je netko.
  "Zato jedem pečeno povrće. Zdravo je, dušo." Izravan, potpuno ozbiljan. Nitko nije postigao veću smirenost.
  Prokleti Jimmy, pomislio je Byrne.
  Bože, kako mu je nedostajao.
  Byrne je ustao, poprskao lice vodom u kuhinji i stavio kuhalo za vodu. Kad se vratio u dnevnu sobu, kofer je još uvijek bio tamo, još uvijek otvoren.
  Zaokružio je dokaze. Epicentar slučaja bio je točno pred njim, a vrata su bila dosadno zatvorena.
  Pogriješili smo prema ovoj djevojci, Kevin.
  Zašto nije mogao prestati razmišljati o tome? Sjećao se te noći kao da je bila jučer. Jimmy je bio na operaciji uklanjanja burniona. Byrne je bio Phil Kesslerov partner. Poziv je stigao oko 22:00 sata. Tijelo je pronađeno u toaletu benzinske postaje Sunoco u sjevernoj Philadelphiji. Kad su stigli na mjesto događaja, Kessler je, kao i obično, pronašao nešto čime se bavi, a što nije imalo nikakve veze s boravkom u istoj prostoriji sa žrtvom. Počeo se uznemiravati.
  Byrne je otvorio vrata ženskog WC-a. Odmah ga je pogodio miris dezinfekcijskog sredstva i ljudskog izmeta. Na podu, ukliještena između WC-a i prljavog popločanog zida, ležala je mlada žena. Bila je vitka i svijetle kože, ne starija od dvadeset godina. Na ruci je imala nekoliko tragova. Očito je bila korisnica, ali ne i stalna. Byrne je napipao puls, ali ga nije pronašao. Proglašena je mrtvom na mjestu događaja.
  Sjetio se kako ju je gledao, kako tako neprirodno leži na podu. Sjetio se kako je pomislio da to nije ono što je trebala biti. Trebala je biti medicinska sestra, odvjetnica, znanstvenica, balerina. Trebala je biti netko drugi osim dilerice droge.
  Bilo je nekih znakova borbe - modrice na zapešćima, modrice na leđima - ali količina heroina u njezinom sustavu, u kombinaciji sa svježim tragovima igala na rukama, ukazivala je na to da si ga je nedavno injektirala i da je droga bila prečista za njezin sustav. Službeni uzrok smrti naveden je kao predoziranje.
  Ali nije li sumnjao na više?
  Netko je pokucao na vrata, vraćajući Byrnea iz sjećanja. Otvorio je. Bio je to policajac s omotnicom.
  "Narednik Powell rekao je da je pogrešno podneseno", rekao je policajac. "Ispričava se."
  "Hvala vam", rekao je Byrne.
  Zatvorio je vrata i otvorio omotnicu. Fotografija djevojke bila je pričvršćena na prednju stranu mape. Zaboravio je koliko mlado izgleda. Byrne je namjerno izbjegavao gledati ime na mapi za trenutak.
  Gledajući njezinu fotografiju, pokušao se sjetiti njezina imena. Kako je mogao zaboraviti? Znao je kako. Bila je ovisnica o drogama. Klinac iz srednje klase koji je postao loš. U svojoj aroganciji, u svojoj ambiciji, nije mu bila ništa. Da je bila odvjetnica u nekoj buržoaskoj tvrtki, ili liječnica u HUP-u, ili arhitektica u odboru za urbanističko planiranje, drugačije bi to riješio. Koliko god mrzio to priznati, to je bila istina u ono vrijeme.
  Otvorio je dosje, vidio njezino ime i sve je imalo smisla.
  Angelica. Zvala se Angelica.
  Bila je Plavi anđeo.
  Prelistao je dosje. Ubrzo je pronašao ono što je tražio. Nije bila samo još jedna uglađena i pristojna osoba. Bila je, naravno, nečija kći.
  Dok je posegnuo za telefonom, zazvonio je, zvuk mu je odjeknuo kroz zidove srca:
  Kako ćete platiti?
  OceanofPDF.com
  71
  Kuća Nigela Butlera bila je uredna kuća u nizu u Četrdeset drugoj ulici, nedaleko od Locusta. Izvana je bila obična kao i svaka dobro održavana kuća od opeke u Philadelphiji: nekoliko žardinjera s cvijećem ispod dva prednja prozora, vesela crvena vrata, mjedeni poštanski sandučić. Ako su detektivi bili u pravu u svojim sumnjama, unutra se planirao niz užasa.
  Pravo ime Angel Blue bilo je Angelica Butler. Angelica je imala dvadeset godina kada je pronađena mrtva u kadi benzinske postaje u sjevernoj Philadelphiji od predoziranja heroinom. Barem je to službena presuda medicinskog vještaka.
  "Imam kćer koja studira glumu", rekao je Nigel Butler.
  Točna tvrdnja, netočno glagolsko vrijeme.
  Byrne je Jessici ispričao o noći kada su on i Phil Kessler primili poziv u kojem ih se tražilo da istraže slučaj mrtve djevojke na benzinskoj postaji u sjevernoj Philadelphiji. Jessica je Byrneu prepričala dva susreta s Butlerom: prvi, kada ga je srela u njegovom uredu u Drexelu. Drugi, kada se Butler zaustavio u Roundhouseu s knjigama. Ispričala je Byrneu o nizu fotografija Butlera veličine osam puta deset, snimljenih u njegovim brojnim scenskim personama. Nigel Butler bio je uspješan glumac.
  Ali Nigel Butlerov stvarni život bio je daleko mračnija drama. Prije nego što je napustio zatvor, Byrne je proveo policijsku istragu. Kaznena evidencija policijske uprave bila je osnovno izvješće o kaznenoj evidenciji. Nigel Butler je dva puta bio istraživan zbog seksualnog zlostavljanja kćeri: jednom kada je imala deset godina, a jednom kada je imala dvanaest. Oba puta istrage su zastale kada je Angelique povukla svoju priču.
  Kad je Angelique ušla u svijet filmova za odrasle i doživjela katastrofalan kraj, to je vjerojatno dovelo Butlera na rub očaja - ljubomora, bijes, pretjerana očinska zaštita, seksualna opsesija. Tko je znao? Činjenica je da se Nigel Butler sada nalazi u središtu istrage.
  Međutim, čak ni sa svim tim posrednim dokazima, to još uvijek nije bilo dovoljno da se opravda pretraga doma Nigela Butlera. U tom trenutku, Paul DiCarlo bio je među sucima koji su to pokušavali promijeniti.
  Nick Palladino i Eric Chavez nadzirali su Butlerov ured u Drexelu. Sveučilište ih je obavijestilo da je profesor Butler bio izvan grada tri dana i da ga se nije moglo dobiti. Eric Chavez je upotrijebio svoj šarm kako bi saznao da je Butler navodno otišao planinariti u Poconos. Ike Buchanan je već nazvao ured šerifa okruga Monroe.
  Dok su se približavali vratima, Byrne i Jessica su izmijenili poglede. Ako su im sumnje bile točne, stajali su pred Glumčevim vratima. Kako će se ovo odvijati? Teško? Lako? Nijedna vrata nisu nudila trag. Izvukli su pištolje, držali ih uz bokove i pretražili blok gore-dolje.
  Sad je bilo vrijeme.
  Byrne je pokucao na vrata. Čekao je. Nema odgovora. Pozvonio je, ponovno pokucao. Još uvijek ništa.
  Napravili su nekoliko koraka unatrag, gledajući kuću. Dva prozora na katu. Oba su imala navučene bijele zavjese. Prozor, koji je nesumnjivo bio dnevni boravak, bio je prekriven sličnim zavjesama, malo otvoren. Ne dovoljno da se vidi unutra. Kuća u nizu bila je u središtu bloka. Ako su htjeli ići straga, morali su ići skroz okolo. Byrne je odlučio ponovno pokucati. Glasnije. Povukao se prema vratima.
  Tada su čuli pucnje. Dolazili su iz kuće. Oružje velikog kalibra. Tri brze eksplozije koje su zatresle prozore.
  Uostalom, neće im trebati nalog za pretres.
  Kevin Byrne je udario ramenom u vrata. Jednom, dvaput, triput. Pukla su iz četvrtog pokušaja. "Policija!" vrisnuo je. Ušao je u kuću s podignutim pištoljem. Jessica je pozvala pojačanje preko interfona i krenula za njim, s Glockom u pripravnosti.
  Lijevo je bio mali dnevni boravak i blagovaonica. Podne, mrak. Prazno. Ispred je bio hodnik, vjerojatno vodeći u kuhinju. Stube gore-dolje s lijeve strane. Byrne je sreo Jessicin pogled. Ići će gore. Jessica je dopustila očima da se priviknu. Pregledala je pod dnevnog boravka i hodnika. Nije bilo krvi. Vani su se dva sektorska stroja uz škripu zaustavila.
  U tom trenutku, kuća je bila smrtno tiha.
  Zatim se začula glazba. Klavir. Teški koraci. Byrne i Jessica uperili su pištolje u stubište. Zvukovi su dolazili iz podruma. Dva uniformirana policajca približila su se vratima. Jessica im je naredila da provjere gore. Izvukli su pištolje i popeli se stepenicama. Jessica i Byrne počeli su se spuštati niz stubište podruma.
  Glazba je postala glasnija. Žičani instrumenti. Zvuk valova na plaži.
  Tada se začuo glas.
  "Je li ovo kuća?" upitao je dječak.
  "To je sve", odgovorio je čovjek.
  Nekoliko minuta tišine. Zalajao je pas.
  "Zdravo. Znao sam da postoji pas", rekao je dječak.
  Prije nego što su Jessica i Byrne uspjeli skrenuti iza ugla u podrum, pogledali su se. I shvatili su. Nije bilo pucnjave. Bio je to film. Kad su ušli u mračni podrum, vidjeli su da je to "Put u propast". Film se prikazivao na velikom plazma ekranu putem Dolby 5.1 sustava, zvuk je bio vrlo glasan. Pucnji su dolazili iz filma. Prozori su zveckali zbog vrlo velikog subwoofera. Na ekranu su Tom Hanks i Tyler Hoechlin stajali na plaži.
  Butler je znao da dolaze. Butler je sve to orkestrirao za njihovu korist. Glumac nije bio spreman za završni zastor.
  "Prozirno!" viknuo je jedan od policajaca iznad njih.
  Ali oba detektiva su to već znala. Nigel Butler je nestao.
  Kuća je bila prazna.
  
  Byrne je premotao snimku do scene u kojoj lik Toma Hanksa, Michael Sullivan, ubija čovjeka kojeg smatra odgovornim za ubojstvo svoje supruge i jednog od sinova. U filmu Sullivan puca u čovjeka u hotelskoj kadi.
  Scena je zamijenjena ubojstvom Setha Goldmana.
  
  ŠEST DETEKTIVA pretražilo je svaki centimetar Nigelove Butlerove kuće u nizu. Na zidovima podruma visjele su još fotografije Butlerovih raznih kazališnih uloga: Shylock, Harold Hill, Jean Valjean.
  Izdali su nacionalnu potjernicu za Nigelom Butlerom. Državne, županijske, lokalne i savezne agencije za provođenje zakona imale su fotografije muškarca, kao i opis i registarsku pločicu njegova vozila. Šest dodatnih detektiva raspoređeno je po kampusu Drexel.
  U podrumu se nalazio zid unaprijed snimljenih videovrpci, DVD-ova i rola 16-milimetarskog filma. Ono što nisu pronašli bili su uređaji za montažu videa. Ni videokamere, ni kućnih videovrpci, ni dokaza da je Butler montirao snimku ubojstva na unaprijed snimljene vrpce. Uz malo sreće, za sat vremena imat će nalog za pretres filmskog odjela i svih njegovih ureda u Drexelu. Jessica je pretraživala podrum kada ju je Byrne nazvao s prvog kata. Popela se na kat i ušla u dnevnu sobu, gdje je zatekla Byrnea kako stoji blizu police za knjige.
  "Nećeš vjerovati", rekao je Byrne. U ruci je držao veliki album s fotografijama u kožnom uvezu. Otprilike na pola puta okrenuo je stranicu.
  Jessica mu je uzela fotoalbum. Ono što je vidjela gotovo joj je oduzelo dah. Bilo je tu desetak stranica fotografija mlade Angelice Butler. Neke su bile same: na rođendanskoj zabavi, u parku. Neke su bile s mladićem. Možda dečkom.
  Na gotovo svakoj fotografiji, Angeliqueina glava bila je zamijenjena izrezanom fotografijom filmske zvijezde - Bette Davis, Emily Watson, Jean Arthur, Ingrid Bergman, Grace Kelly. Lice mladića bilo je unakaženo nečim što je moglo biti nož ili šilo za led. Stranica za stranicom, Angelique Butler - kao Elizabeth Taylor, Jean Crain, Rhonda Fleming - stajala je pokraj muškarca čije je lice bilo izbrisano strašnim bijesom. U nekim slučajevima, stranica je bila poderana tamo gdje je trebalo biti lice mladića.
  "Kevin." Jessica je pokazala na fotografiju: fotografiju Angelique Butler s maskom vrlo mlade Joan Crawford, fotografiju njezine unakažene suputnice kako sjedi na klupi pokraj nje.
  Na ovoj fotografiji, muškarac je nosio futrolu za pištolj preko ramena.
  
  
  72
  Koliko je to bilo davno? Znam to u sat. Tri godine, dva tjedna, jedan dan, dvadeset i jedan sat. Krajolik se promijenio. Nema topografije mog srca. Mislim na tisuće i tisuće ljudi koji su prošli pored ovog mjesta tijekom protekle tri godine, na tisuće drama koje se odvijaju. Unatoč svim našim tvrdnjama o suprotnom, zaista nam nije stalo jedni do drugih. Vidim to svaki dan. Svi smo samo statisti u filmu, nismo čak ni vrijedni pohvale. Ako imamo rečenicu, možda će nas se pamtiti. Ako ne, uzimamo svoje bijedne plaće i trudimo se biti vođe u nečijem životu.
  Najčešće ne uspijevamo. Sjećaš se svog petog poljupca? Je li to bio treći put da ste vodili ljubav? Naravno da ne. Samo prvi. Samo posljednji.
  Pogledam na sat. Punim gorivo.
  Treći čin.
  Palim šibicu.
  Razmišljam o povratnom plamenu. Potpaljivaču. Frekvenciji. Ljestvici 49.
  Razmišljam o Angelici.
  
  
  73
  Do 1:00 ujutro, osnovali su radnu skupinu u Roundhouseu. Svaki komad papira pronađen u kući Nigela Butlera bio je spakiran i označen te se trenutno pretražuje u potrazi za adresom, telefonskim brojem ili bilo čime drugim što bi moglo ukazivati na to kamo je mogao otići. Ako je u Poconosu doista postojala koliba, nije pronađen nikakav račun o najmu, nikakav dokument, nikakve fotografije.
  Laboratorij je imao fotoalbume i izvijestio je da je ljepilo korišteno za lijepljenje fotografija filmske zvijezde na lice Angelique Butler bilo standardno bijelo ljepilo za rukotvorine, ali ono što je bilo iznenađujuće jest da je bilo svježe. U nekim slučajevima, izvijestio je laboratorij, ljepilo je još uvijek bilo mokro. Tko god je zalijepio te fotografije u album, učinio je to u posljednjih četrdeset osam sati.
  
  Točno u deset sati zazvonio je poziv kojem su se oboje nadali i kojeg su se bojali. Bio je to Nick Palladino. Jessica se javila i stavila telefon na zvučnik.
  - Što se dogodilo, Nick?
  "Mislim da smo pronašli Nigela Butlera."
  "Gdje je on?"
  "Parkirao je u svom autu. Sjeverna Philadelphia."
  "Gdje?"
  "Na parkiralištu stare benzinske postaje na Girardu."
  Jessica je pogledala Byrnea. Bilo je jasno da joj ne treba reći koja je benzinska postaja. Bio je tamo jednom. Znao je.
  "Je li u pritvoru?" upitao je Byrne.
  "Ne baš."
  "Što misliš?"
  Palladino je duboko udahnuo i polako izdahnuo. Činilo se kao da je prošla cijela minuta prije nego što je odgovorio. "Sjedi za volanom svog automobila", rekao je Palladino.
  Prošlo je još nekoliko mučnih sekundi. "Da? I?" upitao je Byrne.
  "I auto gori."
  
  
  74
  Dok su stigli, vatrogasna postrojba saveznog okruga Volga već je ugasila požar. Oštar miris zapaljenog vinila i ugljenisanog mesa visio je u već vlažnom ljetnom zraku, ispunjavajući cijeli blok gustim mirisom neprirodne smrti. Automobil je bio pocrnjela ljuska, prednje gume zabijene u asfalt.
  Dok su se Jessica i Byrne približavali, vidjeli su da je figura za volanom bila pougljenjena do neprepoznatljivosti, meso joj je još uvijek tinjalo. Ruke leša bile su srasle s volanom. Pocrnjela lubanja otkrivala je dvije prazne špilje tamo gdje su nekoć bile oči. Dim i masna para dizali su se iz pougljenjene kosti.
  Mjesto zločina okruživala su četiri vozila iz sektora. Šačica uniformiranih policajaca usmjeravala je promet i zadržavala rastuću gomilu.
  Na kraju će im jedinica za podmetanje požara reći što se ovdje točno dogodilo, barem u fizičkom smislu. Kada je požar započeo. Kako je započeo. Je li korišten katalizator. Psihološko platno na kojem je sve to naslikano zahtijevalo bi puno više vremena za opisivanje i analizu.
  Byrne je pregledao zazidanu zgradu pred sobom. Sjetio se posljednjeg puta kad je bio ovdje, noći kad su pronašli tijelo Angelique Butler u ženskom toaletu. Tada je bio drugačiji čovjek. Sjetio se kako su on i Phil Kessler parkirali otprilike tamo gdje je sada stajao Nigelov Butlerov uništeni automobil. Čovjek koji je pronašao tijelo - beskućnik koji je oklijevao između bijega u slučaju da bude umiješan i ostanka u slučaju da postoji nagrada - nervozno je pokazao prema ženskom toaletu. U roku od nekoliko minuta zaključili su da se vjerojatno radi o još jednom predoziranju, još jednom mladom životu koji je protraćen.
  Iako se nije mogao zakleti u to, Byrne se bio spreman kladiti da je te noći dobro spavao. Od te mu je pomisli bilo mučno.
  Angelica Butler zaslužila je njegovu punu pažnju, baš kao i Gracie Devlin. Iznevjerio je Angelicu.
  
  
  75
  Raspoloženje u Roundhouseu bilo je pomiješano. Mediji su željeli prikazati ovu priču kao očinsku osvetu. Međutim, odjel za ubojstva znao je da nisu uspjeli zatvoriti slučaj. To nije bio blistav trenutak u 255-godišnjoj povijesti odjela.
  Ali život i smrt su se nastavili.
  Otkad je automobil otkriven, dogodila su se dva nova, nepovezana ubojstva.
  
  U šest sati, Jocelyn Post ušla je u dežurnu sobu sa šest vreća dokaza u ruci. "Pronašli smo neke stvari u smeću na onoj benzinskoj postaji koju biste trebali vidjeti. Bile su u plastičnoj aktovci naguranoj u kontejner."
  Jocelyn je na stol stavila šest vrećica. Vrećice su bile dimenzija jedanaest puta četrnaest. Bile su to posjetnice - minijaturni filmski plakati izvorno namijenjeni izlaganju u predvorju kina - za Psiho, Fatalnu privlačnost, Scarface, Diaboliki i Put u propast. Nadalje, kut onoga što je možda bila šesta kartica bio je poderan.
  "Znaš li iz kojeg je ovo filma?" upitala je Jessica, podižući šesti paket. Komad sjajnog kartona imao je djelomični barkod.
  "Nemam pojma", rekla je Jocelyn. "Ali snimila sam digitalnu sliku i poslala je u laboratorij."
  "Možda je ovo film koji Nigel Butler nikada nije vidio", pomislila je Jessica. Nadajmo se da je to film koji Nigel Butler nikada nije vidio.
  "Pa, nastavimo svejedno", rekla je Jessica.
  - Razumijete, detektive.
  
  Do sedam sati, preliminarna izvješća su bila napisana i detektivi su ih slali. Nije bilo one radosti ili ushićenja zbog privođenja lošeg čovjeka pravdi, što je obično prevladavalo u takvom trenutku. Svi su osjetili olakšanje znajući da je ovo čudno i ružno poglavlje zatvoreno. Svi su samo željeli dugi, vrući tuš i dugo, hladno piće. Vijesti u šest sati prikazale su snimku spaljenog, tinjajućeg leša na benzinskoj postaji u sjevernoj Philadelphiji. "ZAVRŠNA IZJAVA GLUMCA?" upitao je puzavac.
  Jessica se uspravila i protegnula. Osjećala se kao da nije spavala danima. Vjerojatno nije. Bila je toliko umorna da se nije mogla sjetiti. Prišla je Byrneovom stolu.
  - Da te častim večerom?
  "Naravno", rekao je Byrne. "Što voliš?"
  "Želim nešto veliko, masno i nezdravo", rekla je Jessica. "Nešto s puno pohanih tijesta i točkom-zarezom ugljikohidrata."
  "Zvuči dobro."
  Prije nego što su uspjeli pokupiti stvari i izaći iz sobe, začuli su zvuk. Brzo bipanje. Isprva nitko nije obraćao puno pažnje. Uostalom, ovo je bio Roundhouse, zgrada puna pejdžera, pagera, mobitela i PDA uređaja. Neprestano je bipanje, zvonjava, klikanje, faksiranje i zvonjava.
  Što god bilo, ponovno je zazvonilo.
  "Odakle se ovo, dovraga, pojavilo?" upitala je Jessica.
  Svi detektivi u sobi ponovno su provjerili svoje mobitele i pagere. Nitko nije primio poruku.
  Zatim još tri puta zaredom. Bip-bip. Bip-bip. Bip-bip.
  Zvuk je dolazio iz kutije s dosjeima na stolu. Jessica je provirila u kutiju. Tamo, u vrećici s dokazima, bio je Stephaniein mobitel. Donji dio LCD zaslona treperio je. U nekom trenutku tijekom dana, Stephanie je primila poziv.
  Jessica je otvorila torbu i izvadila mobitel. Već ga je obradila forenzička služba, tako da nije imalo smisla nositi rukavice.
  "1 PROPUŠTENI POZIV", objavio je indikator.
  Jessica je pritisnula gumb PRIKAŽI PORUKU. Na LCD-u se pojavio novi zaslon. Pokazala je telefon Byrneu. "Gledaj."
  Stigla je nova poruka. Očitavanja su pokazala da je datoteka poslana s privatnog broja.
  Mrtvoj ženi.
  Proslijedili su ga AV jedinici.
  
  "OVO JE MULTIMEDIJALNA poruka", rekao je Mateo. "Video datoteka."
  "Kada je poslano?" upitao je Byrne.
  Mateo je provjerio očitavanja, a zatim sat. "Prije nešto više od četiri sata."
  - I tek je sada došlo?
  "Ponekad se to događa s vrlo velikim datotekama."
  - Postoji li način da se sazna odakle je poslano?
  Mateo je odmahnuo glavom. "Ne s telefona."
  "Ako pustimo video, neće se samo izbrisati ili nešto slično, zar ne?" upitala je Jessica.
  "Čekaj", rekao je Mateo.
  Posegnuo je u ladicu i izvukao tanki kabel. Pokušao ga je uključiti u donju stranu telefona. Nije odgovarao. Pokušao je s drugim kabelom, ali i dalje bezuspješno. Treći se uvukao u mali priključak. Drugi je uključio u priključak na prednjoj strani prijenosnog računala. Nekoliko trenutaka kasnije, program se pokrenuo na prijenosnom računalu. Mateo je pritisnuo nekoliko tipki i pojavila se traka napretka, očito prenoseći datoteku s telefona na računalo. Byrne i Jessica su izmijenili poglede, još jednom se diveći Mateovim Fuentesovim sposobnostima.
  Minutu kasnije ubacio sam novi CD u pogon i povukao ikonu.
  "Gotovo je", rekao je. "Imamo datoteku na telefonu, na tvrdom disku i na disku. Što god se dogodi, imat ćemo podršku."
  "U redu", rekla je Jessica. Bila je pomalo iznenađena kad joj se puls ubrzao. Nije imala pojma zašto. Možda u dosjeu uopće nije bilo ničega. Željela je u to vjerovati svim srcem.
  "Želiš li to sada pogledati?" upitao je Mateo.
  "I da i ne", rekla je Jessica. Bila je to video datoteka poslana na telefon žene koja je umrla prije više od tjedan dana - telefon koji su nedavno dobili zahvaljujući sadističkom serijskom ubojici koji se upravo živ spalio.
  Ili je možda sve to bila iluzija.
  "Čujem te", rekao je Mateo. "Eto." Pritisnuo je strelicu "Reproduciraj" na maloj traci s gumbima pri dnu zaslona video programa. Nakon nekoliko sekundi, video se počeo vrtjeti. Prvih nekoliko sekundi snimke bilo je mutno, kao da je osoba koja drži kameru pomicala njome s desna na lijevo, a zatim prema dolje, pokušavajući je usmjeriti prema tlu. Kad se slika stabilizirala i fokusirala, ugledali su subjekt videa.
  Bilo je to dijete.
  Beba u malom borovom lijesu.
  Madre de Dios, rekao je Mateo. Prekrižio se.
  Dok su Byrne i Jessica užasnuto zurili u sliku, dvije su stvari postale jasne. Prvo, dijete je bilo itekako živo. Drugo, video je imao vremenski kod u donjem desnom kutu.
  "Ova snimka nije snimljena mobitelom, zar ne?" upitao je Byrne.
  "Ne", rekao je Mateo. "Izgleda kao da je snimljeno običnom videokamerom. Vjerojatno 8-milimetarskom videokamerom, a ne digitalnim video modelom."
  "Kako to znaš?" upitao je Byrne.
  "Prvo, kvaliteta slike."
  Na ekranu je ruka ušla u kadar, zatvarajući poklopac drvenog lijesa.
  "Isuse Kriste, ne", rekao je Byrne.
  I tada je prva lopata zemlje pala na kutiju. Za nekoliko sekundi kutija je bila potpuno prekrivena.
  "O, moj Bože." Jessici je bilo mučno. Okrenula se kad se ekran zacrnio.
  "To je cijela poanta", rekao je Mateo.
  Byrne je šutio. Izašao je iz sobe i odmah se vratio. "Počni ispočetka", rekao je.
  Mateo je ponovno pritisnuo tipku PLAY. Slika se promijenila iz mutne pokretne u jasnu dok se fokusirala na dijete. Jessica se prisilila gledati. Primijetila je da je vremenski kod na filmu od 10:00 sati. Već je bilo prošlo 8:00 sati. Izvadila je mobitel. Nekoliko sekundi kasnije nazvao je dr. Tom Weirich. Objasnila je razlog poziva. Nije znala je li njezino pitanje u nadležnosti mrtvozornika, ali nije znala ni koga drugog nazvati.
  "Koje je veličine kutija?" upitao je Weirich.
  Jessica je pogledala ekran. Video se reproducirao treći put. "Nisam sigurna", rekla je. "Možda dvadeset četiri puta trideset."
  "Koliko duboko?"
  "Ne znam. Izgleda da je visok oko šesnaest centimetara."
  "Ima li rupa na vrhu ili sa strane?"
  "Ne na vrhu. Ne vidim nikakve strane."
  "Koliko je beba stara?"
  Ovaj dio je bio lak. Beba je izgledala kao da ima oko šest mjeseci. "Šest mjeseci."
  Weirich je trenutak šutio. "Pa, nisam stručnjak za ovo. Ali naći ću nekoga tko zna."
  "Koliko zraka ima, Tome?"
  "Teško je reći", odgovorio je Weirich. "Kutija sadrži nešto više od pet kubičnih stopa. Čak i s tim malim kapacitetom pluća, rekao bih da ne više od deset do dvanaest sati."
  Jessica je ponovno pogledala na sat, iako je točno znala koliko je sati. "Hvala, Tome. Nazovi me ako možeš razgovarati s nekim tko može provesti više vremena s ovom bebom."
  Tom Weirich je znao što je mislila. "U tome sam."
  Jessica je spustila slušalicu. Ponovno je pogledala ekran. Videozapis se vratio na početak. Dijete se nasmiješilo i pomaknulo ruke. Sve u svemu, imali su manje od dva sata da mu spase život. A mogao je biti bilo gdje u gradu.
  
  MATEO JE NAPRAVIO DRUGU DIGITALNU KOPIJU VRPCE. Snimka je trajala ukupno dvadeset pet sekundi. Kad je završila, izblijedjela je u crno. Gledali su je iznova i iznova, pokušavajući pronaći bilo što što bi im moglo dati trag o tome gdje bi dijete moglo biti. Na vrpci nije bilo drugih slika. Mateo je ponovno počeo. Kamera se spustila. Mateo ju je zaustavio.
  "Fotoaparat je na stativu, i to prilično dobrom. Barem za kućnog entuzijastu. Blagi nagib mi govori da je vrat stativa kuglasta glava."
  "Ali pogledajte ovamo", nastavio je Mateo. Ponovno je počeo snimati. Čim je pritisnuo PLAY, zaustavio ga je. Slika na ekranu bila je neprepoznatljiva. Debela, okomita bijela mrlja na crvenkastosmeđoj pozadini.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Nisam još siguran", rekao je Mateo. "Dopustite mi da to provjerim u detektivskom odjelu. Dobit ću puno jasniju sliku. Trebat će malo vremena, ipak."
  "Koliko?
  "Daj mi deset minuta."
  U tipičnoj istrazi, deset minuta proleti. Za dijete u lijesu, to bi mogao biti cijeli život.
  Byrne i Jessica stajali su blizu AV uređaja. Ike Buchanan ušao je u sobu. "Što nije u redu, naredniče?" upitao je Byrne.
  "Ian Whitestone je ovdje."
  Konačno, pomisli Jessica. "Došao je dati službenu izjavu?"
  "Ne", rekao je Buchanan. "Netko mu je jutros oteo sina."
  
  WHEATSTONE JE POGLEDAO film o djetetu. Prebacili su isječak na VHS. Gledali su ga u maloj kantini u odjelu.
  Whitestone je bio manji nego što je Jessica očekivala. Imao je nježne ruke. Nosio je dva sata. Došao je s osobnim liječnikom i nekim, vjerojatno tjelohraniteljem. Whitestone je dijete na snimci identificirao kao svog sina, Declana. Izgledao je iscrpljeno.
  "Zašto... zašto bi itko učinio nešto takvo?" upitao je Whitestone.
  "Nadali smo se da biste mogli rasvijetliti ovo", rekao je Byrne.
  Prema Whitestoneovoj dadilji, Eileen Scott, povela je Declana u šetnju u kolicima oko 9:30 ujutro. Udarila ju je straga. Kad se probudila nekoliko sati kasnije, bila je u stražnjem dijelu kola hitne pomoći koja su se vozila prema bolnici Jefferson, a bebe više nije bilo. Vremenska crta pokazala je detektivima da bi, da vremenski kod na snimci nije bio promijenjen, Declan Whitestone bio pokopan trideset minuta od centra grada. Vjerojatno bliže.
  "FBI je kontaktiran", rekla je Jessica. Terry Cahill, ponovno prekriven slučajem, sada je okupljao svoj tim. "Činimo sve što možemo da pronađemo vašeg sina."
  Vratili su se u dnevni boravak i prišli stolu. Na stol su stavili fotografije mjesta zločina Erin Halliwell, Setha Goldmana i Stephanie Chandler. Kad je Whitestone pogledao dolje, koljena su mu klecnula. Držao se za rub stola.
  "Što... što je ovo?" upitao je.
  "Obje ove žene su ubijene. Kao i gospodin Goldman. Vjerujemo da je osoba koja je otela vašeg sina odgovorna." U to vrijeme nije bilo potrebe obavijestiti Whitestonea o Nigelovom Butlerovom navodnom samoubojstvu.
  "Što govoriš? Želiš reći da su svi mrtvi?"
  "Bojim se da je tako, gospodine. Da."
  Tkanina bijela poput kamena. Lice mu je poprimilo boju osušenih kostiju. Jessica je to mnogo puta vidjela. Teško je sjeo.
  "Kakav je bio tvoj odnos sa Stephanie Chandler?" upitao je Byrne.
  Whitestone je oklijevao. Ruke su mu drhtale. Otvorio je usta, ali nije izašao nikakav zvuk, samo suhi zvuk klikanja. Izgledao je kao čovjek kojem prijeti koronarna bolest srca.
  "Gospodin White Stone?" upitao je Byrne.
  Ian Whitestone duboko je udahnuo. Usne su mu drhtale dok je govorio: "Mislim da bih trebao razgovarati sa svojim odvjetnikom."
  OceanofPDF.com
  76
  Cijelu priču su saznali od Iana Whitestonea. Ili barem dio koji mu je odvjetnik dopustio da ispriča. Odjednom, posljednjih desetak dana imalo je smisla.
  Tri godine ranije, prije svog meteorskog uspjeha, Ian Whitestone snimio je film pod nazivom Philadelphia Skin, režirajući ga pod pseudonimom Edmundo Nobile, likom iz filma španjolskog redatelja Luisa Buñuela. Whitestone je angažirao dvije mlade žene sa Sveučilišta Temple da snime pornografski film, plaćajući svakoj pet tisuća dolara za dvije noći rada. Dvije mlade žene bile su Stephanie Chandler i Angelique Butler. Dvojica muškaraca bili su Darryl Porter i Julian Matisse.
  Prema Whitestoneovom sjećanju, što se dogodilo sa Stephanie Chandler druge noći snimanja bilo je više nego nejasno. Whitestone je rekao da je Stephanie koristila droge. Rekao je da to nije dopustio na setu. Rekao je da je Stephanie otišla usred snimanja i nikada se nije vratila.
  Nitko u prostoriji nije vjerovao ni riječi. Ali ono što je bilo kristalno jasno jest da su svi uključeni u stvaranje filma skupo platili za to. Ostaje vidjeti hoće li Ianov Whitestoneov sin platiti za očeve zločine.
  
  MATEO IH JE POZVAO u AV odjel. Digitalizirao je prvih deset sekundi videa, polje po polje. Također je odvojio audio zapis i očistio ga. Prvo je uključio zvuk. Bilo je samo pet sekundi zvuka.
  Isprva se čuo glasan zvuk šištanja, zatim se njegov intenzitet naglo smanjio, a onda je zavladala tišina. Bilo je jasno da je tko god je upravljao kamerom isključio mikrofon kada su počeli premotavati film.
  "Vrati to na mjesto", rekao je Byrne.
  Mateo je to učinio. Zvuk je bio brzi nalet zraka koji je odmah počeo slabiti. Zatim bijeli šum elektroničke tišine.
  "Opet."
  Byrne je izgledao zapanjeno zvukom. Mateo ga je pogledao prije nego što je nastavio s videom. "U redu", konačno je rekao Byrne.
  "Mislim da ovdje nešto imamo", rekao je Mateo. Pregledao je nekoliko fotografija. Zaustavio se na jednoj i zumirao. "Stara je nešto više od dvije sekunde. Ovo je slika neposredno prije nego što se kamera nagne prema dolje." Mateo se lagano fokusirao. Slika je bila gotovo nerazumljiva. Bijeli odsjaj na crvenkastosmeđoj pozadini. Zakrivljeni geometrijski oblici. Nizak kontrast.
  "Ne vidim ništa", rekla je Jessica.
  "Čekaj." Mateo je pustio sliku kroz digitalno pojačalo. Slika na ekranu se zumirala. Nakon nekoliko sekundi postala je malo jasnija, ali ne dovoljno jasna za čitanje. Zumirao je i ponovno provjerio. Sada je slika bila nepogrešiva.
  Šest velikih slova. Sva bijela. Tri gore, tri dolje. Slika je izgledala ovako:
  ADI
  ION
  "Što to znači?" upitala je Jessica.
  "Ne znam", odgovorio je Mateo.
  "Kevine?"
  Byrne je odmahnuo glavom i zurio u ekran.
  "Dečki?" upitala je Jessica ostale detektive u sobi. Svi su slijegali ramenima.
  Nick Palladino i Eric Chavez sjeli su za svoje terminale i počeli tražiti prilike. Ubrzo su obojica imali pogodke. Pronašli su nešto što se zove "ADI 2018 Process Ion Analyzer". Nije bilo poziva.
  "Nastavi tražiti", rekla je Jessica.
  
  BYRNE je zurio u slova. Značila su mu nešto, ali nije imao pojma što. Još ne. Tada su, odjednom, slike dotaknule rub njegova pamćenja. ADI. ION. Vizija se vratila na dugoj vrpci sjećanja, nejasnih sjećanja na mladost. Zatvorio je oči i...
  - čuo je zvuk čelika o čelik... već je imao osam godina... trčao je s Joeyjem Principeom iz Reed Streeta... Joey je bio brz... teško ga je bilo pratiti... osjetio je nalet vjetra proboden ispušnim plinovima dizelaša... ADI... udahnuo je prašinu srpanjskog dana... ION... čuo je kompresore kako pune glavne spremnike zrakom pod visokim tlakom...
  Otvorio je oči.
  "Ponovno uključi zvuk", rekao je Byrne.
  Mateo je otvorio datoteku i pritisnuo "Reproduciraj". Zvuk šištanja ispunio je malu sobu. Svi su se pogledi okrenuli prema Kevinu Byrneu.
  "Znam gdje je", rekao je Byrne.
  
  Željeznički kolodvori Južne Philadelphije bili su golemi, zloslutni pojas zemlje u jugoistočnom kutu grada, omeđen rijekom Delaware i autocestom I-95, brodogradilištima Navy Yards na zapadu i otokom League Island na jugu. Kolodvori su prevozili većinu gradskog tereta, dok su Amtrak i SEPTA upravljali prigradskim linijama od stanice 30th Street preko grada.
  Byrne je dobro poznavao željezničke kolodvore u Južnoj Philadelphiji. Odrastajući, on i njegovi prijatelji sastajali bi se na igralištu Greenwich i vozili bicikle kroz kolodvore, obično bi se uputili prema League Islandu preko avenije Kitty Hawk, a zatim do kolodvora. Tamo bi provodili dane, promatrajući vlakove kako dolaze i odlaze, brojeći teretne vagone, bacajući stvari u rijeku. U njegovoj mladosti, željeznički kolodvori u Južnoj Philadelphiji bili su Kevin Byrneova plaža Omaha, njegov marsovski krajolik, njegov Dodge City, mjesto koje je smatrao čarobnim, mjesto gdje je zamišljao da su živjeli Wyatt Earp, narednik Rock, Tom Sawyer i Eliot Ness.
  Danas je odlučio da je ovo groblje.
  
  Jedinica K-9 policijske uprave Philadelphije djelovala je iz akademije za obuku na State Roadu i zapovijedala je s više od trideset i četiri psa. Psi - svi mužjaci, svi njemački ovčari - obučavani su u tri discipline: otkrivanje leševa, otkrivanje droga i otkrivanje eksploziva. U jednom trenutku jedinica je brojala više od stotinu pasa, ali promjena nadležnosti pretvorila ju je u čvrsto povezanu, dobro obučenu snagu s manje od četrdeset ljudi i pasa.
  Policajac Bryant Paulson bio je dvadesetogodišnji veteran jedinice. Njegov pas, sedmogodišnji njemački ovčar po imenu Clarence, bio je obučen za rukovanje sporama leševa, ali je radio i u patroli. Psi za leševe bili su osjetljivi na bilo koji ljudski miris, ne samo na miris preminulog. Kao i svi policijski psi, Clarence je bio specijalist. Ako biste bacili pola kilograma marihuane nasred polja, Clarence bi prošao pokraj nje. Ako je plijen bio čovjek - mrtav ili živ - radio bi cijeli dan i cijelu noć da ga pronađe.
  U devet sati, dvanaest detektiva i više od dvadeset uniformiranih policajaca okupilo se na zapadnom kraju željezničke stanice, blizu ugla Broad Streeta i League Island Boulevarda.
  Jessica je kimnula policajcu Paulsonu. Clarence je počeo pokrivati područje. Paulson ga je držao na udaljenosti od pet i pol metara. Detektivi su se povukli kako ne bi uznemiravali životinju. Mirisanje zraka razlikovalo se od praćenja - metode u kojoj pas prati miris s glavom pritisnutom uz tlo, tražeći ljudske mirise. Bilo je i teže. Bilo kakva promjena vjetra mogla bi preusmjeriti pseće napore, a svako pređeno tlo možda bi se moralo ponovno prekriti. Jedinica PPD K-9 obučavala je svoje pse onome što je bilo poznato kao "teorija poremećene zemlje". Osim ljudskih mirisa, psi su bili obučeni da reagiraju na svako nedavno prekopano tlo.
  Da je ovdje pokopano dijete, zemlja bi se uzburkala. Nije bilo psa boljeg u tome od Clarencea.
  U ovom trenutku, sve što su detektivi mogli učiniti bilo je promatrati.
  I čekaj.
  
  Byrne je pretražio golemo zemljište. Bio je u krivu. Dijete nije bilo tamo. Drugi pas i policajac pridružili su se potrazi i zajedno su prekrili gotovo cijelo imanje, ali bezuspješno. Byrne je pogledao na sat. Ako je Tom Weyrichova procjena bila točna, dijete je već bilo mrtvo. Byrne je sam hodao do istočnog kraja dvorišta, prema rijeci. Srce mu je bilo teško od slike djeteta u borovoj kutiji, a sjećanje su mu sada oživjele tisuće avantura koje je doživio u ovom kraju. Spustio se u plitki propust i popeo se na drugu stranu, uz padinu koja je bila...
  - Pork Chop Hill... posljednjih nekoliko metara do vrha Everesta... humak na Veterans Stadiumu... kanadska granica, zaštićena-
  Monty.
  Znao je. ADI. ION.
  "Ovdje!" viknuo je Byrne u svoj dvosmjerni radio.
  Trčao je prema tračnicama blizu Pattison avenije. Za nekoliko trenutaka, pluća su mu gorjela, leđa i noge mreža ogrubjelih živčanih završetaka i žareće boli. Dok je trčao, pregledavao je tlo, usmjeravajući Maglightovu zraku nekoliko metara ispred sebe. Ništa nije izgledalo svježe. Ništa nije bilo prevrnuto.
  Zaustavio se, pluća su mu već bila iscrpljena, ruke su mu počivale na koljenima. Više nije mogao trčati. Iznevjerit će dijete, baš kao što je iznevjerio Angelicu Butler.
  Otvorio je oči.
  I vidio sam to.
  Kvadrat svježe prekopanog šljunka ležao mu je pred nogama. Čak i u sve gušćem sumraku, mogao je vidjeti da je tamniji od okolnog tla. Podigao je pogled i ugledao dvanaestak policajaca kako jure prema njemu, predvođeni Bryantom Paulsonom i Clarenceom. Dok se pas približio na šest metara, počeo je lajati i šapama udarati o tlo, što je ukazivalo na to da je uočio svoj plijen.
  Byrne je pao na koljena, rukama stružući zemlju i šljunak. Nekoliko sekundi kasnije, naišao je na rastresito, vlažno tlo. Tlo koje je nedavno bilo preokrenuto.
  "Kevin." Jessica je prišla i pomogla mu ustati. Byrne je koraknuo unatrag, teško dišući, prsti su mu već bili ogrebani od oštrog kamenja.
  Umiješala su se trojica uniformiranih policajaca s lopatama. Počeli su kopati. Nekoliko sekundi kasnije pridružila su im se dvojica detektiva. Odjednom su naletjeli na nešto tvrdo.
  Jessica je pogledala gore. Tamo, manje od deset metara dalje, u prigušenom svjetlu natrijevih svjetiljki autoceste I-95, ugledala je zahrđali teretni vagon. Dvije riječi bile su naslagane jedna na drugu, razlomljene u tri dijela, odvojene čeličnim tračnicama teretnog vagona.
  KANADSKI
  NACIONALNI
  U središtu triju dijelova bila su slova ADI iznad slova ION.
  
  Medicinari su bili kod rupe. Izvukli su malu kutiju i počeli je otvarati. Svi su pogledi bili uprti u njih. Osim Kevina Byrnea. Nije se mogao natjerati da pogleda. Zatvorio je oči i čekao. Činilo se kao da traju minute. Sve što je mogao čuti bio je zvuk teretnog vlaka koji je prolazio u blizini, njegovo zujanje poput uspavljujućeg zujanja u večernjem zraku.
  U tom trenutku između života i smrti, Byrne se sjetio Colleeninog rođendana. Stigla je otprilike tjedan dana ranije, sila prirode već tada. Sjetio se njezinih sitnih ružičastih prstića koji su čvrsto stiskali Donninu bijelu bolničku haljinu. Tako sitna...
  Baš kad je Kevin Byrne bio apsolutno siguran da su prekasno i da su iznevjerili Declana Whitestonea, otvorio je oči i začuo prekrasan zvuk. Slab kašalj, zatim tihi krik koji je ubrzo prerastao u glasan, grleni jauk.
  Dijete je bilo živo.
  Bolničari su brzo odvezli Declana Whitestonea na hitnu. Byrne je pogledao Jessicu. Pobijedili su. Ovaj put su porazili zlo. Ali oboje su znali da je ovaj trag došao odnekud izvan baza podataka i proračunskih tablica, ili psiholoških profila, ili čak vrlo osjetljivih osjetila pasa. Došao je s mjesta o kojem nikada nisu razgovarali.
  
  Ostatak noći proveli su pregledavajući mjesto zločina, pišući izvješća i odspavajući nekoliko minuta kad god su mogli. Do 10:00 sati detektivi su radili dvadeset šest sati bez prestanka.
  Jessica je sjedila za svojim stolom i završavala izvješće. To je bila njezina odgovornost kao glavne detektivke u ovom slučaju. Nikada u životu nije bila toliko iscrpljena. Veselila se dugoj kupki i cjelodnevnom snu. Nadala se da san neće prekidati snovi o malom djetetu zakopanom u borovoj kutiji. Dvaput je nazvala Paulu Farinacci, svoju dadilju. Sophie je bila dobro. Oba puta.
  Stephanie Chandler, Erin Halliwell, Julian Matisse, Darryl Porter, Seth Goldman i Nigel Butler.
  A onda je tu bila i Angelica.
  Hoće li ikada otkriti što se dogodilo na setu filma "Philadelphia Skin"? Postojala je jedna osoba koja im je to mogla reći, i postojala je velika vjerojatnost da će Ian Whitestone to znanje ponijeti u grob.
  U deset i trideset, dok je Byrne bio u kupaonici, netko je stavio malu kutiju Milk Bonesa na njegov stol. Kad se vratio, ugledao ju je i počeo se smijati.
  Nitko u ovoj sobi dugo nije čuo Kevina Byrnea kako se smije.
  
  
  77
  LOGANOV KRUG jedan je od pet originalnih trgova Williama Penna. Smješten na Benjamin Franklin Parkwayu, okružen je nekim od najimpresivnijih gradskih institucija: Franklin Instituteom, Akademijom prirodnih znanosti, Besplatnom knjižnicom i Muzejom umjetnosti.
  Tri figure Swannove fontane u središtu kruga predstavljaju glavne vodene putove Philadelphije: rijeke Delaware, Schuylkill i Wissahickon. Područje ispod trga nekada je bilo groblje.
  Recite nam nešto o svom podtekstu.
  Danas je područje oko fontane ispunjeno ljetnim veseljacima, biciklistima i turistima. Voda svjetluca poput dijamanata na azurnom nebu. Djeca se jure, crtajući lijene osmice. Prodavači prodaju svoju robu. Učenici čitaju udžbenike i slušaju MP3 playere.
  Srećem mladu ženu. Sjedi na klupi i čita knjigu Nore Roberts. Podiže pogled. Prepoznavanje obasjava njezino prekrasno lice.
  "O, zdravo", kaže ona.
  "Zdravo."
  "Drago mi je što te opet vidim."
  "Smeta li vam ako sjednem?" pitam, pitajući se jesam li se dobro izrazio.
  Razvedri se. Uostalom, razumjela me. "Nimalo", odgovori. Označi knjigu, zatvori je i stavi u torbu. Zagladi rub haljine. Vrlo je uredna i pristojna mlada dama. Dobro odgojena i pristojno se ponaša.
  "Obećavam da neću pričati o vrućini", kažem.
  Ona se smiješi i upitno me gleda. "Što?"
  "Vrućina?"
  Ona se smiješi. Činjenica da obje govorimo različitim jezikom privlači pažnju ljudi u blizini.
  Proučavam je trenutak, upijajući njezine crte lica, meku kosu, držanje. Ona primjećuje.
  "Što?" pita ona.
  "Je li ti itko ikada rekao da izgledaš kao filmska zvijezda?"
  Trenutak zabrinutosti pređe joj preko lica, ali kad joj se nasmiješim, strah nestane.
  "Filmska zvijezda? Mislim da ne."
  "Oh, ne mislim na trenutnu filmsku zvijezdu. Mislim na stariju zvijezdu."
  Ona nabora lice.
  "Oh, nisam to mislila!" kažem smijući se. Ona se smije sa mnom. "Nisam mislila stara. Mislila sam da postoji određeni... decentni glamur u tebi koji me podsjeća na filmsku zvijezdu iz 1940-ih. Jennifer Jones. Poznaješ li Jennifer Jones?" pitam.
  Ona odmahuje glavom.
  "U redu je", kažem. "Žao mi je. Doveo sam te u neugodan položaj."
  "Nimalo", kaže ona. Ali vidim da je samo pristojna. Pogleda na sat. "Bojim se da moram ići."
  Stoji i gleda sve stvari koje je morala nositi. Gleda prema stanici podzemne željeznice Market Street.
  "Idem tamo", kažem. "Rado ću ti pomoći."
  Ponovno me proučava. U početku se čini da će odbiti, ali kad se ponovno nasmiješim, pita: "Jesi li sigurna da te neće smetati?"
  "Nimalo."
  Uzmem njezine dvije velike torbe za kupovinu i prebacim njezinu platnenu torbu preko ramena. "I ja sam glumac", kažem.
  Ona kimne. "Nisam iznenađena."
  Zaustavljamo se kad stignemo do pješačkog prijelaza. Stavljam ruku na njezinu podlakticu, samo na trenutak. Koža joj je blijeda, glatka i meka.
  "Znaš, puno si se poboljšao. Kad ona daje znakove, polako miče rukama, namjerno, samo za mene."
  Odgovorim: "Dobio sam inspiraciju."
  Djevojka pocrveni. Ona je anđeo.
  Iz određenih kutova i pod određenim osvjetljenjem, izgleda kao njezin otac.
  
  
  78
  Neposredno poslije podneva, uniformirani policajac ušao je na odjel za ubojstva s FedEx omotnicom u ruci. Kevin Byrne sjedio je za svojim stolom, s nogama u zraku, zatvorenih očiju. U mislima se vratio na željezničke stanice svoje mladosti, odjeven u čudnu hibridnu odjeću od šesterokutnika s bisernim drškama, vojne balaklave i srebrnog svemirskog odijela. Osjetio je miris duboke morske vode rijeke, bogat miris masti za osovine. Miris sigurnosti. U ovom svijetu nije bilo serijskih ubojica ili psihopata koji bi čovjeka prepolovili motornom pilom ili živo zakopali dijete. Jedina opasnost koja je vrebala bio je remen tvog starca ako zakasniš na večeru.
  "Detektiv Byrne?" upitao je uniformirani policajac, prekidajući san.
  Byrne je otvorio oči. "Da?"
  "Ovo je došlo samo za tebe."
  Byrne je uzeo omotnicu i pogledao povratnu adresu. Bila je iz odvjetničkog ureda iz Center Cityja. Otvorio ju je. Unutra je bila još jedna omotnica. Uz pismo je bilo priloženo pismo od odvjetničkog ureda u kojem je objašnjeno da je zapečaćena omotnica iz ostavštine Philipa Kesslera i da je trebala biti poslana povodom njegove smrti. Byrne je otvorio unutarnju omotnicu. Kad je pročitao pismo, suočio se s potpuno novim nizom pitanja, a odgovori na njih leže u mrtvačnici.
  "Ne vjerujem u ovo ni na trenutak", rekao je, privlačeći pozornost šačice detektiva u sobi. Jessica je prišla.
  "Što je ovo?" upitala je.
  Byrne je naglas pročitao sadržaj pisma Kesslerova odvjetnika. Nitko nije znao što bi s tim mislio.
  "Želiš reći da je Phil Kessler plaćen da izvuče Juliana Matissea iz zatvora?" upitala je Jessica.
  "Ovo piše u pismu. Phil je htio da to znam, ali tek nakon svoje smrti."
  "O čemu pričaš? Tko mu je platio?" upitao je Palladino.
  "U pismu ne piše. Ali piše da je Phil primio deset tisuća za podizanje optužnice protiv Jimmyja Purifeyja kako bi izvukao Juliana Matissea iz zatvora dok čeka na žalbu."
  Svi u sobi bili su prikladno zapanjeni.
  "Misliš li da je to bio Butler?" upitala je Jessica.
  "Dobro pitanje."
  Dobra vijest bila je da Jimmy Purify može počivati u miru. Njegovo će ime biti oprano. Ali sada kada su Kessler, Matisse i Butler mrtvi, bilo je malo vjerojatno da će ikada doći do dna toga.
  Eric Chavez, koji je cijelo vrijeme bio na telefonu, konačno je spustio slušalicu. "Usput, laboratorij je otkrio iz kojeg je filma ona šesta kartica u predvorju."
  "Koji je to film?" upitao je Byrne.
  "Svjedok. Film Harrisona Forda."
  Byrne je pogledao na televiziju. Kanal 6 je sada uživo prenosio program s ugla 30. i Market ulice. Intervjuirali su ljude o tome kako je Willu Parrishu bilo sjajno snimati na željezničkom kolodvoru.
  "O, moj Bože", rekao je Byrne.
  "Što?" upitala je Jessica.
  "Ovo još nije kraj."
  "Što misliš?"
  Byrne je brzo pregledao pismo odvjetnika Phila Kesslera. "Razmišljam o tome. Zašto bi Butler počinio samoubojstvo prije velikog finala?"
  "Uz svo dužno poštovanje prema mrtvima", započeo je Palladino, "koga briga? Psihopat je mrtav i to je to."
  "Ne znamo je li Nigel Butler bio u autu."
  Bila je istina. Ni DNK ni stomatološki nalazi još nisu stigli. Jednostavno nije bilo uvjerljivog razloga vjerovati da je u tom automobilu bio itko drugi osim Butlera.
  Byrne je bio na nogama. "Možda je ta vatra bila samo diverzija. Možda je to učinio jer mu je trebalo više vremena."
  "Dakle, tko je bio u autu?" upitala je Jessica.
  "Nemam pojma", rekao je Byrne. "Ali zašto bi nam poslao snimku djeteta koje se pokapa ako nije htio da ga pronađemo na vrijeme? Ako je stvarno htio kazniti Iana Whitestonea na ovaj način, zašto jednostavno nije pustio dijete da umre? Zašto jednostavno nije ostavio njegovog mrtvog sina pred njegovim vratima?"
  Nitko nije imao dobar odgovor na ovo pitanje.
  "Sva ubojstva u filmovima dogodila su se u kupaonicama, zar ne?" nastavio je Byrne.
  "Dobro. Što je s ovim?" upitala je Jessica.
  "U epizodi 'Svjedok', mlado amiško dijete svjedoči ubojstvu", odgovorio je Byrne.
  "Ne pratim", rekla je Jessica.
  Televizijski monitor prikazao je Iana Whitestonea kako ulazi u postaju. Byrne je izvukao oružje i isprobao ga. Na izlasku kroz vrata rekao je: "Žrtvi u ovom filmu prerezano je grlo u kupaonici na postaji 30th Street."
  
  
  79
  "TRIDESATA ULICA" bila je navedena u Nacionalnom registru povijesnih mjesta. Osmokatnica s betonskim okvirom izgrađena je 1934. godine i zauzimala je dva puna gradska bloka.
  Tog dana, mjesto je bilo još prometnije nego inače. Preko tristo statista u punoj šminki i kostimima motalo se po glavnoj dvorani, čekajući da se njihova scena snimi u sjevernoj čekaonici. Osim toga, bilo je tu i sedamdeset pet članova ekipe, uključujući tonske inženjere, tehničare rasvjete, snimatelje, šefove ekipe i razne asistente produkcije.
  Iako vozni red vlakova nije bio poremećen, glavni proizvodni terminal ostao je u funkciji dva sata. Putnici su vođeni uskim užetnim hodnikom uz južni zid.
  Kad je policija stigla, kamera je bila na velikoj dizalici, blokirajući složen kadar, prateći gomilu statista u glavnoj dvorani, a zatim kroz ogroman luk u sjevernu čekaonicu, gdje će pronaći Willa Parrisha kako stoji ispod velikog bareljefa Karl Bitterovog "Duha prijevoza". Na užas detektiva, svi statisti bili su identično odjeveni. Bila je to svojevrsna sekvenca iz sna, u kojoj su bili odjeveni u duge crvene monaške halje i crne maske. Dok je Jessica ulazila u sjevernu čekaonicu, ugledala je Willa Parrishovog kaskadera u žutom kabanici.
  Detektivi su pretražili muške i ženske toalete, pokušavajući ne izazvati nepotrebnu uzbunu. Nisu pronašli Iana Whitestonea. Nisu pronašli Nigela Butlera.
  Jessica je nazvala Terryja Cahilla na mobitel, nadajući se da će moći poremetiti produkcijsku kuću. Primila je njegovu govornu poštu.
  
  BYRNE I JESSICA stajale su u središtu prostrane glavne dvorane kolodvora, blizu info kioska, u sjeni brončane skulpture anđela.
  "Što bismo, dovraga, trebali učiniti?" upitala je Jessica, znajući da je pitanje retoričko. Byrne je podržao njezinu odluku. Od trenutka kada su se prvi put sreli, tretirao ju je kao ravnopravnu, a sada kada je vodila ovu radnu skupinu, nije skrivao njezino iskustvo. Bio je to njezin izbor, a pogled u njegovim očima govorio je da stoji iza njezine odluke, kakva god ona bila.
  Postojao je samo jedan izbor. Mogla je dobiti pakao od gradonačelnika, Ministarstva prometa, Amtraka, SEPTA-e i svih ostalih, ali morala je to učiniti. Progovorila je u dvosmjerni radio. "Isključite ga", rekla je. "Nitko ne smije ulaziti ni izlaziti."
  Prije nego što su se uspjeli pomaknuti, zazvonio je Byrneov mobitel. Bio je to Nick Palladino.
  - Što se dogodilo, Nick?
  "Dobili smo obavijest iz Ministarstva gospodarstva. Na tijelu u zapaljenom automobilu nalazi se zub."
  "Što imamo?" upitao je Byrne.
  "Pa, stomatološki kartoni nisu se podudarali s Nigelovim Butlerom", rekao je Palladino. "Pa smo Eric i ja riskirali i otišli u Bala Cynwyd."
  Byrne je shvatio: jedna domina se sudarila s drugom. "Govoriš li ono što mislim da govoriš?"
  "Da", rekao je Palladino. "Tijelo u autu bilo je Adam Kaslov."
  
  Pomoćnica redatelja filma bila je žena po imenu Joanna Young. Jessica ju je pronašla blizu odjeljka s hranom, s mobitelom u ruci, drugim mobitelom uz uho, pucketavim dvosmjernim radiom pričvršćenim za pojas i dugim redom zabrinutih ljudi koji su čekali da razgovaraju s njom. Nije bila sretna turistkinja.
  "O čemu se radi?" upitao je Yang.
  "Ne smijem o tome raspravljati u ovom trenutku", rekla je Jessica. "Ali stvarno moramo razgovarati s gospodinom Whitestoneom."
  "Bojim se da je napustio set."
  "Kada?"
  - Otišao je prije otprilike deset minuta.
  "Jedan?"
  - Otišao je s jednim od statista, a ja bih stvarno volio...
  "Koja vrata?" upitala je Jessica.
  - Ulaz s Dvadeset devete ulice.
  - I nisi ga vidio od tada?
  "Ne", rekla je. "Ali nadam se da će se uskoro vratiti. Ovdje gubimo oko tisuću dolara u minuti."
  Byrne se približavao cestom s dvostrukim trakom. "Jess?"
  "Da?"
  - Mislim da bi ovo trebao vidjeti.
  
  Veći od dva muška toaleta na postaji bio je labirint velikih, bijelih pločicama obloženih prostorija uz sjevernu čekaonicu. Umivaonici su bili u jednoj prostoriji, a kabine u drugoj - dugi niz vrata od nehrđajućeg čelika s kabinama s obje strane. Ono što je Byrne htio pokazati Jessici nalazilo se u posljednjoj kabini s lijeve strane, iza vrata. Na dnu vrata bio je ispisan niz brojeva, odvojenih decimalnim točkama. I izgledalo je kao da je napisano krvlju.
  "Jesmo li ovo slikali?" upitala je Jessica.
  "Da", rekao je Byrne.
  Jessica je stavila rukavicu. Krv je još uvijek bila ljepljiva. "Nedavna je."
  "CSU već ima uzorak na putu do laboratorija."
  "Koji su ovo brojevi?" upitao je Byrne.
  "Izgleda kao IP adresa", odgovorila je Jessica.
  "IP adresa?" upitao je Byrne. "Kako u-"
  "Web stranica", rekla je Jessica. "Želi da odemo na web stranicu."
  
  
  80
  U SVAKOM filmu koji vrijedi svoje soli, u svakom filmu snimljenom s ponosom, uvijek postoji trenutak u trećem činu kada junak mora djelovati. U tom trenutku, neposredno prije vrhunca filma, priča dobiva preokret.
  Otvaram vrata i uključujem televizor. Svi glumci, osim jednog, su na svojim mjestima. Namještam kameru. Svjetlost obasjava Angelicino lice. Izgleda isto kao i prije. Mlada. Netaknuta vremenom.
  Prekrasno.
  OceanofPDF.com
  81
  EKRAN je bio crn, prazan i sablasno lišen sadržaja.
  "Jesi li siguran da smo na pravom mjestu?" upitao je Byrne.
  Mateo je ponovno unio IP adresu u adresnu traku web preglednika. Zaslon se osvježio. Još uvijek crn. "Još ništa."
  Byrne i Jessica preselili su se iz montažne sobe u AV studio. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, lokalna emisija pod nazivom "Police Perspectives" snimana je u velikoj sobi s visokim stropom u podrumu Roundhousea. Nekoliko velikih reflektora još je uvijek visjelo sa stropa.
  Laboratorij je požurio provesti preliminarne testove krvi pronađene na željezničkoj stanici. Rezultati su bili "Negativni". Poziv liječniku Iana Whitestonea potvrdio je da su Whitestoneovi rezultati negativni. Iako je malo vjerojatno da je Whitestone doživio istu sudbinu kao žrtva u "Svjedoku" - da mu je jugularna žila bila prerezana, bilo bi lokvi krvi - gotovo da nije bilo sumnje da je bio ranjen.
  "Detektivi", rekao je Mateo.
  Byrne i Jessica su otrčali natrag u montažu. Na ekranu su sada bile tri riječi. Naslov. Bijela slova centrirana na crnoj podlozi. Nekako je ova slika bila još uznemirujuća od praznog ekrana. Riječi na ekranu su glasile:
  BOGOVI KOŽE
  "Što to znači?" upitala je Jessica.
  "Ne znam", rekao je Mateo. Okrenuo se prema svom prijenosnom računalu. Upisao je riječi u Googleovo tekstualno polje. Samo nekoliko pogodaka. Ništa obećavajuće ili otkrivajuće. Opet, na imdb.com. Ništa.
  "Znamo li odakle dolazi?" upitao je Byrne.
  "Radim na tome."
  Mateo je telefonirao pokušavajući pronaći ISP-a, davatelja internetskih usluga na kojeg je web stranica bila registrirana.
  Slika se odjednom promijenila. Sada su gledali u prazan zid. Bijela žbuka. Jarko osvijetljen. Pod je bio prašnjav, napravljen od tvrdih drvenih dasaka. U kadru nije bilo naznake gdje bi se to moglo nalaziti. Nije bilo zvuka.
  Kamera se zatim lagano pomaknula udesno, otkrivajući mladu ženu u žutom medvjediću. Nosila je kapuljaču. Bila je krhka, blijeda i nježna. Stajala je nepomično uza zid. Njezin stav sugerirao je strah. Bilo je nemoguće odrediti joj godine, ali izgledala je kao tinejdžerica.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Izgleda kao prijenos uživo s web kamere", rekao je Mateo. "Ali nije kamera visoke razlučivosti."
  Muškarac je ušao na set i prišao djevojci. Bio je odjeven kao jedan od statista iz "Palače" - crvenu redovničku halju i masku koja je prekrivala cijelo lice. Pružio joj je nešto. Izgledalo je sjajno, metalno. Djevojka je to držala nekoliko trenutaka. Svjetlost je bila oštra, preplavljujući figure, kupajući ih u jezivom srebrnom sjaju, zbog čega je bilo teško razaznati što radi. Vratila je to čovjeku.
  Nekoliko sekundi kasnije, zazvonio je mobitel Kevina Byrnea. Svi su ga pogledali. Bio je to zvuk koji je njegov telefon proizvodio kad bi primio tekstualnu poruku, a ne telefonski poziv. Srce mu je počelo lupati u prsima. Drhtavim rukama izvadio je mobitel i prešao na ekran s tekstualnim porukama. Prije čitanja, pogledao je na svoje prijenosno računalo. Muškarac na ekranu spustio je djevojčinoj kapuljači.
  "O, moj Bože", rekla je Jessica.
  Byrne je pogledao svoj telefon. Sve čega se ikada bojao u životu bilo je sažeto u tih pet slova:
  TSBOAO.
  
  
  82
  CIJELI JE ŽIVOT POZNAVALA TIŠINU. Pojam, sam pojam zvuka, bio joj je apstraktan, ali ga je mogla u potpunosti zamisliti. Zvuk je bio šaren.
  Za mnoge gluhe ljude, tišina je bila crna.
  Za nju je tišina bila bijela. Beskrajna pruga bijelih oblaka, koja teče prema beskonačnosti. Zvuk, kako ga je zamišljala, bio je prekrasna duga na čisto bijeloj pozadini.
  Kad ga je prvi put vidjela na autobusnoj stanici blizu Rittenhouse Squarea, pomislila je da je ugodnog izgleda, možda malo luckast. Čitao je Handshape Dictionary, pokušavajući shvatiti abecedu. Pitala se zašto pokušava naučiti znakovni jezik - ili ima gluhog rođaka ili pokušava se spetljati s gluhom djevojkom - ali nije pitala.
  Kad ga je ponovno vidjela u Logan Circleu, pomogao joj je dostavljajući pakete na stanicu SEPTA.
  A onda ju je ugurao u prtljažnik svog automobila.
  Ono na što ovaj čovjek nije računao bila je njezina disciplina. Bez discipline, oni koji koriste manje od pet osjetila poludjet će. Znala je to. Svi njezini gluhi prijatelji znali su to. Disciplina joj je pomogla da prevlada strah od odbacivanja od strane čujućeg svijeta. Disciplina joj je pomogla da ispuni visoka očekivanja koja su joj roditelji postavili. Disciplina ju je provela kroz ovo. Ako je ovaj čovjek mislio da nikada nije doživjela ništa strašnije od njegove čudne i ružne igre, onda očito nije poznavao nijednu gluhu djevojku.
  Njezin otac će doći po nju. Nikad je nije iznevjerio. Uvijek.
  Zato je čekala. Disciplinirana. U nadi.
  U tišini.
  
  
  83
  Prijenos se odvijao putem mobitela. Mateo je u dežurnu sobu donio prijenosno računalo spojeno na internet. Vjerovao je da se radi o web kameri spojenoj na prijenosno računalo, a zatim na mobitel. To je znatno otežalo praćenje jer se - za razliku od fiksne linije, koja je bila vezana za stalnu adresu - signal mobitela morao triangulirati između baznih stanica.
  Zahtjev za sudski nalog za praćenje mobitela faksiran je u ured okružnog tužitelja u roku od nekoliko minuta. Obično nešto takvo traje nekoliko sati. Ne i danas. Paul DiCarlo osobno ga je nosio iz svog ureda na adresi Arch Street 1421 na gornji kat Centra za kazneno pravosuđe, gdje ga je potpisao sudac Liam McManus. Deset minuta kasnije, odjel za ubojstva razgovarao je telefonom sa sigurnosnim odjelom tvrtke za mobilne telefone.
  Detektiv Tony Park bio je osoba kojoj se jedinica obraćala kada je u pitanju digitalna tehnologija i komunikacija putem mobitela. Jedan od rijetkih korejsko-američkih detektiva u policiji, obiteljski čovjek u kasnim tridesetima, Tony Park imao je smirujući utjecaj na sve oko sebe. Danas je taj aspekt njegove osobnosti, uz poznavanje elektronike, bio ključan. Uređaj je bio na rubu eksplozije.
  Pak je razgovarao fiksnom linijom, izvještavajući gomilu zabrinutih detektiva o napretku traga. "Sada ga propuštaju kroz matricu praćenja", rekao je Pak.
  "Već imaju dvorac?" upitala je Jessica.
  "Još ne."
  Byrne je koračao po sobi poput životinje u kavezu. Desetak detektiva zadržavalo se u ili blizu dežurnog odjela, čekajući vijest, upute. Byrnea se nije moglo utješiti ni smiriti. Svi ti muškarci i žene imali su obitelji. Mogli su to biti i oni.
  "Imamo kretanje", rekao je Mateo, pokazujući na ekran laptopa. Detektivi su se okupili oko njega.
  Na ekranu, muškarac u redovničkoj odjeći uvukao je drugog muškarca u kadar. Bio je to Ian Whitestone. Nosio je plavu jaknu. Izgledao je ošamućeno. Glava mu je bila pognuta preko ramena. Nije bilo vidljive krvi na licu ili rukama.
  Whitestone je pao na zid pored Colleen. Slika je izgledala odvratno u oštrom bijelom svjetlu. Jessica se pitala tko bi još mogao gledati ovo ako je ovaj luđak proširio web adresu po medijima i internetu općenito.
  Tada se lik u redovničkoj odjeći približio kameri i okrenuo objektiv. Slika je bila isprekidana i zrnata zbog nedostatka rezolucije i brzog kretanja. Kad se slika zaustavila, pojavila se na bračnom krevetu, okružena dvama jeftinim noćnim ormarićima i stolnim lampama.
  "To je film", rekao je Byrne, glas mu se slomio. "On ponovno stvara film."
  Jessica je shvatila situaciju s mučnom jasnoćom. Bila je to rekreacija sobe motela Philadelphia Skin. Glumac je planirao snimiti novu verziju filma Philadelphia Skin s Colleen Byrne u ulozi Angelice Butler.
  Morali su ga pronaći.
  "Imaju toranj", rekao je Park. "Pokriva dio sjeverne Philadelphije."
  "Gdje u sjevernoj Philadelphiji?" upitao je Byrne. Stajao je na vratima, gotovo se tresući od iščekivanja. Tri puta je udario šakom o dovratak. "Gdje?"
  "Rade na tome", rekao je Pak. Pokazao je na kartu na jednom od monitora. "Sve se vrti oko ova dva kvadratna bloka. Izađite van. Ja ću vas voditi."
  Byrne je otišao prije nego što je uspio završiti rečenicu.
  
  
  84
  U svim svojim godinama, htjela ga je čuti samo jednom. Samo jednom. I nije bilo tako davno. Dvoje njezinih čujućih prijatelja kupilo je karte za koncert Johna Mayera. John Mayer je trebao biti mrtav. Njezina čujuća prijateljica Lula pustila joj je Mayerov album Heavier Things, a ona je dodirnula zvučnike, osjetila bas i vokale. Znala je njegovu glazbu. Znala je to u svom srcu.
  Voljela bi da to sada može čuti. U sobi su s njom bile još dvije osobe, i ako bi ih mogla čuti, možda bi mogla pronaći izlaz iz ove situacije.
  Kad bi samo mogla čuti...
  Otac joj je mnogo puta objasnio što radi. Znala je da je ono što radi opasno, a ljudi koje je uhitio bili su najgori ljudi na svijetu.
  Stajala je leđima okrenuta zidu. Muškarac joj je skinuo kapuljaču, i to je bilo dobro. Patila je od zastrašujuće klaustrofobije. Ali sada ju je svjetlost u očima zasljepljivala. Ako nije mogla vidjeti, nije se mogla boriti.
  I bila je spremna za borbu.
  
  
  85
  Kvart Germantown Avenue u blizini Indiane bio je ponosna, ali dugotrajna zajednica kuća u nizu i izloga od opeke, duboko u Badlandsu, na pet četvornih milja dugom pojasu sjeverne Philadelphije koji se protezao od avenije Erie južno do Spring Gardena; od avenije Ridge do ulice Front Street.
  Najmanje četvrtina zgrada u bloku bili su trgovački prostori, neki nastanjeni, većina prazna - stisnuta šaka trokatnica, pripijenih jedna uz drugu s praznim prostorima između. Pretražiti ih sve bilo bi teško, gotovo nemoguće. Obično, kada bi odjel pratio tragove mobitela, imali su prethodne obavještajne podatke s kojima su mogli raditi: osumnjičenika povezanog s područjem, poznatog suučesnika, moguću adresu. Ovaj put nisu imali ništa. Već su provjerili Nigela Butlera na svaki mogući način: prethodne adrese, nekretnine za najam koje je možda posjedovao, adrese članova obitelji. Ništa ga nije povezivalo s područjem. Morali bi pretražiti svaki kvadratni centimetar bloka, i pretražiti ga naslijepo.
  Koliko god bio ključan element vremena, ustavno su hodali po tankoj liniji. Iako su imali dovoljno manevarskog prostora da upadnu u kuću ako je postojao vjerojatan uzrok da je netko ozlijeđen u prostorijama, bilo je bolje da to računalo bude otvoreno i vidljivo.
  Do jedan sat, dvadesetak detektiva i uniformiranih policajaca stiglo je u enklavu. Kretali su se kroz susjedstvo poput plavog zida, držeći Colleeninu fotografiju Byrne, postavljajući ista pitanja iznova i iznova. Ali ovaj put, stvari su za detektive bile drugačije. Ovaj put morali su odmah pročitati osobu s druge strane praga - otmičar, ubojica, serijski ubojica, nevin.
  Ovaj put je bio jedan od njih.
  Byrne je ostao iza Jessice dok je zvonila na vratima i kucala na vrata. Svaki put je skenirao lice građanina, aktivirajući radar, sva osjetila u stanju visoke pripravnosti. Imao je slušalicu u uhu, izravno spojenu na otvorenu telefonsku liniju Tonyja Parka i Matea Fuentesa. Jessica ga je pokušala odgovoriti od prijenosa uživo, ali bezuspješno.
  OceanofPDF.com
  86
  Byrneovo je srce gorjelo. Ako se išta dogodi Colleen, dokrajčit će tog kučkinog sina jednim hicem iz neposredne blizine, a onda i sebe. Nakon toga, neće biti razloga da ponovno udahne. Ona je bila njegov život.
  "Što se sad događa?" upitao je Byrne u slušalice, u svoju trosmjernu komunikaciju.
  "Statična snimka", odgovorio je Mateo. "Samo... samo Collin uza zid. Nema promjene."
  Byrne je koračao. Još jedna kuća u nizu. Još jedna moguća scena. Jessica je pozvonila na vrata.
  "Je li ovo bilo to mjesto?" pitao se Byrne. Prešao je rukom preko prljavog prozora, nije osjetio ništa. Pomaknuo se unatrag.
  Žena je otvorila vrata. Bila je to bucmasta, crnkinja u ranim četrdesetima, koja je držala dijete, vjerojatno svoju unuku. Imala je sijedu kosu skupljenu u čvrstu punđu. "O čemu se radi?"
  Zidovi su bili podignuti, stav je bio izvanjski. Za nju je to bio samo još jedan policijski upad. Pogledala je preko Jessicinog ramena, pokušala susresti Byrneov pogled i povukla se.
  "Jeste li vidjeli ovu djevojku, gospođo?" upitala je Jessica, držeći fotografiju u jednoj ruci, a značku u drugoj.
  Žena nije odmah pogledala fotografiju, odlučivši iskoristiti svoje pravo da ne surađuje.
  Byrne nije čekao odgovor. Prošao je pored nje, pogledao po dnevnoj sobi i strčao niz uske stepenice u podrum. Pronašao je prašnjavi Nautilus i nekoliko pokvarenih kućanskih aparata. Nije pronašao kćer. Požurio je natrag gore i izašao na glavna vrata. Prije nego što je Jessica uspjela izustiti i riječ isprike (uključujući i nadu da neće biti tužbe), već je kucao na vrata susjedne kuće.
  
  Hej, razdvojili su se. Jessica je trebala zauzeti sljedećih nekoliko kuća. Byrne je skočio naprijed, iza ugla.
  Sljedeća kuća bila je nezgrapna trokatnica u nizu s plavim vratima. Natpis pokraj vrata glasio je: V. TALMAN. Jessica je pokucala. Nema odgovora. Još uvijek nema odgovora. Taman je krenula dalje kad su se vrata polako otvorila. Vrata je otvorila starija bjelkinja. Nosila je pahuljasti sivi ogrtač i tenisice s čičkom. "Mogu li vam pomoći?" upitala je žena.
  Jessica joj je pokazala fotografiju. "Oprostite što vas uznemiravam, gospođo. Jeste li vidjeli ovu djevojku?"
  Žena je podigla naočale i koncentrirala se. "Slatko."
  - Jeste li je nedavno vidjeli, gospođo?
  Preorijentirala se. "Ne."
  "Živiš-"
  "Van!" viknula je. Podigla je glavu i osluškivala. Opet. "Van!" Ništa. "Musta je izašao. Oprosti."
  "Hvala vam na vremenu."
  Žena je zatvorila vrata, a Jessica je prešla preko ograde na trijem susjedne kuće. Iza te kuće nalazio se zabarikadirani poslovni prostor. Pokucala je, pozvonila. Ništa. Prislonila je uho na vrata. Tišina.
  Jessica se spustila niz stepenice, vratila se na pločnik i zamalo se sudarila s nekim. Instinkt joj je govorio da izvuče pištolj. Srećom, nije to učinila.
  Bio je to Mark Underwood. Bio je u civilnoj odjeći: tamnoj polipropilenskoj majici, plavim trapericama i tenisicama. "Čuo sam da zvoni telefon", rekao je. "Ne brinite. Naći ćemo je."
  "Hvala vam", rekla je.
  - Što si čistio/čistila?
  "Ravno kroz ovu kuću", rekla je Jessica, iako "očišćeno" nije bilo sasvim točno. Nisu bili unutra niti provjerili svaku sobu.
  Underwood je pogledao gore-dolje po ulici. "Pustite me da dovedem neka topla tijela unutra."
  Pružio je ruku. Jessica mu je dala svoje terensko vozilo. Dok se Underwood obraćao bazi, Jessica je prišla vratima i prislonila uho na njih. Ništa. Pokušala je zamisliti užas koji je Colleen Byrne proživljavala u svom svijetu tišine.
  Underwood je vratio rover i rekao: "Bit će ovdje za minutu. Zauzet ćemo sljedeći blok."
  - Sustići ću Kevina.
  "Samo mu reci da se smiri", rekao je Underwood. "Naći ćemo je."
  
  
  87
  Evyn Byrne stajao je ispred zabarikadiranog maloprodajnog prostora. Bio je sam. Izlog je izgledao kao da je tijekom godina udomljavao mnoge tvrtke. Prozori su bili obojeni u crno. Iznad ulaznih vrata nije bilo natpisa, ali su u drveni ulaz bile uklesane godine imena i osjećaja.
  Uska uličica presijecala je trgovinu i kuću u nizu s desne strane. Byrne je izvukao pištolj i krenuo niz uličicu. Na pola puta bio je prozor s rešetkama. Osluškivao je kroz prozor. Tišina. Nastavio je naprijed i našao se u malom dvorištu straga, dvorištu omeđenom s tri strane visokom drvenom ogradom.
  Stražnja vrata nisu bila obložena šperpločom niti zaključana izvana. Bila je zahrđala brava. Byrne je gurnuo vrata. Bila su čvrsto zaključana.
  Byrne je znao da se mora usredotočiti. Mnogo puta u njegovoj karijeri, nečiji je život visio o koncu, a sam njihov opstanak ovisio je o njegovoj prosudbi. Svaki put je osjećao golemost svoje odgovornosti, težinu svoje dužnosti.
  Ali to se nikada nije dogodilo. Nije se trebalo dogoditi. Zapravo, bio je iznenađen što ga Ike Buchanan nije nazvao. Međutim, da jest, Byrne bi bacio svoju značku na stol i odmah izašao.
  Byrne je skinuo kravatu i otkopčao gornji gumb košulje. Vrućina u dvorištu bila je zagušljiva. Znoj mu je izbijao po vratu i ramenima.
  Ramenom je otvorio vrata i ušao unutra, s visoko podignutim oružjem. Colleen je bila blizu. Znao je to. Osjećao je to. Nagnuo je glavu prema zvukovima stare zgrade. Voda je zveckala u zahrđalim cijevima. Škripanje davno osušenih greda.
  Ušao je u mali hodnik. Ispred njega bila su zatvorena vrata. Desno je bio zid prašnjavih polica.
  Dodirnuo je vrata i slike su mu se utisnule u um...
  ...Colleen uza zid... muškarac u crvenoj redovničkoj halji... upomoć, tata, oh, upomoć, požuri, tata, upomoć...
  Bila je ovdje. U ovoj zgradi. Pronašao ju je.
  Byrne je znao da bi trebao pozvati pojačanje, ali nije znao što će učiniti kad pronađe Glumca. Ako bi Glumac bio u jednoj od tih soba i morao bi ga pritisnuti, povukao bi okidač. Bez oklijevanja. Ako bi se radilo o nečasnoj igri, nije htio ugroziti svoje kolege detektive. Ne bi uvlačio Jessicu u ovo. Mogao bi se sam nositi s ovim.
  Izvadio je slušalicu iz uha, isključio telefon i prošao kroz vrata.
  
  
  88
  J. ESSICA JE STAJALA ISPRED trgovine. Pogledala je gore-dolje po ulici. Nikada nije vidjela toliko policajaca na jednom mjestu. Moralo je biti dvadeset policijskih automobila. Zatim su tu bili neoznačeni automobili, službeni kombiji i sve veća gomila. Muškarci i žene u uniformama, muškarci i žene u odijelima, njihove su se značke svjetlucale na zlatnom suncu. Za mnoge ljude u gomili ovo je bila samo još jedna policijska opsada njihovog svijeta. Kad bi samo znali. Što ako je to bio njihov sin ili kći?
  Byrnea nigdje nije bilo. Jesu li očistili ovu adresu? Između trgovine i kuće u nizu bila je uska uličica. Hodala je niz uličicu, na trenutak zastavši da oslušne kroz rešetkasti prozor. Nije čula ništa. Nastavila je hodati dok se nije našla u malom dvorištu iza trgovine. Stražnja vrata bila su malo odškrinuta.
  Je li stvarno ušao, a da joj nije rekao? Svakako je bilo moguće. Na trenutak je razmišljala da zatraži pojačanje koje bi ušlo s njom u zgradu, ali se onda predomislila.
  Kevin Byrne bio joj je partner. Možda je to bila operacija odjela, ali to je bila njegova emisija. Ovo je bila njegova kći.
  Vratila se na ulicu, gledajući na obje strane. Detektivi, uniformirani policajci i agenti FBI-a stajali su s obje strane. Vratila se u uličicu, izvukla pištolj i prošla kroz vrata.
  
  
  89
  Prošao je kroz brojne male sobe. Ono što je nekoć bio unutarnji prostor namijenjen maloprodaji, prije mnogo godina pretvoreno je u labirint kutaka, niša i pretinaca.
  Stvoreno posebno za tu svrhu?, pitao se Byrne.
  Niz uski hodnik, s pištoljem u visini struka, osjetio je kako se pred njim otvara veći prostor, temperatura je pala za stupanj ili dva.
  Glavni maloprodajni prostor bio je mračan, ispunjen polomljenim namještajem, komercijalnom opremom i nekoliko prašnjavih zračnih kompresora. Nikakvo svjetlo nije dopiralo iz prozora, koji su bili obojeni debelim crnim emajlom. Dok je Byrne kružio golemim prostorom u svom Magliteu, vidio je da su nekoć svijetle kutije nagomilane u kutovima desetljećima nosile plijesan. Zrak - ono što je uopće bilo zraka - bio je gust od ustajale, gorke vrućine koja se lijepila za zidove, njegovu odjeću, njegovu kožu. Miris plijesni, miševa i šećera bio je gust.
  Byrne je ugasio svjetiljku, pokušavajući se prilagoditi slabom svjetlu. S desne strane bio je red staklenih pultova. Unutra je ugledao papir jarkih boja.
  Sjajni crveni papir. Već ga je prije vidio.
  Zatvorio je oči i dodirnuo zid.
  Ovdje je bila sreća. Smijeh djece. Sve je to prestalo prije mnogo godina kada je ušla ružnoća, bolesna duša koja je progutala radost.
  Otvorio je oči.
  Pred njima se nalazio još jedan hodnik, još jedna vrata, čiji je okvir bio napuknut prije mnogo godina. Byrne je bolje pogledao. Drvo je bilo svježe. Netko je nedavno unio nešto veliko kroz vrata, oštetivši okvir. Rasvjetna oprema? pomislio je.
  Prislonio je uho na vrata i osluškivao. Tišina. Bila je to soba. Osjetio ju je. Osjetio ju je na mjestu koje nije poznavalo ni njegovo srce ni njegov um. Polako je gurnuo vrata.
  I ugledao je svoju kćer. Bila je vezana za krevet.
  Srce mu se slomilo u milijun komadića.
  Moja slatka mala djevojčice, što sam ti ikada učinio?
  Zatim: Pokret. Brzo. Bljesak crvene boje ispred njega. Zvuk lepršanja tkanine u mirnom, vrućem zraku. Zatim je zvuk nestao.
  Prije nego što je mogao reagirati, prije nego što je mogao podići oružje, osjetio je nečiju prisutnost s lijeve strane.
  Tada mu je stražnji dio glave eksplodirao.
  
  
  90
  S tamnim, prilagođenim očima, Jessica se kretala niz dugi hodnik, zalazeći dublje u središte zgrade. Ubrzo je naišla na improviziranu kontrolnu sobu. Bila su tamo dva VHS mjesta za montažu, čija su zelena i crvena svjetla svijetlila poput katarakte u mraku. Ovdje je Glumac presnimavao svoje snimke. Bio je tu i televizor. Prikazivao je sliku web stranice koju je vidjela u Roundhouseu. Svjetla su bila slaba. Nije bilo zvuka.
  Odjednom se na ekranu nešto pomaknulo. Vidjela je redovnika u crvenoj halji kako hoda preko kadra. Sjene na zidu. Kamera se okrenula udesno. Colleen je bila vezana za krevet u pozadini. Još sjena jurilo je i jurilo po zidovima.
  Tada se kameri približila figura. Prebrzo. Jessica nije mogla vidjeti tko je to. Nakon sekunde, ekran se ugasio, a zatim postao plav.
  Jessica je strgnula rover s pojasa. Radio tišina više nije bila važna. Pojačala je zvuk, uključila ga i slušala. Tišina. Udarila je rover o dlan. Slušala je. Ništa.
  Rover je bio mrtav.
  Kučkin sin.
  Htjela ga je baciti o zid, ali se predomislila. Uskoro će imati dovoljno vremena za ljutnju.
  Pritisnula je leđa uza zid. Osjetila je tutnjavu kamiona kako prolazi. Bila je na vanjskom zidu. Bila je petnaestak ili osam centimetara od dnevnog svjetla. Bila je kilometrima od sigurnosti.
  Pratila je kablove koji su izlazili sa stražnje strane monitora. Vijugali su se do stropa, niz hodnik s njezine lijeve strane.
  Od sve neizvjesnosti sljedećih nekoliko minuta, od svih nepoznanica koje su vrebale u tami oko nje, jedno je bilo jasno: U doglednoj budućnosti bila je sama.
  OceanofPDF.com
  91
  BIO JE ODJEVEN kao jedan od statista koje su vidjeli na postaji: crvena redovnička halja i crna maska.
  Redovnik ga je udario s leđa, uzevši mu službeni Glock. Byrne je pao na koljena, ošamućen, ali ne i bez svijesti. Zatvorio je oči, čekajući tutnjavu pištolja, bijelu vječnost svoje smrti. Ali nije došla. Još ne.
  Byrne je sada klečao u sredini sobe, ruke iza glave, isprepletene prste. Gledao je u kameru na tronošcu ispred sebe. Colleen je bila iza njega. Htio se okrenuti, vidjeti joj lice, reći joj da će sve biti u redu. Nije mogao riskirati.
  Kad ga je čovjek u redovničkoj halji dodirnuo, Byrneu se počela vrtjeti glava. Vizije su pulsirale. Osjećao je mučninu i vrtoglavicu.
  Colleen.
  Anđelika.
  Stephanie.
  Erin.
  Polje rastrganog mesa. Ocean krvi.
  "Nisi se brinuo o njoj", rekao je čovjek.
  Je li govorio o Angelique? Colleen?
  "Bila je sjajna glumica", nastavio je. Sad je bio iza njega. Byrne je pokušao shvatiti njegov stav. "Mogla je biti zvijezda. I ne mislim na bilo koju zvijezdu. Mislim na jednu od onih rijetkih supernova koje privlače pozornost ne samo javnosti već i kritičara. Ingrid Bergman. Jeanne Moreau. Greta Garbo."
  Byrne je pokušao pratiti svoje korake kroz dubinu zgrade. Koliko je koraka napravio? Koliko je blizu bio ulici?
  "Kad je umrla, oni su jednostavno krenuli dalje", nastavio je. "Ti si jednostavno krenula dalje."
  Byrne je pokušao srediti misli. Nikad nije lako kad je pištolj uperen u tebe. "Moraš... shvatiti", započeo je. "Kad medicinski vještak proglasi smrt nesrećom, odjel za ubojstva ne može ništa učiniti. Nitko ne može ništa učiniti. Mrtvozornik odlučuje, grad to evidentira. Tako se to radi."
  "Znaš li zašto je tako napisala svoje ime? S "c"? Njezino ime je bilo napisano s "c". Promijenila ga je."
  Nije slušao ni riječi što je Byrne rekao. "Ne."
  "Angelica" je naziv poznatog artističkog kazališta u New Yorku.
  "Pusti moju kćer", rekao je Byrne. "Imaš mene."
  - Mislim da ne razumiješ predstavu.
  Muškarac u redovničkoj odjeći hodao je ispred Byrnea. Držao je kožnu masku. Bila je to ista ona maska koju je nosio Julian Matisse u filmu "Philadelphia Skin". "Poznajete li Stanislavskog, detektive Byrne?"
  Byrne je znao da mora natjerati čovjeka da progovori. "Ne."
  "Bio je ruski glumac i učitelj. Osnovao je Moskovsko kazalište 1898. godine. Manje-više je izumio metodu glume."
  "Ne moraš ovo raditi", rekao je Byrne. "Pusti moju kćer. Možemo ovo završiti bez daljnjeg krvoprolića."
  Redovnik je na trenutak gurnuo Byrneov Glock pod ruku. Počeo je odvezivati kožnu masku. "Stanislavsky je jednom rekao: 'Nikad ne dolazi u kazalište s prljavštinom na nogama.' Prašinu i prljavštinu ostavi vani. Ostavi svoje sitne brige, svoje svađe, svoje sitne probleme s kaputom - sve što ti uništava život i odvlači pažnju od umjetnosti - pred vratima."
  "Molim vas, stavite ruke iza leđa za mene", dodao je.
  Byrne je poslušao. Noge je prekrižio na leđima. Osjetio je težinu na desnom gležnju. Počeo je podizati manžete hlača.
  "Jeste li ostavili svoje sitne probleme pred vratima, detektive? Jeste li spremni za moju predstavu?"
  Byrne je podigao rub još centimetar, prstima okrznuvši čelik dok je redovnik spuštao masku na pod ispred sebe.
  "Sada ću te zamoliti da staviš ovu masku", rekao je redovnik. "I onda ćemo početi."
  Byrne je znao da ne može riskirati pucnjavu ovdje s Colleen u sobi. Bila je iza njega, vezana za krevet. Unakrsna vatra bila bi smrtonosna.
  "Zavjesa je podignuta." Redovnik je prišao zidu i pritisnuo prekidač.
  Jedan jedini jarki reflektor ispunjavao je svemir.
  Bilo je vrijeme. Nije imao izbora.
  Jednim tečnim pokretom, Byrne je izvukao pištolj SIG Sauer iz futrole na gležnju, skočio na noge, okrenuo se prema svjetlu i opalio.
  
  
  92
  Pucnji su bili blizu, ali Jessica nije mogla razaznati odakle su došli. Je li to bila zgrada? Susjedna vrata? Gore na stubištu? Jesu li ih detektivi čuli vani?
  Okrenula se u mraku, Glock se izravnao. Više nije mogla vidjeti vrata kroz koja je ušla. Bilo je previše mračno. Izgubila je orijentaciju. Prošla je kroz niz malih soba i zaboravila kako se vratiti.
  Jessica se prišuljala uskom luku. Pljesniva zavjesa visjela je preko otvora. Provirila je kroz nju. Pred njom se nalazila još jedna mračna soba. Prošla je kroz nju, s pištoljem uperenim naprijed i Magliteom iznad glave. S desne strane bila je mala Pullmanova kuhinja. Mirisala je na staru mast. Prešla je Magliteom preko poda, zidova i sudopera. Kuhinja se nije koristila godinama.
  Ne za kuhanje, naravno.
  Na stijenci hladnjaka bila je krv, široka, svježa, grimizna crta. Slijevala se na pod u tankim mlazovima. Prskanje krvi od metka.
  Iza kuhinje nalazila se još jedna soba. S mjesta gdje je Jessica stajala, izgledala je kao stara ostava, puna polomljenih polica. Nastavila je naprijed i zamalo se spotaknula o tijelo. Pala je na koljena. Bio je to muškarac. Desna strana glave bila mu je gotovo otkinuta.
  Posvijetlila je svoju Maglite lampu na figuru. Muškarčevo lice bilo je uništeno - mokra masa tkiva i zdrobljene kosti. Moždana tvar skliznula je na prašnjavi pod. Muškarac je bio odjeven u traperice i tenisice. Pomaknula je svoju Maglite lampu uz njegovo tijelo.
  I vidio sam PPD logo na tamnoplavoj majici.
  Žuč joj se dizala u grlu, gusta i kisela. Srce joj je lupalo u prsima, ruke su joj se tresle. Pokušala se smiriti dok su se užasi gomilali. Morala je izaći iz ove zgrade. Morala je disati. Ali prvo je morala pronaći Kevina.
  Podigla je oružje naprijed i okrenula se ulijevo, srce joj je lupalo u prsima. Zrak je bio toliko gust da se činilo kao da joj tekućina ulazi u pluća. Znoj joj se slijevao niz lice, zalutavši u oči. Obrisala ih je nadlanicom.
  Pripremila se i polako provirila iza ugla u široki hodnik. Previše sjena, previše mjesta za skrivanje. Drška pištolja sada joj je bila skliska u ruci. Promijenila je ruku, brišući dlan o traperice.
  Pogledala je preko ramena. Daleka vrata vodila su u hodnik, stepenice, ulicu, sigurnost. Nepoznato ju je čekalo. Zakoračila je naprijed i ušuljala se u nišu. Očima je pretraživala unutarnji horizont. Još polica, još ormarića, još vitrina. Ni pokreta, ni zvuka. Samo zujanje sata u tišini.
  Spuštajući noge nisko, kretala se niz hodnik. Na drugom kraju bila su vrata, možda vodeća do onoga što je nekoć bilo skladište ili soba za odmor zaposlenika. Krenula je naprijed. Okvir vrata bio je izudaran, okrnjen. Polako je okrenula kvaku. Bila su otključana. Otvorila je vrata i promotrila sobu. Prizor je bio nestvaran, mučan:
  Velika soba, dvadeset puta dvadeset... nemoguće pobjeći s ulaza... krevet s desne strane... jedna žarulja na vrhu... Colleen Byrne, privezana za četiri stupa... Kevin Byrne stoji usred sobe... redovnik u crvenoj halji kleči pred Byrneom... Byrne drži pištolj uperen u čovjekovu glavu...
  Jessica je pogledala u kut. Kamera je bila razbijena. Nitko u Roundhouseu niti bilo gdje drugdje nije gledao.
  Zagledala se duboko u sebe, u neko njoj nepoznato mjesto i potpuno ušla u sobu. Znala je da će je ovaj trenutak, ova okrutna arija, proganjati do kraja života.
  "Bok, partnerice", tiho je rekla Jessica. S lijeve strane bila su dvoja vrata. S desne strane, ogroman prozor, obojen u crno. Bila je toliko dezorijentirana da nije imala pojma na koju ulicu gleda prozor. Morala je okrenuti leđa vratima. Bilo je opasno, ali nije imala izbora.
  "Zdravo", odgovorio je Byrne. Glas mu je bio miran. Oči su mu bile hladne poput smaragdnog kamenja na licu. Redovnik u crvenoj halji nepomično je klečao pred njim. Byrne je prislonio cijev pištolja na podnožje čovjekove lubanje. Byrneova ruka bila je mirna i stabilna. Jessica je vidjela da je to poluautomatski SIG-Sauer. Ovo nije bilo Byrneovo službeno oružje.
  Nema potrebe, Kevine.
  Ne.
  "Jesi li dobro?" upitala je Jessica.
  "Da."
  Njegov je odgovor bio prebrz i nagao. Djelovao je na temelju neke sirove energije, a ne razuma. Jessica je bila udaljena otprilike tri metra. Morala je smanjiti udaljenost. Morao joj je vidjeti lice. Morao joj je vidjeti oči. "Pa što ćemo učiniti?" Jessica se trudila zvučati što je moguće razgovornije. Bez predrasuda. Na trenutak se pitala je li je čuo. Čuo je. Jest.
  "Svemu ću ovome stati na kraj", rekao je Byrne. "Svemu ovome mora stati."
  Jessica je kimnula. Uperila je pištolj u pod. Ali ga nije vratila u futrolu. Znala je da Kevin Byrne nije primijetio ovaj pokret. "Slažem se. Gotovo je, Kevin. Imamo ga." Približila se korak bliže. Sada je bila udaljena dva i pol metra. "Dobar posao."
  "Mislim na sve ovo. Svemu ovome mora stati na kraj."
  "U redu. Dopusti mi da ti pomognem."
  Byrne je odmahnuo glavom. Znao je da pokušava djelovati na njega. "Odlazi, Jess. Samo se okreni, vrati se kroz ta vrata i reci im da me nisi mogla pronaći."
  "Neću to učiniti."
  "Odlazi."
  "Ne. Ti si moj partner. Bi li mi to učinio?"
  Bila je blizu, ali nije baš stigla do cilja. Byrne nije podigao pogled, nije skidao pogled s redovnikove glave. "Ne razumiješ."
  "O, da. Kunem se Bogom, jest." Dva metra. "Ne možeš..." započela je. Kriva riječ. Kriva riječ. "Ti... ne želiš izaći ovakva."
  Byrne ju je napokon pogledao. Nikad nije vidjela tako predanog čovjeka. Čeljust mu je bila stisnuta, čelo namršteno. "Nije važno."
  "Da, to je istina. Naravno, to je istina."
  "Vidjela sam više od tebe, Jess. Mnogo više."
  Napravila je još jedan korak bliže. "Vidjela sam svoj dio."
  "Znam. Još uvijek imaš šansu. Možeš se izvući prije nego što te ubije. Odlazi."
  Još jedan korak. Sad je bila metar i pol od mene. "Samo me saslušaj. Saslušaj me, i ako i dalje želiš da odem, hoću. U redu?"
  Byrneov pogled se vratio na nju. "U redu."
  "Ako spremiš pištolj, nitko ne mora znati", rekla je. "Ja? Dovraga, nisam ništa vidjela. Zapravo, kad sam ušla ovamo, ti si mu stavio lisice." Posegnula je iza sebe i stavila lisice na kažiprst. Byrne nije odgovorio. Ispustila je lisice na pod pred njegove noge. "Uvedimo ga unutra."
  "Ne." Lik u redovničkoj halji počeo se tresti.
  Evo ga. Izgubio si ga.
  Pružila je ruku. "Tvoja kći te voli, Kevin."
  Svjetlucanje. Došla je do njega. Približila se. Sada je bila udaljena samo metar. "Bila sam tamo s njom svaki dan dok si bio u bolnici", rekla je. "Svaki dan. Voljen si. Ne bacaj to."
  Byrne je oklijevao, brišući znoj s očiju. "Ja..."
  "Tvoja kći gleda." Vani je Jessica čula sirene, riku velikih motora, škripu guma. Bio je to SWAT tim. Uostalom, čuli su pucnje. "SWAT je ovdje, partnerice. Znaš što to znači. Vrijeme je za Ponderosu."
  Još jedan korak naprijed. Ispruženih ruku. Čula je korake kako se približavaju zgradi. Gubi ga. Bilo bi prekasno.
  "Kevine, imaš posla."
  Byrneovo lice bilo je prekriveno znojem. Izgledalo je kao suze. "Što? Što trebam učiniti?"
  "Imaš jednu fotografiju koju treba snimiti. U Eden Rocku."
  Byrne se polusmiješio, a u očima mu se vidjela velika bol.
  Jessica je pogledala njegovo oružje. Nešto nije bilo u redu. Spremnik je nestao. Nije bilo napunjeno.
  Tada je ugledala pokret u kutu sobe. Pogledala je Colleen. Njezine oči. Prestrašene. Angeliqueine oči. Oči koje su joj pokušavale nešto reći.
  Ali što?
  Zatim je pogledala djevojčine ruke.
  I znao je kako...
  - vrijeme je teklo, usporavalo, puzalo, kao...
  Jessica se okrenula i podigla oružje objema rukama. Još jedan redovnik u krvavocrvenoj halji bio je gotovo uz nju, s visoko podignutim čeličnim oružjem, uperenim u njezino lice. Čula je zvuk čekića. Vidjela je kako se cilindar okreće.
  Nema vremena za cjenkanje. Nema vremena za rješavanje problema. Samo sjajna crna maska u ovom tornadu crvene svile.
  Nisam vidio prijateljsko lice tjednima...
  Detektivka Jessica Balzano je otpuštena.
  I otpušten.
  
  
  93
  POSTOJI TRENUTAK nakon gubitka života, vrijeme kada ljudska duša plače, kada srce pravi oštru inventuru.
  Zrak je bio ispunjen mirisom kordita.
  Miris bakra svježe krvi ispunio je svijet.
  Jessica je pogledala Byrnea. Zauvijek će ih vezati ovaj trenutak, događaji koji su se zbili na ovom vlažnom i ružnom mjestu.
  Jessica se zatekla kako još uvijek drži oružje - dvoručni smrtonosni stisak. Dim se kuljao iz cijevi. Osjetila je kako joj se suze lede u očima. Borila se protiv njih i izgubila. Vrijeme je prošlo. Minute? Sekunde?
  Kevin Byrne ju je pažljivo uzeo za ruke i izvukao pištolj.
  
  
  94
  BYRNE JE ZNAO da ga je Jessica spasila. Nikada neće zaboraviti. Nikada joj neće moći u potpunosti vratiti dug.
  Nitko ne bi trebao znati...
  Byrne je prislonio pištolj na potiljak Iana Whitestonea, pogrešno vjerujući da je to Glumac. Kad je ugasio svjetlo, u mraku se začuo zvuk. Neuspjesi. Spoticanje. Byrne je bio dezorijentiran. Nije mogao riskirati ponovno pucati. Kad je zalupio kundakom pištolja, pogodio ga je u meso i kost. Kad je upalio stropno svjetlo, redovnik se pojavio na podu u središtu sobe.
  Slike koje je primao bile su iz Whitestoneovog vlastitog mračnog života - što je učinio Angelique Butler, što je učinio svim ženama na snimkama koje su pronašli u hotelskoj sobi Setha Goldmana. Whitestone je bio vezan i s ustima ispod maske i ogrtača. Pokušavao je reći Byrneu tko je. Byrneov pištolj bio je prazan, ali je imao pun spremnik u džepu. Da Jessica nije prošla kroz ta vrata...
  Nikad neće znati.
  U tom trenutku, ovan za probijanje probio se kroz oslikani prozor. Zasljepljujuće jarko dnevno svjetlo preplavilo je sobu. Nekoliko sekundi kasnije, dvanaest vrlo nervoznih detektiva upalo je unutra, s izvučenim pištoljima i adrenalinom u zraku.
  "Čisto!" viknula je Jessica, visoko držeći značku. "Čisti smo!"
  Eric Chavez i Nick Palladino provalili su kroz otvor i stali između Jessice i mase detektiva i FBI agenata koji su se činili previše željnima da ovaj detalj izvedu u kaubojskom stilu. Dvojica muškaraca podigla su ruke i zaštitnički stala, jedan sa svake strane Byrnea, Jessice i sada nepomično ležajućeg, jecajućeg Iana Whitestonea.
  Plava kraljica. Udomljene su. Više im se ništa ne može dogoditi.
  Bilo je stvarno gotovo.
  
  DESET MINUTA KASNIJE, dok je vozilo za očevid počelo ubrzavati oko njih, dok se žuta traka odmotavala i policajci započinjali svoj svečani ritual, Byrne je uhvatio Jessicin pogled i jedino pitanje koje je trebao postaviti bilo je na njegovim usnama. Zbili su se u kutu, u podnožju kreveta. "Kako si znao da je Butler iza tebe?"
  Jessica je pogledala po sobi. Sada, na jarkom suncu, to je bilo očito. Unutrašnjost je bila prekrivena svilenkastom prašinom, na zidovima su visjele jeftine, uokvirene fotografije davno izblijedjele prošlosti. Pola tuceta prenatrpanih stolica ležalo je na boku. A onda su se pojavili znakovi. LEDENA VODA. PIĆA S TOČENE VODE. SLADOLED. SLATKIŠI.
  "Nije Butler", rekla je Jessica.
  Sjeme joj je posijano u mislima kad je pročitala izvješće o provali u kuću Edwine Matisse i vidjela imena policajaca koji su stigli u pomoć. Nije htjela vjerovati. Gotovo je to znala u trenutku kad je razgovarala sa staricom ispred bivše pekare. Gospođa V. Talman.
  "Kombi!" viknula je starica. Nije vikala na muža. Bio je to njezin unuk.
  Kombi. Skraćenica za Vandemark.
  Jednom sam bio blizu ovoga.
  Uzeo je bateriju iz njezina radija. Mrtvo tijelo u drugoj sobi pripadalo je Nigelu Butleru.
  Jessica je prišla i skinula masku s leša u odori časne sestre. Iako će pričekati odluku medicinskog vještaka, ni Jessica ni itko drugi nije imao sumnje u to.
  Policajac Mark Underwood bio je mrtav.
  
  
  95
  BYRNE je držao kćer u naručju. Netko joj je milosrdno prerezao uže s ruku i nogu i prebacio kaput preko ramena. Drhtala je u njegovu naručju. Byrne se prisjetio vremena kada mu se suprotstavila tijekom njihovog putovanja u Atlantic City jednog neuobičajeno toplog travnja za to doba godine. Imala je oko šest ili sedam godina. Rekao joj je da samo zato što je temperatura zraka bila dvadeset stupnjeva Celzijusa ne znači da je voda topla. Svejedno je otrčala u ocean.
  Kad se pojavila samo nekoliko minuta kasnije, ten joj je bio pastelno plav. Drhtala je i tresla se u njegovom naručju gotovo sat vremena, cvokoćući zubima i neprestano pokazujući: "Oprosti, tata". Tada ju je zagrlio. Zakleo se da nikada neće prestati.
  Jessica je kleknula pokraj njih.
  Colleen i Jessica su se zbližile nakon što je Byrne upucan tog proljeća. Provele su mnogo dana čekajući da padne u komu. Colleen je Jessicu naučila nekoliko oblika ruku, uključujući osnovnu abecedu.
  Byrne je gledao između njih i osjetio njihovu tajnu.
  Jessica je podigla ruke i napisala riječi u tri nespretna pokreta:
  On je iza tebe.
  Sa suzama u očima, Byrne je pomislio na Gracie Devlin. Pomislio je na njezinu životnu snagu. Pomislio je na njezin dah, još uvijek u njemu. Pogledao je tijelo čovjeka koji je donio ovo posljednje zlo njegovom gradu. Pogledao je u svoju budućnost.
  Kevin Byrne je znao da je spreman.
  Izdahnuo je.
  Privukao je kćer još bliže. I tako su se međusobno tješili, i tako će nastaviti činiti još dugo vremena.
  U tišini.
  Kao i jezik filma.
  OceanofPDF.com
  96
  Priča o životu i padu Iana Whitestonea postala je tema nekoliko filmova, a barem dva su već bila u predprodukciji prije nego što je priča dospjela u novine. U međuvremenu, otkriće da je bio upleten u porno industriju - i moguće upleten u smrt, slučajnu ili ne, mlade porno zvijezde - bilo je hrana za tabloidne vukove. Priča se sigurno pripremala za objavljivanje i emitiranje diljem svijeta. Kako će to utjecati na kino blagajne njegovog sljedećeg filma, kao i na njegov osobni i profesionalni život, tek je trebalo vidjeti.
  Ali to možda i nije najgore za čovjeka. Ured okružnog tužitelja planirao je pokrenuti kaznenu istragu o uzroku smrti Angelique Butler tri godine ranije i mogućoj ulozi Iana Whitestonea.
  
  MARK UNDERWOOD je bio u vezi s Angelique Butler gotovo godinu dana kada je ona ušla u njegov život. Fotoalbumi pronađeni u domu Nigela Butlera sadržavali su nekoliko fotografija njih dvoje s obiteljskih okupljanja. Kada je Underwood oteo Nigela Butlera, uništio je fotografije u albumima i zalijepio sve fotografije filmskih zvijezda na Angeliqueino tijelo.
  Nikada neće točno znati što je natjeralo Underwooda da učini ono što je učinio, ali bilo je jasno da je od početka znao tko je bio uključen u stvaranje Philadelphia Skin-a i koga smatra odgovornim za Angeliqueinu smrt.
  Također je bilo jasno da je za ono što je učinio Angelique krivio Nigela Butlera.
  Postoji velika vjerojatnost da je Underwood pratio Juliana Matissea one noći kada je Matisse ubio Gracie Devlin. "Prije nekoliko godina, pripremio sam mjesto zločina za njega i njegovu partnericu u južnoj Philadelphiji", rekao je Underwood o Kevinu Byrneu u filmu Finnigan's Wake. Te noći, Underwood je uzeo Jimmy Purifeyjevu rukavicu, natopio je krvlju i držao je, možda tada ne znajući što će s njom učiniti. Zatim je Matisse umro u dobi od dvadeset pet godina, Ian Whitestone postao je međunarodna zvijezda i sve se promijenilo.
  Prije godinu dana, Underwood je provalio u kuću Matisseove majke, ukrao pištolj i plavu jaknu, pokrećući svoj čudan i strašan plan.
  Kad je saznao da Phil Kessler umire, znao je da je vrijeme za djelovanje. Obratio se Philu Kessleru, znajući da čovjek nema novca za plaćanje medicinskih računa. Underwoodova jedina šansa da izvuče Juliana Matissea iz zatvora bila je pobiti optužbe protiv Jimmyja Purifeyja. Kessler je iskoristio priliku.
  Jessica je saznala da se Mark Underwood dobrovoljno prijavio za glumu u filmu, znajući da će ga to zbližiti sa Sethom Goldmanom, Erin Halliwell i Ianom Whitestoneom.
  Erin Halliwell bila je Ianova Whitestoneova ljubavnica, Seth Goldman njegov povjerenik i suučesnik, Declan njegov sin, White Light Pictures višemilijunsko poduzeće. Mark Underwood pokušao je uzeti sve što je Ianu Whitestoneu bilo drago.
  Došao je vrlo blizu.
  
  
  97
  Tri dana nakon incidenta, Byrne je stajao pokraj bolničkog kreveta i gledao Victoriju kako spava. Izgledala je tako sitno ispod pokrivača. Liječnici su uklonili sve cjevčice. Ostala je samo jedna infuzija.
  Razmišljao je o onoj noći kad su vodili ljubav, o tome kako se dobro osjećala u njegovom zagrljaju. Činilo se tako davno.
  Otvorila je oči.
  "Bok", ponudio je Byrne. Nije joj ništa rekao o događajima u sjevernoj Philadelphiji. Bit će dovoljno vremena.
  "Zdravo."
  "Kako se osjećaš?" upitao je Byrne.
  Victoria je slabo mahnula rukama. Ni dobro, ni loše. Boja joj se vratila. "Mogu li dobiti malo vode, molim vas?" upitala je.
  - Je li vam dopušteno?
  Viktorija ga je pažljivo pogledala.
  "U redu, u redu", rekao je. Obišao je krevet i prineo joj čašu sa slamkom ustima. Otpila je gutljaj i zabacila glavu na jastuk. Svaki pokret ju je boljeo.
  "Hvala." Pogledala ga je, pitanje joj je već bilo na usnama. Njezine srebrne oči poprimile su smeđu nijansu u večernjem svjetlu koje se slijevalo kroz prozor. Nikada to prije nije primijetio. Upitala je. "Je li Matisse mrtav?"
  Byrne se pitao koliko bi joj trebao reći. Znao je da će prije ili kasnije saznati cijelu istinu. Zasad je jednostavno rekao: "Da."
  Victoria je lagano kimnula i zatvorila oči. Na trenutak je spustila glavu. Byrne se pitao što ta gesta znači. Nije mogao zamisliti Victoriju kako nudi blagoslov za dušu ovog čovjeka - nije mogao zamisliti da itko to radi - ali s druge strane, znao je da je Victoria Lindstrom bolja osoba nego što bi se on ikada mogao nadati da će biti.
  Nakon trenutka, ponovno ga je pogledala. "Kažu da sutra mogu ići kući. Hoćeš li biti ovdje?"
  "Bit ću ovdje", rekao je Byrne. Na trenutak je provirio u hodnik, a zatim je koraknuo naprijed i otvorio mrežastu torbu prebačenu preko ramena. Kroz otvor je provirila mokra njuška; par živahnih smeđih očiju provirivao je van. "I on će biti tamo."
  Victoria se nasmiješila. Pružila je ruku. Štene joj je polizalo ruku, rep mu se mlatarkao u vrećici. Byrne je već odabrao ime za štene. Zvat će ga Putin. Ne po ruskom predsjedniku, već više kao Rasputin, jer se pas već etablirao kao sveta teror u Byrneovom stanu. Byrne se pomirio s činjenicom da će od sada morati povremeno kupovati papuče.
  Sjeo je na rub kreveta i gledao kako Victoria tone u san. Gledao ju je kako diše, zahvalan na svakom podizanju i spuštanju njezinih prsa. Razmišljao je o Colleen, koliko je otporna, koliko jaka. Toliko je toga naučio o životu od Colleen u proteklih nekoliko dana. Nerado je pristala sudjelovati u programu savjetovanja za žrtve. Byrne je angažirao savjetnika koji tečno govori znakovni jezik. Victoria i Colleen. Njegov izlazak i zalazak sunca. Bili su toliko slični.
  Kasnije je Byrne pogledao kroz prozor i iznenadio se kad je shvatio da se smračilo. Vidio je njihov odraz u staklu.
  Dvoje ljudi koji su patili. Dvoje ljudi koji su se pronašli kroz dodir. Zajedno, pomislio je, mogli bi stvoriti jednu cjelovitu osobu.
  Možda je to bilo dovoljno.
  
  
  98
  Kiša je padala polako i postojano, podsjećajući na laganu ljetnu grmljavinu koja bi mogla trajati cijeli dan. Grad se činio čistim.
  Sjedile su kraj prozora s pogledom na Fulton Street. Između njih je stajao pladanj. Pladanj s vrčem biljnog čaja. Kad je Jessica stigla, prvo što je primijetila bilo je da su kolica s šankom koja je prvi put vidjela sada prazna. Faith Chandler provela je tri dana u komi. Liječnici su je polako izvukli iz nje i nisu predviđali dugoročne posljedice.
  "Znala se igrati baš tamo", rekla je Faith, pokazujući na pločnik ispod prozora ispruganog kišom. "Školica, skrivača. Bila je sretna djevojčica."
  Jessica je razmišljala o Sophie. Je li njezina kći sretna djevojčica? Mislila je da jest. Nadala se da jest.
  Faith se okrenula i pogledala je. Možda je bila mršava, ali oči su joj bile bistre. Kosa joj je bila čista i sjajna, skupljena u rep. Ten joj je bio bolji nego prvi put kad su se srele. "Imate li djece?" upitala je.
  "Da", rekla je Jessica. "Jedan."
  "Kći?"
  Jessica je kimnula. "Zove se Sophie."
  "Koliko joj je godina?"
  - Ima tri godine.
  Faith Chandler lagano se pomaknula usnama. Jessica je bila sigurna da je žena tiho rekla "tri", možda se sjećajući Stephanie kako šepa kroz ove sobe; Stephanie kako pjeva svoje pjesme iz Ulice Sezam iznova i iznova, nikad ne pogodivši istu notu dvaput; Stephanie koja spava na ovom istom kauču, njezino malo ružičasto lice poput anđela u snu.
  Faith je podigla čajnik. Ruke su joj se tresle i Jessica je razmišljala o tome da pomogne ženi, ali se onda predomislila. Nakon što je čaj natočen i šećer promiješan, Faith je nastavila.
  "Znate, moj muž nas je napustio kad je Stephie imala jedanaest godina. Ostavio je iza sebe i kuću punu dugova. Preko sto tisuća dolara."
  Faith Chandler dopustila je Ianu Whitestoneu da kupi kćerinu šutnju protekle tri godine, šutnju o onome što se dogodilo na setu filma "Philadelphia Skin". Koliko je Jessica znala, nijedan zakon nije prekršen. Neće biti kaznenog progona. Je li bilo pogrešno uzeti novac? Možda. Ali nije bilo na Jessici da sudi. To su bile cipele u koje se Jessica nadala da nikada neće hodati.
  Na stoliću za kavu stajala je fotografija Stephaniene mature. Faith ju je podigla i nježno prešla prstima preko kćerinog lica.
  "Neka ti jedna slomljena stara konobarica da savjet." Faith Chandler pogledala je Jessicu s nježnom tugom u očima. "Možda misliš da ćeš provoditi puno vremena sa svojom kćeri, puno prije nego što odraste i čuje kako je svijet zove. Vjeruj mi, to će se dogoditi prije nego što shvatiš. Jednog dana, kuća je puna smijeha. Sljedećeg, to je samo zvuk tvog srca."
  Jedna jedina suza pala je na stakleni okvir fotografije.
  "A ako imaš izbor: razgovaraj sa svojom kćeri ili slušaj", dodala je Faith. "Slušaj. Samo slušaj."
  Jessica nije znala što bi rekla. Nije se mogla sjetiti odgovora na to. Nikakvog verbalnog odgovora. Umjesto toga, uzela je ženinu ruku u svoju. I sjedile su u tišini, slušajući ljetnu kišu.
  
  J. ESSICA JE STAJALA PORED svog automobila s ključevima u ruci. Sunce je ponovno sjalo. Ulice južne Philadelphije bile su sparne. Na trenutak je zatvorila oči i unatoč zagušljivoj ljetnoj vrućini, taj ju je trenutak odveo na vrlo mračna mjesta. Posmrtna maska Stephanie Chandler. Lice Angelice Butler. Sitne, bespomoćne ruke Declana Whitestonea. Željela je dugo stajati na suncu, nadajući se da će joj sunčeva svjetlost dezinficirati dušu.
  - Jeste li dobro, detektive?
  Jessica je otvorila oči i okrenula se prema glasu. Bio je to Terry Cahill.
  "Agente Cahill", rekla je. "Što radite ovdje?"
  Cahill je nosio svoje standardno plavo odijelo. Više nije nosio zavoj, ali Jessica je po pokretu njegovih ramena mogla zaključiti da ga još uvijek bole noge. "Zvao sam postaju. Rekli su da biste mogli biti ovdje."
  "Dobro sam, hvala vam", rekla je. "Kako se osjećate?"
  Cahill je oponašao servis iznad glave. "Kao Brett Myers."
  Jessica je pretpostavila da se radi o bejzbolašu. Da nije bilo boksa, ne bi ništa znala. "Jesi li se vratio u agenciju?"
  Cahill je kimnuo. "Završio sam svoj posao u odjelu. Danas ću napisati izvješće."
  Jessica je mogla samo nagađati što će se dogoditi. Odlučila je ne pitati. "Bilo mi je zadovoljstvo raditi s tobom."
  "I meni isto", rekao je. Pročistio je grlo. Činilo se da ne razumije dobro ovakve stvari. "I želim da znaš da sam mislio ono što sam rekao. Ti si vraški dobar policajac. Ako ikada razmišljaš o karijeri u birou, molim te, nazovi me."
  Jessica se nasmiješila. "Jesi li u nekom odboru ili tako nešto?"
  Cahill mu je uzvratio osmijeh. "Da", rekao je. "Ako dovedem tri regruta, nabavit ću prozirnu plastičnu zaštitu za značku."
  Jessica se nasmijala. Zvuk joj se činio stranim. Prošlo je neko vrijeme. Bezbrižni trenutak brzo je prošao. Pogledala je na ulicu, a zatim se okrenula. Vidjela je Terryja Cahilla kako je gleda. Imao je nešto za reći. Čekala je.
  "Uhvatio sam ga", konačno reče. "Nisam ga pogodio u toj uličici, a dijete i djevojčica su zamalo umrli."
  Jessica je posumnjala da i on osjeća isto. Stavila mu je ruku na rame. Nije se odmaknuo. "Nitko te ne krivi, Terry."
  Cahill ju je trenutak promatrao, a zatim je pogled usmjerio prema rijeci, prema Delawareu koji je svjetlucao od vrućine. Trenutak se odužio. Bilo je jasno da Terry Cahill sabire misli, traži prave riječi. "Je li ti lako vratiti se starom životu nakon nečega ovakvog?"
  Jessicu je malo zatekla intimnost pitanja. Ali ne bi bila ništa da nije hrabra. Da su stvari bile drugačije, ne bi postala detektivka za ubojstva. "Lako?" upitala je. "Ne, nije lako."
  Cahill ju je pogledao. Na trenutak je u njegovim očima vidjela ranjivost. Već u sljedećem trenutku, njezin je pogled zamijenio čelični sjaj koji je dugo povezivala s onima koji su odabrali provođenje zakona kao svoj način života.
  "Molim vas, pozdravite detektiva Byrnea od mene", rekao je Cahill. "Recite mu... recite mu da mi je drago što mu se kći sigurno vratila."
  "Hoću."
  Cahill je na trenutak oklijevao, kao da će još nešto reći. Umjesto toga, dodirnuo joj je ruku, zatim se okrenuo i krenuo niz ulicu prema svom automobilu i gradu iza njega.
  
  FRAZIEROV SPORTS bio je ustanova u ulici Broad Street u sjevernoj Philadelphiji. U vlasništvu i pod upravom bivšeg prvaka u teškoj kategoriji Smokin' Joea Fraziera, tijekom godina iznjedrio je nekoliko prvaka. Jessica je bila jedna od rijetkih žena koje su tamo trenirale.
  S borbom na ESPN2 zakazanom za početak rujna, Jessica je počela ozbiljno trenirati. Svaka bol u mišiću u tijelu podsjećala ju je koliko je dugo bila izvan terena.
  Danas će prvi put nakon nekoliko mjeseci ući u sparing.
  Hodajući između užadi, razmišljala je o svom životu kakav jest. Vincent se vratio. Sophie je od građevinskog papira napravila natpis "Dobrodošli kući", dostojan parade za Dan veterana. Vincent je bio na uvjetnoj u Casa Balzano, a Jessica se pobrinula da to zna. Do sada je bio uzoran suprug.
  Jessica je znala da novinari čekaju vani. Htjeli su je slijediti u teretanu, ali jednostavno nije bila dostupna. Dvojica mladića koji su tamo trenirali - braća blizanci u teškoj kategoriji, svaki težak oko 100 kilograma - nježno su ih nagovorili da pričekaju vani.
  Jessicina sparing partnerica bila je dvadesetogodišnja dinamitkinja iz Logana po imenu Tracy "Big Time" Biggs. Big Time je imala omjer 2-0, oba nokauta, oba unutar prvih trideset sekundi borbe.
  Njezin trener bio je Jessicin praujak Vittorio - i sam bivši borac u teškoj kategoriji, čovjek koji je jednom nokautirao Bennyja Briscoea, ni manje ni više nego u McGillin's Old Ale Houseu.
  "Budi blag prema njoj, Jess", rekao je Vittorio. Stavio joj je pokrivalo za glavu i pričvrstio remen za bradu.
  Svjetlo? pomislila je Jessica. Tip je bio građen kao Sonny Liston.
  Dok je čekala poziv, Jessica je razmišljala o tome što se dogodilo u toj mračnoj sobi, o tome kako je u djeliću sekunde donesena odluka koja je oduzela čovjekov život. Na tom niskom, strašnom mjestu, postojao je trenutak kada je sumnjala u sebe, kada ju je obuzeo tihi strah. Zamišljala je da će uvijek biti ovako.
  Zvono je zazvonilo.
  Jessica je krenula naprijed i fintira desnom rukom. Ništa očito, ništa blještavo, samo suptilan pokret desnog ramena, pokret koji bi mogao proći nezapaženo neobučenim okom.
  Njezina se protivnica trznula. Strah je rastao u djevojčinim očima.
  Biggs je bio njezin zauvijek.
  Jessica se nasmiješila i zadala lijevi kroše.
  Ava Gardner, doista.
  
  
  EPILOG
  Utipkao je zadnji dio svog završnog izvješća. Sjeo je i pogledao obrazac. Koliko ih je vidio? Stotine. Možda tisuće.
  Prisjetio se svog prvog slučaja u jedinici. Ubojstvo koje je započelo kao obiteljski sukob. Bračni par iz Tioge posvađao se oko posuđa. Navodno je žena ostavila komadić osušenog žumanjka na tanjuru i vratila ga u ormar. Muž ju je pretukao na smrt željeznom tavom - poetski, istom onom kojom je kuhala jaja.
  Tako davno.
  Byrne je izvukao papir iz pisaćeg stroja i stavio ga u fascikl. Njegovo završno izvješće. Je li to ispričalo cijelu priču? Ne. S druge strane, uvezivanje nikada nije.
  Ustao je sa stolca, primijetivši da je bol u leđima i nogama gotovo potpuno popustila. Nije uzeo Vicodin dva dana. Nije bio spreman igrati tight enda za Eaglese, ali nije ni šepao uokolo kao starac.
  Stavio je fascikl na policu, pitajući se što će s ostatkom dana. Dovraga, s ostatkom života.
  Obukao je kaput. Nije bilo limene glazbe, torte, vrpci, jeftinog pjenušca u papirnatim čašama. Oh, bit će eksplozija na Finnigan's Wakeu u sljedećih nekoliko mjeseci, ali danas se ništa nije dogodilo.
  Može li sve ovo ostaviti iza sebe? Ratnički kodeks, radost bitke. Hoće li doista napustiti ovu zgradu posljednji put?
  - Jeste li vi detektiv Byrne?
  Byrne se okrenuo. Pitanje je postavio mladi časnik, ne stariji od dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Bio je visok i širokih ramena, mišićav na način na koji to mogu biti samo mladi muškarci. Imao je tamnu kosu i oči. Zgodan momak. "Da."
  Mladić je pružio ruku. "Ja sam policajac Gennaro Malfi. Htio sam se rukovati s vama, gospodine."
  Rukovali su se. Tip je imao čvrst, samouvjeren stisak. "Drago mi je", rekao je Byrne. "Koliko dugo se bavite poslom?"
  "Jedanaest tjedana."
  "Tjednima", pomislio je Byrne. "Gdje radiš?"
  - Završio sam Šestu.
  "Ovo je moj stari ritam."
  "Znam", rekao je Malfi. "Ti si neka vrsta legende."
  "Više kao duh", pomislio je Byrne. "Napola ne mogu povjerovati."
  Dijete se nasmijalo. "Koja polovica?"
  "To ću prepustiti tebi."
  "Fino."
  "Odakle ste?"
  "Južna Philadelphia, gospodine. Rođen i odrastao. Osmi i kršćanin."
  Byrne je kimnuo. Poznavao je ovaj kut. Poznavao je sve kutove. "Poznavao sam Salvatorea Malfija iz ovog kraja. Stolar."
  "On je moj djed."
  - Kako je on sada?
  "Dobro je. Hvala što pitaš."
  "Radi li on još uvijek?" upitao je Byrne.
  "Samo o mojoj igri boćanja."
  Byrne se nasmiješio. Policajac Malfi pogledao je na sat.
  "Bit ću tamo za dvadeset", rekao je Malfi. Ponovno je pružio ruku. Ponovno su se rukovali. "Čast mi je upoznati vas, gospodine."
  Mladi časnik krenuo je prema vratima. Byrne se okrenuo i provirio u dežurnu sobu.
  Jessica je jednom rukom slala faks, a drugom jela sendvič. Nick Palladino i Eric Chavez proučavali su nekoliko DD5. Tony Park je pokretao PDCH na jednom od računala. Ike Buchanan je bio u svom uredu i sastavljao raspored dužnosti.
  Telefon je zazvonio.
  Pitao se je li napravio razliku u svemu vremenu koje je proveo u toj sobi. Pitao se mogu li se bolesti koje muče ljudsku dušu izliječiti ili su jednostavno namijenjene popravljanju i poništavanju štete koju ljudi svakodnevno nanose jedni drugima.
  Byrne je promatrao mladog policajca kako izlazi na vrata, u uniformi tako čistoj, ispeglanoj i plavoj, s ravnim ramenima i cipelama uglačanim do sjaja. Toliko je toga vidio dok se rukovao s mladićem. Toliko toga.
  Velika mi je čast upoznati vas, gospodine.
  "Ne, mali", pomislio je Kevin Byrne dok je skidao kaput i vraćao se u dežurnu sobu. "Ta čast pripada meni."
  Sva ova čast pripada meni.
  OceanofPDF.com
  PRIJEVOD POSVETE:
  Suština igre je na kraju.
  OceanofPDF.com
  ZAHVALE
  U ovoj knjizi nema sporednih glumaca. Samo loše vijesti.
  Zahvaljujemo narednici Joan Beres, narednici Irmi Labrys, naredniku Williamu T. Brittu, policajcu Paulu Bryantu, detektivki Michelle Kelly, Sharon Pinkenson, Filmskom uredu Velike Philadelphije, Amru Hamzawiju, Janu "GPS-u" Klintsevichu, phillyjazz.org, Mikeu Driscollu i divnom osoblju Finnigan's Wakea.
  Posebna zahvala Lindi Marrow, Gini Centello, Kim Howie, Dani Isaacson, Danu Malloryju, Rachel Kind, Cindy Murray, Libby McGuire i divnom timu u Ballantineu. Hvala mojim suradnicima: Meg Ruley, Jane Berkey, Peggy Gordain, Donu Clearyju i svima u agenciji Jane Rotrosen. Transatlantski razgovor s Nicolom Scott, Kate Elton, Louise Gibbs, Cassie Chadderton i timom AbFab u Arrowu i Williamu Heinemannu.
  Još jednom hvala gradu Philadelphiji, njegovim ljudima, barmenima, a posebno muškarcima i ženama iz PPD-a.
  I, kao i uvijek, iskrena hvala bandi iz Yellowstonea.
  Bez tebe, ovo bi bio B-film.
  U njegovom snu, još su bile žive. U njegovom snu, pretvorile su se u prekrasne mlade žene s karijerama, vlastitim domovima i obiteljima. U njegovom snu, svjetlucale su na zlatnom suncu.
  Detektiv Walter Brigham otvorio je oči, srce mu se zaledilo u prsima poput hladnog, gorkog kamena. Pogledao je na sat, iako nije bilo potrebe. Znao je koliko je sati: 3:50 ujutro. Bio je točan trenutak kada je primio poziv prije šest godina, granica kojom je mjerio svaki dan prije i svaki dan poslije.
  Nekoliko sekundi ranije, u snu, stajao je na rubu šume, proljetna kiša prekrila je njegov svijet ledenim pokrovom. Sada je ležao budan u svojoj spavaćoj sobi u zapadnoj Philadelphiji, tijelo prekriveno slojem znoja, jedini zvuk bilo je ritmično disanje njegove supruge.
  Walt Brigham je mnogo toga vidio u svom životu. Jednom je svjedočio kako optuženik za drogu pokušava pojesti vlastito meso u sudnici. Drugi put je pronašao tijelo monstruoznog čovjeka po imenu Joseph Barber - pedofil, silovatelj, ubojica - vezano za parnu cijev u stambenoj zgradi u sjevernoj Philadelphiji, raspadajuće tijelo s trinaest noževa zabijenih u prsa. Jednom je vidio iskusnog detektiva za ubojstva kako sjedi na rubniku u Brewerytownu, tihe suze mu teku niz lice, s krvavom dječjom cipelom u ruci. Taj čovjek je bio John Longo, Waltov Brighamov partner. Ovaj slučaj je bio Johnny.
  Svaki policajac imao je neriješen slučaj, zločin koji ih je proganjao svakog budnog trenutka, proganjao ih u snovima. Ako ste izbjegli metak, bocu ili rak, Bog vam je dao slučaj.
  Za Walta Brighama, njegov slučaj je započeo u travnju 1995., dana kada su dvije mlade djevojke ušle u šumu u parku Fairmount i nikada nisu izašle. Bila je to mračna basna, smještena u podnožju noćne more svakog roditelja.
  Brigham je zatvorio oči, udišući miris vlažne mješavine ilovače, komposta i mokrog lišća. Annemarie i Charlotte nosile su identične bijele haljine. Imale su devet godina.
  Odjel za ubojstva ispitao je stotinu ljudi koji su tog dana posjetili park te prikupio i prosijao dvadeset punih vreća smeća s tog područja. Sam Brigham pronašao je obližnju otrgnutu stranicu iz dječje knjige. Od tog trenutka nadalje, ovaj mu je stih strašno odjekivao u mislima:
  
  
  Evo djevojaka, mladih i lijepih,
  Ples na ljetnom zraku,
  Kao da se dva kolovrata igraju,
  Prekrasne djevojke plešu.
  
  
  Brigham je zurio u strop. Poljubio je ženu u rame, sjeo i pogledao kroz otvoren prozor. Na mjesečini, iza noćnog grada, iza željeza, stakla i kamena, nazirala se gusta krošnja drveća. Sjena se kretala kroz borove. Iza sjene, ubojica.
  Detektiv Walter Brigham će jednog dana upoznati ovog ubojicu.
  Jednog dana.
  Možda čak i danas.
  OceanofPDF.com
  PRVI DIO
  U ŠUMI
  
  OceanofPDF.com
  1
  PROSINAC 2006.
  On je Mjesec i vjeruje u magiju.
  Ne magija zamki, lažnih dna ili trikova. Ne ona vrsta magije koja dolazi u obliku pilule ili napitka. Već ona vrsta magije koja može uzgojiti stabljiku graha do neba, ili isplesti slamu u zlato, ili pretvoriti bundevu u kočiju.
  Moon vjeruje u lijepe djevojke koje vole plesati.
  Dugo ju je promatrao. Imala je oko dvadeset godina, bila je vitka, iznadprosječne visine i posjedovala je veliku profinjenost. Moon je znao da živi u trenutku, ali unatoč tome tko je bila, što god namjeravala biti, i dalje je izgledala prilično tužno. Međutim, bio je siguran da ona, kao i on sam, razumije da u svim stvarima postoji magija, elegancija nevidljiva i necijenjena prolaznim prizorom - krivulja latice orhideje, simetrija leptirovih krila, zapanjujuća geometrija neba.
  Dan prije stajao je u hladu preko puta praonice rublja, promatrajući je kako stavlja odjeću u sušilicu i diveći se gracioznosti kojom je dodirivala tlo. Noć je bila vedra, prodorno hladna, nebo poput čistog crnog murala nad Gradom Bratske Ljubavi.
  Gledao ju je kako prolazi kroz matirana staklena vrata na pločnik, noseći vreću za rublje preko ramena. Prešla je ulicu, zaustavila se na stanici Septa i lupkala nogama na hladnoći. Nikad nije izgledala ljepše. Kad se okrenula da ga vidi, znala je to, a on je bio pun magije.
  Sada, dok Moon stoji na obali rijeke Schuylkill, magija ga ponovno ispunjava.
  Gleda crnu vodu. Philadelphia je grad dviju rijeka, dviju pritoka jednog srca. Delaware je mišićav, širok i nepopustljiv. Schuylkill je izdajnički, podmukao i vijugav. To je skrivena rijeka. To je njegova rijeka.
  Za razliku od samog grada, Moon ima mnogo lica. Sljedeća dva tjedna, držat će to lice nevidljivim, kako i treba biti, samo još jedan tup potez kistom na sivom zimskom platnu.
  Pažljivo polaže mrtvu djevojku na obalu Shuilkila i posljednji put ljubi njezine hladne usne. Koliko god bila lijepa, ona nije njegova princeza. Uskoro će upoznati svoju princezu.
  Ovako se priča odvijala.
  Ona je Karen. On je Luna.
  I ovo je što je Mjesec vidio...
  OceanofPDF.com
  2
  Grad se nije promijenio. Bio je odsutan tek tjedan dana i nije očekivao čuda, ali nakon više od dva desetljeća kao policajac u jednom od najnepovoljnijih gradova u zemlji, uvijek je bilo nade. Na putu natrag u grad svjedočio je dvjema nesrećama i pet svađa, kao i trima tučnjavama ispred tri različite krčme.
  "Ah, blagdansko vrijeme u Philadelphiji", pomislio je. Grije srce.
  Detektiv Kevin Francis Byrne sjedio je za pultom Crystal Dinera, malog, urednog kafića u Osamnaestoj ulici. Otkad je Silk City Diner zatvoren, postao je njegovo omiljeno mjesto za kasnonoćno druženje. Zvučnici su nudili "Silver Bells". Ploča iznad glave najavljivala je dnevnu blagdansku poruku. Šarena svjetla na ulici govorila su o Božiću, radosti, zabavi i ljubavi. Sve je dobro i fa-la-la-la-la. Trenutno je Kevinu Byrneu bila potrebna hrana, tuš i san. Njegov obilazak započeo je u 8 sati ujutro.
  A onda je tu bila Gretchen. Nakon tjedan dana gledanja jelenjeg izmeta i drhtavih vjeverica, poželio je pogledati nešto lijepo.
  Gretchen je okrenula Byrneovu šalicu i natočila kavu. Možda nije natočila najbolju šalicu u gradu, ali nitko nikad nije izgledao bolje pri tome. "Nisam te vidjela neko vrijeme", rekla je.
  "Upravo sam se vratio", odgovorio je Byrne. "Proveo sam tjedan dana u Poconosu."
  "To mora biti lijepo."
  "Tako je", rekao je Byrne. "Smiješno je, ali prva tri dana nisam mogao spavati. Bilo je tako prokleto tiho."
  Gretchen je odmahnula glavom. "Vi gradski dečki."
  "Gradski dečko? Ja?" Ugledao je sebe u zamračenom noćnom prozoru - bradu dugu sedam dana, jaknu LLBean, flanelsku košulju, Timberland čizme. "O čemu pričaš? Mislio sam da izgledam kao Jeremy Johnson."
  "Izgledaš kao gradski dečko s bradom s odmora", rekla je.
  Istina je. Byrne je rođen i odrastao u obitelji iz Two Streeta. I umrijet će sam.
  "Sjećam se kad nas je mama doselila ovamo iz Somerseta", dodala je Gretchen, njezin parfem je bio nevjerojatno seksi, a usne tamno bordo boje. Sada kada je Gretchen Wilde imala tridesetak godina, njezina tinejdžerska ljepota omekšala je i transformirala se u nešto daleko upečatljivije. "Ni ja nisam mogla spavati. Previše buke."
  "Kako je Brittany?" upitao je Byrne.
  Gretchenina kći, Brittany, imala je petnaest godina, uskoro će imati dvadeset pet. Godinu dana ranije uhićena je na raveu u zapadnoj Philadelphiji, uhvaćena s dovoljno ekstazija da bude optužena za posjedovanje. Gretchen je te večeri nazvala Byrnea, očajna, nesvjesna zidova koji su postojali između odjela. Byrne se obratio detektivu koji mu je dugovao novac. Do trenutka kada je slučaj stigao do općinskog suda, optužba je svedena na jednostavno posjedovanje, a Brittany je dobila kaznu rada za opće dobro.
  "Mislim da će biti dobro", rekla je Gretchen. "Ocjene su joj se poboljšale i dolazi kući u pristojno vrijeme. Barem radnim danima."
  Gretchen se dvaput udavala i razvodila. Obje njezine bivše bile su ovisnice o drogama i ogorčene gubitnice. Ali nekako je, kroz sve to, Gretchen uspjela zadržati prisebnost. Nije bilo nikoga na svijetu koga bi Kevin Byrne više cijenio od toga što je samohrana majka. To je, bez sumnje, bio najteži posao na svijetu.
  "Kako je Colleen?" upitala je Gretchen.
  Byrneova kći, Colleen, bila je svjetionik na rubu njegove duše. "Ona je nevjerojatna", rekao je. "Apsolutno nevjerojatna. Svaki dan potpuno novi svijet."
  Gretchen se nasmiješila. To su bili dvoje roditelja koji se sada nisu imali oko čega brinuti. Dajte mu još minutu. Stvari bi se mogle promijeniti.
  "Već tjedan dana jedem hladne sendviče", rekao je Byrne. "I to užasne hladne sendviče. Što imaš toplo i slatko?"
  "Je li ova tvrtka isključena?"
  "Nikada."
  Nasmijala se. "Vidjet ću što imamo."
  Ušla je u stražnju sobu. Byrne ju je promatrao. U svojoj uskoj ružičastoj pletenoj uniformi, bilo je nemoguće ne promatrati.
  Bilo je dobro vratiti se. Selo je bilo za druge ljude: seoske ljude. Što se više približavao mirovini, to je više razmišljao o odlasku iz grada. Ali kamo će otići? Prošli tjedan praktički je isključio planine. Florida? Nije znao puno ni o uraganima. Jugozapad? Zar tamo nemaju čudovišta iz Gile? Morat će ponovno razmisliti o tome.
  Byrne je pogledao na svoj sat - ogroman kronograf s tisuću brojčanika. Činilo se da može sve osim pokazivati vrijeme. Bio je to dar od Victorije.
  Poznavao je Victoriju Lindstrom više od petnaest godina, još otkako su se upoznali tijekom racije u salonu za masažu u kojem je radila. U to vrijeme bila je zbunjena i zapanjujuće lijepa sedamnaestogodišnjakinja koja je živjela blizu svog doma u Meadvilleu u Pennsylvaniji. Nastavila je sa svojim životom sve dok je jednog dana nije napao muškarac, okrutno joj porezavši lice rezačem za kutije. Podvrgnula se nizu bolnih operacija kako bi joj se popravili mišići i tkivo. Nijedna operacija nije mogla popraviti štetu iznutra.
  Nedavno su se ponovno pronašli, ovaj put bez ikakvih očekivanja.
  Victoria je provodila vrijeme sa svojom bolesnom majkom u Meadvilleu. Byrne će nazvati. Nedostajala mu je.
  Byrne je pogledao po restoranu. Bilo je samo još nekoliko gostiju. Sredovječni par u separeu. Dvoje studenata sjedilo je zajedno, oboje razgovarajući na mobitele. Muškarac za štandom najbliže vratima čitao je novine.
  Byrne je promiješao kavu. Bio je spreman vratiti se na posao. Nikada nije bio tip koji bi napredovao između zadataka ili u rijetkim prilikama kada bi uzeo slobodno. Pitao se koji su novi slučajevi stigli u jedinicu, kakav je napredak postignut u tekućim istragama, kakva su uhićenja, ako ih je uopće bilo, izvršena. Zapravo, o tim je stvarima razmišljao cijelo vrijeme dok je bio odsutan. To je bio jedan od razloga zašto nije ponio mobitel sa sobom. Trebao je biti na dužnosti u jedinici dva puta dnevno.
  Što je bio stariji, to je više prihvaćao činjenicu da smo svi ovdje vrlo kratko. Ako je kao policajac napravio promjenu, isplatilo se. Srknuo je kavu, zadovoljan svojom filozofijom jeftinog novca. Na trenutak.
  Tada ga je pogodilo. Srce mu je počelo lupati. Desna ruka mu se instinktivno stegnula oko rukohvata pištolja. To nikad nije bila dobra vijest.
  Poznavao je čovjeka koji je sjedio kraj vrata, čovjeka po imenu Anton Krotz. Bio je nekoliko godina stariji nego što ga je Byrne zadnji put vidio, nekoliko kilograma teži, malo mišićaviji, ali nije bilo sumnje da je to Krotz. Byrne je prepoznao raskošnu tetovažu skarabeja na čovjekovoj desnoj ruci. Prepoznao je oči bijesnog psa.
  Anton Krotz bio je hladnokrvni ubojica. Njegovo prvo dokumentirano ubojstvo dogodilo se tijekom neuspješne pljačke trgovine zabave u južnoj Philadelphiji. Upucao je blagajnika iz neposredne blizine i uzeo trideset sedam dolara. Priveden je na ispitivanje, ali je pušten. Dva dana kasnije, opljačkao je zlatarnicu u Center Cityju i upucao muškarca i ženu koji su je posjedovali, u stilu pogubljenja. Incident je snimljen videom. Velika potjera gotovo je zatvorila grad tog dana, ali Krotz je nekako uspio pobjeći.
  Dok se Gretchen vraćala s punom nizozemskom pitom od jabuka, Byrne je polako posegnuo za svojom putnom torbom na obližnjem stolcu i ležerno je otvorio, promatrajući Krotza krajičkom oka. Byrne je izvukao oružje i stavio ga u krilo. Nije imao radio ni mobitel. U tom trenutku bio je sam. A čovjeka poput Antona Krotza nisi htio srušiti sam.
  "Imaš li telefon straga?" Byrne je tiho upitao Gretchen.
  Gretchen je prestala rezati pitu. "Naravno da ima jedna u uredu."
  Byrne je uzela olovku i napisala bilješku u svoju bilježnicu:
  
  Nazovi 911. Reci im da mi treba pomoć na ovoj adresi. Osumnjičenik je Anton Krots. Pošalji SWAT. Stražnji ulaz. Nakon što ovo pročitaš, nasmij se.
  
  
  Gretchen je pročitala poruku i nasmijala se. "U redu", rekla je.
  - Znao sam da će ti se svidjeti.
  Pogledala je Byrnea u oči. "Zaboravila sam šlag", rekla je dovoljno glasno, ali ne i glasnije. "Čekaj."
  Gretchen je otišla ne pokazujući nikakav znak žurbe. Byrne je srknuo kavu. Krotz se nije pomaknuo. Byrne nije bio siguran je li to čovjek učinio ili ne. Byrne je ispitivao Krotza više od četiri sata onog dana kad je doveden, razmjenjujući s njim velike količine otrova. Čak je došlo do fizičkog obračuna. Nakon nečega takvog, nijedna strana nije zaboravila drugu.
  U svakom slučaju, Byrne nije mogao pustiti Krotza van kroz ta vrata. Ako Krotz napusti restoran, ponovno će nestati i možda ga više nikada neće upucati.
  Trideset sekundi kasnije, Byrne je pogledao desno i ugledao Gretchen u hodniku prema kuhinji. Njezin je pogled ukazivao na to da je donijela odluku. Byrne je zgrabio pištolj i spustio ga udesno, dalje od Krotza.
  U tom trenutku, jedan od studenata je vrisnuo. Byrne je isprva pomislio da je to krik očaja. Okrenuo se na stolcu i osvrnuo se. Djevojka je još uvijek razgovarala na mobitel, reagirajući na nevjerojatne vijesti za studente. Kad se Byrne osvrnuo, Krotz je već izašao iz svoje kabine.
  Imao je taoca.
  Žena u separeu iza Krotzovog separea bila je talac. Krotz je stajao iza nje, jednom rukom oko njezina struka. Držao joj je nož od 15 centimetara uz vrat. Žena je bila sitna, lijepa, oko četrdeset godina. Nosila je tamnoplavi pulover, traperice i čizme od brušene kože. Nosila je vjenčani prsten. Lice joj je bilo maska užasa.
  Muškarac s kojim je sjedila još je uvijek sjedio u separeu, paraliziran od straha. Negdje u restoranu, čaša ili šalica pala je na pod.
  Vrijeme se usporilo dok je Byrne skliznuo sa stolice, izvukao i podigao oružje.
  "Drago mi je što vas opet vidim, detektive", rekao je Krotz Byrneu. "Izgledate drugačije. Napadate nas?"
  Krotzove su oči bile staklaste. Meth, pomislio je Byrne. Podsjetio se da je Krotz ovisnik.
  "Samo se smiri, Antone", rekao je Byrne.
  "Matt!" vrisnula je žena.
  Krotz je usmjerio nož bliže ženinoj jugularnoj veni. "Začepi, dovraga."
  Krotz i žena su se počeli približavati vratima. Byrne je primijetio kapljice znoja na Krotzovom čelu.
  "Nema razloga da se itko danas ozlijedi", rekao je Byrne. "Samo budi miran."
  - Nitko neće nastradati?
  "Ne."
  - Zašto onda uperiš pištolj u mene, gospodaru?
  - Znaš pravila, Antone.
  Krotz je pogledao preko ramena, a zatim ponovno prema Byrneu. Trenutak se odugovlačio. "Hoćeš li upucati slatku malu građanku pred cijelim gradom?" Pomilovao je ženinu dojku. "Mislim da ne."
  Byrne je okrenuo glavu. Šačica prestrašenih ljudi sada je virila kroz izlog restorana. Bili su prestravljeni, ali očito se nisu previše bojali otići. Nekako su naišli na reality show. Dvoje od njih razgovaralo je na mobitele. Ubrzo je to postao medijski događaj.
  Byrne je stajao pred osumnjičenikom i taocem. Nije spustio oružje. "Reci mi, Antone. Što želiš učiniti?"
  "Što, kao, kad odrastem?" Krotz se nasmijao, glasno i glasno. Njegovi su sivi zubi zasjali, crni pri korijenu. Žena je počela jecati.
  "Mislim, što biste voljeli da se dogodi upravo sada?" upitao je Byrne.
  "Želim otići odavde."
  - Ali znaš da to ne može biti.
  Krotzov stisak se pojačao. Byrne je vidio kako oštra oštrica noža ostavlja tanku crvenu liniju na ženinoj koži.
  "Ne vidim vaš adut, detektive", rekao je Krotz. "Mislim da imam ovu situaciju pod kontrolom."
  - Nema sumnje u to, Antone.
  "Reci to."
  "Što? Što?"
  "Recite: 'Vi imate kontrolu, gospodine.'"
  Riječi su Byrneu izazvale žuč u grlu, ali nije imao izbora. "Vi imate kontrolu, gospodine."
  "Grozno je biti ponižen, zar ne?" rekao je Krotz. Pomaknuo se još nekoliko centimetara prema vratima. "Radim ovo cijeli svoj prokleti život."
  "Pa, o tome možemo kasnije razgovarati", rekao je Byrne. "Tu smo sada, zar ne?"
  "Oh, definitivno imamo stanje stvari."
  "Dakle, da vidimo možemo li pronaći način da ovo završimo, a da nitko ne bude ozlijeđen. Surađuj sa mnom, Antone."
  Krotz je bio udaljen oko dva metra od vrata. Iako nije bio krupan muškarac, bio je za glavu viši od žene. Byrne je imao precizan pogodak. Prstom je dodirivao okidač. Mogao je uništiti Krotza. Jedan metak, točno u sredinu čela, mozak na zidu. To bi prekršilo svako pravilo angažmana, svaki odjelni propis, ali žena s nožem na grlu vjerojatno se ne bi protivila. I to je bilo sve što je zapravo bilo važno.
  Gdje je, dovraga, moja rezerva?
  Krotz je rekao: "Znaš jednako dobro kao i ja da ako odustanem od ovoga, morat ću se natjerati da se bavim drugim stvarima."
  "To nije nužno istina."
  "Da, jest!" viknuo je Krotz. Privukao je ženu bliže. "Nemoj mi lagati, dovraga."
  "Nije laž, Antone. Sve se može dogoditi."
  "Da? Što misliš? Kao, možda će sudac vidjeti moje unutarnje dijete?"
  "Hajde, stari. Znaš proceduru. Svjedoci imaju gubitke u pamćenju. Sranja se odbacuju iz suda. To se događa stalno. Dobar udarac nikad nije siguran."
  U tom trenutku, Byrneov periferni vid zahvatila je sjena. S njegove lijeve strane. Policajac specijalne jedinice kretao se stražnjim hodnikom s podignutom puškom AR-15. Bio je izvan Krotzovog vidokruga. Policajac je pogledao Byrnea u oči.
  Ako je SWAT-ovac bio na mjestu događaja, to je značilo uspostavljanje perimetra. Ako Krotz izađe iz restorana, neće daleko stići. Byrne se morao boriti sa ženom iz Krotzovog naručja i nožem iz njegovog.
  "Znaš što, Antone", rekao je Byrne. "Spustit ću pištolj, u redu?"
  "O tome i govorim. Stavi to na pod i baci mi to."
  "Ne mogu to učiniti", rekao je Byrne. "Ali spustit ću ovo i onda podići ruke iznad glave."
  Byrne je vidio kako je specijalac zauzeo položaj. Kapa naopako. Pogledajte nišan. Shvatio sam.
  Krotz se pomaknuo još nekoliko centimetara prema vratima. "Slušam."
  "Kad to učinim, pustit ćeš ženu."
  "I što?"
  "Onda ćemo ti i ja otići odavde." Byrne je spustio oružje. Stavio ga je na pod i stavio nogu na njega. "Razgovarajmo. U redu?"
  Na trenutak se činilo kao da Krotz razmišlja o tome. Onda je sve otišlo dovraga jednako brzo kao što je i počelo.
  "Ne", rekao je Krotz. "Što je tu toliko zanimljivo?"
  Krotz je zgrabio ženu za kosu, naglo joj zabacio glavu unatrag i prešao oštricom preko njezina grla. Njezina je krv poprskala pola sobe.
  "Ne!" vrisnuo je Byrne.
  Žena je pala na pod, a na vratu joj se pojavio groteskni crveni osmijeh. Na trenutak se Byrne osjećao bestežinsko, nepomično, kao da je sve što je ikada naučio i učinio besmisleno, kao da je cijela njegova karijera na ulici bila laž.
  Krotz je namignuo. "Zar ne voliš ovaj prokleti grad?"
  Anton Krotz skočio je na Byrnea, ali prije nego što je uspio napraviti korak, specijalac u stražnjem dijelu restorana pucao je. Dva metka pogodila su Krotza u prsa, odbacujući ga natrag kroz prozor, eksplodirajući mu torzo u gustom grimiznom bljesku. Eksplozije su bile zaglušujuće u skučenom prostoru malog restorana. Krotz je propao kroz razbijeno staklo na pločnik ispred restorana. Promatrači su se razbježali. Dvojica specijalaca smještenih ispred restorana pojurila su prema Krotzu koji je ležao, pritišćući teške čizme uz njegovo tijelo i uperivši mu puške u glavu.
  Krotzova su se prsa jednom, dvaput podigla, a zatim se smirila, pušeći se na hladnom noćnom zraku. Stigao je treći SWAT-ovac, izmjerio mu puls i dao znak. Osumnjičenik je bio mrtav.
  Detektivu Kevinu Byrneu su se pojačala osjetila. U zraku je osjetio miris kordita, pomiješan s mirisima kave i luka. Vidio je svijetlu krv kako se širi po pločicama. Čuo je kako se posljednji komadić stakla razbija o pod, a zatim tihi krik. Osjetio je kako mu se znoj na leđima pretvara u susnježicu dok je s ulice jurio ledeni zrak.
  Zar ne voliš ovaj prokleti grad?
  Trenutak kasnije, kola hitne pomoći su se uz škripu zaustavila, vraćajući svijet u fokus. Dva bolničara su utrčala u restoran i počela pružati pomoć ženi koja je ležala na podu. Pokušali su zaustaviti krvarenje, ali bilo je prekasno. Žena i njezin ubojica bili su mrtvi.
  Nick Palladino i Eric Chavez, dva detektiva za ubojstva, utrčali su u restoran s izvučenim pištoljima. Vidjeli su Byrnea i pokolj. Pištolji su im bili u futrolama. Chavez je razgovarao s druge strane linije. Nick Palladino je počeo postavljati mjesto zločina.
  Byrne je pogledao muškarca koji je sjedio u separeu sa žrtvom. Muškarac je gledao ženu na podu kao da spava, kao da će se uskoro probuditi, kao da će moći završiti s obrokom, platiti račun i odlutati u noć, gledajući božićne ukrase vani. Pored ženine kave, Byrne je ugledao poluotvorenu posudu za mliječno mlijeko. Upravo je htjela dodati mliječno mlijeko u kavu, ali pet minuta kasnije je umrla.
  Byrne je mnogo puta svjedočio tuzi uzrokovanoj ubojstvom, ali rijetko tako brzo nakon zločina. Ovaj je čovjek upravo svjedočio brutalnom ubojstvu svoje supruge. Stajao je samo nekoliko metara dalje. Čovjek je pogledao Byrnea. U njegovim je očima bila bol, daleko dublja i mračnija nego što je Byrne ikada osjetio.
  "Jako mi je žao", rekao je Byrne. Čim su mu riječi izašle s usana, pitao se zašto ih je izgovorio. Pitao se što je time mislio.
  "Ubio si je", rekao je čovjek.
  Byrne je bio nevjeran. Osjećao se kao da je u modricama. Nije mogao ni početi shvaćati što čuje. "Gospodine, ja..."
  "Mogli... mogli ste ga upucati, ali ste oklijevali. Vidio sam to. Mogli ste ga upucati, ali niste."
  Muškarac se iskrao iz kabine. Iskoristio je trenutak da se smiri i polako priđe Byrneu. Nick Palladino stao je između njih. Byrne mu je mahnuo. Muškarac je prišao bliže. Sada samo nekoliko metara udaljen.
  "Nije li to tvoj posao?" upitao je čovjek.
  "Žao mi je?"
  "Da nas zaštitiš? Nije li to tvoj posao?"
  Byrne je htio reći ovom čovjeku da postoji plava linija, ali kad je zlo izašlo na vidjelo, nijedan od njih nije mogao ništa učiniti. Htio je reći čovjeku da je povukao okidač zbog svoje žene. Ni za živu glavu, nije mogao smisliti nijednu riječ kojom bi sve to izrazio.
  "Laura", rekao je čovjek.
  "Oprosti?"
  "Zvala se Laura."
  Prije nego što je Byrne mogao reći išta, čovjek je zamahnuo šakom. Bio je to divlji udarac, loše bačen i nespretno izveden. Byrne ga je ugledao u posljednjem trenutku i uspio ga lako izbjeći. Ali čovjekov pogled bio je toliko pun bijesa, boli i tuge da je Byrne gotovo poželio sam primiti udarac. Možda je, na trenutak, to zadovoljilo potrebu oboje.
  Prije nego što je čovjek mogao zadati još jedan udarac, Nick Palladino i Eric Chavez su ga zgrabili i pridržali. Čovjek se nije opirao, već je počeo jecati. Opustio se u njihovom stisku.
  "Pusti ga", rekao je Byrne. "Samo... pusti ga."
  
  
  
  Ekipa za ubojstva završila je s radom oko 3 sata ujutro. Pola tuceta detektiva za ubojstva stiglo je kao pojačanje. Formirali su labavi krug oko Byrnea, štiteći ga od medija, čak i od nadređenih.
  Byrne je dao izjavu i bio je ispitan. Bio je slobodan. Neko vrijeme nije znao kamo bi otišao ili gdje želi biti. Pomisao na opijanje nije mu bila ni privlačna, iako je možda zasjenila strašne događaje te večeri.
  Prije samo dvadeset četiri sata sjedio je na hladnom, udobnom trijemu kolibe u Poconosu, s nogama u zraku, a Old Forester u plastičnoj šalici bio je udaljen samo nekoliko centimetara. Sad su dvije osobe bile mrtve. Činilo se da je sa sobom donio smrt.
  Muškarac se zvao Matthew Clark. Imao je četrdeset i jednu godinu. Imao je tri kćeri - Felicity, Tammy i Michelle. Radio je kao osiguravateljski posrednik za veliku nacionalnu tvrtku. On i njegova supruga bili su u gradu kako bi posjetili svoju najstariju kćer, studenticu prve godine na Sveučilištu Temple. Svratili su u restoran na kavu i puding od limuna, omiljeno jelo njegove supruge.
  Zvala se Laura.
  Imala je smeđe oči.
  Kevin Byrne je osjećao kao da će te oči vidjeti još dugo.
  OceanofPDF.com
  3
  DVA DANA KASNIJE
  Knjiga je ležala na stolu. Bila je izrađena od neškodljivog kartona, visokokvalitetnog papira i netoksične tinte. Imala je zaštitni omot, ISBN broj, bilješke na poleđini i naslov na hrptu. U svakom pogledu, bila je poput gotovo bilo koje druge knjige na svijetu.
  Ali sve je bilo drugačije.
  Detektivka Jessica Balzano, desetogodišnja veteranka policijske uprave Philadelphije, pijuckala je kavu i zurila u zastrašujući predmet. U svoje vrijeme borila se s ubojicama, razbojnicima, silovateljima, voajerima, pljačkašima i drugim uzornim građanima; jednom je zurila u cijev pištolja kalibra 9 mm uperenog u njezino čelo. Tukla ju je i tukla odabrana skupina nasilnika, idiota, psihopata, pankera i gangstera; progonila je psihopate kroz mračne uličice; a jednom joj je prijetio i čovjek s bežičnom bušilicom.
  Ipak, knjiga na blagovaonskom stolu plašila ju je više od svega zajedno.
  Jessica nije imala ništa protiv knjiga. Apsolutno ništa. U pravilu, voljela je knjige. Zapravo, rijetko je prošao dan a da u torbici nije imala meki uvez za slobodno vrijeme na poslu. Knjige su bile divne. Osim ove - svijetle, vesele žuto-crvene knjige na njezinom stolu u blagovaonici, knjige s menažerijom nasmijanih crtanih životinja na koricama - pripadala je njezinoj kćeri Sophie.
  To je značilo da se njezina kći spremala za školu.
  Ne vrtić, za koji je Jessica mislila da je proslavljeni vrtić. Obična škola. Vrtić. Naravno, bio je to samo dan upoznavanja s pravim događajem koji je započeo sljedeće jeseni, ali svi ukrasi bili su tu. Na stolu. Ispred nje. Knjiga, ručak, kaput, rukavice, pernica.
  Škola.
  Sophie je izašla iz svoje spavaće sobe odjevena i spremna za svoj prvi formalni dan škole. Nosila je tamnoplavu plisiranu suknju, pulover s okruglim izrezom, cipele na vezanje i komplet od vunene beretke i šala. Izgledala je kao minijaturna Audrey Hepburn.
  Jessica se osjećala loše.
  "Jesi li dobro, mama?" upitala je Sophie, sjedajući u stolicu.
  "Naravno, dušo," slagala je Jessica. "Zašto ne bih bila dobro?"
  Sophie je slegnula ramenima. "Cijeli tjedan si bila tužna."
  "Tužan? Zbog čega sam tužan?"
  "Bio si tužan jer sam išao u školu."
  O, moj Bože, pomislila je Jessica. Imam petogodišnjeg dr. Phila koji živi kod kuće. "Nisam tužna, dušo."
  "Djeca idu u školu, mama. Razgovarali smo o tome."
  Da, jesmo, draga moja kćeri. Ali nisam čula ni riječi. Nisam čula ni riječi jer si još dijete. Moje dijete. Sitna, bespomoćna duša s ružičastim prstima kojoj je majka potrebna za sve.
  Sophie si je natočila malo žitarica i dodala mlijeko. Naglo je progutala.
  "Dobro jutro, moje drage dame", rekao je Vincent, ulazeći u kuhinju i vežući kravatu. Poljubio je Jessicu u obraz, a zatim još jednu preko Sophieine beretke.
  Jessicin muž je uvijek bio veseo ujutro. Većinu ostatka dana provodio je zamišljen, ali ujutro je bio zraka sunca. Potpuna suprotnost svojoj ženi.
  Vincent Balzano bio je detektiv u Jedinici za narkotike Sjevernog polja. Bio je u formi i mišićav, ali i dalje najnevjerojatno seksi muškarac kojeg je Jessica ikada upoznala: tamna kosa, karamel oči, duge trepavice. Jutros mu je kosa još uvijek bila vlažna i začešljana s čela. Nosio je tamnoplavo odijelo.
  Tijekom šest godina braka, proživjeli su neke teške trenutke - bili su razdvojeni gotovo šest mjeseci - ali su se ponovno spojili i prevladali to. Brakovi s dvostrukom oznakom bili su izuzetno rijetki. Uspješni, da tako kažem.
  Vincent si je natočio kavu i sjeo za stol. "Daj da te pogledam", rekao je Sophie.
  Sofija je skočila sa stolca i stala mirno pred oca.
  "Okreni se", rekao je.
  Sophie se okrenula na mjestu, hihoćući se i stavljajući ruku na bok.
  "Va-va-voom", rekao je Vincent.
  "Va-va-vum", ponovila je Sophie.
  - Dakle, recite mi nešto, mlada damo.
  "Što?"
  - Kako si postala tako lijepa?
  "Moja mama je prekrasna." Obje su pogledale Jessicu. To im je bila svakodnevna rutina kad bi se osjećala malo depresivno.
  O Bože, pomisli Jessica. Osjećala je kao da će joj grudi iskočiti iz tijela. Donja joj je usna drhtala.
  "Da, to je ona", rekao je Vincent. "Jedna od dvije najljepše djevojke na svijetu."
  "Tko je druga djevojka?" upitala je Sophie.
  Vincent je namignuo.
  "Tata", rekla je Sofija.
  - Hajde da završimo doručak.
  Sofija je ponovno sjela.
  Vincent je srknuo kavu. "Veseliš li se posjetu školi?"
  "O, da." Sophie je u usta ubacila kapljicu Cheeriosa natopljenih mlijekom.
  "Gdje ti je ruksak?"
  Sophie je prestala žvakati. Kako bi mogla preživjeti dan bez ruksaka? To ju je definiralo kao osobu. Dva tjedna ranije isprobala je više od desetak ruksaka i konačno se odlučila za dizajn Strawberry Shortcake. Za Jessicu je to bilo kao gledati Paris Hilton na reviji Jean Paul Gaultiera. Minutu kasnije, Sophie je završila s jelom, odnijela svoju zdjelu do sudopera i požurila natrag u svoju sobu.
  Tada je Vincent usmjerio pozornost na svoju iznenada krhku suprugu, istu ženu koja je jednom udarila naoružanog napadača u baru u Port Richmondu jer ju je stavio ruku oko struka, ženu koja je jednom odigrala četiri runde s nevjerojatnom djevojkom iz Clevelanda u Ohiju, mišićavom devetnaestogodišnjakinjom nadimka "Cinderblock" Jackson.
  "Dođi ovamo, velika bebo", rekao je.
  Jessica je prešla sobu. Vincent je potapšao koljena. Jessica se uspravila. "Što?" upitala je.
  - Ne nosiš se s ovim baš najbolje, zar ne?
  "Ne." Jessica je ponovno osjetila nalet emocija, vrući ugljen koji joj gori u želucu. Bila je velika zlikovka, detektivka odjela za ubojstva u Philadelphiji.
  "Mislio sam da je to samo orijentacija", rekao je Vincent.
  "Ovo. Ali će joj pomoći u snalaženju u školi."
  "Mislio sam da je to cijela poanta."
  "Nije spremna za školu."
  - Izvanredne vijesti, Jess.
  "Što?"
  "Spremna je za školu."
  - Da, ali... ali to znači da će biti spremna našminkati se, dobiti vozačku dozvolu, početi izlaziti i...
  - Što, u prvom razredu?
  "Ako znaš što mislim."
  Bilo je očito. Bože, pomozi joj i spasi republiku, željela je još jedno dijete. Otkad je napunila tridesetu, razmišljala je o tome. Većina njezinih prijatelja bila je u trećem čoporu. Svaki put kad bi vidjela povijenu bebu u kolicima, ili u tatinom krevetiću, ili u autosjedalici, ili čak u glupoj reklami za Pampers, osjetila bi probadanje.
  "Čvrsto me drži", rekla je.
  Vincent je uspio. Koliko god se Jessica činila žilavom (osim života u policiji, bila je i profesionalna boksačica, a da ne spominjemo djevojku iz Južne Philadelphije rođenu i odraslu na Sixthu i Catharine), nikada se nije osjećala sigurnije nego u ovakvim trenucima.
  Odmaknula se, pogledala muža u oči. Poljubila ga je. Duboko i ozbiljno, i učinimo bebu velikom.
  "Vau", rekao je Vincent, usana razmazanih ružem. "Trebali bismo je češće slati u školu."
  "To je puno više od toga, detektive", rekla je, možda malo previše zavodljivo za sedam ujutro. Vincent je ipak bio Talijan. Skliznula mu je s krila. Privukao ju je k sebi. Ponovno ju je poljubio, a zatim su oboje pogledali na zidni sat.
  Autobus će pokupiti Sophie za pet minuta. Nakon toga, Jessica nije vidjela svog partnera gotovo sat vremena.
  Dovoljno vremena.
  
  
  
  KEVIN BYRNE bio je nestao prije tjedan dana, i premda je Jessica imala mnogo toga zauzetog, tjedan bez njega bio je težak. Byrne se trebao vratiti prije tri dana, ali u restoranu se dogodio strašan incident. Čitala je članke u Inquireru i Daily Newsu, čitala službena izvješća. Noćna mora za policajca.
  Byrne je stavljen na kratki administrativni dopust. Recenzija će biti dostupna za dan ili dva. Još nisu detaljno raspravljali o epizodi.
  Bili bi.
  
  
  
  Kad je skrenula za ugao, ugledala ga je kako stoji ispred kafića s dvije šalice u ruci. Njihova prva stanica tog dana bila je posjetiti deset godina staro mjesto zločina u parku Juniata, mjesto dvostrukog ubojstva povezanog s drogom 1997. godine, a zatim je uslijedio razgovor sa starijim gospodinom koji je bio potencijalni svjedok. Bio je to prvi dan neriješenog slučaja koji im je dodijeljen.
  Odjel za ubojstva imao je tri odjela: Linijski odred, koji se bavio novim slučajevima; Odred za bjegunce, koji je pratio tražene osumnjičenike; i SIU, Jedinicu za posebne istrage, koja se, između ostalog, bavila neriješenim slučajevima. Popis detektiva obično je bio nepromjenjiv, ali ponekad, kada bi nastao kaos, kao što se prečesto događalo u Philadelphiji, detektivi bi mogli raditi na liniji u bilo kojoj smjeni.
  "Oprostite, trebala sam se ovdje naći sa svojim partnerom", rekla je Jessica. "Visok, obrijan tip. Izgleda kao policajac. Jeste li ga vidjeli?"
  "Što, ne sviđa ti se brada?" Byrne joj je pružio šalicu. "Sat vremena sam je oblikovao."
  "Formacija?"
  "Pa, znaš, podrezivanje rubova da ne izgleda otrcano."
  "Oh".
  "Što misliš?"
  Jessica se naslonila i pažljivo ga pogledala u lice. "Pa, iskreno, mislim da te zbog toga čini..."
  "Izvanredno?"
  Htjela je reći "beskućnik". "Da. Što."
  Byrne je pogladila bradu. Još nije bio sasvim taman, ali Jessica je mogla vidjeti da će, kad to učini, uglavnom biti sijeda. Dok je ne napadne s "Samo za muškarce", vjerojatno bi to mogla podnijeti.
  Dok su se kretali prema Taurusu, Byrneov je mobitel zazvonio. Otvorio ga je, poslušao, izvukao notes i zapisao nekoliko bilješki. Pogledao je na sat. "Dvadeset minuta." Sklopio je mobitel i stavio ga u džep.
  "Posao?" upitala je Jessica.
  "Posao."
  Hladni kofer će neko vrijeme ostati hladan. Nastavili su hodati ulicom. Nakon cijelog bloka, Jessica je prekinula tišinu.
  "Jesi li dobro?" upitala je.
  "Ja? O, da", rekao je Byrne. "Baš kako treba. Išijas malo trza, ali to je sve."
  "Kevine."
  "Kažem ti, sto posto sam siguran", rekao je Byrne. "Kunem se Bogom."
  Lagao je, ali to su prijatelji radili jedni za druge kad su htjeli da znaš istinu.
  "Hoćemo li kasnije razgovarati?" upitala je Jessica.
  "Razgovarat ćemo", rekao je Byrne. "Usput, zašto si tako sretan?"
  "Izgledam li sretno?"
  "Dozvolite mi da to ovako kažem. Vaše lice bi moglo izmamiti osmijeh u Jerseyju."
  "Drago mi je što vidim svog partnera."
  "U redu", rekao je Byrne, ušuljavši se u auto.
  Jessica se morala nasmijati, sjećajući se neobuzdane bračne strasti svog jutra. Njezin partner ju je dobro poznavao.
  OceanofPDF.com
  4
  Mjesto zločina bio je zabarikadirani poslovni prostor u Manayunku, četvrti na sjeverozapadu Philadelphije, točno na istočnoj obali rijeke Schuylkill. Neko vrijeme činilo se da je područje u stanju stalnog preuređenja i gentrifikacije, transformirajući se od onoga što je nekada bilo susjedstvo za one koji su radili u mlinovima i tvornicama u dio grada u kojem je živjela viša srednja klasa. Naziv "Manayunk" bio je izraz Lenape Indijanaca koji znači "naše mjesto za piće", a tijekom posljednjih desetak godina, živahni niz pubova, restorana i noćnih klubova na glavnoj ulici susjedstva (u biti filadelfijski odgovor na Bourbon Street) teško se opravdava tim dugogodišnjim imenom.
  Kad su Jessica i Byrne skrenuli na Flat Rock Road, dva policijska automobila čuvala su područje. Detektivi su se parkirali na parkiralištu i izašli iz automobila. Policajac patrole Michael Calabro bio je na mjestu događaja.
  "Dobro jutro, detektivi", rekao je Calabro, pružajući im izvješće s mjesta zločina. Obojica su se prijavili.
  "Što imamo, Mike?" upitao je Byrne.
  Calabro je bio blijed poput prosinjskog neba. Imao je oko trideset godina, zdepast i krupan, veteran patrole kojeg je Jessica poznavala gotovo deset godina. Nije se baš trznuo. Zapravo, obično se smiješio svima, čak i idiotima koje je sretao na ulici. Ako je bio ovako potresen, to nije bilo dobro.
  Pročistio je grlo. "Ženski smrtni slučaj."
  Jessica se vratila na cestu, promatrajući vanjštinu velike dvokatnice i njezinu neposrednu okolinu: prazno zemljište preko puta ulice, krčmu pored, skladište pored. Zgrada na mjestu zločina bila je četvrtasta, kockasta, obložena prljavo smeđom ciglom i zakrpana šperpločom natopljenom vodom. Grafiti su prekrivali svaki dostupni centimetar drva. Ulazna vrata bila su zaključana zahrđalim lancima i lokotima. S krova je visio ogroman natpis "Na prodaju ili u najam". Delaware Investment Properties, Inc. Jessica je zapisala broj telefona i vratila se na stražnji dio zgrade. Vjetar je sijekao područje poput oštrih noževa.
  "Imate li ikakvu ideju o kakvom se poslu ovdje prije radilo?" upitala je Calabra.
  "Nekoliko različitih stvari", rekao je Calabro. "Kad sam bio tinejdžer, bio je to veletrgovac autodijelovima. Dečko moje sestre radio je tamo. Prodavao nam je dijelove ispod pulta."
  "Što si vozio u to vrijeme?" upitao je Byrne.
  Jessica je vidjela osmijeh na Calabrovim usnama. Uvijek ga je vidjela kad bi muškarci pričali o automobilima svoje mladosti. "TransAm iz '76."
  "Ne", odgovorio je Byrne.
  "Da. Prijatelj mog rođaka ga je uništio '85. Dobio sam ga jer sam pjevao kad sam imao osamnaest. Trebale su mi četiri godine da ga popravim."
  "455.?"
  "O da", rekao je Calabro. "Crna majica kratkih rukava Starlite."
  "Slatko", rekao je Byrne. "Pa koliko brzo nakon što si se oženio/oženila te je natjerala da ga prodaš?"
  Calabro se nasmijao. "Otprilike u dijelu 'Možeš poljubiti mladenku'."
  Jessica je vidjela kako se Mike Calabro vidno razvedrio. Nikada nije upoznala nikoga boljeg od Kevina Byrnea kada je u pitanju smirivanje ljudi i odvraćanje misli od užasa koji bi ih mogli progoniti u njihovom poslu. Mike Calabro je mnogo toga vidio u svom životu, ali to ne znači da ga sljedeći neće uhvatiti. Ili onaj nakon njega. Takav je bio život uniformiranog policajca. Svaki put kad skrenete iza ugla, vaš se život može zauvijek promijeniti. Jessica nije bila sigurna s čime će se suočiti na ovom mjestu zločina, ali znala je da je Kevin Byrne upravo malo olakšao život ovom čovjeku.
  Zgrada je imala parkiralište u obliku slova L koje se protezalo iza zgrade, a zatim se blago spuštalo nizbrdo prema rijeci. Parkiralište je nekoć bilo potpuno ograđeno žičanom ogradom. Ograda je odavno bila prerezana, savijena i oštećena. Nedostajali su veliki dijelovi. Vreće za smeće, gume i ulično smeće bili su razbacani posvuda.
  Prije nego što je Jessica uopće mogla saznati za DOA, crni Ford Taurus, identičan policijskom automobilu kojim su se vozili Jessica i Byrne, zaustavio se na parkiralištu. Jessica nije prepoznala čovjeka za volanom. Trenutak kasnije, čovjek se pojavio i prišao im.
  "Jeste li vi detektiv Byrne?" upitao je.
  "Ja", rekao je Byrne. "A ti?"
  Čovjek je posegnuo u stražnji džep i izvukao zlatni štit. "Detektiv Joshua Bontrager", rekao je. "Ubojstvo." Nasmiješio se, obrazi su mu pocrvenjeli.
  Bontrager je vjerojatno imao tridesetak godina, ali izgledao je puno mlađe. Bio je visok metar i osamdeset, kosa mu je bila ljetno plava koja je izblijedjela u prosincu i bila je ošišana relativno kratko; šiljasta, ali ne u stilu GQ-a. Izgledala je kao da je ošišana kod kuće. Oči su mu bile mint zelene. Oko njega se osjećao zrak pročišćenog sela, ruralne Pennsylvanije, što je sugeriralo državni fakultet s akademskom stipendijom. Potapšao je Byrnea po ruci, a zatim Jessicu. "Vi morate biti detektiv Balzano", rekao je.
  "Drago mi je što smo se upoznali", rekla je Jessica.
  Bontrager je gledao s jednog na drugog. "Ovo je jednostavno, jednostavno, jednostavno... sjajno."
  U svakom slučaju, detektiv Joshua Bontrager bio je pun energije i entuzijazma. Unatoč svim otkazima, otkazima i ozljedama detektiva - a da ne spominjemo nagli porast ubojstava - bilo je dobro imati još jedno toplo tijelo u odjelu. Čak i ako je to tijelo izgledalo kao da je upravo izašlo iz srednjoškolske produkcije Našeg grada.
  "Poslao me narednik Buchanan", rekao je Bontrager. "Je li te zvao?"
  Ike Buchanan bio im je šef, zapovjednik dnevne smjene odjela za ubojstva. "Hm, ne", rekao je Byrne. "Bili ste raspoređeni u odjel za ubojstva?"
  "Privremeno", rekao je Bontrager. "Radit ću s tobom i druga dva tima, naizmjenično na turnejama. Barem dok se stvari malo ne smire."
  Jessica je pomno proučila Bontragerovu odjeću. Odijelo mu je bilo tamnoplavo, hlače crne, kao da je sastavio ansambl s dva različita vjenčanja ili se odjenuo dok je još bio mrak. Njegova prugasta kravata od rajona nekoć je pripadala Carterovoj administraciji. Cipele su mu bile izlizane, ali čvrste, nedavno ponovno sašivene i čvrsto zavezane.
  "Gdje me želiš?" upitao je Bontrager.
  Byrneov izraz lica vrištao je odgovor. Vratimo se u Roundhouse.
  "Ako vam ne smeta što pitam, gdje ste bili prije nego što ste raspoređeni u Odjel za ubojstva?" upitao je Byrne.
  "Radio sam u odjelu za promet", rekao je Bontrager.
  "Koliko si dugo bio tamo?"
  Ispruži se, brada gore. "Osam godina."
  Jessica je pomislila pogledati Byrnea, ali nije mogla. Jednostavno nije mogla.
  "Dakle", rekao je Bontrager, trljajući ruke da ih ugrije, "što mogu učiniti?"
  "Trenutno želimo osigurati mjesto događaja", rekao je Byrne. Pokazao je na drugu stranu zgrade, prema kratkom prilazu na sjevernoj strani imanja. "Ako biste mogli osigurati tu ulaznu točku, to bi bila velika pomoć. Ne želimo da ljudi ulaze na imanje i oštećuju dokaze."
  Na sekundu, Jessica je pomislila da će Bontrager salutirati.
  "Toliko sam strastven u vezi s tim", rekao je.
  Detektiv Joshua Bontrager gotovo je pretrčao područje.
  Byrne se okrenuo prema Jessici. "Koliko ima godina, oko sedamnaest?"
  - Imat će sedamnaest godina.
  "Jesi li primijetio/la da ne nosi kaput?"
  "Jesam."
  Byrne je pogledao policajca Calabra. Obojica su slegnula ramenima. Byrne je pokazao prema zgradi. "Je li DOA u prizemlju?"
  "Ne, gospodine", rekao je Calabro. Okrenuo se i pokazao prema rijeci.
  "Žrtva je u rijeci?" upitao je Byrne.
  "U banci."
  Jessica je pogledala prema rijeci. Kut je bio nagnut od njih, pa još nije mogla vidjeti obalu. Kroz nekoliko golih stabala s ove strane mogla je vidjeti preko rijeke i automobile na autocesti Schuylkill. Okrenula se prema Calabru. "Jeste li očistili okolno područje?"
  "Da", rekao je Calabro.
  "Tko ju je pronašao?" upitala je Jessica.
  "Anonimni poziv na 911."
  "Kada?"
  Calabro je pogledao dnevnik. "Prije otprilike sat i petnaest minuta."
  "Je li Ministarstvo obaviješteno?" upitao je Byrne.
  "Na putu."
  - Dobar posao, Mike.
  Prije nego što se uputila prema rijeci, Jessica je snimila nekoliko fotografija vanjštine zgrade. Također je snimila dva napuštena automobila na parkiralištu. Jedan je bio dvadeset godina star Chevrolet srednje veličine; drugi zahrđali Ford kombi. Nijedan nije imao registarske tablice. Prišla je i opipala haube oba automobila. Ledene kao led. Bilo kojeg dana u Philadelphiji su bile stotine napuštenih automobila. Ponekad se činilo kao tisuće. Svaki put kad bi se netko kandidirao za gradonačelnika ili vijeće, jedna od dasaka u njihovoj platformi uvijek je bila obećanje da će se riješiti napuštenih automobila i srušiti napuštene zgrade. Činilo se da se to nikada ne događa.
  Snimila je još nekoliko fotografija. Kad je završila, ona i Byrne su stavili lateks rukavice.
  "Spremna?" upitao je.
  "Učinimo to."
  Stigli su do kraja parkirališta. Odatle se teren blago spuštao prema mekoj riječnoj obali. Budući da Schuylkill nije bila radna rijeka - gotovo svi komercijalni brodovi plovili su rijekom Delaware - dokova kao takvih bilo je malo, ali povremeno su se nalazili mali kameni dokovi i poneki uski plutajući mol. Stigavši do kraja asfalta, ugledali su glavu žrtve, zatim njezina ramena, a zatim i tijelo.
  "O, moj Bože", rekao je Byrne.
  Bila je to mlada plavuša, oko dvadeset pet godina. Sjedila je na niskom kamenom molu, širom otvorenih očiju. Činilo se kao da jednostavno sjedi na obali rijeke i promatra je kako teče.
  Nije bilo sumnje u životu da je bila vrlo lijepa. Sada joj je lice bilo odvratno blijedosivo, a beskrvna koža već je počela pucati i cijepati se od udara vjetra. Gotovo crni jezik visio joj je na rubu usta. Nije nosila kaput, rukavice ni šešir, samo dugu, prašnjavu ružičastu haljinu. Izgledala je vrlo staro, što je sugeriralo da je vrijeme odavno prošlo. Visila joj je pred nogama, gotovo dodirujući vodu. Činilo se da je ondje već neko vrijeme. Bilo je nešto raspadanja, ali ne tako jako kao da je vrijeme bilo toplo. Ipak, miris raspadajućeg mesa teško se osjećao u zraku čak i s udaljenosti od tri metra.
  Mlada žena imala je najlonski pojas oko vrata, vezan straga.
  Jessica je mogla vidjeti da su neki izloženi dijelovi tijela žrtve prekriveni tankim slojem leda, što je lešu davalo nadrealni, umjetni sjaj. Dan prije je padala kiša, a zatim je temperatura naglo pala.
  Jessica je snimila još nekoliko fotografija i prišla bliže. Nije htjela dirati tijelo dok mrtvozornik ne očisti mjesto događaja, ali što ga prije bolje pregledaju, to će prije moći započeti istragu. Dok je Byrne obilazio parkiralište, Jessica je kleknula pokraj tijela.
  Žrtvina haljina očito je bila nekoliko brojeva prevelika za njezinu vitku građu. Imala je duge rukave, odvojivi čipkasti ovratnik i manžete nabrane škarama. Osim ako Jessica nije propustila novi modni trend - a bilo je moguće - nije mogla shvatiti zašto bi ova žena šetala Philadelphijom zimi noseći takvu odjeću.
  Pogledala je ženine ruke. Nije bilo prstenja. Nije bilo vidljivih žuljeva, ožiljaka ili posjekotina koje su zacjeljivale. Ova žena nije radila rukama, ne u smislu fizičkog rada. Nije imala vidljivih tetovaža.
  Jessica se povukla nekoliko koraka unatrag i fotografirala žrtvu nasuprot rijeci. Tada je primijetila nešto što je izgledalo kao kap krvi blizu ruba njezine haljine. Jedna kap. Čučnula je, izvukla olovku i podigla prednji dio haljine. Ono što je vidjela iznenadilo ju je.
  "O Bože."
  Jessica je pala na pete, zamalo pala u vodu. Uhvatila se za tlo, pronašla oslonac i teško sjela.
  Čuvši njezin vrisak, Byrne i Calabro su joj pritrčali.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  Jessica im je htjela reći, ali riječi su joj zastale u grlu. Mnogo je toga vidjela u svom vremenu u policiji (zapravo, istinski je vjerovala da može vidjeti bilo što) i obično je bila spremna na posebne užase koji su pratili ubojstvo. Prizor ove mrtve mlade žene, čije je tijelo već podleglo elementima, bio je dovoljno strašan. Ono što je Jessica vidjela kad je podigla žrtvinu haljinu bila je geometrijska progresija gađenja koje je osjećala.
  Jessica je iskoristila trenutak, nagnula se naprijed i ponovno uhvatila rub haljine. Byrne je čučnuo i spustio glavu. Odmah je skrenuo pogled. "Sranje", rekao je ustajući. "Sranje."
  Ne samo da je žrtva zadavljena i ostavljena na zaleđenoj obali rijeke, već su joj i noge bile amputirane. I, sudeći po svemu, to je učinjeno vrlo nedavno. Bila je to precizna kirurška amputacija, odmah iznad gležnjeva. Rane su bile grubo kauterizirane, ali crno-plavi tragovi posjekotina protezali su se do pola blijedih, smrznutih nogu žrtve.
  Jessica je pogledala ledenu vodu ispod, a zatim nekoliko metara nizvodno. Nisu se vidjeli dijelovi tijela. Pogledala je Mikea Calabra. Gurnuo je ruke u džepove i polako se vratio prema ulazu na mjesto zločina. Nije bio detektiv. Nije morao ostati. Jessici se učinilo da je vidjela suze u njegovim očima.
  "Da vidim mogu li napraviti promjene u uredima ME-a i CSU-a", rekao je Byrne. Izvadio je mobitel i odmaknuo se nekoliko koraka. Jessica je znala da svaka sekunda koja prođe prije nego što tim za utvrđivanje mjesta zločina preuzme kontrolu nad mjestom zločina znači da bi dragocjeni dokazi mogli izmaknuti.
  Jessica je bolje pogledala ono što je vjerojatno bilo oružje ubojstva. Remen oko vrata žrtve bio je širok oko 7,5 cm i činio se da je izrađen od čvrsto tkanog najlona, sličnog materijalu koji se koristi za izradu sigurnosnih pojaseva. Snimila je fotografiju čvora izbliza.
  Vjetar se pojačao, donoseći oštru hladnoću. Jessica se pribrala i čekala. Prije nego što se odmaknula, prisilila se da ponovno pažljivo pogleda ženine noge. Rezovi su izgledali čisto, kao da su napravljeni vrlo oštrom pilom. Zbog mlade žene, Jessica se nadala da su napravljeni posthumno. Ponovno je pogledala lice žrtve. Sada su bile povezane, ona i mrtva žena. Jessica je u svoje vrijeme radila na nekoliko slučajeva ubojstva i zauvijek je bila povezana sa svakim od njih. Nikada u životu neće doći vrijeme kada će zaboraviti kako ih je smrt stvorila, kako su tiho vapili za pravdom.
  Nešto poslije devet sati stigao je dr. Thomas Weyrich sa svojim fotografom, koji je odmah počeo snimati. Nekoliko minuta kasnije, Weyrich je proglasio mladu ženu mrtvom. Detektivima je odobreno da započnu istragu. Sastali su se na vrhu padine.
  "Bože moj", rekao je Weirich. "Sretan Božić, ha?"
  "Da", rekao je Byrne.
  Weirich je zapalio Marlboro i snažno je zapalio. Bio je iskusni veteran ureda medicinskog istražitelja u Philadelphiji. Čak ni za njega to nije bila svakodnevna pojava.
  "Je li bila zadavljena?" upitala je Jessica.
  "Barem", odgovorio je Weirich. Ne bi skinuo najlonski remen dok ne preveze tijelo natrag u grad. "Postoje znakovi petehijalnog krvarenja u očima. Neću znati više dok je ne stavim na stol."
  "Koliko je dugo ovdje?" upitao je Byrne.
  - Rekao bih barem četrdeset osam sati ili tako nekako.
  "A njezine noge? Prije ili poslije?"
  "Neću znati dok ne pregledam rane, ali sudeći po tome koliko malo krvi ima na mjestu događaja, pretpostavljam da je bila mrtva kad je stigla ovamo i da je amputacija izvršena negdje drugdje. Da je bila živa, morala bi biti sputana, a ne vidim nikakve tragove ligature na njezinim nogama."
  Jessica se vratila na obalu rijeke. Nije bilo otisaka stopala, prskanja krvi, tragova na smrznutom tlu uz obalu. Tanak mlaz krvi sa žrtvinih stopala prerezao je nekoliko tankih, tamnocrvenih vitica preko mahovinom obraslog kamenog zida. Jessica je pogledala ravno preko rijeke. Dok je bio djelomično skriven od autoceste, što bi moglo objasniti zašto nitko nije nazvao da prijavi ženu koja je nepomično sjedila na hladnoj obali rijeke puna dva dana. Žrtva je prošla nezapaženo - barem je to Jessica htjela vjerovati. Nije htjela vjerovati da su ljudi iz njezina grada vidjeli ženu kako sjedi na hladnoći i nisu ništa poduzeli.
  Morali su što prije identificirati mladu ženu. Započet će temeljitu pretragu parkirališta, obale rijeke i područja oko zgrade, kao i obližnjih tvrtki i stambenih objekata s obje strane rijeke. Međutim, s tako pomno isplaniranim mjestom zločina, bilo je malo vjerojatno da će u blizini pronaći odbačeni novčanik s bilo kakvim identifikacijskim dokumentima.
  Jessica je čučnula iza žrtve. Položaj tijela podsjetio ju je na lutku kojoj su prerezane uzice, zbog čega se jednostavno srušila na pod - ruke i noge čekale su da ih se ponovno pričvrsti, oživi, vrati u život.
  Jessica je pregledala ženine nokte. Bili su kratki, ali čisti i premazani prozirnim lakom. Pregledali su nokte kako bi vidjeli ima li ispod ikakvog materijala, ali golim okom ga nije bilo. To je detektivima reklo da ova žena nije beskućnica ili siromašna. Njezina koža i kosa izgledali su čisto i njegovano.
  To je značilo da ova mlada žena mora negdje biti. To je značilo da je nedostajala. To je značilo da negdje u Philadelphiji ili šire postoji misterij, čiji je ova žena bila samo dio koji je nedostajao.
  Majka. Kći. Sestra. Prijateljica.
  Žrtva.
  OceanofPDF.com
  5
  Vjetar se kovitla s rijeke, vijuga se uz zaleđene obale, noseći sa sobom duboke tajne šume. U mislima, Moon priziva uspomenu na ovaj trenutak. Zna da su, na kraju, sjećanja sve što ti ostane.
  Mjesec stoji u blizini i promatra muškarca i ženu. Istražuju, računaju, pišu u svoje dnevnike. Muškarac je visok i snažan. Žena je vitka, lijepa i inteligentna.
  I Mjesec je pametan.
  Muškarac i žena mogu svjedočiti mnogočemu, ali ne mogu vidjeti ono što vidi mjesec. Svake noći, mjesec se vraća i priča joj o svojim putovanjima. Svake noći, mjesec slika mentalnu sliku. Svake noći, ispriča se nova priča.
  Mjesec gleda u nebo. Hladno sunce skriva se iza oblaka. I on je nevidljiv.
  Muškarac i žena obavljaju svoj posao - brzo, kao sat, precizno. Pronašli su Karen. Uskoro će pronaći crvene cipele i ova bajka će se odvijati.
  Ima još mnogo bajki.
  OceanofPDF.com
  6
  Jessica i Byrne stajali su uz cestu, čekajući kombi forenzičara. Iako su bili udaljeni samo nekoliko metara, svako je bio izgubljen u svojim mislima o onome što je upravo vidio. Detektiv Bontrager još je uvijek poslušno čuvao sjeverni ulaz na imanje. Mike Calabro stajao je blizu rijeke, leđima okrenut žrtvi.
  Većim dijelom, život detektiva za ubojstva u velikom metropolitanskom području sastojao se od istraživanja najobičnijih ubojstava - ubojstava bandi, obiteljskog nasilja, pretjeranih tučnjava u barovima, pljački i ubojstava. Naravno, ovi su zločini bili izrazito osobni i jedinstveni za žrtve i njihove obitelji, a detektiv se morao stalno podsjećati na tu činjenicu. Ako biste postali samozadovoljni na poslu, ako biste propustili uzeti u obzir osjećaje tuge ili gubitka, bilo je vrijeme za otkaz. Philadelphia nije imala odjele za ubojstva. Sve sumnjive smrti istraživale su se u jednom uredu - Odjelu za ubojstva Roundhouse. Osamdeset detektiva, tri smjene, sedam dana u tjednu. Philadelphia je imala preko stotinu četvrti, a u mnogim slučajevima, ovisno o tome gdje je žrtva pronađena, iskusni detektiv je gotovo mogao predvidjeti okolnosti, motiv, a ponekad čak i oružje. Uvijek je bilo otkrića, ali vrlo malo iznenađenja.
  Ovaj dan je bio drugačiji. Govorio je o posebnom zlu, dubini okrutnosti s kojom su se Jessica i Byrne rijetko susretali.
  Kamion za catering bio je parkiran na praznom parkiralištu preko puta mjesta zločina. Bio je samo jedan kupac. Dva detektiva prešla su Flat Rock Road i uzela svoje bilježnice. Dok je Byrne razgovarao s vozačem, Jessica je razgovarala s kupcem. Imao je oko dvadeset godina, nosio je traperice, majicu s kapuljačom i crnu pletenu kapu.
  Jessica se predstavila i pokazala svoju značku. "Željela bih vam postaviti nekoliko pitanja, ako vam ne smeta."
  "Naravno." Kad je skinuo kapu, tamna kosa mu je pala u oči. Odmahnuo je rukom.
  "Kako se zoveš?"
  "Will", rekao je. "Will Pedersen."
  "Gdje živiš?"
  Plymouth Valley.
  "Vau", rekla je Jessica. "To je daleko od kuće."
  Slegnuo je ramenima. "Idi tamo gdje ima posla."
  "Što radiš?"
  "Ja sam zidar." Pokazao je preko Jessicinog ramena prema novim stambenim zgradama koje su se gradile uz rijeku otprilike blok dalje. Nekoliko trenutaka kasnije, Byrne je završio s vozačem. Jessica mu je predstavila Pedersena i nastavila.
  "Radiš li puno ovdje?" upitala je Jessica.
  "Gotovo svaki dan."
  - Jeste li bili ovdje jučer?
  "Ne", rekao je. "Prehladno je za miješanje. Šef je rano nazvao i rekao: 'Izvadite to.'"
  "A što je bilo prekjučer?" upitao je Byrne.
  "Da. Bili smo ovdje."
  - Jesi li negdje u ovo vrijeme pio/la kavu?
  "Ne", rekao je Pedersen. "Bilo je ranije. Možda oko sedam sati ili tako nekako."
  Byrne je pokazao na mjesto zločina. "Jeste li vidjeli koga na ovom parkiralištu?"
  Pedersen je pogledao preko ulice i razmislio nekoliko trenutaka. "Da. Vidio sam nekoga."
  "Gdje?"
  "Vratio se na kraj parkirališta."
  "Muškarac? Žena?"
  "Stari, mislim. Još je bilo mračno."
  "Je li bila samo jedna osoba tamo?"
  "Da."
  - Jeste li vidjeli vozilo?
  "Ne. Nema automobila", rekao je. "Barem ja nisam ništa primijetio."
  Dva napuštena automobila nalazila su se iza zgrade. Nisu bila vidljiva s ceste. Moglo je biti i trećeg automobila tamo.
  "Gdje je stajao?" upitao je Byrne.
  Pedersen je pokazao na mjesto na kraju imanja, odmah iznad mjesta gdje je žrtva pronađena. "Desno od onog drveća."
  "Bliže rijeci ili bliže zgradi?"
  "Bliže rijeci."
  "Možete li opisati čovjeka kojeg ste vidjeli?"
  "Ne baš. Kao što sam rekao, još je bilo mračno i nisam baš dobro vidio. Nisam nosio naočale."
  "Gdje si točno bila kad si ga prvi put vidjela?" upitala je Jessica.
  Pedersen je pokazao na mjesto nekoliko metara od mjesta gdje su stajali.
  "Jesi li bliže?" upitala je Jessica.
  "Ne."
  Jessica je pogledala prema rijeci. S ove povoljne točke žrtvu je bilo nemoguće vidjeti. "Koliko ste dugo ovdje?" upitala je.
  Pedersen je slegnuo ramenima. "Ne znam. Minutu ili dvije. Nakon što sam popio dansko piće i kavu, vratio sam se na teren da se spremim."
  "Što je ovaj čovjek radio?" upitao je Byrne.
  "Nije važno."
  - Nije otišao s mjesta gdje si ga vidio? Nije sišao do rijeke?
  "Ne", rekao je Pedersen. "Ali sad kad razmislim o tome, bilo je malo čudno."
  "Čudno?" upitala je Jessica. "Čudno, kako?"
  "Samo je stajao tamo", rekao je Pedersen. "Mislim da je gledao u mjesec."
  OceanofPDF.com
  7
  Dok su se vraćale u centar grada, Jessica je listala fotografije na svom digitalnom fotoaparatu, pregledavajući svaku na malom LCD zaslonu. Pri toj veličini, mlada žena na obali rijeke izgledala je poput lutke koja pozira u minijaturnom okviru.
  Lutka, pomislila je Jessica. To je bila prva slika koju je imala kad je ugledala žrtvu. Mlada žena izgledala je poput porculanske lutke na polici.
  Jessica je dala Willu Pedersenu posjetnicu. Mladić je obećao da će nazvati ako se još nečega sjeti.
  "Što si dobila od vozača?" upitala je Jessica.
  Byrne je bacio pogled na svoju bilježnicu. "Vozač je Reese Harris. Gospodin Harris ima trideset i tri godine i živi u Queen Villageu. Rekao je da ide u Flat Rock Road tri ili četiri jutra tjedno, sada kada se grade ovi stanovi. Rekao je da uvijek parkira s otvorenom stranom kamiona okrenutom prema rijeci. Štiti robu od vjetra. Rekao je da nije ništa vidio."
  Detektiv Joshua Bontrager, bivši prometni policajac, naoružan identifikacijskim brojevima vozila , otišao je provjeriti dva napuštena automobila parkirana na parkiralištu.
  Jessica je prelistala još nekoliko fotografija i pogledala Byrnea. "Što misliš?"
  Byrne je prošao rukom kroz bradu. "Mislim da nam se po Philadelphiji trčkara bolesni gad. Mislim da moramo odmah ušutkati ovog gada."
  "Pusti Kevina Byrnea da dođe do dna ovoga", pomisli Jessica. "Stvarno ludi posao?" upitala je.
  "O, da. S glazurom."
  "Zašto misliš da su je fotografirali na obali? Zašto je jednostavno nisu bacili u rijeku?"
  "Dobro pitanje. Možda bi trebala nešto gledati. Možda je to 'posebno mjesto'."
  Jessica je čula kiselinu u Byrneovom glasu. Razumjela je. Bilo je trenutaka u njihovom poslu kada su htjeli uzeti jedinstvene slučajeve - sociopate koje su neki u medicinskoj zajednici htjeli sačuvati, proučavati i kvantificirati - i baciti ih s najbližeg mosta. Jebem ti psihozu. Jebem ti trulo djetinjstvo i tvoju kemijsku neravnotežu. Jebem ti ludu majku koja ti je u donje rublje ugurala mrtve pauke i užeglu majonezu. Ako si detektiv za ubojstva u policijskoj postaji Portland i netko ubije građanina u tvom području, padaš - horizontalno ili vertikalno, zapravo nije važno.
  "Jesi li se ikad susrela s ovim načinom amputacije?" upitala je Jessica.
  "Vidio sam to", rekao je Byrne, "ali ne kao moderator. Pokrenut ćemo to i vidjeti hoće li se što primijetiti."
  Ponovno je pogledala zaslon kamere, žrtvinu odjeću. "Što misliš o haljini? Pretpostavljam da ju je počinitelj odjenuo upravo tako."
  "Ne želim još o tome razmišljati", rekao je Byrne. "Ne baš. Ne prije ručka."
  Jessica je znala što je mislio. Ni ona nije htjela razmišljati o tome, ali naravno da su obje znale da moraju.
  
  
  
  DELAWARE INVESTMENT PROPERTIES, Inc. nalazio se u samostojećoj zgradi u ulici Arch, trokatnici od čelika i stakla s prozorima od ravnog stakla i nečim što je nalikovalo modernoj skulpturi ispred. Tvrtka je zapošljavala oko trideset i pet ljudi. Njihov primarni fokus bio je kupnja i prodaja nekretnina, ali posljednjih godina preusmjerili su se na razvoj obale. Razvoj kasina trenutno je bio glavna atrakcija u Philadelphiji, i činilo se da svatko s licencom za nekretnine baca kockice.
  Osoba odgovorna za Manayunkovu imovinu bio je David Hornstrom. Sastali su se u njegovom uredu na drugom katu. Zidovi su bili prekriveni fotografijama Hornstroma na raznim planinskim vrhovima diljem svijeta, sa sunčanim naočalama i opremom za penjanje. Jedna uokvirena fotografija prikazivala je MBA sa Sveučilišta u Pennsylvaniji.
  Hornstrom je bio u ranim dvadesetima, tamne kose i očiju, dobro odjeven i pretjerano samouvjeren, oličenje energičnih mlađih rukovoditelja. Nosio je tamnosivo odijelo s dva gumba, stručno skrojeno, bijelu košulju i plavu svilenu kravatu. Njegov ured bio je malen, ali dobro opremljen i namješten modernim namještajem. U jednom kutu stajao je prilično skup teleskop. Hornstrom je sjedio na rubu svog glatkog metalnog stola.
  "Hvala vam što ste odvojili vrijeme da se sastanete s nama", rekao je Byrne.
  "Uvijek rado pomažem najboljim stručnjacima u Philadelphiji."
  Najbolji u Philadelphiji? pomislila je Jessica. Nije poznavala nikoga mlađeg od pedeset koji je koristio tu frazu.
  "Kad si zadnji put bio u Manayunkovoj kući?" upitao je Byrne.
  Hornstrom je posegnuo za svojim stolnim kalendarom. S obzirom na njegov široki monitor i stolno računalo, Jessica je pomislila da neće koristiti papirnati kalendar. Izgledao je kao BlackBerry.
  "Prije otprilike tjedan dana", rekao je.
  - I nisi se vratio/vratila?
  "Ne."
  - Niti samo da navratiš i provjeriš kako je?
  "Ne."
  Hornstromovi odgovori stizali su prebrzo i previše šablonski, a da ne spominjemo kratke. Većinu ljudi barem je donekle uznemirio posjet policije za ubojstva. Jessica se pitala zašto čovjeka nema.
  "Je li bilo nešto neobično kad si zadnji put bio tamo?" upitao je Byrne.
  - Ne koliko sam primijetio/la.
  "Jesu li ova tri napuštena automobila bila na parkiralištu?"
  "Tri?" upitao je Hornstrom. "Sjećam se dva. Ima li još jedan?"
  Radi efekta, Byrne je prelistao svoje bilješke. Stari trik. Ovaj put nije uspjelo. "U pravu si. Kriv. Jesu li ona dva automobila bila tamo prošli tjedan?"
  "Da", rekao je. "Namjeravao sam nazvati da ih odvuku. Možete li se vi dečki pobrinuti za to umjesto mene? To bi bilo sjajno."
  Super.
  Byrne je ponovno pogledao Jessicu. "Mi smo iz policijske uprave", rekao je Byrne. "Možda sam ovo već prije spomenuo."
  "Ah, dobro." Hornstrom se nagnuo i zapisao bilješku u kalendar. "Nema nikakvih problema."
  "Drzavi mali gad", pomislila je Jessica.
  "Koliko su dugo automobili parkirani ondje?" upitao je Byrne.
  "Stvarno ne znam", rekao je Hornstrom. "Osoba koja je upravljala imovinom nedavno je napustila tvrtku. Popis sam imao tek mjesec dana."
  - Je li još uvijek u gradu?
  "Ne", rekao je Hornstrom. "On je u Bostonu."
  "Trebat će nam njegovo ime i kontaktni podaci."
  Hornstrom je na trenutak oklijevao. Jessica je znala da bi se netko, ako se počne opirati tako rano u razgovoru za posao, i to zbog nečega naizgled beznačajnog, mogao suočiti s bitkom. S druge strane, Hornstrom nije izgledao glupo. MBA na njegovom zidu potvrđivao je njegovo obrazovanje. Zdrav razum? Druga priča.
  "Izvedivo je", konačno reče Hornstrom.
  "Je li još netko iz vaše tvrtke posjetio ovo mjesto prošli tjedan?" upitao je Byrne.
  "Sumnjam", rekao je Hornstrom. "Samo u gradu imamo deset agenata i preko stotinu poslovnih nekretnina. Da je neki drugi agent pokazao nekretninu, znao bih za nju."
  "Jeste li nedavno pokazivali ovu nekretninu?"
  "Da."
  Neugodan trenutak broj dva. Byrne je sjedio s olovkom u pripravnosti, čekajući više informacija. Bio je irski Buda. Nitko koga je Jessica ikada upoznala nije ga mogao nadživjeti. Hornstrom je pokušao uhvatiti njegov pogled, ali nije uspio.
  "Pokazao sam ovo prošli tjedan", konačno reče Hornstrom. "Vodoinstalaterska tvrtka iz Chicaga."
  "Misliš li da se itko iz te tvrtke vratio?"
  "Vjerojatno ne. Nisu bili toliko zainteresirani. Osim toga, nazvali bi me."
  "Ne ako bacaju unakaženo tijelo", pomislila je Jessica.
  "Trebat će nam i njihovi kontaktni podaci", rekao je Byrne.
  Hornstrom je uzdahnuo i kimnuo. Bez obzira koliko je bio cool za vrijeme happy houra u City Centru, bez obzira koliko je bio macho u Atletskom klubu kada je zabavljao publiku u Brasserie Perrier, nije se mogao usporediti s Kevinom Byrneom.
  "Tko ima ključeve od zgrade?" upitao je Byrne.
  "Postoje dva seta. Jedan imam ja, drugi se čuva u sefu ovdje."
  - I svi ovdje imaju pristup?
  - Da, ali, kao što sam već rekao...
  "Kada je ova zgrada zadnji put bila u upotrebi?" upitao je Byrne, prekidajući ga.
  "Ne već nekoliko godina."
  - I sve brave su od tada promijenjene?
  "Da."
  - Moramo pogledati unutra.
  "To ne bi trebao biti problem."
  Byrne je pokazao na jednu od fotografija na zidu. "Jeste li vi penjač?"
  "Da."
  Na fotografiji, Hornstrom je stajao sam na vrhu planine s jarkoplavim nebom iza sebe.
  "Uvijek sam se pitao koliko je sva ta oprema teška", upitao je Byrne.
  "Ovisi što ponesete", rekao je Hornström. "Ako je riječ o jednodnevnom usponu, možete se snaći s najnužnijim. Ako kampirate u baznom kampu, može biti malo nezgrapno. Šatori, pribor za kuhanje i tako dalje. Ali uglavnom je dizajnirano da bude što lakše."
  "Kako se ovo zove?" Byrne je pokazao na fotografiju, na omču za remen koja je visjela s Hornstromove jakne.
  - Zove se praćka za pseće kosti.
  "Je li napravljen od najlona?"
  "Mislim da se zove Dynex."
  "Snažno?"
  "Vrlo je tako", rekao je Hornstrom.
  Jessica je znala kamo Byrne vodi ovim naizgled nevinim pitanjem u razgovoru, iako je remen oko vrata žrtve bio svijetlosive boje, a remen na fotografiji jarko žute.
  "Razmišljate li o penjanju, detektive?" upitao je Hornstrom.
  "Bože, ne", rekao je Byrne sa svojim najšarmantnijim osmijehom. "Imam dovoljno problema sa stepenicama."
  "Trebao bi to nekad probati", rekao je Hornstrom. "Dobro je za dušu."
  "Možda jednog dana", rekao je Byrne. "Ako mi uspiješ pronaći planinu na pola puta do Applebyja."
  Hornstrom se nasmijao svojim korporativnim smijehom.
  "A sada", reče Byrne, ustajući i zakopčavajući kaput, "o provali u zgradu."
  "Naravno." Hornstrom je skinuo manžetu i pogledao na sat. "Mogu se naći tamo, recimo, oko dva sata. Bi li to bilo u redu?"
  - Zapravo, sada bi bilo puno bolje.
  "Sada?"
  "Da", rekao je Byrne. "Možete li se vi pobrinuti za to umjesto nas? To bi bilo sjajno."
  Jessica je prigušila smijeh. Hornstrom, koji nije imao pojma, obratio joj se za pomoć. Nije pronašao ništa.
  "Smijem li pitati u čemu je problem?" upitao je.
  "Povezi me, Dave", rekao je Byrne. "Razgovarat ćemo putem."
  
  
  
  Dok su stigli na mjesto zločina, žrtva je već bila prevezena u ured medicinskog vještaka na University Avenue. Traka je okruživala parkiralište sve do obale rijeke. Automobili su usporavali, vozači su se buljili, Mike Calabro je mahao. Kamion s hranom s druge strane ulice je nestao.
  Jessica je pomno promatrala Hornstroma dok su se saginjali ispod trake s mjesta zločina. Da je na bilo koji način bio umiješan u zločin ili čak znao za njega, gotovo sigurno bi postojao signal, tik u ponašanju, koji bi ga odao. Nije ništa vidjela. Bio je ili ljubazan ili nevin.
  David Hornstrom otvorio je stražnja vrata zgrade. Ušli su unutra.
  "Možemo mi preuzeti odavde", rekao je Byrne.
  David Hornstrom podigao je ruku kao da govori: "Što god." Izvadio je mobitel i okrenuo broj.
  
  
  
  Veliki, hladni prostor bio je praktički prazan. Nekoliko bačvi od pedeset galona i nekoliko hrpa drvenih paleta ležalo je razbacano uokolo. Hladno dnevno svjetlo probijalo se kroz pukotine u šperploči iznad prozora. Byrne i Jessica lutali su podom sa svojim Maglite cigaretama, tanke zrake svjetlosti gutala je tama. Budući da je prostor bio siguran, nije bilo znakova provalnog ulaska ili čučanja, nikakvih očitih znakova upotrebe droge - igle, folija, bočice s crackom. Nadalje, ništa nije ukazivalo na to da je u zgradi ubijena žena. Zapravo, bilo je malo dokaza da se u zgradi ikada odvijala bilo kakva ljudska aktivnost.
  Zadovoljni, barem za sada, sreli su se na stražnjem ulazu. Hornstrom je bio vani i još uvijek razgovarao na mobitel. Čekali su da prekine vezu.
  "Možda ćemo se morati vratiti unutra", rekao je Byrne. "I morat ćemo zatvoriti zgradu sljedećih nekoliko dana."
  Hornstrom je slegnuo ramenima. "Ne čini se da postoji red stanara", rekao je. Pogledao je na sat. "Ako postoji još nešto što mogu učiniti, slobodno nazovite."
  "Običan bacač", pomislila je Jessica. Pitala se koliko bi bio smion kad bi ga odvukli u Roundhouse na detaljniji intervju.
  Byrne je Davidu Hornstromu pružio posjetnicu i ponovio svoj zahtjev za kontakt podatke prethodnog agenta. Hornstrom je zgrabio posjetnicu, uskočio u auto i odjurio.
  Posljednja slika Davida Hornstroma koju je Jessica imala bila je registarska oznaka njegovog BMW-a dok je skretao na Flat Rock Road.
  NAPALJENI 1.
  Byrne i Jessica su to vidjele u isto vrijeme, pogledale se, zatim odmahnule glavama i vratile se u ured.
  
  
  
  Natrag u Roundhouseu - zgradi policijske uprave na uglu Osme i Race ulice, gdje je odjel za ubojstva zauzimao dio prvog kata - Jessica je provjerila prošlost Davida Hornstroma, NCIC-a i PDCH-a. Čisto kao operacijska sala. Niti jedan veći prekršaj u posljednjih deset godina. Teško je povjerovati, s obzirom na njegovu sklonost brzim automobilima.
  Zatim je unijela podatke o žrtvi u bazu podataka nestalih osoba. Nije očekivala puno.
  Za razliku od televizijskih policijskih emisija, kada su u pitanju bile nestale osobe, nije bilo čekanja od dvadeset četiri do četrdeset osam sati. U Philadelphiji bi osoba obično nazvala 911, a policajac bi došao u kuću kako bi primio prijavu. Ako je nestala osoba imala deset godina ili manje, policija bi odmah započela ono što je poznato kao "potraga za djecom nježne dobi". Policajac bi izravno pretražio kuću i bilo koji drugi dom u kojem je dijete živjelo, ako je postojalo zajedničko skrbništvo. Zatim bi svaki patrolni automobil u sektoru dobio opis djeteta i započela bi pretraga mreže.
  Ako je nestalo dijete imalo između jedanaest i sedamnaest godina, prvi službenik bi sastavio izvješće s opisom i fotografijom, koje bi se vratilo u županiju radi unosa u računalo i slanja nacionalnom registru. Ako je nestala odrasla osoba mentalno invalidna, izvješće bi se također brzo unijelo u računalo i pretražilo po sektorima.
  Ako je osoba bila običan Joe ili Jane i jednostavno se nije vratila kući - kao što je vjerojatno bio slučaj s mladom ženom pronađenom na obali rijeke - sastavljena bi prijava, proslijeđena detektivskom odjelu, a slučaj bi se ponovno pregledao za pet dana, a zatim ponovno za sedam dana.
  A ponekad imaš sreće. Prije nego što si je Jessica uspjela natočiti kavu, dogodio se pogodak.
  "Kevine."
  Byrne još nije ni skinuo kaput. Jessica je prislonila LCD zaslon svog digitalnog fotoaparata na zaslon računala. Na zaslonu računala pojavila se prijava nestale osobe, zajedno s fotografijom atraktivne plavuše. Slika je bila malo mutna: vozačka dozvola ili osobna iskaznica. Jessicin fotoaparat prikazivao je krupni plan lica žrtve. "Je li to ona?"
  Byrneov pogled prešao je s ekrana računala na kameru i natrag. "Da", rekao je. Pokazao je na mali madež iznad desne strane gornje usne mlade žene. "To je njezin."
  Jessica je pregledala izvješće. Žena se zvala Christina Yakos.
  OceanofPDF.com
  8
  Natalia Yakos bila je visoka, atletski građena žena u ranim tridesetima. Imala je plavo-sive oči, glatku kožu i duge, graciozne prste. Njezina tamna kosa, sa sijedim vrhovima, bila je ošišana u stilu paža. Nosila je blijedosmeđe trenirke i nove Nike tenisice. Upravo se vratila s trčanja.
  Natalia je živjela u staroj, dobro održavanoj kući od opeke u nizu na Bustleton Avenue Northeast.
  Kristina i Natalija bile su sestre rođene s razmakom od osam godina u Odesi, obalnom gradu u Ukrajini.
  Natalija je podnijela prijavu o nestaloj osobi.
  
  
  
  Sastali su se u dnevnoj sobi. Na kaminskoj polici iznad zazidanog kamina visjelo je nekoliko malih uokvirenih fotografija, uglavnom malo nejasnih crno-bijelih snimaka obitelji koje poziraju na snijegu, na tmurnoj plaži ili oko stola u blagovaonici. Jedna od njih prikazivala je lijepu plavušu u crno-bijelom kariranom ljetnom odijelu i bijelim sandalama. Djevojka je očito bila Christina Yakos.
  Byrne je Nataliji pokazao krupni plan fotografije žrtvinog lica. Ligatura nije bila vidljiva. Natalia ju je mirno identificirala kao svoju sestru.
  "Još jednom, jako nam je žao zbog vašeg gubitka", rekao je Byrne.
  "Ubijena je."
  "Da", rekao je Byrne.
  Natalija je kimnula, kao da je očekivala ovu vijest. Nedostatak strasti u njezinoj reakciji nije prošao nezapaženo kod nijednog detektiva. Dali su joj minimalne informacije preko telefona. Nisu joj rekli za sakaćenja.
  "Kad si zadnji put vidio/vidjela svoju sestru?" upitao/upitala je Byrne.
  Natalija je nekoliko trenutaka razmišljala. "To je bilo prije četiri dana."
  - Gdje si je vidio/vidjela?
  "Točno tu gdje stojiš. Svađali smo se. Kao što smo često činili."
  "Smijem li pitati što?" upitao je Byrne.
  Natalija je slegnula ramenima. "Novac. Posudila sam joj petsto dolara kao polog komunalnim poduzećima za njezin novi stan. Mislila sam da bi ih mogla potrošiti na odjeću. Uvijek je kupovala odjeću. Naljutila sam se. Posvađale smo se."
  - Je li otišla?
  Natalia je kimnula. "Nismo se slagale. Otišla je prije nekoliko tjedana." Posegnula je za ubrusom iz kutije na stoliću za kavu. Nije bila toliko žilava koliko je htjela da vjeruju. Nije bilo suza, ali bilo je jasno da će brana puknuti.
  Jessica je počela prilagođavati svoj raspored. "Jesi li je vidio prije četiri dana?"
  "Da."
  "Kada?"
  "Bilo je kasno. Došla je po neke stvari, a onda je rekla da ide oprati rublje."
  "Koliko kasno?"
  "Deset ili deset i trideset. Možda kasnije."
  - Gdje je prala rublje?
  "Ne znam. Blizu njenog novog stana."
  "Jesi li bio u njezinom novom stanu?" upitao je Byrne.
  "Ne", rekla je Natalija. "Nikad me nije pitala."
  - Je li Christina imala auto?
  "Ne. Obično ju je prijatelj vozio. Ili bi uzela SEPTU."
  "Kako se zove njezina prijateljica?"
  "Sonja".
  - Znaš li Sonjino prezime?
  Natalija je odmahnula glavom.
  - I te noći više nisi vidio Christinu?
  "Ne. Otišao sam u krevet. Bilo je kasno."
  "Možeš li se sjetiti još nečega o tom danu? Gdje je drugdje mogla biti? Koga je vidjela?"
  "Žao mi je. Nije podijelila te stvari sa mnom."
  "Je li te nazvala sljedeći dan? Možda bih trebao ostaviti poruku na tvojoj telefonskoj sekretarici ili govornoj pošti?"
  "Ne", rekla je Natalija, "ali trebale smo se naći sljedeće poslijepodne. Kad se nije pojavila, nazvala sam policiju. Rekli su da ne mogu puno učiniti, ali da će to zabilježiti. Sestra i ja se možda nismo slagale, ali ona je uvijek bila točna. I nije bila tip koji samo..."
  Suze su joj navrle. Jessica i Byrne su dali ženi trenutak. Kad se počela sabrati, nastavili su.
  "Gdje je Christina radila?" upitao je Byrne.
  "Nisam siguran gdje točno. Bio je to novi posao. Posao matičara."
  "Način na koji je Natalia izgovorila riječ 'tajnica' bio je neobičan", pomislila je Jessica. Ni Byrne to nije prošlo nezapaženo.
  "Je li Christina imala dečka? Nekoga s kim je izlazila?"
  Natalija je odmahnula glavom. "Koliko ja znam, nema nikoga stalnog. Ali uvijek je bilo muškaraca oko nje. Čak i kad smo bile male. U školi, u crkvi. Uvijek."
  "Ima li bivši dečko? Netko tko može nositi baklju?"
  - Ima jedan, ali više ne živi ovdje.
  "Gdje on živi?"
  "Vratio se u Ukrajinu."
  "Je li Christina imala kakve vanjske interese? Hobije?"
  "Željela je biti plesačica. To joj je bio san. Christina je imala mnogo snova."
  Plesačica, pomisli Jessica. Bljesnula je pogledom na ženu i njezine amputirane noge. Krenula je dalje. "A što je s tvojim roditeljima?"
  "Već su dugo u svojim grobovima."
  "Ima li još braće ili sestara?"
  "Jedan brat. Kostja."
  "Gdje je on?"
  Natalija se trznula i mahnula rukom, kao da briše ružnu uspomenu. "On je zvijer."
  Jessica je čekala prijevod. Ništa. - Gospođo?
  "Životinja. Kostja je divlja životinja. On je tamo gdje mu je i mjesto. U zatvoru."
  Byrne i Jessica su razmijenili poglede. Ova vijest otvorila je sasvim nove mogućnosti. Možda je netko pokušavao doći do Kostije Yakosa preko njegove sestre.
  "Smijem li pitati gdje ga drže?" upitala je Jessica.
  Gratterford.
  Jessica je htjela pitati zašto je ovaj čovjek u zatvoru, ali sve te informacije će biti zabilježene. Nije bilo potrebe ponovno otvarati tu ranu sada, tako brzo nakon još jedne tragedije. Zabilježila je da to provjeri.
  "Znaš li nekoga tko bi mogao htjeti nauditi tvom bratu?" upitala je Jessica.
  Natalija se nasmijala, ali bez humora. "Ne poznajem nikoga tko to ne zna."
  "Imaš li nedavnu fotografiju Christine?"
  Natalia je posegnula u gornju policu police za knjige. Izvukla je drvenu kutiju. Promiješala je sadržaj i izvukla fotografiju, snimku Christine koja je izgledala kao portretna fotografija iz modne agencije - blago meki fokus, provokativna poza, razdvojene usne. Jessica je ponovno pomislila da je mlada žena vrlo lijepa. Možda ne šik kao model, ali upečatljiva.
  "Možemo li posuditi ovu fotografiju?" upitala je Jessica. "Vratit ćemo je."
  "Nema potrebe za povratkom", rekla je Natalija.
  Jessica si je mentalno zabilježila da ipak vrati fotografiju. Iz osobnog iskustva znala je da se s vremenom tektonske ploče tuge, ma koliko suptilne bile, obično pomiču.
  Natalija je ustala i posegnula u ladicu svog stola. "Kao što sam rekla, Christina se seli. Evo ti rezervni ključ od njezina novog stana. Možda će to pomoći."
  Ključ je imao bijelu oznaku. Jessica ju je pogledala. Pisala je adresa u North Lawrenceu.
  Byrne je izvukao aktovku za posjetnice. "Ako se sjetite još nečega što bi nam moglo pomoći, molim vas, nazovite me." Pružio je Nataliji posjetnicu.
  Natalia je uzela karticu, a zatim pružila Byrneu svoju. Činilo se kao da se pojavila niotkuda, kao da ju je već uzela i pripremila za upotrebu. Ispostavilo se da je "ovisna" možda bila prava riječ. Jessica je pogledala karticu. Pisalo je: "Madame Natalia - Gatanje, Proricanje sudbine, Tarot."
  "Mislim da imaš puno tuge", rekla je Byrneu. "Puno neriješenih problema."
  Jessica je pogledala Byrnea. Izgledao je pomalo nelagodno, što je za njega bio rijedak znak. Osjetila je da njezin partner želi nastaviti razgovor nasamo.
  "Uzimam auto", rekla je Jessica.
  
  
  
  Stajali su u pretoploj dnevnoj sobi, nekoliko trenutaka šuteći. Byrne je provirio u mali prostor pored dnevne sobe: okrugli stol od mahagonija, dvije stolice, komoda, tapiserije na zidovima. Svijeće su gorjele u sva četiri kuta. Ponovno je pogledao Nataliju. Promatrala ga je.
  "Jesi li ikada čitala?" upitala je Natalija.
  "Čitanje?"
  Čitanje iz dlana.
  "Nisam baš siguran što je ovo."
  "Ova se umjetnost zove hiromantija", rekla je. "To je drevna praksa koja uključuje proučavanje linija i oznaka na vašoj ruci."
  "Hm, ne", rekao je Byrne. "Nikad."
  Natalia je pružila ruku i uhvatila ga. Byrne je odmah osjetio blagi električni naboj. Ne nužno seksualnu optužbu, iako nije mogao poreći da je bio tu.
  Nakratko je zatvorila oči, a zatim ih otvorila. "U pravu si", rekla je.
  "Žao mi je?"
  "Ponekad znaš stvari koje ne bi trebao znati. Stvari koje drugi ne vide. Stvari koje se pokažu istinitima."
  Byrne je htio odmaknuti ruku i što brže pobjeći odande, ali iz nekog razloga nije se mogao pomaknuti. "Ponekad."
  "Jesi li rođen/a s čadorom?"
  "Veo? Bojim se da o tome ne znam ništa."
  - Jeste li bili jako blizu smrti?
  Byrnea je to malo prestrašilo, ali to nije pokazao. "Da."
  "Dvaput."
  "Da."
  Natalija mu je pustila ruku i duboko ga pogledala u oči. Nekako su se u posljednjih nekoliko minuta oči promijenile iz nježno sive u sjajno crnu.
  "Bijeli cvijet", rekla je.
  "Žao mi je?"
  "Bijeli cvijet, detektive Byrne", ponovila je. "Snimite sliku."
  Sad se stvarno uplašio.
  Byrne je spustio bilježnicu i zakopčao kaput. Razmišljao je o rukovanju s Natalijom Yakos, ali je odustao. "Još jednom, jako nam je žao zbog vašeg gubitka", rekao je. "Javit ćemo se."
  Natalia je otvorila vrata. Ledeni udar vjetra dočekao je Byrnea. Silazeći niz stepenice, osjećao se fizički iscrpljeno.
  "Slikaj", pomislio je. O čemu se, dovraga, radilo?
  Dok se Byrne približavao automobilu, pogledao je unatrag prema kući. Ulazna vrata bila su zatvorena, ali na svakom prozoru gorjela je svijeća.
  Jesu li bile svijeće kad su stigli?
  OceanofPDF.com
  9
  Christinin novi stan uopće nije bio stan, već gradska kuća od opeke s dvije spavaće sobe u ulici North Lawrence. Kako su se Jessica i Byrne približavali, jedno je postalo jasno. Nijedna mlada žena koja radi kao tajnica ne bi si mogla priuštiti stanarinu, pa čak ni polovicu stanarine ako bi je dijelila. Ovo je bio skup stan.
  Pokucali su, pozvonili. Dvaput. Čekali su, ruke prekrižene na prozorima. Prozirne zavjese. Ništa se nije vidjelo. Byrne je ponovno pozvonio, zatim umetnuo ključ u bravu i otvorio vrata. "Policija Philadelphije!" rekao je. Nije bilo odgovora. Ušli su unutra.
  Dok je izvana bilo privlačno, unutrašnjost je bila besprijekorna: podovi od jezgra bora, javorovi ormarići u kuhinji, mesingane svjetiljke. Nije bilo namještaja.
  "Mislim da ću vidjeti ima li slobodnih mjesta za administratora", rekla je Jessica.
  "I ja", odgovorio je Byrne.
  - Znate li kako raditi na centrali?
  "Naučit ću."
  Jessica je rukom prešla preko podignutog ruba. "Pa što misliš? Bogati cimer ili šećerni tata?"
  "Dvije različite mogućnosti."
  "Možda ludo ljubomorni psihopatski sugar daddy?"
  "Sigurna mogućnost."
  Ponovno su nazvali. Kuća se činila praznom. Provjerili su podrum i pronašli perilicu i sušilicu rublja još uvijek u kutijama, čekajući ugradnju. Provjerili su i drugi kat. U jednoj spavaćoj sobi bio je sklopivi futon; u drugoj je u kutu stajao krevet na razvlačenje, a pokraj njega kovčeg s parnim čamcem.
  Jessica se vratila u hodnik i podigla hrpu pošte koja je ležala na podu pokraj vrata. Pregledala ju je. Jedan od računa bio je adresiran na Sonyu Kedrovu. Bilo je tu i nekoliko časopisa adresiranih na Christinu Yakos - " Dance" i "Architectural Digest". Nije bilo osobnih pisama ni razglednica.
  Ušli su u kuhinju i otvorili nekoliko ladica. Većina ih je bila prazna. Isto je vrijedilo i za donje ormariće. Ormarić ispod sudopera sadržavao je kolekciju novih kućanskih predmeta: spužve, Windex, papirnate ručnike, tekućinu za čišćenje i sprej protiv insekata. Mlade žene uvijek su imale zalihu spreja protiv insekata.
  Upravo je htjela zatvoriti posljednja vrata ormarića kad su začuli škripanje podnih dasaka. Prije nego što su se uspjeli okrenuti, začuli su nešto daleko zlokobnije, daleko smrtonosnije. Iza sebe su začuli zvuk napetog revolvera.
  "Nemoj... sranje... ne miči se", začuo se glas s druge strane sobe. Bio je to ženski glas. Istočnoeuropski naglasak i ritam. Bila je to cimerica.
  Jessica i Byrne su se ukočili, ruke su im bile uz tijelo. "Mi smo policajci", rekao je Byrne.
  "A ja sam Angelina Jolie. A sada dignite ruke."
  Jessica i Byrne su podigli ruke.
  "Ti mora da si Sonya Kedrova", rekao je Byrne.
  Tišina. Zatim: "Kako znaš moje ime?"
  "Kao što sam rekao. Mi smo policajci. Vrlo polako ću posegnuti u kaput i izvaditi svoju iskaznicu. U redu?"
  Duga pauza. Preduga.
  "Sonja?" upitao je Byrne. "Jesi li sa mnom?"
  "U redu", rekla je. "Polako."
  Byrne je poslušao. "Idemo", rekao je. Ne okrećući se, iz džepa je izvukao osobnu iskaznicu i pružio mu je.
  Prošlo je još nekoliko sekundi. "U redu. Dakle, vi ste policajac. O čemu se radi?"
  "Možemo li odustati?" upitao je Byrne.
  "Da."
  Jessica i Byrne su spustili ruke i okrenuli se.
  Sonja Kedrova imala je oko dvadeset pet godina. Imala je suzne oči, pune usne i tamnosmeđu kosu. Ako je Kristina bila lijepa, Sonja je bila šarmantna. Nosila je dugi smeđi kaput, crne kožne čizme i svileni šal boje šljive.
  "Što držiš?" upitao je Byrne, pokazujući na pištolj.
  "To je pištolj."
  "Ovo je startni pištolj. Ispaljuje ćorke."
  "Otac mi ga je dao da se zaštitim."
  "Ova puška je otprilike jednako smrtonosna kao i vodeni pištolj."
  - Ipak ste digli ruke.
  Touché, pomislila je Jessica. Byrneu se to nije svidjelo.
  "Moramo vam postaviti nekoliko pitanja", rekla je Jessica.
  "I ovo nije moglo pričekati da dođem kući? Morao si provaliti u moju kuću?"
  "Bojim se da ne može čekati", odgovorila je Jessica. Podigla je ključ. "I nismo provalili."
  Sonya je na trenutak izgledala zbunjeno, a zatim slegnula ramenima. Stavila je startni pištolj u ladicu i zatvorila je. "U redu", rekla je. "Postavi svoja 'pitanja'."
  "Poznajete li ženu po imenu Christina Yakos?"
  "Da", rekla je. "Sad budi oprezna." Oči su joj plesale s jedne na drugu. "Znam Christinu. Mi smo cimerice."
  "Koliko dugo si je poznavao?"
  "Možda tri mjeseca."
  "Bojim se da imamo loše vijesti", rekla je Jessica.
  Sonjine obrve su se skupile. "Što se dogodilo?"
  "Kristina je umrla."
  "O, moj Bože." Lice joj je postalo bezbojno. Zgrabila je pult. "Kako se... što se dogodilo?"
  "Nismo sigurni", rekla je Jessica. "Njezino tijelo pronađeno je jutros u Manayunku."
  Sonya se svakog trena mogla prevrnuti. U blagovaonici nije bilo stolica. Byrne je uzeo drvenu kutiju iz kuta kuhinje i stavio je. Posjeo je ženu na nju.
  "Poznaješ li Manayunka?" upitala je Jessica.
  Sonja je nekoliko puta duboko udahnula, napuhnuvši obraze. Ostala je šutljiva.
  "Sonja? Jesi li upoznata s ovim područjem?"
  "Jako mi je žao", rekla je. "Ne."
  "Je li Christina ikada pričala o odlasku tamo? Ili je poznavala nekoga tko je živio u Manayunku?"
  Sonja je odmahnula glavom.
  Jessica je zapisala nekoliko bilješki. "Kada si zadnji put vidjela Christinu?"
  Na trenutak se činilo da je Sonya spremna poljubiti ga na podu. Vrtela se na neobičan način koji je sugerirao da se onesvijestila na putu prema gore. Trenutak kasnije, činilo se da je prošlo. "Još tjedan dana", rekla je. "Bila sam izvan grada."
  "Gdje si bio/bila?"
  "U New Yorku."
  "Grad?"
  Sonja je kimnula.
  "Znaš li gdje je Christina radila?"
  "Znam samo da je to bilo u centru grada. Radio sam kao administrator u važnoj tvrtki."
  - I nikad vam nije rekla ime tvrtke?
  Sonya je obrisala oči ubrusom i odmahnula glavom. "Nije mi sve rekla", rekla je. "Ponekad je bila vrlo tajnovita."
  "Kako to?"
  Sonja se namrštila. "Ponekad bi se kasno vratila kući. Pitala bih je gdje je, a ona bi zašutjela. Kao da je učinila nešto čega bi se mogla sramiti."
  Jessica je razmišljala o vintage haljini. "Je li Christina bila glumica?"
  "Glumica?"
  "Da. Ili profesionalno ili možda u pučkom kazalištu?"
  "Pa, voljela je plesati. Mislim da je htjela plesati profesionalno. Ne znam je li bila toliko dobra, ali možda jest."
  Jessica je provjerila svoje bilješke. "Znaš li još nešto o njoj što misliš da bi ti moglo pomoći?"
  "Ponekad je radila s djecom u Serafimovskom vrtu."
  "Ruska pravoslavna crkva?" upitala je Jessica.
  "Da."
  Sonya je ustala, uzela čašu s pulta, zatim otvorila zamrzivač, izvadila smrznutu bocu Stolija i natočila si nekoliko unci. U kući gotovo da nije bilo hrane, ali u hladnjaku je bila votka. "Kad si u dvadesetima", pomislila je Jessica (ta skupina ljudi koju je nedavno nevoljko ostavila iza sebe), "imaš prioritete."
  "Bio bih vam zahvalan ako biste mogli pričekati s tim na trenutak", rekao je Byrne, a njegov je način učinio da njegove naredbe zvuče kao uljudni zahtjevi.
  Sonja je kimnula, spustila čašu i bocu, izvadila ubrus iz džepa i obrisala oči.
  "Znaš li gdje je Christina prala rublje?" upitao je Byrne.
  "Ne", rekla je Sonja. "Ali je to često radila kasno navečer."
  "Koliko kasno?"
  "Jedanaest sati. Možda ponoć."
  "A što je s dečkima? Je li imala nekoga s kim je izlazila?"
  "Ne, koliko ja znam, ne", rekla je.
  Jessica je pokazala prema stubama. "Sobe su na katu?" Rekla je to što je ljubaznije mogla. Znala je da Sonya ima puno pravo zamoliti ih da odu.
  "Da."
  - Smeta li vam ako na brzinu pogledam?
  Sonya je na trenutak razmislila. "Ne", rekla je. "U redu je."
  Jessica se popela uz stepenice i zaustavila se. "Kakvu je spavaću sobu Christina imala?"
  "Onaj straga."
  Sonya se okrenula prema Byrneu i podigla čašu. Byrne je kimnuo. Sonya se srušila na pod i otpila ogroman gutljaj ledeno hladne votke. Odmah si je natočila još jednu.
  Jessica se popela gore, niz kratki hodnik i ušla u stražnju spavaću sobu.
  Mala kutija s budilicom stajala je pokraj smotanog futona u kutu. Bijeli frotirni ogrtač visio je na kuki na stražnjoj strani vrata. Ovo je bio stan mlade žene u svojim ranim danima. Na zidovima nije bilo slika ni postera. Nije bilo nikakvih raskošnih ukrasa koje bi se očekivalo u spavaćoj sobi mlade žene.
  Jessica je pomislila na Christinu, stojeći točno tamo gdje je bila. Christina, razmišljajući o svom novom životu u novoj kući, o svim mogućnostima koje ćeš imati kad budeš imala dvadeset četiri godine. Christina zamišlja sobu punu namještaja iz Thomasvillea ili Henredona. Novi tepisi, nove lampe, nova posteljina. Novi život.
  Jessica je prešla sobu i otvorila vrata ormara. Vreće s odjećom sadržavale su samo nekoliko haljina i džempera, sve prilično nove, sve dobre kvalitete. Svakako ništa slično haljini koju je Christina nosila kad je pronađena na obali rijeke. Također nije bilo košara ni vreća sa svježe opranom odjećom.
  Jessica je napravila korak unatrag, pokušavajući upiti atmosferu. Poput detektiva, u koliko je ormara zavirila? Koliko ladica? Koliko pretinaca za rukavice, kofera, škrinja s nadom i torbica? Koliko je života Jessica proživjela kao prekršiteljica granica?
  Na podu ormara bila je kartonska kutija. Otvorila ju je. Unutra su bile staklene figurice životinja omotane tkaninom - uglavnom kornjače, vjeverice i nekoliko ptica. Bilo je tu i Hummelovih figurica: minijature djece rumenih obraza koja sviraju violinu, flautu i klavir. Dolje se nalazila prekrasna drvena glazbena kutija. Izgledala je kao od oraha, s umetnutom ružičasto-bijelom balerinom na vrhu. Jessica ju je izvadila i otvorila. Kutija nije sadržavala nakit, ali je svirala "Valcer Trnoružice". Note su odjekivale gotovo praznom sobom, tužna melodija koja je označavala kraj mladog života.
  
  
  
  Detektivi su se sastali u Roundhouseu i usporedili bilješke.
  "Kombi je pripadao čovjeku po imenu Harold Sima", rekao je Josh Bontrager. Dan je proveo istražujući vozila na mjestu zločina u Manayunku. "Gospodin Sima živio je u Glenwoodu, ali je nažalost prerano preminuo nakon što je pao niz stepenice u rujnu ove godine. Imao je 86 godina. Njegov sin je priznao da je ostavio kombi na parkiralištu prije mjesec dana. Rekao je da si ne može priuštiti da ga odvuče i odveze. Chevrolet je pripadao ženi po imenu Estelle Jesperson, bivšoj stanovnici Poweltona."
  "Kasniš, kao da si mrtva?" upitala je Jessica.
  "Kasno, kao da je preminula", rekao je Bontrager. "Umrla je od teškog srčanog udara prije tri tjedna. Njezin zet je ostavio auto na ovom parkiralištu. Radi u East Fallsu."
  "Jeste li provjerili sve?" upitao je Byrne.
  "Jesam", rekao je Bontrager. "Ništa."
  Byrne je informirao Ikea Buchanana o njihovim trenutnim nalazima i potencijalnim putevima za daljnju istragu. Dok su se spremali za odlazak, Byrne je postavio Bontrageru pitanje koje mu je vjerojatno cijeli dan bilo na umu.
  "Dakle, odakle si, Josh?" upitao je Byrne. "Izvorno."
  "Iz malog sam grada blizu Bechtelsvillea", rekao je.
  Byrne je kimnuo. "Odrastao si na farmi?"
  "O, da. Moja obitelj je amiška."
  Riječ je odjeknula dežurnom sobom poput metka kalibra .22 koji se odbio. Čulo ju je najmanje deset detektiva i odmah ih je zaintrigirao komad papira pred njima. Jessica se svim silama trudila ne pogledati Byrnea. Amiška policajka iz odjela za ubojstva. Bila je na plaži i natrag, kako se kaže, ali ovo je bilo nešto novo.
  "Je li vaša obitelj amiška?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je Bontrager. "Međutim, odavno sam odlučio da se neću pridružiti crkvi."
  Byrne je samo kimnuo.
  "Jeste li ikada probali Bontragerovu posebnu konzerviranu hranu?" upitao je Bontrager.
  "Nikad nisam imao/imala to zadovoljstvo."
  "Stvarno je dobro. Crna šljiva, jagoda i rabarbara. Čak pravimo i odličan schmear od maslaca od kikirikija."
  Još tišine. Soba se pretvorila u mrtvačnicu, punu leševa u odijelima s nijemim usnama.
  "Ništa ne može zamijeniti dobrog šmekera", rekao je Byrne. "To je moj moto."
  Bontrager se nasmijao. "Aha. Ne brini, čuo sam sve šale. Mogu to podnijeti."
  "Ima li kakvih amiških šala?" upitao je Byrne.
  "Večeras ćemo se zabavljati kao da je 1699.", rekao je Bontrager. "Mora da si Amiš ako pitaš: 'Čini li me ova nijansa crne debelom?'"
  Byrne se nasmiješio. "Nije loše."
  "A onda su tu i redovi za prikupljanje amiša", rekao je Bontrager. "Gradite li često štale? Mogu li vam kupiti coladu od mlaćenice? Hoćete li orati?"
  Jessica se nasmijala. Byrne se nasmijao.
  "Ma da," rekao je Bontrager, crveneći se od vlastitog prostačkog humora. "Kao što sam rekao. Čuo sam ih sve."
  Jessica je pogledala po sobi. Poznavala je ljude iz odjela za ubojstva. Imala je osjećaj da će detektiv Joshua Bontrager uskoro čuti nekoliko novih.
  OceanofPDF.com
  10
  Ponoć. Rijeka je bila crna i tiha.
  Byrne je stajao na obali rijeke u Manayunku. Pogledao je unatrag prema cesti. Nije bilo ulične rasvjete. Parkiralište je bilo mračno, obasjano mjesečinom. Da se itko u tom trenutku zaustavio, čak i da se osvrne, Byrne bi bio nevidljiv. Jedino osvjetljenje dolazilo je od farova automobila koji su se vozili autocestom, trepereći s druge strane rijeke.
  Luđak bi mogao postaviti svoju žrtvu na obalu rijeke i ne žuriti, prepuštajući se ludilu koje je vladalo njegovim svijetom.
  Philadelphia je imala dvije rijeke. Dok je Delaware bila radna duša grada, Schuylkill i njezin vijugavi tok oduvijek su Byrnea privlačili mračnom privlačnošću.
  Byrneov otac, Padraig, cijeli je svoj radni vijek radio kao lučki radnik. Byrne je svoje djetinjstvo, obrazovanje i život dugovao vodi. U osnovnoj školi naučio je da Schuylkill znači "skrivena rijeka". Tijekom godina provedenih u Philadelphiji - a to je bio cijeli život Kevina Byrnea, isključujući vrijeme provedeno u vojsci - rijeku je smatrao misterijom. Bila je duga preko stotinu milja i iskreno nije imao pojma kamo vodi. Od rafinerija nafte u jugozapadnoj Philadelphiji do Chaumonta i dalje, radio je u bankama kao policajac, ali nikada se nije istinski usudio izaći izvan svoje nadležnosti, ovlasti koja je završavala tamo gdje je okrug Philadelphia postao okrug Montgomery.
  Pogledao je tamnu vodu. U njoj je vidio Antonovo Krotsovo lice. Vidio je Krotsove oči.
  Drago mi je što vas opet vidim, detektive.
  Možda tisućiti put u posljednjih nekoliko dana, Byrne je sumnjao u sebe. Je li oklijevao iz straha? Je li bio odgovoran za smrt Laure Clarke? Shvatio je da je tijekom protekle godine ili nešto više počeo više nego ikad preispitivati sebe, vidjeti strukturu svoje neodlučnosti. Kad je bio mladi, drski ulični policajac, znao je - znao je - da je svaka odluka koju je donio bila ispravna.
  Zatvorio je oči.
  Dobra vijest je bila da su vizije nestale. Uglavnom. Godinama ga je mučila i blagoslovila nejasna predvidljivost, sposobnost da ponekad na mjestima zločina vidi stvari koje nitko drugi nije mogao, sposobnost koja se pojavila godinama ranije kada je proglašen mrtvim nakon što je potopljen u ledenoj rijeci Delaware. Vizije su bile povezane s migrenama - ili se barem tako uvjeravao - a kada je primio metak u mozak iz pištolja psihopata, glavobolje su prestale. I on je mislio da su vizije nestale. Ali s vremena na vrijeme, vraćale bi se s osvetom, ponekad samo na djelić sekunde. Naučio je to prihvatiti. Ponekad je to bio samo bljesak lica, djelić zvuka, treperava vizija, ne baš drugačija od nečega što biste mogli vidjeti u ogledalu u kući vica.
  Slutnje su u posljednje vrijeme bile rjeđe, i to je bilo dobro. Ali Byrne je znao da u svakom trenutku može staviti ruku na žrtvinu ruku ili dodirnuti nešto na mjestu zločina i osjetiti taj strašni nalet, to zastrašujuće znanje koje će ga odvesti u mračne kutke ubojičina uma.
  Kako je Natalia Yakos saznala za njega?
  Kad je Byrne otvorio oči, slika Antona Krotza je nestala. Sada se pojavio drugi par očiju. Byrne je pomislio na čovjeka koji je donio Christinu Jakos ovamo, na bijesnu oluju ludila koja je nekoga natjerala da učini ono što joj je on učinio. Byrne je stao na rub doka, na samo mjesto gdje su pronašli Christinino tijelo. Osjetio je mračno uzbuđenje, znajući da stoji na istom mjestu gdje je ubojica stajao samo nekoliko dana ranije. Osjetio je kako mu slike prodiru u svijest, vidio je čovjeka...
  - rezanje kože, mišića, mesa i kostiju... dodirivanje rana plamenikom... odijevanje Christine Yakos u tu čudnu haljinu... provlačenje jedne ruke kroz rukav, pa druge, kao da odijeva usnulo dijete, čije hladno tijelo ne reagira na njegov dodir... nošenje Christine Yakos do obale rijeke pod okriljem noći... pogodio je svoj iskrivljeni scenarij kad...
  - Čuo/la sam nešto.
  Koraci?
  Byrneov periferni vid uhvatio je siluetu samo nekoliko metara dalje: ogromna crna figura koja se izranjala iz dubokih sjena...
  Okrenuo se prema figuri, puls mu je lupao u ušima, a ruka mu je počivala na oružju.
  Nikoga nije bilo tamo.
  Trebao mu je san.
  Byrne se odvezao kući u svoj dvosobni stan u južnoj Philadelphiji.
  Željela je biti plesačica.
  Byrne je razmišljao o svojoj kćeri Colleen. Bila je gluha od rođenja, ali to je nikada nije zaustavilo niti usporilo. Bila je izvrsna učenica, sjajna sportašica. Byrne se pitao koji su joj snovi. Kad je bila mala, željela je biti policajka poput njega. Odmah ju je odgovorio od toga. Zatim je uslijedila obavezna scena s balerinom, potaknuta kada ju je odveo na produkciju Orašara za nagluhe. Tijekom posljednjih nekoliko godina, dosta je pričala o tome da postane učiteljica. Je li se to promijenilo? Je li ju u posljednje vrijeme pitao o tome? Mentalno si je zabilježio da to učini. Naravno, prevrnula je očima i davala mu znakove govoreći mu da je tako čudan. I dalje bi to radio.
  Pitao se je li Christinin otac ikada pitao svoju malu djevojčicu o njezinim snovima.
  
  
  
  Byrne je pronašao mjesto na ulici i parkirao. Zaključao je auto, ušao u kuću i popeo se stepenicama. Ili je on stario ili su stepenice postajale sve strmije.
  Mora da je posljednji, pomislio je.
  Još je bio u najboljim godinama.
  
  
  
  Iz tame praznog zemljišta s druge strane ulice, čovjek je promatrao Byrnea. Vidio je kako se svjetlo pali na prozoru detektiva na drugom katu, njegova velika sjena klizila je preko roleta. Iz svoje perspektive, svjedočio je čovjeku koji se vraća kući u život koji je u svakom pogledu bio isti kao i dan prije, i dan prije. Čovjek koji je pronašao razum, smisao i svrhu u svom životu.
  Zavidio je Byrneu koliko i mrzio.
  Muškarac je bio sitne građe, s malim rukama i stopalima te prorijeđenom smeđom kosom. Nosio je tamni kaput i bio je običan u svemu osim sklonosti žalovanju - neočekivanoj i nepoželjnoj sklonosti za koju nikada ne bi vjerovao da je moguća u ovoj fazi svog života.
  Za Matthewa Clarka, bit tuge slegnula se poput mrtvog tereta u želucu. Njegova noćna mora započela je u trenutku kada je Anton Krotz izveo svoju ženu iz te kabine. Nikada neće zaboraviti ženinu ruku na stražnjoj strani kabine, njezinu blijedu kožu i nalakirane nokte. Zastrašujući bljesak noža na njezinom grlu. Pakleni urlik puške specijalnih snaga. Krv.
  Matthew Clarkov svijet je bio u vrtlogu. Nije znao što će mu donijeti sljedeći dan niti kako će nastaviti živjeti. Nije znao kako se natjerati da napravi najjednostavnije stvari: naruči doručak, obavi telefonski poziv, plati račun ili ode u kemijsko čišćenje.
  Laura je odnijela haljinu u kemijsko čišćenje.
  Drago mi je što te vidim, rekli su. Kako je Laura?
  Mrtav.
  Ubijen.
  Nije znao kako će reagirati na ove neizbježne situacije. Tko je mogao znati? Kakvu je pripremu imao za ovo? Hoće li pronaći lice dovoljno hrabro da odgovori? Nije kao da je umrla od raka dojke, leukemije ili tumora na mozgu. Ne da je imao vremena za pripremu. Grlo joj je prerezano u restoranu, najponižavajuća i najjavna smrt koju se može zamisliti. I sve pod budnim okom policijske uprave Philadelphije. A sada će njezina djeca živjeti svoje živote bez nje. Njihova majka je nestala. Njegov najbolji prijatelj je nestao. Kako je mogao prihvatiti sve ovo?
  Unatoč svoj toj neizvjesnosti, Matthew Clarke bio je siguran u jedno. Jedna činjenica bila mu je očita kao i saznanje da rijeke utječu u more, i jasna kao kristalni bodež tuge u njegovu srcu.
  Noćna mora detektiva Kevina Francisa Byrnea tek je počinjala.
  OceanofPDF.com
  DRUGI DIO
  Slavuj
  
  OceanofPDF.com
  11
  "Štakori i mačke".
  "Hm?"
  Roland Hanna na trenutak je zatvorio oči. Svaki put kad bi Charles rekao "aha", bilo je to kao kuckanje noktima po ploči. Tako je bilo dugo, otkad su bili djeca. Charles mu je bio polubrat, spor u govoru, vedrog pogleda i ponašanja. Roland je volio ovog čovjeka više nego ikoga ikad u životu.
  Charles je bio mlađi od Rolanda, nadnaravno snažan i nevjerojatno odan. Više je puta dokazao da bi dao život za Rolanda. Umjesto da po tisućiti put izgrdi polubrata, Roland je nastavio. Ukor je bio beskorisni, a Charlesa je bilo vrlo lako raniti. "To je sve što postoji", rekao je Roland. "Ili si štakor ili mačka. Nema ništa drugo."
  "Ne", reče Charles u potpunom slaganju. To je bio njegov način. "Ništa više."
  - Podsjeti me da ovo zapišem.
  Charles je kimnuo, očaran konceptom, kao da je Roland upravo dešifrirao Rosetta Stone.
  Vozili su se prema jugu autocestom 299, približavajući se utočištu za divlje životinje Millington u Marylandu. Vrijeme u Philadelphiji bilo je jako hladno, ali ovdje je zima bila malo blaža. To je bilo dobro. Značilo je da tlo još nije duboko smrznuto.
  I dok su to bile dobre vijesti za dvojicu muškaraca koji su sjedili u prednjem dijelu kombija, vjerojatno su bile još gore za čovjeka koji je ležao licem prema dolje straga, čovjeka čiji dan nije baš dobro išao od samog početka.
  
  
  
  ROLAND HANNAH bio je visok i gibak, mišićav i artikuliran, iako nije stekao formalno obrazovanje. Nije nosio nakit, kosu je držao kratkom, bio je čist i nosio je skromnu, dobro ispeglanu odjeću. Bio je proizvod Apalača, dijete okruga Letcher u Kentuckyju, čije se majčino i očevo podrijetlo i kriminalni dosje mogu pratiti do udubina planine Helvetia, i ničega više. Kad je Roland imao četiri godine, njegova je majka napustila Jubala Hannaha - okrutnog, nasilnog čovjeka koji ga je u mnogim prilikama opljačkao tereta njegove žene i djeteta - i preselila sina u Sjevernu Philadelphiju. Točnije, u područje poznato podrugljivo, ali prilično točno, kao Pustoš.
  U roku od godinu dana, Artemisia Hannah udala se za muškarca puno goreg od svog prvog muža, muškarca koji je kontrolirao svaki aspekt njezina života, muškarca koji joj je podario dvoje razmažene djece. Kad je Walton Lee Waite ubijen u neuspjeloj pljački u North Libertiesu, Artemisia - žena krhkog mentalnog zdravlja, žena koja je svijet gledala kroz prizmu rastućeg ludila - uvukla se u bocu, u samoozljeđivanje, u vražje milovanje. S dvanaest godina, Roland se već brinuo za svoju obitelj, obavljao razne poslove, mnoge od njih kriminalne, izbjegavajući policiju, socijalne službe i bande. Nekako ih je sve nadživio.
  S petnaest godina, Roland Hanna, bez ikakvog izbora, pronašao je novi put.
  
  
  
  Čovjek kojeg su Roland i Charles prevezli iz Philadelphije zvao se Basil Spencer. Zlostavljao je mladu ženu.
  Spencer je imao četrdeset četiri godine, bio je izrazito pretežan i podjednako previše obrazovan. Radio je kao odvjetnik za nekretnine u Bala Cynwydu, a popis klijenata sastojao se uglavnom od starijih, bogatih udovica iz Main Linea. Njegov ukus za mlade žene razvio se mnogo godina ranije. Roland nije imao pojma koliko je puta Spencer počinio slična razvratna i prljava djela, ali to zapravo nije bilo važno. Na današnji dan, u ovo vrijeme, sastajali su se u ime jedne nevine osobe.
  Do devet sati ujutro, sunce se probijalo kroz krošnje drveća. Spencer je kleknuo pokraj svježe iskopanog groba, rupe duboke otprilike metar i pol, široke metar i dugačke metar i pol. Ruke su mu bile vezane iza leđa jakim koncem. Unatoč hladnoći, odjeća mu je bila natopljena znojem.
  "Znate li tko sam ja, gospodine Spencer?" upitao je Roland.
  Spencer se osvrnuo oko sebe, očito zabrinut zbog vlastitog odgovora. Zapravo, nije bio baš siguran tko je Roland - nije ga vidio sve dok mu nije skinut povez s očiju pola sata ranije. Napokon, Spencer je rekao: "Ne."
  "Ja sam još jedna sjena", odgovorio je Roland. U glasu mu se osjećao i najmanji trag majčinog kentuckyjskog naglaska, iako je njezin naglasak odavno izgubio na ulicama sjeverne Philadelphije.
  "Što... što?" upitao je Spencer.
  "Ja sam točka na rendgenskoj snimci druge osobe, gospodine Spencer. Ja sam automobil koji prolazi kroz crveno svjetlo odmah nakon što prođete raskrižje. Ja sam kormilo koje otkazuje ranije u letu. Nikada niste vidjeli moje lice jer sam, do danas, bio ono što se događa svima ostalima."
  "Ne razumiješ", rekao je Spencer.
  "Prosvijetli me", odgovorio je Roland, pitajući se kakva ga komplicirana situacija ovaj put čeka. Pogledao je na sat. "Imaš jednu minutu."
  "Imala je osamnaest godina", rekao je Spencer.
  "Još nema trinaest godina."
  "Ovo je ludo! Jesi li je vidio?"
  "Imam."
  "Bila je spremna. Nisam je ni na što prisiljavao."
  "Nisam to čuo. Čuo sam da si je odveo u podrum svoje kuće. Čuo sam da si je držao u mraku, hranio je drogom. Je li to bio amil nitrit? Popers, kako ih zoveš?"
  "Ne možeš to učiniti", rekao je Spencer. "Ne znaš tko sam ja."
  "Točno znam tko si. Važnije je gdje si. Pogledaj oko sebe. Nalaziš se usred polja, ruke su ti vezane iza leđa i moliš za svoj život. Osjećaš li da su ti izbori koje si donio u ovom životu dobro poslužili?"
  Nema odgovora. Ništa se nije očekivalo.
  "Pričaj mi o Fairmount Parku", upitao je Roland. "Travanj 1995. Dvije djevojke."
  "Što?"
  "Priznajte što ste učinili, gospodine Spencer. Priznajte što ste tada učinili i možda ćete doživjeti ovaj dan."
  Spencer je pogledao čas Rolanda, čas Charlesa. "Ne znam o čemu govoriš."
  Roland kimne Charlesu. Charles uzme lopatu. Basil Spencer počne plakati.
  "Što ćeš učiniti sa mnom?" upitao je Spencer.
  Bez riječi, Roland je udario Basila Spencera u prsa, odgurnuvši ga natrag u grob. Kad je Roland krenuo naprijed, osjetio je miris izmeta. Basil Spencer je bio prljav. Svi su to radili.
  "Evo što ću učiniti za tebe", rekao je Roland. "Razgovarat ću s djevojkom. Ako je zaista bila voljna sudjelovati, vratit ću se po tebe, a ti ćeš ovo iskustvo ponijeti sa sobom kao najveću lekciju svog života. Ako ne, možda možeš pronaći izlaz. Možda i ne."
  Roland je posegnuo u svoju torbu za teretanu i izvukao dugo PVC crijevo. Plastična cijev bila je valovita, tipa guščjeg vrata, promjera dva i pol centimetra i dugačka četiri stope. Na jednom kraju bio je usnik sličan onima koji se koriste pri pregledima pluća. Roland je prislonio cijev na Basil Spencerovo lice. "Stisni je zubima."
  Spencer je okrenuo glavu, stvarnost trenutka bila mu je nepodnošljiva.
  "Kako želiš", rekao je Roland. Spremio je crijevo.
  "Ne!" vrisnuo je Spencer. "Želim to!"
  Roland je oklijevao, a zatim vratio crijevo na Spencerovo lice. Ovaj put, Spencer je čvrsto stisnuo zube oko usnika.
  Roland je kimnuo Charlesu, koji je stavio muškarčeve rukavice boje lavande na prsa i zatim počeo lopatom ubacivati zemlju u rupu. Kad je završio, cjevovod je stršio oko petnaest ili šest centimetara od tla. Roland je mogao čuti frenetične, vlažne udisaje i izdisaje zraka kroz usku cijev, zvuk sličan onome usisne cijevi u stomatološkoj ordinaciji. Charles je zbio zemlju. On i Roland su prišli kombiju.
  Nekoliko minuta kasnije, Roland je zaustavio auto kod groba i ostavio motor upaljen. Izašao je i izvukao dugo gumeno crijevo straga, ovo većeg promjera od plastične cijevi s fleksibilnim vratom. Prišao je stražnjem dijelu kombija i jedan kraj pričvrstio na ispušnu cijev. Drugi kraj stavio je na cijev koja je virila iz zemlje.
  Roland je slušao, čekajući da zvukovi sisanja počnu slabiti, a misli su mu na trenutak odlutale do mjesta gdje su dvije mlade djevojke prije mnogo godina skakale uz obale Wissahickona, s Božjim okom koje je sjalo poput zlatnog sunca iznad njih.
  
  
  
  Kongregacija je bila odjevena u svoje najbolje izdanje: osamdeset i jedna osoba okupila se u maloj crkvi u Allegheny Avenue. Zrak je bio ispunjen mirisom cvjetnih parfema, duhana i ne male količine viskija iz pansiona.
  Pastor se pojavio iz stražnje sobe uz zvuke zbora od pet članova koji je pjevao "This Is the Day the Lord Has Made". Ubrzo ga je slijedio i njegov đakon. Wilma Goodloe preuzela je glavni vokal; njezin rezonantan glas bio je pravi blagoslov.
  Župljani su ustali na noge ugledavši župnika. Dobri Bog je vladao.
  Nekoliko trenutaka kasnije, pastor je prišao podiju i podigao ruku. Čekao je da glazba utihne, da se njegova kongregacija raziđe, da ga duh dotakne. Kao i uvijek, tako je i bilo. Počeo je polako. Izgradio je svoju poruku onako kako graditelj gradi kuću: iskopi grijeha, temelj Svetog pisma, čvrsti zidovi hvale, okrunjeni krovom slavnog dara. Dvadeset minuta kasnije, donio ju je kući.
  "Ali nemojte se zavaravati: u svijetu ima mnogo tame", rekao je pastor.
  "Tama", odgovorio je netko.
  "O da", nastavio je pastor. "O Bože, da. Ovo je mračno i strašno vrijeme."
  "Da, gospodine."
  "Ali tama nije tama Gospodinu."
  "Ne, gospodine."
  - Uopće nije tama.
  "Ne."
  Pastor je obišao propovjedaonicu. Sklopio je ruke u molitvi. Neki od članova zajednice ustali su. "Efežanima 5:11 kaže: 'Ne sudjelujte u neplodnim djelima tame, nego ih radije razotkrivajte.'"
  "Da, gospodine."
  "Pavao kaže: 'Sve što je obasjano svjetlošću postaje vidljivo, a gdje je sve vidljivo, ondje je svjetlo.'"
  "Svjetlo."
  Nekoliko trenutaka kasnije, kada je propovijed završila, u skupštini je nastala buka. Tamburi su počeli pjevati.
  Pastor Roland Hanna i đakon Charles Waite bili su u plamenu. Tog dana, vijest se proširila nebom, a vijest je bila Nova stranica Crkve Božanskog Plamena.
  Pastor je promotrio svoju pastvu. Razmišljao je o Basilu Spenceru, o tome kako je saznao za Spencerova strašna djela. Ljudi će svom pastoru reći mnogo toga. Uključujući i djecu. Čuo je mnogo istina s dječjih usana. I svima će im se obratiti. S vremenom. Ali nešto je ležalo u njegovoj duši više od desetljeća, nešto što je progutalo svaku kap radosti u njegovom životu, nešto što se s njim budilo, hodalo s njim, spavalo s njim i molilo s njim. Bio je tu čovjek koji mu je ukrao duh. Roland se približavao. Osjećao je to. Uskoro će pronaći onu pravu. Do tada će, kao i prije, obavljati Božji posao.
  Glasovi zbora su se uzdigli uglas. Rogovi su se tresli od poštovanja. "Na današnji dan, sumpor će svjetlucati i blistati", pomislio je Roland Hanna.
  O moj Bože, da.
  Dan koji je Bog zaista stvorio.
  OceanofPDF.com
  12
  Crkva sv. Serafima bila je visoka, uska građevina u Šestoj ulici u sjevernoj Philadelphiji. Osnovana 1897. godine, crkva, sa svojom krem bojom štukaturne fasade, visokim tornjevima i zlatnim kupolama u obliku luka, bila je impresivna građevina, jedna od najstarijih ruskih pravoslavnih crkava u Philadelphiji. Jessica, odgojena kao katolkinja, malo je znala o pravoslavnim kršćanskim vjerama. Znala je da postoje sličnosti u praksama ispovijedi i pričesti, ali ništa više.
  Byrne je prisustvovao sastanku odbora za reviziju i konferenciji za novinare u vezi s incidentom u restoranu. Odbor za reviziju bio je obavezan; nije bilo konferencije za novinare. Ali Jessica nikada nije vidjela Byrnea da izbjegava svoje postupke. Bio bi tamo, u prvom planu, s uglačanom značkom i uglačanim cipelama. Činilo se da su obitelji Laure Clark i Antona Krotza smatrale da je policija trebala drugačije postupiti u ovoj teškoj situaciji. Tisak je sve izvijestio. Jessica je htjela biti tamo kao znak podrške, ali joj je naređeno da nastavi istragu. Christina Jakos zaslužila je pravovremenu istragu. A da ne spominjemo vrlo stvaran strah da je njezin ubojica još uvijek na slobodi.
  Jessica i Byrne će se naći kasnije tog dana, a ona će ga obavještavati o svakom razvoju događaja. Ako bude kasno, naći će se na Finniganovom bdjenju. Te je večeri bila planirana zabava za odlazak detektiva u mirovinu. Policajci nikada ne propuštaju zabavu za odlazak u mirovinu.
  Jessica je nazvala crkvu i dogovorila sastanak s ocem Grigorijem Panovom. Dok je Jessica vodila intervju, Josh Bontrager je pregledavao okolno područje.
  
  
  
  Jessica je primijetila mladog svećenika, otprilike dvadeset pet godina. Bio je veseo, obrijan i odjeven u crne hlače i crnu košulju. Pružila mu je svoju posjetnicu i predstavila se. Rukovali su se. U njegovim očima bljesnuo je nestašan bljesak.
  "Kako da te zovem?" upitala je Jessica.
  - Otac Greg će biti dobro.
  Koliko se Jessica mogla sjetiti, prema muškarcima iz visokog društva odnosila se s ulizičkim poštovanjem. Svećenici, rabini, ministri. U njezinom poslu to je bilo opasno - svećenstvo je, naravno, moglo biti jednako krivo za zločin kao i bilo tko drugi - ali činilo se da si ne može pomoći. Mentalitet katoličke škole bio je duboko ukorijenjen. Više kao potlačen.
  Jessica je izvadila svoju bilježnicu.
  "Razumijem da je Christina Yakos ovdje bila volonterka", rekla je Jessica.
  "Da. Vjerujem da je još uvijek ovdje." Otac Greg imao je tamne, inteligentne oči i blage bore od smijeha. Njegov izraz lica govorio je Jessici da mu njezino glagolsko vrijeme nije promaklo. Otišao je do vrata i otvorio ih. Pozvao je nekoga. Nekoliko sekundi kasnije, prišla mu je lijepa, plavokosa djevojka od oko četrnaest godina i tiho mu se obratila na ukrajinskom. Jessica je čula kako se spominje Kristinino ime. Djevojka je otišla. Otac Greg se vratio.
  "Christina danas nije ovdje."
  Jessica je skupila hrabrost i rekla što je htjela reći. U crkvi je to bilo teže reći. "Bojim se da imam loše vijesti, oče. Christina je ubijena."
  Otac Greg je problijedio. Bio je svećenik iz siromašnog dijela sjeverne Philadelphije, pa je vjerojatno bio spreman na ove vijesti, ali to nije značilo da je sve uvijek bilo lako. Pogledao je Jessicinu posjetnicu. "Vi ste iz Odjela za ubojstva."
  "Da."
  - Želite li reći da je ubijena?
  "Da."
  Otac Greg na trenutak je pogledao u pod i zatvorio oči. Stavio je ruku na srce. Duboko udahnuvši, pogledao je gore i upitao: "Kako vam mogu pomoći?"
  Jessica je uzela svoju bilježnicu. "Imam samo nekoliko pitanja."
  "Što god vam treba." Pokazao je na nekoliko stolica. "Molim." Sjeli su.
  "Što mi možeš reći o Christini?" upitala je Jessica.
  Otac Greg je zastao na nekoliko minuta. "Nisam je baš dobro poznavao, ali mogu vam reći da je bila vrlo društvena", rekao je. "Vrlo velikodušna. Djeca su je stvarno voljela."
  - Što je točno radila ovdje?
  "Pomagala je u nedjeljnoj školi. Uglavnom kao pomoćnica. Ali bila je spremna učiniti sve."
  "Na primjer."
  "Pa, pripremajući se za naš božićni koncert, ona je, kao i mnogi volonteri, slikala scenografiju, šivala kostime i pomagala u sastavljanju scenografije."
  "Božićni koncert?"
  "Da."
  "I taj koncert je ovaj tjedan?"
  Otac Greg odmahnuo je glavom. "Ne. Naše svete božanske liturgije slave se po julijanskom kalendaru."
  Julijanski kalendar kao da je bio poznat Jessici, ali se nije mogla sjetiti što je to. "Bojim se da mi nije poznat."
  "Julijanski kalendar uspostavio je Julije Cezar 46. godine prije Krista. Ponekad se naziva OS, što znači stari stil. Nažalost, za mnoge naše mlađe župljane OS znači operativni sustav. Bojim se da je julijanski kalendar užasno zastario u svijetu računala, mobitela i DirecTV-a."
  - Dakle, ne slavite Božić dvadeset petog prosinca?
  "Ne", rekao je. "Nisam stručnjak za ta pitanja, ali koliko ja razumijem, za razliku od gregorijanskog kalendara, zbog solsticija i ekvinocija, julijanski kalendar dodaje cijeli dan otprilike svakih 134 godine. Stoga Božić slavimo 7. siječnja."
  "Ah", rekla je Jessica. "Dobar način da se iskoristi rasprodaja nakon Božića." Pokušala je smiriti raspoloženje. Nadala se da nije zvučala nepoštovno.
  Osmijeh oca Grega obasjao mu je lice. Zaista je bio zgodan mladić. "I uskrsne slatkiše također."
  "Možeš li saznati kada je Christina zadnji put bila ovdje?" upitala je Jessica.
  "Naravno." Ustao je i prišao ogromnom kalendaru pričvršćenom na zid iza svog stola. Pregledao je datume. "To bi bilo prije tjedan dana."
  - I nisi je vidio od tada?
  "Ne znam."
  Jessica je morala prijeći na teži dio. Nije znala kako to učiniti, pa se umiješala. "Znaš li nekoga tko bi je mogao povrijediti? Odbijenog udvarača, bivšeg dečka, nešto slično? Možda nekoga ovdje u crkvi?"
  Očeve su se obrve suzile. Bilo je jasno da nije želio ni od koga iz svog stada razmišljati kao o potencijalnim ubojicama. Ali činilo se da oko njega postoji neka drevna mudrost, ublažena snažnim osjećajem za ulicu. Jessica je bila sigurna da razumije gradske običaje i mračnije impulse srca. Obišao je kraj stola i ponovno sjeo. "Nisam je tako dobro poznavao, ali ljudi kažu, zar ne?"
  "Sigurno."
  "Razumijem da je, bez obzira koliko je bila vesela, u njoj bila tuga."
  "Kako to?"
  "Djelovalo je kao da se kaje. Možda je u njezinu životu bilo nešto što ju je ispunjavalo krivnjom."
  "Bilo je kao da radi nešto čega se sramila", rekla je Sonya.
  "Imaš li ideju što bi to moglo biti?" upitala je Jessica.
  "Ne", rekao je. "Žao mi je. Ali moram vam reći da je tuga uobičajena među Ukrajincima. Mi smo društven narod, ali imamo tešku povijest."
  "Želiš reći da se možda ozlijedila?"
  Otac Greg odmahnuo je glavom. "Ne mogu sa sigurnošću reći, ali ne mislim."
  "Misliš li da je ona bila netko tko bi se namjerno doveo u opasnost? Riskirao?"
  "Opet, ne znam. Ona samo..."
  Naglo je stao i prešao rukom preko brade. Jessica mu je dala priliku da nastavi. Nije nastavio.
  "Što si htio reći?" upitala je.
  - Imate li nekoliko minuta?
  "Apsolutno."
  "Nešto moraš vidjeti."
  Otac Greg ustao je sa stolca i prešao malu sobu. U jednom kutu stajala su metalna kolica s televizorom od devetnaest inča. Ispod njega bio je VHS player. Otac Greg uključio je televizor, a zatim prišao staklenom ormariću punom knjiga i kazeta. Zastao je na trenutak, a zatim izvukao VHS kazetu. Umetnuo je kazetu u videorekorder i pritisnuo play.
  Nekoliko trenutaka kasnije, pojavila se slika. Bila je snimljena iz ruke, pri slabom osvjetljenju. Slika na ekranu brzo se pretvorila u Gregovog oca. Imao je kraću kosu i nosio je jednostavnu bijelu košulju. Sjedio je na stolici okružen malom djecom. Čitao im je basnu, priču o starijem paru i njihovoj unuci, djevojčici koja je mogla letjeti. Iza njega stajala je Christina Yakos.
  Na ekranu, Christina je nosila izblijedjele traperice i crnu majicu Sveučilišta Temple. Kad je otac Greg završio svoju priču, ustao je i odmaknuo stolicu. Djeca su se okupila oko Christine. Ispostavilo se da ih uči narodni ples. Njezine učenice bile su desetak djevojčica od pet i šest godina, šarmantnih u svojim crveno-zelenim božićnim kostimima. Neke su bile odjevene u tradicionalne ukrajinske nošnje. Sve djevojčice gledale su Christinu kao da je princeza iz bajke. Kamera se pomaknula ulijevo otkrivajući oca Grega za njegovim izubijanim spinetom. Počeo je svirati. Kamera se vratila na Christinu i djecu.
  Jessica je pogledala svećenika. Otac Greg je s ushićenom pažnjom gledao video. Jessica je mogla vidjeti kako mu oči sjaje.
  U videu su sva djeca promatrala Christinine spore, odmjerene pokrete, oponašajući njezine radnje. Jessica nije bila osobito vješta u plesu, ali Christina Yakos se činila kao da se kreće s nježnom gracioznošću. Jessica nije mogla ne primijetiti Sophie u ovoj maloj skupini. Sjetila se kako je Sophie često pratila Jessicu po kući, oponašajući njezine pokrete.
  Na ekranu, kad je glazba konačno prestala, djevojčice su trčale u krug, na kraju se sudarajući jedna s drugom i padajući u hihotajućoj, šarenoj hrpi. Christina Yakos se smijala dok im je pomagala da ustanu.
  Otac Greg pritisnuo je PAUSE, zamrznuvši Christininu nasmijanu, pomalo mutnu sliku na ekranu. Okrenuo se natrag prema Jessici, lice mu je bilo kolaž radosti, zbunjenosti i tuge. "Kao što vidite, nedostajat će nam."
  Jessica je kimnula, ostajući bez riječi. Nedavno je vidjela Christinu Yakos kako pozira mrtva, užasno unakažena. Sada joj se mlada žena smiješila. Otac Greg prekinuo je neugodnu tišinu.
  "Odgojena si kao katolikinja", rekao je.
  Činilo se da je to bila izjava, a ne pitanje. "Što te navodi na tu pomisao?"
  Pružio joj je posjetnicu. "Detektiv Balzano."
  "To je moje udano prezime."
  "Ah", rekao je.
  "Ali da, bila sam. Jesam." Nasmijala se. "Mislim, još uvijek sam katolkinja."
  "Vježbaš li?"
  Jessica je bila u pravu u svojim pretpostavkama. Pravoslavni i katolički svećenici doista imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su imali način da se osjećaš kao poganin. "Pokušat ću."
  "Kao i svi mi."
  Jessica je pregledala svoje bilješke. "Možeš li se sjetiti još nečega što bi nam moglo pomoći?"
  "Ništa mi odmah ne pada na pamet. Ali pitat ću neke od ljudi ovdje koji su najbolje poznavali Christinu", rekao je otac Greg. "Možda će netko nešto znati."
  "Bila bih vam zahvalna", rekla je Jessica. "Hvala vam na vremenu."
  "Molim vas. Žao mi je što se to dogodilo na tako tragičan dan."
  Obukavši kaput kraj vrata, Jessica je pogledala unatrag prema malom uredu. Tmurno sivo svjetlo probijalo se kroz prozore s olovnim staklom. Njezina posljednja slika iz Svetog Serafima bila je otac Greg, prekriženih ruku, zamišljenog lica, kako gleda nepomičnu sliku Christine Yakos.
  OceanofPDF.com
  13
  Konferencija za novinare bila je pravi zoološki vrt. Održala se ispred Roundhousea, blizu kipa policajca koji drži dijete. Ovaj ulaz bio je zatvoren za javnost.
  Danas je tamo bilo dvadesetak novinara - tiskanih, radijskih i televizijskih. Na jelovniku tabloida: prženi policajac. Mediji su bili robovska horda.
  Kad god bi policajac bio umiješan u kontroverznu pucnjavu (ili pucnjavu koja je bila kontroverzna, bilo da ju je uzrokovala interesna skupina, novinar s tupom sjekirom ili bilo koji drugi razlog koji je privukao pozornost javnosti), policijska uprava bila je zadužena za reagiranje. Ovisno o okolnostima, zadatak bi bio dodijeljen različitim interventnim službama. Ponekad su to bili policajci, ponekad određeni zapovjednik okruga, ponekad čak i sam povjerenik, ako je situacija i gradska politika to nalagala. Konferencije za novinare bile su jednako potrebne koliko i dosadne. Bilo je vrijeme da se uprava ujedini i stvori vlastitu.
  Konferenciju je moderirala Andrea Churchill, službenica za informiranje javnosti. Bivša policajka u ophodnji u Dvadeset šestoj policijskoj postaji, Andrea Churchill bila je u četrdesetima i više je puta viđena kako prekida neprimjerena ispitivanja pogledom svojih ledeno plavih očiju. Tijekom vremena provedenog na ulicama primila je šesnaest nagrada za zasluge, petnaest pohvala, šest nagrada Bratskog reda policije i nagradu Danny Boyle. Za Andreu Churchill, hrpa bučnih, krvožednih novinara bila je ukusan doručak.
  Byrne je stajao iza nje. S njegove desne strane bio je Ike Buchanan. Iza njega, u labavom polukrugu, hodala su još sedam detektiva, s licima na mjestima, čvrsto stisnutih čeljusti i značkama ispred sebe. Temperatura je bila oko petnaest stupnjeva. Mogli su održati konferenciju u predvorju Roundhousea. Odluka da se skupina novinara ostavi čekati na hladnoći nije prošla nezapaženo. Konferencija je, srećom, završila.
  "Uvjereni smo da je detektiv Byrne te strašne noći doslovno slijedio proceduru", rekao je Churchill.
  "Koji je postupak u ovoj situaciji?" Ovo je iz Daily Newsa.
  "Postoje određena pravila angažmana. Policajac mora dati prioritet životu taoca."
  - Je li detektiv Byrne bio na dužnosti?
  - Nije bio na dužnosti u to vrijeme.
  - Hoće li detektiv Byrne biti optužen?
  "Kao što znate, to je na Uredu okružnog tužitelja. Ali u ovom trenutku nam je rečeno da neće biti optužbi."
  Byrne je točno znao kako će se stvari odvijati. Mediji su već započeli javnu rehabilitaciju Antona Krotza - njegovog strašnog djetinjstva, okrutnog postupanja sustava prema njemu. Bio je tu i članak o Lauri Clark. Byrne je bio siguran da je ona divna žena, ali članak ju je pretvorio u sveticu. Radila je u lokalnom hospiciju, pomagala u spašavanju hrtova i provela godinu dana u Mirovnim snagama.
  "Je li istina da je gospodin Krotz jednom bio u policijskom pritvoru, a zatim pušten?", upitao je novinar City Papera.
  "Gospodina Krotza je policija ispitivala prije dvije godine u vezi s ubojstvom, ali je pušten zbog nedostatnih dokaza." Andrea Churchill pogledala je na sat. "Ako u ovom trenutku nema daljnjih pitanja..."
  "Nije trebala umrijeti." Riječi su dopirale iz dubine gomile. Bio je to tužan glas, promukao od iscrpljenosti.
  Sve su se glave okrenule. Kamere su ga pratile. Matthew Clark stajao je na začelju gomile. Kosa mu je bila raščupana, brada stara nekoliko dana, a nije nosio ni kaput ni rukavice, samo odijelo u kojem je očito spavao. Izgledao je jadno. Ili, točnije, patetično.
  "Može živjeti kao da se ništa nije dogodilo", Clarke je optužujućim prstom pokazao na Kevina Byrnea. "Što ja dobivam? Što moja djeca dobivaju?"
  Za tisak, to je bio svježi losos u vodi.
  Novinar The Reporta, tjednog tabloida s kojim je Byrne imao ne baš prijateljsku povijest, viknuo je: "Detektive Byrne, kako se osjećate zbog činjenice da je žena ubijena pred vašim očima?"
  Byrne je osjetio kako se Irac diže, šake mu se stišću. Izbili su bljeskovi. "Što osjećam?" upitao je Byrne. Ike Buchanan stavio je ruku na njegovo rame. Byrne je htio reći mnogo više, mnogo više, ali Ikeov stisak se pojačao i shvatio je što to znači.
  Budi kul.
  Dok se Clark približavao Byrneu, dvojica uniformiranih policajaca zgrabila su ga i izvukla iz zgrade. Još bljeskova.
  "Recite nam, detektive! Kako se osjećate?" vrisnuo je Clarke.
  Clark je bio pijan. Svi su to znali, ali tko bi ga mogao kriviti? Upravo je izgubio ženu u nasilju. Policajci su ga odvezli do ugla Osme i Trkaće ulice i pustili ga. Clark je pokušao zagladiti kosu i odjeću, pronaći malo dostojanstva u trenutku. Policajci - dvojica krupnih muškaraca u dvadesetima - blokirali su mu put natrag.
  Nekoliko sekundi kasnije, Clarke je nestao iza ugla. Posljednje što su čuli bio je Matthew Clarkeov vrisak: "Nije... gotovo!"
  Zapanjena tišina na trenutak je zavladala gomilom, a zatim su se svi novinari i kamere okrenuli prema Byrneu. Pitanja su odjekivala pod blickriegom bljeskajućih svjetala.
  - ...je li se to moglo spriječiti?
  - ...što reći kćerima žrtve?
  - ...bi li to učinio/la kad bi morao/la sve ponoviti?
  Zaštićen plavim zidom, detektiv Kevin Byrne se vratio u zgradu.
  OceanofPDF.com
  14
  Sastajali su se u podrumu crkve svaki tjedan. Ponekad su bile prisutne samo tri osobe, ponekad više od desetak. Neki su se ljudi vraćali iznova i iznova. Drugi su došli jednom, izlili svoju tugu i nikada se nisu vratili. New Page Ministry nije tražio ni naknade ni donacije. Vrata su uvijek bila otvorena - ponekad bi se začulo kucanje usred noći, često za blagdane - i uvijek je bilo peciva i kave za sve. Pušenje je definitivno bilo dopušteno.
  Nisu planirali dugo se sastajati u podrumu crkve. Donacije su neprestano pristizale za svijetli, prostrani prostor u Drugoj ulici. Trenutačno su renovirali zgradu - prvo su zidali, a zatim bojali. Uz malo sreće, moći će se tamo sastati negdje početkom godine.
  Sada je crkveni podrum bio utočište, kao što je bio dugi niz godina, poznato mjesto gdje su se prolijevale suze, obnavljale perspektive i popravljali životi. Za pastora Rolanda Hannu, to su bila vrata dušama njegovog stada, izvor rijeke koja teče duboko u njihova srca.
  Svi su bili žrtve nasilnog kriminala. Ili rođaci nekoga tko je bio. Pljačke, napadi, razbojništva, silovanja, ubojstva. Kensington je bio surov dio grada i bilo je malo vjerojatno da itko tko je hodao ulicama nije bio pogođen zločinom. To su bili ljudi koji su htjeli razgovarati o tome, ljudi koje je to iskustvo promijenilo, oni čije su duše vapile za odgovorima, za smislom, za spasenjem.
  Danas je šestero ljudi sjedilo u polukrugu na rasklopljenim stolicama.
  "Nisam ga čula", rekla je Sadie. "Bio je tih. Prišao mi je s leđa, udario me u glavu, ukrao mi novčanik i pobjegao."
  Sadie Pierce imala je oko sedamdeset godina. Bila je mršava, žilava žena s dugim, artritisom prekrivenim rukama i kosom obojenom kanom. Uvijek je nosila jarko crvenu boju od glave do pete. Nekad je bila pjevačica, radila je pedesetih godina prošlog stoljeća u okrugu Catskill, poznatom kao Grimizna Crna ptica.
  "Jesu li uzeli tvoje stvari?" upitao je Roland.
  Sadie ga je pogledala, i to je bio odgovor koji je svima trebao. Svi su znali da policija nije sklona niti zainteresirana za pronalaženje zalijepljenog, zakrpanog i izubijanog novčanika neke starice, bez obzira na to što se u njemu nalazilo.
  "Kako si?" upitao je Roland.
  "Točno", rekla je. "Nije bilo puno novca, ali su to bili osobni predmeti, znaš? Fotografije mog Henryja. I onda svi moji dokumenti. Danas teško možeš kupiti šalicu kave bez osobne iskaznice."
  "Reci Charlesu što ti treba i mi ćemo se pobrinuti da platiš autobusnu kartu nadležnim agencijama."
  "Hvala vam, Pastore", rekla je Sadie. "Blagoslovljen bio."
  Sastanci New Page Ministry bili su neformalni, ali su se uvijek održavali u smjeru kazaljke na satu. Ako ste htjeli govoriti, ali vam je trebalo vremena da sredite misli, sjeli ste s desne strane pastora Rolanda. I tako je to išlo. Pored Sadie Pierce sjedio je čovjek kojeg su svi znali samo po imenu, Sean.
  Shawn, tihi, puni poštovanja i skromni dvadesetogodišnjak, pridružio se grupi prije otprilike godinu dana i prisustvovao je više od desetak puta. U početku, slično kao netko tko ulazi u program od dvanaest koraka poput Anonimnih alkoholičara ili Anonimnih kockara - nesiguran u potrebu za grupom ili njezinu korisnost - Shawn se motao po rubu, grleći zidove, ostajući samo nekoliko dana, nekoliko minuta. Na kraju se približavao. Tih dana sjedio je s grupom. Uvijek je ostavljao malu donaciju u staklenci. Još nije ispričao svoju priču.
  "Dobrodošao natrag, brate Sean", rekao je Roland.
  Sean je lagano pocrvenio i nasmiješio se. "Bok."
  "Kako se osjećaš?" upitao je Roland.
  Sean se nakašljao. "U redu, pretpostavljam."
  Prije nekoliko mjeseci, Roland je Seanu dao brošuru CBH-a, organizacije za mentalno zdravlje u zajednici. Nije znao da je Sean zakazao pregled. Pitanje o tome bi pogoršalo stvari, pa je Roland držao jezik za zubima.
  "Želiš li danas nešto podijeliti?" upitao je Roland.
  Sean je oklijevao. Stisnuo je ruke. "Ne, dobro sam, hvala. Mislim da ću samo poslušati."
  "Bog je dobar čovjek", rekao je Roland. "Blagoslovio te, brate Sean."
  Roland se okrenuo prema ženi pored Seana. Zvala se Evelyn Reyes. Bila je krupna žena u kasnim četrdesetima, dijabetičarka i većinu vremena hodala je uz pomoć štapa. Nikada prije nije progovorila. Roland je mogao osjetiti da je vrijeme. "Poželimo dobrodošlicu natrag sestri Evelyn."
  "Dobrodošli", rekli su svi.
  Evelyn je gledala s jednog lica na drugo. "Ne znam mogu li."
  "U domu si Gospodnjem, sestro Evelyn. Među prijateljima si. Ovdje ti ništa ne može nauditi", rekao je Roland. "Vjeruješ li da je ovo istina?"
  Kimnula je glavom.
  "Molim te, poštedi si tuge. Kad budeš spreman."
  Pažljivo je započela svoju priču. "Počelo je davno." Oči su joj se napunile suzama. Charles je donio kutiju maramica, odmaknuo se i sjeo na stolicu kraj vrata. Evelyn je zgrabila ubrus, obrisala oči i bezglasno izustila hvala. Zadržala je još jedan dugi trenutak i nastavila. "Tada smo bili velika obitelj", rekla je. "Desetero braće i sestara. Oko dvadeset rođaka. Tijekom godina, svi smo se vjenčali i dobili djecu. Svake godine smo imali piknike, velika obiteljska druženja."
  "Gdje ste se upoznali?" upitao je Roland.
  "Ponekad u proljeće i ljeto bismo se sastajali na visoravni Belmont. Ali najčešće smo se sastajali u mojoj kući. Znaš, u ulici Jasper?"
  Roland je kimnuo. "Molim vas, nastavite."
  "Pa, moja kći Dina je tada bila samo mala djevojčica. Imala je najveće smeđe oči. Stidljiv osmijeh. Pomalo je bila divlja, znate? Voljela je igrati dječačke igre."
  Evelyn se namrštila i duboko udahnula.
  "Tada to nismo znali", nastavila je, "ali na nekim obiteljskim okupljanjima imala je... problema s nekim."
  "S kim je imala problema?" upitao je Roland.
  "Bio je to njezin ujak Edgar. Edgar Luna. Muž moje sestre. Sad već bivši muž. Igrali bi se zajedno. Barem smo tako mislili u to vrijeme. Bio je odrastao, ali nismo tome pridavali puno važnosti. Bio je dio naše obitelji, zar ne?"
  "Da", rekao je Roland.
  "Tijekom godina, Dina je postajala sve tiša i tiša. Kao tinejdžerica rijetko se igrala s prijateljima, nije išla u kino ili trgovački centar. Svi smo mislili da prolazi kroz sramežljivu fazu. Znate kakva djeca mogu biti."
  "O Bože, da", rekao je Roland.
  "Pa, vrijeme je prolazilo. Dina je odrasla. Onda, prije samo nekoliko godina, doživjela je slom. Kao živčani slom. Nije mogla raditi. Nije mogla ništa učiniti. Nismo si mogli priuštiti nikakvu stručnu pomoć za nju, pa smo dali sve od sebe."
  "Naravno da jesi."
  "I onda jednog dana, ne tako davno, pronašla sam ga. Bio je skriven na gornjoj polici Dininog ormara. Evelyn je posegnula u svoju torbicu. Izvukla je pismo napisano na jarko ružičastom papiru, dječji pribor za pisanje s utisnutim rubovima. Na vrhu su bili svečani, jarko obojeni baloni. Rasklopila je pismo i pružila ga Rolandu. Bilo je adresirano na Boga."
  "Napisala je ovo kad je imala samo osam godina", rekla je Evelyn.
  Roland je pročitao pismo od početka do kraja. Bilo je napisano nevinim, djetinjastim rukopisom. Ispričavalo je strašnu priču o ponovljenom seksualnom zlostavljanju. Odlomak za odlomkom detaljno je opisivalo što je ujak Edgar učinio Dini u podrumu njezine vlastite kuće. Roland je osjetio kako u njemu raste bijes. Zamolio je Boga za mir.
  "To je trajalo godinama", rekla je Evelyn.
  "Koje su to bile godine?" upitao je Roland. Presavio je pismo i ugurao ga u džep košulje.
  Evelyn je na trenutak razmislila. "Sredinom devedesetih. Dok moja kći nije napunila trinaest godina. Nismo znale ništa od ovoga. Uvijek je bila tiha djevojka, čak i prije problema, znaš? Svoje osjećaje je držala za sebe."
  - Što se dogodilo s Edgarom?
  "Moja sestra se razvela od njega. Vratio se u Winterton u New Jerseyju, odakle je. Roditelji su mu umrli prije nekoliko godina, ali on još uvijek živi tamo."
  - Nisi ga vidio od tada?
  "Ne."
  - Je li Dina ikada s tobom razgovarala o tim stvarima?
  "Ne, Pastore. Nikad."
  - Kako je tvoja kćer u posljednje vrijeme?
  Evelynine su se ruke počele tresti. Na trenutak su joj riječi kao da su joj zapele u grlu. Zatim: "Moje dijete je mrtvo, pastore Roland. Prošli tjedan je popila tablete. Ubila se kao da joj pripada. Pokopali smo je u zemlju u Yorku, odakle sam."
  Šok koji je prostrujao sobom bio je opipljiv. Nitko nije progovorio.
  Roland je pružio ruku i zagrlio ženu, obavijajući ruke oko njezinih širokih ramena, držeći je dok je bez ustručavanja plakala. Charles je ustao i izašao iz sobe. Osim mogućnosti da ga emocije svladaju, sada je bilo puno toga za napraviti, puno toga za pripremiti.
  Roland se zavalio u stolicu i sabrao misli. Ispružio je ruke i spojio ih u krug. "Pomolimo se Gospodinu za dušu Dine Reyes i duše svih koji su je voljeli", rekao je Roland.
  Svi su zatvorili oči i počeli tiho moliti.
  Kad su završili, Roland je ustao. "Poslao me je da previjem one slomljena srca."
  "Amen", rekao je netko.
  Charles se vratio i zastao na vratima. Roland ga je pogledao. Od mnogih stvari s kojima se Charles borio u ovom životu (neke od njih bile su jednostavni zadaci, mnoge su se uzimale zdravo za gotovo), korištenje računala nije bilo jedna od njih. Bog je blagoslovio Charlesa sposobnošću snalaženja u dubokim misterijama interneta, sposobnošću koja Rolandu nije bila dana. Roland je mogao reći da je Charles već pronašao Winterton u New Jerseyju i isprintao kartu.
  Uskoro će otići.
  OceanofPDF.com
  15
  Jessica i Byrne provele su dan pretražujući praonice rublja koje su bile ili na pješačkoj udaljenosti ili na razumnoj udaljenosti vožnje od kuće Christine Yakos u North Lawrenceu. Navele su pet praonica rublja na kovanice, od kojih su samo dvije bile otvorene nakon 23:00 sata. Kad su prišle praonici rublja All-City Launderette koja radi 24 sata dnevno, Jessica, ne mogavši se više oduprijeti, postavila je pitanje.
  "Je li konferencija za novinare bila tako loša kao što su je prikazali na TV-u?" Nakon što je napustila crkvu Serafima, svratila je na kavu za van u obiteljski restoran u Četvrtoj ulici. Vidjela je snimku konferencije za novinare na televizoru iza pulta.
  "Ne", rekao je Byrne. "Bilo je puno, puno gore."
  Jessica je trebala znati. "Hoćemo li ikada razgovarati o ovome?"
  "Razgovarat ćemo."
  Koliko god to bilo neugodno, Jessica je to pustila. Ponekad je Kevin Byrne podizao zidove koje je bilo nemoguće popeti.
  "Usput, gdje je naš detektiv?" upitao je Byrne.
  "Josh dovodi svjedoke za Teda Camposa. Planira nas kasnije kontaktirati."
  "Što smo dobili od crkve?"
  "Samo da je Christina bila divna osoba. Da su je sva djeca voljela. Da je bila predana svom poslu. Da je radila na božićnoj predstavi."
  "Naravno", rekao je Byrne. "Večeras deset tisuća gangstera ide u krevet savršeno zdravo, a na mramoru leži voljena mlada žena koja je radila s djecom u svojoj crkvi."
  Jessica je znala što misli. Život je bio daleko od fer. Morali su tražiti pravdu koja im je bila dostupna. I to je bilo sve što su ikada mogli učiniti.
  "Mislim da je imala tajni život", rekla je Jessica.
  To je privuklo Byrneovu pozornost. "Tajni život? Što misliš?"
  Jessica je snizila glas. Nije bilo razloga za to. Činilo se da je to učinila jednostavno iz navike. "Nisam sigurna, ali njezina sestra je to nagovijestila, njezina cimerica je gotovo izašla i to rekla, a svećenik u samostanu Svetog Serafima spomenuo je da je tužna zbog nje."
  "Tuga?"
  "Njegova riječ."
  "Dovraga, svi su tužni, Jess. To ne znači da smjeraju nešto nezakonito. Ili čak neugodno."
  "Ne, ali planiram ponovno napasti svoju cimericu. Možda bismo trebali bolje pogledati Christinine stvari."
  "Zvuči kao plan."
  
  
  
  Gradska praonica rublja bila je treća ustanova koju su posjetili. Upravitelji prve dvije praonice nisu se mogli sjetiti da su ikada vidjeli lijepu, vitku plavušu na svom radnom mjestu.
  U All-Cityju je bilo četrdeset perilica rublja i dvadeset sušilica rublja. Plastične biljke visjele su s hrđavog akustičnog stropa. Ispred su stajala dva automata za pranje rublja - PRAŠINA I SVE! Između njih bio je znak sa zanimljivim zahtjevom: MOLIMO VAS, NE UNIŠTAVAJTE AUTOMOBILE. Jessica se pitala koliko će vandala vidjeti taj znak, poštovati pravila i jednostavno krenuti dalje. Vjerojatno će otprilike isti postotak ljudi poštovati ograničenje brzine. Uz stražnji zid stajala su dva automata za sodu i automat za sitniš. S obje strane središnjeg reda perilica rublja, leđa jedna uz drugu, bili su redovi plastičnih stolica i stolova boje lososa.
  Jessica već neko vrijeme nije bila u praonici rublja. To iskustvo ju je vratilo u studentske dane. Dosada, časopisi stari pet godina, miris sapuna, izbjeljivača i omekšivača, zveckanje sitniša u sušilicama. Nije joj to toliko nedostajalo.
  Iza pulta stajala je Vijetnamka u šezdesetima. Bila je sitna i neobrijane kose, odjevena u potkošulju za presvlačenje s cvjetnim uzorkom i nešto što je izgledalo kao pet ili šest različitih jarkih najlonskih torbica oko struka. Dvoje mališana sjedilo je na podu njezine male niše i bojalo knjige za bojanje. Na televizoru na polici prikazivao se vijetnamski akcijski film. Iza nje sjedio je muškarac azijskog podrijetla, koji je mogao imati od osamdeset do sto godina. Bilo je nemoguće reći.
  Natpis pored blagajne glasio je: GĐA. V. TRAN, REKVIZITARKA. Jessica je ženi pokazala svoju osobnu iskaznicu. Predstavila se kao Byrne. Zatim je Jessica pokazala fotografiju koju su dobile od Natalije Yakos, glamuroznu fotografiju Christine. "Prepoznajete li ovu ženu?" upitala je Jessica.
  Vijetnamka je stavila naočale i pogledala fotografiju. Držala ju je ispružene ruke, a zatim je približila. "Da", rekla je. "Bila je ovdje nekoliko puta."
  Jessica je pogledala Byrnea. Dijelile su onaj nalet adrenalina koji uvijek dolazi s time što si iza vodećeg.
  "Sjećaš li se kada si je zadnji put vidio?" upitala je Jessica.
  Žena je pogledala poleđinu fotografije, kao da bi tamo mogao biti neki datum koji bi joj pomogao odgovoriti na pitanje. Zatim ju je pokazala starcu. On joj je odgovorio na vijetnamskom.
  "Moj otac kaže prije pet dana."
  - Sjeća li se u koje vrijeme?
  Žena se okrenula starcu. On je dugo odgovorio, očito iritiran prekidom filma.
  "Bilo je poslije jedanaest sati navečer", rekla je žena. Pokazala je palcem na starca. "Moj otac. Slabo čuje, ali se svega sjeća. Kaže da je stao ovdje poslije jedanaest kako bi ispraznio automate za sitniš. Dok je to radio, ušla je."
  "Sjeća li se je li u to vrijeme još netko bio ovdje?"
  Ponovno je razgovarala s ocem. Odgovorio je, njegov odgovor više je nalikovao lavežu. "Kaže ne. U to vrijeme nije bilo drugih klijenata."
  - Sjeća li se je li došla s nekim?
  Postavila je ocu još jedno pitanje. Muškarac je odmahnuo glavom. Očito je bio spreman eksplodirati.
  "Ne", rekla je žena.
  Jessica se gotovo bojala pitati. Pogledala je Byrnea. Smiješio se i gledao kroz prozor. Neće dobiti nikakvu pomoć od njega. Hvala, partnerice. "Žao mi je." Znači li to da se ne sjeća ili da nije došla ni s kim?
  Ponovno je razgovarala sa starcem. Odgovorio je naletom visokih decibela, visokih oktava vijetnamskog glasa. Jessica nije govorila vijetnamski, ali bila je spremna kladiti se da je u njemu bilo nekoliko psovki. Pretpostavila je da starac govori da je Christina došla sama i da ga svi trebaju ostaviti na miru.
  Jessica je ženi pružila posjetnicu zajedno sa standardnim zahtjevom da nazove ako se nečega sjeti. Okrenula se prema sobi. U praonici je sada bilo dvadesetak ljudi koji su prali, punili, pahuljali, slagali. Sklopivi stolovi bili su prekriveni odjećom, časopisima, bezalkoholnim pićima i nosiljkama za bebe. Pokušaj skidanja otisaka prstiju s bilo koje od mnogih površina bio bi gubitak vremena.
  Ali imali su svoju žrtvu, živu, na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Odatle bi započeli pretragu okolnog područja i locirali SEPTA rutu koja je stajala s druge strane ulice. Praonica rublja bila je dobrih deset blokova od Christininog novog doma, tako da nije bilo šanse da bi pješice priješla tu udaljenost po ledenoj hladnoći sa svojim rubljem. Da nije našla prijevoz ili uzela taksi, išla bi autobusom. Ili je to planirala. Možda bi je se vozač SEPTA-e sjetio.
  Nije bilo puno, ali je bio početak.
  
  
  
  JOSH BONTRAGER ih je sustigao ispred praonice rublja.
  Tri detektiva radila su s obje strane ulice, pokazujući Christininu fotografiju uličnim prodavačima, trgovcima, lokalnim biciklistima i uličnim štakorima. Reakcija i muškaraca i žena bila je ista. Prekrasna djevojka. Nažalost, nitko se nije sjećao da ju je vidio kako izlazi iz praonice rublja prije nekoliko dana, ili bilo kojeg drugog dana, što se toga tiče. Do podneva su razgovarali sa svima u blizini: stanovnicima, trgovcima, taksistima.
  Točno nasuprot praonice rublja stajale su dvije kuće u nizu. Razgovarali su sa ženom koja je živjela u kući u nizu s lijeve strane. Bila je izvan grada dva tjedna i nije ništa vidjela. Pokucali su na vrata druge kuće, ali nisu dobili odgovor. Na putu natrag do auta, Jessica je primijetila kako se zavjese lagano otvaraju, a zatim odmah zatvaraju. Vratili su se.
  Byrne je pokucao na prozor. Snažno. Konačno, tinejdžerica je otvorila vrata. Byrne joj je pokazao svoju iskaznicu.
  Djevojka je bila mršava i blijeda, imala je oko sedamnaest godina; djelovala je vrlo nervozno zbog razgovora s policijom. Njezina pješčana kosa bila je beživotna. Nosila je iznošeni smeđi kordurojni kombinezon, izlizane bež sandale i bijele čarape s tabletama na njima. Nokti su joj bili izgriženi.
  "Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja", rekao je Byrne. "Obećavamo da vam nećemo oduzeti previše vremena."
  Ništa. Nema odgovora.
  "Propustiti?"
  Djevojka je pogledala u svoja stopala. Usne su joj lagano drhtale, ali nije ništa rekla. Trenutak se pretvorio u nelagodu.
  Josh Bontrager uhvatio je Byrneov pogled i podigao obrvu, kao da ga pita može li pokušati. Byrne je kimnuo. Bontrager je istupio naprijed.
  "Zdravo", rekao je Bontrager djevojci.
  Djevojka je lagano podigla glavu, ali je ostala distancirana i nijema.
  Bontrager je pogledao pored djevojke, u prednju sobu kuće u nizu, a zatim natrag. "Možete li mi reći nešto o pennsylvanijskim Nijemcima?"
  Djevojka je na trenutak izgledala zapanjeno. Odmjerila je Josha Bontragera od glave do pete, zatim se blago nasmiješila i kimnula.
  "Engleski, u redu?" upitao je Bontrager.
  Djevojka je zavukla kosu iza ušiju, odjednom svjesna svog izgleda. Naslonila se na dovratak. "U redu."
  "Kako se zoveš?"
  "Emily", rekla je tiho. "Emily Miller."
  Bontrager je pružio fotografiju Christine Yakos. "Jesi li ikada vidjela ovu gospođu, Emily?"
  Djevojka je nekoliko trenutaka pažljivo promatrala fotografiju. "Da. Vidjela sam je."
  - Gdje si je vidio/vidjela?
  Emily je istaknula. "Ona pere rublje preko puta ulice. Ponekad hvata autobus upravo ovdje."
  "Kad si je zadnji put vidio?"
  Emily je slegnula ramenima, grizući nokat.
  Bontrager je pričekao da se djevojka ponovno susreće s njegovim pogledom. "Ovo je stvarno važno, Emily", rekao je. "Stvarno važno. I nema žurbe. Ne žuri ti se."
  Nekoliko sekundi kasnije: "Mislim da je to bilo prije četiri ili pet dana."
  "Noću?"
  "Da", rekla je. "Bilo je kasno." Pokazala je na strop. "Moja soba je odmah tamo, s pogledom na ulicu."
  - Je li bila s nekim?
  "Ne mislim tako".
  "Jesi li vidio/la još koga kako se mota okolo, jesi li vidio/la nekoga kako je promatra?"
  Emily je još nekoliko trenutaka razmišljala. "Vidjela sam nekoga. Muškarca."
  "Gdje je bio?"
  Emily je pokazala na pločnik ispred svoje kuće. "Prošao je nekoliko puta pokraj prozora. Naprijed-natrag."
  "Čekao je ovdje na autobusnoj stanici?" upitao je Bontrager.
  "Ne", rekla je pokazujući ulijevo. "Mislim da je stajao u uličici. Pretpostavila sam da se pokušava sakriti od vjetra. Nekoliko autobusa je došlo i otišlo. Ne mislim da je čekao autobus."
  - Možete li ga opisati?
  "Bijelac", rekla je. "Barem tako mislim."
  Bontrager je čekao. "Niste sigurni?"
  Emily Miller ispružila je ruke, dlanovima prema gore. "Bilo je mračno. Nisam mogla puno vidjeti."
  "Jeste li primijetili kakve automobile parkirane blizu autobusne stanice?" upitao je Bontrager.
  "Uvijek ima automobila na ulici. Nisam primijetio."
  "U redu je", rekao je Bontrager sa svojim širokim osmijehom seoskog dječaka. To je imalo čaroban učinak na djevojku. "To je sve što nam treba za sada. Odlično si obavila posao."
  Emily Miller je lagano pocrvenjela i nije ništa rekla. Migoljila je prstima u sandalama.
  "Možda ću morati ponovno razgovarati s tobom", dodao je Bontrager. "Hoće li to biti u redu?"
  Djevojka je kimnula.
  "U ime svojih kolega i cijele policijske uprave Philadelphije, želio bih vam zahvaliti na vašem vremenu", rekao je Bontrager.
  Emily je pogledala čas Jessicu, čas Byrnea, pa opet Bontragera. "Molim te."
  "Ich winsch dir en Hallich, Frehlich, Glicklich Nei Yaahr", reče Bontrager.
  Emily se nasmiješila i zagladila kosu. Jessica je pomislila da je prilično zadivljena detektivom Joshuom Bontragerom. "Got segen eich", odgovorila je Emily.
  Djevojka je zatvorila vrata. Bontrager je spustio bilježnicu i popravio kravatu. "Pa", rekao je. "Kamo dalje?"
  "Kakav je to bio jezik?" upitala je Jessica.
  "Bio je to pennsylvanianski nizozemski. Uglavnom njemački."
  "Zašto si joj govorio pensilvanijski nizozemski?" upitao je Byrne.
  "Pa, prije svega, ova djevojka je bila Amiška."
  Jessica je bacila pogled na prednji prozor. Emily Miller ih je promatrala kroz razmaknute zavjese. Nekako je uspjela brzo proći četkom kroz kosu. Dakle, ipak je bila iznenađena.
  "Kako si mogao reći?" upitao je Byrne.
  Bontrager je trenutak razmišljao o svom odgovoru. "Znaš kako možeš pogledati nekoga na ulici i odmah znati da nije u pravu?"
  I Jessica i Byrne znali su što je mislio. To je bilo šesto čulo uobičajeno policajcima posvuda. "Aha."
  "Isto je i s Amišima. Jednostavno znaš. Osim toga, vidjela sam deku od ananasa na kauču u dnevnoj sobi. Znam izrađivati deke kao Amiš."
  "Što ona radi u Philadelphiji?" upitala je Jessica.
  "Teško je reći. Bila je odjevena u englesku odjeću. Ili je izašla iz crkve ili sjedi na Rumspringi."
  "Što je Rumspringa?" upitao je Byrne.
  "Duga je to priča", rekao je Bontrager. "Vratit ćemo se na to kasnije. Možda uz coladu od mlaćenice."
  Namignuo je i nasmiješio se. Jessica je pogledala Byrnea.
  Bod za Amiše.
  
  
  
  Dok su se vraćale prema autu, Jessica je postavljala pitanja. Osim očiglednog - tko je ubio Christinu Yakos i zašto - bilo ih je još troje.
  Prvo: Gdje je bila od trenutka kada je napustila gradsku praonicu rublja do trenutka kada je smještena na obalu rijeke?
  Drugo: Tko je zvao 911?
  Treće: Tko je stajao preko puta praonice rublja?
  OceanofPDF.com
  16
  Ured mrtvozornika bio je na University Avenue. Kad su se Jessica i Byrne vratili u Roundhouse, primili su poruku od dr. Toma Weiricha. Bila je označena kao hitna.
  Sreli su se u glavnoj sobi za obdukcije. Joshu Bontrageru je to bio prvi put. Lice mu je bilo boje pepela cigare.
  
  
  
  TOM WEIRICH je razgovarao telefonom kad su Jessica, Byrne i Bontrager stigli. Pružio je Jessici fascikl i podigao prst. Fascikl je sadržavao preliminarne rezultate autopsije. Jessica je pregledala izvješće:
  
  Tijelo pripada normalno razvijenoj bjelkinji, visokoj šezdeset pet centimetara i teškoj 50 kilograma. Njezin opći izgled u skladu je s njezinom prijavljenom dobi od dvadeset četiri godine. Prisutan je livor mortis. Oči su otvorene.
  
  
  Šarenica je plava, rožnica mutna. U konjunktivi s obje strane uočavaju se petehijalne hemoragije. Na vratu ispod donje čeljusti nalazi se trag ligature.
  
  Weirich je spustio slušalicu. Jessica mu je vratila izvješće. "Dakle, zadavljena je", rekla je.
  "Da."
  - I to je bio uzrok smrti?
  "Da", rekao je Weirich. "Ali nije zadavljena najlonskim remenom koji joj je pronađen oko vrata."
  - Pa što je to bilo?
  "Zadavljena je puno užom ligaturom. Polipropilenskim užetom. Definitivno straga." Weirich je pokazao na fotografiju ligature u obliku slova V vezane oko stražnjeg dijela vrata žrtve. "To nije dovoljno visoko da bi ukazivalo na vješanje. Mislim da je to učinjeno ručno. Ubojica je stajao iza nje dok je sjedila, jednom omotao ligaturu i povukao se gore."
  - Što je sa samim užetom?
  "Isprva sam mislio da je to standardni trostruki polipropilen. Ali laboratorij je izvukao nekoliko vlakana. Jedno plavo, jedno bijelo. Vjerojatno je to bila vrsta tretirana da bude otporna na kemikalije, vjerojatno plutajuća. Postoji velika vjerojatnost da je to uže za plivanje."
  Jessica nikad nije čula taj izraz. "Misliš na uže koje koriste na bazenima za odvajanje staza?" upitala je.
  "Da", rekao je Weirich. "Izdržljiv je, izrađen od vlakana niske rastezljivosti."
  "Pa zašto je onda imala još jedan remen oko vrata?" upitala je Jessica.
  "Tu ti ne mogu pomoći. Možda da sakriju trag ligature iz estetskih razloga. Možda nešto znači. Sad je pojas u laboratoriju."
  - Ima li išta o ovome?
  "Ovo je staro."
  "Koliko godina?"
  "Možda četrdeset ili pedeset godina. Sastav vlakana počeo se raspadati zbog upotrebe, starosti i vremenskih uvjeta. Iz vlakana dobivaju mnogo različitih tvari."
  "Što misliš pod time što?"
  "Znoj, krv, šećer, sol."
  Byrne je pogledao Jessicu.
  "Njezini nokti su u prilično dobrom stanju", nastavio je Weirich. "U svakom slučaju, uzeli smo briseve s njih. Nema ogrebotina ni modrica."
  "Što je s njezinim nogama?" upitao je Byrne. Do tog jutra nedostajući dijelovi tijela još uvijek nisu pronađeni. Kasnije tog dana, jedinica marinaca zaronit će u rijeku blizu mjesta zločina, ali čak i sa sofisticiranom opremom, to će biti sporo. Voda u Schuylkillu bila je hladna.
  "Noge su joj amputirane nakon smrti oštrim, nazubljenim instrumentom. Kost je lagano slomljena, pa ne vjerujem da je bila riječ o kirurškoj pilu." Pokazao je na krupni plan reza. "Najvjerojatnije je bila riječ o stolarskoj pili. Pronašli smo neke tragove na tom području. Laboratorij vjeruje da su to bili fragmenti drveta. Moguće mahagonij."
  "Dakle, kažete da je pila korištena na nekom projektu obrade drveta prije nego što je korištena na žrtvi?"
  "Sve je to preliminarno, ali zvuči otprilike ovako."
  - I ništa od toga nije učinjeno na licu mjesta?
  "Vjerojatno ne", rekao je Weirich. "Ali definitivno je bila mrtva kad se to dogodilo. Hvala Bogu."
  Jessica je zapisivala, pomalo zbunjena. Stolarova pila.
  "To nije sve", rekao je Weirich.
  Uvijek ima još, pomislila je Jessica. Kad god uđeš u svijet psihopata, uvijek te čeka nešto više.
  Tom Weirich povukao je plahtu. Tijelo Christine Yakos bilo je bezbojno. Mišići su joj već popuštali. Jessica se sjetila koliko je graciozno i snažno izgledala na crkvenoj snimci. Kako živo.
  "Pogledajte ovo." Weirich je pokazao na točku na žrtvinom trbuhu - sjajno, bjelkasto područje veličine novčića od pet centi.
  Ugasio je jarko stropno svjetlo, uzeo prijenosnu UV lampu i uključio je. Jessica i Byrne odmah su shvatili o čemu govori. U donjem dijelu trbuha žrtve nalazio se krug promjera oko pet centimetara. S njezine točke gledišta, nekoliko metara udaljenosti, Jessici se činio kao gotovo savršen disk.
  "Što je ovo?" upitala je Jessica.
  "To je mješavina sperme i krvi."
  To je sve promijenilo. Byrne je pogledao Jessicu; Jessica je bila s Joshom Bontragerom. Bontragerovo lice ostalo je bez krvi.
  "Je li bila seksualno napadnuta?" upitala je Jessica.
  "Ne", rekao je Weirich. "Nije bilo nedavne vaginalne ili analne penetracije."
  "Jeste li koristili komplet za silovanje?"
  Weirich je kimnuo. - Bilo je negativno.
  - Ubojica je ejakulirao na nju?
  "Opet ne." Uzeo je povećalo sa svjetlom i pružio ga Jessici. Nagnula se i pogledala krug. I osjetila kako joj se želudac steže.
  "O, moj Bože."
  Iako je slika bila gotovo savršen krug, bila je puno veća. I puno više od toga. Slika je bila vrlo detaljan crtež mjeseca.
  "Je li ovo crtež?" upitala je Jessica.
  "Da."
  - Obojeno spermom i krvlju?
  "Da", rekao je Weirich. "I krv ne pripada žrtvi."
  "Oh, sve je bolje i bolje", rekao je Byrne.
  "Sudeći po detaljima, čini se da je trajalo nekoliko sati", rekao je Weirich. "Uskoro ćemo imati DNK izvješće. Radi se ubrzano. Pronađite ovog tipa, pa ćemo ga povezati s ovim i zatvoriti slučaj."
  "Dakle, je li ovo bilo oslikano? Kao, kistom?" upitala je Jessica.
  "Da. Iz ovog područja smo izvukli neka vlakna. Umjetnik je koristio skupi kist od samura. Naš dečko je iskusan umjetnik."
  "Drvodjelac, plivač, psihopatski umjetnik koji masturbira", nagađao je Byrne manje-više sam sebi.
  - Ima li vlakana u laboratoriju?
  "Da."
  To je bilo dobro. Dobit će izvješće o dlakama četke i možda će pronaći korištenu četku.
  "Znamo li je li ova 'slika' naslikana prije ili poslije?" upitala je Jessica.
  "Rekao bih poštom", rekao je Weirich, "ali nema načina da se to sa sigurnošću zna. Činjenica da je tako detaljno i da u žrtvinom organizmu nije bilo barbiturata, navodi me na pomisao da je napravljeno nakon smrti. Nije bila pod utjecajem droga. Nitko ne može niti bi tako mirno sjedio da je pri svijesti."
  Jessica je pažljivo pogledala crtež. Bio je to klasičan prikaz Čovjeka na Mjesecu, poput starog drvoreza, koji prikazuje dobroćudno lice koje gleda u Zemlju. Razmišljala je o procesu crtanja ovog leša. Umjetnik je svoju žrtvu prikazao manje-više na očigled svih. Bio je smion. I očito lud.
  
  
  
  JESSICA I BYRNE sjedile su na parkiralištu, više nego pomalo zapanjene.
  "Molim te, reci mi da ti je ovo prvi put", rekla je Jessica.
  "Ovo je prvi put."
  "Tražimo tipa koji odvede ženu s ulice, zadavi je, odsiječe joj noge, a zatim satima crta mjesec na njenom trbuhu."
  "Da."
  "U mojoj vlastitoj spermi i krvi."
  "Još ne znamo čija je ovo krv i sperma", rekao je Byrne.
  "Hvala", rekla je Jessica. "Baš sam počela misliti da mogu ovo podnijeti. Nekako sam se nadala da je masturbirao, prerezao vene i na kraju iskrvario."
  "Nema takve sreće."
  Dok su izlazile na ulicu, Jessici su kroz glavu proletjele četiri riječi:
  Znoj, krv, šećer, sol.
  
  
  
  Natrag u Roundhouseu, Jessica je nazvala SEPTA-u. Nakon što je prošla kroz niz birokratskih prepreka, konačno je razgovarala s čovjekom koji je vozio noćnom rutom koja je prolazila ispred gradske praonice rublja. Potvrdio je da je vozio tom rutom one noći kada je Christina Yakos prala rublje, posljednje noći svi s kojima su razgovarali sjećali su se da su je vidjeli živu. Vozač se posebno prisjetio da cijeli tjedan nije sreo nikoga na toj stanici.
  Christina Yakos te večeri nije stigla do autobusa.
  Dok je Byrne sastavljao popis trgovina rabljenom odjećom i second handovima, Jessica je pregledavala preliminarne laboratorijske nalaze. Na vratu Christine Yakos nije bilo otisaka prstiju. Na mjestu događaja nije bilo krvi, osim tragova krvi pronađenih na obali rijeke i na njezinoj odjeći.
  "Dokazi krvi", pomisli Jessica. Misli su joj se vratile na "dizajn" mjeseca na Christininom trbuhu. To joj je dalo ideju. Bilo je malo vjerojatno, ali bolje nikakvo nego nimalo. Podigla je slušalicu i nazvala župnu crkvu katedrale sv. Serafima. Ubrzo je kontaktirala oca Grega.
  "Kako vam mogu pomoći, detektive?" upitao je.
  "Imam brzo pitanje", rekla je. "Imate li minutu?"
  "Sigurno."
  - Bojim se da će ovo možda zvučati malo čudno.
  "Ja sam gradski svećenik", rekao je otac Greg. "Neobične stvari su mi uglavnom drage."
  "Imam pitanje o Mjesecu."
  Tišina. Jessica je to očekivala. Zatim: "Luna?"
  "Da. Kad smo razgovarale, spomenula si julijanski kalendar", rekla je Jessica. "Zanimalo me bavi li se julijanski kalendar nekim pitanjima vezanim uz mjesec, lunarni ciklus i slične stvari."
  "Razumijem", rekao je otac Greg. "Kao što sam rekao, ne znam puno o tim stvarima, ali mogu vam reći da, poput gregorijanskog kalendara, koji je također podijeljen na mjesece nejednake duljine, julijanski kalendar više nije sinkroniziran s mjesečevim mijenama. Zapravo, julijanski kalendar je isključivo solarni kalendar."
  "Dakle, Mjesecu se ne pridaje nikakav poseban značaj ni u pravoslavlju ni među ruskim narodom?"
  "Nisam to rekao. Postoje mnoge ruske narodne priče i mnoge ruske legende koje govore i o suncu i o mjesecu, ali ne mogu se sjetiti ničega o mjesečevim mijenama."
  "Koje narodne priče?"
  "Pa, jedna priča koja je posebno poznata jest priča pod nazivom 'Djevojka Sunce i polumjesec'."
  "Što je ovo?"
  "Mislim da je to sibirska narodna priča. Možda je to ketska basna. Neki ljudi misle da je prilično groteskna."
  "Ja sam gradski policajac, oče. Groteskno je, u biti, moj posao."
  Otac Greg se nasmijao. "Pa, 'Djevojka Sunce i polumjesec' je priča o čovjeku koji postaje polumjesec, ljubavnik Djevice Sunce. Nažalost - i to je najgroteskniji dio - Djevojka Sunce i zla čarobnica ga rastrgnu napola dok se bore oko njega."
  - Je li rastrgano na pola?
  "Da", rekao je otac Greg. "I ispostavilo se da je Djevojka Sunca dobila pola junakovog srca i može ga oživjeti samo tjedan dana."
  "To zvuči zabavno", rekla je Jessica. "Je li to dječja priča?"
  "Nisu sve narodne priče za djecu", rekao je svećenik. "Siguran sam da postoje i druge priče. Rado ću pitati. Imamo mnogo starijih župljana. Oni će nesumnjivo znati puno više o tim stvarima nego ja."
  "Bila bih vam jako zahvalna", rekla je Jessica, uglavnom iz pristojnosti. Nije mogla zamisliti koliki bi to značaj to moglo imati.
  Pozdravili su se. Jessica je spustila slušalicu. Zabilježila je da posjeti besplatnu knjižnicu i potraži priču, a također i da pokuša pronaći knjigu drvoreza ili knjige o lunarnim prikazima.
  Njezin stol bio je zatrpan fotografijama koje je isprintala sa svog digitalnog fotoaparata, fotografijama snimljenim na mjestu zločina u Manayunku. Tri tuceta srednjih i krupnih planova - ligatura, samo mjesto zločina, zgrada, rijeka, žrtva.
  Jessica je zgrabila fotografije i ugurala ih u torbu. Pogledat će ih kasnije. Vidjela je dovoljno za danas. Trebalo joj je piće. Ili šest.
  Pogledala je kroz prozor. Već se smrkavalo. Jessica se pitala hoće li večeras biti polumjesec.
  OceanofPDF.com
  17
  Nekada davno živio je hrabri limeni vojnik, i on i sva njegova braća bili su oblikovani od iste žlice. Bili su odjeveni u plavo. Marširali su u formaciji. Bojali su ih se i poštovali.
  Mjesec stoji preko puta krčme, čekajući svog limenog vojnika, strpljiv kao led. Svjetla grada, svjetla godišnjeg doba, svjetlucaju u daljini. Mjesec besposleno sjedi u mraku, promatrajući limene vojnike kako dolaze i odlaze iz krčme, razmišljajući o vatri koja će ih pretvoriti u šljokice.
  Ali ne govorimo o sanduku punom vojnika - presavijenih, nepomičnih i u stavu mirno, s pričvršćenim limenim bajunetima - već samo o jednom. On je ostarjeli ratnik, ali još uvijek snažan. Neće biti lako.
  U ponoć će ovaj limeni vojnik otvoriti svoju burmuticu i susresti svog goblina. U ovom posljednjem trenutku, bit će samo on i Moon. Niti jedan drugi vojnik neće biti u blizini da pomogne.
  Papirnata dama za tugu. Vatra će biti strašna i prolivat će svoje limene suze.
  Hoće li to biti vatra ljubavi?
  Mjesec drži šibice u ruci.
  I čeka.
  OceanofPDF.com
  18 godina
  Gomila na drugom katu Finnigan's Wakea bila je zastrašujuća. Okupite li pedesetak policajaca u jednoj prostoriji, riskirali biste pravi kaos. Finnigan's Wake bio je časna institucija u ulicama Third Garden i Spring Garden, poznati irski pub koji je privlačio policajce iz cijelog grada. Kad biste napustili NPD, postojala je velika vjerojatnost da će se vaša zabava održati tamo. I vaš svadbeni prijem također. Hrana u Finnigan's Wakeu bila je jednako dobra kao i bilo gdje u gradu.
  Detektiv Walter Brigham večeras je imao zabavu povodom odlaska u mirovinu. Nakon gotovo četiri desetljeća u provedbi zakona, predao je svoje papire.
  
  
  
  JESSICA je srknula pivo i osvrnula se po sobi. Bila je u policiji deset godina, kći jednog od najpoznatijih detektiva u posljednja tri desetljeća, a zvuk desetaka policajaca koji su razmjenjivali ratne priče za šankom postao je svojevrsna uspavanka. Sve se više mirila s činjenicom da su, što god mislila, njezini prijatelji bili i vjerojatno će uvijek biti njezine kolege policajci.
  Da, još je uvijek razgovarala sa svojim bivšim kolegama iz razreda iz Akademije Nazarene, a povremeno i s nekim djevojkama iz svog starog susjedstva Južne Philadelphije - barem onima koje su se preselile na sjeveroistok, poput nje. Ali uglavnom su svi na koje se oslanjala nosili pištolj i značku. Uključujući i njezinog supruga.
  Iako je to bila zabava za jednog od njih, u sobi nije nužno vladao osjećaj jedinstva. Prostor je bio prošaran skupinama policajaca koji su međusobno razgovarali, a najveća od njih bila je frakcija detektiva sa zlatnim značkama. I premda je Jessica zasigurno platila svoju cijenu za ovu grupu, još nije bila sasvim tamo. Kao i u svakoj velikoj organizaciji, uvijek su postojale unutarnje klike, podskupine koje su se okupljale iz raznih razloga: rase, spola, iskustva, discipline, susjedstva.
  Detektivi su se okupili na drugom kraju bara.
  Byrne se pojavio odmah poslije devet. I premda je poznavao gotovo svakog detektiva u sobi i s polovicom njih se probio kroz hijerarhiju, kad je ušao, odlučio je s Jessicom nadzirati prednji dio šanka. Cijenila je to, ali je ipak osjećala da bi on radije bio s ovim čoporom vukova - i starih i mladih.
  
  
  
  Do ponoći, Waltova Brighamova grupa ušla je u fazu ozbiljnog pijenja. To je značilo da je on ušao u fazu ozbiljnog pripovijedanja. Dvanaest policijskih detektiva naguralo se na kraju šanka.
  "U redu", započeo je Richie DiCillo. "U sektorskom sam automobilu s Roccom Testom." Richie je bio doživotni robijaš u Sjevernim detektivima. Sada u pedesetima, od samog je početka bio jedan od Byrneovih rabina.
  "Godina je 1979., otprilike u vrijeme uvođenja malih prijenosnih televizora na baterije. U Kensingtonu smo, u ponedjeljak navečer na programu je nogomet, Eaglesi i Falconsi. Kraj utakmice, naprijed-natrag. Oko jedanaest sati netko kuca na prozoru. Podignem pogled. Punašni transvestit, u punoj opremi - perika, nokti, umjetne trepavice, haljina sa šljokičastim uzorkom, visoke pete. Zvao se Charlize, Chartreuse, Charmuz, nešto slično. Na ulici su ga ljudi zvali Charlie Rainbow."
  "Sjećam ga se", rekao je Ray Torrance. "Izlazio je negdje oko pet i sedam, dva i četrdeset? Druga perika za svaku večer u tjednu?"
  "To je on", rekao je Richie. "Moglo se reći koji je dan bio po boji kose. Uglavnom, ima slomljenu usnu i modricu pod okom. Kaže da ga je svodnik pretukao i želi da osobno privežemo tog gada na električnu stolicu. Nakon što ga prebijemo." Rocco i ja se pogledamo, u televizor. Utakmica je počela odmah nakon dvominutnog upozorenja. S reklamama i svim tim sranjem, imamo, kao, tri minute, zar ne? Rocco iskoči iz auta kao metak. Odvede Charlieja do stražnjeg sjedala auta i kaže mu da imamo potpuno novi sustav. Prava visoka tehnologija. Kaže da sucu možeš ispričati svoju priču odmah s ulice, a sudac će poslati poseban odred da odvede negativca.
  Jessica je pogledala Byrnea, koji je slegnuo ramenima, iako su obje točno znale kamo ovo vodi.
  "Naravno, Charlieju se ideja sviđa", rekao je Richie. "Dakle, Rocco vadi televizor iz auta, pronalazi mrtvi kanal sa snijegom i valovitim linijama i stavlja ga na prtljažnik. Kaže Charlieju da gleda ravno u ekran i priča. Charlie popravlja kosu i šminku, kao da ide u kasnonoćnu emisiju, zar ne? Stoji jako blizu ekrana, prepričavajući sve neugodne detalje. Kad završi, naginje se unatrag, kao da će stotinu automobilskih sektora odjednom projuriti niz ulicu. Osim što u toj sekundi zvučnik televizora pucketa, kao da hvata drugu stanicu. I hvata. Osim što pušta reklame."
  "Uh-oh", rekao je netko.
  "StarKist tuna reklama."
  "Ne", rekao je netko drugi.
  "O da", rekao je Richie. "Niotkuda, televizor jako glasno vrišti: 'Oprosti, Charlie.'"
  Urla po sobi.
  "Mislio je da je prokleti sudac. Kao srušeni Frankford. Perike, visoke pete i leteće šljokice. Nikad ga više nisam vidio."
  "Mogu ja ovu priču nadmašiti!" rekao je netko vičući preko smijeha. "Vodimo operaciju u Glenwoodu..."
  I tako su priče počele.
  Byrne je pogledao Jessicu. Jessica je odmahnula glavom. Imala je i ona nekoliko svojih priča, ali bilo je prekasno. Byrne je pokazao na svoju gotovo praznu čašu. "Još jednu?"
  Jessica je pogledala na sat. "Ne. Odlazim", rekla je.
  "Svjetlo", odgovorio je Byrne. Ispio je čašu i pokazao konobarici.
  "Što mogu reći? Djevojci treba dobar noćni san."
  Byrne je šutio, ljuljajući se naprijed-natrag na petama i lagano poskakujući uz glazbu.
  "Bok!" viknula je Jessica. Udarila ga je u rame.
  Byrne je poskočio. Iako je pokušavao sakriti bol, lice ga je odalo. Jessica je znala točno kako udariti. "Što?"
  "Je li ovo dio gdje kažeš: 'Prekrasan san?' Ne treba ti prekrasan san, Jess."
  "Rani san? Ne treba ti uljepšavajući san, Jess."
  "Isuse." Jessica je obukla kožni kaput.
  "Mislio sam da je, znaš, očito", doda Byrne, lupajući nogama, s izrazom lica karikaturom vrline. Protrljao je rame.
  "Dobar pokušaj, detektive. Znate li voziti?" Bilo je to retoričko pitanje.
  "O, da", odgovorio je Byrne recitirajući. "Dobro sam."
  Policajci, pomislila je Jessica. Policija uvijek može doći.
  Jessica je prešla sobu, oprostila se i poželjela mu sreću. Dok se približavala vratima, ugledala je Josha Bontragera kako stoji sam i smiješi se. Kravata mu je bila nakrivo; jedan džep hlača bio mu je izvrnut. Izgledao je malo nesigurno. Vidjevši Jessicu, pružio je ruku. Rukovali su se. Opet.
  "Jesi li dobro?" upitala je.
  Bontrager je malo previše uporno kimnuo, možda pokušavajući uvjeriti samog sebe. "O, da. Izvrsno. Izvrsno. Izvrsno."
  Iz nekog razloga, Jessica je već bila majčinski nastrojena prema Joshu. "U redu onda."
  "Sjećaš se kad sam rekao da sam čuo sve viceve?"
  "Da."
  Bontrager je pijano mahnuo rukom. "Ni blizu."
  "Što misliš?"
  Bontrager je stajao mirno. Salutirao je. Manje-više. "Želim da znate da imam posebnu čast biti prvi amiški detektiv u povijesti PPD-a."
  Jessica se nasmijala. "Vidimo se sutra, Josh."
  Dok je odlazila, ugledala je detektiva kojeg je poznavala s Juga kako drugom policajcu pokazuje fotografiju svog malog unuka. "Djeca", pomislila je Jessica.
  Posvuda je bilo beba.
  OceanofPDF.com
  19
  Byrne si je poslužio tanjur s malog bifea i stavio hranu na šank. Prije nego što je uspio zagristi, osjetio je ruku na ramenu. Okrenuo se i ugledao pijane oči i vlažne usne. Prije nego što je Byrne to shvatio, Walt Brigham ga je čvrsto zagrlio. Byrneu se ta gesta učinila pomalo čudnom, jer nikada nisu bili tako bliski. S druge strane, bila je to posebna noć za tog čovjeka.
  Konačno su se slomili i izveli hrabre, postemocionalne radnje: nakašljali su se, namjestili kosu, ispravili kravate. Oba muškarca su se odmaknula i osvrnula po sobi.
  - Hvala što si došao, Kevine.
  - Ne bih to propustio/la.
  Walt Brigham bio je iste visine kao Byrne, ali malo pogrbljen. Imao je gustu, kositrenosivu kosu, uredno podšišane brkove i velike ruke pune posjekotina. Njegove plave oči vidjele su sve i sve je to lebdjelo tamo.
  "Možeš li vjerovati ovoj hrpi koljača?" upitao je Brigham.
  Byrne se osvrnuo oko sebe. Richie DiCillo, Ray Torrance, Tommy Capretta, Joey Trese, Naldo Lopez, Mickey Nunziata. Svi stari ljudi.
  "Koliko setova boksera misliš da ima u ovoj sobi?" upitao je Byrne.
  "Brojiš li svoje?"
  Oba muškarca su se nasmijala. Byrne je naručio rundu za obojicu. Konobarica, Margaret, donijela je nekoliko pića koja Byrne nije prepoznao.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Ovo je od dvije mlade dame s kraja šanka."
  Byrne i Walt Brigham razmijenili su poglede. Dvije policajke - napete, privlačne, još uvijek u uniformi, stare oko dvadeset pet godina - stajale su na kraju šanka. Svaka je podigla čašu.
  Byrne je ponovno pogledao Margaret. "Jesi li sigurna da su mislili na nas?"
  "Pozitivan."
  Oba muškarca pogledala su smjesu pred sobom. "Odustajem", rekao je Brigham. "Tko su oni?"
  "Jäger bombe", rekla je Margaret s osmijehom koji je uvijek označavao izazov u irskom pubu. "Dio Red Bull, dio Jägermeister."
  "Tko dovraga ovo pije?"
  "Sva ta djeca", rekla je Margaret. "To im daje poticaj da se nastave zabavljati."
  Byrne i Brigham izmijenili su zapanjene poglede. Bili su detektivi iz Philadelphije, što je značilo da su bili ništa manje od zasluga. Dvojica muškaraca podigla su čaše u znak zahvalnosti. Svaki je ispio nekoliko centimetara pića.
  "Dovraga", rekao je Byrne.
  "Slaine", rekla je Margaret. Nasmijala se, ponovno se okrećući slavinama.
  Byrne je pogledao Walta Brighama. On se malo lakše nosio s neobičnom mješavinom. Naravno, već je bio pijan do koljena. Možda bi Jagerova bomba pomogla.
  "Ne mogu vjerovati da odlažeš papire", rekao je Byrne.
  "Došlo je vrijeme", rekao je Brigham. "Ulice nisu mjesto za stare ljude."
  "Starče? O čemu pričaš? Dvije dvadesetogodišnjakinje su ti upravo kupile piće. Lijepe dvadesetogodišnjakinje, uz to. Cure s pištoljima."
  Brigham se nasmiješio, ali osmijeh je brzo nestao. Imao je onaj odsutan pogled koji imaju svi policajci koji odlaze u mirovinu. Pogled koji je praktički vrištao: "Nikad više neću osedlati." Nekoliko je puta zavrtio piće. Zaustio je nešto reći, a onda se zaustavio. Napokon je rekao: "Nikad ih nećeš sve uhvatiti, znaš?"
  Byrne je točno znao što je mislio.
  "Uvijek postoji onaj jedan", nastavio je Brigham. "Onaj koji ti ne dopušta da budeš svoj." Kimnuo je preko sobe. "Richie DiCillo."
  "Govoriš li o Richiejevoj kćeri?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je Brigham. "Bio sam glavni. Radio sam na slučaju dvije godine bez prestanka."
  "O, čovječe", rekao je Byrne. "Nisam to znao."
  Devetogodišnja kći Richieja DiCilla, Annemarie, pronađena je ubijena u Fairmount Parku 1995. godine. Bila je na rođendanskoj zabavi s prijateljem, koji je također ubijen. Brutalni slučaj tjednima je punio naslovnice. Slučaj nikada nije zatvoren.
  "Teško je povjerovati da su prošle sve ove godine", rekao je Brigham. "Nikada neću zaboraviti taj dan."
  Byrne je pogledao Richieja DiCilla. Pričao je drugu priču. Kad je Byrne upoznao Richieja, još u kamenom dobu, Richie je bio čudovište, ulična legenda, policajac za narkotike kojeg se treba bojati. DiCillovo ime spominjao si na ulicama sjeverne Philadelphije s tihim poštovanjem. Nakon što mu je kći ubijena, nekako se smanjio, postao manja verzija sebe. Ovih dana jednostavno je radio najbolje što je mogao.
  "Jesi li ikad dobio trag?" upitao je Byrne.
  Brigham je odmahnuo glavom. "Bio je blizu nekoliko puta. Mislim da smo taj dan intervjuirali sve u parku. Morao je imati stotinu izjava. Nitko se nikada nije javio."
  "Što se dogodilo s obitelji druge djevojke?"
  Brigham je slegnuo ramenima. "Preselili su se. Pokušao sam ih pronaći nekoliko puta. Bezuspješno."
  - Što je s forenzičkim pregledom?
  "Ništa. Ali to je bio taj dan. Uz to je bila i ta oluja. Lijala je luda kiša. Što god je bilo tamo, bilo je odneseno."
  Byrne je vidio duboku bol i žaljenje u Waltovim Brighamovim očima. Shvatio je da u slijepoj strani svog srca krije hrpu loših momaka. Pričekao je minutu ili dvije, pokušavajući promijeniti temu. "Dakle, što te čeka, Walte?"
  Brigham je podigao pogled i uputio Byrneu pomalo zabrinjavajući pogled. "Dobit ću dozvolu, Kevin."
  "Vaša dozvola?" upitao je Byrne. "Vaša dozvola privatnog istražitelja?"
  Brigham je kimnuo. "Počet ću sam raditi na ovom slučaju", rekao je. Snizio je glas. "Zapravo, između tebe, mene i konobarice, već neko vrijeme ovo rješavam izvan knjiga."
  "Slučaj Annemarie?" Byrne to nije očekivao. Očekivao je čuti o nekom ribarskom brodu, nekim planovima za kombi ili možda onoj standardnoj policijskoj shemu gdje kupe bar negdje u tropima - gdje devetnaestogodišnje djevojke u bikinijima idu na zabavu tijekom proljetnih praznika - plan koji nitko nikada nije uspio izvesti.
  "Da", rekao je Brigham. "Dužan sam Richieju. Dovraga, grad mu duguje. Razmisli o tome. Njegova djevojčica bude ubijena na našem posjedu, a mi ne zatvorimo slučaj?" Zalupio je čašom o pult, podigao optužujući prst prema svijetu, prema sebi. "Mislim, svake godine izvadimo dosje, napravimo nekoliko bilješki i vratimo ga. Nije fer, čovječe. Nije jebeno fer. Bila je samo dijete."
  "Zna li Richie za tvoje planove?" upitao je Byrne.
  "Ne. Reći ću mu kad dođe vrijeme."
  Šutjeli su minutu ili dvije, slušajući brbljanje i glazbu. Kad je Byrne ponovno pogledao Brighama, ponovno je vidio onaj daleki pogled, sjaj u njegovim očima.
  "O, moj Bože", rekao je Brigham. "Bile su to najljepše djevojčice koje ste ikada vidjeli."
  Sve što je Kevin Byrne mogao učiniti bilo je staviti ruku na njegovo rame.
  Dugo su tako stajali.
  
  
  
  BYRNE je izašao iz bara i skrenuo u Treću ulicu. Razmišljao je o Richieju DiCillu. Pitao se koliko je puta Richie držao svoje službeno oružje u ruci, obuzet bijesom, bijesom i tugom. Byrne se pitao koliko je blizu bio ovaj čovjek, znajući da ako mu netko uzme vlastitu kćer, morat će posvuda tražiti razlog da nastavi.
  Dok je dolazio do auta, pitao se koliko će se dugo pretvarati da se ništa nije dogodilo. U posljednje vrijeme često je lagao samom sebi o tome. Osjećaji su večeras bili intenzivni.
  Osjetio je nešto kad ga je Walt Brigham zagrlio. Vidio je mračne stvari, čak je i nešto osjetio. Nikada to nikome nije priznao, čak ni Jessici, s kojom je dijelio praktički sve tijekom proteklih nekoliko godina. Nikada prije nije ništa namirisao, barem ne u okviru svojih nejasnih slutnji.
  Kad je zagrlio Walta Brighama, mirisao je na bor. I dim.
  Byrne je sjeo za volan, vezao se, stavio CD Roberta Johnsona u CD player i odvezao se u noć.
  O, moj Bože, pomislio je.
  Borove iglice i dim.
  OceanofPDF.com
  20
  Edgar Luna se teturavo istrčao iz krčme Old House u Station Roadu, želuca punog Yuenglinga i glave pune gluposti. Istih onih zasićenih gluposti kojima ga je majka prisilno hranila prvih osamnaest godina života: Bio je gubitnik. Nikada neće ništa postići. Bio je glup. Baš kao i njegov otac.
  Svaki put kad bi dosegao limit od jednog lagera, sve bi se vratilo.
  Vjetar je kovitlao gotovo praznom ulicom, lepršajući mu hlačama, tjerajući mu suze na oči i prisiljavajući ga da se zaustavi. Omotao je šal oko lica i krenuo prema sjeveru, u oluju.
  Edgar Luna bio je nizak, ćelav muškarac, prekriven ožiljcima od akni, koji je dugo patio od svih tegoba srednje dobi: kolitisa, ekcema, gljivica na noktima na nogama, gingivitisa. Upravo je napunio pedeset pet godina.
  Nije bio pijan, ali nije bio ni daleko od toga. Nova barmenica, Alyssa ili Alicia, ili kako se već zvala, odbila ga je deseti put. Koga je briga? Ionako je bila prestara za njega. Edgar ih je volio mlađe. Mnogo mlađe. Oduvijek.
  Najmlađa - i najbolja - bila je njegova nećakinja, Dina. Dovraga, trebala bi imati dvadeset i četiri godine? Prestara. U izobilju.
  Edgar je skrenuo za ugao u Sycamore Street. Njegova oronula bungalov ga je dočekala. Prije nego što je uopće uspio izvaditi ključeve iz džepa, začuo je buku. Okrenuo se pomalo nesigurno, lagano se ljuljajući na petama. Iza njega, dvije su se figure nadvijale naspram sjaja božićnih lampica s druge strane ulice. Visok i nizak muškarac, obojica odjeveni u crno. Visoki je izgledao kao čudak: kratka plava kosa, glatko obrijan, pomalo ženstven, ako pitate Edgara Lunu. Niski je bio građen poput tenka. Edgar je bio siguran u jedno: nisu bili iz Wintertona. Nikada ih prije nije vidio.
  "Jesi li ti, dovraga?" upitao je Edgar.
  "Ja sam Malachi", rekao je visoki čovjek.
  
  
  
  Prešli su osamdeset kilometara za manje od sat vremena. Sada su se nalazili u podrumu prazne kuće u nizu u sjevernoj Philadelphiji, usred naselja napuštenih kuća u nizu. Gotovo tridesetak metara nije bilo svjetla ni u jednom smjeru. Parkirali su kombi u uličici iza stambene zgrade.
  Roland je pažljivo odabrao lokaciju. Ove su građevine ubrzo bile spremne za obnovu i znao je da će se, čim vrijeme dopusti, u ove podrume izliti beton. Jedan član njegove skupine radio je za građevinsku tvrtku odgovornu za betonske radove.
  Edgar Luna stajao je gol usred hladne podrumske sobe, odjeća mu je već bila izgorjela, pričvršćena ljepljivom trakom za staru drvenu stolicu. Pod je bio prekriven zemljom, hladnim, ali ne smrznutim. U kutu su čekale dvije lopate s dugim drškama. Sobu su osvjetljavale tri petrolejske lampe.
  "Pričaj mi o Fairmount Parku", upitao je Roland.
  Luna ga je pažljivo pogledala.
  "Reci mi o Fairmount Parku", ponovi Roland. "Travanj 1995."
  Kao da je Edgar Luna očajnički pokušavao pretražiti svoja sjećanja. Nije bilo sumnje da je u životu počinio mnoga loša djela - prijekorna djela za koja je znao da bi jednog dana mogla uslijediti mračna odmazda. To je vrijeme došlo.
  "O čemu god si, dovraga, pričao, što god... što god to bilo, uhvatio si krivog čovjeka. Nevin sam."
  "Vi ste mnogo toga, gospodine Luna", rekao je Roland. "Nevin nije jedno od toga. Priznajte svoje grijehe i Bog će vam pokazati milost."
  - Kunem se, ne znam...
  - Ali ne mogu.
  "Lud si."
  "Priznaj što si učinio onim djevojkama u Fairmount Parku u travnju 1995. Onog dana kad je padala kiša."
  "Djevojke?" upitao je Edgar Luna. "1995? Kiša?"
  "Vjerojatno se sjećaš Dine Reyes."
  Ime ga je šokiralo. Sjetio se. "Što ti je rekla?"
  Roland je izvadio Dinino pismo. Edgar se strese od prizora.
  "Sviđala joj se ružičasta boja, gospodine Luna. Ali mislim da ste to znali."
  "Bila je to njezina majka, zar ne? Ta prokleta kučka. Što je rekla?"
  "Dina Reyes je popila šaku tableta i okončala svoje tužno, jadno postojanje, postojanje koje si ti uništio."
  Edgar Luna je odjednom shvatio da nikada neće napustiti ovu sobu. Borio se protiv svojih okova. Stolica se zaljuljala, zaškripala, a zatim pala i udarila u svjetiljku. Svjetiljka se prevrnula, prolivši petrolej po Luninoj glavi, koja se iznenada zapalila. Plamenovi su šiknuli i lizali desnu stranu njegovog lica. Luna je vrisnula i udarila glavom o hladno, tvrdo tlo. Charles je mirno prišao i ugasio plamen. Oštar miris petroleja, spaljenog mesa i rastopljene kose ispunio je skučeni prostor.
  Svladavajući smrad, Roland se približio Edgarovom Luninom uhu.
  "Kako je biti zatvorenik, gospodine Luna?" prošaptao je. "Biti prepušten nečijoj milosti? Niste li to učinili Dini Reyes? Odvukli je u podrum? Tek tako?"
  Rolandu je bilo važno da ti ljudi točno razumiju što su učinili, da dožive trenutak baš kao i njihove žrtve. Roland se jako trudio ponovno stvoriti strah.
  Charles je namjestio stolicu. Edgarovo Lunino čelo, kao i desna strana lubanje, bilo je prekriveno žuljevima i mjehurima. Debeli pramen kose je nestao, ustupajući mjesto pocrnjeloj, otvorenoj rani.
  "Oprat će noge u krvi bezbožnika", započe Roland.
  "Nema šanse da ovo napraviš, čovječe", histerično je vrisnuo Edgar.
  Roland nikada nije čuo riječi nijednog smrtnika. "On će trijumfirati nad njima. Bit će toliko poraženi da će njihov pad biti konačan i koban, a njegovo oslobođenje potpuno i krunsko."
  "Čekaj!" Luna se mučila s vrpcom. Charles je izvukao šal boje lavande i svezao ga čovjeku oko vrata. Držao ga je straga.
  Roland Hannah napao je čovjeka. Vriskovi su odjekivali u noći.
  Filadelfija je spavala.
  OceanofPDF.com
  21
  Jessica je ležala u krevetu, širom otvorenih očiju. Vincent je, kao i obično, uživao u snu mrtvih. Nikada nije poznavala nikoga tko je spavao dublje od svog muža. Za čovjeka koji je svjedočio gotovo svakom razvratu koji je grad nudio, svake noći oko ponoći sklapao je mir sa svijetom i odmah zaspao.
  Jessica to nikada nije uspjela učiniti.
  Nije mogla spavati i znala je zašto. Zapravo su postojala dva razloga. Prvo, slika iz priče koju joj je ispričao otac Greg stalno joj se vrtjela u glavi: čovjek kojeg Djevojka Sunce i čarobnica rastrgnu napola. Hvala vam na tome, oče Greg.
  Konkurentska slika bila je Christina Jakos kako sjedi na obali rijeke poput otrcane lutke na polici za djevojčice.
  Dvadeset minuta kasnije, Jessica je sjedila za stolom u blagovaonici, sa šalicom kakaa ispred sebe. Znala je da čokolada sadrži kofein, koji će je vjerojatno držati budnom još nekoliko sati. Također je znala da čokolada sadrži čokoladu.
  Po stolu je složila fotografije Christine Yakos s mjesta zločina, slažući ih od vrha do dna: fotografije ceste, prilaza, pročelja zgrade, napuštenih automobila, stražnjeg dijela zgrade, padine koja se spušta prema obali rijeke, a zatim i same jadne Christine. Gledajući ih, Jessica je otprilike zamislila mjesto zločina onako kako ga je ubojica vidio. Vratila se njegovim koracima.
  Je li bilo mračno kad je položio tijelo? Moralo je biti. Budući da čovjek koji je ubio Christinu nije počinio samoubojstvo na mjestu događaja niti se predao, želio je izbjeći kaznu za svoj gnusni zločin.
  Terenac? Kamion? Kombi? Kombi bi mu sigurno olakšao posao.
  Ali zašto Christina? Zašto čudna odjeća i unakaženosti? Zašto "mjesec" na trbuhu?
  Jessica je pogledala kroz prozor u tintno crnu noć.
  Kakav je ovo život? pitala se. Sjedila je manje od pet metara od mjesta gdje je spavala njezina slatka djevojčica, od mjesta gdje je spavao njezin voljeni muž, i usred noći, zurila je u fotografije mrtve žene.
  Pa ipak, unatoč svim opasnostima i ružnoći s kojima se Jessica suočila, nije mogla zamisliti da radi išta drugo. Od trenutka kada je ušla u akademiju, sve što je ikada željela bilo je ubijati. I sada je to i činila. Ali posao te je počeo izjedati čim bi kročila na prvi kat Roundhousea.
  U Philadelphiji ste dobili posao u ponedjeljak. Probijali ste se kroz njega, tražeći svjedoke, ispitujući osumnjičenike, prikupljajući forenzičke dokaze. Baš kad ste počeli napredovati, bio je četvrtak, i opet ste bili za volanom, a otkriveno je još jedno tijelo. Morali ste djelovati, jer ako ne uhitite nekoga u roku od četrdeset osam sati, postojala je velika vjerojatnost da nikada nećete. Ili je barem tako glasila teorija. Stoga ste odustali od svega što ste radili, nastavili slušati sve pozive koji su dolazili i preuzeli novi slučaj. Sljedeće čega se sjećate jest da je bio sljedeći utorak, i još jedno krvavo tijelo sletjelo vam je pred noge.
  Ako ste zarađivali za život kao istražitelj - bilo koji istražitelj - živjeli ste za ulov. Za Jessicu, kao i za svakog detektiva kojeg je poznavala, sunce je izlazilo i zalazilo. Ponekad je to bio vaš topli obrok, vaš dobar noćni san, vaš dugi, strastveni poljubac. Nitko nije razumio potrebu osim kolege istražitelja. Kad bi ovisnici o drogama mogli biti detektivi i na sekundu, zauvijek bi bacili iglu. Nije bilo tako uzbudljivo kao "biti uhvaćen".
  Jessica je obuhvatila šalicu rukom. Kakao je bio hladan. Ponovno je pogledala fotografije.
  Je li bilo greške na jednoj od ovih fotografija?
  OceanofPDF.com
  22
  Walt Brigham se zaustavio uz Lincoln Drive, ugasio motor i upalio svjetla, još uvijek zbunjen oproštajnom zabavom na Finnigan's Wakeu, još uvijek pomalo preplašen velikom posjećenošću.
  U ovo doba, ovaj dio Fairmount Parka bio je mračan. Promet je bio rijedak. Spustio je prozor, hladan zrak ga je donekle okrepio. Čuo je vodu Wissahickon Creeka kako teče u blizini.
  Brigham je poslao omotnicu prije nego što je uopće krenuo. Osjećao se podmuklo, gotovo kriminalno, šaljući je anonimno. Nije imao izbora. Trebali su mu tjedni da donese odluku, a sada ju je donio. Sve to - trideset osam godina provedenih kao policajac - sada je bilo iza njega. Bio je netko drugi.
  Razmišljao je o slučaju Annemarie DiCillo. Činilo se kao da je jučer primio poziv. Sjetio se kako se vozio prema oluji - baš tamo - kako je izvadio kišobran i krenuo u šumu...
  U roku od nekoliko sati, okupili su uobičajene osumnjičenike: voajere, pedofile i muškarce nedavno puštene iz zatvora nakon što su odslužili kaznu za zlostavljanje djece, posebno djevojčica. Nitko se nije isticao iz gomile. Nitko se nije slomio niti okrenuo protiv drugog osumnjičenika. S obzirom na njihove osobnosti i pojačan strah od zatvorskog života, pedofile je bilo vrlo lako prevariti. Nitko nije.
  Posebno podli nitkov po imenu Joseph Barber neko se vrijeme činio u redu, ali imao je alibi - iako klimav - za dan ubojstava u Fairmount Parku. Kad je sam Barber ubijen - izboden na smrt s trinaest noževa za odreske - Brigham je odlučio da je to priča o čovjeku kojeg su posjetili njegovi grijesi.
  Ali nešto je mučilo Walta Brighama u vezi s okolnostima Barberove smrti. Tijekom sljedećih pet godina, Brigham je pronašao niz osumnjičenih pedofila u Pennsylvaniji i New Jerseyju. Šest od tih muškaraca ubijeno je, svi s ekstremnim predrasudama, a nijedan od njihovih slučajeva nikada nije riješen. Naravno, nitko ni u jednom odjelu za ubojstva nikada nije istinski slomio leđa pokušavajući zatvoriti slučaj ubojstva u kojem je žrtva bio nitkov koji je ozlijedio djecu, ali forenzički dokazi su prikupljeni i analizirani, uzete su izjave svjedoka, otisci prstiju, podnesena su izvješća. Niti jedan osumnjičenik nije se javio.
  Lavanda, pomislio je. Što je tako posebno kod lavande?
  Walt Brigham je ukupno pronašao šesnaest ubijenih muškaraca, sve zlostavljače djece, sve ispitane i puštene - ili barem osumnjičene - u slučaju koji se odnosio na mladu djevojčicu.
  Bilo je ludo, ali moguće.
  Netko je ubio osumnjičene.
  Njegova teorija nikada nije dobila široko prihvaćanje unutar jedinice, pa ju je Walt Brigham napustio. Službeno govoreći. U svakom slučaju, vodio je pomne bilješke o tome. Koliko god mu bilo stalo do tih ljudi, nešto je u vezi s tim poslom, nešto u tome što je detektiv za ubojstva, tjeralo da to učini. Ubojstvo je ubojstvo. Bog je trebao suditi žrtvama, a ne Walter J. Brigham.
  Njegove su se misli okrenule Annemarie i Charlotte. Tek su nedavno prestale lepršati kroz njegove snove, ali to nije značilo da ga njihove slike nisu proganjale. Tih dana, kada bi se kalendar prebacio s ožujka na travanj, kada bi vidio mlade djevojke u proljetnim haljinama, sve bi mu se vratilo u brutalnom, senzualnom preopterećenju - miris šume, zvuk kiše, način na koji je izgledalo kao da te dvije djevojčice spavaju. Zatvorenih očiju, pognutih glava. A onda gnijezdo.
  Bolesni kučkin sin koji je ovo učinio sagradio je gnijezdo oko njih.
  Walt Brigham osjetio je kako ga bijes steže, poput bodljikave žice koja mu probada prsa. Približavao se. Osjećao ga je. Neslužbeno, već je bio u Odenseu, malom gradu u okrugu Berks. Bio je tamo nekoliko puta. Raspitivao se, fotografirao, razgovarao s ljudima. Trag ubojice Annemarie i Charlotte vodio je do Odensea u Pennsylvaniji. Brigham je okusio zlo čim je ušao u selo, poput gorkog napitka na jeziku.
  Brigham je izašao iz auta, prešao Lincoln Drive i hodao kroz golo drveće dok nije stigao do Wissahickona. Hladan vjetar je zavijao. Podigao je ovratnik i ispleo vuneni šal.
  Ovdje su pronađeni.
  "Vratio sam se, cure", rekao je.
  Brigham je pogledao u nebo, u sivi mjesec u tami. Osjetio je sirove emocije te noći, tako davne. Vidio je njihove bijele haljine u svjetlu policijskih svjetala. Vidio je tužne, prazne izraze na njihovim licima.
  "Samo sam htio da znaš: sada me imaš", rekao je. "Trajno. Dvadeset četiri sedam. Uhvatit ćemo ga."
  Trenutak je promatrao kako voda teče, a zatim se vratio do auta, korak mu je bio nagli i elastičan, kao da mu je s ramena skinut ogroman teret, kao da mu je ostatak života odjednom isplaniran. Ušuljao se unutra, upalio motor i uključio grijanje. Taman je htio izaći na Lincoln Drive kad je začuo... pjevanje?
  Ne.
  Nije bilo pjevanje. Više je bilo kao dječja pjesmica. Dječja pjesmica koju je jako dobro poznavao. Krv mu se ledila.
  
  
  "Evo djevojaka, mladih i lijepih,"
  Ples na ljetnom zraku..."
  
  
  Brigham je bacio pogled u retrovizor. Kad je vidio čovjekove oči na stražnjem sjedalu, znao je. Ovo je čovjek kojeg je tražio.
  
  
  "Kao da se dva kolovrata igraju..."
  
  
  Brighamu je prostrujao strah. Pištolj mu je bio ispod sjedala. Previše je popio. Nikada to ne bi učinio.
  
  
  "Lijepe djevojke plešu."
  
  
  U tim posljednjim trenucima, detektivu Walteru Jamesu Brighamu mnoge su stvari postale jasne. Obrušile su se na njega s pojačanom jasnoćom, poput onih trenutaka prije grmljavine. Znao je da je Marjorie Morrison zaista ljubav njegova života. Znao je da je njegov otac dobar čovjek i da je odgojio vrijednu djecu. Znao je da su Annemarie DiCillo i Charlotte Waite posjetilo pravo zlo, da su ih pratili u šumu i izdali vragu.
  I Walt Brigham je također znao da je cijelo vrijeme u pravu.
  Uvijek se radilo o vodi.
  OceanofPDF.com
  23
  Health Harbor bio je mala teretana i spa centar za vježbanje u North Libertiesu. Vodio ga je bivši policijski narednik iz Dvadeset četvrtog okruga, a imao je ograničen broj članova, uglavnom policajce, što je značilo da se općenito nije trebalo trpjeti uobičajene igre u teretani. Osim toga, postojao je i boksački ring.
  Jessica je stigla tamo oko 6 ujutro, malo se istegnula, pretrčala osam kilometara na traci za trčanje i slušala božićnu glazbu na svom iPodu.
  U 7 sati ujutro stigao je njezin praujak Vittorio. Vittorio Giovanni imao je osamdeset i jednu godinu, ali još je uvijek imao one bistre smeđe oči kojih se Jessica sjećala iz mladosti - ljubazne i mudre oči koje su jedne vruće kolovoške noći na blagdan Velike Gospe oborile s nogu Vittoriovu pokojnu suprugu Carmellu. Čak i danas, te blistave oči govorile su o mnogo mlađem čovjeku u sebi. Vittorio je nekoć bio profesionalni boksač. Do danas nije mogao sjesti i gledati televizijski boksački meč.
  Posljednjih nekoliko godina, Vittorio je bio Jessicin menadžer i trener. Kao profesionalka, Jessica je imala omjer 5-0 s četiri nokauta; njezina posljednja borba prenošena je na ESPN2. Vittorio je uvijek govorio da će, kad god Jessica bude spremna za mirovinu, on podržati njezinu odluku i da će se obje povući. Jessica još nije bila sigurna. Ono što ju je uopće dovelo u ovaj sport - želja da smršavi nakon Sophiejinog rođenja, kao i želja da se zauzme za sebe kada je to potrebno, protiv povremenih osumnjičenika za zlostavljanje - razvilo se u nešto drugo: potrebu za borbom protiv procesa starenja onim što je nesumnjivo bila najbrutalnija disciplina.
  Vittorio je zgrabio jastučiće i polako se provukao između užadi. "Radiš li cestovni trening?" upitao je. Odbio je to nazvati "kardiom".
  "Da", rekla je Jessica. Trebala je trčati šest milja, ali mišići u tridesetima bili su umorni. Ujak Vittorio ju je prozreo.
  "Sutra ćeš ih imati sedam", rekao je.
  Jessica to nije nijekala niti se prepirala s tim.
  "Spremni?" Vittorio je sklopio uloške i podigao ih.
  Jessica je počela polako, bockajući jastučiće, prekriživši desnu ruku. Kao i uvijek, pronašla je ritam, pronašla zonu. Misli su joj lutale od znojnih zidova teretane preko grada do obala rijeke Schuylkill, do slike mrtve mlade žene, svečano položene na obalu rijeke.
  Kako je ubrzavala tempo, njezin je bijes rastao. Pomislila je na Christinu Jakos kako se smiješi, na povjerenje koje je mlada žena možda imala u svog ubojicu, na uvjerenje da joj se nikada neće nauditi, da će svanuti sljedeći dan i da će biti puno bliže svom snu. Jessicin bijes rasplamsava se i procvjeta dok je razmišljala o aroganciji i okrutnosti muškarca kojeg su tražili, o davljenju mlade žene i osakaćivanju njezina tijela...
  "Jess!"
  Njezin je ujak vrisnuo. Jessica je stala, znoj joj se slijevao s lica. Obrisala ga je s očiju stražnjom stranom rukavice i napravila nekoliko koraka unatrag. Nekoliko ljudi u teretani zurilo je u njih.
  "Vrijeme", tiho reče njezin ujak. Već je bio ovdje s njom prije.
  Koliko dugo je nije bilo?
  "Oprosti", rekla je Jessica. Hodala je do jednog kuta, pa do drugog, pa do drugog, kružeći oko ringa, hvatajući dah. Kad je stala, Vittorio joj je prišao. Ispustio je uloške i pomogao Jessici da se oslobodi rukavica.
  "Je li to ozbiljan slučaj?" upitao je.
  Obitelj ju je dobro poznavala. "Da", rekla je. "Težak slučaj."
  
  
  
  Jessica je provela jutro radeći na svojim računalima. U razne tražilice unijela je nekoliko pojmova za pretraživanje. Rezultati za amputaciju bili su oskudni, iako nevjerojatno jezivi. U srednjem vijeku nije bilo neuobičajeno da lopov izgubi ruku ili voajer oko. Neke vjerske sekte to još uvijek prakticiraju. Talijanska mafija godinama je rezala ljude, ali obično nisu ostavljali tijela u javnosti ili usred bijela dana. Obično su sjeckali ljude kako bi ih stavili u torbu, kutiju ili kofer i bacili na odlagalište otpada. Obično u Jerseyju.
  Nikada nije doživjela ništa slično onome što se dogodilo Christini Yakos na obali rijeke.
  Uže za plivačku stazu moglo se kupiti kod brojnih internetskih trgovina. Koliko je mogla zaključiti, nalikovalo je standardnom višestrukom užetu od polipropilena, ali tretiranom da bude otporno na kemikalije poput klora. Primarno se koristilo za pričvršćivanje užadi plovaka. Laboratorij nije pronašao tragove klora.
  Lokalno, među trgovcima opremom za brodove i bazene u Philadelphiji, New Jerseyju i Delawareu, bilo je desetaka trgovaca koji su prodavali ovu vrstu užeta. Nakon što je Jessica primila konačni laboratorijski izvještaj s detaljima o vrsti i modelu, nazvala bi.
  Nešto poslije jedanaest, Byrne je ušao u dežurnu sobu. Imao je snimku hitnog poziva s Christininim tijelom.
  
  
  
  Audiovizualna jedinica PPD-a nalazila se u podrumu zgrade Roundhouse. Njena primarna funkcija bila je opskrba odjela audio/video opremom prema potrebi - kamerama, video opremom, uređajima za snimanje i uređajima za nadzor - kao i praćenje lokalnih televizijskih i radio postaja radi važnih informacija koje bi odjel mogao koristiti.
  Jedinica je također pomagala u istrazi snimki nadzornih kamera i audiovizualnih dokaza.
  Policajac Mateo Fuentes bio je veteran jedinice. Odigrao je ključnu ulogu u rješavanju nedavnog slučaja u kojem je psihopat s filmskim fetišom terorizirao grad. Bio je u tridesetima, precizan i pedantan u svom radu, a iznenađujuće pedantan što se tiče gramatike. Nitko u AV jedinici nije bio bolji u pronalaženju skrivene istine u elektroničkim zapisima.
  Jessica i Byrne su ušli u kontrolnu sobu.
  "Što imamo, detektivi?" upitao je Mateo.
  "Anonimni poziv na 911", rekao je Byrne. Pružio je Mateu audio snimku.
  "Nema takve stvari", odgovorio je Mateo. Umetnuo je vrpcu u uređaj. "Dakle, pretpostavljam da nije bilo identifikacije pozivatelja?"
  "Ne", rekao je Byrne. "Izgleda kao da je bila uništena stanica."
  U većini država, kada građanin nazove 911, odriče se svog prava na privatnost. Čak i ako je vaš telefon zaključan (što sprječava većinu ljudi koji primaju vaše pozive da vide vaš broj na svom ID-u pozivatelja), policijski radio i dispečeri i dalje će moći vidjeti vaš broj. Postoji nekoliko iznimaka. Jedna od njih je pozivanje 911 s ukinutog mobitela. Kada su mobiteli isključeni - zbog neplaćanja ili možda zato što je pozivatelj prešao na novi broj - usluge 911 ostaju dostupne. Nažalost za istražitelje, ne postoji način da se prati broj.
  Mateo je pritisnuo tipku za reprodukciju na kasetofonu.
  "Policija Philadelphije, operater 204, kako vam mogu pomoći?" odgovorio je operater.
  "Ondje... tamo je tijelo. Nalazi se iza starog skladišta autodijelova u ulici Flat Rock."
  Klikni. To je cijeli unos.
  "Hmm", rekao je Mateo. "Nije baš neka opširna." Pritisnuo je STOP. Zatim je premotao. Ponovno je pustio. Kad je završio, premotao je vrpcu i pustio je treći put, nagnuvši glavu prema zvučnicima. Pritisnuo je STOP.
  "Muško ili žensko?" upitao je Byrne.
  "Stari", odgovorio je Mateo.
  "Jesi li siguran?"
  Mateo se okrenuo i ljutito pogledao.
  "U redu", rekao je Byrne.
  "U autu je ili maloj sobi. Nema jeke, dobra akustika, nema pozadinskog šištanja."
  Mateo je ponovno pustio snimku. Namjestio je nekoliko brojčanika. "Što si čuo?"
  U pozadini je bila glazba. Vrlo slaba, ali je bila tu. "Čujem nešto", rekao je Byrne.
  Premotavanje unatrag. Još nekoliko podešavanja. Manje šištanja. Pojavljuje se melodija.
  "Radio?" upitala je Jessica.
  "Možda", rekao je Mateo. "Ili CD."
  "Pusti ponovno", rekao je Byrne.
  Mateo je premotao vrpcu i umetnuo je u drugi uređaj. "Dopustite mi da ovo digitaliziram."
  AV Unit je imao stalno rastući arsenal softvera za audio forenziku koji im je omogućavao ne samo čišćenje zvuka postojeće audio datoteke, već i odvajanje zapisa, čime su bili izolirani za detaljniji pregled.
  Nekoliko minuta kasnije, Mateo je sjedio za svojim laptopom. Audio datoteke 911 sada su bile niz zelenih i crnih šiljaka na ekranu. Mateo je pritisnuo gumb "Reproduciraj" i prilagodio glasnoću. Ovaj put, pozadinska glazba bila je jasnija i jasnija.
  "Znam tu pjesmu", rekao je Mateo. Ponovno ju je pustio, podešavajući klizne kontrole i snižavajući glas na jedva čujnu razinu. Zatim je Mateo uključio slušalice i stavio ih. Zatvorio je oči i slušao. Ponovno je pustio datoteku. "Shvatio." Otvorio je oči i skinuo slušalice. "Naziv pjesme je 'Želim te'. Uz Divlji vrt."
  Jessica i Byrne su izmijenili poglede. "TKO?" upitao je Byrne.
  "Wild Garden. Australski pop duo. Bili su popularni krajem devedesetih. Pa, srednje veliki. Ova pjesma je iz 1997. ili 1998. Tada je bila pravi hit."
  "Kako sve to znaš?" upitao je Byrne.
  Mateo ga je ponovno pogledao. "Moj život nije samo vijesti s Kanala 6 i McGruffovi videi, detektive. Vrlo sam društvena osoba."
  "Što misliš o pozivatelju?" upitala je Jessica.
  "Morat ću je ponovno poslušati, ali mogu ti reći da se pjesma Savage Gardena više ne pušta na radiju, tako da vjerojatno nije bio radio", rekao je Mateo. "Osim ako se nije radilo o nekoj oldies postaji."
  "Devedeset i sedam je za starije ljude?" upitao je Byrne.
  - Sredi to, tata.
  "Čovjek."
  "Ako osoba koja je zvala ima CD i još ga sluša, vjerojatno ima manje od četrdeset godina", rekao je Mateo. "Rekao bih trideset, možda čak i dvadeset pet, plus-minus."
  "Još nešto?"
  "Pa, po načinu na koji dvaput izgovara riječ 'da', vidi se da je bio nervozan prije poziva. Vjerojatno je to uvježbavao nekoliko puta."
  "Genijalac si, Mateo", rekla je Jessica. "Dužni smo ti."
  "A sada je skoro Božić, a ostao je samo dan-dva za kupovinu."
  
  
  
  JESSICA, BYRNE I Josh Bontrager stajali su blizu kontrolne sobe.
  "Tko god je zvao zna da je ovo nekad bilo skladište autodijelova", rekla je Jessica.
  "To znači da je vjerojatno iz tog kraja", rekao je Bontrager.
  - Što sužava krug na trideset tisuća ljudi.
  "Da, ali koliko njih sluša Savage Garbage?" upitao je Byrne.
  "Vrt", rekao je Bontrager.
  "Što god."
  "Zašto ne bih navratio do nekih velikih trgovina - Best Buy, Borders?" upitao je Bontrager. "Možda je ovaj tip nedavno tražio CD. Možda će se netko sjetiti."
  "Dobra ideja", rekao je Byrne.
  Bontrager se ozario. Zgrabio je kaput. "Danas radim s detektivima Shepherd i Palladino. Ako se nešto dogodi, nazvat ću vas kasnije."
  Minutu nakon što je Bontrager otišao, policajac je provirio u sobu. "Detektiv Byrne?"
  "Da."
  - Netko gore te želi vidjeti.
  
  
  
  Kad su Jessica i Byrne ušli u predvorje Roundhousea, ugledali su sitnu Azijatkinju, očito neumjesnu. Nosila je identifikacijsku karticu. Dok su se približavali, Jessica je prepoznala ženu kao gospođu Tran, ženu iz praonice rublja.
  "Gospođo Tran", rekao je Byrne. "Kako vam možemo pomoći?"
  "Moj otac je ovo pronašao", rekla je.
  Posegnula je u torbu i izvadila časopis. Bio je to prošlomjesečni broj časopisa Dance Magazine. "Kaže da ga je zaboravila. Čitala ga je te večeri."
  - Pod "ona", mislite li na Christinu Yakos? Ženu o kojoj smo vas pitali?
  "Da", rekla je. "Ta plavuša. Možda će ti to pomoći."
  Jessica je uhvatila časopis za rubove. Čistili su ga, tražeći otiske prstiju. "Gdje je ovo pronašao?" upitala je Jessica.
  "Bilo je na sušilicama."
  Jessica je pažljivo prelistala stranice i došla do kraja časopisa. Jedna stranica - oglas za Volkswagen preko cijele stranice, uglavnom prazan prostor - bila je prekrivena složenom mrežom crteža: fraza, riječi, slika, imena, simbola. Pokazalo se da je Christina, ili tko god je crtao crteže, satima crtala.
  "Je li tvoj otac siguran da Christina Yakos čita ovaj časopis?" upitala je Jessica.
  "Da", rekla je gospođa Tran. "Želite li da ga ja pokupim? U autu je. Možete ponovno pitati."
  "Ne", rekla je Jessica. "U redu je."
  
  
  
  Gore, za stolom za ubojstva, Byrne je pažljivo proučavao stranicu dnevnika s crtežima. Mnoge riječi bile su napisane ćirilicom, za koju je pretpostavio da je ukrajinska. Već je nazvao detektiva kojeg je poznavao sa sjeveroistoka, mladića po imenu Nathan Bykovsky, čiji su roditelji bili iz Rusije. Osim riječi i fraza, bili su tu crteži kuća, 3D srca i piramida. Bilo je i nekoliko skica haljina, ali ništa nije nalikovalo haljini u vintage stilu koju je Christina Yakos nosila nakon smrti.
  Byrne je primio poziv od Natea Bykowskog, koji mu je potom poslao faksom poruku. Nate ga je odmah nazvao.
  "O čemu se radi?" upitao je Nate.
  Detektivi nikada nisu imali problema s tim da im priđe drugi policajac. Međutim, po prirodi su voljeli znati pravila igre. Byrne mu je rekao.
  "Mislim da je ukrajinsko", rekao je Nate.
  "Možeš li ovo pročitati?"
  "Uglavnom. Moja obitelj je iz Bjelorusije. Ćirilica se koristi u mnogim jezicima - ruskom, ukrajinskom, bugarskom. Slični su, ali neke simbole drugi ne koriste."
  "Imaš li ideju što ovo znači?"
  "Pa, dvije riječi - dvije napisane iznad haube automobila na fotografiji - su nečitljive", rekao je Nate. "Ispod njih je dva puta napisala riječ 'ljubav'. Na dnu, najjasnijoj riječi na stranici, napisala je frazu."
  "Što je ovo?"
  "Žao mi je."
  "Žao mi je?"
  "Da."
  "Oprosti", pomislio je Byrne. "Oprosti zbog čega?"
  - Ostala su zasebna slova.
  "Oni ništa ne pišu?" upitao je Byrne.
  "Ne koliko ja vidim", rekao je Nate. "Popisat ću ih redom, od vrha do dna, i poslati ti ih faksom. Možda će nešto dodati."
  "Hvala, Nate."
  "U bilo kojem trenutku."
  Byrne je ponovno pogledao stranicu.
  Ljubav.
  Žao mi je.
  Osim riječi, slova i crteža, postojala je još jedna ponavljajuća slika - niz brojeva nacrtan u sve manjoj spirali. Izgledao je kao niz od deset brojeva. Dizajn se na stranici pojavio tri puta. Byrne je odnio stranicu do kopirnog aparata. Stavio ju je na staklo i prilagodio postavke kako bi je povećao na tri puta više od izvorne veličine. Kad se stranica pojavila, vidio je da je u pravu. Prva tri broja bila su 215. To je bio lokalni telefonski broj. Podigao je slušalicu i birao. Kad se netko javio, Byrne se ispričao što je birao krivi broj. Spustio je slušalicu, puls mu se ubrzao. Imali su odredište.
  "Jess", rekao je. Zgrabio je kaput.
  "Kako ste?"
  "Idemo se provozati."
  "Gdje?"
  Byrne je već gotovo izašao iz kuće. "Klub zvan Stiletto."
  "Želiš li da ti dam adresu?" upitala je Jessica, zgrabila radio i požurila se da je sustigne.
  "Ne. Znam gdje je."
  "U redu. Zašto idemo tamo?"
  Približili su se dizalima. Byrne je pritisnuo gumb i počeo hodati. "Pripada tipu po imenu Callum Blackburn."
  - Nikad nisam čuo/čula za njega.
  Christina Yakos je tri puta izvukla njegov broj telefona u ovom časopisu.
  - I poznaješ ovog tipa?
  "Da."
  "Kako to?" upitala je Jessica.
  Byrne je ušao u lift i pridržao vrata otvorena. "Pomogao sam da ga strpaju u zatvor prije gotovo dvadeset godina."
  OceanofPDF.com
  24
  Nekada davno, živio je kineski car i živio je u najveličanstvenijoj palači na svijetu. U blizini, u prostranoj šumi koja se proteže do mora, živio je slavuj i ljudi su dolazili iz cijelog svijeta da ga čuju kako pjeva. Svi su se divili prekrasnoj pjevu te ptice. Ptica je postala toliko poznata da bi, kad bi se ljudi mimoilazili na ulici, jedan rekao "noć", a drugi "uragan".
  Luna je čula slavujevu pjesmu. Promatrao ju je mnogo dana. Ne tako davno, sjedio je u mraku, okružen drugima, uronjen u čudo glazbe. Njezin glas bio je čist, čaroban i ritmičan, poput zvuka sitnih staklenih zvona.
  Sada slavuj šuti.
  Danas je Moon čeka pod zemljom, a slatki miris carskog vrta ga opija. Osjeća se kao nervozni obožavatelj. Dlanovi mu se znoje, srce mu lupa. Nikada se prije nije ovako osjećao.
  Da nije bila njegov slavuj, možda bi bila njegova princeza.
  Danas je vrijeme da opet zapjeva.
  OceanofPDF.com
  25
  Stiletto's je bio otmjeni - otmjeni za filadelfijski striptiz klub - "džentlmenski klub" u Trinaestoj ulici. Dva kata s njišućim tijelom, kratkim suknjama i sjajnim ružem za pohotnog poslovnog čovjeka. Na jednom katu nalazio se striptiz klub s nastupima uživo, a na drugom bučni bar i restoran s oskudno odjevenim barmenima i konobaricama. Stiletto's je imao dozvolu za prodaju alkohola, tako da ples nije bio potpuno gol, ali sve samo ne to.
  Na putu do kluba, Byrne je rekao Jessici. Na papiru, Stiletto je pripadao poznatom bivšem igraču Philadelphia Eaglesa, uglednoj i uglednoj sportskoj zvijezdi s tri Pro Bowl izbora. U stvarnosti, postojala su četiri partnera, uključujući Calluma Blackburna. Skriveni partneri najvjerojatnije su bili članovi mafije.
  Rulja. Mrtva djevojka. Sakaćenje.
  "Jako mi je žao", napisala je Christina.
  Jessica je pomislila: "Obećavajuće."
  
  
  
  JESSICA I BYRNE ušli su u bar.
  "Moram na WC", rekao je Byrne. "Hoćeš li biti dobro?"
  Jessica ga je trenutak gledala netremice. Bila je iskusna policajka, profesionalna boksačica i naoružana. Ipak, bilo je nekako slatko. "Bit će sve u redu."
  Byrne je otišao u muški WC. Jessica je sjela na posljednju stolicu za šankom, onu do prolaza, onu ispred kriški limuna, maslina pimiento i višanja maraskino. Soba je bila uređena poput marokanskog bordela: sva zlatna boja, crveni flokirani obrub, baršunasti namještaj s okretnim jastucima.
  Mjesto je vrvjelo poslom. Nije ni čudo. Klub se nalazio blizu kongresnog centra. Iz razglasa je treštala pjesma Georgea Thorogooda "Bad to the Bone".
  Stolica pored nje bila je prazna, ali ona iza nje bila je zauzeta. Jessica se osvrnula. Tip koji je sjedio ondje izgledao je kao da je iz središnjeg ureda za kasting striptiz kluba - oko četrdeset godina, u sjajnoj cvjetnoj košulji, uskim tamnoplavim dvostruko pletenim hlačama, izlizanim cipelama i pozlaćenim narukvicama za identifikaciju na oba zapešća. Stisnuo je dva prednja zuba, dajući mu neuki izgled vjeverice. Pušio je Salem Light 100 s pokvarenim filterima. Gledao ju je.
  Jessica je susrela njegov pogled i zadržala ga.
  "Mogu li išta učiniti za vas?" upitala je.
  "Ja sam ovdje pomoćnik voditelja bara." Skliznuo je na stolac pokraj nje. Mirisao je na dezodorans Old Spice i svinjske kožice. "Pa, bit ću tamo za tri mjeseca."
  "Čestitam".
  "Izgledaš mi poznato", rekao je.
  "Ja?"
  "Jesmo li se već sreli?"
  "Ne mislim tako".
  - Siguran sam da je tako.
  "Pa, to je svakako moguće", rekla je Jessica. "Samo se ne sjećam."
  "Ne?"
  Rekao je to kao da je teško povjerovati. "Ne", rekla je. "Ali znaš što? Meni je u redu."
  Debeo kao cigla umočena u tijesto, nastavio je. "Jesi li ikad plesao? Mislim, znaš, profesionalno."
  "To je to", pomisli Jessica. "Da, naravno."
  Tip je pucnuo prstima. "Znao sam", rekao je. "Nikad ne zaboravljam lijepo lice. Ili sjajno tijelo. Gdje si plesala?"
  "Pa, radio sam u Boljšoj teatru nekoliko godina. Ali putovanje na posao me ubijalo."
  Tip je nagnuo glavu za deset stupnjeva, razmišljajući - ili što god je radio umjesto razmišljanja - da bi Boljšoj teatar mogao biti striptiz klub u Newarku. "Nisam upoznat s tim mjestom."
  "Zapanjen sam."
  "Je li bilo potpuno golo?"
  "Ne. Tjeraju te da se odijevaš kao labud."
  "Vau", rekao je. "To zvuči seksi."
  "O, to je istina."
  "Kako se zoveš?"
  Isidora.
  "Ja sam Chester. Prijatelji me zovu Chet."
  - Pa, Chester, bilo je super razgovarati s tobom.
  "Odlaziš li?" Napravio je mali pokret prema njoj. Poput pauka. Kao da je razmišljao o tome da je ostavi na stolcu.
  "Da, nažalost. Dužnost zove." Stavila je svoju značku na pult. Chetovo lice je problijedilo. Bilo je to kao da pokazuje križ vampiru. Pomaknuo se unatrag.
  Byrne se vratio iz muškog toaleta, ljutito gledajući Cheta.
  "Hej, kako si?" upitao je Chet.
  "Nikad bolje", rekao je Byrne. Jessici: "Spremna?"
  "Učinimo to."
  "Vidimo se", rekao joj je Chet. Iz nekog razloga, trenutno se osjeća super.
  - Brojat ću minute.
  
  
  
  Na drugom katu, dva detektiva, predvođena dvojicom krupnih tjelohranitelja, probijala su se kroz labirint hodnika koji su završavali kod ojačanih čeličnih vrata. Iznad njih, obložena debelom zaštitnom plastikom, nalazila se sigurnosna kamera. Dvije elektroničke brave visjele su na zidu pored vrata, koja nisu imala nikakav okov. Nasilnik Jedan govorio je u prijenosni radio. Trenutak kasnije, vrata su se polako otvorila. Nasilnik Dva ih je širom otvorio. Byrne i Jessica su ušli.
  Velika soba bila je slabo osvijetljena indirektnim lampama, tamnonarančastim zidnim svjetiljkama i udubljenim kutijama s reflektorima. Originalna Tiffanyjeva lampa krasila je ogroman hrastov stol, za kojim je sjedio čovjek kojeg je Byrne opisao samo kao Calluma Blackburna.
  Muškarčevo se lice ozari kad je ugledao Byrnea. "Ne mogu vjerovati", rekao je. Ustao je, ispruživši obje ruke ispred sebe poput lisica. Byrne se nasmijao. Muškarci su se zagrlili i potapšali po leđima. Callum se povukao pola koraka unatrag i ponovno pogledao Byrnea, s rukama na bokovima. "Izgledaš dobro."
  "I ti."
  "Ne mogu se žaliti", rekao je. "Žao mi je što sam čuo za vaše probleme." Naglasak mu je bio širok, škotski, omekšan godinama provedenim u istočnoj Pennsylvaniji.
  "Hvala vam", rekao je Byrne.
  Callum Blackburn imao je šezdeset godina. Imao je isklesane crte lica, tamne, žive oči, srebrnu kozju bradicu i prosijedu kosu začešljanu unatrag. Nosio je dobro krojeno tamnosivo odijelo, bijelu košulju, otvoreni ovratnik i malu naušnicu.
  "Ovo je moj partner, detektiv Balzano", rekao je Byrne.
  Callum se uspravio, okrenuo se potpuno prema Jessici i spustio bradu u znak pozdrava. Jessica nije imala pojma što učiniti. Trebala se nakloniti? Pružila je ruku. "Drago mi je."
  Callum ju je primio za ruku i nasmiješio se. Za kriminalca s bijelim ovratnikom, bio je prilično šarmantan. Byrne joj je ispričao o Callumu Blackburnu. Optužen je za prijevaru s kreditnim karticama.
  "Volio bih", rekao je Callum. "Da sam znao da su detektivi danas tako zgodni, nikada ne bih odustao od svog kriminalnog života."
  "A ti?" upitao je Byrne.
  "Ja sam samo skromni poslovni čovjek iz Glasgowa", rekao je s bljeskom osmijeha. "I uskoro ću postati stari otac."
  Jedna od prvih lekcija koje je Jessica naučila na ulici bila je da razgovori s kriminalcima uvijek sadrže podtekst, gotovo sigurno iskrivljavanje istine. Nikada ga nisam upoznala, što je u osnovi značilo: odrasli smo zajedno. Obično nisam bila tamo. Događalo se to kod mene doma. "Nevina sam" gotovo je uvijek značilo da sam to ja učinila. Kad se Jessica prvi put pridružila policiji, osjećala je da joj je potreban rječnik kriminalističkog engleskog. Sada, gotovo deset godina kasnije, vjerojatno bi mogla predavati kriminalistički engleski.
  Byrne i Callum kao da su se odavno poznavali, što znači da će razgovor vjerojatno biti malo bliži istini. Kad vam netko stavi lisice i gleda vas kako ulazite u zatvorsku ćeliju, glumiti žestokog momka postaje teže.
  Ipak, bili su ovdje kako bi dobili informacije od Calluma Blackburna. Zasad su morali igrati njegovu igru. Mali razgovor prije velikog razgovora.
  "Kako je tvoja draga supruga?" upitao je Callum.
  "Još uvijek slatka", rekao je Byrne, "ali više nije moja žena."
  "To su tako tužne vijesti", rekao je Callum, izgledajući iskreno iznenađeno i razočarano. "Što si učinio?"
  Byrne se zavalio u stolicu i prekrižio ruke. Obrambeno. "Zašto misliš da sam zeznuo stvar?"
  Callum je podigao jednu obrvu.
  "U redu", rekao je Byrne. "U pravu si. Bio je to posao."
  Callum je kimnuo, možda priznajući da su on - i oni s njegovim kriminalnim staležem - bili dio "djela" i stoga djelomično odgovorni. "U Škotskoj imamo izreku. 'Ošišana ovca će ponovno narasti.'"
  Byrne je pogledao Jessicu, a zatim ponovno Calluma. Je li ga čovjek upravo nazvao ovcom? "Istinitije riječi, ha?" rekao je Byrne, nadajući se da će nastaviti dalje.
  Callum se nasmiješio, namignuo Jessici i isprepleo prste. "Dakle", rekao je. "Čemu dugujem ovaj posjet?"
  "Žena po imenu Christina Yakos pronađena je jučer ubijena", rekao je Byrne. "Jeste li je poznavali?"
  Callumovo Blackburnovo lice bilo je nečitljivo. "Oprostite, kako se opet zove?"
  "Christina Yakos".
  Byrne je stavio Christininu fotografiju na stol. Oba detektiva promatrala su Calluma dok ga je gledao. Znao je da ga netko promatra i nije ništa odao.
  "Prepoznaješ li je?" upitao je Byrne.
  "Da".
  "Kako to?" upitao je Byrne.
  "Nedavno me je došla posjetiti na poslu", rekao je Callum.
  - Jesi li je zaposlio/la?
  "Moj sin Alex je zadužen za regrutiranje."
  "Je li radila kao tajnica?" upitala je Jessica.
  "Pustit ću Alexa da objasni." Callum se udaljio, izvadio mobitel, nazvao i spustio slušalicu. Okrenuo se natrag prema detektivima. "Uskoro će biti ovdje."
  Jessica je pogledala po uredu. Bio je dobro namješten, iako pomalo neukusan: tapete od imitacije brušene kože, pejzaži i lovački prizori u zlatnim filigranskim okvirima, fontana u kutu u obliku trija zlatnih labudova. "Kakva ironija", pomislila je.
  Zid lijevo od Callumovog stola bio je najimpresivniji. Na njemu se nalazilo deset ravnih monitora spojenih na CCTV kamere, koji su prikazivali različite kutove barova, pozornice, ulaza, parkirališta i blagajne. Šest ekrana prikazivalo je plesačice u različitom stanju odjevenosti.
  Dok su čekali, Byrne je stajao kao ukopan ispred izloga. Jessica se pitala je li shvatio da su mu usta otvorena.
  Jessica je prišla monitorima. Šest pari grudi se treslo, neke veće od drugih. Jessica ih je prebrojala. "Lažne, lažne, prave, lažne, prave, lažne."
  Byrne je bio užasnut. Izgledao je kao petogodišnjak koji je upravo saznao surovu istinu o uskršnjem zečiću. Pokazao je na posljednji monitor koji je prikazivao plesačicu, nevjerojatno dugonogu brinetu. "Je li ovo lažno?"
  "To je lažna kopija."
  Dok je Byrne zurio, Jessica je pregledavala knjige na policama, uglavnom škotskih pisaca - Roberta Burnsa, Waltera Scotta, J.M. Barrieja. Tada je primijetila jedan široki monitor ugrađen u zid iza Callumovog stola. Imao je neku vrstu čuvara zaslona: malu zlatnu kutiju koja se stalno otvarala i otkrivala dugu.
  "Što je ovo?" upitala je Jessica Calluma.
  "To je zatvorena petlja s vrlo posebnim klubom", rekao je Callum. "Nalazi se na trećem katu. Zove se Pandora soba."
  "Koliko neobično?"
  - objasnit će Alex.
  "Što se tamo događa?" upitao je Byrne.
  Callum se nasmiješio. "Pandora Lounge je posebno mjesto za posebne djevojke."
  OceanofPDF.com
  26
  Ovaj put, Tara Lynn Green stigla je taman na vrijeme. Riskirala je kaznu za prebrzu vožnju - još jednu, i vjerojatno bi joj vozačka dozvola bila oduzeta - i parkirala se na skupom parkiralištu blizu kazališta u ulici Walnut. To su bile dvije stvari koje si nije mogla priuštiti.
  S druge strane, bila je to audicija za "Carousel" u režiji Marka Balfoura. Željena uloga pripala je Julie Jordan. Shirley Jones odigrala je ulogu u filmu iz 1956. i pretvorila je u cjeloživotnu karijeru.
  Tara je upravo završila uspješnu izvedbu predstave "Devet" u kazalištu Central u Norristownu. Lokalni kritičar nazvao ju je "privlačnom". Za Taru je "samo naprijed" bilo gotovo najbolje što je mogla postići. Uhvatila je svoj odraz u prozoru predvorja kazališta. S dvadeset sedam godina nije bila novakinja, a teško da je bila i naivna djevojka. U redu, dvadeset osam, pomislila je. Ali tko broji?
  Prošetala je dva bloka natrag do parkirne garaže. Ledeni vjetar zviždao je preko Walnuta. Tara je skrenula za ugao, pogledala znak na malom kiosku i izračunala cijenu parkiranja. Dugovala je šesnaest dolara. Šesnaest prokletih dolara. Imala je dvadeset dolara u novčaniku.
  Ah, dobro. Večeras je opet bilo kao rezanci ramen. Tara je sišla niz stepenice podruma, ušla u auto i pričekala da se zagrije. Dok je čekala, pustila je CD - Kay Starr pjeva "C'est Magnifique".
  Kad se auto konačno zagrijao, ubacila je u rikverc, a um joj je bio pun zbrke nada, uzbuđenja prije premijere, izvrsnih kritika i gromoglasnog pljeska.
  Tada je osjetila udarac.
  O, moj Bože, pomislila je. Je li udarila u nešto? Parkirala je auto, naglo povukla ručnu kočnicu i izašla. Prišla je autu i pogledala ispod njega. Ništa. Nije udarila ništa ni nikoga. Hvala Bogu.
  Tada je Tara shvatila: imala je stan. Uz sve ostalo, imala je stan. I imala je manje od dvadeset minuta do posla. Kao i svaka druga glumica u Philadelphiji, a možda i u svijetu, Tara je radila kao konobarica.
  Pogledala je po parkiralištu. Nikoga. Tridesetak automobila, nekoliko kombija. Ni ljudi. Sranje.
  Pokušala je obuzdati ljutnju i suze. Nije čak ni znala ima li rezervna guma u prtljažniku. Bio je to dvogodišnji kompaktni automobil, a nikada prije nije morala mijenjati nijednu gumu.
  "Jesi li u nevolji?"
  Tara se okrenula, pomalo prestrašena. Nekoliko koraka od njezina automobila, muškarac je izlazio iz bijelog kombija. Nosio je buket cvijeća.
  "Zdravo", rekla je.
  "Bok." Pokazao je na njezinu gumu. "Ne izgleda baš dobro."
  "Samo je dolje ravno", rekla je. "Ha ha."
  "Stvarno sam dobar u ovome", rekao je. "Rado ću pomoći."
  Pogledala je svoj odraz u prozoru automobila. Nosila je bijeli vuneni kaput. Njezin najbolji. Mogla je samo zamisliti masnoću sprijeda. I račun za kemijsko čišćenje. Još troškova. Naravno, njezino članstvo u AAA-i odavno je isteklo. Nikad ga nije koristila kad ga je platila. A sada joj je, naravno, trebao.
  "Ne bih te mogla tražiti da to učiniš", rekla je.
  "Nije baš važno", rekao je. "Nisi baš odjeven za popravak auta."
  Tara ga je vidjela kako krišom pogledava na sat. Ako ga namjerava uključiti u ovaj zadatak, bolje da to učini uskoro. "Jesi li siguran da neće biti previše problema?" upitala je.
  "Nije to ništa posebno, stvarno." Podigao je buket. "Moram ovo dostaviti do četiri sata, i onda ću za danas biti gotov. Imam puno vremena."
  Pogledala je po parkiralištu. Bilo je gotovo prazno. Koliko god je mrzila pretvarati se da je bespomoćna (uostalom, znala je kako promijeniti gumu), dobro bi joj došla pomoć.
  "Morat ćeš mi dopustiti da ti platim za ovo", rekla je.
  Podigao je ruku. "Ne bih htio čuti o tome. Osim toga, Božić je."
  I to je dobro, pomislila je. Nakon što plati parking, ostat će joj ukupno četiri dolara i sedamnaest centi. "Vrlo ste ljubazni."
  "Otvori prtljažnik", rekao je. "Bit ću gotov za minutu."
  Tara je posegnula za prozorom i otvorila prtljažnik. Otišla je do stražnjeg dijela automobila. Muškarac je zgrabio dizalicu i izvukao je. Osvrnuo se oko sebe, tražeći mjesto za cvijeće. Bio je to ogroman buket gladiola, omotan jarko bijelim papirom.
  "Misliš li da ih možeš vratiti u moj kombi?" upitao je. "Šef će me ubiti ako ih zaprljam."
  "Naravno", rekla je. Uzela je cvijeće od njega i okrenula se prema kombiju.
  "...uragan", rekao je.
  Okrenula se. "Je li mi žao?"
  "Možeš ih jednostavno staviti straga."
  "Oh", rekla je. "U redu."
  Tara se približila kombiju, misleći da su upravo ovakve stvari - mala djela ljubaznosti od potpunih stranaca - praktički vratila njezinu vjeru u čovječanstvo. Philadelphia je znala biti težak grad, ali ponekad to jednostavno nisi znao. Otvorila je stražnja vrata kombija. Očekivala je vidjeti kutije, papir, zelenilo, cvjetnu pjenu, vrpce, možda hrpu malih kartica i omotnica. Umjesto toga, vidjela je... ništa. Unutrašnjost kombija bila je besprijekorno čista. Osim prostirke za vježbanje na podu. I klupka plavo-bijelog užeta.
  Prije nego što je uopće uspjela postaviti cvijeće, osjetila je nečiju prisutnost. Blizu prisutnost. Preblizu. Osjetila je miris vodice za ispiranje usta s cimetom; ugledala je sjenu samo nekoliko centimetara dalje.
  Dok se Tara okretala prema sjeni, muškarac je zamahnuo ručicom dizalice na njezinom potiljku. Začuo se tup udarac. Glava joj se zatresla. Iza očiju su joj se pojavili crni krugovi, okruženi supernovom jarko narančaste vatre. Ponovno je spustio čeličnu šipku, ne dovoljno snažno da je obori s nogu, već tek toliko da je ošamuti. Noge su joj klecnule i Tara se srušila u snažne ruke.
  Sljedeće čega se sjećala je da leži na leđima na prostirci za vježbanje. Bila je topla. Mirisalo je na razrjeđivač boje. Čula je kako se vrata zalupljuju, čula je kako se motor pali.
  Kad je ponovno otvorila oči, siva dnevna svjetlost strujala je kroz vjetrobransko staklo. Kretali su se.
  Dok se pokušavala uspraviti, pružio je ruku s bijelom krpom. Prislonio ju je na njezino lice. Miris lijeka bio je jak. Ubrzo je odlebdjela u snopu zasljepljujuće svjetlosti. Ali neposredno prije nego što je svijet nestao, Tara Lynn Greene - očaravajuća Tara Lynn Greene - iznenada je shvatila što je čovjek u garaži rekao:
  Ti si moj slavuj.
  OceanofPDF.com
  27
  Alasdair Blackburn bio je viša verzija svog oca, oko trideset godina, širokih ramena, atletski građen. Odijevao se ležerno, kosa mu je bila malo duža i govorio je s blagim naglaskom. Sastali su se u Callumovoj kancelariji.
  "Žao mi je što ste čekali", rekao je. "Imao sam nešto obaviti." Rukovao se s Jessicom i Byrneom. "Molim vas, zovite me Alex."
  Byrne je objasnio zašto su tamo. Pokazao je čovjeku Christininu fotografiju. Alex je potvrdio da Christina Yakos radi u Stilettu.
  "Koji je tvoj položaj ovdje?" upitao je Byrne.
  "Ja sam generalni direktor", rekao je Alex.
  "I vi zapošljavate većinu osoblja?"
  "Radim sve - umjetnike, konobare, kuhinjsko osoblje, zaštitare, čistače, čuvare parkirališta."
  Jessica se pitala što ga je spopalo da zaposli njezinog prijatelja Cheta dolje.
  "Koliko je dugo Christina Yakos ovdje radila?" upitao je Byrne.
  Alex je na trenutak razmislio. "Možda tri tjedna ili tako nekako."
  "U kojem volumenu?"
  Alex je pogledao oca. Krajičkom oka Jessica je ugledala Callumov blagi kimanje glavom. Alex je mogao riješiti regrutiranje, ali Callum je vukao konce.
  "Bila je umjetnica", rekao je Alex. Oči su mu se na trenutak zasjale. Jessica se pitala je li njegov odnos s Christinom Yakos otišao dalje od profesionalnog.
  "Plesačica?" upitao je Byrne.
  "Da i ne."
  Byrne je trenutak pogledao Alexa, čekajući pojašnjenje. Nije mu ponuđeno. Jače je pritisnuo. "Što točno znači 'ne'?"
  Alex je sjedio na rubu ogromnog očevog stola. "Bila je plesačica, ali ne kao druge djevojke." Neuspješno je mahnuo rukom prema monitorima.
  "Što misliš?"
  "Pokazat ću ti", rekao je Alex. "Idemo gore na treći kat. U Pandorinu dnevnu sobu."
  "Što je na trećem katu?" upitao je Byrne. "Ples u krilu?"
  Alex se nasmiješio. "Ne", rekao je. "Drugačije je."
  "Još?"
  "Da", rekao je, prelazeći sobu i otvarajući im vrata. "Mlade žene koje rade u Pandora Loungeu su performativne umjetnice."
  
  
  
  PANDORA SOBA na trećem katu hotela Stiletto sastojala se od niza od osam soba odvojenih dugim, slabo osvijetljenim hodnikom. Kristalne svjetiljke i baršunaste tapete s ljiljanima krasile su zidove. Tepih je bio tamnoplavi čupavi. Na kraju je stajao stol i ogledalo sa zlatnim žilicama. Svaka su vrata nosila potamnjeli mjedeni broj.
  "To je privatni kat", rekao je Alex. "Privatne plesačice. Vrlo ekskluzivno. Sada je mrak jer se ne otvara do ponoći."
  "Je li Christina Yakos ovdje radila?" upitao je Byrne.
  "Da."
  "Njezina sestra je rekla da radi kao tajnica."
  "Neke mlade djevojke nerado priznaju da su egzotične plesačice", rekao je Alex. "U obrasce stavljamo što god žele."
  Dok su hodali hodnikom, Alex je otvorio vrata. Svaka soba imala je drugačiju temu. Jedna je imala temu Divljeg zapada, s piljevinom na drvenim podovima i bakrenom pljuvaonicom. Jedna je bila replika restorana iz 1950-ih. Druga je imala temu Ratova zvijezda. Bilo je to kao da je ušla u onaj stari film Westworld, pomislila je Jessica, egzotično odmaralište u kojem je Yul Brynner glumio robotskog revolveraša koji se pokvario. Pažljiviji pogled pri jačem svjetlu otkrio je da su sobe pomalo otrcane i da je iluzija raznih povijesnih lokacija upravo to - iluzija.
  Svaka je soba imala jednu udobnu stolicu i malo povišenu pozornicu. Nije bilo prozora. Stropovi su bili ukrašeni zamršenom mrežom tračne rasvjete.
  "Dakle, muškarci plaćaju premiju kako bi dobili privatnu predstavu u ovim dvoranama?" upitao je Byrne.
  "Ponekad žene, ali ne često", odgovorio je Alex.
  - Smijem li pitati koliko?
  "Varira od djevojke do djevojke", rekao je. "Ali u prosjeku je to oko dvjesto dolara. Plus napojnice."
  "Koliko dugo?"
  Alex se nasmiješio, možda očekujući sljedeće pitanje. "Četrdeset pet minuta."
  - I u ovim sobama se samo pleše?
  "Da, detektive. Ovo nije bordel."
  "Je li Christina Yakos ikada radila na pozornici dolje?" upitao je Byrne.
  "Ne", rekao je Alex. "Radila je isključivo ovdje. Počela je tek prije nekoliko tjedana, ali bila je jako dobra i jako popularna."
  Jessici je postalo jasno kako će Christina platiti pola najamnine za skupu gradsku kuću u North Lawrenceu.
  "Kako se biraju djevojke?" upitao je Byrne.
  Alex je hodao hodnikom. Na kraju je stajao stol s kristalnom vazom punom svježih gladiola. Alex je posegnuo u ladicu stola i izvukao kožnu aktovku. Otvorio je knjigu na stranici s četiri fotografije Christine. Jedna je bila Christina u kostimu Divljeg zapada; na drugoj je nosila togu.
  Jessica je pokazala fotografiju haljine koju je Christina nosila nakon smrti. "Je li ikada nosila takvu haljinu?"
  Alex je pogledao fotografiju. "Ne", rekao je. "To nije jedna od naših tema."
  "Kako vaši klijenti dolaze ovamo?" upitala je Jessica.
  "Na stražnjoj strani zgrade nalazi se neoznačeni ulaz. Kupci ulaze, plaćaju, a zatim ih hostesa ispraća."
  "Imaš li popis Christininih klijenata?" upitao je Byrne.
  "Bojim se da ne. To nije nešto što muškarci obično stavljaju na svoje Visa kartice. Kao što možete zamisliti, ovo je posao samo s gotovinom."
  "Postoji li itko tko bi mogao platiti više puta da je vidi kako pleše? Netko tko bi mogao biti opsjednut njome?"
  "To ne znam. Ali pitat ću ostale djevojke."
  Prije nego što je sišla dolje, Jessica je otvorila vrata posljednje sobe s lijeve strane. Unutra je bila replika tropskog raja, s pijeskom, ležaljkama i plastičnim palmama.
  Ispod Philadelphije za koju je mislila da zna, nalazi se cijela Philadelphia.
  
  
  
  Hodali su prema svom automobilu ulicom Saranchovaya. Padao je lagani snijeg.
  "Bio si u pravu", rekao je Byrne.
  Jessica se zaustavila. Byrne se zaustavio pokraj nje. Jessica je stavila ruku na uho. "Oprostite, nisam vas baš dobro čula", rekla je. "Možete li mi to ponoviti, molim vas?"
  Byrne se nasmiješio. "Bio si u pravu. Christina Jakos imala je tajni život."
  Nastavili su hodati ulicom. "Misliš li da je mogla pokupiti mladoženju, odbiti njegova udvaranja, a on ju je napao?" upitala je Jessica.
  "Svakako je moguće. Ali svakako se čini kao prilično ekstremna reakcija."
  "Postoje neki prilično ekstremni ljudi." Jessica je pomislila na Christinu ili bilo koju plesačicu koja stoji na pozornici, dok netko sjedi u mraku, promatra i smišlja njezinu smrt.
  "Tako je", rekao je Byrne. "I svatko tko bi platio dvjesto dolara za privatni ples u saloonu Divljeg zapada vjerojatno uopće živi u svijetu bajke."
  "Plus napojnica."
  "Plus napojnica."
  "Je li ti ikada palo na pamet da bi Alex mogao biti zaljubljen u Christinu?"
  "O, da", rekao je Byrne. "Nekako se zbunio kad je pričao o njoj."
  "Možda bi trebala intervjuirati neke druge djevojke sa Stiletta", rekla je Jessica, čvrsto pritišćući jezik na obraz. "Vidi imaju li što dodati."
  "To je prljav posao", rekao je Byrne. "Ono što radim za odjel."
  Ušli su u auto i vezali se. Byrneov je mobitel zazvonio. Javio se, slušao. Bez riječi je spustio slušalicu. Okrenuo je glavu i na trenutak zurio kroz prozor s vozačeve strane.
  "Što je ovo?" upitala je Jessica.
  Byrne je šutio još nekoliko trenutaka, kao da je nije čuo. Zatim: "Bio je to John."
  Byrne je mislio na Johna Shepherda, kolegu detektiva za ubojstva. Byrne je upalio auto, upalio plavo svjetlo na instrumentnoj ploči, pritisnuo gas i projurio u promet. Šutio je.
  "Kevine."
  Byrne je udario šakom o komandnu ploču. Dvaput. Zatim je duboko udahnuo, izdahnuo, okrenuo se prema njoj i rekao posljednje što je očekivala čuti: "Walt Brigham je mrtav."
  OceanofPDF.com
  28
  Kad su Jessica i Byrne stigli na mjesto događaja u Lincoln Driveu, dijelu Fairmount Parka u blizini Wissahickon Creeka, dva kombija CSU-a, tri sektorska automobila i pet detektiva već su bili tamo. Videozapis mjesta zločina sniman je tijekom cijelog puta. Promet je preusmjeren u dvije trake za sporiji promet.
  Za policiju je ova web stranica predstavljala ljutnju, odlučnost i posebnu vrstu bijesa. Bila je jedna od njihovih.
  Izgled tijela bio je više nego odvratan.
  Walt Brigham ležao je na tlu ispred svog automobila, uz cestu. Ležao je na leđima, raširenih ruku, dlanova okrenutih prema gore u molitvi. Živ je spaljen. Miris ugljenisanog mesa, hrskave kože i pečenih kostiju ispunjavao je zrak. Njegovo tijelo bilo je pocrnjela ljuska. Zlatna detektivska značka bila mu je nježno postavljena na čelo.
  Jessica se gotovo zagrcnula. Morala se okrenuti od strašnog prizora. Sjetila se prethodne noći, kako je Walt izgledao. Upoznala ga je samo jednom prije, ali imao je izvrstan ugled u odjelu i mnogo prijatelja.
  Sada je bio mrtav.
  Detektivi Nikki Malone i Eric Chavez radit će na slučaju.
  Nikki Malone, tridesetjednogodišnjakinja, bila je jedna od novih detektivki u odjelu za ubojstva, jedina žena osim Jessice. Nikki je provela četiri godine u trgovini drogom. S nešto manje od 162 cm i 54 kg - plavuša, plavooka i svijetle kose - imala je puno toga za dokazati, osim svojih rodnih problema. Nikki i Jessica su godinu prije radile na jednom detalju i odmah su se zbližile. Čak su nekoliko puta trenirale zajedno. Nikki je vježbala taekwondo.
  Eric Chavez bio je veteran detektiv i zaštitni znak jedinice. Chavez nikada nije prošao pored ogledala, a da se nije pogledao. Njegove ladice za spise bile su pune časopisa GQ, Esquire i Vitals. Modni trendovi nisu nastajali bez njegova znanja, ali upravo ga je ta pažnja prema detaljima činila vještim istražiteljem.
  Byrneova uloga bila bi svjedok - bio je jedna od posljednjih osoba koje su razgovarale s Waltom Brighamom na Finniganovom bdjenju - iako nitko nije očekivao da će sjediti sa strane tijekom istrage. Svaki put kada bi policajac bio ubijen, bilo je uključeno otprilike 6500 muškaraca i žena.
  Svaki policajac u Philadelphiji.
  
  
  
  MARJORIE BRIGHAM bila je mršava žena u kasnim pedesetima. Imala je sitne, izražene crte lica, kratko ošišanu srebrnu kosu i čiste ruke žene srednje klase koja nikada nikome nije prepuštala kućanske poslove. Nosila je smeđe hlače i pleteni pulover boje čokolade, a na lijevom zapešću jednostavnu zlatnu narukvicu.
  Njezin dnevni boravak bio je uređen u ranom američkom stilu, s veselim bež tapetama. Stol od javora stajao je ispred prozora okrenutog prema ulici, na kojem je stajao red korisnih sobnih biljaka. U kutu blagovaonice stajalo je aluminijsko božićno drvce s bijelim lampicama i crvenim ukrasima.
  Kad su Byrne i Jessica stigli, Marjorie je sjedila u naslonjaču ispred televizora. U ruci je držala crnu teflonsku lopaticu, poput uvelog cvijeta. Tog dana, prvi put u desetljećima, nije bilo nikoga za koga bi kuhala. Činilo se da nije mogla spustiti suđe. Spuštanje suđa značilo je da se Walt neće vratiti. Ako ste bili u braku s policajcem, bojali ste se svaki dan. Bojali ste se telefona, kucanja na vratima, zvuka automobila koji se zaustavlja ispred vaše kuće. Bojali ste se svaki put kad bi na televiziji došlo "posebno izvješće". Onda se jednog dana dogodilo nezamislivo i više se nije bilo čega bojati. Odjednom ste shvatili da je sve ovo vrijeme, sve ove godine, strah bio vaš prijatelj. Strah je značio da postoji život. Strah je bio nada.
  Kevin Byrne nije bio tamo u službenom svojstvu. Bio je tamo kao prijatelj, kolega časnik. Ipak, bilo je nemoguće ne postavljati pitanja. Sjeo je na naslon kauča i uzeo Marjorie za ruku.
  "Jeste li spremni postaviti nekoliko pitanja?" upitao je Byrne što nježnije i ljubaznije.
  Marjorie je kimnula.
  "Je li Walt imao dugove? Je li postojao netko s kim je možda imao problema?"
  Marjorie je razmislila nekoliko sekundi. "Ne", rekla je. "Ništa slično."
  "Je li ikada spomenuo neke konkretne prijetnje? Nekoga tko bi mogao imati osvetu protiv njega?"
  Marjorie je odmahnula glavom. Byrne je morao pokušati istražiti tu liniju ispitivanja, iako je bilo malo vjerojatno da bi Walt Brigham podijelio takvo što sa svojom ženom. Na trenutak je glas Matthewa Clarka odjeknuo u Byrneovom umu.
  Ovo još nije kraj.
  "Je li ovo tvoj slučaj?" upitala je Marjorie.
  "Ne", rekao je Byrne. "Detektivi Malone i Chavez istražuju. Bit će ovdje kasnije danas."
  "Jesu li dobri?"
  "Vrlo dobro", odgovorio je Byrne. "Sada znaš da će htjeti pogledati neke od Waltovih stvari. Jesi li s tim u redu?"
  Marjorie Brigham je samo kimnula, bez riječi.
  "Sad zapamti, ako se pojave bilo kakvi problemi ili pitanja, ili ako samo želiš razgovarati, prvo me nazovi, u redu? Bilo kada. Danju ili noću. Bit ću tamo."
  "Hvala ti, Kevine."
  Byrne je ustao i zakopčao kaput. Marjorie je ustala. Napokon je spustila lopatu, a zatim zagrlila krupnog muškarca koji je stajao pred njom, zarivajući lice u njegove široke grudi.
  
  
  
  Priča se već proširila po cijelom gradu, po cijeloj regiji. Novinske kuće su se smjestile na Lincoln Driveu. Imale su potencijalno senzacionalnu priču. Pedeset ili šezdeset policajaca okuplja se u krčmi, jedan od njih odlazi i biva ubijen na udaljenom dijelu Lincoln Drivea. Što je on tamo radio? Drogu? Seks? Osvetu? Za policijsku upravu koja je stalno pod budnim okom svake skupine za građanska prava, svakog nadzornog odbora, svakog odbora za građansku akciju, a da ne spominjemo lokalne, a često i nacionalne medije, nije izgledalo dobro. Pritisak moćnika da se ovaj problem riješi, i to brzo, već je bio ogroman i rastao je iz sata u sat.
  OceanofPDF.com
  29
  "U koje je vrijeme Walt napustio bar?" upitala je Nikki. Okupili su se oko stola za ubojstva: Nikki Malone, Eric Chavez, Kevin Byrne, Jessica Balzano i Ike Buchanan.
  "Nisam siguran", rekao je Byrne. "Možda dva."
  "Već sam razgovarala s dvanaest detektiva. Mislim da ga nitko nije vidio kako odlazi. Bila je to njegova zabava. Zvuči li ti to stvarno ispravno?" upitala je Nikki.
  To nije istina. Ali Byrne je slegnuo ramenima. "Tako je kako je. Svi smo bili jako zauzeti. Pogotovo Walt."
  "U redu", rekla je Nikki. Prelistala je nekoliko stranica svoje bilježnice. "Walt Brigham se sinoć pojavio na Finnigan's Wakeu oko 20 sati i popio pola gornje police. Jesi li znao da puno pije?"
  "Bio je detektiv za ubojstva. A ovo je bila njegova zabava povodom odlaska u mirovinu."
  "Shvaćam", rekla je Nikki. "Jesi li ga vidjela da se s nekim svađa?"
  "Ne", rekao je Byrne.
  "Jesi li ga vidio kako je na neko vrijeme otišao i vratio se?"
  "Nisam to učinio", odgovorio je Byrne.
  - Jesi li ga vidio kako telefonira?
  "Ne."
  "Jesi li prepoznala većinu ljudi na zabavi?" upitala je Nikki.
  "Gotovo svi", rekao je Byrne. "Izmislio sam ih puno."
  - Postoje li kakve stare svađe, nešto što seže u prošlost?
  - Ništa što ja znam.
  - Dakle, razgovarali ste sa žrtvom u baru oko pola tri i nakon toga ga niste vidjeli?
  Byrne je odmahnuo glavom. Razmišljao je o tome koliko je puta učinio točno ono što je Nikki Malone učinila, koliko je puta upotrijebio riječ "žrtva" umjesto nečijeg imena. Nikada nije zapravo razumio kako to zvuči. Do sada. "Ne", rekao je Byrne, odjednom se osjećajući potpuno beskorisno. Ovo je za njega bilo novo iskustvo - biti svjedok - i nije mu se baš svidjelo. Uopće mu se nije svidjelo.
  "Imaš li još što dodati, Jess?" upitala je Nikki.
  "Ne baš", rekla je Jessica. "Otišla sam odande oko ponoći."
  - Gdje si parkirao/la?
  "Na Trećem."
  - Blizu parkirališta?
  Jessica je odmahnula glavom. "Bliže Green Streetu."
  - Jeste li vidjeli koga kako se mota po parkiralištu iza Finnigan'sa?
  "Ne."
  "Je li itko hodao ulicom kad si odlazio?"
  "Nitko."
  Anketa je provedena unutar radijusa od dva bloka. Nitko nije vidio Walta Brighama kako izlazi iz bara, hoda Trećom ulicom, ulazi na parkiralište ili se odvozi.
  
  
  
  Jessica i Byrne su rano večerali u restoranu Standard Tap na uglu Second i Poplar. Jeli su u zapanjenoj tišini nakon što su čuli vijest o ubojstvu Walta Brighama. Stigla je prva prijava. Brigham je zadobio tupu ozljedu u potiljak, a zatim je poliven benzinom i zapaljen. Kanister benzina, standardni plastični od dvije galone, pronađen je u šumi blizu mjesta zločina, kakav se nalazi posvuda, bez otisaka prstiju. Mrtvozornik će se konzultirati s forenzičkim stomatologom i provesti identifikaciju zuba, ali neće biti sumnje da je ugljenisano tijelo pripadalo Walteru Brighamu.
  "Dakle, što će se dogoditi na Badnjak?" konačno je upitao Byrne, pokušavajući razvedriti raspoloženje.
  "Dolazi mi tata", rekla je Jessica. "Bit ćemo samo on, ja, Vincent i Sophie. Idemo kod moje tete za Božić. Oduvijek je tako. A ti?"
  - Ostat ću s ocem i pomoći mu da počne pakirati.
  "Kako je tvoj otac?" htjela je pitati Jessica. Kad je Byrne bio upucan i u induciranoj komi, tjednima je svaki dan posjećivala bolnicu. Ponekad je uspjela doći tamo i nakon ponoći, ali obično, kada bi policajac bio ozlijeđen na dužnosti, nije bilo službenog vremena za posjete. Bez obzira na vrijeme, Padraig Byrne je bio tamo. Bio je emocionalno nesposoban sjediti na intenzivnoj njezi sa sinom, pa mu je u hodniku postavljena stolica gdje je bdio - termosica pored njega, novine u ruci - u svako doba. Jessica nikada nije detaljno razgovarala s čovjekom, ali ritual odlaska iza ugla i gledanja njega kako sjedi tamo s krunicom i klima glavom dobro jutro, dobar dan ili dobra večer bio je stalan, nešto čemu se radovala tijekom tih klimavih tjedana; to je postao temelj na kojem je gradila temelj svojih nada.
  "Dobar je", rekao je Byrne. "Rekao sam ti da se seli na sjeveroistok, zar ne?"
  "Da", rekla je Jessica. "Ne mogu vjerovati da napušta Južnu Philadelphiju."
  "Ni on ne može. Kasnije te večeri večeram s Colleen. Victoria nam se trebala pridružiti, ali još je u Meadvilleu. Majka joj je bolesna."
  "Znaš, ti i Colleen možete doći poslije večere", rekla je Jessica. "Radim odličan tiramisu. Svježi mascarpone od DiBruna. Vjeruj mi, odrasli muškarci znaju nekontrolirano plakati. Osim toga, moj ujak Vittorio uvijek šalje gajbu svog domaćeg vina di tavola. Slušamo božićni album Binga Crosbyja. Ludo je vrijeme."
  "Hvala", rekao je Byrne. "Da vidim što se dogodilo."
  Kevin Byrne je bio jednako ljubazan u prihvaćanju poziva kao i u njihovom odbijanju. Jessica je odlučila ne inzistirati na tome. Ponovno su zašutjeli, a njihove misli, kao i misli svih ostalih u PPD-u tog dana, okrenule su se Waltu Brighamu.
  "Trideset osam godina na poslu", rekao je Byrne. "Walt je zatvorio mnogo ljudi."
  "Misliš li da je to ona koju je poslao?" upitala je Jessica.
  - Tu bih ja počeo.
  "Kad si razgovarala s njim prije nego što si otišla, je li ti dao ikakav znak da nešto nije u redu?"
  "Nimalo. Mislim, stekao sam osjećaj da je malo uzrujan zbog umirovljenja. Ali djelovao je optimistično u vezi s činjenicom da će dobiti vozačku dozvolu."
  "Dozvola?"
  "Dozvola za privatnog istražitelja", rekao je Byrne. "Rekao je da će se suočiti s kćeri Richieja DiCilla."
  "Kći Richieja DiCilla? Ne znam što misliš."
  Byrne je ukratko ispričao Jessici o ubojstvu Annemarie DiCillo 1995. Priča je Jessici izazvala trnce. Nije imala pojma.
  
  
  
  Dok su se vozile kroz grad, Jessica je razmišljala o tome kako je Marjorie Brigham izgledala sitno u Byrneovom naručju. Pitala se koliko se puta Kevin Byrne našao u toj poziciji. Bio je prokleto strašan ako si bio na krivoj strani. Ali kad te je privukao u svoju orbitu, kad te je pogledao tim dubokim smaragdnim očima, natjerao te je da se osjećaš kao da si jedina osoba na svijetu i da su tvoji problemi upravo postali njegovi.
  Surova stvarnost je bila da se rad nastavio.
  Morala sam razmišljati o mrtvoj ženi po imenu Christina Yakos.
  OceanofPDF.com
  30
  Mjesec stoji gol na mjesečini. Kasno je. Ovo je njegovo omiljeno doba.
  Kad je imao sedam godina i njegov djed se prvi put razbolio, Moon je pomislio da ga više nikada neće vidjeti. Plakao je danima dok baka nije popustila i odvela ga u bolnicu u posjet. Tijekom te duge, zbunjujuće noći, Moon je ukrao staklenu bočicu s djedovom krvlju. Čvrsto ju je zatvorio i sakrio u podrumu svoje kuće.
  Na njegov osmi rođendan, djed mu je umro. To je bila najgora stvar koja mu se ikada dogodila. Djed ga je mnogo naučio, čitao mu navečer, pričao mu priče o ogrima, vilama i kraljevima. Moon se sjeća dugih ljetnih dana kada bi cijela obitelj dolazila ovamo. Prave obitelji. Svirala je glazba, a djeca su se smijala.
  Onda su djeca prestala dolaziti.
  Nakon toga, njegova baka živjela je u tišini sve dok nije odvela Moona u šumu, gdje je promatrao djevojčice kako se igraju. Svojim dugim vratovima i glatkom bijelom kožom nalikovale su labudovima iz bajke. Tog dana bila je strašna oluja; grmljavina i munje tutnjale su nad šumom, ispunjavajući svijet. Moon je pokušao zaštititi labudove. Sagradio im je gnijezdo.
  Kad je njegova baka saznala što je učinio u šumi, odvela ga je na mračno i zastrašujuće mjesto, mjesto gdje su živjela djeca poput njega samog.
  Mjesec je godinama gledao kroz prozor. Mjesec mu je dolazio svake noći, pričajući mu o svojim putovanjima. Mjesec je saznao o Parizu, Münchenu i Uppsali. Saznao je o Potopu i Ulici grobnica.
  Kad mu se baka razboljela, poslali su ga kući. Vratio se na tiho, prazno mjesto. Mjesto duhova.
  Njegove bake više nema. Kralj će uskoro sve srušiti.
  Luna proizvodi svoje sjeme u mekoj plavoj mjesečini. On misli na svog slavuja. Ona sjedi u spremištu za čamce i čeka, glas joj je na trenutak tih. On miješa svoje sjeme s jednom kapljicom krvi. Slaže svoje kistove.
  Kasnije će obući svoju odjeću, prerezati uže i krenuti prema spremištu za čamce.
  Pokazat će slavuju svoj svijet.
  OceanofPDF.com
  31
  Byrne je sjedio u svom automobilu u Jedanaestoj ulici, blizu Walnuta. Planirao je stići rano, ali ga je auto odvezao tamo.
  Bio je nemiran i znao je zašto.
  Sve o čemu je mogao razmišljati bio je Walt Brigham. Sjetio se Brighamovog lica dok je govorio o slučaju Annemarie DiCillo. U njemu je bila prava strast.
  Borove iglice. Dim.
  Byrne je izašao iz auta. Već je neko vrijeme planirao navratiti do Moriartyja. Na pola puta do vrata, predomislio se. Vratio se do auta u nekoj vrsti stanja fuge. Uvijek je bio čovjek koji je donosio odluke u djeliću sekunde i reagirao munjevito brzo, ali sada se činilo da se vrti u krug. Možda ga je ubojstvo Walta Brighama pogodilo više nego što je mislio.
  Dok je otvarao auto, čuo je nekoga kako se približava. Okrenuo se. Bio je to Matthew Clarke. Clarke je izgledao nervozno, crvenih očiju i napeto. Byrne je promatrao čovjekove ruke.
  "Što radite ovdje, gospodine Clark?"
  Clark je slegnuo ramenima. "Ovo je slobodna zemlja. Mogu ići kamo god želim."
  "Da, možeš", rekao je Byrne. "Međutim, radije bih da ta mjesta nisu oko mene."
  Clark je polako posegnuo u džep i izvukao mobitel s kamerom. Okrenuo je ekran prema Byrneu. "Ako želim, mogu čak otići i do bloka 1200 u Spruce Streetu."
  Byrne je isprva pomislio da je krivo čuo. Zatim je pažljivo pogledao sliku na malom zaslonu svog mobitela. Srce mu je potonulo. Slika je bila kuća njegove žene. Kuće u kojoj je spavala njegova kći.
  Byrne je izbio telefon iz Clarkove ruke, zgrabio čovjeka za revere i zalupio ga o zid od opeke iza sebe. "Slušaj me", rekao je. "Čuješ li me?"
  Clark je samo promatrao, usne su mu drhtale. Planirao je ovaj trenutak, ali sada kada je došao, bio je potpuno nespreman za njegovu neposrednost i brutalnost.
  "Reći ću ovo samo jednom", rekao je Byrne. "Ako se ikad više približiš ovoj kući, pronaći ću te i upucati te. Razumiješ li?"
  - Ne mislim da ti...
  "Ne pričaj. Slušaj. Ako imaš problem sa mnom, onda je sa mnom, a ne s mojom obitelji. Ne miješaj se u moju obitelj. Želiš li to riješiti sada? Večeras? Riješit ćemo to."
  Byrne je pustio čovjekov kaput. Povukao se. Pokušao se kontrolirati. To bi bilo sve što mu je trebalo: građanska tužba protiv njega.
  Istina je bila da Matthew Clarke nije bio kriminalac. Ne još. U tom trenutku, Clarke je bio samo običan čovjek, obuzet strašnim, dušu parajućim valom tuge. Obrušio se na Byrnea, na sustav, na nepravdu svega toga. Koliko god to bilo neprimjereno, Byrne je razumio.
  "Odlazi", rekao je Byrne. "Sad."
  Clark je poravnao odjeću, pokušavajući vratiti dostojanstvo. "Ne možeš mi ti govoriti što da radim."
  "Odlazite, gospodine Clark. Potražite pomoć."
  "Nije to tako jednostavno."
  "Što želiš?"
  "Želim da priznaš što si učinio", rekao je Clark.
  "Što sam učinio?" Byrne je duboko udahnuo, pokušavajući se smiriti. "Ništa ne znaš o meni. Kad vidiš što sam ja vidio i budeš tamo gdje sam ja bio, razgovarat ćemo."
  Clark ga je pozorno pogledao. Nije namjeravao ovo pustiti.
  "Slušajte, žao mi je zbog vašeg gubitka, gospodine Clark. Zaista mi je žao. Ali ne..."
  - Nisi je poznavao/la.
  "Da, jesam."
  Clarke je izgledala zapanjeno. "O čemu pričaš?"
  - Misliš da nisam znao tko je ona? Misliš da ovo ne viđam svaki dan u životu? Čovjek koji je ušao u banku tijekom pljačke? Starica koja se vraća kući iz crkve? Dijete na igralištu u sjevernoj Philadelphiji? Djevojčica čiji je jedini zločin bio što je bila katolkinja? Misliš da ne razumijem nevinost?
  Clark je nastavio bez riječi gledati Byrnea.
  "Mučno mi je od toga", rekao je Byrne. "Ali ništa ne možemo učiniti ni ti, ni ja, ni itko drugi. Nevini ljudi pate. Moja sućut, ali koliko god to grubo zvučalo, to je sve što ću reći. To je sve što vam mogu dati."
  Umjesto da to prihvati i ode, Matthew Clarke je kao da je želio pogoršati stvari. Byrne se pomirio s neizbježnim.
  "Napao si me u onom restoranu", rekao je Byrne. "To je bio loš udarac. Promašio si. Želiš besplatnu priliku odmah? Iskoristi ovo. Posljednja prilika."
  "Imaš pištolj", rekao je Clark. "Nisam glup čovjek."
  Byrne je posegnuo u futrolu, izvukao pištolj i bacio ga u auto. Značka i iskaznica su ga slijedile. "Nenaoružan", rekao je. "Sada sam civil."
  Matthew Clark je na trenutak pogledao u tlo. U Byrneovoj glavi, moglo je krenuti u oba smjera. Zatim se Clark povukao i svom snagom udario Byrnea u lice. Byrne se zateturao i na trenutak ugledao zvijezde. Osjetio je okus krvi u ustima, toplu i metalnu. Clark je bio petnaestak centimetara niži i barem dvadeset i pet kilograma lakši. Byrne nije podigao ruke, ni u obrani ni u ljutnji.
  "To je sve?" upitao je Byrne. Pljunuo je. "Dvadeset godina braka, a ovo je najbolje što možeš učiniti?" Byrne je progonio Clarka, vrijeđao ga. Činio se da ne može stati. Možda nije htio. "Udari me."
  Ovaj put to je bio letimičan udarac u Byrneovo čelo. Zglob u kost. Peklo je.
  "Opet."
  Clarke je ponovno jurnuo na njega, ovaj put pogodivši Byrnea desnom sljepoočnicom. Uzvratio je kukom u Byrneova prsa. A onda još jednim. Clarke se od napora gotovo podigao s tla.
  Byrne se spotaknuo oko tridesetak centimetara unatrag i ostao pri svome. "Mislim da te ovo ne zanima, Matt. Zaista me ne zanima."
  Clarke je vrisnuo od bijesa - luđačkim, životinjskim zvukom. Ponovno je zamahnuo šakom, pogodivši Byrnea u lijevu čeljust. Ali bilo je jasno da mu strast i snaga blijede. Ponovno je zamahnuo, ovaj put udarcem koji je promašio Byrneovo lice i pogodio zid. Clarke je vrisnuo od boli.
  Byrne je ispljunuo krv i čekao. Clark se naslonio na zid, fizički i emocionalno iscrpljen na trenutak, zglobovi su mu krvarili. Dvojica muškaraca pogledala su se. Obojica su znali da bitka završava, baš kao što su ljudi kroz stoljeća znali da je bitka gotova. Na trenutak.
  "Gotovo?" upitao je Byrne.
  - Proklet bio... ti.
  Byrne je obrisao krv s lica. "Nikada više nećete imati tu priliku, gospodine Clark. Ako se to ponovi, ako mi se ikada više ljutito obratite, uzvratit ću. I koliko god vam teško bilo shvatiti, jednako sam ljut zbog smrti vaše supruge kao i vi. Ne želite da uzvraćam."
  Clarke je počela plakati.
  "Slušaj, vjerovao ili ne", rekao je Byrne. Znao je da stiže tamo. Već je bio ovdje, ali iz nekog razloga, nikada nije bilo ovako teško. "Žalim zbog onoga što se dogodilo. Nikad nećeš znati koliko. Anton Krotz je bio prokleta životinja, a sada je mrtav. Kad bih mogao išta učiniti, učinio bih."
  Clark ga je oštro pogledao, njegov bijes se stišao, disanje mu se vratilo u normalu, a bijes ponovno ustupio mjesto tuzi i boli. Obrisao je suze s lica. "O, da, detektive", rekao je. "Da."
  Zurili su jedno u drugo, udaljeni metar i po, kao svjetovi udaljeni. Byrne je mogao reći da čovjek neće reći ništa drugo. Ne večeras.
  Clark zgrabio mobitel, krenuo prema autu, ušao unutra i odjurio, neko vrijeme klizeći po ledu.
  Byrne je pogledao dolje. Na njegovoj bijeloj košulji bili su dugi tragovi krvi. Nije to bio prvi put. Iako je bio prvi nakon dugo vremena. Protrljao je čeljust. Dovoljno ga je puta udarili u lice u životu, počevši od Sala Pecchia kad je imao oko osam godina. Ovaj put se to dogodilo preko vodenog leda.
  Kad bih mogao nešto učiniti, učinio bih to.
  Byrne se pitao što je time mislio.
  Jesti.
  Byrne se pitao što je Clarke mislio.
  Nazvao je na mobitel. Prvo je nazvao bivšu suprugu Donnu, pod izlikom da joj kaže "Sretan Božić". Tamo je sve bilo u redu. Clark se nije pojavio. Byrneov sljedeći poziv bio je naredniku u susjedstvu gdje su živjele Donna i Colleen. Dao je Clarkov opis i broj registarske pločice. Poslat će policijski automobil. Byrne je znao da bi mogao dobiti nalog za uhićenje, uhititi Clarka i eventualno se suočiti s optužbama za napad i nanošenje tjelesnih ozljeda. Ali nije se mogao natjerati da to učini.
  Byrne je otvorio vrata automobila, zgrabio pištolj i osobnu iskaznicu te krenuo prema pubu. Dok je ulazio u gostoljubivu toplinu poznatog bara, imao je osjećaj da će sljedeći put kad sretne Matthewa Clarkea, stvari biti loše.
  Vrlo loše.
  OceanofPDF.com
  32
  Iz njezina novog svijeta potpune tame, polako su se izranjali slojevi zvuka i dodira - odjek tekuće vode, osjećaj hladnog drva na njezinoj koži - ali prvi koji ju je privukao bio je njezin njuh.
  Za Taru Lynn Green, miris je uvijek bio važan. Miris slatkog bosiljka, miris dizelskog goriva, aroma voćne pite koja se peče u bakinoj kuhinji. Sve su te stvari imale moć prenijeti je na neko drugo mjesto i vrijeme u njezinom životu. Coppertone je bio obala.
  I ovaj miris je bio poznat. Trulo meso. Trulo drvo.
  Gdje je bila?
  Tara je znala da su otišli, ali nije imala pojma koliko daleko. Ili koliko je vremena prošlo. Zadrijemala je, budila se nekoliko puta. Osjećala je vlagu i hladnoću. Čula je vjetar kako šapuće kroz kamen. Bila je kod kuće, ali to je bilo sve što je znala.
  Kako su joj se misli bistrile, tako je i strah rastao. Probušena guma. Muškarac s cvijećem. Žestoka bol u potiljku.
  Odjednom se iznad glave upalilo svjetlo. Žarulja male snage probijala se kroz sloj zemlje. Sad je mogla vidjeti da je u maloj sobi. Desno, kauč od kovanog željeza. Komoda. Fotelja. Sve je bilo vintage, sve je bilo vrlo uredno, soba je bila gotovo monaška, strogo uređena. Ispred nje bio je nekakav prolaz, lučni kameni kanal koji vodi u tamu. Pogled joj je pao natrag na krevet. Nosio je nešto bijelo. Haljinu? Ne. Izgledalo je kao zimski kaput.
  Bio je to njezin kaput.
  Tara je pogledala dolje. Sada je nosila dugu haljinu. I bila je u čamcu, malom crvenom čamcu na kanalu koji je prolazio kroz ovu čudnu sobu. Čamac je bio jarko obojen sjajnom emajlom. Najlonski sigurnosni pojas bio je pričvršćen oko njezina struka, čvrsto je držeći za istrošeno vinialno sjedalo. Ruke su joj bile vezane za pojas.
  Osjetila je kako joj se nešto kiselo diže u grlu. Pročitala je novinski članak o ženi pronađenoj ubijenoj u Manayunku. Žena je nosila staro odijelo. Znala je što je to. To joj je saznanje istisnulo zrak iz pluća.
  Zvukovi: metal o metal. Zatim novi zvuk. Zvučalo je kao... ptica? Da, ptica je pjevala. Ptičji pjev bio je prekrasan, bogat i melodičan. Tara nikada nije čula ništa slično. Nekoliko trenutaka kasnije, čula je korake. Netko joj se približavao straga, ali Tara se nije usudila okrenuti.
  Nakon duge šutnje, progovorio je.
  "Pjevaj za mene", rekao je.
  Je li dobro čula? "Ja... oprostite?"
  "Pjevaj, slavujo."
  Tarino grlo je bilo gotovo suho. Pokušala je progutati. Jedina šansa da se izvuče iz ovoga bila je upotrijebiti svoju pamet. "Što želiš da pjevam?" uspjela je izustiti.
  "Pjesma Mjeseca".
  Mjeseče, mjesece, mjesece, mjesece. Što on to misli? O čemu priča? "Mislim da ne znam nijednu pjesmu o mjesecu", rekla je.
  "Naravno, da. Svi znaju pjesmu o mjesecu. 'Fly Away to the Moon with Me', 'Paper Moon', 'How High the Moon', 'Blue Moon', 'Moon River'. Posebno mi se sviđa 'Moon River'. Znaš li to?"
  Tara je znala tu pjesmu. Svi su znali tu pjesmu, zar ne? Ali onda joj ne bi pala na pamet. "Da", rekla je, kupujući vrijeme. "Znam."
  Stajao je pred njom.
  O, moj Bože, pomislila je. Skrenula je pogled.
  "Pjevaj, slavujo", rekao je.
  Ovaj put je to bila ekipa. Pjevala je "Moon River". Tekst, ako ne i točna melodija, sišao joj je u oči. Njezino dramsko obrazovanje preuzelo je kontrolu. Znala je da će se dogoditi nešto strašno ako stane ili čak oklijeva.
  Pjevao je s njom dok je odvezivao čamac, hodao do krme i gurao ga. Ugasio je svjetlo.
  Tara se sada kretala kroz tamu. Mali čamac je kuckao i udarao o rubove uskog kanala. Naprezala se da vidi, ali njezin svijet je još uvijek bio gotovo crn. S vremena na vrijeme, ugledala bi bljesak ledene vlage na blistavim kamenim zidovima. Zidovi su sada bili bliže. Čamac se ljuljao. Bilo je tako hladno.
  Više ga nije mogla čuti, ali Tara je nastavila pjevati, glas joj se odbijao od zidova i niskog stropa. Zvučao je tanko i drhtavo, ali nije mogla prestati.
  Ispred je svjetlo, tanko, poput consomméa dnevno svjetlo, probija se kroz pukotine u onome što izgleda kao stara drvena vrata.
  Čamac je udario u vrata i ona su se otvorila. Bila je vani na otvorenom. Činilo se da je tek zora. Padao je mekani snijeg. Iznad nje, mrtve grane drveća dodirivale su biserno nebo crnim prstima. Pokušala je podići ruke, ali nije mogla.
  Čamac je izronio na čistinu. Tara je plutala niz jedan od uskih kanala koji su se vijugali kroz drveće. Voda je bila zatrpana lišćem, granama i krhotinama. Visoke, trule građevine stajale su s obje strane kanala, a njihovi potporni šiljci nalikovali su bolesnim rebrima u raspadajućoj škrinji. Jedna od njih bila je nakrivljena, oronula kućica od medenjaka. Drugi eksponat nalikovao je dvorcu. Još jedan na divovsku morsku školjku.
  Čamac se srušio iza zavoja u rijeci, a sada je pogled na drveće zaklanjao veliki prikaz, visok oko šest i širok četiri metra. Tara se pokušala usredotočiti na što bi to moglo biti. Izgledalo je kao dječja slikovnica, otvorena u sredini, s davno izblijedjelom, ljuštećom trakom boje s desne strane. Pored nje bila je velika stijena, slična onoj koju biste mogli vidjeti na litici. Nešto je bilo smješteno na vrhu.
  U tom trenutku, vjetar se pojačao, ljuljajući brod, pekući Taru u lice i uzrokujući joj suzenje očiju. Oštar, hladan nalet vjetra donio je sa sobom smrdljiv, životinjski miris koji joj je prevrnuo želudac. Nekoliko trenutaka kasnije, kada se kretanje smirilo i vid joj se razbistrio, Tara se našla kako stoji točno ispred ogromne knjige priča. Pročitala je nekoliko riječi u gornjem lijevom kutu.
  Daleko u oceanu, gdje je voda plava poput najljepšeg različka...
  Tara je pogledala dalje od knjige. Njezin mučitelj stajao je na kraju kanala, blizu male zgrade koja je izgledala kao stara škola. U rukama je držao komad užeta. Čekao ju je.
  Njena pjesma se pretvorila u vrisak.
  OceanofPDF.com
  33
  Do 6 sati ujutro, Byrne je gotovo izgubio san. Gubio je svijest, noćne more su se uvlačile, lica su ga optuživala.
  Christina Yakos. Walt Brigham. Laura Clark.
  U sedam i trideset zazvonio je telefon. Nekako se isključio. Zvuk ga je natjerao da se uspravi. "Ne još jedno tijelo", pomislio je. Molim te. Ne još jedno tijelo.
  Odgovorio je: "Byrne."
  "Jesam li te probudio/probudila?"
  Viktorijin glas je u njegovu srcu probudio bljesak sunčeve svjetlosti. "Ne", rekao je. Djelomično je to bilo istina. Ležao je na kamenu i spavao.
  "Sretan Božić", rekla je.
  "Sretan Božić, Tori. Kako je tvoja mama?"
  Njeno blago oklijevanje mnogo mu je govorilo. Marta Lindström imala je samo šezdeset i šest godina, ali je patila od rane demencije.
  "Dobri i loši dani", rekla je Victoria. Duga pauza. Byrne je pročitao. "Mislim da je vrijeme da idem kući", dodala je.
  Evo ga. Iako su oboje htjeli to poreći, znali su da će se dogoditi. Victoria je već uzela dulji dopust s posla u Passage Houseu, skloništu za bjegunce u ulici Lombard.
  "Bok. Meadville nije tako daleko", rekla je. "Ovdje je prilično lijepo. Pomalo slikovito. Može izgledati, ovo je odmor. Mogli bismo prenoćiti u hotelu."
  "Nikad zapravo nisam bio u pansionu s doručkom", rekao je Byrne.
  "Vjerojatno ne bismo stigli do doručka. Mogli smo imati neki nedopušteni susret."
  Victoria je mogla promijeniti raspoloženje u tren oka. To je bila jedna od mnogih stvari koje je Byrne volio kod nje. Bez obzira koliko je bila depresivna, mogla ga je utješiti.
  Byrne je pogledao po svom stanu. Iako se nikada nisu službeno uselili zajedno - nijedno od njih nije bilo spremno za taj korak, iz svojih razloga - dok je Byrne hodao s Victorijom, ona je njegov stan pretvorila iz prototipa samačke kutije za pizzu u nešto što je nalikovalo domu. Nije bio spreman za čipkaste zavjese, ali ga je nagovorila da se odluči za saćaste rolete; njihova pastelno zlatna boja pojačavala je jutarnje sunčevo svjetlo.
  Na podu je bio tepih, a stolovi su bili tamo gdje im je i mjesto: na kraju sofe. Victoria je čak uspjela prokrijumčariti dvije sobne biljke, koje su čudom ne samo preživjele nego su i rasle.
  "Meadville", pomislio je Byrne. Meadville je bio udaljen samo 285 milja od Philadelphije.
  Osjećalo se kao da je na drugom kraju svijeta.
  
  
  
  JER JE BILA Badnja večer, Jessica i Byrne bili su na dužnosti samo pola dana. Vjerojatno su mogli odglumiti na ulici, ali uvijek je bilo nešto za sakriti, neko izvješće koje je trebalo pročitati ili spremiti.
  Dok je Byrne ušao u sobu za dežurstvo, Josh Bontrager je već bio tamo. Kupio im je tri peciva i tri šalice kave. Dva vrhnja, dvije šećerne kuglice, ubrus i miješalicu - sve je bilo geometrijski precizno složeno na stolu.
  "Dobro jutro, detektive", rekao je Bontrager smiješeći se. Stisnuo je obrve dok je promatrao Byrneovo natečeno lice. "Jeste li dobro, gospodine?"
  "Dobro sam." Byrne je skinuo kaput. Bio je mrtav iscrpljen. "A ovo je Kevin", rekao je. "Molim." Byrne je otkrio kavu. Podigao ju je. "Hvala vam."
  "Naravno", rekao je Bontrager. Sad je sve posao. Otvorio je bilježnicu. "Bojim se da mi fali CD-a Savage Gardena. Prodaju se u većim trgovinama, ali čini se da se nitko ne sjeća da ih je itko posebno tražio u posljednjih nekoliko mjeseci."
  "Vrijedilo je pokušati", rekao je Byrne. Zagrizao je kolačić koji mu je Josh Bontrager kupio. Bio je to orahov kolačić. Vrlo svjež.
  Bontrager je kimnuo. "Nisam to još učinio. Još uvijek postoje neovisne trgovine."
  U tom trenutku, Jessica je uletjela u dežurnu sobu, poput prude od iskri. Oči su joj svjetlucale, obrazi su joj se sjajili. Nije bilo zbog vremena. Nije bila sretna detektivka.
  "Kako si?" upitao je Byrne.
  Jessica je koračala naprijed-natrag, mrmljajući talijanske uvrede sebi u bradu. Napokon je ispustila torbicu. Glave su izvirile iza pregrada dežurne sobe. "Kanal Šest me uhvatio na prokletom parkiralištu."
  - Što su pitali?
  - Uobičajene proklete gluposti.
  - Što si im rekao/rekla?
  - Uobičajene proklete gluposti.
  Jessica je opisala kako su je stjerali u kut prije nego što je uopće izašla iz auta. Kamere su bile upaljene, svjetla su bila upaljena, pitanja su pljuštala. Odjelu se stvarno nije sviđalo kada bi detektivi bili snimljeni izvan njihovog rasporeda, ali uvijek je izgledalo puno gore kada bi snimka prikazivala detektiva kako prekriva oči i viče: "Bez komentara." To nije ulijevalo povjerenje. Stoga je stala i odradila svoj dio posla.
  "Kako mi izgleda kosa?" upitala je Jessica.
  Byrne je napravio korak unatrag. "Hm, u redu."
  Jessica je podigla obje ruke. "Bože, ti si tako slatkorječiva vražica! Kunem se da ću se onesvijestiti."
  "Što bih rekao?" Byrne je pogledao Bontragera. Obojica su slegnula ramenima.
  "Kako god mi kosa izgledala, sigurna sam da izgleda bolje od tvog lica", rekla je Jessica. "Pričaj mi o tome?"
  Byrne je utrljao led na lice i očistio ga. Ništa nije bilo slomljeno. Bilo je malo natečeno, ali oteklina je već počela popuštati. Ispričao je priču o Matthewu Clarku i njihovom sukobu.
  "Koliko daleko misliš da će ići?" upitala je Jessica.
  "Nemam pojma. Donna i Colleen odlaze iz grada na tjedan dana. Barem neću razmišljati o tome."
  "Mogu li išta učiniti?" Jessica i Bontrager su rekli u isto vrijeme.
  "Mislim da ne", rekao je Byrne, gledajući ih oboje, "ali hvala vam."
  Jessica je pročitala poruke i krenula prema vratima.
  "Kamo ideš?" upitao je Byrne.
  "Idem u knjižnicu", rekla je Jessica. "Pogledaj mogu li pronaći onaj crtež mjeseca."
  "Završit ću popis trgovina rabljenom odjećom", rekao je Byrne. "Možda možemo saznati gdje je kupio ovu haljinu."
  Jessica je podigla mobitel. "Mobilna sam."
  "Detektiv Balzano?" upitao je Bontrager.
  Jessica se okrenula, lice joj je bilo iskrivljeno od nestrpljenja. "Što?"
  "Kosa ti izgleda jako lijepo."
  Jessicin bijes se smirio. Nasmiješila se. "Hvala ti, Josh."
  OceanofPDF.com
  34
  Besplatna knjižnica imala je velik broj knjiga o Mjesecu. Previše da bi se odmah identificirala bilo koja koja bi mogla pomoći u istrazi.
  Prije nego što je napustila Roundhouse, Jessica je pretražila NCIC, VICAP i druge nacionalne baze podataka za provođenje zakona. Loša vijest bila je da su kriminalci koji su koristili mjesec kao osnovu za svoje postupke obično bili manični ubojice. Kombinirala je riječ s drugim riječima - točnije, "krv" i "sperma" - i nije pronašla ništa korisno.
  Uz pomoć knjižničarke, Jessica je odabrala nekoliko knjiga iz svakog odjeljka koje su bile o Mjesecu.
  Jessica je sjedila iza dvije police u privatnoj sobi u prizemlju. Prvo je pregledavala knjige o znanstvenim aspektima Mjeseca. Bilo je tu knjiga o promatranju Mjeseca, knjiga o istraživanju Mjeseca, knjiga o fizičkim karakteristikama Mjeseca, amaterskoj astronomiji, misijama Apollo te lunarnih karata i atlasa. Jessica nikada nije bila tako dobra u znanosti. Osjetila je kako joj pažnja slabi, a oči joj postaju mutne.
  Okrenula se prema drugoj hrpi. Ova je bila obećavajuća. Sadržavala je knjige o Mjesecu i folkloru, kao i nebesku ikonografiju.
  Nakon što je pregledala neke uvode i zabilježila, Jessica je otkrila da se Mjesec u folkloru čini predstavljen u pet različitih faza: mladi, puni, polumjesec, polumjesec i izbočeni mjesec, stanje između polumjeseca i punog mjeseca. Mjesec je istaknuto mjesto u narodnim pričama iz svake zemlje i kulture otkad postoji književnost - kineske, egipatske, arapske, hinduističke, nordijske, afričke, američke starosjedilačke i europske. Gdje god je bilo mitova i vjerovanja, bilo je i priča o Mjesecu.
  U vjerskom folkloru, neki prikazi Uznesenja Djevice Marije prikazuju mjesec kao polumjesec pod njezinim nogama. U pričama o raspeću, prikazan je kao pomrčina, smještena s jedne strane križa, a sunce s druge.
  Bilo je i brojnih biblijskih referenci. U Otkrivenju se spominje "žena odjevena u sunce, koja stoji na mjesecu, a na glavi joj dvanaest zvijezda za krunu". U Postanku: "Bog stvori dva velika svjetlila: veće svjetlilo da vlada danom, manje svjetlilo da vlada noću i zvijezde."
  Postojale su priče u kojima je mjesec bio ženski, a postojale su i priče u kojima je mjesec bio muški. U litavskom folkloru, mjesec je bio muž, sunce žena, a Zemlja njihovo dijete. Jedna priča iz britanskog folklora kaže da ako vas opljačkaju tri dana nakon punog mjeseca, lopov će brzo biti uhvaćen.
  Jessici se vrtjelo u glavi od slika i koncepata. Za dva sata imala je pet stranica bilješki.
  Posljednja knjiga koju je otvorila bila je posvećena ilustracijama mjeseca. Drvorezi, bakrorezi, akvareli, ulja, ugljen. Pronašla je ilustracije Galileja iz Sidereusa Nuncija. Bilo je i nekoliko ilustracija Tarota.
  Ništa nije nalikovalo crtežu pronađenom na Christini Yakos.
  Ipak, nešto je Jessici govorilo da postoji izrazita mogućnost da je patologija muškarca kojeg su tražili ukorijenjena u nekoj vrsti folklora, možda onoj koju joj je opisao otac Greg.
  Jessica je pregledala pola tuceta knjiga.
  Izlazeći iz knjižnice, pogledala je u zimsko nebo. Pitala se je li ubojica Christine Yakos čekao mjesec.
  
  
  
  Dok je Jessica prelazila parkiralište, misli su joj se ispunile slikama vještica, goblina, vilinskih princeza i ogra, i bilo joj je teško povjerovati da je te stvari nisu prestrašile kao malu djevojčicu. Sjetila se da je Sophie pročitala nekoliko kratkih bajki kad je njezina kći imala tri i četiri godine, ali nijedna joj se nije činila tako čudnom i nasilnom kao neke priče na koje je naišla u tim knjigama. Nikada nije stvarno razmišljala o tome, ali neke od priča bile su krajnje mračne.
  Na pola puta preko parkirališta, prije nego što je stigla do auta, osjetila je da joj se netko približava s desne strane. Brzo. Instinkt joj je govorio da je nešto u nevolji. Brzo se okrenula, desnom rukom instinktivno zabacujući rub kaputa.
  Bio je to otac Greg.
  Smiri se, Jess. Ovo nije veliki zli vuk. Samo pravoslavni svećenik.
  "Pa, zdravo", rekao je. "Bilo bi zanimljivo upoznati te ovdje i sve to."
  "Zdravo."
  - Nadam se da te nisam prestrašio/la.
  "Nisi to učinio", slagala je.
  Jessica je pogledala dolje. Otac Greg je držao knjigu. Nevjerojatno, izgledala je kao zbirka bajki.
  "Zapravo, namjeravao sam te nazvati kasnije danas", rekao je.
  "Stvarno? Zašto je to tako?"
  "Pa, sad kad smo razgovarali, nekako razumijem", rekao je. Podigao je knjigu. "Kao što možeš zamisliti, narodne priče i basne nisu baš popularne u crkvi. Već imamo mnogo stvari u koje je teško povjerovati."
  Jessica se nasmiješila. "Katolici imaju svoj udio."
  "Namjeravao sam pregledati ove priče i vidjeti mogu li pronaći neku referencu na 'mjesec' za tebe."
  - Vrlo ste ljubazni, ali nije potrebno.
  "Zapravo uopće nije problem", rekao je otac Greg. "Volim čitati." Kimnuo je prema automobilu, kombiju novijeg modela, parkiranom u blizini. "Mogu li vas negdje odvesti?"
  "Ne, hvala", rekla je. "Imam auto."
  Pogledao je na sat. "Pa, idem u svijet snjegovića i ružnih pačića", rekao je. "Javit ću vam ako išta pronađem."
  "To bi bilo lijepo", rekla je Jessica. "Hvala vam."
  Prišao je kombiju, otvorio vrata i okrenuo se prema Jessici. "Savršena noć za ovo."
  "Što misliš?"
  Otac Greg se nasmiješio. "Bit će to božićni mjesec."
  OceanofPDF.com
  35
  Kad se Jessica vratila u Roundhouse, prije nego što je stigla skinuti kaput i sjesti, zazvonio joj je telefon. Dežurni policajac u predvorju Roundhousea rekao joj je da netko dolazi. Nekoliko minuta kasnije, ušao je uniformirani policajac s Willom Pedersenom, zidarom s mjesta zločina u Manayunku. Ovaj put, Pedersen je nosio sako s tri gumba i traperice. Kosa mu je bila uredno počešljana i nosio je naočale boje kornjačevine.
  Rukovao se s Jessicom i Byrneom.
  "Kako vam možemo pomoći?" upitala je Jessica.
  "Pa, rekao si da ako se još nečega sjetim, da se javim."
  "Tako je", rekla je Jessica.
  "Razmišljao sam o tom jutru. Onom jutru kad smo se sreli u Manayunku?
  "Što je s ovim?"
  "Kao što sam rekao, puno sam tamo u posljednje vrijeme. Upoznat sam sa svim zgradama. Što sam više razmišljao o tome, to sam više shvaćao da se nešto promijenilo."
  "Drugačije?" upitala je Jessica. "Kako drugačije?"
  "Pa, s grafitima."
  "Grafiti? U skladištu?
  "Da."
  "Kako to?"
  "U redu", rekao je Pedersen. "Bio sam malo skater, zar ne? Kao tinejdžer sam se družio sa skateboarderima." Činilo se da nerado govori o tome, gurajući ruke duboko u džepove traperica.
  "Mislim da je zastarni rok za ovo istekao", rekla je Jessica.
  Pedersen se nasmiješio. "U redu. Ipak sam još uvijek obožavatelj, znaš? Unatoč svim muralima i stvarima u gradu, uvijek gledam i fotografiram."
  Program oslikavanja murala u Philadelphiji započeo je 1984. godine kao plan za iskorjenjivanje destruktivnih grafita u siromašnim četvrtima. Kao dio svojih napora, grad se obratio grafiti umjetnicima, pokušavajući usmjeriti njihovu kreativnost u murale. Philadelphia se mogla pohvaliti stotinama, ako ne i tisućama, murala.
  "U redu", rekla je Jessica. "Kakve ovo veze ima sa zgradom na Flat Rocku?"
  "Pa, znaš kako nešto vidiš svaki dan? Mislim, vidiš to, ali ne pogledaš baš izbliza?"
  "Sigurno."
  "Pitao sam se", rekao je Pedersen. "Jeste li slučajno fotografirali južnu stranu zgrade?"
  Jessica je pregledavala fotografije na svom stolu. Pronašla je fotografiju južne strane skladišta. "Što je s ovim?"
  Pedersen je pokazao na mjesto na desnoj strani zida, pored velike crveno-plave oznake bande. Golim okom izgledalo je kao mala bijela mrlja.
  "Vidiš li ovo ovdje? Otišao je dva dana prije nego što sam vas upoznao."
  "Dakle, kažete da je moglo biti naslikano onog jutra kada je tijelo izbačeno na obalu rijeke?" upitao je Byrne.
  "Možda. Jedini razlog zašto sam to primijetio je taj što je bilo bijelo. Nekako se ističe."
  Jessica je bacila pogled na fotografiju. Snimljena je digitalnim fotoaparatom, a rezolucija je bila prilično visoka. Međutim, naklada je bila mala. Poslala je fotoaparat u AV odjel i zamolila ih da povećaju izvornu datoteku.
  "Misliš li da bi ovo moglo biti važno?" upitao je Pedersen.
  "Možda", rekla je Jessica. "Hvala što si nas obavijestila."
  "Sigurno."
  "Nazvat ćemo vas ako nam ponovno zatrebate razgovarati."
  Nakon što je Pedersen otišao, Jessica je nazvala CSU. Poslat će tehničara da prikupi uzorak boje iz zgrade.
  Dvadeset minuta kasnije, veća verzija JPEG datoteke bila je ispisana i ležala je na Jessicinom stolu. Ona i Byrne su je pogledali. Slika nacrtana na zidu bila je veća, grublja verzija onoga što je pronađeno na Christininom trbuhu.
  Ubojica nije samo postavio svoju žrtvu na obalu rijeke, već je i odvojio vrijeme da označi zid iza sebe simbolom, simbolom koji je trebao biti vidljiv.
  Jessica se pitala postoji li neka očita greška na jednoj od fotografija s mjesta zločina.
  Možda je tako i bilo.
  
  
  
  DOK JE ČEKALICA laboratorijskog izvješća o boji, Jessicin je telefon ponovno zazvonio. Toliko o božićnim praznicima. Nije trebala ni biti tamo. Smrt se nastavlja.
  Pritisnula je gumb i javila se. "Ubojstvo, detektive Balzano."
  "Detektive, ovo je policajac Valentine, radim za Devedeset drugu diviziju."
  Dio Devedeset drugog okruga graničio je s rijekom Schuylkill. "Kako ste, policajče Valentine?"
  "Trenutno smo kod mosta Strawberry Mansion. Pronašli smo nešto što biste trebali vidjeti."
  - Jesi li nešto pronašao/pronašla?
  "Da, gospođo."
  Kad se radi o ubojstvu, poziv se obično odnosi na tijelo, a ne na nešto drugo. - Što nije u redu, policajče Valentine?
  Valentin je na trenutak oklijevao. Bilo je to znakovito. "Pa, narednik Majett me zamolio da vas nazovem. Kaže da biste trebali odmah doći ovamo."
  OceanofPDF.com
  36
  Most Strawberry Mansion izgrađen je 1897. godine. Bio je to jedan od prvih čeličnih mostova u zemlji, koji je prelazio rijeku Schuylkill između Strawberry Mansiona i parka Fairmount.
  Tog dana promet je bio zaustavljen na oba kraja. Jessica, Byrne i Bontrager bili su prisiljeni pješačiti do središta mosta, gdje su ih dočekala dva policajca u patroli.
  Dva dječaka, u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, stajala su pokraj časnika. Dječaci su izgledali kao živahna mješavina straha i uzbuđenja.
  Na sjevernoj strani mosta nešto je bilo prekriveno bijelim plastičnim listom za dokaze. Policajka Lindsay Valentine prišla je Jessici. Imala je oko dvadeset četiri godine, bistrih očiju i vitka.
  "Što imamo?" upitala je Jessica.
  Policajka Valentine je na trenutak oklijevala. Možda je radila u Devedeset drugom, ali ono što se nalazilo ispod plastike učinilo ju je malo nervoznom. "Prije otprilike pola sata ovdje je navratio građanin. Ova dva mladića naletjela su na njega dok su prelazili most."
  Policajac Valentine podigao je plastiku. Na pločniku su ležale cipele. Bile su to ženske cipele, tamnocrvene, otprilike broj sedam. Obične u svakom pogledu, osim činjenice da su unutar tih crvenih cipela bile odsječene noge.
  Jessica je podigla pogled i susrela se s Byrneovim pogledom.
  "Jesu li dečki ovo pronašli?" upitala je Jessica.
  "Da, gospođo." Policajac Valentine mahnuo je dečkima. Bili su to bijeli klinci, taman na vrhuncu hip-hop stila. Trgovački štakori sa stavom, ali ne u ovom trenutku. Trenutno su izgledali pomalo traumatizirano.
  "Samo smo ih gledali", rekao je viši.
  "Jesi li vidio tko ih je ovdje stavio?" upitao je Byrne.
  "Ne."
  - Jesi li ih dodirnuo/dotakla?
  "Da".
  "Jesi li vidio nekoga oko njih dok si se penjao?" upitao je Byrne.
  "Ne, gospodine", rekli su zajedno, odmahujući glavom radi naglašavanja. "Bili smo tamo otprilike minutu, a onda se zaustavio automobil i rekao nam da odemo. Zatim su pozvali policiju."
  Byrne je pogledao policajca Valentinea. "Tko je zvao?"
  Policajac Valentine pokazao je na novi Chevrolet parkiran oko šest metara od trake za označavanje mjesta zločina. U blizini je stajao muškarac u četrdesetima, odjeven u poslovno odijelo i kaput. Byrne mu je pokazao prst. Muškarac je kimnuo.
  "Zašto ste ostali ovdje nakon što ste pozvali policiju?" upitao je Byrne dječake.
  Oba dječaka su uglas slegnula ramenima.
  Byrne se okrenuo prema policajcu Valentineu. "Imamo li njihove podatke?"
  "Da, gospodine."
  "U redu", rekao je Byrne. "Možete ići. Iako bismo možda htjeli ponovno razgovarati s vama."
  "Što će se dogoditi s njima?" upitao je mlađi dječak, pokazujući na dijelove tijela.
  "Što će se dogoditi s njima?" upitao je Byrne.
  "Da", rekao je veći. "Hoćeš li ih povesti sa sobom?"
  "Da", rekao je Byrne. "Povuzet ćemo ih sa sobom."
  "Zašto?"
  "Zašto? Zato što je ovo dokaz teškog zločina."
  Oba dječaka izgledala su potišteno. "U redu", rekao je mlađi dječak.
  "Zašto?" upitao je Byrne. "Jesi li ih htio staviti na eBay?"
  Podigao je pogled. "Možeš li to učiniti?"
  Byrne je pokazao na drugu stranu mosta. "Idi kući", rekao je. "Odmah. Idi kući, ili se kunem Bogom, uhitit ću cijelu tvoju obitelj."
  Dječaci su trčali.
  "Isuse", rekao je Byrne. "Jebeni eBay."
  Jessica je znala što misli. Nije se mogla zamisliti s jedanaest godina, suočena s parom odsječenih nogu na mostu, a da se ne osjeća prestravljeno. Za tu djecu to je bilo kao epizoda CSI-ja. Ili videoigra.
  Byrne je razgovarao s pozivateljem 911 dok su hladne vode rijeke Schuylkill tekle ispod njega. Jessica je pogledala policajku Valentine. Bio je to čudan trenutak: njih dvije stajale su nad onim što su zasigurno bili odsječeni posmrtni ostaci Christine Yakos. Jessica se sjećala svojih dana u uniformi, vremena kada bi se detektivka pojavila na mjestu ubojstva koje je ona orkestrirala. Sjetila se da je tada gledala detektivku s primjesom zavisti i strahopoštovanja. Pitala se gleda li je policajka Lindsay Valentine nju na taj način.
  Jessica je kleknula kako bi ih bolje pogledala. Cipele su imale nisku petu, okrugli vrh, tanki remenčić na vrhu i široki prednji dio. Jessica je snimila nekoliko fotografija.
  Ispitivanje je dalo očekivane rezultate. Nitko nije ništa vidio ni čuo. Ali jedna stvar je bila jasna detektivima. Nešto za što im nisu trebali iskazi svjedoka. Ovi dijelovi tijela nisu bili tamo nasumično bačeni. Bili su pažljivo postavljeni.
  
  
  
  U roku od sat vremena primili su preliminarno izvješće. Nitko nije bio iznenađenje da su krvni testovi vjerojatno pokazali da pronađeni dijelovi tijela pripadaju Christini Yakos.
  
  
  
  Postoji trenutak kada se sve zamrzne. Pozivi ne stižu, svjedoci se ne pojavljuju, forenzički rezultati kasne. Na današnji dan, u ovo vrijeme, bio je to upravo takav trenutak. Možda je to bila činjenica da je bila Badnja večer. Nitko nije htio razmišljati o smrti. Detektivi su zurili u računalne ekrane, kuckajući olovkama u tihom ritmu, gledajući fotografije mjesta zločina sa svojih stolova: tužitelji, ispitivači, čekaju, čekaju.
  Trebalo bi četrdeset osam sati prije nego što bi mogli učinkovito ispitati uzorak ljudi koji su zauzeli most Strawberry Mansion otprilike u vrijeme kada su posmrtni ostaci tamo ostavljeni. Sljedeći dan bio je Božić, a uobičajeni prometni obrasci bili su drugačiji.
  U Roundhouseu je Jessica skupila svoje stvari. Primijetila je da je Josh Bontrager još uvijek tamo, marljivo radi. Sjedio je za jednim od računalnih terminala i pregledavao povijest uhićenja.
  "Kakvi su ti planovi za Božić, Josh?" upitao je Byrne.
  Bontrager je podigao pogled s ekrana računala. "Večeras idem kući", rekao je. "Sutra sam na dužnosti. Novi tip i sve to."
  - Ako vam ne smeta što pitam, što Amiši rade za Božić?
  "Ovisi o grupi."
  "Skupina?" upitao je Byrne. "Postoje li različite vrste Amiša?"
  "Da, naravno. Postoje amiši starog reda, amiši novog reda, menoniti, amiši na plaži, švicarski menoniti, amiši iz Swartzentrubera."
  "Ima li kakvih zabava?"
  "Pa, naravno da ne postavljaju lampione. Ali slave. Jako je zabavno", rekao je Bontrager. "Osim toga, to im je drugi Božić."
  "Drugi Božić?" upitao je Byrne.
  "Pa, zapravo je samo dan poslije Božića. Obično ga provode posjećujući susjede, puno jedući. Ponekad čak i popiju kuhano vino."
  Jessica se nasmiješila. "Kuhano vino. Nisam imala pojma."
  Bontrager je pocrvenio. "Kako ćete ih držati na farmi?"
  Nakon što je u sljedećoj smjeni obišla nesretnike i prenijela im blagdanske želje, Jessica se okrenula prema vratima.
  Josh Bontrager sjedio je za stolom i gledao fotografije strašnog prizora koji su ranije tog dana otkrili na mostu Strawberry Mansion. Jessici se učinilo da je primijetila lagano drhtanje u mladićevim rukama.
  Dobrodošli u odjel za ubojstva.
  OceanofPDF.com
  37
  Moonova knjiga je najdragocjenija stvar u njegovom životu. Velika je, uvezana u kožu, teška, s pozlaćenim rubovima. Pripadala je njegovom djedu, a prije toga i njegovom ocu. Unutra, na prednjoj strani, na naslovnoj stranici, nalazi se autorov potpis.
  Ovo je vrijednije od svega ostalog.
  Ponekad, kasno noću, Moon pažljivo otvara knjigu, proučavajući riječi i crteže uz svjetlost svijeće, uživajući u mirisu starog papira. Miriše na njegovo djetinjstvo. Sada, kao i tada, pazi da ne drži svijeću preblizu. Voli način na koji zlatni rubovi svjetlucaju u mekom žutom svjetlu.
  Prva ilustracija prikazuje vojnika koji se penje na veliko drvo s ruksakom prebačenim preko ramena. Koliko je puta Moon bio taj vojnik, snažan mladić koji traži kutiju s kresivom?
  Sljedeća ilustracija su Mali Klaus i Veliki Klaus. Moon je mnogo puta bio obojica muškarci.
  Sljedeći crtež prikazuje cvijeće male Ide. Između Dana sjećanja i Praznika rada, Mjesec je trčao kroz cvijeće. Proljeće i ljeto bili su čarobna vremena.
  Sada, kada uđe u veliku građevinu, ponovno je ispunjen magijom.
  Zgrada stoji nad rijekom, izgubljena veličanstvenost, zaboravljena ruševina nedaleko od grada. Vjetar stenje preko prostranstva. Mjesec nosi mrtvu djevojku do prozora. Teška je u njegovom naručju. Stavlja je na kamenu prozorsku dasku i ljubi joj ledene usne.
  Dok je Mjesec zauzet svojim poslovima, slavuj pjeva, žaleći se na hladnoću.
  "Znam, ptičice", misli Moon.
  Znam.
  Luna ima plan i za ovo. Uskoro će dovesti Yetija i zima će biti zauvijek prognana.
  OceanofPDF.com
  38
  "Bit ću kasnije u gradu", rekao je Padraig. "Moram navratiti do Macy'sa."
  "Što želiš odande?" upitao je Byrne. Bio je na mobitelu, samo pet blokova od trgovine. Bio je na dužnosti, ali mu je obilazak završio u podne. Dobili su poziv iz Forenzičke službe u vezi boje korištene na mjestu zločina u Flat Rocku. Standardna mornarska boja, lako dostupna. Grafiti s motivom mjeseca, iako su bili velika stvar, nisu doveli ni do čega. Još ne. "Mogu nabaviti što god ti treba, tata."
  - Nemam više losiona.
  Bože moj, pomislio je Byrne. Losion za piling. Njegov otac je bio u šezdesetima, žilav kao daska, i tek je sada ulazio u fazu neobuzdanog narcizma.
  Od prošlog Božića, kada je Byrneova kći Colleen kupila djedu Clinique set za njegu lica, Padraig Byrne bio je opsjednut svojom kožom. Onda je jednog dana Colleen napisala Padraigu poruku u kojoj mu je rekla da mu koža izgleda sjajno. Padraig se ozario i od tog trenutka nadalje, Clinique ritual postao je manija, orgija šezdesetogodišnje taštine.
  "Mogu ti to donijeti", rekao je Byrne. "Ne moraš doći."
  "Ne smeta mi. Želim vidjeti što još imaju. Mislim da imaju novu M losion."
  Bilo je teško povjerovati da razgovara s Padraigom Byrneom. Istim onim Padraigom Byrneom koji je proveo gotovo četrdeset godina na dokovima, čovjekom koji se nekoć borio protiv pola tuceta pijanih talijanskih pantomima koristeći samo šake i šaku Harp lagera.
  "Samo zato što se ti ne brineš o svojoj koži ne znači da ja moram izgledati kao gušter u jesen", dodao je Padraig.
  Jesen? Byrne je razmišljao. Provjerio je lice u retrovizoru. Možda bi se mogao bolje brinuti za svoju kožu. S druge strane, morao je priznati da je pravi razlog zašto je predložio da se zaustavi u trgovini bio taj što iskreno nije želio da mu se otac vozi preko grada po snijegu. Postajao je previše zaštitnički nastrojen, ali činilo se da ništa ne može učiniti po tom pitanju. Njegova šutnja je pobijedila u raspravi. Za promjenu.
  "U redu, pobijedio si", rekao je Padraig. "Podigni to umjesto mene. Ali želim kasnije navratiti do Killiana. Da se oprostim od dečki."
  "Ne seliš se u Kaliforniju", rekao je Byrne. "Možeš se vratiti bilo kada."
  Za Padraiga Byrnea, preseljenje na sjeveroistok bilo je ekvivalentno napuštanju zemlje. Trebalo mu je pet godina da donese odluku, a još pet godina da napravi prvi korak.
  "Tako ti kažeš."
  "U redu, doći ću po tebe za sat vremena", rekao je Byrne.
  "Ne zaboravi moju kremu za grebanje."
  Isuse, pomislio je Byrne dok je gasio mobitel.
  Losion za piling.
  
  
  
  KILLIAN'S JE BIO neuredni bar blizu mola 84, u sjeni mosta Walt Whitman, devedeset godina stara institucija koja je preživjela tisuću propasti, dva požara i razoran udarac. A da ne spominjemo četiri generacije lučkih radnika.
  Nekoliko stotina metara od rijeke Delaware, restoran Killian's bio je bastion ILA-e, Međunarodnog udruženja lučkih radnika. Ti su ljudi živjeli, jeli i disali rijeku.
  Kevin i Padraig Byrne ušli su, okrećući sve glave u baru prema vratima i ledenom naletu vjetra koji su donijela sa sobom.
  "Paddy!" činilo se da viču uglas. Byrne je sjedio za šankom dok je njegov otac koračao po šanku. Mjesto je bilo napola puno. Padraig je bio u svom elementu.
  Byrne je promotrio bandu. Poznavao je većinu njih. Braća Murphy - Ciaran i Luke - radili su uz Padraiga Byrnea gotovo četrdeset godina. Luke je bio visok i krupan; Ciaran je bio nizak i zdepast. Uz njih su bili Teddy O'Hara, Dave Doyle, Danny McManus i mali Tim Reilly. Da ovo nije bilo neslužbeno sjedište ILA Local 1291, možda bi to bila sastajališta Sinova Hibernije.
  Byrne je uzeo pivo i krenuo prema dugom stolu.
  "Dakle, treba li ti putovnica da ideš gore?" upitao je Luke Padraiga.
  "Da", rekao je Padraig. "Čuo sam da Roosevelt ima naoružane kontrolne točke. Kako ćemo inače držati rulju iz Južne Philadelphije podalje od sjeveroistoka?"
  "Smiješno je, mi to vidimo obrnuto. Mislim da i ti tako vidiš. Nekada davno."
  Padraig je kimnuo. Bili su u pravu. Nije imao razloga za to. Sjeveroistok je bio strana zemlja. Byrne je vidio taj izraz lica svog oca, izraz koji je vidio nekoliko puta u posljednjih nekoliko mjeseci, izraz koji je praktički vrištao: "Radim li pravu stvar?"
  Pojavilo se još nekoliko dječaka. Neki su donijeli sobne biljke s jarko crvenim mašnama na posudama, koje su bile prekrivene jarko zelenom folijom. Bila je to kul verzija poklona za useljenje: zelenilo je nesumnjivo kupila prediva polovica ILA-e. Pretvaralo se u božićnu zabavu/oproštajnu zabavu za Padraiga Byrnea. Iz džuboksa je svirala "Silent Night: Christmas in Rome" od Chieftaina. Pivo je teklo u potocima.
  Sat vremena kasnije, Byrne je pogledao na sat i obukao kaput. Dok se opraštao, Danny McManus mu je prišao s mladićem kojeg Byrne nije poznavao.
  "Kevin", rekao je Danny. "Jesi li ikada upoznao mog najmlađeg sina, Paulieja?"
  Paul McManus bio je mršav, ptičjeg držanja i nosio je naočale bez okvira. Nije nimalo nalikovao planini kakva je bio njegov otac. Unatoč tome, izgledao je prilično snažno.
  "Nikad nisam imao zadovoljstvo", rekao je Byrne pružajući ruku. "Drago mi je."
  "I vi, gospodine", rekao je Paul.
  "Dakle, radiš na dokovima kao tvoj otac?" upitao je Byrne.
  "Da, gospodine", rekao je Paul.
  Svi za susjednim stolom pogledali su se, brzo provjeravajući strop, svoje nokte, sve osim lica Dannyja McManusa.
  "Pauly radi u Boathouse Rowu", konačno reče Danny.
  "O, u redu", rekao je Byrne. "Što radiš tamo?"
  "U Boathouse Rowu uvijek ima nešto za raditi", rekao je Pauley. "Čišćenje, bojanje, jačanje dokova."
  Boathouse Row bila je skupina privatnih kućica za čamce na istočnoj obali rijeke Schuylkill, u parku Fairmount, odmah pored umjetničkog muzeja. Bile su dom veslačkih klubova, a njima je upravljala Schuylkillska mornarica, jedna od najstarijih amaterskih sportskih organizacija u zemlji. Također su bile na najvećoj mogućoj udaljenosti od terminala na Packer Avenueu.
  Je li to bio posao na rijeci? Tehnički. Je li to bio rad na rijeci? Ne u ovom pubu.
  "Pa, znaš što je da Vinci rekao", predložio je Paulie, ostajući pri svome.
  Još pogleda postrance. Još kašljanja i šuškanja. Zapravo je htio citirati Leonarda da Vincija. Kod Killiana. Byrne je morao odati priznanje tipu.
  "Što je rekao?" upitao je Byrne.
  "U rijekama, voda koje dodirnete je posljednja stvar koja je otišla i prva stvar koja dolazi", rekao je Pauley. "Ili nešto slično."
  Svi su dugo i polako pijuckali iz svojih boca, nitko nije htio prvi progovoriti. Napokon je Danny zagrlio sina. "On je pjesnik. Što možeš reći?"
  Trojica muškaraca za stolom gurnula su svoje čaše, pune Jamesona, prema Paulieju McManusu. "Pij, da Vinci", rekli su uglas.
  Svi su se nasmijali. Poli je pila.
  Trenutak kasnije, Byrne je stajao na vratima i gledao kako mu otac baca pikado. Padraig Byrne bio je dvije igre ispred Lukea Murphyja. Također je osvojio tri piva. Byrne se pitao treba li njegov otac uopće piti ovih dana. S druge strane, Byrne nikada nije vidio svog oca pijanog, a kamoli pijanog.
  Muškarci su se postrojili s obje strane mete. Byrne ih je sve zamišljao kao mlade ljude u ranim dvadesetima, koji tek osnivaju obitelji, s idejama o napornom radu, odanosti sindikatu i gradskom ponosu koje pulsiraju jarkocrvenom bojom u njihovim venama. Dolazili su ovamo više od četrdeset godina. Neki čak i dulje. Kroz svaku sezonu Philliesa, Eaglesa, Flyersa i Sixersa, kroz svakog gradonačelnika, kroz svaki općinski i privatni skandal, kroz sve njihove brakove, rođenja, razvode i smrti. Život u Killianu bio je stalan, kao i životi, snovi i nade njegovih stanovnika.
  Njegov otac je pogodio u sridu. Bar je eruptirao u navijanju i nevjerici. Još jedna runda. To se dogodilo Paddyju Byrneu.
  Byrne je razmišljao o očevoj nadolazećoj selidbi. Kamion je bio zakazan za 4. veljače. Ova selidba bila je najbolja stvar koju je njegov otac mogao učiniti. Na sjeveroistoku je bilo tiše, sporije. Znao je da je to početak novog života, ali nije se mogao otresti tog drugog osjećaja, izrazitog i uznemirujućeg osjećaja da je to ujedno i kraj nečega.
  OceanofPDF.com
  39
  Psihijatrijska bolnica Devonshire Acres nalazila se na blagoj padini u malom gradiću u jugoistočnoj Pennsylvaniji. U svojim slavnim danima, masivni kompleks od kamena i morta služio je kao odmaralište i oporavište za bogate obitelji s glavne ceste. Sada služi kao dugoročno skladište koje subvencionira vlada za pacijente s niskim primanjima kojima je potreban stalni nadzor.
  Roland Hanna potpisao se, odbijajući pratnju. Znao je put. Popeo se stepenicama na drugi kat, jednu po jednu. Nije se žurio. Zeleni hodnici objekta bili su ukrašeni tmurnim, izblijedjelim božićnim ukrasima. Neki su izgledali kao da pripadaju 1940-ima ili 1950-ima: veseli, vodom umrljani Djedovi Mrazovi, sobovi sa savijenim rogovima, zalijepljeni, a zatim krpani dugom žutom ljepljivom trakom. Na jednom zidu visjela je poruka, pogrešno napisana pojedinačnim slovima napravljenim od pamuka, građevinskog papira i srebrnih šljokica:
  
  Sretni blagdani!
  
  Charles više nikada nije ušao u ustanovu.
  
  
  
  Roland ju je pronašao u dnevnoj sobi, kraj prozora s pogledom na dvorište i šumu iza njega. Padao je snijeg dva dana zaredom, bijeli sloj milovao je brda. Roland se pitao kako joj je to moralo izgledati kroz njezine stare, mlade oči. Pitao se kakve uspomene, ako ih uopće ima, izazivaju mekani pokrivači djevičanskog snijega. Sjeća li se svoje prve zime na sjeveru? Sjeća li se pahuljica snijega na jeziku? Snjegovića?
  Koža joj je bila papirnata, mirisna i prozirna. Kosa joj je odavno izgubila zlato.
  U sobi su bile još četiri osobe. Roland ih je sve poznavao. Nisu ga prepoznali. Prešao je sobu, skinuo kaput i rukavice te stavio dar na stol. Bio je to ogrtač i papuče, blijedoljubičaste boje. Charles je pažljivo zamotao i ponovno zamotao dar u svečanu foliju s vilenjacima, radnim stolovima i alatima jarkih boja.
  Roland ju je poljubio u vrh glave. Nije odgovorila.
  Vani je snijeg i dalje padao - ogromne, baršunaste pahulje tiho su se kotrljale. Promatrala je, kao da bira jednu pahulju iz naleta snijega, prateći je do izbočine, do tla ispod, iza sebe.
  Sjedili su u tišini. Godinama je rekla samo nekoliko riječi. U pozadini je svirala Perry Comova "I'll Be Home for Christmas".
  U šest sati donijeli su joj pladanj. Kukuruzni pire, pohani riblji štapići, Tater Tots i keksi od maslaca sa zelenim i crvenim mrvicama na bijelom glaziranom božićnom drvcu. Roland je promatrao kako slaže i preslaže svoj crveni plastični pribor za jelo izvana prema unutra - vilicu, žlicu, nož, pa opet natrag. Tri puta. Uvijek tri puta, dok ne bi pogodila. Nikad dva, nikad četiri, nikad više. Roland se uvijek pitao koja unutarnja abaka određuje taj broj.
  "Sretan Božić", rekao je Roland.
  Pogledala ga je blijedoplavim očima. Iza njih živio je tajanstveni svemir.
  Roland je pogledao na sat. Bilo je vrijeme za polazak.
  Prije nego što je mogao ustati, uhvatila ga je za ruku. Prsti su joj bili isklesani od slonovače. Roland je vidio kako joj usne drhte i znao je što će se dogoditi.
  "Evo djevojaka, mladih i lijepih", rekla je. "Plešu na ljetnom zraku."
  Roland je osjetio kako mu se ledenjaci u srcu pomiču. Znao je da je to sve čega se Artemisia Hannah Waite sjećala o svojoj kćeri Charlotte i tim strašnim danima 1995. godine.
  "Kao dva kotača koja se vrte", odgovorio je Roland.
  Njegova se majka nasmiješila i dovršila stih: "Lijepe djevojke plešu."
  
  
  
  ROLAND JE NAŠAO CHARLESA kako stoji pokraj kola. Grudice snijega padale su mu na ramena. Prijašnjih godina Charles bi u ovom trenutku pogledao Rolanda u oči, tražeći neki znak da se stvari poboljšavaju. Čak je i za Charlesa, s njegovim urođenim optimizmom, ta praksa odavno bila napuštena. Bez riječi, ušli su u kola.
  Nakon kratke molitve, odjahali su natrag u grad.
  
  
  
  Jeli su u tišini. Kad su završili, Charles je oprao suđe. Roland je mogao slušati televizijske vijesti u uredu. Nekoliko trenutaka kasnije, Charles je provirio iza ugla.
  "Dođi ovamo i pogledaj ovo", rekao je Charles.
  Roland je ušao u mali ured. Na TV ekranu su se prikazivale snimke parkirališta Roundhousea, policijske uprave u ulici Race. Kanal Six je radio stand-up specijal. Novinar je progonio ženu po parkiralištu.
  Žena je bila mlada, tamnookih očiju i privlačna. Držala se s velikom smirenošću i samopouzdanjem. Nosila je crni kožni kaput i rukavice. Ime ispod njezina lica na ekranu identificiralo ju je kao detektivku. Novinar joj je postavljao pitanja. Charles je pojačao zvuk na televizoru.
  "...djelo jedne osobe?" upitao je novinar.
  "Ne možemo to isključiti niti odbaciti", rekao je detektiv.
  "Je li istina da je žena bila unakažena?"
  "Ne mogu komentirati detalje istrage."
  "Želite li nešto poručiti našim gledateljima?"
  "Tražimo pomoć u pronalasku ubojice Christine Yakos. Ako znate bilo što, čak i nešto naizgled beznačajno, molimo vas da nazovete odjel za ubojstva policije."
  S tim riječima, žena se okrenula i ušla u zgradu.
  Christina Jakos, pomislio je Roland. Ovo je žena koju su pronašli ubijenu na obali rijeke Schuylkill u Manayunku. Roland je držao isječak iz novina na ploči s plutom pokraj svog stola. Sad će pročitati više o slučaju. Zgrabio je olovku i zapisao ime detektiva.
  Jessica Balzano.
  OceanofPDF.com
  40
  Sophie Balzano je očito bila vidovnjakinja kada su u pitanju božićni darovi. Nije čak ni morala protresti paket. Poput minijaturnog Karnaka Veličanstvenog, mogla je prisloniti dar na čelo i, u roku od nekoliko sekundi, nekom dječjom magijom, činilo se da pogađa njegov sadržaj. Očito je imala budućnost u provedbi zakona. Ili možda carini.
  "Ovo su cipele", rekla je.
  Sjedila je na podu dnevne sobe, u podnožju ogromnog božićnog drvca. Njezin djed sjedio je pokraj nje.
  "Ne kažem", rekao je Peter Giovanni.
  Sophie je zatim uzela jednu od knjiga bajki koje je Jessica dobila u knjižnici i počela je listati.
  Jessica je pogledala svoju kćer i pomislila: "Daj mi neki trag, dušo."
  
  
  
  PETER GIOVANNI služio je u policijskoj upravi Philadelphije gotovo trideset godina. Dobio je brojne nagrade i umirovio se kao poručnik.
  Peter je izgubio suprugu od raka dojke prije više od dva desetljeća i pokopao je svog jedinog sina Michaela, koji je poginuo u Kuvajtu 1991. godine. Visoko je nosio jednu zastavu - zastavu policajca. I premda se svaki dan bojao za svoju kćer, kao i svaki otac, njegov najdublji osjećaj ponosa u životu bio je taj što je njegova kći radila kao detektivka za ubojstva.
  Peter Giovanni, u ranim šezdesetima, još je uvijek bio aktivan u društveno korisnom radu i brojnim policijskim dobrotvornim organizacijama. Nije bio krupan čovjek, ali posjedovao je snagu koja je dolazila iznutra. Još je uvijek vježbao nekoliko puta tjedno. I dalje je bio i osoba koja nosi odjeću. Danas je nosio skupu crnu kašmirska dolčevita i sive vunene hlače. Cipele je nosio Santoni mokasine. S ledeno sijedom kosom izgledao je kao da je sišao sa stranica GQ-a.
  Zagladio je unukinju kosu, ustao i sjeo pokraj Jessice na sofu. Jessica je nizala kokice na vijenac.
  "Što misliš o drvetu?" upitao je.
  Svake godine Peter i Vincent vodili su Sophie na farmu božićnih drvaca u Tabernacleu u New Jerseyju, gdje su posjekli vlastito drvce. Obično jedno od Sophiejinih dizajna. Svake godine drvce se činilo višim.
  "Još malo i morat ćemo se preseliti", rekla je Jessica.
  Petar se nasmiješio. "Bok. Sofija raste. Drvo mora ići u korak s vremenom."
  "Nemoj me podsjećati", pomislila je Jessica.
  Petar je uzeo iglu i konac te počeo izrađivati vlastitu girlandu od kokica. "Ima li kakvih tragova o ovome?" upitao je.
  Iako Jessica nije istražila ubojstvo Walta Brighama i imala je tri otvorena dosjea na stolu, točno je znala što je njezin otac mislio pod "slučajem". Svaki put kad bi policajac bio ubijen, svaki policajac, aktivni i umirovljeni, diljem zemlje shvaćao bi to osobno.
  "Još ništa", rekla je Jessica.
  Peter je odmahnuo glavom. "To je prokleta šteta. U paklu postoji posebno mjesto za ubojice policajaca."
  Ubojica policajca. Jessicin pogled odmah se okrenuo prema Sophie, koja je još uvijek kampirala uz drvo, razmišljajući o maloj kutiji zamotanoj u crvenu foliju. Svaki put kad bi Jessica pomislila na riječi "ubojica policajca", shvatila bi da su oba roditelja ove djevojčice mete svaki dan u tjednu. Je li to bilo pošteno prema Sophie? U ovakvim trenucima, u toplini i sigurnosti svog doma, nije bila tako sigurna.
  Jessica je ustala i otišla u kuhinju. Sve je bilo pod kontrolom. Umak se krčkao; rezanci za lazanje bili su al dente, salata je bila pripremljena, vino dekantirano. Izvadila je ricottu iz hladnjaka.
  Telefon je zazvonio. Ukočila se, nadajući se da će zazvoniti samo jednom, da će osoba s druge strane shvatiti da je birala pogrešan broj i spustiti slušalicu. Prošla je sekunda. Zatim još jedna.
  Da.
  Onda je opet zazvonilo.
  Jessica je pogledala oca. On je uzvratio pogled. Oboje su bili policajci. Bila je Badnja večer. Znali su.
  OceanofPDF.com
  41
  Byrne je poravnao kravatu, vjerojatno dvadeseti put. Otpio je gutljaj vode, pogledao na sat i poravnao stolnjak. Nosio je novo odijelo i još se nije navikao na njega. Vrpoljio se, zakopčavao, otkopčavao, zakopčavao i popravljao revere.
  Sjedio je za stolom u Striped Bassu u ulici Walnut, jednom od najboljih restorana u Philadelphiji, čekajući svog partnera. Ali ovo nije bio bilo kakav spoj. Za Kevina Byrnea, to je bio spoj. Večerao je na Badnjak sa svojom kćeri Colleen. Nazvao je ne manje od četiri puta kako bi osporio rezervaciju u zadnji čas.
  On i Colleen su se dogovorili za ovaj aranžman - večera vani - umjesto da pokušaju pronaći nekoliko sati u kući njegove bivše supruge za slavlje, vrijeme bez novog dečka Donne Sullivan Byrne ili neugodnosti. Kevin Byrne pokušava biti odrastao u svemu tome.
  Složili su se da im napetost nije potrebna. Bilo je bolje tako.
  Osim što mu je kći zakasnila.
  Byrne je pogledao po restoranu i shvatio da je jedini državni zaposlenik u prostoriji. Liječnici, odvjetnici, investicijski bankari, nekoliko uspješnih umjetnika. Znao je da je dovođenje Colleen ovamo malo previše - i ona je to znala - ali želio je večer učiniti posebnom.
  Izvadio je mobitel i provjerio. Ništa. Upravo je htio poslati Colleen poruku kad mu je netko prišao stolu. Byrne je podigao pogled. Nije bila Colleen.
  "Želite li vidjeti vinsku kartu?" ponovno je upitao pažljivi konobar.
  "Naravno", rekao je Byrne. Kao da je znao što gleda. Dvaput je odbio naručiti burbon s ledom. Večeras nije htio biti nemaran. Minutu kasnije, konobar se vratio s popisom. Byrne ga je poslušno pročitao; jedino što mu je zapelo za oko - među morem riječi poput "Pinot", "Cabernet", "Vouverray" i "Fumé" - bile su cijene, a sve su bile daleko iznad njegovih mogućnosti.
  Uzeo je vinsku kartu, očekujući da će ga, ako je spusti, napasti i prisiliti ga da naruči bocu. Tada ju je ugledao. Nosila je kraljevsko plavu haljinu u kojoj su se njezine akvamarin oči činile beskrajnima. Kosa joj je bila raspuštena oko ramena, duža nego što ju je ikad vidio i tamnija nego što je bila ljeti.
  Bože moj, pomislio je Byrne. Ona je žena. Postala je žena, a ja sam to propustio.
  "Oprostite, kasnim", odjavila se, ne prelazeći ni pola sobe. Ljudi su je gledali iz raznih razloga: njezin elegantan govor tijela, držanje i gracioznost, zapanjujući izgled.
  Colleen Siobhan Byrne bila je gluha od rođenja. Tek su se u posljednjih nekoliko godina i ona i njezin otac pomirili s njezinom gluhoćom. Iako Colleen to nikada nije smatrala nedostatkom, sada je kao da je shvaćala da ju je njezin otac nekoć smatrao nedostatkom, i vjerojatno još uvijek donekle smatra. Stupanj koji se smanjivao sa svakom godinom koja je prolazila.
  Byrne je ustao i čvrsto zagrlio kćer.
  "Sretan Božić, tata", napisala je uz fotografiju.
  "Sretan Božić, draga", odvratio je znakom.
  "Nisam mogao uhvatiti taksi."
  Byrne je mahnuo rukom kao da govori: Što? Misliš da sam bio zabrinut?
  Sjela je. Nekoliko sekundi kasnije, mobitel joj je zavibrirao. Stidljivo se nasmiješila ocu, izvadila telefon i otvorila ga. Bila je to tekstualna poruka. Byrne ju je promatrao kako je čita, smiješeći se i crveneći. Poruka je očito bila od dječaka. Colleen se brzo javila i spremila telefon.
  "Oprosti", potpisala je.
  Byrne je htio postaviti svojoj kćeri dva ili tri milijuna pitanja. Zaustavio se. Promatrao ju je kako nježno stavlja ubrus u krilo, pije vodu i gleda jelovnik. Imala je ženstveno držanje, ženstveno držanje. Za to je mogao postojati samo jedan razlog, pomislio je Byrne, srce mu je lupalo i pucalo u prsima. Njezino djetinjstvo je završilo.
  I život više nikada neće biti isti.
  
  
  
  Kad su završili s jelom, bilo je vrijeme. Oboje su to znali. Colleen je bila puna tinejdžerske energije, vjerojatno zbog odlaska na božićnu zabavu kod prijateljice. Osim toga, morala se pakirati. Ona i njezina majka odlazile su iz grada na tjedan dana kako bi posjetile Donninu rodbinu za Novu godinu.
  - Jesi li dobila moju posjetnicu? - Colleen je potpisala.
  "Jesam. Hvala ti."
  Byrne se u sebi prekorio što nije poslao božićne čestitke, posebno jedinoj osobi koja mu je bila važna. Čak je primio čestitku od Jessice, potajno spremljenu u aktovku. Vidio je kako Colleen krišom baca pogled na sat. Prije nego što je trenutak postao neugodan, Byrne se odjavio: "Mogu li te nešto pitati?"
  "Sigurno."
  To je to, pomislio je Byrne. "O čemu sanjaš?"
  Rumenilo, zatim zbunjen pogled, pa prihvaćanje. Barem nije prevrnula očima. "Hoće li ovo biti jedan od naših razgovora?" znakovno je rekla.
  Nasmiješila se, a Byrneu se okrenuo želudac. Nije imala vremena za razgovor. Vjerojatno neće imati vremena godinama. "Ne", rekao je, a uši su mu gorjele. "Samo sam znatiželjan."
  Nekoliko minuta kasnije, poljubila ga je na rastanku. Obećala je da će uskoro iskreno razgovarati. Ukrcao ju je u taksi, vratio se za stol i naručio burbon. Dupli. Prije nego što je stigao, zazvonio mu je mobitel.
  Bila je to Jessica.
  "Kako si?" upitao je. Ali poznavao je taj ton.
  Kao odgovor na njegovo pitanje, njegov partner izgovorio je četiri najgore riječi koje detektiv za ubojstva može čuti na Badnjak.
  "Imamo tijelo."
  OceanofPDF.com
  42
  Mjesto zločina ponovno se nalazilo na obali rijeke Schuylkill, ovaj put u blizini željezničke stanice Shawmont, blizu Upper Roxborougha. Stanica Shawmont bila je jedna od najstarijih stanica u Sjedinjenim Državama. Vlakovi tamo više nisu stajali i bila je u ruševnom stanju, ali je ostala česta stanica za ljubitelje željeznice i puriste te je bila mnogo fotografirana i dokumentirana.
  Odmah ispod stanice, niz strmu padinu koja vodi do rijeke, nalazio se ogroman, napušteni vodovod Chaumont, smješten na jednoj od posljednjih javnih parcela uz rijeku u gradu.
  Izvana, divovska crpna stanica bila je desetljećima obrasla grmljem, vinovom lozom i čvornovatim granama koje su visjele s mrtvih stabala. Po danu je izgledala kao impresivan ostatak vremena kada je postrojenje crpilo vodu iz bazena iza brane Flat Rock i pumpalo je u akumulacijsko jezero Roxborough. Noću je bila tek nešto više od urbanog mauzoleja, mračnog i zabranjujućeg utočišta za trgovinu drogom i sve vrste tajnih saveza. Iznutra je bila potpuno opustošena, ogoljena od svega iole vrijednog. Zidovi su bili prekriveni grafitima visokim dva metra. Nekoliko ambicioznih crpača napisalo je svoje misli na jednom zidu, visokom oko četiri i pol metra. Pod je bio neravna tekstura betonskih oblutaka, zahrđalog željeza i raznog urbanog otpada.
  Dok su se Jessica i Byrne približavali zgradi, ugledali su jarka privremena svjetla kako osvjetljavaju pročelje okrenuto prema rijeci. Čekalo ih je dvanaest policajaca, tehničara CSU-a i detektiva.
  Mrtva žena sjedila je kraj prozora, prekriženih nogu u gležnjevima i ruku prekriženih u krilu. Za razliku od Christine Yakos, ova žrtva nije izgledala ni na koji način osakaćeno. U početku se činilo da se moli, ali nakon detaljnijeg pregleda, otkrilo se da joj ruke stežu neki predmet.
  Jessica je ušla u zgradu. Bila je gotovo srednjovjekovnih razmjera. Nakon zatvaranja, objekt je propao. Izneseno je nekoliko ideja za njegovu budućnost, a ne najmanje važna bila je mogućnost pretvaranja u trening centar za Philadelphia Eaglese. Međutim, troškovi obnove bili bi ogromni, a do sada ništa nije učinjeno.
  Jessica je prišla žrtvi, pazeći da ne poremeti tragove, iako u zgradi nije bilo snijega, što je činilo malo vjerojatnim da će uspjeti spasiti išta upotrebljivo. Osvijetlila je žrtvu baterijskom lampom. Žena je izgledala kao da je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Nosila je dugu haljinu. I ona je djelovala kao iz nekog drugog vremena, s baršunastim elastičnim steznikom i potpuno skupljenom suknjom. Oko vrata je imala najlonski remen, vezan straga. Činio se kao točna replika onog pronađenog oko vrata Christine Yakos.
  Jessica se oslonila na zid i promotrila unutrašnjost. Tehničari Jedinice za forenziku uskoro će postavljati mrežu. Prije odlaska, uzela je svoj Maglite i polako i pažljivo pretražila zidove. I tada ga je ugledala. Otprilike šest metara desno od prozora, među hrpom bandinih znački, bio je vidljiv grafit s bijelim mjesecom.
  "Kevine."
  Byrne je ušao unutra i slijedio snop svjetlosti. Okrenuo se i ugledao Jessicine oči u tami. Stajali su kao partneri na pragu rastućeg zla, trenutka kada je ono što su mislili da razumiju postalo nešto veće, nešto daleko zlokobnije, nešto što je redefiniralo sve u što su vjerovali o slučaju.
  Stojeći vani, njihov dah stvarao je oblake pare u noćnom zraku. "Ured Ministarstva energetike neće biti ovdje za otprilike sat vremena", rekao je Byrne.
  "Sat?"
  "Božić je u Philadelphiji", rekao je Byrne. "Već su se dogodila još dva ubojstva. Raširila su se."
  Byrne je pokazao na ruke žrtve. "Ona nešto drži."
  Jessica je bolje pogledala. Nešto je bilo u ženinim rukama. Jessica je snimila nekoliko fotografija izbliza.
  Da su se doslovno pridržavali procedure, morali bi čekati da medicinski vještak proglasi ženu mrtvom, kao i cijeli set fotografija i moguće video snimke žrtve i mjesta zločina. Ali Philadelphia se te večeri nije baš pridržavala procedure - na pamet im je pala fraza o ljubavi prema bližnjemu, a odmah nakon toga priča o miru na zemlji - a detektivi su znali da što dulje čekaju, veći je rizik da će vrijedne informacije biti izgubljene zbog vremenskih nepogoda.
  Byrne je prišao bliže i pokušao nježno osloboditi ženine prste. Vrhovi prstiju reagirali su na njegov dodir. Puna ozbiljnost još nije bila prisutna.
  Na prvi pogled, žrtva je izgledala kao da u svojim skupljenim rukama steže buket lišća ili grančica. Na jakom svjetlu izgledalo je kao tamnosmeđi materijal, definitivno organski. Byrne je prišao bliže i sjeo. Stavio je veliku vrećicu s dokazima ženi u krilo. Jessica se mučila držati svoju Maglite vrećicu čvrsto. Byrne je nastavio polako, prst po prst, oslobađati žrtvin stisak. Ako je žena tijekom borbe iskopala grudvu zemlje ili komposta, sasvim je moguće da je dobila vitalne dokaze od ubojice, zaglavljene ispod noktiju. Možda je čak držala i neke izravne dokaze - gumb, kopču, komad tkanine. Ako nešto može odmah ukazati na osobu koja ih zanima, poput kose, vlakana ili DNK, što prije počnu tražiti, to bolje.
  Malo-pomalo, Byrne je povlačio ženine mrtve prste. Kad joj je konačno vratio četiri prsta na desnu ruku, ugledali su nešto što nisu očekivali. U smrti, ova žena nije držala ni šaku zemlje, lišća ili grančica. U smrti je držala malu smeđu pticu. U svjetlu svjetala za nuždu izgledala je kao vrabac ili možda carić.
  Byrne je pažljivo stisnuo žrtvine prste. Nosili su prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze kako bi sačuvali sve tragove dokaza. To je bilo daleko izvan njihove sposobnosti procjene ili analize na licu mjesta.
  Tada se dogodilo nešto potpuno neočekivano. Ptica se oslobodila iz stiska mrtve žene i odletjela. Jumpala je po golemom, sjenovitom prostranstvu hidrauličkih građevina, udarci njezinih lepršavih krila odbijali su se od ledenih kamenih zidova, cvrkućući, možda u znak prosvjeda ili olakšanja. Zatim je nestala.
  "Kučkin sine", viknuo je Byrne. "Jebem ti."
  To nije bila dobra vijest za tim. Trebali su odmah položiti ruke na leš i čekati. Ptica je možda pružila mnoštvo forenzičkih detalja, ali čak i tijekom leta, pružila je neke informacije. To je značilo da tijelo nije moglo biti tamo toliko dugo. Činjenica da je ptica još uvijek bila živa (moguće sačuvana toplinom tijela) značila je da je ubojica smjestio ovoj žrtvi u posljednjih nekoliko sati.
  Jessica je uperila svoj Maglite u tlo ispod prozora. Ostalo je nekoliko ptičjih pera. Byrne ih je pokazao policajcu, koji ih je pokupio pincetom i stavio u vrećicu za dokaze.
  Sada će čekati ured medicinskog vještaka.
  
  
  
  JESSICA je prošetala do obale rijeke, pogledala van, a zatim ponovno prema tijelu. Figura je sjedila na prozoru, visoko iznad blage padine koja vodi do ceste, a zatim dalje do blage obale rijeke.
  "Još jedna lutka na polici", pomislila je Jessica.
  Poput Christine Yakos, ova je žrtva stajala okrenuta prema rijeci. Poput Christine Yakos, u blizini je imala sliku mjeseca. Nije bilo sumnje da će na njezinu tijelu biti još jedna slika - slika mjeseca napravljena spermom i krvlju.
  
  
  
  Mediji su se pojavili neposredno prije ponoći. Okupili su se na vrhu rovova, blizu željezničke stanice, iza trake koja je označavala mjesto zločina. Jessicu je uvijek zadivljivalo koliko brzo su mogli stići na mjesto zločina.
  Ova priča će se pojaviti u jutarnjim izdanjima novina.
  OceanofPDF.com
  43
  Mjesto zločina bilo je ograđeno i izolirano od grada. Mediji su se povukli kako bi objavili svoje priče. CSU je obrađivao dokaze cijelu noć i sljedeći dan.
  Jessica i Byrne stajali su na obali rijeke. Niti jedno se nije moglo natjerati da ode.
  "Hoćeš li biti dobro?" upitala je Jessica.
  "Aha." Byrne je iz džepa kaputa izvukao kriglu burbona. Igrao se kapom. Jessica je to vidjela, ali nije ništa rekla. Bili su van smjene.
  Nakon pune minute tišine, Byrne se osvrnuo. "Što?"
  "Ti", rekla je. "Imaš takav pogled u očima."
  "Kakav izgled?"
  "Pogled Andyja Griffitha. Pogled koji govori da razmišljaš o predaji papira i prihvaćanju posla šerifa u Mayberryju."
  Meadville.
  "Vidjeti?"
  "Je li ti hladno?"
  "Smrznut ću se", pomislila je Jessica. "Ne."
  Byrne je ispio svoj burbon i pružio joj ga. Jessica je odmahnula glavom. Zatvorio je bocu i pružio joj ga.
  "Prije nekoliko godina posjetili smo mog ujaka u Jerseyju", rekao je. "Uvijek sam znao kada smo blizu jer smo naišli na ovo staro groblje. Pod starim mislim na staro, iz vremena Građanskog rata. Možda i starije. Kraj vrata je bila mala kamena kuća, vjerojatno kuća čuvara, a na prednjem prozoru je bio natpis 'BESPLATAN TOKOM ZEMLJIŠTA'. Jeste li ikada vidjeli takve znakove?"
  Jessica je to učinila. Rekla mu je to. Byrne je nastavio.
  "Kad si dijete, nikad ne razmišljaš o takvim stvarima, znaš? Godinu za godinom, vidio sam taj znak. Nikada se nije pomaknuo, samo je nestao u suncu. Svake godine, ta trodimenzionalna crvena slova postajala su sve svjetlija i svjetlija. Onda mi je umro ujak, teta se vratila u grad i prestali smo izlaziti."
  "Mnogo godina kasnije, nakon što mi je majka umrla, jednog dana sam otišla na njezin grob. Bio je savršen ljetni dan. Nebo je bilo plavo, bez oblaka. Sjedila sam tamo i pričala joj kako stvari stoje. Nekoliko parcela dalje, bio je svježi pokop, zar ne? I odjednom me sinulo. Odjednom sam shvatila zašto je ovo groblje imalo besplatno zatrpavanje. Zašto sva groblja imaju besplatno zatrpavanje. Razmišljala sam o svim ljudima koji su iskoristili tu ponudu tijekom godina, puneći svoje vrtove, svoje biljke u lončanicama, svoje prozorske kutije. Groblja stvaraju mjesta u zemlji za mrtve, a ljudi uzimaju tu zemlju i uzgajaju stvari u njoj."
  Jessica je jednostavno pogledala Byrnea. Što je dulje poznavala muškarca, to je više slojeva vidjela. "Pa, prekrasno je", rekla je, postajući pomalo emotivna dok se borila s tim. "Nikad ne bih tako razmišljala."
  "Da, pa", rekao je Byrne. "Znate, mi Irci smo svi pjesnici." Otvorio je svoju kriglu, otpio gutljaj i ponovno je zatvorio. "I pijanci."
  Jessica mu je istrgnula bocu iz ruku. Nije se opirao.
  - Naspavaj se malo, Kevine.
  "Hoću. Jednostavno mrzim kad se ljudi igraju s nama i ne mogu to razumjeti."
  "I ja", rekla je Jessica. Izvadila je ključeve iz džepa, ponovno pogledala na sat i odmah se prekorila zbog toga. "Znaš, trebala bi nekad poći sa mnom na trčanje."
  "Trčanje."
  "Da", rekla je. "To je kao hodanje, samo brže."
  "O, dobro. To je neka vrsta poziva na buđenje. Mislim da sam to jednom napravio kad sam bio dijete."
  "Možda imam boksački meč krajem ožujka, pa bih bolje da obavim nešto na otvorenom. Mogli bismo ići trčati zajedno. Čini čuda, vjeruj mi. Potpuno razbistri um."
  Byrne je pokušao suzdržati smijeh. "Jess. Planiram pobjeći samo kad me netko progoni. Mislim, neki veliki tip. S nožem."
  Vjetar se pojačao. Jessica se stresla i podigla ovratnik. "Idem." Htjela je reći još nešto, ali bit će vremena kasnije. "Jesi li sigurna da si dobro?"
  "Savršeno koliko god može biti."
  "U redu, partneru", pomislila je. Vratila se do auta, ušla u njega i upalila ga. Zaustavila se, pogledala u retrovizor i ugledala Byrneovu siluetu naspram svjetala s druge strane rijeke, sada samo još jednu sjenu u noći.
  Pogledala je na sat. Bilo je 1:15 ujutro.
  Bio je Božić.
  OceanofPDF.com
  44
  Božićno jutro osvanulo je vedro i hladno, svijetlo i obećavajuće.
  Pastor Roland Hanna i đakon Charles Waite predvodili su službu u 7:00 sati. Rolandova propovijed bila je propovijed nade i obnove. Govorio je o križu i kolijevci. Citirao je Matej 2:1-12.
  Košare su bile prepune.
  
  
  
  KASNIJE, ROLAND I CHARLES sjedili su za stolom u podrumu crkve, s loncem hladne kave između sebe. Za sat vremena počet će pripremati božićnu večeru sa šunkom za više od stotinu beskućnika. Poslužit će se u njihovom novom restoranu u Drugoj ulici.
  "Pogledaj ovo", rekao je Charles. Pružio je Rolandu jutarnji Inquirer. Dogodilo se još jedno ubojstvo. Ništa posebno u Philadelphiji, ali ovo je odjeknulo. Duboko. Imalo je odjeke koji su odjekivali godinama.
  Žena je pronađena u Chaumontu. Pronađena je kod starog vodovoda u blizini željezničke stanice, na istočnoj obali rijeke Schuylkill.
  Rolandov se puls ubrzao. U istom tjednu pronađena su dva tijela na obali rijeke Schuylkill. A jučerašnje novine izvijestile su o ubojstvu detektiva Waltera Brighama. Roland i Charles znali su sve o Walteru Brighamu.
  Nije se moglo poreći istinitost ovoga.
  Charlotte i njezina prijateljica pronađene su na obali rijeke Wissahickon. Bile su u pozama, baš kao i ove dvije žene. Možda, nakon svih ovih godina, nisu bile djevojke. Možda je bila voda.
  Možda je to bio znak.
  Charles je pao na koljena i pomolio se. Njegova široka ramena su se tresla. Nakon nekoliko trenutaka, počeo je šaptati u jezicima. Charles je bio glosolalist, pravi vjernik koji je, kada bi ga opsjedao duh, govorio ono što je smatrao Božjim jezikom, izgrađujući se. Vanjskom promatraču to bi se moglo činiti besmislicom. Vjerniku, čovjeku koji se okrenuo jezicima, to je bio jezik Neba.
  Roland je ponovno pogledao novine i zatvorio oči. Ubrzo ga je obuzeo božanski mir, a unutarnji glas je propitivao njegove misli.
  Je li ovo on?
  Roland je dodirnuo raspelo oko vrata.
  I znao je odgovor.
  OceanofPDF.com
  TREĆI DIO
  RIJEKA TAME
  
  OceanofPDF.com
  45
  "Zašto smo ovdje sa zatvorenim vratima, naredniče?" upitao je Pak.
  Tony Park bio je jedan od rijetkih korejsko-američkih detektiva u policiji. Obiteljski čovjek u kasnim tridesetima, računalni čarobnjak i iskusni istražitelj u prostoriji, nije bilo praktičnijeg ili iskusnijeg detektiva u policiji od Anthonyja Kima Parka. Ovaj put, njegovo je pitanje bilo svima na pameti.
  Radna skupina sastojala se od četiri detektiva: Kevina Byrnea, Jessice Balzano, Joshue Bontragera i Tonyja Parka. S obzirom na ogromno opterećenje koordinacijom forenzičkih jedinica, prikupljanjem izjava svjedoka, provođenjem intervjua i svim ostalim detaljima koji su uključeni u istragu ubojstva (dvije povezane istrage ubojstva), radna skupina nije imala dovoljno osoblja. Jednostavno nije bilo dovoljno ljudi.
  "Vrata su zatvorena iz dva razloga", rekao je Ike Buchanan, "i mislim da znate prvi."
  Svi su to radili. Ovih dana, operativne skupine su se jako trudile, posebno one koje su lovile manijakalnog ubojicu. Uglavnom zato što je mala skupina muškaraca i žena zadužena za pronalaženje nekoga imala moć privući tu osobu na svoju pozornost, dovodeći njihove žene, djecu, prijatelje i obitelj u opasnost. To se dogodilo i Jessici i Byrneu. Događalo se više nego što je šira javnost znala.
  "Drugi razlog, i jako mi je žao što to moram reći, jest taj što su neke stvari iz ovog ureda u posljednje vrijeme procurile u medije. Ne želim sijati nikakve glasine ili paniku", rekao je Buchanan. "Također, što se tiče grada, nismo sigurni imamo li tamo kompulzivni poremećaj. Trenutno mediji vjeruju da imamo dva neriješena ubojstva, koja mogu, a i ne moraju biti povezana. Vidjet ćemo možemo li to nastaviti neko vrijeme."
  Uvijek je bilo teško uspostaviti delikatnu ravnotežu s medijima. Postojalo je mnogo razloga da im se ne da previše informacija. Informacije su imale tendenciju brzo se pretvoriti u dezinformacije. Da su mediji objavili priču o serijskom ubojici koji luta ulicama Philadelphije, to je moglo imati mnoge posljedice, većina njih loše. Ne najmanje važna od njih bila je mogućnost da bi ubojica imitator iskoristio priliku da se riješi punice, muža, žene, dečka ili šefa. S druge strane, bilo je nekoliko slučajeva u kojima su novine i televizijske postaje emitirale sumnjive skečeve za NPD, i u roku od nekoliko dana, ponekad i sati, pronašle su svoju metu.
  Do jutros, dan nakon Božića, odjel još nije objavio nikakve konkretne detalje o drugoj žrtvi.
  "Gdje smo stigli s identifikacijom Chaumontove žrtve?" upitao je Buchanan.
  "Zvala se Tara Grendel", rekao je Bontrager. "Identificirana je putem evidencije DMV-a. Njezin automobil pronađen je napola parkiran na ograđenom parkiralištu u ulici Walnut. Nismo sigurni je li ovo bilo mjesto otmice ili ne, ali izgleda dobro."
  "Što je radila u toj garaži? Je li radila u blizini?"
  "Bila je glumica koja je radila pod imenom Tara Lynn Greene. Bila je na audiciji na dan kada je nestala."
  "Gdje je bila audicija?"
  "U kazalištu u Walnut Streetu", rekao je Bontrager. Ponovno je prelistao svoje bilješke. "Napustila je kazalište sama oko 13:00 sati. Čuvar parkirališta rekao je da je ušla oko 10:00 sati i sišla u podrum."
  "Imaju li nadzorne kamere?"
  "Oni to čine. Ali ništa nije zapisano."
  Nevjerojatna vijest bila je da je Tara Grendel na trbuhu imala još jednu tetovažu "mjeseca". DNK test je trebao utvrditi odgovaraju li krv i sperma pronađeni na Christini Jakos onima pronađenima na njoj.
  "Pokazali smo Tarinu fotografiju u blizini Stiletta i Natalije Yakos", rekao je Byrne. "Tara nije bila plesačica u klubu. Natalia je nije prepoznala. Ako je u rodu s Christinom Yakos, to nije preko posla."
  "A što je s Tarinom obitelji?"
  "U gradu nema obitelji. Otac je preminuo, majka živi u Indiani", rekao je Bontrager. "Obaviještena je. Dolazi sutra."
  "Što imamo na mjestima zločina?" upitao je Buchanan.
  "Ne baš", rekao je Byrne. "Nema tragova, nema tragova guma."
  "A što je s odjećom?" upitao je Buchanan.
  Sad su svi došli do zaključka da je ubojica odjenuo svoje žrtve. "Obje vintage haljine", rekla je Jessica.
  "Govorimo li o stvarima iz trgovine rabljenom robom?"
  "Možda", rekla je Jessica. Imali su popis od više od stotinu trgovina rabljenom odjećom i konsignacijskih trgovina. Nažalost, fluktuacija zaliha i osoblja u tim je trgovinama bila velika, a nijedna trgovina nije vodila detaljne evidencije o tome što dolazi i odlazi. Prikupljanje bilo kakvih informacija zahtijevalo bi puno pregleda cipela i intervjua.
  "Zašto baš te haljine?" upitao je Buchanan. "Jesu li iz predstave? Iz filma? Sa poznate slike?"
  - Radim na tome, naredniče.
  "Pričaj mi o tome", rekao je Buchanan.
  Jessica je prva otišla. "Dvije žrtve, obje bjelkinje u dvadesetima, obje zadavljene i obje napuštene na obalama Schuylkilla. Obje žrtve imale su mjesečeve slike na tijelima, napravljene spermom i krvlju. Slična slika bila je naslikana na zidu u blizini oba mjesta zločina. Prvoj žrtvi amputirane su noge. Ti dijelovi tijela pronađeni su na mostu Strawberry Mansion."
  Jessica je prelistala svoje bilješke. "Prva žrtva bila je Kristina Yakos. Rođena u Odesi u Ukrajini, preselila se u Sjedinjene Države sa sestrom Natalijom i bratom Kostjom. Roditelji su joj preminuli i nema drugih rođaka u Americi. Do prije nekoliko tjedana Kristina je živjela sa sestrom na sjeveroistoku. Kristina se nedavno preselila u North Lawrence sa svojom cimericom, izvjesnom Sonjom Kedrovom, također iz Ukrajine. Kostya Yakos dobio je desetogodišnju kaznu u Graterfordu za teški napad. Kristina je nedavno dobila posao u muškom klubu Stiletto u centru grada, gdje je radila kao egzotična plesačica. Noći kada je nestala, posljednji put je viđena u praonici rublja u gradu oko 23:00 sata."
  "Misliš li da postoji ikakva veza s tvojim bratom?" upitao je Buchanan.
  "Teško je reći", rekao je Pak. "Žrtva Kostie Yakosa bila je starija udovica iz postaje Merion. Njezin sin ima šezdesetak godina, a ona nema unučadi u blizini. Da je to slučaj, bila bi to prilično okrutna odmazda."
  - Što je s nečim što je promeškoljio u sebi?
  "Nije bio uzoran zatvorenik, ali ništa ga ne bi motiviralo da ovo učini svojoj sestri."
  "Imamo li DNK sa slike krvavog mjeseca na Yakosu?" upitao je Buchanan.
  "Na crtežu Christine Yakos već postoji DNK", rekao je Tony Park. "Nije to njezina krv. Istraga o drugoj žrtvi još uvijek je u tijeku."
  "Jesmo li ovo provjerili kroz CODIS?"
  "Da", rekao je Pak. FBI-jev kombinirani sustav indeksiranja DNK omogućio je saveznim, državnim i lokalnim kriminalističkim laboratorijima elektroničku razmjenu i usporedbu DNK profila, čime su zločini međusobno povezani i s osuđenim kriminalcima. "Još ništa na tom planu."
  "A što je s nekim ludim gadom iz striptiz kluba?" upitao je Buchanan.
  "Razgovarat ću s nekim curama u klubu danas ili sutra koje su poznavale Christinu", rekao je Byrne.
  "Što je s ovom pticom koja je pronađena u području Chaumonta?" upitao je Buchanan.
  Jessica je pogledala Byrnea. Riječ "pronađena" se zadržala. Nitko nije spomenuo da je ptica odletjela jer je Byrne gurnuo žrtvu da oslobodi stisak.
  "Perje u laboratoriju", rekao je Tony Park. "Jedan od tehničara je strastveni promatrač ptica i kaže da nije upoznat s tim. Trenutno radi na tome."
  "U redu", rekao je Buchanan. "Što još?"
  "Izgleda da je ubojica prepilio prvu žrtvu stolarskom pilom", rekla je Jessica. "U rani je bilo tragova piljevine. Dakle, možda brodograditelj? Lučki radnik?"
  "Christina je radila na scenografiji za božićnu predstavu", rekao je Byrne.
  "Jesmo li intervjuirali ljude s kojima je radila u crkvi?"
  "Da", rekao je Byrne. "Nitko nije zainteresiran."
  "Ima li ozljeda kod druge žrtve?" upitao je Buchanan.
  Jessica je odmahnula glavom. "Tijelo je bilo netaknuto."
  Isprva su razmatrali mogućnost da je njihov ubojica uzeo dijelove tijela kao suvenire. Sada se to činilo manje vjerojatnim.
  "Ima li ikakvog seksualnog aspekta?" upitao je Buchanan.
  Jessica nije bila sigurna. "Pa, unatoč prisutnosti sperme, nije bilo dokaza o seksualnom napadu."
  "Isto oružje ubojstva u oba slučaja?" upitao je Buchanan.
  "Identično je", rekao je Byrne. "Laboratorij vjeruje da je to vrsta užeta koja se koristi za odvajanje traka u bazenima. Međutim, nisu pronašli tragove klora. Trenutno provode dodatna ispitivanja vlakana."
  Philadelphia, grad s dvije rijeke koje je hranio i iskorištavao, imao je brojne industrije vezane uz trgovinu vodom. Jedrenje i vožnja motornim čamcima na Delawareu. Veslanje na Schuylkillu. Brojni događaji održavali su se svake godine na obje rijeke. Tu je bio i Schuylkill River Stay, sedmodnevno jedrenje cijelom dužinom rijeke. Zatim se, u drugom tjednu svibnja, održala Dud Vail regata, najveća sveučilišna regata u Sjedinjenim Državama, s više od tisuću sportaša koji su sudjelovali.
  "Otpad na Schuylkillu ukazuje na to da vjerojatno tražimo nekoga s prilično dobrim poznavanjem rijeke", rekla je Jessica.
  Byrne se sjetio Paulieja McManusa i njegovog citata Leonarda da Vincija: "U rijekama je voda koje se dotaknete posljednja stvar koja je prošla i prva stvar koja dolazi."
  "Što će se, dovraga, dogoditi?" pitao se Byrne.
  "Što je sa samim nalazištima?" upitao je Buchanan. "Imaju li ikakvo značenje?"
  "Manayunk ima dugu povijest. Isto je i s Chaumontom. Zasad ništa nije uspjelo."
  Buchanan se uspravio i protrljao oči. "Jedan pjevač, jedan plesač, oboje bijelci, u dvadesetima. Oboje su javne otmice. Postoji veza između dvije žrtve, detektivi. Pronađite je."
  Netko je pokucao na vrata. Byrne ih je otvorio. Bila je to Nikki Malone.
  "Imate li minutu, šefe?" upitala je Nikki.
  "Da", rekao je Buchanan. Jessica je pomislila da nikada nije čula da netko zvuči tako umorno. Ike Buchanan bio je veza između odjela i uprave. Ako se to dogodilo u njegovoj prisutnosti, dogodilo se preko njega. Kimnuo je četvorici detektiva. Vrijeme je bilo da se vrate na posao. Napustili su ured. Dok su odlazili, Nikki je provirila na vrata.
  - Netko te želi vidjeti dolje, Jess.
  OceanofPDF.com
  46
  "Ja sam detektiv Balzano."
  Muškarac koji je čekao Jessicu u predvorju imao je oko pedeset godina - odjeven u zahrđalu flanelsku košulju, smeđe Levi's hlače i čizme od pačje vune. Imao je debele prste, guste obrve i ten koji je žalio za previše filadelfijskih prosinca.
  "Zovem se Frank Pustelnik", rekao je, pružajući žuljevitu ruku. Jessica ju je stisnula. "Vlasnik sam restorana u ulici Flat Rock Road."
  "Što mogu učiniti za vas, gospodine Pustelnik?"
  "Čitao sam o tome što se dogodilo u starom skladištu. A onda sam, naravno, vidio svu aktivnost tamo." Podigao je videosnimku. "Imam nadzornu kameru na svom posjedu. Posjedu okrenutom prema zgradi gdje... pa, znate."
  - Je li ovo snimka nadzornog sustava?
  "Da."
  "Što točno prikazuje?" upitala je Jessica.
  "Nisam sasvim siguran, ali mislim da postoji nešto što biste možda htjeli vidjeti."
  - Kada je snimljena vrpca?
  Frank Pustelnik je pružio Jessici vrpcu. "Ovo je s dana kada je tijelo otkriveno."
  
  
  
  Stajali su iza Matea Fuentesa u AV montaži. Jessica, Byrne i Frank Pustelnik.
  Mateo je umetnuo vrpcu u usporeni videorekorder. Poslao je vrpcu. Slike su bljesnule. Većina CCTV uređaja snimala je puno sporijom brzinom od standardnog videorekordera, pa su prilikom reprodukcije na potrošačkom računalu bile prebrze za gledanje.
  Statične noćne slike su prolazile. Konačno, prizor je postao malo svjetliji.
  "Tamo", rekao je Pustelnik.
  Mateo je zaustavio snimanje i pritisnuo PLAY. Snimka je bila iz visokog kuta. Vremenski kod je pokazivao 7:00 ujutro.
  U pozadini se vidjelo parkiralište skladišta na mjestu zločina. Slika je bila mutna i slabo osvijetljena. Na lijevoj strani ekrana, na vrhu, bila je mala točka svjetla blizu mjesta gdje se parkiralište spuštalo prema rijeci. Slika je protresla Jessicu. Mutna slika bila je Christina Yakos.
  U 7:07 ujutro, automobil se zaustavio na parkiralištu na vrhu ekrana. Kretao se s desna na lijevo. Bilo je nemoguće odrediti boju, a kamoli marku ili model. Automobil je kružio iza zgrade. Izgubili su ga iz vida. Nekoliko trenutaka kasnije, sjena je klizila preko vrha ekrana. Činilo se da netko prelazi parkiralište, krećući se prema rijeci, prema tijelu Christine Yakos. Ubrzo nakon toga, tamna figura se stopila s tamom drveća.
  Zatim se sjena, odvojena od pozadine, ponovno pomaknula. Ovaj put brzo. Jessica je zaključila da je tko god se dovezao, prešao parkiralište, uočio tijelo Christine Yakos, a zatim potrčao natrag do svog automobila. Nekoliko sekundi kasnije, automobil se pojavio iza zgrade i pojurio prema izlazu na Flat Rock Road. Zatim se snimka nadzorne kamere vratila u statično stanje. Samo mala, svijetla točka uz rijeku, mjesto koje je nekoć bilo ljudski život.
  Mateo je premotao film do trenutka kada se automobil odvezao. Pritisnuo je play i pustio da se vrti sve dok nisu dobili dobar kut snimke stražnjeg dijela automobila dok je skretao na Flat Rock Road. Zamrznuo je sliku.
  "Možete li mi reći kakav je ovo auto?" upitao je Byrne Jessicu. Tijekom godina rada u automobilskom odjelu postala je ugledna automobilska stručnjakinja. Iako nije prepoznavala neke modele iz 2006. i 2007., tijekom proteklog desetljeća razvila je istančano razumijevanje luksuznih automobila. Automobilski odjel bavio se velikim brojem ukradenih luksuznih vozila.
  "Izgleda kao BMW", rekla je Jessica.
  "Možemo li to učiniti?" upitao je Byrne.
  "Obavlja li Ursus americanus nuždu u divljini?" upitao je Mateo.
  Byrne je pogledao Jessicu i slegnuo ramenima. Niti jedno od njih nije imalo pojma o čemu Mateo govori. "Pretpostavljam", rekao je Byrne. Ponekad je bilo potrebno ugoditi policajcu Fuentesu.
  Mateo je okrenuo gumbe. Slika se povećala, ali nije postala znatno jasnija. Definitivno je to bio BMW-ov logo na prtljažniku automobila.
  "Možete li mi reći koji je ovo model?" upitao je Byrne.
  "Izgleda kao 525i", rekla je Jessica.
  - Što je s tanjurom?
  Mateo je pomaknuo sliku, lagano je pomaknuvši unatrag. Slika je bila jednostavno bjelkastosivi pravokutnik poteza kistom, i to samo polovica njega.
  "Je li to sve?" upitao je Byrne.
  Mateo ga je ljutito pogledao. "Što mislite da radimo ovdje, detektive?"
  "Nikad nisam bio posve siguran", rekao je Byrne.
  "Moraš se odmaknuti da bi to vidio/vidjela."
  "Koliko daleko unatrag?" upitao je Byrne. "Camden?"
  Mateo je centrirao sliku na ekranu i zumirao je. Jessica i Byrne su se povukli nekoliko koraka unatrag i žmirili na rezultirajuću sliku. Ništa. Još nekoliko koraka. Sad su bili u hodniku.
  "Što misliš?" upitala je Jessica.
  "Ne vidim ništa", rekao je Byrne.
  Odmaknuli su se što su dalje mogli. Slika na ekranu bila je jako pikselizirana, ali je počela poprimati oblik. Prva dva slova činila su se kao HO.
  XO.
  HORNEY1, pomisli Jessica. Pogledala je Byrnea, koji je naglas rekao što je mislio:
  "Kučkin sin."
  OceanofPDF.com
  47
  David Hornstrom sjedio je u jednoj od četiri sobe za ispitivanje u odjelu za ubojstva. Ušao je vlastitom snagom, što je bilo u redu. Da su otišli po njega na ispitivanje, dinamika bi bila potpuno drugačija.
  Jessica i Byrne su usporedili bilješke i strategije. Ušli su u malu, otrcanu sobu, ne puno veću od garderobe. Jessica je sjela, a Byrne je stao iza Hornstroma. Tony Park i Josh Bontrager su promatrali kroz dvostrano ogledalo.
  "Samo moramo nešto razjasniti", rekla je Jessica. Bio je to standardni policijski jezik: "Ne želimo te progoniti po cijelom gradu ako otkrijemo da si naša agentica."
  "Ne bismo li to mogli obaviti u mom uredu?" upitao je Hornstrom.
  "Uživate li raditi izvan ureda, gospodine Hornstrom?" upitao je Byrne.
  "Sigurno."
  "I mi također."
  Hornstrom je samo poraženo promatrao. Nakon nekoliko trenutaka prekrižio je noge i sklopio ruke u krilu. "Jesi li bliže otkrivanju što se dogodilo toj ženi?" Sad je to bio razgovor. Bio je to standardni razgovor, jer imam nešto za skrivati, ali čvrsto vjerujem da sam pametniji od tebe.
  "Vjerujem da je tako", rekla je Jessica. "Hvala što pitaš."
  Hornstrom je kimnuo, kao da je upravo osvojio bod kod policije. "Svi smo malo prestrašeni u uredu."
  "Što misliš?"
  "Pa, ne događa se ovako nešto svaki dan. Mislim, vi se s time stalno suočavate. Mi smo samo hrpa prodavača."
  "Jeste li čuli išta od svojih kolega što bi moglo pomoći našoj istrazi?"
  "Ne baš."
  Jessica je oprezno promatrala, čekajući. "Ne bi li to bilo sasvim točno ili ne?"
  "Pa, ne. To je bila samo figurativna rečenica."
  "O, u redu", rekla je Jessica, razmišljajući, "Uhićeni ste zbog ometanja pravde." Još jedna figurativna rečenica. Ponovno je prelistala bilješke. "Izjavili ste da niste bili na imanju Manayunka tjedan dana prije našeg prvog intervjua."
  "Pravo."
  - Jeste li bili u gradu prošli tjedan?
  Hornstrom je na trenutak razmislio. "Da."
  Jessica je stavila veliku omotnicu od manile na stol. Zasad ju je ostavila zatvorenu. "Jeste li upoznati s tvrtkom za opskrbu restorana Pustelnik?"
  "Naravno", rekao je Hornstrom. Lice mu je počelo crvenjeti. Lagano se nagnuo unatrag, udaljavajući se nekoliko centimetara od Jessice. Prvi znak obrane.
  "Pa, ispostavilo se da ondje već neko vrijeme postoji problem s krađom", rekla je Jessica. Otvorila je omotnicu. Hornstrom kao da nije mogao odvojiti pogled od nje. "Prije nekoliko mjeseci, vlasnici su postavili nadzorne kamere na sve četiri strane zgrade. Jeste li znali za to?"
  Hornstrom je odmahnuo glavom. Jessica je posegnula u omotnicu veličine devet puta dvanaest centimetara, izvukla fotografiju i stavila je na izgrebani metalni stol.
  "Ovo je fotografija snimljena s nadzorne kamere", rekla je. "Kamera je bila sa strane skladišta gdje je pronađena Christina Yakos. Vaše skladište. Snimljena je jutro kada je otkriveno Christinino tijelo."
  Hornstrom je ležerno pogledao fotografiju. "Dobro."
  - Možete li ovo, molim vas, bolje pogledati?
  Hornstrom je uzeo fotografiju i pažljivo je proučio. Teško je progutao. "Nisam siguran što točno tražim." Vratio je fotografiju.
  "Možeš li pročitati vremensku oznaku u donjem desnom kutu?" upitala je Jessica.
  "Da", rekao je Hornstrom. "Razumijem. Ali ja ne..."
  "Vidiš li auto u gornjem desnom kutu?"
  Hornstrom je suzio oči. "Ne baš", rekao je. Jessica je vidjela kako muškarčev govor tijela postaje još obrambeniji. Prekrižio je ruke. Mišići čeljusti su mu se napeli. Počeo je lupkati desnom nogom. "Mislim, vidim nešto. Mislim da bi to mogao biti auto."
  "Možda će ovo pomoći", rekla je Jessica. Izvukla je još jednu fotografiju, ovaj put uvećanu. Prikazivala je lijevu stranu prtljažnika i djelomičnu registarsku pločicu. Logo BMW-a bio je sasvim jasan. David Hornstrom odmah je problijedio.
  "Ovo nije moj auto."
  "Voziš ovaj model", rekla je Jessica. "Crni 525i."
  - U to ne možeš biti siguran.
  "Gospodine Hornstrom, radio sam u automobilskom odjelu tri godine. Mogu razlikovati 525i od 530i u mraku."
  "Da, ali ih je puno na cesti."
  "Istina je", rekla je Jessica. "Ali koliko ih ima tu registarsku tablicu?"
  "Meni izgleda kao HG. Nije nužno XO."
  "Ne misliš li da smo pretražili svaki crni BMW 525i u Pennsylvaniji tražeći slične registarske tablice?" Istina je bila da nisu. Ali David Hornstrom to nije trebao znati.
  "To... to ne znači ništa", rekao je Hornstrom. "Svatko s Photoshopom je to mogao napraviti."
  Bila je istina. Nikada ne bi izašlo na sud. Razlog zašto je Jessica to stavila na stol bio je da uplaši Davida Hornstroma. Počelo je djelovati. S druge strane, izgledao je kao da će tražiti odvjetnika. Morali su se malo povući.
  Byrne je izvukao stolicu i sjeo. "Što je s astronomijom?" upitao je. "Baviš li se astronomijom?"
  Promjena je bila nagla. Hornstrom je iskoristio trenutak. "Molim?"
  "Astronomija", rekao je Byrne. "Primijetio sam da imate teleskop u uredu."
  Hornstrom je izgledao još zbunjenije. Što sad? "Moj teleskop? Što s ovim?"
  "Oduvijek sam htio imati jedan. Koji ti imaš?"
  David Hornstrom bi vjerojatno mogao odgovoriti na to pitanje u komi. Ali ovdje, u sobi za ispitivanje ubojstava, čini se da mu to nije palo na pamet. Konačno: "To je Jumell."
  "Dobro?"
  "Prilično dobro. Ali daleko od vrhunskog."
  "Što gledaš s njim? Zvijezde?"
  "Ponekad."
  - Davide, jesi li ikada gledao mjesec?
  Prve tanke kapljice znoja pojavile su se na Hornstromovom čelu. Ili je htio nešto priznati ili se potpuno onesvijestio. Byrne je ubacio u nižu brzinu. Posegnuo je u aktovku i izvukao audio kazetu.
  "Imamo poziv na 911, gospodine Hornstrom", rekao je Byrne. "I pod tim mislim, konkretno, na poziv na 911 koji je upozorio vlasti na činjenicu da se tijelo nalazi iza skladišta u ulici Flat Rock Road."
  "U redu. Ali što to znači...?"
  "Ako napravimo neke testove prepoznavanja glasa, imam izrazit osjećaj da će odgovarati tvom glasu." To je također bilo malo vjerojatno, ali uvijek je zvučalo dobro.
  "To je ludo", rekao je Hornstrom.
  "Dakle, kažeš da nisi zvao 911?"
  "Ne. Nisam se vratio u kuću i nazvao 911."
  Byrne je na trenutak zadržao mladićev pogled. Napokon, Hornstrom je skrenuo pogled. Byrne je stavio vrpcu na stol. "Snimka 911 također ima glazbu. Pozivatelj je zaboravio isključiti glazbu prije biranja. Glazba je tiha, ali je tu."
  - Ne znam o čemu pričaš.
  Byrne je posegnuo za malim stereo uređajem na stolu, odabrao CD i pritisnuo play. Sekundu kasnije, počela je svirati pjesma. Bila je to "I Want You" od Savage Gardena. Hornstrom ju je odmah prepoznao. Skočio je na noge.
  "Niste imali pravo ući u moj auto! Ovo je očito kršenje mojih građanskih prava!"
  "Što misliš?" upitao je Byrne.
  "Niste imali nalog za pretres! Ovo je moj posjed!"
  Byrne je zurio u Hornstroma sve dok ovaj nije odlučio da je mudro sjesti. Tada je Byrne posegnuo u džep kaputa. Izvukao je kristalnu kutiju za CD i malu plastičnu vrećicu iz Coconuts Musica. Također je izvukao račun s vremenskim kodom od prije sat vremena. Račun je bio za istoimeni album Savage Gardena iz 1997.
  "Nitko nije ušao u vaš auto, gospodine Hornstrom", rekla je Jessica.
  Hornstrom je pogledao vrećicu, kutiju CD-a i račun. I znao je. Bio je izigran.
  "Dakle, evo prijedloga", započela je Jessica. "Prihvati ili ostavi. Trenutno si ključni svjedok u istrazi ubojstva. Granica između svjedoka i osumnjičenika - čak i u najboljim vremenima - je tanka. Nakon što prijeđeš tu granicu, tvoj će se život zauvijek promijeniti. Čak i ako nisi tip kojeg tražimo, tvoje ime je u određenim krugovima zauvijek povezano s riječima 'istraga ubojstva', 'osumnjičenik', 'osoba od interesa'. Čuješ li što govorim?"
  Duboko udahnite. Dok izdišete: "Da."
  "U redu", rekla je Jessica. "Dakle, evo te u policijskoj postaji, suočena s velikim izborom. Možeš iskreno odgovoriti na naša pitanja, pa ćemo doći do dna stvari. Ili možeš igrati opasnu igru. Čim unajmiš odvjetnika, sve je gotovo, ured državnog odvjetnika će preuzeti stvar, a budimo iskreni, nisu najfleksibilniji ljudi u gradu. Čine nas savršeno prijateljski raspoloženima."
  Karte su bile podijeljene. Hornstrom je kao da važe svoje mogućnosti. "Reći ću ti sve što želiš znati."
  Jessica je pokazala fotografiju automobila kako napušta parkiralište Manayunk. "To si ti, zar ne?"
  "Da."
  "Jeste li se parkirali to jutro otprilike u 7:07?"
  "Da."
  "Vidjeli ste tijelo Christine Yakos i otišli?"
  "Da."
  - Zašto nisi pozvao policiju?
  - Ja... nisam mogao riskirati.
  "Kakva šansa? O čemu pričaš?"
  Hornstromu je trebalo trenutak. "Imamo puno važnih klijenata, u redu? Tržište je trenutno vrlo nestabilno i najmanji nagovještaj skandala mogao bi sve uništiti. Uhvatila me panika. Ja... jako mi je žao."
  "Jesi li zvao/la 911?"
  "Da", rekao je Hornstrom.
  "Sa starog mobitela?"
  "Da. Upravo sam promijenio operatera", rekao je. "Ali nazvao sam . Zar ti to ništa ne govori? Nisam li učinio pravu stvar?"
  "Dakle, kažeš da želiš neku vrstu pohvale za to što si učinio najpristojniju stvar koju možeš zamisliti? Pronašao si mrtvu ženu na obali rijeke i misliš da je pozivanje policije nekakav plemenit čin?"
  Hornstrom je pokrio lice rukama.
  "Lagali ste policiji, gospodine Hornstrom", rekla je Jessica. "Ovo je nešto što će vam ostati do kraja života."
  Hornstrom je šutio.
  "Jeste li ikada bili u Chaumontu?" upitao je Byrne.
  Hornstrom je podigao pogled. "Shaumont? Mislim da jesam. Mislim, prolazio sam kroz Shaumont. Što misliš-"
  "Jesi li ikad bio u klubu koji se zove Stiletto?"
  Sad blijed kao plahta. Bingo.
  Hornstrom se zavalio u stolicu. Bilo je jasno da će ga zaustaviti.
  "Jesam li uhapšen?" upitao je Hornstrom.
  Jessica je bila u pravu. Vrijeme je da usporiš.
  "Vratit ćemo se za minutu", rekla je Jessica.
  Izašli su iz sobe i zatvorili vrata. Ušli su u malu nišu gdje je dvosmjerno ogledalo gledalo na sobu za ispitivanje. Tony Park i Josh Bontrager su promatrali.
  "Što misliš?" upitala je Jessica Pucka.
  "Nisam siguran", rekao je Park. "Mislim da je on samo igrač, klinac koji je pronašao tijelo i gledao kako mu karijera propada. Kažem, pustite ga. Ako nam kasnije bude potreban, možda ćemo mu se dovoljno svidjeti da sam dođe."
  Pak je bio u pravu. Hornstrom nije mislio da je itko od njih kameni ubojica.
  "Odvest ću se do ureda okružnog tužitelja", rekao je Byrne. "Pogledajte možemo li se malo približiti gospodinu HORNEYJU."
  Vjerojatno nisu imali dovoljno sredstava da dobiju nalog za pretres kuće ili automobila Davida Hornstroma, ali vrijedilo je pokušati. Kevin Byrne mogao je biti vrlo uvjerljiv. A David Hornstrom je zaslužio da mu se upotrijebe vijci za palac.
  "Onda ću upoznati neke od cura iz Stilettosa", dodao je Byrne.
  "Javi mi ako ti treba pomoć s tim dijelom o Stilettu", rekao je Tony Park smiješeći se.
  "Mislim da to mogu podnijeti", rekao je Byrne.
  "Provest ću nekoliko sati s ovim knjigama iz knjižnice", rekao je Bontrager.
  "Izaći ću van i vidjeti mogu li pronaći išta o ovim haljinama", rekla je Jessica. "Tko god bio naš dečko, mora da ih je negdje nabavio."
  OceanofPDF.com
  48
  Nekada davno živjela je mlada žena po imenu Anne Lisbeth. Bila je to prekrasna djevojka sa blistavim zubima, sjajnom kosom i prekrasnom kožom. Jednog dana rodila je svoje dijete, ali njezin sin nije bio baš zgodan, pa je poslan živjeti s drugima.
  Moon zna sve o tome.
  Dok je radnikova žena odgajala dijete, Anna Lisbeth otišla je živjeti u grofov dvorac, okružena svilom i baršunom. Nije smjela disati. Nitko nije smio razgovarati s njom.
  Moon promatra Anne Lisbeth iz dubine sobe. Prekrasna je, kao u basni. Okružena je prošlošću, svime što je bilo prije. Ova soba dom je odjecima mnogih priča. To je mjesto odbačenih stvari.
  I Moon zna za to.
  Prema radnji, Anna Lisbeth živjela je dugi niz godina i postala ugledna i utjecajna žena. Stanovnici njezina sela zvali su je Madame.
  Anne Lisbeth iz Moona neće toliko dugo živjeti.
  Danas će nositi svoju haljinu.
  OceanofPDF.com
  49
  U okruzima Philadelphia, Montgomery, Bucks i Chester postojalo je stotinjak trgovina rabljenom odjećom i konsignacijskih trgovina, uključujući i one male butike koji su imali odjeljke posvećene konsignacijskoj odjeći.
  Prije nego što je uspjela isplanirati rutu, Jessica je primila poziv od Byrnea. Otkazao je nalog za pretres Davida Hornstroma. Osim toga, nije bilo dostupne sile koja bi ga mogla pronaći. Zasad je ured okružnog tužitelja odlučio da neće podizati optužnicu za ometanje. Byrne će nastaviti isticati slučaj.
  
  
  
  JESSICA JE ZAPOČELA SVOJU potragu u Market Streetu. Trgovine najbliže centru grada obično su bile skuplje i specijalizirane za dizajnersku odjeću ili su nudile verzije bilo kojeg vintage stila koji je bio popularan tog dana. Nekako je, dok je Jessica stigla do treće trgovine, kupila preslatki Pringle kardigan. Nije to namjeravala učiniti. Jednostavno se dogodilo.
  Nakon toga, ostavila je kreditnu karticu i gotovinu zaključane u automobilu. Trebala je istraživati ubojstvo, a ne pakirati garderobu. Imala je fotografije obje haljine pronađene na žrtvama. Do danas ih nitko nije prepoznao.
  Peta trgovina koju je posjetila bila je u South Streetu, između trgovine rabljenim pločama i prodavaonice sendviča.
  Zvao se TrueSew.
  
  
  
  Djevojka za pultom imala je oko devetnaest godina, bila je plavuša, nježno lijepa i krhka. Glazba je bila nešto poput euro-trancea, puštana tiho. Jessica je pokazala djevojci svoju iskaznicu.
  "Kako se zoveš?" upitala je Jessica.
  "Samantha", rekla je djevojka. "S apostrofom."
  "A gdje da stavim ovaj apostrof?"
  "Nakon prvog a."
  Jessica je napisala Samanthi. "Razumijem. Koliko dugo radiš ovdje?"
  "Otprilike dva mjeseca. Gotovo tri."
  "Dobar posao?"
  Samantha je slegnula ramenima. "U redu je. Osim kad se moramo nositi s onim što ljudi donose."
  "Što misliš?"
  "Pa, nešto od ovoga može biti prilično odvratno, zar ne?"
  - Scanky, kako si?
  "Pa, jednom sam našao pljesnivi sendvič sa salamom u stražnjem džepu. Mislim, hajde, tko stavlja prokleti sendvič u džep? Nema vrećice, samo sendvič. I to sendvič sa salamom."
  "Da".
  "Uf, na kvadrat. I, kao, dva, tko se uopće trudi pogledati u džepove nečega prije nego što to proda ili pokloni? Tko bi to učinio? Tjera te da se zapitaš što je još ovaj tip donirao, ako znaš što mislim. Možeš li zamisliti?"
  Jessica je mogla. Vidjela je svoj udio.
  "I drugi put smo pronašli desetak mrtvih miševa na dnu ove velike kutije s odjećom. Neki od njih su bili miševi. Bila sam uplašena. Mislim da nisam spavala tjedan dana." Samantha se stresla. "Možda neću spavati večeras. Tako sam sretna što sam se toga sjetila."
  Jessica je pogledala po trgovini. Izgledala je potpuno neorganizirano. Odjeća je bila složena na okruglim policama. Neki manji predmeti - cipele, kape, rukavice, šalovi - još su uvijek bili u kartonskim kutijama razbacanim po podu, cijene napisane sa strane crnom olovkom. Jessica je zamišljala da je sve to dio boemskog šarma dvadesetogodišnjakinje za koji je odavno izgubila ukus. Dvojica muškaraca razgledavala su straga.
  "Kakve stvari ovdje prodajete?" upitala je Jessica.
  "Sve vrste", rekla je Samantha. "Vintage, gotički, sportski, vojnički. Malo Rileyjevog."
  "Što je Riley?"
  "Riley je samo uvod. Mislim da su se udaljili od Hollywooda. Ili je možda to samo zbog popularnosti. Uzimaju vintage i reciklirane predmete i ukrašavaju ih. Suknje, jakne, traperice. Nije baš moja scena, ali je fora. Uglavnom za žene, ali vidjela sam i dječje stvari."
  "Kako ukrasiti?"
  "Volani, vez i slično. Praktički jedinstveno."
  "Željela bih ti pokazati neke slike", rekla je Jessica. "Hoće li to biti u redu?"
  "Sigurno."
  Jessica je otvorila omotnicu i izvadila fotokopije haljina pronađenih na Christini Jakos i Tari Grendel, kao i fotografiju Davida Hornstroma snimljenu za njegovu posjetiteljsku iskaznicu Roundhousea.
  - Prepoznajete li ovog čovjeka?
  Samantha je pogledala fotografiju. "Mislim da ne", rekla je. "Žao mi je."
  Jessica je zatim stavila fotografije haljina na pult. "Jesi li u posljednje vrijeme nekome prodala nešto slično?"
  Samantha je pregledavala fotografije. Polako ih je zamišljala u najboljem svjetlu. "Ne koliko se ja sjećam", rekla je. "Ipak su to prilično slatke haljine. Osim Riley linije, većina stvari koje ovdje dobivamo je prilično jednostavna. Levi's, Columbia Sportswear, stare Nike i Adidas stvari. Ove haljine izgledaju kao nešto iz Jane Eyre ili tako nešto."
  "Tko je vlasnik ove trgovine?"
  "Moj brat. Ali on sada nije ovdje."
  "Kako se zove?"
  "Danny."
  "Ima li apostrofa?"
  Samantha se nasmiješila. "Ne", rekla je. "Samo obični stari Danny."
  - Koliko dugo je vlasnik ovog mjesta?
  "Možda dvije godine. Ali prije toga, kao i uvijek, moja baka je bila vlasnica ovog mjesta. Tehnički, mislim da ga još uvijek posjeduje. Što se tiče kredita. Ona je ta s kojom želite razgovarati. Zapravo, bit će ovdje kasnije. Zna sve što se može znati o vintage proizvodima."
  Recept za starenje, pomislila je Jessica. Pogledala je na pod iza pulta i ugledala dječju stolicu za ljuljanje. Ispred nje bila je vitrina s igračkama i jarko obojenim cirkuskim životinjama. Samantha ju je vidjela kako gleda stolicu.
  "Ovo je za mog malog dječaka", rekla je. "Trenutno spava u stražnjem uredu."
  Samanthin je glas odjednom poprimio tužan ton. Činilo se da je njezina situacija pravna stvar, ne nužno stvar srca. I nije se ticala ni Jessice.
  Telefon iza pulta je zazvonio. Samantha se javila. Okrenuvši se, Jessica je primijetila nekoliko crvenih i zelenih pramenova u svojoj plavoj kosi. Nekako je to pristajalo ovoj mladoj ženi. Nekoliko trenutaka kasnije, Samantha je spustila slušalicu.
  "Sviđa mi se tvoja kosa", rekla je Jessica.
  "Hvala ti", rekla je Samantha. "To je nekako moj božićni ritam. Pretpostavljam da je vrijeme da to promijenim."
  Jessica je pružila Samanthi nekoliko posjetnica. "Hoćeš li zamoliti baku da me nazove?"
  "Naravno", rekla je. "Ona voli intrige."
  "Ovdje ću ostaviti i ove fotografije. Ako imate još kakvih ideja, slobodno nas kontaktirajte."
  "Fino."
  Dok se Jessica okretala da ode, primijetila je da su dvije osobe koje su bile u stražnjem dijelu trgovine otišle. Nitko je nije prošao na putu do ulaznih vrata.
  "Imate li ovdje stražnja vrata?" upitala je Jessica.
  "Da", rekla je Samantha.
  "Imate li problema s krađom u trgovinama?"
  Samantha je pokazala na mali video monitor i videorekorder ispod pulta. Jessica ih prije nije primijetila. Prikazivao je kut hodnika koji je vodio do stražnjeg ulaza. "Ovo je nekad bila zlatarnica, vjerovali ili ne", rekla je Samantha. "Ostavili su kamere i sve. Cijelo vrijeme dok smo razgovarale promatrala sam ove tipove. Ne brini."
  Jessica se morala nasmiješiti. Devetnaestogodišnji mladić prošao je pored njega. Nikad nisi znao za ljude.
  
  
  
  DO DANA, Jessica je vidjela svoj dio goth djece, grunge djece, hip-hop djece, rock 'n' rollera i beskućnika, kao i skupinu tajnica i administratora iz Center Cityja koji su tražili Versace biser u kamenici. Zaustavila se u malom restoranu u Trećoj ulici, brzo pojela sendvič i ušla unutra. Među porukama koje je primila bila je i jedna iz trgovine rabljenom robom u Drugoj ulici. Nekako je u medije procurila vijest da je druga žrtva nosila vintage odjeću, i činilo se da je svatko tko je ikada vidio trgovinu rabljenom robom bio izvan reda.
  Nažalost, moguće je da je njihov ubojica kupio te predmete putem interneta ili ih preuzeo u trgovini rabljenom robom u Chicagu, Denveru ili San Diegu. Ili ih je možda jednostavno pohranio u prtljažniku parobroda posljednjih četrdeset ili pedeset godina.
  Zaustavila se u desetoj trgovini rabljenom robom na popisu, u Drugoj ulici, gdje je netko nazvao i ostavio joj poruku. Jessica je nazvala mladića na blagajni - posebno energičnog izgleda u ranim dvadesetima . Imao je širom otvorene oči, živahan izraz lica, kao da je popio jednu ili dvije doze energetskih pića Von Dutch. Ili je možda to bilo nešto farmaceutskije. Čak je i njegova šiljasta kosa izgledala počešljano. Pitala ga je je li zvao policiju ili zna tko je to učinio. Gledajući bilo gdje osim u Jessicine oči, mladić je rekao da ne zna ništa o tome. Jessica je odbacila poziv kao još jednu čudnu stvar. Čudni pozivi vezani uz ovaj slučaj počeli su se gomilati. Nakon što je priča Christine Yakos dospjela u novine i na internet, počeli su primati pozive od pirata, vilenjaka, vila - čak i od duha čovjeka koji je poginuo u Valley Forgeu.
  Jessica je pogledala po dugoj, uskoj trgovini. Bila je čista, dobro osvijetljena i mirisala je na svježu lateks boju. U izlogu su bili izloženi mali kućanski aparati - tosteri, blenderi, aparati za kavu, grijalice. Uz stražnji zid bile su društvene igre, vinilne ploče i nekoliko uokvirenih umjetničkih grafika. S desne strane bio je namještaj.
  Jessica je prošetala prolazom do odjela sa ženskom odjećom. Bilo je samo pet ili šest polica s odjećom, ali sve su izgledale čisto i u dobrom stanju, svakako organizirano, posebno u usporedbi s inventarom u TrueSewu.
  Kad je Jessica pohađala Sveučilište Temple i kada je pomama za dizajnerskim poderanim trapericama tek dobivala na zamahu, posjećivala je trgovine Vojske spasa i trgovine rabljenom robom u potrazi za savršenim parom. Sigurno ih je isprobala stotine. Na polici u sredini trgovine uočila je par crnih Gap traperica za 3,99 dolara. I bile su prave veličine. Morala se zaustaviti.
  - Mogu li vam pomoći pronaći nešto?
  Jessica se okrenula i ugledala čovjeka koji joj je postavio pitanje. Bilo je prilično čudno. Glas mu je zvučao kao da radi u Nordstromu ili Saksu. Nije bila navikla da je uslužuju u trgovini rabljenom robom.
  "Zovem se detektivka Jessica Balzano." Pokazala je muškarcu svoju iskaznicu.
  "O, da." Muškarac je bio visok, dotjeran, tih i manikiran. Djelovao je kao da ne pripada trgovini rabljenom robom. "Ja sam taj koji je zvao." Pružio je ruku. "Dobrodošli u New Page Mall. Zovem se Roland Hanna."
  OceanofPDF.com
  50
  Byrne je intervjuirao tri Stiletto plesačice. Koliko god detalji bili ugodni, nije saznao ništa osim da egzotične plesačice mogu doseći visinu veću od šest stopa. Nijedna od žena se nije sjećala da je itko obraćao posebnu pozornost na Christinu Yakos.
  Byrne je odlučio ponovno pogledati crpnu stanicu Chaumont.
  
  
  
  Prije nego što je stigao do Kelly Drivea, zazvonio mu je mobitel. Bila je to Tracy McGovern iz forenzičkog laboratorija.
  "Imamo podudaranje s ovim ptičjim perjem", rekla je Tracy.
  Byrne se stresao pri pomisli na pticu. Bože, kako je mrzio jebanje. "Što je to?"
  "Jesi li spreman/spremna za ovo?"
  "To zvuči kao teško pitanje, Tracy", rekao je Byrne. "Ne znam što da odgovorim."
  "Ptica je bila slavuj."
  "Slavuj?" Byrne se sjetio ptice koju je žrtva držala. Bila je to mala, obična ptica, ništa posebno. Iz nekog razloga, mislio je da bi slavuj izgledao egzotično.
  "Da. Luscinia megarhynchos, poznata i kao Riđe slavuj", rekla je Tracy. "A evo i zanimljivog dijela."
  "Stari, treba li mi dobra uloga?"
  "Slavuji ne žive u Sjevernoj Americi."
  "I to je dobar dio?"
  "To je to. Zato. Slavuj se obično smatra engleskom pticom, ali se može naći i u Španjolskoj, Portugalu, Austriji i Africi. A evo još boljih vijesti. Ne toliko za pticu, imajte na umu, koliko za nas. Slavuji se ne snalaze dobro u zatočeništvu. Devedeset posto onih koji su uhvaćeni ugine unutar mjesec dana."
  "U redu", rekao je Byrne. "Pa kako je jedan od ovih završio u rukama žrtve ubojstva u Philadelphiji?"
  "Možete i pitati. Osim ako ga sami ne donesete iz Europe (a u ovom dobu ptičje gripe to je malo vjerojatno), postoji samo jedan način da se zarazite."
  "A kako je to?"
  "Od uzgajivača egzotičnih ptica. Poznato je da slavuji preživljavaju u zatočeništvu ako se uzgajaju. Ručno uzgojeni, ako hoćete."
  "Molim vas, recite mi da postoji uzgajivač u Philadelphiji."
  "Ne, ali postoji jedan u Delawareu. Zvao sam ih, ali rekli su da godinama nisu prodavali niti uzgajali slavuje. Vlasnik je rekao da će sastaviti popis uzgajivača i uvoznika i nazvati. Dao sam mu tvoj broj."
  "Dobar posao, Tracy." Byrne je spustio slušalicu, zatim nazvao Jessicinu govornu poštu i ostavio joj podatke.
  Dok je skretao na Kelly Drive, počela je padati ledena kiša: oblačna siva magla obojila je cestu patinom leda. U tom trenutku, Kevin Byrne osjećao je kao da zima nikada neće završiti, a ostala su još tri mjeseca.
  Slavuji.
  
  
  
  Dok je Byrne stigao do vodovoda Chaumont, ledena kiša pretvorila se u pravu ledenu oluju. Na nekoliko metara od dohvata automobila, bio je potpuno mokar, stigavši do skliskih kamenih stepenica napuštene crpne stanice.
  Byrne je stajao u ogromnim, otvorenim vratima, promatrajući glavnu zgradu vodovoda. Još uvijek je bio zapanjen veličinom i potpunom pustošću zgrade. Cijeli je život živio u Philadelphiji, ali nikada prije nije bio tamo. Mjesto je bilo toliko osamljeno, a opet tako blizu centra grada, da se bio spreman kladiti da mnogi Philadelphijci nisu ni znali da postoji.
  Vjetar je natjerao vrtlog kiše u zgradu. Byrne je zakoračio dublje u tamu. Razmišljao je o onome što se ondje nekoć dogodilo, o previranjima. Generacije ljudi radile su ovdje, održavajući protok vode.
  Byrne je dodirnuo kamenu prozorsku dasku gdje je pronađena Tara Grendel...
  - i vidi sjenu ubojice, okupanu u crnilu, kako postavlja ženu okrenutu prema rijeci... čuje zvuk slavuja dok je stavlja u ruke, ruke mu se brzo napinju... vidi ubojicu kako izlazi van, gledajući u mjesečinu... čuje melodiju dječje pjesmice-
  - zatim se povukao.
  Byrne je proveo nekoliko trenutaka pokušavajući izbaciti slike iz glave, pokušavajući ih shvatiti. Zamišljao je prvih nekoliko redaka dječje pjesme - čak se činilo kao dječji glas - ali nije mogao razumjeti riječi. Nešto o djevojčicama.
  Prošetao je obodom golemog prostora, ciljajući svojim Magliteom na izbušen i ruševin pod. Detektivi su snimili detaljne fotografije, napravili crteže u mjerilu i pretražili područje tražeći tragove. Nisu pronašli ništa značajno. Byrne je ugasio svjetiljku. Odlučio se vratiti u Roundhouse.
  Prije nego što je izašao van, preplavio ga je još jedan osjećaj, mračna i prijeteća svijest, osjećaj da ga netko promatra. Okrenuo se, zavirujući u kutove goleme sobe.
  Nitko.
  Byrne je pognuo glavu i slušao. Samo kiša, vjetar.
  Prošao je kroz vrata i provirio van. Kroz gustu sivu maglu s druge strane rijeke ugledao je čovjeka kako stoji na obali, s rukama uz tijelo. Činilo se da ga čovjek promatra. Lik je bio udaljen nekoliko stotina metara i bilo je nemoguće razaznati išta konkretno, osim da je ondje, usred zimske ledene oluje, stajao čovjek u tamnom kaputu i promatrao Byrnea.
  Byrne se vratio u zgradu, nestao iz vidokruga i pričekao nekoliko trenutaka. Provirio je iza ugla. Čovjek je još uvijek stajao ondje, nepomičan, proučavajući monstruoznu zgradu na istočnoj obali Schuylkilla. Na trenutak se mala figura pojavljivala i nestajala iz krajolika, izgubljena u dubinama vode.
  Byrne je nestao u tami crpne stanice. Uzeo je mobitel i nazvao svoju jedinicu. Nekoliko sekundi kasnije naredio je Nicku Palladinu da siđe na mjesto na zapadnoj obali Schuylkilla, nasuprot crpne stanice Chaumont, i dovede konjicu. Ako su pogriješili, pogriješili su. Ispričali su se čovjeku i nastavili svojim poslom.
  Ali Byrne je nekako znao da nije u krivu. Osjećaj je bio toliko jak.
  - Čekaj malo, Nick.
  Byrne je ostavio telefon uključen, čekajući nekoliko minuta, pokušavajući shvatiti koji je most najbliži njegovoj lokaciji, koji bi ga najbrže preveo preko Schuylkilla. Prešao je sobu, pričekao trenutak pod ogromnim lukom i potrčao do svog automobila baš kad je netko izašao iz visokog trijema na sjevernoj strani zgrade, samo nekoliko metara dalje, ravno na njegovom putu. Byrne nije gledao čovjeka u lice. U tom trenutku nije mogao skinuti pogled s oružja malog kalibra u čovjekovoj ruci. Oružje je bilo upereno u Byrneov trbuh.
  Čovjek koji je držao pištolj bio je Matthew Clark.
  "Što radiš?" viknuo je Byrne. "Makni se s puta!"
  Clark se nije pomaknuo. Byrne je mogao osjetiti miris alkohola u čovjekovom dahu. Također je mogao vidjeti kako mu se pištolj trese u ruci. Nikad dobra kombinacija.
  "Ideš sa mnom", rekao je Clarke.
  Preko Clarkovog ramena, kroz gustu kišnu izmaglicu, Byrne je mogao vidjeti figuru čovjeka kako još uvijek stoji na drugoj obali rijeke. Byrne je pokušao mentalno isprintati sliku. Bilo je nemoguće. Čovjek je mogao biti visok pet, osam ili šest stopa. Dvadeset ili pedeset.
  "Dajte mi pištolj, gospodine Clark", rekao je Byrne. "Ometate istragu. Ovo je vrlo ozbiljno."
  Vjetar se pojačao, otpuhao rijeku i donio gomilu mokrog snijega. "Želim da vrlo polako izvučete oružje i položite ga na tlo", rekao je Clark.
  "Ne mogu ovo učiniti."
  Clark je napeo pištolj. Ruka mu se počela tresti. "Radi što ti kažem."
  Byrne je vidio bijes u čovjekovim očima, žar ludila. Detektiv je polako otkopčao kaput, posegnuo unutra i s dva prsta izvukao pištolj. Zatim je izbacio spremnik i bacio ga preko ramena u rijeku. Spustio je pištolj na tlo. Nije imao namjeru ostaviti napunjeno oružje.
  "Hajde." Clark je pokazao na svoj automobil, parkiran blizu željezničke stanice. "Idemo se provozati."
  "Gospodine Clark", rekao je Byrne, pronalazeći pravi ton glasa. Izračunao je svoje šanse da napravi potez i razoruža Clarka. Izgledi nikada nisu bili dobri, čak ni u najboljim okolnostima. "Ne želite ovo učiniti."
  "Rekao sam, idemo."
  Clark je prislonio pištolj na Byrneovu desnu sljepoočnicu. Byrne je zatvorio oči. Collin, pomislio je. Collin.
  "Idemo se provozati", rekao je Clark. "Ti i ja. Ako ne uđeš u moj auto, ubit ću te ovdje."
  Byrne je otvorio oči i okrenuo glavu. Čovjek je nestao s druge strane rijeke.
  "Gospodine Clarke, ovo je kraj vašeg života", rekao je Byrne. "Nemate pojma u kakav ste usrani svijet upravo ušli."
  "Ne reci ni riječi više. Ne sam. Čuješ li me?"
  Byrne je kimnuo.
  Clark je prišao Byrneu s leđa i prislonio cijev pištolja na njegova leđa. "Hajdemo", rekao je ponovno. Približili su se autu. "Znaš li kamo idemo?"
  Byrne je to učinio. Ali trebao je da Clarke to kaže naglas. "Ne", rekao je.
  "Idemo u Crystal Diner", odgovorio je Clarke. "Idemo tamo gdje si ubio moju ženu."
  Prišli su autu. Ušuljali su se unutra istovremeno - Byrne na vozačkom sjedalu, Clark odmah iza njega.
  "Lijepo i polako", rekao je Clarke. "Vozi."
  Byrne je upalio auto, uključio brisače i grijanje. Kosa, lice i odjeća bili su mu mokri, puls mu je lupao u ušima.
  Obrisao je kišu s očiju i krenuo prema gradu.
  OceanofPDF.com
  51
  Jessica Balzano i Roland Hanna sjedili su u maloj stražnjoj sobi trgovine rabljenom robom. Zidovi su bili prekriveni kršćanskim plakatima, kršćanskim kalendarom, inspirativnim citatima uokvirenim vezom i dječjim crtežima. U jednom kutu stajala je uredna hrpa pribora za slikanje - staklenke, valjci, lonci i krpe. Zidovi u stražnjoj sobi bili su pastelno žuti.
  Roland Hannah bio je mršav, plav i vitak. Nosio je izblijedjele traperice, iznošene Reebok tenisice i bijelu majicu s natpisom "GOSPODE, AKO ME NE MOŽEŠ UČINITI MRŠAVIM, UČINI SVE MOJE PRIJATELJE DEBELIMA" otisnutim na prednjoj strani crnim slovima.
  Na rukama je imao mrlje od boje.
  "Mogu li vam ponuditi kavu ili čaj? Možda gazirano piće?" upitao je.
  "Dobro sam, hvala ti", rekla je Jessica.
  Roland je sjeo za stol nasuprot Jessici. Prekrižio je ruke, ispreplevši prste. "Mogu li vam kako pomoći?"
  Jessica je otvorila bilježnicu i kliknula olovkom. "Rekla si da si zvala policiju."
  "Pravo."
  "Smijem li pitati zašto?"
  "Pa, čitao sam izvještaj o tim strašnim ubojstvima", rekao je Roland. "Detalji vintage odjeće zapeli su mi za oko. Samo sam mislio da mogu pomoći."
  "Kako to?"
  "Radim ovo već neko vrijeme, detektive Balzano", rekao je. "Iako je ova trgovina nova, već godinama služim zajednici i Gospodinu na neki način. A što se tiče trgovina rabljenom robom u Philadelphiji, poznajem gotovo sve. Također poznajem nekoliko kršćanskih svećenika u New Jerseyju i Delawareu. Mislio sam da bih mogao organizirati upoznavanja i slično."
  "Koliko si dugo na ovom mjestu?"
  "Otvorili smo naša vrata ovdje prije otprilike deset dana", rekao je Roland.
  "Imate li puno klijenata?"
  "Da", rekao je Roland. "Dobar glas se širi."
  "Poznaješ li mnogo ljudi koji dolaze ovamo kupovati?"
  "Poprilično", rekao je. "Ovo mjesto se već neko vrijeme pojavljuje u našem crkvenom biltenu. Čak su nas i neke alternativne novine uvrstile na svoje popise. Na dan otvorenja imali smo balone za djecu i tortu i punč za sve."
  "Koje stvari ljudi najčešće kupuju?"
  "Naravno, ovisi o dobi. Supružnici najvjerojatnije gledaju namještaj i dječju odjeću. Mladi ljudi poput vas obično biraju traperice i traper jakne. Uvijek misle da će među Searsom i JCPenneyjem biti zakopan komad Juicy Couturea, Diesela ili Vere Wang. Mogu vam reći da se to rijetko događa. Bojim se da se većina dizajnerskih predmeta razgrabi prije nego što uopće stignu na naše police."
  Jessica je pažljivo pogledala muškarca. Kad bi morala pogađati, rekla bi da je nekoliko godina mlađi od nje. "Mladi muškarci poput mene?"
  "Pa, da."
  "Koliko misliš da imam godina?"
  Roland ju je pomno pogledao, s rukom na bradi. "Rekao bih dvadeset pet ili dvadeset šest."
  Roland Hanna bio je njezin novi najbolji prijatelj. "Mogu li ti pokazati neke slike?"
  "Naravno", rekao je.
  Jessica je izvadila fotografije dviju haljina. Stavila ih je na stol. "Jesi li ikad prije vidjela ove haljine?"
  Roland Hannah pažljivo je pregledao fotografije. Ubrzo se na njegovom licu pojavio izraz prepoznavanja. "Da", rekao je. "Mislim da sam vidio te haljine."
  Nakon napornog dana provedenog u slijepoj ulici, riječi su bile jedva čujne. "Jesi li prodala ove haljine?"
  "Nisam siguran. Možda jesam. Čini mi se da se sjećam da sam ih raspakirao i iznio."
  Jessicin se puls ubrzao. To je bio osjećaj koji svi istražitelji osjete kada prvi čvrsti dokaz padne s neba. Htjela je nazvati Byrnea. Oduprla se porivu. "Koliko je to bilo prije?"
  Roland je na trenutak razmislio. "Da vidimo. Kao što sam rekao, otvoreni smo tek desetak dana. Dakle, mislim da bih ih prije možda dva tjedna stavio na pult. Mislim da smo ih imali kad smo otvorili. Dakle, oko dva tjedna."
  "Znate li ime David Hornstrom?"
  "David Hornstrom?" upita Roland. "Bojim se da ne."
  "Sjećaš li se tko je mogao kupiti haljine?"
  "Nisam siguran da se sjećam. Ali kad bih vidio neke fotografije, možda bih ti mogao reći. Slike mi mogu osvježiti pamćenje. Radi li policija još uvijek ovo?"
  "Što učiniti?"
  "Gledaju li ljudi fotografije? Ili se to događa samo na televiziji?"
  "Ne, to često radimo", rekla je Jessica. "Želiš li odmah otići do Roundhousea?"
  "Naravno", rekao je Roland. "Učinit ću sve što mogu da pomognem."
  OceanofPDF.com
  52
  Promet u Osamnaestoj ulici bio je zagušen. Automobili su klizili i klizili. Temperatura je brzo padala, a susnježica se nastavila.
  Milijun misli proletjelo je kroz glavu Kevina Byrnea. Razmišljao je o drugim vremenima u svojoj karijeri kada se morao nositi s oružjem. Nije se ni on bolje snašao. Želudac mu je bio svezan čeličnim čvorovima.
  "Ne želite ovo učiniti, gospodine Clark", ponovio je Byrne. "Još uvijek ima vremena da to otkažete."
  Clark je šutio. Byrne je pogledao u retrovizor. Clark je zurio u liniju od tisuću jardi.
  "Ne razumiješ", konačno reče Clarke.
  "Razumijem".
  "Ne, ne znaš. Kako bi mogao/mogla? Jesi li ikada izgubio/izgubila nekoga koga si volio/izgubila zbog nasilja?"
  Byrne to nije učinio. Ali jednom je bio blizu. Zamalo je sve izgubio kada mu je kći pala u ruke ubojice. Tog mračnog dana, i sam je gotovo prešao prag zdravog razuma.
  "Stani", rekao je Clark.
  Byrne se zaustavio uz cestu. Ubacio je ručicu za parkiranje i nastavio raditi. Jedini zvuk bio je klik brisača vjetrobranskog stakla, koji su se podudarali s ritmom Byrneovog lupanja srca.
  "Što sad?" upitao je Byrne.
  "Idemo u restoran i stati na kraj ovome. Za tebe i mene."
  Byrne je bacio pogled na restoran. Svjetla su svjetlucala i treperila kroz maglu ledene kiše. Vjetrobransko staklo je već bilo zamijenjeno. Pod je bio okrečen. Izgledalo je kao da se tamo ništa ne događa. Ali događalo se. I to je bio razlog zašto su se vratili.
  "Ne mora ovako završiti", rekao je Byrne. "Ako spustiš pištolj, još uvijek postoji šansa da vratiš svoj život."
  - Misliš da mogu jednostavno otići kao da se ništa nije dogodilo?
  "Ne", rekao je Byrne. "Ne želim te uvrijediti time što ti to govorim. Ali možeš potražiti pomoć."
  Byrne je ponovno pogledao u retrovizor. I vidio ga.
  Na Clarkeovim prsima sada su se pojavile dvije male crvene točkice svjetla.
  Byrne je na trenutak zatvorio oči. Ovo je bila najbolja i najgora vijest. Držao je telefon uključen otkad ga je Clarke sreo na crpnoj postaji. Navodno je Nick Palladino pozvao SWAT, a oni su bili stacionirani kod zalogajnice. Drugi put u otprilike tjedan dana. Byrne je pogledao van. Ugledao je SWAT-ove policajce stacionirane na kraju uličice pored zalogajnice.
  Sve je ovo moglo završiti iznenada i brutalno. Byrne je želio prvo, a ne ovo drugo. Bio je pravedan u pregovaračkoj taktici, ali daleko od stručnjaka. Pravilo broj jedan: Ostani miran. Nitko ne umire. "Reći ću ti nešto", rekao je Byrne. "I želim da pažljivo slušaš. Razumiješ li?"
  Tišina. Čovjek je bio na rubu da eksplodira.
  "Gospodin Clark?
  "Što?"
  "Moram ti nešto reći. Ali prvo moraš učiniti točno ono što ti kažem. Moraš sjediti potpuno mirno."
  "O čemu pričaš?"
  "Jesi li primijetio/la da nema kretanja?"
  Clarke je pogledao kroz prozor. Blok dalje, nekoliko sektorskih automobila blokiralo je Osamnaestu ulicu.
  "Zašto to rade?" upitao je Clark.
  "Reći ću vam sve o tome za sekundu. Ali prvo, želim da vrlo polako pogledate dolje. Samo nagnite glavu. Bez naglih pokreta. Pogledajte svoja prsa, gospodine Clark."
  Clark je učinio kako je Byrne predložio. "Što je?" upitao je.
  "Kraj je, gospodine Clark. Ovo su laserski nišani. Ispaljuju ih iz pušaka dvojice SWAT-ovaca."
  "Zašto su na meni?"
  O Bože, pomislio je Byrne. Ovo je bilo puno gore nego što je zamišljao. Matthewa Clarkea bilo je nemoguće zapamtiti.
  "Ponovno: ne mičite se", rekao je Byrne. "Samo oči. Želim da sada pogledate moje ruke, gospodine Clark." Byrne je držao obje ruke na volanu, u položajima deset i dva sata. "Vidite li moje ruke?"
  "Tvoje ruke? Što je s njima?"
  "Vidiš kako drže volan?" upitao je Byrne.
  "Da."
  "Ako samo podignem desni kažiprst, povući će okidač. Primit će udarac", rekao je Byrne, nadajući se da zvuči uvjerljivo. "Sjećaš se što se dogodilo Antonu Krotzu u restoranu?"
  Byrne je čuo kako Matthew Clarke počinje jecati. "Da."
  "To je bio jedan strijelac. Ovo su dvojica."
  "Ja... nije me briga. Prvo ću te upucati."
  "Nikad nećeš dobiti priliku. Ako se pomaknem, gotovo je. Jedan jedini milimetar. Gotovo je."
  Byrne je promatrao Clarka u retrovizoru, spreman svakog trena se onesvijestiti.
  "Imate djecu, gospodine Clark", rekao je Byrne. "Razmislite o njima. Ne želite im ostaviti ovo nasljeđe."
  Clark je brzo odmahnuo glavom s jedne strane na drugu. "Neće me danas pustiti, zar ne?"
  "Ne", rekao je Byrne. "Ali od trenutka kad spustiš pištolj, tvoj će život početi biti bolji. Nisi kao Anton Krotz, Matt. Nisi kao on."
  Clarkeina su ramena počela drhtati. "Laura."
  Byrne ga je pustio da svira nekoliko trenutaka. "Matt?"
  Clark je podigao pogled, lice mu je bilo obliveno suzama. Byrne nikada nije vidio nikoga tako blizu ruba.
  "Neće dugo čekati", rekao je Byrne. "Pomozi mi da ti pomognem."
  Tada je Byrne to ugledao u Clarkovim crvenim očima. Pukotinu u čovjekovoj odlučnosti. Clark je spustio oružje. U trenutku, sjena je prešla preko lijeve strane automobila, zaklonjena ledenom kišom koja se slijevala na prozore. Byrne se osvrnuo. Bio je to Nick Palladino. Uperio je sačmaricu u Matthew Clarkovu glavu.
  "Spusti pištolj na pod i digni ruke iznad glave!" viknuo je Nick. "Učini to sada!"
  Clarke se nije pomaknula. Nick je podigao sačmaricu.
  "Sada!"
  Nakon mučno duge sekunde, Matthew Clark je poslušao. Sljedeće sekunde, vrata su se otvorila, Clark je izvučen iz automobila, grubo izbačen na ulicu i odmah okružen policijom.
  Nekoliko trenutaka kasnije, dok je Matthew Clark ležao licem prema dolje nasred Osamnaeste ulice na zimskoj kiši, raširenih ruku uz tijelo, pripadnik specijalne jedinice uperio je pušku u čovjekovu glavu. Prišao mu je uniformirani policajac, stavio koljeno na Clarkova leđa, grubo mu spojio zapešća i stavio mu lisice.
  Byrne je pomislio na neodoljivu snagu tuge, neodoljiv stisak ludila koji je Matthewa Clarkea morao dovesti do ovog trenutka.
  Policajci su podigli Clarka na noge. Pogledao je Byrnea prije nego što ga je ugurao u obližnji automobil.
  Tko god Clarke bio prije nekoliko tjedana, čovjek koji se svijetu predstavljao kao Matthew Clarke - muž, otac, građanin - više nije postojao. Kad je Byrne pogledao u čovjekove oči, nije vidio tračak života. Umjesto toga, vidio je čovjeka u raspadanju, a tamo gdje je trebala biti njegova duša, sada je gorio hladni plavi plamen ludila.
  OceanofPDF.com
  53
  Jessica je pronašla Byrnea u stražnjoj sobi zalogajnice, s ručnikom oko vrata i vrućom šalicom kave u ruci. Kiša je sve pretvorila u led, a cijeli se grad kretao puzeći. Vratila se u Roundhouse, listajući knjige s Rolandom Hannom, kad je stigao poziv: policajcu je potrebna pomoć. Svi detektivi, osim nekolicine, izjurili su kroz vrata. Kad god bi policajac bio u nevolji, sve raspoložive snage bile su poslane. Kad se Jessica zaustavila kod zalogajnice, na Osamnaestoj ulici moralo je biti deset automobila.
  Jessica je prešla preko restorana, a Byrne je ustao. Zagrlili su se. To nije bilo nešto što se očekivalo, ali nije ju bilo briga. Kad je zazvonilo zvono, bila je uvjerena da ga više nikada neće vidjeti. Ako se to ikada dogodi, dio nje sigurno će umrijeti s njim.
  Prekinuli su zagrljaj i pomalo nespretno pogledali po restoranu. Sjeli su.
  "Jesi li dobro?" upitala je Jessica.
  Byrne je kimnuo. Jessica nije bila baš sigurna.
  "Kako je ovo počelo?" upitala je.
  "U Chaumontu. Kod vodovoda."
  - Je li te pratio tamo?
  Byrne je kimnuo. "Mora da je to učinio."
  Jessica je razmislila o tome. U bilo kojem trenutku, bilo koji policijski detektiv mogao bi postati meta lova - tekućih istraga, starih istraga, ludih ljudi koje ste zatvorili prije mnogo godina nakon što ste izašli iz zatvora. Pomislila je na tijelo Walta Brighama uz cestu. Bilo što se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku.
  "Namjeravao je to učiniti točno tamo gdje mu je ubijena žena", rekao je Byrne. "Prvo ja, pa onda on."
  "Isus."
  "Da, u redu. Ima još."
  Jessica nije mogla razumjeti što je mislio. "Što misliš pod 'više'?"
  Byrne je otpio gutljaj kave. "Vidio sam ga."
  "Jesi li ga vidio? Koga si vidio?"
  "Naš aktivist."
  "Što? O čemu pričaš?"
  "Na Chaumontovom mjestu. Bio je s druge strane rijeke i samo me promatrao."
  - Kako znaš da je to bio on?
  Byrne je trenutak zurio u svoju kavu. "Kako ti išta znaš o ovom poslu? Bio je to on."
  - Jesi li ga dobro pogledao/la?
  Byrne je odmahnuo glavom. "Ne. Bio je s druge strane rijeke. Na kiši."
  "Što je radio?"
  "Nije ništa učinio. Mislim da se htio vratiti na mjesto događaja i mislio je da će druga strana rijeke biti sigurna."
  Jessica je razmislila o tome. Povratak ovim putem bio je uobičajen.
  "Zato sam i nazvao Nicka", rekao je Byrne. "Da nisam..."
  Jessica je znala što misli. Da nije nazvao, možda bi ležao na podu Crystal Dinera, okružen lokvicom krvi.
  "Jesmo li već čuli što kažu uzgajivači peradi u Delawareu?" upitao je Byrne, očito pokušavajući preusmjeriti pozornost.
  "Još ništa", rekla je Jessica. "Mislila sam da bismo trebali provjeriti popise pretplatnika za časopise o čuvanju ptica. U..."
  "Tony to već radi", rekao je Byrne.
  Jessica je morala znati. Čak i usred svega toga, Byrne je razmišljao. Otpio je gutljaj kave, okrenuo se prema njoj i uputio joj blagi osmijeh. "Dakle, kako si provela dan?" upitao je.
  Jessica je uzvratila osmijeh. Nadala se da izgleda iskreno. "Mnogo manje avanturistički, hvala Bogu." Ispričala je o svom jutarnjem i popodnevnom izletu u trgovine rabljenom robom i susretu s Rolandom Hannom. "Trenutno ga vodim kako gleda šalice. Vodi crkvenu trgovinu rabljenom robom. Mogao bi našem dečku prodati neke haljine."
  Byrne je popio kavu i ustao. "Moram otići odavde", rekao je. "Mislim, sviđa mi se ovo mjesto, ali ne baš toliko."
  "Šef želi da ideš kući."
  "Dobro sam", rekao je Byrne.
  "Jesi li siguran?"
  Byrne nije odgovorio. Trenutak kasnije, uniformirani policajac prešao je preko zalogajnice i pružio Byrneu pištolj. Byrne je po težini mogao zaključiti da je spremnik zamijenjen. Dok je Nick Palladino slušao Byrnea i Matthewa Clarka na otvorenoj liniji Byrneovog mobitela, poslao je automobil u kompleks Chaumont kako bi dohvatio oružje. Philadelphiji nije trebao još jedan pištolj na ulici.
  "Gdje je naš amiški detektiv?" upitao je Byrne Jessicu.
  "Josh radi u knjižarama, provjerava sjeća li se tko da je prodavao knjige o držanju ptica, egzotičnim pticama i slično."
  "Dobro je", rekao je Byrne.
  Jessica nije znala što bi rekla. Od Kevina Byrnea, to je bila velika pohvala.
  "Što ćeš sad učiniti?" upitala je Jessica.
  "Pa, idem kući, ali samo se istuširaj vrućom vodom i presvuci. Onda ću izaći van. Možda je netko drugi vidio ovog tipa kako stoji s druge strane rijeke. Ili je vidio kako mu se auto zaustavio."
  "Želiš li pomoć?" upitala je.
  "Ne, dobro sam. Ti se drži užeta i promatrača ptica. Nazvat ću te za sat vremena."
  OceanofPDF.com
  54
  Byrne se vozio niz Hollow Road prema rijeci. Prošao je ispod autoceste, parkirao i izašao. Vrući tuš mu je dobro došao, ali ako čovjek kojeg su tražili još uvijek nije stajao ondje na obali rijeke, s rukama iza leđa, čekajući da mu stave lisice, bit će to užasan dan. Ali svaki dan s pištoljem uperenim u tebe bio je užasan dan.
  Kiša je popustila, ali led je ostao. Gotovo je prekrio grad. Byrne se pažljivo spustio niz padinu do obale rijeke. Stajao je između dva gola stabla, točno nasuprot crpne stanice, a iza njega se čula tutnjava prometa na autocesti. Pogledao je crpnu stanicu. Čak i s ove udaljenosti, građevina je bila impozantna.
  Stajao je točno tamo gdje je stajao čovjek koji ga je promatrao. Zahvaljivao je Bogu što čovjek nije snajperist. Byrne je zamišljao nekoga kako stoji ondje s nišanom, naslonjen na drvo radi ravnoteže. Lako bi mogao ubiti Byrnea.
  Pogledao je u obližnje tlo. Ni opuška cigareta, ni prikladnih, sjajnih omota od slatkiša da obriše otiske prstiju s lica.
  Byrne je čučao na obali rijeke. Tekuća voda bila je samo nekoliko centimetara udaljena. Nagnuo se naprijed, prstom dodirnuo ledeni potok i...
  - vidio je čovjeka kako nosi Taru Grendel do crpne stanice... bezličnog čovjeka koji gleda u mjesec... komad plavo-bijelog užeta u rukama... čuo je zvuk malog čamca koji pljuska po stijeni... vidio je dva cvijeta, jedan bijeli, jedan crveni i...
  - Povukao je ruku kao da se voda zapalila. Slike su postajale jače, jasnije i uznemirujuće.
  U rijekama, voda koje dodirnete je posljednja stvar koja je prošla i prva stvar koja dolazi.
  Nešto se približavalo.
  Dva cvijeta.
  Nekoliko sekundi kasnije, zazvonio mu je mobitel. Byrne je ustao, otvorio ga i javio se. Bila je to Jessica.
  "Postoji još jedna žrtva", rekla je.
  Byrne je pogledao dolje na mračne, zabranjujuće vode Schuylkilla. Znao je, ali je svejedno upitao. "Na rijeci?"
  "Da, partneru", rekla je. "Na rijeci."
  OceanofPDF.com
  55
  Sastali su se na obali rijeke Schuylkill, blizu rafinerija nafte na jugozapadu. Mjesto zločina bilo je djelomično zaklonjeno i s rijeke i s obližnjeg mosta. Oštar miris otpadnih voda rafinerije ispunjavao je zrak i njihova pluća.
  Glavni detektivi na ovom slučaju bili su Ted Campos i Bobby Lauria. Njih dvojica su oduvijek bili partneri. Stari klišej o međusobnom dovršavanju rečenica bio je istinit, ali u Tedovom i Bobbyjevom slučaju, išlo je dalje od toga. Jednog dana su čak išli u kupovinu odvojeno i kupili istu kravatu. Kad su to saznali, naravno, više nikada nisu nosili kravate. Zapravo, nisu bili oduševljeni pričom. Sve je to bilo malo previše Brokeback Mountain za par staromodnih žestokih momaka poput Bobbyja Laurie i Teda Camposa.
  Byrne, Jessica i Josh Bontrager stigli su i pronašli dva sektorska vozila parkirana pedesetak metara jedno od drugog, blokirajući cestu. Mjesto nesreće dogodilo se južno od prve dvije žrtve, blizu ušća rijeka Schuylkill i Delaware, u sjeni mosta Platte.
  Ted Campos je sreo trojicu detektiva uz cestu. Byrne ga je upoznao s Joshom Bontragerom. Na mjestu događaja bio je i kombi CSU-a, zajedno s Tomom Weirichom iz ureda mrtvozornika.
  "Što imamo, Ted?" upitao je Byrne.
  "Imamo ženu koja je umrla", rekao je Campos.
  "Zadavljena?" upitala je Jessica.
  "Izgleda tako." Pokazao je na rijeku.
  Tijelo je ležalo na obali rijeke, u podnožju umirućeg javora. Kad je Jessica ugledala tijelo, srce joj je potonulo. Bojala se da bi se to moglo dogoditi, a sada se dogodilo. "O, ne."
  Tijelo je pripadalo djetetu, ne starijem od trinaest godina. Njezina mršava ramena bila su iskrivljena pod neprirodnim kutom, a torzo prekriven lišćem i krhotinama. I ona je nosila dugu vintage haljinu. Oko vrata je imala nešto što je izgledalo kao sličan najlonski remen.
  Tom Weirich stajao je pokraj tijela i diktirao bilješke.
  "Tko ju je pronašao?" upitao je Byrne.
  "Zaštitar", rekao je Campos. "Ušao je zapaliti. Tip je totalna olupina."
  "Kada?"
  "Prije otprilike sat vremena. Ali Tom misli da je ova žena ovdje već dugo vremena."
  Riječ je šokirala sve. "Ženo?" upitala je Jessica.
  Campos je kimnuo. "I ja sam mislio isto", rekao je. "I mrtvo je već dugo. Tamo ima puno truleži."
  Tom Weirich im je prišao. Skinuo je lateks rukavice i navukao kožne.
  "Nije dijete?" upitala je Jessica zapanjeno. Žrtva nije mogla biti viša od 1,2 metra.
  "Ne", rekao je Weirich. "Sitna je, ali je zrela. Vjerojatno je imala oko četrdeset godina."
  "Dakle, koliko dugo misliš da je ovdje?" upitao je Byrne.
  "Mislim tjedan dana ili tako nekako. Ovdje je nemoguće reći."
  - Je li se to dogodilo prije Chaumontovog ubojstva?
  "O da", rekao je Weirich.
  Dvojica policajaca za specijalne operacije izašla su iz kombija i krenula prema obali rijeke. Josh Bontrager ih je slijedio.
  Jessica i Byrne promatrali su kako tim postavlja mjesto zločina i perimetar. Do daljnjega, to nije bio njihov posao i nije bilo ni službeno povezano s dva ubojstva koja su istraživali.
  "Detektivi", doviknuo je Josh Bontrager.
  Campos, Lauria, Jessica i Byrne sišli su na obalu rijeke. Bontrager je stajao otprilike pet metara od tijela, odmah uzvodno.
  "Pogledaj." Bontrager je pokazao na područje iza skupine niskog grmlja. Predmet je ležao u tlu, toliko neumjestan u okruženju da je Jessica morala prići ravno do njega kako bi se uvjerila da je ono što je mislila da gleda zapravo ono što gleda. Bio je to lokvanj. Crveni plastični lokvanj bio je zaboden u snijeg. Na drvetu pored njega, otprilike metar od tla, bio je naslikan bijeli mjesec.
  Jessica je snimila nekoliko fotografija. Zatim se odmaknula i pustila fotografa CSU-a da snimi cijelu scenu. Ponekad je kontekst predmeta na mjestu zločina bio jednako važan kao i sam predmet. Ponekad je mjesto nečega zamijenilo što.
  Ljiljan.
  Jessica je pogledala Byrnea. Činilo se da ga crveni cvijet fascinira. Zatim je pogledala tijelo. Žena je bila toliko sitna da je bilo lako shvatiti kako bi je se moglo zamijeniti za dijete. Jessica je vidjela da je žrtvina haljina prevelika i neravnomjerno porubljena. Ženine ruke i noge bile su netaknute. Nije bilo vidljivih amputacija. Ruke su joj bile otkrivene. Nije držala ptice.
  "Sinkronizira li se s tvojim dečkom?" upitao je Campos.
  "Da", rekao je Byrne.
  "Isto je i s remenom?"
  Byrne je kimnuo.
  "Želiš posla?" Campos se polusmiješio, ali bio je i poluozbiljan.
  Byrne nije odgovorio. Nije ga se ticalo. Postojala je velika vjerojatnost da će se ovi slučajevi uskoro grupirati u mnogo veću radnu skupinu, u koju bi bili uključeni FBI i druge savezne agencije. Vani je bio serijski ubojica, a ova žena je možda bila njegova prva žrtva. Iz nekog razloga, ovaj čudak bio je opsjednut vintage odijelima i Schuylkillom, a oni nisu imali pojma tko je on ili gdje planira sljedeći udar. Ili ga već ima. Između mjesta gdje su stajali i mjesta zločina u Manayunku moglo je biti deset tijela.
  "Ovaj tip neće stati dok ne donese svoje, zar ne?" upitao je Byrne.
  "Ne izgleda tako", rekao je Campos.
  "Rijeka je dugačka stotinu prokletih milja."
  "Sto dvadeset osam prokletih milja dugih", odgovorio je Campos. "Puni-puni."
  "Sto dvadeset i osam milja", pomisli Jessica. Velik dio je zaštićen od cesta i autocesta, okružen drvećem i grmljem, rijeka se vijuga kroz pola tuceta okruga u srce jugoistočne Pennsylvanije.
  Sto dvadeset i osam milja teritorija za ubijanje.
  OceanofPDF.com
  56
  Bila joj je to treća cigareta toga dana. Treća. Tri nisu bile loše. Tri su bile kao da uopće ne puši, zar ne? Kad bi se naježila, pojela bi i do dvije kutije. Tri su bile kao da je već potrošena. Ili tako nešto.
  Koga je zavaravala? Znala je da neće stvarno otići dok joj se život ne sredi. Negdje oko sedamdesetog rođendana.
  Samantha Fanning otvorila je stražnja vrata i provirila u trgovinu. Bila je prazna. Slušala je. Mala Jamie je šutjela. Zatvorila je vrata i čvrsto se omotala kaputom. Dovraga, bilo je hladno. Mrzila je izlaziti van pušiti, ali barem nije bila jedna od onih gargojla koje ste viđali na Broad Streetu, kako stoje ispred svojih zgrada, naslonjene na zid i sisaju opušak. Upravo zbog toga nikada nije pušila ispred trgovine, iako je odande bilo puno lakše pratiti što se događa. Odbijala je izgledati kao kriminalka. Ipak, ovdje je bilo hladnije nego u džepu punom pingvinskog izmeta.
  Razmišljala je o svojim novogodišnjim planovima, ili bolje rečeno, o svojim ne-planovima. Bit će samo ona i Jamie, možda boca vina. Takav je bio život samohrane majke. Samohrane, siromašne majke. Samohrane, jedva zaposlene, bankrotirane majke čiji je bivši dečko i otac njezina djeteta bio lijeni idiot koji joj nikada nije dao ni lipe alimentacije. Imala je devetnaest godina, a njezina životna priča već je bila napisana.
  Ponovno je otvorila vrata, samo da sluša, i gotovo je iskočila iz kože. Muškarac je stajao točno tamo na vratima. Bio je sam u trgovini, potpuno sam. Mogao je ukrasti bilo što. Definitivno će dobiti otkaz, obitelj ili ne.
  "Čovječe", rekla je, "umro si me prestrašio."
  "Jako mi je žao", rekao je.
  Bio je dobro odjeven i imao je zgodno lice. Nije bio njezin tipičan klijent.
  "Zovem se detektiv Byrne", rekao je. "Radim za policijsku upravu Philadelphije. Odjel za ubojstva."
  "O, u redu", rekla je.
  "Pitao sam se imate li možda nekoliko minuta za razgovor."
  "Naravno. Nema problema", rekla je. "Ali već sam razgovarala s..."
  - Detektiv Balzano?
  "Tako je. Detektivka Balzano. Nosila je ovaj nevjerojatni kožni kaput."
  "To je njezino." Pokazao je na unutrašnjost trgovine. "Želiš li ući unutra gdje je malo toplije?"
  Uzela je cigaretu. "Ne mogu tamo pušiti. Ironično, zar ne?"
  "Nisam siguran što misliš."
  "Mislim, pola stvari unutra već čudno miriše", rekla je. "Je li u redu da razgovaramo ovdje?"
  "Naravno", odgovori čovjek. Ušao je na vrata i zatvorio ih. "Imam još nekoliko pitanja. Obećavam da vas neću predugo zadržavati."
  Gotovo se nasmijala. Spriječiti me od čega? "Nemam kamo", rekla je. "Pucaj."
  - Zapravo, imam samo jedno pitanje.
  "Fino."
  - Razmišljao sam o tvom sinu.
  Riječ ju je iznenadila. Što Jamie ima sa svime ovim? "Moj sin?"
  "Da. Pitao sam se zašto si ga namjeravao izbaciti. Je li to zato što je ružan?"
  Isprva je mislila da se muškarac šali, iako nije razumjela. Ali on se nije smiješio. "Ne razumijem o čemu govoriš", rekla je.
  - Grofov sin nije ni približno tako lijep kao što misliš.
  Pogledala ga je u oči. Kao da je gledao ravno kroz nju. Nešto ovdje nije bilo u redu. Nešto nije bilo u redu. I bila je sasvim sama. "Misliš li da bih mogla vidjeti neke papire ili nešto slično?" upitala je.
  "Ne." Muškarac je prišao njoj. Otkopčao je kaput. "To će biti nemoguće."
  Samantha Fanning napravila je nekoliko koraka unatrag. Preostalo joj je samo nekoliko koraka. Leđa su joj već bila pritisnuta uz cigle. "Jesmo li se... jesmo li se ikada prije sreli?" upitala je.
  "Da, postoji, Anne Lisbeth", rekao je čovjek. "Davno je to bilo."
  OceanofPDF.com
  57
  Jessica je sjedila za svojim stolom, iscrpljena, događaji tog dana - otkriće treće žrtve, u kombinaciji s Kevinovim promašajem - gotovo su je iscrpili.
  Osim toga, jedina stvar gora od borbe s prometom u Philadelphiji je borba s prometom na ledu. Bilo je fizički iscrpljujuće. Ruke su joj se činile kao da je prošla kroz deset rundi; vrat joj je bio ukočen. Na putu natrag do Roundhousea, jedva je izbjegla tri nesreće.
  Roland Hanna proveo je gotovo dva sata s fotoknjigom. Jessica mu je također dala list papira s pet najnovijih fotografija, od kojih je jedna bila Davidova Hornstromova identifikacijska fotografija. Nije prepoznao nikoga.
  Istraga ubojstva žrtve pronađene na jugozapadu uskoro će biti predana radnoj skupini, a uskoro će se na njihovom stolu gomilati novi dosjei.
  Tri žrtve. Tri žene zadavljene i ostavljene na obali rijeke, sve odjevene u vintage haljine. Jedna je bila užasno unakažena. Jedna od njih držala je rijetku pticu. Jedna od njih pronađena je pored crvenog plastičnog ljiljana.
  Jessica se okrenula slavujevom svjedočenju. U New Yorku, New Jerseyju i Delawareu postojale su tri tvrtke koje su uzgajale egzotične ptice. Odlučila je ne čekati povratni poziv. Podigla je slušalicu. Od sve tri tvrtke dobila je gotovo identične informacije. Rekli su joj da uz dovoljno znanja i odgovarajuće uvjete osoba može uzgajati slavuje. Dali su joj popis knjiga i publikacija. Spustila je slušalicu, svaki put osjećajući se kao da je u podnožju goleme planine znanja i da joj nedostaje snage da se popne na nju.
  Ustala je da uzme šalicu kave. Zazvonio joj je telefon. Javila se i pritisnula gumb.
  - Ubojstvo, Balzano.
  "Detektivko, moje ime je Ingrid Fanning."
  Bio je to glas starije žene. Jessica nije prepoznala ime. "Što mogu učiniti za vas, gospođo?"
  "Ja sam suvlasnik tvrtke TrueSew. Moja unuka je ranije razgovarala s vama."
  "O, da, da", rekla je Jessica. Žena je pričala o Samanthi.
  "Gledala sam fotografije koje si ostavila", rekla je Ingrid. "Fotografije haljina?"
  "Što je s njima?"
  "Pa, prije svega, ovo nisu vintage haljine."
  "Nemaju?"
  "Ne", rekla je. "Ovo su reprodukcije vintage haljina. Originale bih smjestila iz druge polovice devetnaestog stoljeća. Pred kraj. Možda 1875. ili tako nekako. Definitivno kasnoviktorijanska silueta."
  Jessica je zapisala podatke. "Kako znaš da su ovo reprodukcije?"
  "Postoji nekoliko razloga. Prvo, većina dijelova nedostaje. Čini se da nisu baš dobro napravljeni. I drugo, da su originalni i u ovom stanju, mogli bi se prodati za tri do četiri tisuće dolara po komadu. Vjerujte mi, ne bi bili na polici u trgovini rabljenom robom."
  "Jesu li moguće ikakve reprodukcije?" upitala je Jessica.
  "Da, naravno. Postoji mnogo razloga za reprodukciju takve odjeće."
  "Na primjer?"
  "Na primjer, netko bi mogao producirati predstavu ili film. Možda netko rekreira određeni događaj u muzeju. Stalno dobivamo pozive od lokalnih kazališnih družina. Ne za nešto poput ovih haljina, imajte na umu, već za odjeću iz kasnijeg razdoblja. Trenutno dobivamo puno poziva u vezi s predmetima iz 1950-ih i 1960-ih."
  "Jesi li ikada vidio/la ovakvu odjeću u svojoj trgovini?"
  "Nekoliko puta. Ali ove haljine su kostimirane, nisu vintage."
  Jessica je shvatila da je tražila na krivom mjestu. Trebala se usredotočiti na kazališnu produkciju. Sad će početi.
  "Cijenim poziv", rekla je Jessica.
  "Sve je u redu", odgovorila je žena.
  - Zahvali se Samanthi u moje ime.
  "Pa, moje unuke nema ovdje. Kad sam stigao, trgovina je bila zaključana, a moj praunuk je bio u krevetiću u uredu."
  "Je li sve u redu?"
  "Sigurna sam da jest", rekla je. "Vjerojatno je pobjegla u banku ili tako nešto."
  Jessica nije mislila da je Samantha tip osobe koja bi samo ustala i ostavila sina samog. S druge strane, nije čak ni poznavala mladu ženu. "Još jednom hvala što ste nazvali", rekla je. "Ako vam padne na pamet još nešto, nazovite nas."
  "Hoću."
  Jessica je razmišljala o datumu. Kraj 19. stoljeća. Koji je bio razlog? Je li ubojica bio opsjednut tim vremenskim razdobljem? Zabilježila je. Pretražila je važne datume i događaje u Philadelphiji u to vrijeme. Možda je njihov psiho bio fiksiran na neki incident koji se dogodio na rijeci u to doba.
  
  
  
  BYRNE je ostatak dana proveo provjeravajući prošlost svih koji su iole bili povezani sa Stilettom - barmena, čuvara parkirališta, noćnih čistača, dostavljača. Iako nisu bili baš najglamurozniji ljudi, nitko od njih nije imao dosje koji bi ukazivao na vrstu nasilja koje su izazvala ubojstva na rijeci.
  Prišao je Jessicinom stolu i sjeo.
  "Pogodi tko je bio prazan?" upitao je Byrne.
  "WHO?"
  "Alasdair Blackburn", rekao je Byrne. "Za razliku od svog oca, on nema dosje. A čudno je to što je rođen ovdje. Okrug Chester."
  To je malo iznenadilo Jessicu. "Definitivno ostavlja dojam da je iz stare zemlje. 'Da' i sve to."
  "To je upravo moje gledište."
  "Što želiš učiniti?" upitala je.
  "Mislim da bismo ga trebali odvesti kući. Pokušati ga izvući iz elementa."
  "Idemo." Prije nego što je Jessica stigla zgrabiti kaput, zazvonio joj je telefon. Javila se. Opet je bila Ingrid Fanning.
  "Da, gospođo", rekla je Jessica. "Jeste li se sjetili još nečega?"
  Ingrid Fanning se nije sjećala ničega sličnog. Ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Jessica je slušala nekoliko trenutaka, pomalo nevjerujući, a zatim rekla: "Bit ćemo tamo za deset minuta." Spustila je slušalicu.
  "Kako si?" upitao je Byrne.
  Jessica je zastala na trenutak. Trebala joj je prilika da shvati što je upravo čula. "To je bila Ingrid Fanning", rekla je. Prepričala je Byrneu svoj prethodni razgovor sa ženom.
  - Ima li ona što za nas?
  "Nisam sigurna", rekla je Jessica. "Čini se da misli da netko drži njezinu unuku."
  "Što misliš?" upitao je Byrne, sada na nogama. "Tko ima unuku?"
  Jessici je trebalo malo duže da odgovori. Jedva da je bilo vremena. "Netko po imenu detektiv Byrne."
  OceanofPDF.com
  58
  Ingrid Fanning bila je robusna sedamdesetogodišnjakinja - vitka, žilava, energična i opasna u mladosti. Oblak sijede kose bio joj je skupljen u rep. Nosila je dugu plavu vunenu suknju i krem kašmirski dolčevit. Trgovina je bila prazna. Jessica je primijetila da se glazba promijenila u keltsku. Također je primijetila da Ingrid Fanning tresu ruke.
  Jessica, Byrne i Ingrid stajale su iza pulta. Ispod se nalazio stari Panasonic VHS kasetofon i mali crno-bijeli monitor.
  "Nakon što sam te prvi put nazvala, počela sam se malo uspravljati i primijetila da je videovrpca stala", rekla je Ingrid. "To je stari uređaj. Uvijek to radi. Malo sam ga premotala i slučajno pritisnula PLAY umjesto RECORD. Vidjela sam."
  Ingrid je uključila vrpcu. Kad se na ekranu pojavila slika iz visokog kuta, prikazivala je prazan hodnik koji je vodio do stražnjeg dijela trgovine. Za razliku od većine nadzornih sustava, ovo nije bilo ništa sofisticirano, samo obični VHS kasetofon postavljen na SLP. Vjerojatno je pružao šest sati prijenosa u stvarnom vremenu. Bilo je i zvuka. Pogled na prazan hodnik bio je naglašen slabim zvukovima automobila koji su se vozili South Streetom, povremenim trubljenjem automobila - istom glazbom koju je Jessica sjećala da je slušala tijekom svog posjeta.
  Otprilike minutu kasnije, niz hodnik je prošla figura, nakratko provirivši kroz vrata s desne strane. Jessica je odmah prepoznala ženu kao Samanthu Fanning.
  "To je moja unuka", rekla je Ingrid drhtavim glasom. "Jamie je bio u sobi desno."
  Byrne je pogledao Jessicu i slegnuo ramenima. Jamie?
  Jessica je pokazala na bebu u krevetiću iza pulta. Beba je bila dobro, čvrsto je spavala. Byrne je kimnuo.
  "Vratila se van zapaliti cigaretu", nastavila je Ingrid. Obrisala je oči maramicom. "Što god se dogodilo, nije dobro", pomislila je Jessica. "Rekla mi je da je otišla, ali znala sam."
  Na snimci, Samantha je nastavila niz hodnik do vrata na kraju. Otvorila ih je i bujica sive dnevne svjetlosti prolila se u hodnik. Zatvorila ih je za sobom. Hodnik je ostao prazan i tih. Vrata su ostala zatvorena otprilike četrdeset pet sekundi. Zatim su se otvorila otprilike tridesetak centimetara. Samantha je provirila unutra, osluškujući. Ponovno je zatvorila vrata.
  Slika je ostala nepomična još trideset sekundi. Zatim se kamera lagano zatresla i pomaknula, kao da je netko nagnuo objektiv prema dolje. Sada su mogli vidjeti samo donju polovicu vrata i posljednjih nekoliko metara hodnika. Nekoliko sekundi kasnije, čuli su korake i ugledali figuru. Činilo se da je to muškarac, ali bilo je nemoguće reći. Pogled je prikazivao stražnju stranu tamnog kaputa ispod struka. Vidjeli su ga kako poseže u džep i vadi svijetlo uže.
  Ledena ruka zgrabila je Jessicino srce.
  Je li ovo bio njihov ubojica?
  Muškarac je vratio uže u džep kaputa. Nekoliko trenutaka kasnije, vrata su se širom otvorila. Samantha je ponovno posjećivala sina. Bila je stepenicu ispod trgovine, vidljiva samo od vrata nadolje. Činilo se da se prestrašila kad je vidjela nekoga kako stoji tamo. Rekla je nešto što je na snimci bilo iskrivljeno. Muškarac je odgovorio.
  "Možeš li to ponovno pustiti?" upitala je Jessica.
  Ingrid Fanning Pritisnula je PREMOTAVANJE, STOP, REPRODUKCIJA. Byrne je pojačao zvuk na monitoru. Vrata su se ponovno otvorila na snimci. Nekoliko trenutaka kasnije, čovjek je rekao: "Zovem se detektiv Byrne."
  Jessica je vidjela kako se Kevin Byrne stišće šake i stišće čeljust.
  Ubrzo nakon toga, čovjek je prošao kroz vrata i zatvorio ih za sobom. Dvadeset ili trideset sekundi mučne tišine. Samo zvuk prolazećeg prometa i glasna glazba.
  Tada su čuli vrisak.
  Jessica i Byrne pogledale su Ingrid Fanning. "Ima li još što na snimci?" upitala je Jessica.
  Ingrid je odmahnula glavom i obrisala oči. "Nikad se nisu vratili."
  Jessica i Byrne su hodali hodnikom. Jessica je pogledala kameru. Još je uvijek bila usmjerena prema dolje. Otvorili su vrata i prošli. Iza trgovine nalazio se mali prostor, otprilike dva i pol puta tri metra, ograđen straga drvenom ogradom. Ograda je imala vrata koja su se otvarala na uličicu koja je presijecala zgrade. Byrne je zamolio policajce da počnu pretraživati područje. Obrisali su prašinu s kamere i vrata, ali nijedan detektiv nije vjerovao da će pronaći otiske prstiju koji pripadaju bilo kome osim zaposleniku TrueSewa.
  Jessica je pokušala mentalno konstruirati scenarij u kojem Samantha ne bi bila uvučena u ovo ludilo. Nije mogla.
  Ubojica je ušao u trgovinu, vjerojatno tražeći viktorijansku haljinu.
  Ubojica je znao ime detektiva koji ga je progonio.
  A sada je imao Samanthu Fanning.
  OceanofPDF.com
  59
  Anne Lisbeth sjedi u čamcu u svojoj tamnoplavoj haljini. Prestala se mučiti s užadima.
  Došlo je vrijeme.
  Moon gura čamac kroz tunel koji vodi do glavnog kanala - Ø STTUNNELEN, kako ga je zvala njegova baka. Istrčava iz spremišta za čamce, prolazi pored Elfin Hilla, pored Starog crkvenog zvona i sve do školske zgrade. Voli promatrati čamce.
  Uskoro ugleda Annin Lisbethin čamac kako plovi pored Tinderboxa, a zatim ispod mosta Great Belt. Sjeća se dana kada su čamci prolazili cijeli dan - žuti, crveni, zeleni i plavi.
  Jetijeva kuća je sada prazna.
  Uskoro će biti okupirano.
  Moon stoji s užetom u rukama. Čeka na kraju posljednjeg kanala, blizu male škole, gledajući na selo. Toliko toga treba napraviti, toliko popravaka. Volio bi da mu je djed tamo. Sjeća se tih hladnih jutara, mirisa stare drvene kutije za alat, vlažne piljevine, načina na koji je njegov djed pjevušio: "I Danmark er jeg fodt", divnog mirisa svoje lule.
  Anne Lisbeth će sada zauzeti svoje mjesto na rijeci i svi će doći. Uskoro. Ali ne prije posljednja dva kata.
  Prvo, Moon će dovesti Yetija.
  Tada će upoznati svoju princezu.
  OceanofPDF.com
  60
  Tim za procjenu mjesta događaja uzeo je otiske prstiju treće žrtve na mjestu događaja i hitno ih počeo obrađivati. Sitna žena pronađena na jugozapadu još nije bila identificirana. Josh Bontrager radio je na slučaju nestale osobe. Tony Park hodao je po laboratoriju s plastičnim ljiljanom.
  Žena je također imala isti uzorak "mjeseca" na trbuhu. DNK testovi sperme i krvi pronađeni kod prve dvije žrtve zaključili su da su uzorci identični. Ovaj put nitko nije očekivao drugačiji rezultat. Ipak, slučaj je napredovao ubrzanim tempom.
  Dvojica tehničara iz odjela za dokumentaciju forenzičkog laboratorija sada su radila na slučaju isključivo kako bi utvrdili podrijetlo crteža Mjeseca.
  Ured FBI-a u Philadelphiji kontaktiran je u vezi s otmicom Samanthe Fanning. Analizirali su snimku i obrađivali mjesto događaja. U tom trenutku slučaj je bio izvan kontrole NPD-a. Svi su očekivali da će se pretvoriti u ubojstvo. Kao i uvijek, svi su se nadali da su u krivu.
  "Gdje smo, u bajkovitom smislu?" upitao je Buchanan. Bilo je nešto poslije šest sati. Svi su bili iscrpljeni, gladni, ljuti. Život je stavljen na čekanje, planovi otkazani. Neka vrsta blagdana. Čekali su preliminarni izvještaj medicinskog vještaka. Jessica i Byrne bili su među nekolicinom detektiva u dežurnoj sobi. "Radim na tome", rekla je Jessica.
  "Možda biste to trebali provjeriti", rekao je Buchanan.
  Pružio je Jessici dio stranice iz jutarnjeg izdanja Inquirera. Bio je to kratki članak o čovjeku po imenu Trevor Bridgewood. U članku je pisalo da je Bridgewood putujući pripovjedač i trubadur. Što god to bilo.
  Činilo se da im je Buchanan dao više od pukog prijedloga. Pronašao je trag i oni će ga slijediti.
  "Radimo na tome, naredniče", rekao je Byrne.
  
  
  
  Sastali su se u sobi hotela Sofitel u Sedamnaestoj ulici. Te večeri Trevor Bridgewood je čitao i potpisivao knjige u knjižari Joseph Fox's, neovisnoj knjižari u ulici Sansom.
  "U bajkovitom poslu mora biti novca", pomislila je Jessica. Sofitel je bio daleko od jeftinog.
  Trevor Bridgewood bio je u ranim tridesetima, vitak, graciozan i otmjen. Imao je oštar nos, prorijeđenu liniju kose i teatralan nastup.
  "Sve mi je ovo prilično novo", rekao je. "Mogao bih dodati da je više nego malo uznemirujuće."
  "Samo tražimo neke informacije", rekla je Jessica. "Cijenimo što ste se sastali s nama u tako kratkom roku."
  "Nadam se da mogu pomoći."
  "Smijem li pitati čime se točno bavite?" upitala je Jessica.
  "Ja sam pripovjedač", odgovorio je Bridgewood. "Devet ili deset mjeseci godišnje provodim na putu. Nastupam diljem svijeta, u SAD-u, Velikoj Britaniji, Australiji, Kanadi. Engleski se govori posvuda."
  "Pred publikom uživo?"
  "Uglavnom. Ali se pojavljujem i na radiju i televiziji."
  - A tvoj glavni interes su bajke?
  "Bajke, narodne priče, basne."
  "Što nam možete reći o njima?" upitao je Byrne.
  Bridgewood je ustao i prišao prozoru, krećući se poput plesača. "Puno toga se može naučiti", rekao je. "To je drevni oblik pripovijedanja koji obuhvaća mnoge različite stilove i tradicije."
  "Onda pretpostavljam da je to samo uvod", rekao je Byrne.
  - Ako želite, možemo početi s Kupidonom i Psihom, napisanim oko 150. godine poslije Krista.
  "Možda nešto novije", rekao je Byrne.
  "Naravno." Bridgewood se nasmiješio. "Postoji mnogo dodirnih točaka između Apuleja i Edwarda Škarorukog."
  "Kao što?" upitao je Byrne.
  "Gdje početi? Pa, Charles Perraultove 'Priče ili bajke iz prošlosti' bile su važne. Ta je zbirka uključivala 'Pepeljugu', 'Uspavanku', 'Crvenkapicu' i druge."
  "Kada je to bilo?" upitala je Jessica.
  "Bilo je to oko 1697. godine", rekao je Bridgewood. "Zatim su, naravno, početkom 19. stoljeća braća Grimm objavila dva sveska zbirke priča pod nazivom Kinder und Hausmärchen. Naravno, to su neke od najpoznatijih bajki: 'Svirač iz Hamelna', 'Palac', 'Zlatoslava', 'Rumpelstiltskin'."
  Jessica se trudila zapisivati stvari. Jako joj je nedostajalo njemačkog i francuskog jezika.
  "Nakon toga, Hans Christian Andersen objavio je svoje Bajke ispričane za djecu 1835. Deset godina kasnije, dvojica muškaraca po imenu Asbjørnsen i Moe objavili su zbirku pod nazivom Norveške narodne priče, iz koje čitamo "Tri gruba jarca" i druge."
  "Vjerojatno, kako se približavamo dvadesetom stoljeću, nema baš nekih većih novih djela ili novih zbirki. Uglavnom se radi o prepričavanjima klasika, a zatim o Humperdinckovom Ivici i Marici. Zatim je 1937. Disney objavio Snjeguljicu i sedam patuljaka, a forma je oživljena i od tada cvjeta."
  "Napredovati?" upitao je Byrne. "Kako napredovati?"
  "Balet, kazalište, televizija, film. Čak i film Shrek ima formu. I, donekle, Gospodar prstenova. Sam Tolkien objavio je "O bajkama", esej na tu temu koju je proširio na predavanju koje je održao 1939. godine. Još uvijek se široko čita i raspravlja o njoj u studijima bajki na fakultetskoj razini."
  Byrne je pogledao Jessicu, pa ponovno Bridgewooda. "Postoje li kakvi fakultetski tečajevi o ovome?" upitala je.
  "O, da." Bridgewood se malo tužno nasmiješio. Prešao je sobu i sjeo za stol. "Vjerojatno mislite da su bajke samo lijepe male moralizirajuće priče za djecu."
  "Mislim da da", rekao je Byrne.
  "Neke. Mnoge su puno mračnije. Zapravo, knjiga Bruna Bettelheima, Upotreba magije, istraživala je psihologiju bajki i djece. Knjiga je osvojila Nacionalnu književnu nagradu."
  "Naravno, postoje i mnoge druge važne osobe. Tražili ste pregled, a ja vam ga dajem."
  "Kad biste mogli sažeti što im je svima zajedničko, to bi nam moglo olakšati posao", rekao je Byrne. "Što im je zajedničko?"
  "U svojoj srži, bajka je priča koja proizlazi iz mita i legende. Pisane bajke vjerojatno su izrasle iz usmene narodne tradicije. Obično uključuju tajanstveno ili nadnaravno; nisu vezane ni za jedan određeni trenutak u povijesti. Otuda i izraz 'nekada davno'."
  "Jesu li vezani za neku religiju?" upitao je Byrne.
  "Obično ne", rekao je Bridgewood. "Međutim, mogu biti prilično duhovne. Obično uključuju skromnog junaka, opasnu avanturu ili podmuklog negativca. U bajkama su obično svi dobri ili su svi loši. U mnogim slučajevima sukob se donekle rješava magijom. Ali to je užasno široko. Užasno široko."
  Bridgewoodov je glas sada zvučao ispričavajuće, poput glasa čovjeka koji je prevario cijelo područje akademskog istraživanja.
  "Ne želim da stekneš dojam da su sve bajke iste", dodao je. "Ništa ne može biti dalje od istine."
  "Možeš li se sjetiti nekih konkretnih priča ili zbirki u kojima se pojavljuje Mjesec?" upitala je Jessica.
  Bridgewood je na trenutak razmislio. "Pada mi na pamet prilično duga priča, koja je zapravo niz vrlo kratkih skica. Radi se o mladom umjetniku i mjesecu."
  Jessica je bljesnula na "slike" pronađene na njihovim žrtvama. "Što se događa u pričama?" upitala je.
  "Vidite, ovaj umjetnik je jako usamljen." Bridgewood se odjednom razvedrio. Činilo se kao da je ušao u kazališni način: držanje mu se poboljšalo, geste rukama, ton mu se razvedrio. "Živi u malom gradu i nema prijatelja. Jedne noći sjedi kraj prozora i mjesec mu dolazi. Razgovaraju neko vrijeme. Ubrzo mjesec obećava da će se svake noći vraćati i pričati umjetniku što je vidio diljem svijeta. Tako bi umjetnik, ne napuštajući dom, mogao zamisliti te scene, prenijeti ih na platno i možda postati slavan. Ili možda samo steći nekoliko prijatelja. To je prekrasna priča."
  "Kažeš da mu mjesec dolazi svake noći?" upitala je Jessica.
  "Da."
  "Koliko dugo?"
  "Mjesec dolazi trideset i dva puta."
  "Trideset i dva puta", pomislila je Jessica. "I to je bila bajka braće Grimm?" upitala je.
  "Ne, napisao ju je Hans Christian Andersen. Priča se zove 'Što je Mjesec vidio'."
  "Kada je živio Hans Christian Andersen?" upitala je.
  "Od 1805. do 1875.", rekao je Bridgewood.
  "Originale bih datirala u drugu polovicu devetnaestog stoljeća", rekla je Ingrid Fanning o haljinama. "Pred kraj. Možda 1875. ili tako nekako."
  Bridgewood je posegnuo u kofer na stolu. Izvukao je knjigu u kožnom uvezu. "Ovo nipošto nije potpuna zbirka Andersenovih djela i unatoč svom izlizanom izgledu, nema posebnu vrijednost. Možete je posuditi." Umetnuo je karticu u knjigu. "Vratite je na ovu adresu kad završite. Uzmite koliko god želite."
  "To bi bilo korisno", rekla je Jessica. "Javit ćemo vam se što je prije moguće."
  - A sada, ako biste me ispričali.
  Jessica i Byrne su ustali i obukli kapute.
  "Žao mi je što sam morao žuriti", rekao je Bridgewood. "Imam predstavu za dvadeset minuta. Ne mogu pustiti male čarobnjake i princeze da čekaju."
  "Naravno", rekao je Byrne. "Zahvaljujemo vam na vašem vremenu."
  Na to je Bridgewood prešao sobu, posegnuo u ormar i izvukao vrlo staromodni crni smoking. Objesio ga je na stražnju stranu vrata.
  Byrne je upitao: "Možete li se sjetiti još nečega što bi nam moglo pomoći?"
  "Samo ovo: da biste razumjeli magiju, morate vjerovati." Bridgewood je odjenuo stari smoking. Odjednom je izgledao kao čovjek s kraja devetnaestog stoljeća - vitak, aristokratski i pomalo neobičan. Trevor Bridgewood se okrenuo i namignuo. "Barem malo."
  OceanofPDF.com
  61
  Sve je to bilo u knjizi Trevora Bridgewooda. A spoznaja je bila zastrašujuća.
  "Crvene cipele" je basna o djevojci po imenu Karen, plesačici kojoj su amputirane noge.
  "Slavuj" je pričao priču o ptici koja je svojim pjevanjem očarala cara.
  Palčica je bila priča o sitnoj ženi koja je živjela na lopoču.
  Detektivi Kevin Byrne i Jessica Balzano, zajedno s još četiri detektiva, stajali su bez riječi u iznenada tihoj sobi za dežurstvo, zureći u ilustracije dječje knjige napisane tintom, a spoznaja o onome s čime su se upravo susreli bljesnula im je u mislima. Ljutnja u zraku bila je opipljiva. Osjećaj razočaranja bio je još jači.
  Netko je ubijao stanovnike Philadelphije u nizu ubojstava temeljenih na pričama Hansa Christiana Andersena. Koliko su znali, ubojica je udario tri puta, a sada je postojala velika vjerojatnost da je uhvatio Samanthu Fanning. Kakva bi to basna mogla biti? Gdje na rijeci planira smjestiti je? Hoće li je uspjeti pronaći na vrijeme?
  Sva su ta pitanja izblijedjela u svjetlu druge strašne činjenice, sadržane u koricama knjige koju su posudili od Trevora Bridgewooda.
  Hans Christian Andersen napisao je oko dvjesto priča.
  OceanofPDF.com
  62
  Detalji o davljenju triju žrtava pronađenih na obali rijeke Schuylkill procurili su na internet, a novine diljem grada, regije i države objavile su priču o filadelfijskom manijakalnom ubojici. Naslovi su, kako se i očekivalo, bili zloslutni.
  Ubojica iz bajke u Philadelphiji?
  Legendarni ubojica?
  Tko je Shaykiller?
  "Ivica i vrijedni?" trubio je Record, tabloid najnižeg reda.
  Philadelphijski, inače iscrpljeni mediji, bacili su se u akciju. Filmske ekipe bile su stacionirane uz rijeku Schuylkill, snimajući fotografije s mostova i obala. Novinarski helikopter kružio je duž rijeke, snimajući snimke. Knjižare i knjižnice nisu mogle pronaći knjige o Hansu Christianu Andersenu, braći Grimm ili Majci Guski. Za one koji su tražili senzacionalne vijesti, bilo je dovoljno blizu.
  Svakih nekoliko minuta odjel je primao pozive o ogrima, čudovištima i trolovima koji vrebaju djecu po cijelom gradu. Jedna je žena nazvala i prijavila da je vidjela muškarca u kostimu vuka u parku Fairmount. Sektorski automobil ga je pratio i potvrdio viđenje. Muškarac je trenutno bio u pijanom spremniku Roundhousea.
  Do jutra 30. prosinca u istragu zločina bilo je uključeno ukupno pet detektiva i šest operativaca.
  Samantha Fanning još nije pronađena.
  Nije bilo osumnjičenih.
  OceanofPDF.com
  63
  30. prosinca, nešto nakon 3:00 ujutro, Ike Buchanan je izašao iz svog ureda i privukao Jessicinu pozornost. Kontaktirala je dobavljače užadi, pokušavajući pronaći trgovce koji prodaju određenu marku užeta za plivačke staze. Tragovi užeta pronađeni su na trećoj žrtvi. Loša vijest bila je da se u doba online kupovine gotovo sve moglo kupiti bez ikakvog osobnog kontakta. Dobra vijest bila je da su online kupnje obično zahtijevale kreditnu karticu ili PayPal. Ovo je bila Jessicina sljedeća istraga.
  Nick Palladino i Tony Park otišli su u Norristown kako bi intervjuirali ljude u kazalištu Central, tražeći bilo koga tko bi mogao biti povezan s Tarom Grendel. Kevin Byrne i Josh Bontrager pretražili su područje u blizini mjesta gdje je pronađena treća žrtva.
  "Možete li na trenutak razgovarati?" upitao je Buchanan.
  Jessica je pozdravila pauzu. Ušla je u njegov ured. Buchanan joj je gestikulirao da zatvori vrata. Učinila je to.
  - Što se dogodilo, šefe?
  "Isključujem te s mreže. Samo na nekoliko dana."
  Ova ju je izjava, blago rečeno, iznenadila. Ne, više je bila kao udarac u trbuh. Bilo je gotovo kao da joj je rekao da je dobila otkaz. Naravno, nije, ali nikada prije nije bila odvučena od istrage. Nije joj se to svidjelo. Nije poznavala policajca koji je znao.
  "Zašto?"
  "Jer dodjeljujem Erica ovoj gangsterskoj operaciji. Ima kontakte, to je njegov stari zavoj i govori jezik."
  Dan prije dogodilo se trostruko ubojstvo: latinoamerički par i njihov desetogodišnji sin pogubljeni su dok su spavali u svojim krevetima. Teorija je bila da se radilo o odmazdi bande, a Eric Chavez je, prije nego što se pridružio odjelu za ubojstva, radio u policiji protiv bandi.
  - Dakle, želiš da ja...
  "Uzmi slučaj Walta Brighama", rekao je Buchanan. "Bit ćeš Nikkina partnerica."
  Jessica je osjetila čudnu mješavinu emocija. Radila je na detalju s Nikki i veselila se ponovnoj suradnji s njom, ali Kevin Byrne bio je njezin partner i imali su vezu koja je nadilazila spol, dob i vrijeme provedeno radeći zajedno.
  Buchanan mu je pružio bilježnicu. Jessica ju je uzela od njega. "Ovo su Ericove bilješke o slučaju. Trebale bi ti pomoći da dođeš do dna stvari. Rekao je da ga nazoveš ako imaš bilo kakvih pitanja."
  "Hvala vam, naredniče", rekla je Jessica. "Zna li Kevin?"
  - Upravo sam razgovarao s njim.
  Jessica se pitala zašto joj mobitel još nije zazvonio. "Surađuje li?" Čim je to izgovorila, prepoznala je osjećaj koji ju je obuzimao: ljubomoru. Kad bi Byrne pronašao drugog partnera, čak i privremeno, osjećala bi se kao da je prevarena.
  "Što, jesi li u srednjoj školi, Jess?" pomislila je. "On ti nije dečko, on ti je partner. Saberi se."
  "Kevin, Josh, Tony i Nick radit će na slučajevima. Ovdje smo na rubu snaga."
  Istina je. S vrhunca od 7000 policajaca tri godine ranije, broj policajaca u PPD-u pao je na 6400, što je najniža razina od sredine 1990-ih. I stvari su se pogoršale. Oko 600 policajaca trenutno se vodi kao ozlijeđeno i odsutno s posla ili na ograničenoj dužnosti. Timovi u civilu u svakom okrugu ponovno su aktivirani za uniformirane patrole, čime se jača policijski autoritet u nekim područjima. Nedavno je povjerenik najavio formiranje Mobilne taktičke intervencijske strateške intervencijske jedinice - elitnog tima za borbu protiv kriminala od četrdeset šest policajaca koji će patrolirati najopasnijim gradskim četvrtima. Tijekom posljednja tri mjeseca, svi sekundarni policajci Roundhousea poslani su natrag na ulice. To su bila teška vremena za filadelfijsku policiju, a ponekad su se detektivski zadaci i njihov fokus mijenjali u trenutku.
  "Koliko?" upitala je Jessica.
  "Samo na nekoliko dana."
  "Na telefonu sam, šefe."
  "Razumijem. Ako imaš nekoliko minuta slobodnog vremena ili je nešto pokvareno, samo naprijed. Ali trenutno smo puni. I jednostavno nemamo nijednog toplog partnera. Surađuj s Nikki."
  Jessica je razumjela potrebu rješavanja ubojstva policajca. Kad bi kriminalci ovih dana postajali sve smjeliji (a o tome se malo raspravljalo), skrenuli bi s tračnica kad bi mislili da mogu pogubiti policajca na ulici, a da ne osjete posljedice.
  "Hej, partnerice." Jessica se okrenula. Bila je to Nikki Malone. Nikki joj se stvarno sviđala, ali to je zvučalo... smiješno. Ne. To je zvučalo krivo. Ali kao i u svakom drugom poslu, ideš kamo te šef uputi, a trenutno je bila partnerica jedinoj detektivki za ubojstva u Philadelphiji.
  "Bok." To je bilo sve što je Jessica uspjela izustiti. Bila je sigurna da je Nikki to pročitala.
  "Spremna za pokret?" upitala je Nikki.
  "Učinimo to."
  OceanofPDF.com
  64
  Jessica i Nikki vozile su se Osmom ulicom. Opet je počela padati kiša. Byrne još uvijek nije nazvao.
  "Uputi me u priču", rekla je Jessica, pomalo potreseno. Navikla je žonglirati s nekoliko slučajeva odjednom - istina je bila da većina detektiva za ubojstva žonglira s tri ili četiri odjednom - ali i dalje joj je bilo malo teško promijeniti brzinu, usvojiti način razmišljanja novog zaposlenika. Kriminalca. I novog partnera. Ranije tog dana razmišljala je o psihopatu koji je bacao tijela na obalu rijeke. U mislima su joj bili naslovi priča Hansa Christiana Andersena: "Mala sirena", "Princeza na grašku", "Ružno pače", i pitala se koja bi, ako uopće, mogla biti sljedeća. Sada je progonila ubojicu policajca.
  "Pa, mislim da je jedno jasno", rekla je Nikki. "Walt Brigham nije bio žrtva neke neuspješne pljačke. Ne polijevaš nekoga benzinom i ne pališ ga da bi mu ukrao novčanik."
  - Dakle, misliš da je to bio onaj kojeg je Walt Brigham zatvorio?
  "Mislim da je to dobra oklada. Pratimo njegova uhićenja i osude već petnaest godina. Nažalost, u skupini nema piromana."
  "Je li itko nedavno pušten iz zatvora?"
  "Ne u posljednjih šest mjeseci. I ne vidim da je tko god je ovo učinio čekao toliko dugo da dođe do tipa, u smislu da ih je sakrio, zar ne?"
  Ne, pomislila je Jessica. U onome što su učinili Waltu Brighamu bila je jaka strast - bez obzira koliko je to bilo ludo. "A što je s onima koji su sudjelovali u njegovom posljednjem slučaju?" upitala je.
  "Sumnjam. Njegov posljednji službeni slučaj bio je obiteljski. Njegova žena udarila je muža pajserom. On je mrtav, ona je u zatvoru."
  Jessica je znala što to znači. Bez očevidaca ubojstva Walta Brighama i s manjkom forenzičkih stručnjaka, morali su početi ispočetka - sve koje je Walt Brigham uhitio, osudio, pa čak i ogorčio, počevši od njegovog posljednjeg slučaja i idući unatrag. To je suzilo krug osumnjičenika na nekoliko tisuća.
  - Dakle, idemo li u Records?
  "Imam još nekoliko ideja prije nego što zakopamo papire", rekla je Nikki.
  "Udari me."
  "Razgovarao sam s udovicom Walta Brighama. Rekla je da Walt ima ormarić. Ako je to nešto osobno - poput nečega što nije izravno povezano s poslom - možda je nešto bilo unutra."
  "Sve što mogu učiniti samo da ne uđem u ormarić s dokumentima", rekla je Jessica. "Kako ćemo ući?"
  Nikki je uzela jedini ključ na prstenu i nasmiješila se. "Jutros sam navratila do kuće Marjorie Brigham."
  
  
  
  EASY MAX u ulici Mifflin bila je velika dvokatnica u obliku slova U u kojoj se nalazilo preko stotinu skladišnih jedinica različitih veličina. Neke su bile grijane, većina nije. Nažalost, Walt Brigham nije uskočio ni u jednu od grijanih jedinica. Bilo je to kao ulazak u mesnicu.
  Soba je bila otprilike dva i pol puta tri metra, gotovo do stropa zatrpana kartonskim kutijama. Dobra vijest bila je da je Walt Brigham bio organiziran čovjek. Sve su kutije bile iste vrste i veličine - one koje biste našli u trgovinama uredskog pribora - i većina je bila označena i datirana.
  Počeli su straga. Bile su tu tri kutije posvećene isključivo Božiću i čestitkama. Mnoge čestitke bile su od Waltove djece, i dok ih je Jessica pregledavala, vidjela je kako prolaze godine njihovih života, kako im se gramatika i rukopis poboljšavaju kako odrastaju. Njihove tinejdžerske godine lako su se prepoznavale po jednostavnim potpisima njihovih imena, a ne po živopisnim osjećajima iz djetinjstva, jer su sjajne ručno izrađene čestitke ustupile mjesto Hallmark karticama. Druga kutija sadržavala je samo karte i turističke brošure. Navodno su Walt i Marjorie Brigham provodili ljeta kampirajući u Wisconsinu, Floridi, Ohiju i Kentuckyju.
  Na dnu kutije ležao je stari komad požutjelog papira iz bilježnice. Sadržavao je popis od dvanaest ženskih imena - među njima Melissa, Arlene, Rita, Elizabeth, Cynthia. Sva su bila prekrižena osim posljednjeg. Posljednje ime na popisu bilo je Roberta. Najstarija kći Walta Brighama zvala se Roberta. Jessica je shvatila što drži u ruci. Bio je to popis mogućih imena za prvo dijete mladog para. Pažljivo ga je vratila u kutiju.
  Dok je Nikki pretraživala nekoliko kutija s pismima i kućnim papirima, Jessica je pretraživala kutiju s fotografijama. Vjenčanja, rođendani, mature, policijski događaji. Kao i uvijek, kad god ste morali pristupiti osobnim stvarima žrtve, željeli ste dobiti što više informacija uz zadržavanje određenog stupnja privatnosti.
  Iz novih kutija izronilo je još fotografija i uspomena, pomno datiranih i katalogiziranih. Zapanjujuće mladolik Walt Brigham u policijskoj akademiji; zgodan Walt Brigham na dan vjenčanja, odjeven u prilično upečatljiv tamnoplavi smoking. Fotografije Walta u uniformi, Walta s djecom u Fairmount Parku; Walta i Marjorie Brigham kako žmire u kameru negdje na plaži, možda u Wildwoodu, lica tamnoružičasta, preteča bolnih opeklina od sunca koje će doživjeti te noći.
  Što je naučila iz svega ovoga? Ono što je već sumnjala. Walt Brigham nije bio odmetnuti policajac. Bio je obiteljski čovjek koji je skupljao i njegovao najvažnije događaje svog života. Ni Jessica ni Nikki još nisu pronašle ništa što bi ukazivalo na to zašto mu je netko tako brutalno oduzeo život.
  Nastavili su pregledavati kutije sjećanja koje su uznemirile šumu mrtvih.
  OceanofPDF.com
  65
  Treća žrtva pronađena na obali rijeke Schuylkill bila je Lizette Simon. Imala je četrdeset i jednu godinu, živjela je sa suprugom u Upper Darbyju i nije imala djece. Radila je u Psihijatrijskoj bolnici okruga Philadelphia u sjevernoj Philadelphiji.
  Lisette Simon bila je visoka nešto manje od deset centimetara. Njezin suprug, Ruben, bio je odvjetnik u odvjetničkom uredu na sjeveroistoku. Ispitivat će ga danas poslijepodne.
  Nick Palladino i Tony Park vratili su se iz Norristowna. Nitko u Central Theatreu nije primijetio da itko obraća posebnu pozornost na Taru Grendel.
  Unatoč distribuciji i objavljivanju njezine fotografije u svim lokalnim i nacionalnim medijima, i emitiranim i tiskanim, još uvijek nije bilo traga Samanthi Fanning.
  
  
  
  PLOČA je bila prekrivena fotografijama, bilješkama, bilješkama - mozaikom raznorodnih tragova i slijepih ulica.
  Byrne je stajao pred njim, jednako frustriran koliko i nestrpljiv.
  Trebao mu je partner.
  Svi su znali da će slučaj Brigham postati politički nabijen. Odjelu je bila potrebna akcija u vezi s ovim slučajem, i to odmah. Grad Philadelphia nije mogao riskirati da dovede svoje najviše policijske službenike u opasnost.
  Nije se moglo poreći da je Jessica bila jedna od najboljih detektivki u jedinici. Byrne nije baš dobro poznavao Nikki Malone, ali imala je dobru reputaciju i ogroman ulični kredibilitet, koji je dolazio od Northovih detektiva.
  Dvije žene. U odjelu politički osjetljivom kao što je PPD, imalo je smisla imati dvije detektivke koje rade na slučaju na tako važnoj lokaciji.
  Osim toga, pomislio je Byrne, to bi moglo odvratiti pozornost medija od činjenice da se na ulicama nalazi manični ubojica.
  
  
  
  Sada je postojao potpuni dogovor da je patologija riječnih ubojstava ukorijenjena u pričama Hansa Christiana Andersena. Ali kako su žrtve odabrane?
  Kronološki, prva žrtva bila je Lisette Simon. Bila je napuštena na obalama rijeke Schuylkill na jugozapadu.
  Druga žrtva bila je Christina Yakos, koja je smještena na obalu rijeke Schuylkill u Manayunku. Njene amputirane noge pronađene su na mostu Strawberry Mansion, koji prelazi rijeku.
  Treća žrtva bila je Tara Grendel, oteta iz garaže u Center Cityju, ubijena, a zatim ostavljena na obali rijeke Schuylkill u Shawmontu.
  Ubojica ih je vodio uzvodno?
  Byrne je na karti označio tri mjesta zločina. Između mjesta zločina na jugozapadu i mjesta zločina u Manayunku protezao se dugi dio rijeke - dvije lokacije za koje su vjerovali da kronološki predstavljaju prva dva ubojstva.
  "Zašto je tako dugačak riječni pojas između odlagališta?" upitao je Bontrager, čitajući Byrneove misli.
  Byrne je rukom prešao preko vijugavog korita rijeke. "Pa, ne možemo biti sigurni da negdje u blizini nema tijela. Ali pretpostavljam da nema puno mjesta gdje bi se moglo stati i učiniti ono što je morao, a da ga nitko ne primijeti. Nitko zapravo ne gleda ispod mosta Platte. Mjesto na Flat Rock Roadu izolirano je od autoceste i ceste. Crpna stanica Chaumont je potpuno izolirana."
  Bilo je istina. Dok je rijeka prolazila kroz grad, njezine su obale bile vidljive s mnogih vidikovaca, posebno na Kelly Driveu. Trkači, veslači i biciklisti posjećivali su ovaj dio gotovo cijele godine. Bilo je mjesta za zaustavljanje, ali cesta je rijetko bila pusta. Uvijek je bilo prometa.
  "Dakle, tražio je samoću", rekao je Bontrager.
  "Točno", rekao je Byrne. "I ima puno vremena."
  Bontrager je sjeo za računalo i pristupio Google kartama. Što se rijeka udaljavala od grada, to su njezine obale postajale osamljenije.
  Byrne je proučavao satelitsku kartu. Ako ih je ubojica vodio uzvodno, pitanje je ostalo: kamo? Udaljenost između crpne stanice Chaumont i izvora rijeke Schuylkill morala je biti gotovo stotinu milja. Bilo je mnogo mjesta gdje se tijelo moglo sakriti i ostati neotkriveno.
  I kako je birao svoje žrtve? Tara je bila glumica. Christina je bila plesačica. Postojala je veza. Obje su bile umjetnice. Animatorice. Ali veza je završila s Lisette. Lisette je bila stručnjakinja za mentalno zdravlje.
  Dob?
  Tara je imala dvadeset osam godina. Christina je imala dvadeset četiri. Lisette je imala četrdeset i jednu. Prevelik raspon.
  Palčica. Crvene cipele. Slavuj.
  Ništa nije povezivalo žene. Barem ništa na prvi pogled. Osim basni.
  Oskudne informacije o Samanthi Fanning nisu ih vodile u očitom smjeru. Imala je devetnaest godina, bila je neudana i imala je šestomjesečnog sina Jamieja. Dječakov otac bio je gubitnik po imenu Joel Radnor. Njegov dosje bio je kratak - nekoliko optužbi za drogu, jedan jednostavan napad i ništa više. Bio je u Los Angelesu posljednjih mjesec dana.
  "Što ako je naš tip nekakav scenski Johnny?" upitao je Bontrager.
  Byrneu je to palo na pamet, iako je znao da je teatralna perspektiva malo vjerojatna. Ove žrtve nisu odabrane zato što su se poznavale. Nisu odabrane zato što su posjećivale istu kliniku, crkvu ili društveni klub. Odabrane su zato što su odgovarale ubojičinoj užasno iskrivljenoj priči. Odgovarale su tipu tijela, licu, idealu.
  "Znamo li je li Lisette Simon glumila u nekom kazalištu?" upitao je Byrne.
  Bontrager se digao na noge. "Saznat ću." Izašao je iz dežurnog kabineta kad je Tony Park ušao s hrpom računalnih ispisa u ruci.
  "To su svi ljudi s kojima je Lisette Simon radila u psihijatrijskoj klinici posljednjih šest mjeseci", rekao je Park.
  "Koliko ima imena?" upitao je Byrne.
  "Četiristo šezdeset i šest."
  "Isus Krist."
  - On je jedini koji nije tamo.
  "Pogledajmo možemo li početi sužavanjem tog broja na muškarce između osamnaest i pedeset godina."
  "Uspjeli ste."
  Sat vremena kasnije, popis se suzio na devedeset i sedam imena. Započeli su zamoran zadatak provođenja raznih provjera - PDCH, PCIC, NCIC - za svako od njih.
  Josh Bontrager razgovarao je s Reubenom Simonom. Reubenova pokojna supruga, Lisette, nikada nije imala nikakve veze s kazalištem.
  OceanofPDF.com
  66
  Temperatura je pala za još nekoliko stupnjeva, zbog čega je ormarić još više nalikovao hladnjaku. Jessicini su prsti poplavili. Koliko god joj je bilo nespretno rukovati papirom, navukla je kožne rukavice.
  Posljednja kutija koju je pogledala bila je oštećena vodom. Sadržavala je jednu mapu u obliku harmonike. Unutra su bile vlažne fotokopije dosjea iz knjiga o slučajevima ubojstava koje pokrivaju posljednjih dvanaest godina. Jessica je otvorila mapu do posljednjeg odjeljka.
  Unutra su bile dvije crno-bijele fotografije veličine 20 x 25 centimetara, obje iste kamene zgrade, jedna snimljena s udaljenosti od nekoliko stotina metara, a druga mnogo bliže. Fotografije su bile uvijene zbog oštećenja od vode, a u gornjem desnom kutu bile su utisnute riječi "DUPLIKATI". To nisu bile službene PPD fotografije. Građevina na fotografiji izgledala je kao seoska kuća; u pozadini se vidjelo da se nalazi na blagom brdu, s nizom drveća prekrivenog snijegom vidljivim u pozadini.
  "Jesi li vidjela još neke fotografije ove kuće?" upitala je Jessica.
  Nikki je pažljivo pogledala fotografije. "Ne. Nisam to vidjela."
  Jessica je okrenula jednu od fotografija. Na poleđini je bio niz od pet brojeva, od kojih su posljednje dvije bile prekrivene vodom. Prve tri znamenke pokazale su se kao 195. Možda poštanski broj? "Znate li gdje je poštanski broj 195?" upitala je.
  "195", rekla je Nikki. "Možda u okrugu Berks?"
  "To sam i ja mislio."
  - Gdje u Berksu?
  "Nemam pojma."
  Nikkin pager je zazvonio. Otkvačila ga je i pročitala poruku. "Šef je", rekla je. "Imaš li telefon sa sobom?"
  - Nemaš telefon?
  "Ne pitaj", rekla je Nikki. "Izgubila sam troje u posljednjih šest mjeseci. Počet će me oduzimati."
  "Imam pagere", rekla je Jessica.
  "Bit ćemo dobra ekipa."
  Jessica je pružila Nikki svoj mobitel. Nikki je izašla iz ormarića da nazove.
  Jessica je bacila pogled na jednu od fotografija, krupni plan seoske kuće. Okrenula ju je. Na poleđini su bila tri slova i ništa više.
  ADC.
  Što to znači? pomislila je Jessica. Uzdržavanje djeteta? Američki stomatološki odbor? Klub umjetničkih direktora?
  Ponekad se Jessici nije sviđao način razmišljanja policajaca. I sama je bila kriva za to u prošlosti, sa skraćenim bilješkama koje bi si zapisivala u dosjeima slučajeva, s namjerom da ih kasnije dopuniš. Bilježnice detektiva uvijek su se koristile kao dokaz, a pomisao da bi se slučaj mogao zaglaviti na nečemu što si zapisala u žurbi da prođeš kroz crveno svjetlo, balansirajući cheeseburger i šalicu kave u drugoj ruci, uvijek je bila problem.
  Ali kada je Walt Brigham zapisivao te bilješke, nije imao pojma da će ih jednog dana pročitati neki drugi detektiv i pokušati ih shvatiti - detektiv koji istražuje njegovo ubojstvo.
  Jessica je ponovno okrenula prvu fotografiju. Samo tih pet brojeva. Nakon 195, bilo je nešto poput 72 ili 78. Možda 18.
  Je li seoska kuća povezana s Waltovim ubojstvom? Datirana je samo nekoliko dana prije njegove smrti.
  "Pa, Walte, hvala ti", pomisli Jessica. "Ti idi i ubij se, a detektivi moraju riješiti Sudoku zagonetku."
  195.
  ADC.
  Nikki se odmaknula i pružila Jessici telefon.
  "Bio je to laboratorij", rekla je. "Pretresli smo Waltov auto."
  "Sve je u redu, s forenzičkog gledišta", pomislila je Jessica.
  "Ali rečeno mi je da ti kažem da je laboratorij proveo daljnje pretrage krvi pronađene u tvojoj krvi", dodala je Nikki.
  "Što je s ovim?"
  "Rekli su da je krv stara."
  "Stara?" upitala je Jessica. "Što misliš pod tim, stara?"
  - Stari, kao i onaj kojemu je pripadao, vjerojatno je odavno mrtav.
  OceanofPDF.com
  67
  Roland se hrvao s vragom. I dok je to bila normalna pojava za vjernika poput njega samog, danas ga je vrag držao za glavu.
  Pregledao je sve fotografije u policijskoj postaji, nadajući se da će pronaći neki znak. Vidio je toliko zla u tim očima, toliko ocrnjenih duša. Svi su mu pričali o svojim djelima. Nitko nije govorio o Charlotte.
  Ali to nije mogla biti slučajnost. Charlotte je pronađena na obali Wissahickona, izgledajući poput lutke iz bajke.
  A sada rijeka ubija.
  Roland je znao da će policija na kraju uhvatiti Charlesa i njega. Svih ovih godina bio je blagoslovljen svojom lukavošću, pravednim srcem i izdržljivošću.
  Primit će znak. Bio je siguran u to.
  Dobri Bog je znao da je vrijeme od ključne važnosti.
  
  
  
  "NIKAD se ne bih mogao vratiti tamo."
  Elijah Paulson ispričao je potresnu priču o tome kako je napadnut dok se vraćao kući s tržnice Reading Terminal.
  "Možda ću jednog dana, s Božjim blagoslovom, to moći. Ali ne sada", rekao je Elijah Paulson. "Ne zadugo."
  Tog dana, grupa žrtava sastojala se od samo četiri člana. Sadie Pierce, kao i uvijek. Stari Elijah Paulson. Mlada žena po imenu Bess Schrantz, konobarica iz sjeverne Philadelphije čija je sestra brutalno napadnuta. I Sean. On je, kao što je često činio, sjedio izvan grupe i slušao. Ali tog dana, činilo se da nešto ključa ispod površine.
  Kad je Elijah Paulson sjeo, Roland se okrenuo prema Seanu. Možda je konačno došao dan kada je Sean bio spreman ispričati svoju priču. Tišina je zavladala sobom. Roland je kimnuo. Nakon otprilike minute vrpoljenja, Sean je ustao i počeo.
  "Otac nas je napustio kad sam bila mala. Dok sam odrastala, bile smo samo majka, sestra i ja. Majka je radila u mlinu. Nismo imale puno, ali smo se snalazile. Imale smo jedna drugu."
  Članovi grupe su kimnuli. Nitko ovdje nije dobro živio.
  "Jednog ljetnog dana otišli smo u ovaj mali zabavni park. Moja sestra je obožavala hraniti golubove i vjeverice. Voljela je vodu, drveće. U tom smislu je bila draga."
  Dok je slušao, Roland se nije mogao natjerati da pogleda Charlesa.
  "Otišla je tog dana i nismo je mogli pronaći", nastavio je Sean. "Tražili smo posvuda. Onda se smračilo. Kasnije te noći pronašli su je u šumi. Ubijena je."
  Šapat se prolomio sobom. Riječi sućuti, tuge. Rolandu su se tresle ruke. Seanova priča bila je gotovo njegova vlastita.
  "Kada se to dogodilo, brate Sean?" upitao je Roland.
  Nakon što je na trenutak odvojio vrijeme da se sabere, Sean je rekao: "To je bilo 1995."
  
  
  
  DVADESET MINUTA KASNIJE, sastanak je završio molitvom i blagoslovom. Vjernici su otišli.
  "Blagoslovljeni bili", rekao je Roland svima koji su stajali na vratima. "Vidimo se u nedjelju." Sean je bio posljednji koji je prošao. "Imaš li nekoliko minuta, brate Sean?"
  - Naravno, župniče.
  Roland je zatvorio vrata i stao pred mladića. Nakon nekoliko dugih trenutaka upitao je: "Znaš li koliko ti je ovo bilo važno?"
  Sean je kimnuo. Bilo je jasno da su mu emocije bile tik ispod površine. Roland je zagrlio Seana. Sean je tiho jecao. Kad su se suze osušile, prekinule su zagrljaj. Charles je prešao sobu, pružio Seanu kutiju maramica i otišao.
  "Možete li mi reći više o tome što se dogodilo?" upitao je Roland.
  Sean je na trenutak pognuo glavu. Podigao je glavu, pogledao po sobi i nagnuo se naprijed, kao da dijeli tajnu. "Oduvijek smo znali tko je to učinio, ali nikada nisu mogli pronaći nikakve dokaze. Mislim na policiju."
  "Razumijem."
  "Pa, šerifov ured je istražio. Rekli su da nikada nisu pronašli dovoljno dokaza da bi ikoga uhitili."
  - Odakle si točno?
  "Bilo je to blizu malog sela koje se zove Odense."
  "Odense?" upitao je Roland. "Koji grad u Danskoj?"
  Sean je slegnuo ramenima.
  "Živi li taj čovjek još uvijek tamo?" upitao je Roland. "Čovjek na kojeg si sumnjao?"
  "O da", rekao je Sean. "Mogu ti dati adresu. Ili ti je čak mogu pokazati ako želiš."
  "To bi bilo dobro", rekao je Roland.
  Sean je pogledao na sat. "Moram danas raditi", rekao je. "Ali mogu ići sutra."
  Roland je pogledao Charlesa. Charles je izašao iz sobe. "To će biti divno."
  Roland je otpratio Seana do vrata, obgrlivši mladića oko ramena.
  "Je li bilo ispravno da vam kažem, pastore?" upitao je Sean.
  "O, Bože, da", rekao je Roland, otvarajući vrata. "Bilo je ispravno." Ponovno je duboko zagrlio mladića. Zatekao je Seana kako se trese. "Ja ću se pobrinuti za sve."
  "U redu", rekao je Sean. "Sutra onda?"
  "Da", odgovorio je Roland. "Sutra."
  OceanofPDF.com
  68
  U snu nemaju lica. U snu stoje pred njim, kipovi, kipovi, nepomični. U snu ne može vidjeti njihove oči, ali zna da ga gledaju, optužuju ga, zahtijevaju pravdu. Njihove siluete, jedna po jedna, padaju u maglu, sumorna, nepokolebljiva vojska mrtvih.
  Zna njihova imena. Sjeća se položaja njihovih tijela. Sjeća se njihovih mirisa, kako se njihovo meso osjećalo pod njegovim dodirom, kako je njihova voštana koža ostala neosjetljiva nakon smrti.
  Ali ne može vidjeti njihova lica.
  Ipak, njihova imena odjekuju u njegovim spomenicima iz snova: Lisette Simon, Christina Jakos, Tara Grendel.
  Čuje ženu kako tiho plače. To je Samantha Fanning i ne može joj pomoći. Vidi je kako hoda hodnikom. Slijedi je, ali sa svakim korakom hodnik postaje sve duži, duži, mračniji. Otvara vrata na kraju, ali nje nema. Na njezinom mjestu stoji čovjek sačinjen od sjena. Izvlači pištolj, uperi ga, cilja i puca.
  Dim.
  
  
  
  KEVIN BYRNE SE PROBUDIO, srce mu je lupalo u prsima. Pogledao je na sat. Bilo je 3:50 ujutro. Osvrnuo se po svojoj spavaćoj sobi. Prazna. Ni duhova, ni prikaza, ni teturave povorke leševa.
  Samo zvuk vode u snu, samo spoznaja da svi oni, svi bezlični mrtvi na svijetu, stoje u rijeci.
  OceanofPDF.com
  69
  Ujutro posljednjeg dana u godini, sunce je bilo bijelo kao kost. Meteorolozi su predviđali snježnu oluju.
  Jessica nije bila na dužnosti, ali misli su joj bile negdje drugdje. Misli su joj lutale od Walta Brighama do triju žena pronađenih na obali rijeke, pa do Samanthe Fanning. Samantha je još uvijek bila nestala. Odjel nije imao puno nade da je još uvijek živa.
  Vincent je bio na dužnosti; Sophie je poslana kod djeda za Novu godinu. Jessica je imala mjesto samo za sebe. Mogla je raditi što god je htjela.
  Pa zašto je onda sjedila u kuhinji, dovršavala četvrtu šalicu kave i razmišljala o mrtvima?
  Točno u osam sati netko je pokucao na njezina vrata. Bila je to Nikki Malone.
  "Bok", rekla je Jessica, više nego malo iznenađena. "Uđite."
  Nikki je ušla unutra. "Stari, hladno je."
  "Kava?"
  "Ah, da."
  
  
  
  Sjedili su za blagovaonskim stolom. Nikki je donijela nekoliko dosjea.
  "Ovdje ima nešto što bi trebala vidjeti", rekla je Nikki. Bila je uzbuđena.
  Otvorila je veliku omotnicu i izvukla nekoliko fotokopiranih stranica. Bile su to stranice iz bilježnice Walta Brighama. Ne njegove službene detektivske knjige, već druge, osobne bilježnice. Posljednji zapis odnosio se na slučaj Annemarie DiCillo, datiran dva dana prije Waltova ubojstva. Bilješke su bile napisane Waltovim sada već poznatim, zagonetnim rukopisom.
  Nikki je također potpisala PPD dosje o DiCillovom ubojstvu. Jessica ga je pregledala.
  Byrne je ispričala Jessici o slučaju, ali kad je vidjela detalje, bilo joj je muka. Dvije djevojčice na rođendanskoj zabavi u Fairmount Parku 1995. Annemarie DiCillo i Charlotte Waite. Ušetale su u šumu i nikada nisu izašle. Koliko je puta Jessica odvela kćer u park? Koliko je puta skinula pogled sa Sophie, čak i na sekundu?
  Jessica je pogledala fotografije s mjesta zločina. Djevojke su pronađene u podnožju bora. Fotografije izbliza prikazivale su improvizirano gnijezdo izgrađeno oko njih.
  Bilo je desetaka izjava svjedoka od obitelji koje su tog dana bile u parku. Činilo se da nitko ništa nije vidio. Djevojke su bile tamo jednu minutu, a već sljedeću su nestale. Te večeri, oko 19:00 sati, pozvana je policija i provedena je potraga u kojoj su sudjelovala dva policajca i psi K-9. Sljedećeg jutra, u 3:00 sata ujutro, djevojke su pronađene u blizini obale potoka Wissahickon.
  Tijekom sljedećih nekoliko godina, u datoteku su periodično dodavani unosi, uglavnom od Walta Brighama, a neki od njegovog partnera, Johna Longa. Svi su unosi bili slični. Ništa novo.
  "Gledaj." Nikki je izvadila fotografije seoske kuće i okrenula ih. Na poleđini jedne fotografije bio je djelomični poštanski broj. Na drugoj su bila tri slova ADC. Nikki je pokazala na vremensku crtu u bilješkama Walta Brighama. Među mnogim kraticama bila su prisutna ista slova: ADC.
  Adjutant je bila Annemarie DiCillo.
  Jessicu je udario strujni udar. Seoska kuća imala je neke veze s Annemarieinim ubojstvom. A Annemarieino ubojstvo imalo je neke veze sa smrću Walta Brighama.
  "Walt je već bio blizu", rekla je Jessica. "Ubijen je jer se približavao ubojici."
  "Bingo".
  Jessica je razmotrila dokaze i teoriju. Nikki je vjerojatno bila u pravu. "Što želiš učiniti?" upitala je.
  Nikki je kucnula po slici seoske kuće. "Želim ići u okrug Berks. Možda možemo pronaći tu kuću."
  Jessica je odmah skočila na noge. "Idem s tobom."
  - Niste li na dužnosti?
  Jessica se nasmijala. "Što, nije na dužnosti?"
  "Sinova godina je."
  "Sve dok sam kod kuće do ponoći i u muževljevom naručju, dobro sam."
  Nešto nakon 9:00 sati, detektivke Jessica Balzano i Nicolette Malone iz Odjela za ubojstva policijske uprave Philadelphije ušle su na autocestu Schuylkill. Krenule su prema okrugu Berks u Pennsylvaniji.
  Krenuli su uz rijeku.
  OceanofPDF.com
  ČETVRTI DIO
  ŠTO JE MJESEC VIDIO
  
  OceanofPDF.com
  70
  Stojiš tamo gdje se vode susreću, na ušću dviju velikih rijeka. Zimsko sunce nisko visi na slanom nebu. Odabereš put, slijedeći manju rijeku prema sjeveru, vijugajući između lirskih imena i povijesnih mjesta - Bartram's Garden, Point Breeze, Gray's Ferry. Lebdiš pored sumornih kuća u nizu, pored veličanstvenosti grada, pored Boathouse Rowa i Muzeja umjetnosti, pored željezničkih kolodvora, akumulacijskog jezera East Park i mosta Strawberry Mansion. Kliziš prema sjeverozapadu, šapućući drevne bajalice iza sebe - Micon, Conshohocken, Wissahickon. Sada napuštaš grad i lebdiš među duhovima Valley Forgea, Phoenixvillea, Spring Cityja. Schuylkill je ušao u povijest, u pamćenje nacije. Ipak, to je skrivena rijeka.
  Uskoro se opraštate od glavne rijeke i ulazite u oazu mira, usku, vijugavu pritoku koja ide prema jugozapadu. Vodeni put se sužava, širi, ponovno sužava, pretvarajući se u vijugavu spletku stijena, škriljevca i vodene vrbe.
  Odjednom, iz muljaste zimske magle izranja nekoliko zgrada. Ogromna rešetka zatvara kanal, nekoć veličanstven, a sada napušten i oronuo, njegove jarke boje su oštre, ljušte se i osušene.
  Vidiš staru zgradu, nekoć ponosnu čamčevu kućicu. Zrak još uvijek miriše na morske boje i lakove. Ulaziš u sobu. To je uredno mjesto, mjesto dubokih sjena i oštrih kutova.
  U ovoj sobi naći ćete radni stol. Na stolu leži stara, ali oštra pila. U blizini je kolut plavo-bijelog užeta.
  Vidiš haljinu položenu na kauču, čeka. To je prekrasna, blijeda haljina boje jagode, skupljena u struku. Haljina dostojna princeze.
  Nastavljaš hodati kroz labirint uskih kanala. Čuješ odjek smijeha, zapljuskivanje valova o male, jarko obojene brodove. Osjećaš miris karnevalske hrane - slonovskih ušiju, šećerne vate, ukusnog okusa fermentiranih peciva sa svježim sjemenkama. Čuješ zvuk kaliope.
  I dalje, dalje, dok sve opet ne utihne. Sada je ovo mjesto tame. Mjesto gdje grobovi hlade zemlju.
  Ovdje će te Mjesec susresti.
  Zna da ćeš doći.
  OceanofPDF.com
  71
  Među farmama diljem jugoistočne Pennsylvanije bili su razasuti mali gradovi i sela, od kojih je većina imala samo nekoliko tvrtki, nekoliko crkava i malu školu. Uz rastuće gradove poput Lancastera i Readinga, postojala su i rustikalna sela poput Oleyja i Exetera, zaseoci praktički netaknuti vremenom.
  Dok su prolazile kroz Valley Forge, Jessica je shvatila koliko toga od svog stanja još nije iskusila. Koliko god to mrzila priznati, imala je dvadeset i šest godina kada je zapravo izbliza vidjela Zvono slobode. Zamišljala je da se isto događa mnogim ljudima koji žive blizu povijesti.
  
  
  
  Postojalo je više od trideset poštanskih brojeva. Područje s prefiksom poštanskog broja 195 zauzimalo je veliko područje u jugoistočnom dijelu županije.
  Jessica i Nikki su se vozile nekoliko sporednih cesta i počele se raspitivati o seoskoj kući. Razgovarale su o uključivanju lokalnih policijskih snaga u potragu, ali takve stvari ponekad su podrazumijevale birokratske procedure i pitanja nadležnosti. Ostavile su to otvorenim, dostupnim kao opciju, ali su odlučile da zasad same nastave s tim.
  Raspitali su se po malim trgovinama, benzinskim postajama i nasumičnim kioscima uz cestu. Zaustavili su se kod crkve u ulici White Bear Road. Ljudi su bili dovoljno ljubazni, ali nitko nije prepoznavao seosku kuću niti je imao pojma gdje se nalazi.
  U podne, detektivi su se vozili prema jugu kroz grad Robson. Nekoliko krivih skretanja dovelo ih je na grubu dvosmjernu cestu koja se vijuga kroz šumu. Petnaest minuta kasnije naišli su na automehaničarsku radionicu.
  Polja oko tvornice bila su nekropola zahrđalih karoserija automobila - blatobrana i vrata, davno zahrđalih branika, blokova motora, aluminijskih hauba kamiona. Desno se nalazila gospodarska zgrada, tmurna valovita štala nagnuta pod kutom od oko četrdeset pet stupnjeva prema tlu. Sve je bilo zaraslo, zapušteno, prekriveno sivim snijegom i prljavštinom. Da nije bilo svjetala u prozorima, uključujući neonski natpis koji reklamira Mopar, zgrada bi izgledala napušteno.
  Jessica i Nikki su se parkirale na parkiralište puno pokvarenih automobila, kombija i kamiona. Kombi je bio parkiran na blokovima. Jessica se pitala živi li vlasnik tamo. Natpis iznad ulaza u garažu glasio je:
  
  DVOSTRUKI K AUTO / DVOSTRUKA VRIJEDNOST
  
  Stari, nesebični mastif privezan za stup brzo se nasmijao dok su se približavali glavnoj zgradi.
  
  
  
  JESSICA I NICCI su ušle. Garaža s tri dijela bila je puna otpadnih automobila. Masni radio na pultu puštao je Tim McGraw. Mjesto je mirisalo na WD40, bombone od grožđa i staro meso.
  Zvono na vratima zazvonilo je i nekoliko sekundi kasnije približila su se dvojica muškaraca. Bili su blizanci, obojica u ranim tridesetima. Nosili su identične prljavoplave kombinezone, imali su raščupanu plavu kosu i pocrnjele ruke. Na njihovim pločicama s imenima pisalo je KYLE i KEITH.
  Otuda dolazi dvostruko K, sumnjala je Jessica.
  "Bok", rekla je Nikki.
  Niti jedan muškarac nije odgovorio. Umjesto toga, pogled im je polako prelazio preko Nikki, pa Jessice. Nikki je istupila naprijed. Pokazala je svoju iskaznicu i predstavila se. "Mi smo iz policijske uprave Philadelphije."
  Obojica su se grimasali, pljačkali i rugali se. Šutjeli su.
  "Trebamo nekoliko minuta vašeg vremena", dodala je Nikki.
  Kyle se široko žuto nasmiješio. "Imam cijeli dan za tebe, draga."
  "To je to", pomislila je Jessica.
  "Tražimo kuću koja bi se mogla nalaziti u blizini", mirno je rekla Nikki. "Željela bih vam pokazati nekoliko fotografija."
  "Oh", rekao je Keith. "Volimo bacače. Nama seljacima trebaju bacači jer ne znamo čitati."
  Kyle je frknuo od smijeha.
  "Jesu li ovo prljavi vrčevi?" dodao je.
  Dva brata udarila su se prljavim šakama.
  Nikki je trenutak zurila, ne trepćući. Duboko je udahnula, pribrala se i ponovno počela. "Ako biste samo mogli ovo pogledati, bili bismo vam jako zahvalni. Onda idemo." Podigla je fotografiju. Dvojica muškaraca su je pogledala i ponovno počela zuriti.
  "Da", rekao je Kyle. "To je moja kuća. Mogli bismo sada otići tamo ako želiš."
  Nikki je pogledala Jessicu, a zatim ponovno svoju braću. Philadelphia se približila. "Imaš jezik, znaš to?"
  Kyle se nasmijao. "O, tu si u pravu", rekao je. "Pitaj bilo koju djevojku u gradu." Prešao je jezikom preko usana. "Zašto ne dođeš ovamo i sam se uvjeriš?"
  "Možda i hoću", rekla je Nikki. "Možda ću to poslati u sljedeći prokleti okrug." Nikki je napravila korak prema njima. Jessica je stavila ruku na Nikkino rame i čvrsto je stisnula.
  "Dečki? Dečki?" rekla je Jessica. "Zahvaljujemo vam na vremenu. Stvarno to cijenimo." Pružila je jednu od svojih posjetnica. "Vidjeli ste sliku. Ako se nečega sjetite, nazovite nas." Stavila je posjetnicu na pult.
  Kyle je pogledao Keitha, pa ponovno Jessicu. "Oh, mogu se nečega sjetiti. Dovraga, mogu se sjetiti puno toga."
  Jessica je pogledala Nikki. Gotovo je mogla vidjeti kako joj para izlazi na uši. Trenutak kasnije, osjetila je kako napetost u Nikkinoj ruci popušta. Okrenule su se da odu.
  "Je li vaš kućni broj na kartici?" viknuo je jedan od njih.
  Još jedan hijenini smijeh.
  Jessica i Nikki su prišle autu i ušuljale se unutra. "Sjećaš se onog tipa iz Deliverancea?" upitala je Nikki. "Onog što je svirao bendžo?"
  Jessica se privezala. "Što je s njim?"
  "Izgleda kao da je imao blizance."
  Jessica se nasmijala. "Gdje?"
  Oboje su pogledali cestu. Snijeg je tiho padao. Brda su bila prekrivena svilenkasto bijelim pokrivačem.
  Nikki je pogledala kartu na svom sjedalu i kucnula prema jugu. "Mislim da bismo trebali ići ovuda", rekla je. "I mislim da je vrijeme za promjenu taktike."
  
  
  
  Oko jedan sat stigli su u obiteljski restoran zvan Doug's Lair. Vanjski dio bio je obložen grubom, tamnosmeđom oblogom i imao je zabatni krov. Na parkiralištu su bila parkirana četiri automobila.
  Počeo je padati snijeg dok su se Jessica i Nikki približavale vratima.
  
  
  
  Ulazili su u restoran. Dvojica starija muškarca, nekoliko mještana koje su odmah mogli prepoznati po kapama marke John Deere i iznošenim prslucima, sjedili su na drugom kraju šanka.
  Muškarac koji je brisao radnu površinu imao je oko pedeset godina, širokih ramena i ruku koje su tek počele dobivati na debljini oko struka. Nosio je limeta zeleni prsluk preko oštre bijele crne lučke košulje.
  "Dan", rekao je, malo se razvedrivši pri pomisli na dvije mlade žene koje ulaze u ustanovu.
  "Kako si?" upitala je Nikki.
  "U redu", rekao je. "Što vam mogu donijeti, dame?" Bio je tih i prijateljski nastrojen.
  Nikki je pogledala muškarca postrance, kao što je uvijek činila kad bi pomislila da ga prepoznaje. Ili je htjela da misle da ga prepoznaje. "Nekad si bio na poslu, zar ne?" upitala je.
  Čovjek se nasmiješio. "Možeš li reći?"
  Nikki je namignula. "U očima je."
  Čovjek je bacio krpu pod pult i usisao centimetar utrobe. "Bio sam vladin vojnik. Devetnaest godina."
  Nikki se koketno ponašala, kao da je upravo otkrio da je Ashley Wilkes. "Bili ste vladin dužnosnik? U kojoj kasarni?"
  "Erie", rekao je. "Odred E. Lawrence Parka."
  "Oh, volim Erieja", rekla je Nikki. "Jesi li se tamo rodila?"
  "Nedaleko od. U Titusvilleu."
  - Kada ste predali dokumente?
  Čovjek je pogledao u strop, računajući. "Pa, vidjet ćemo." Lagano je problijedio. "Vau."
  "Što?"
  "Tek sam sad shvatio da je to bilo prije gotovo deset godina."
  Jessica se kladila da čovjek točno zna koliko je vremena prošlo, možda do sata i minute. Nikki je pružila ruku i lagano ga dodirnula po nadlanici desne ruke. Jessica se iznenadila. Bilo je to kao da se Maria Callas zagrijava prije izvedbe Madame Butterfly.
  "Kladim se da se još uvijek možeš uklopiti u taj kalup", rekla je Nikki.
  Crijevo se produžilo još jedan centimetar. Bio je prilično sladak na taj način velikog malog gradskog tipa. "Oh, nisam baš siguran."
  Jessica se nije mogla otresti pomisli da, što god ovaj tip učinio za državu, definitivno nije detektiv. Da nije mogao prozreti ove gluposti, ne bi mogao pronaći Shaquillea O'Neala u vrtiću. Ili je možda samo htio čuti. Jessica je u posljednje vrijeme često viđala takvu reakciju svog oca.
  "Doug Prentiss", rekao je pružajući ruku. Rukovanja i predstavljanja bila su posvuda. Nikki mu je rekla da je to filadelfijska policija, ali ne odjel za ubojstva.
  Naravno, većinu informacija o Dougu znali su čak i prije nego što su kročili u njegov objekt. Poput odvjetnika, policija je radije dobila odgovor na pitanje prije nego što ga netko postavi. Sjajni Fordov kamionet parkiran najbliže vratima imao je registarsku pločicu s natpisom "DOUG1" i naljepnicu na stražnjem staklu s natpisom "VLADINI SLUŽBENIKA TO RADE NA ZADNJEM DIJELU CESTE".
  "Pretpostavljam da si na dužnosti", rekao je Doug, željan posluživanja. Da ga je Nikki pitala, vjerojatno bi joj obojio kuću. "Mogu li ti donijeti šalicu kave? Svježe skuhanu."
  "To bi bilo sjajno, Doug", rekla je Nikki. Jessica je kimnula.
  - Uskoro će biti dvije kave.
  Doug je bio pun svega. Ubrzo se vratio s dvije vruće šalice kave i zdjelicom pojedinačno zamotanog sladoleda.
  "Jeste li ovdje poslovno?" upitao je Doug.
  "Da, jesmo", rekla je Nikki.
  "Ako ti mogu kako pomoći, samo pitaj."
  "Ne mogu ti opisati koliko mi je drago to čuti, Doug", rekla je Nikki. Otpila je gutljaj iz šalice. "Dobra kava."
  Doug je lagano napuhao prsa. "Kakav je ovo posao?"
  Nikki je izvadila omotnicu dimenzija devet puta dvanaest centimetara i otvorila je. Izvukla je fotografiju seoske kuće i stavila je na pult. "Pokušavamo pronaći ovo mjesto, ali nemamo baš sreće. Prilično smo sigurni da je u ovom poštanskom broju. Izgleda li vam poznato?"
  Doug je stavio bifokalne naočale i uzeo fotografiju. Nakon što ju je pažljivo pregledao, rekao je: "Ne prepoznajem ovo mjesto, ali ako je bilo gdje u ovom području, znam nekoga tko će ga prepoznati."
  "Tko je ovo?"
  "Žena po imenu Nadine Palmer. Ona i njezin nećak posjeduju malu trgovinu umjetnina i obrta niz cestu", rekao je Doug, očito zadovoljan što je ponovno u sedlu, čak i ako je to samo na nekoliko minuta. "Ona je jedna vraška umjetnica. Kao i njezin nećak."
  OceanofPDF.com
  72
  Art Arc bio je mali, oronuli dućan na kraju bloka, u jedinoj glavnoj ulici malog grada. Izlog je predstavljao umjetnički aranžiran kolaž kistova, boja, platna, jastučića za akvarel i očekivanih krajolika lokalnih farmi, koje su stvorili lokalni umjetnici, a naslikali ljudi koji su vjerojatno bili upućeni u njih ili povezani s njima. - vlasnik.
  Zvono na vratima zazvonilo je, signalizirajući Jessicin i Nikkin dolazak. Dočekao ih je miris potpourrija, lanenog ulja i najslabiji miris mačke.
  Žena iza pulta imala je oko šezdeset godina. Kosa joj je bila skupljena u punđu i pričvršćena zamršeno izrezbarenim drvenim štapom. Da nisu u Pennsylvaniji, Jessica bi ženu smjestila na umjetnički sajam u Nantucketu. Možda je to i bila ideja.
  "Dan", rekla je žena.
  Jessica i Nikki su se predstavile kao policajke. "Doug Prentiss nas je uputio na vas", rekla je.
  "Zgodan muškarac, taj Doug Prentiss."
  "Da, jest", rekla je Jessica. "Rekao je da nam možete pomoći."
  "Radim što mogu", odgovorila je. "Usput, zovem se Nadine Palmer."
  Nadineine riječi obećale su suradnju, iako joj se govor tijela malo napeo kad je čula riječ "policija". To se i očekivalo. Jessica je izvadila fotografiju seoske kuće. "Doug je rekao da možda znaš gdje je ova kuća."
  Prije nego što je Nadine uopće pogledala fotografiju, upitala je: "Mogu li vidjeti neku identifikacijsku ispravu?"
  "Apsolutno", rekla je Jessica. Izvadila je svoju značku i otvorila je. Nadine ju je uzela od nje i pomno je promotrila.
  "Ovo mora biti zanimljiv posao", rekla je, vraćajući iskaznicu.
  "Ponekad", odgovorila je Jessica.
  Nadine je snimila fotografiju. "O, naravno", rekla je. "Znam ovo mjesto."
  "Je li daleko odavde?" upitala je Nikki.
  "Ne predaleko."
  "Znaš li tko tamo živi?" upitala je Jessica.
  "Mislim da tamo sada nitko ne živi." Zakoračila je prema stražnjem dijelu trgovine i doviknula: "Ben?"
  "Da?" začuo se glas iz podruma.
  "Možeš li mi donijeti akvarele koje su u zamrzivaču?"
  "Mali?"
  "Da."
  "Naravno", odgovorio je.
  Nekoliko sekundi kasnije, mladić s uokvirenim akvarelom popeo se stepenicama. Imao je oko dvadeset pet godina i upravo je ušao na audiciju za malo mjesto u Pennsylvaniji. Imao je gustu kosu boje pšenice koja mu je padala u oči. Bio je odjeven u tamnoplavi kardigan, bijelu majicu kratkih rukava i traperice. Crte lica bile su mu gotovo ženstvene.
  "Ovo je moj nećak, Ben Sharp", rekla je Nadine. Zatim je predstavila Jessicu i Nikki i objasnila tko su one.
  Ben je teti pružio mat akvarel u elegantnom okviru. Nadine ga je stavila na štafelaj pokraj pulta. Slika, izvedena realistično, bila je gotovo točna kopija fotografije.
  "Tko je ovo nacrtao?" upitala je Jessica.
  "S poštovanjem," rekla je Nadine. "Ušuljala sam se tamo jedne subote u lipnju. Davno, davno."
  "Prekrasno je", rekla je Jessica.
  "Na prodaju je." Nadine je namignula. Iz stražnje sobe začuo se zvuk kuhala za vodu. "Ispričajte me na sekundu." Izašla je iz sobe.
  Ben Sharp je pogledao između dvojice kupaca, duboko zavukao ruke u džepove i na trenutak se zaljuljao na petama. "Dakle, vi ste iz Philadelphije?" upitao je.
  "Tako je", rekla je Jessica.
  - A vi ste detektivi?
  "Opet točno."
  "Vau."
  Jessica je pogledala na sat. Već su bila dva sata. Ako žele pronaći ovu kuću, bolje da krenu. Tada je primijetila izložene četke na pultu iza Bena. Pokazala je na njih.
  "Što mi možete reći o ovim četkama?" upitala je.
  "Gotovo sve što biste željeli znati", rekao je Ben.
  "Jesu li svi otprilike isti?" upitala je.
  "Ne, gospođo. Prije svega, dolaze u različitim razinama: magistarskim, studijskim, akademskim. Čak i onima s ograničenim budžetom, iako ja zapravo ne želim slikati s ograničenim budžetom. Više su za amatere. Koristim studio, ali to je zato što dobivam popust. Nisam tako dobra kao teta Nadine, ali sam dovoljno dobra."
  U tom trenutku, Nadine se vratila u trgovinu s pladnjem na kojem je stajao vrući čajnik. "Imaš li vremena za šalicu čaja?" upitala je.
  "Bojim se da ne", rekla je Jessica. "Ali hvala vam." Okrenula se prema Benu i pokazala mu fotografiju seoske kuće. "Jeste li upoznati s ovom kućom?"
  "Naravno", rekao je Ben.
  "Koliko je daleko?"
  "Možda desetak minuta. Prilično ga je teško pronaći. Ako želiš, mogu ti pokazati gdje je."
  "To bi bilo stvarno korisno", rekla je Jessica.
  Ben Sharpe se ozario. Zatim mu se izraz lica smračio. "Je li sve u redu, teta Nadine?"
  "Naravno", rekla je. "Nije da odbijam kupce, Nova godina je i sve to. Pretpostavljam da bih trebala zatvoriti trgovinu i odmah se riješiti problema."
  Ben je otrčao u stražnju sobu i vratio se u park. "Doći ću svojim kombijem, čekajte me na ulazu."
  Dok su čekale, Jessica je razgledavala trgovinu. Imala je onu atmosferu malog grada koju je u posljednje vrijeme obožavala. Možda je to ono što je tražila sada kada je Sophie starija. Pitala se kakve su škole ovdje. Pitala se ima li kakvih škola u blizini.
  Nikki ju je gurnula, rastvarajući njezine snove. Bilo je vrijeme za polazak.
  "Hvala vam na vremenu", rekla je Jessica Nadine.
  "U bilo koje vrijeme", rekla je Nadine. Obišla je pult i otpratila ih do vrata. Tada je Jessica primijetila drvenu kutiju blizu radijatora; unutra je bila mačka i četiri ili pet novorođenih mačića.
  "Možete li, molim vas, dobiti mačića ili dva?" upitala je Nadine s ohrabrujućim osmijehom.
  "Ne, hvala", rekla je Jessica.
  Otvorivši vrata i zakoračivši u snježni dan Curriera i Ivesa, Jessica je pogledala mačku koja je dojila.
  Svi su imali djecu.
  OceanofPDF.com
  73
  Kuća je bila puno dalje od deset minuta hoda. Vozili su se sporednim cestama i duboko u šumu dok je snijeg nastavio padati. Nekoliko puta su naišli na potpuni mrak i bili su prisiljeni stati. Otprilike dvadeset minuta kasnije, došli su do zavoja na cesti i privatnog puta koji je gotovo nestajao u drveću.
  Ben se zaustavio i mahnuo im da stanu pokraj njegovog kombija. Spustio je prozor. "Postoji nekoliko različitih načina, ali ovo je vjerojatno najlakši. Samo me slijedite."
  Skrenuo je na snijegom prekrivenu cestu. Jessica i Nikki su ga slijedile. Ubrzo su izašle na čistinu i spojile se s onim što je vjerojatno bila duga cesta koja je vodila do kuće.
  Dok su se približavali građevini, penjući se uz blagi uspon, Jessica je podigla fotografiju. Snimljena je s druge strane brda, ali čak i s te udaljenosti nije bilo moguće pogriješiti u tome. Pronašli su kuću koju je fotografirao Walt Brigham.
  Prilaz je završavao na zavoju petnaestak metara od zgrade. Nije bilo drugih vozila na vidiku.
  Kad su izašle iz auta, prvo što je Jessica primijetila nije bila udaljenost kuće, pa čak ni prilično slikovit zimski krajolik. Bila je to tišina. Gotovo je mogla čuti snijeg kako pada na tlo.
  Jessica je odrasla u južnoj Philadelphiji, pohađala Sveučilište Temple i cijeli život provela samo nekoliko kilometara izvan grada. Ovih dana, kada bi se odazvala na poziv o ubojstvu u Philadelphiji, dočekala bi je buka automobila, autobusa i glasna glazba, ponekad popraćena povicima ljutitih građana. U usporedbi s tim, bilo je idilično.
  Ben Sharp je izašao iz kombija i ostavio ga upaljen. Navukao je vunene rukavice. "Mislim da ovdje više nitko ne živi."
  "Jesi li znao tko je ovdje prije živio?" upitala je Nikki.
  "Ne", rekao je. "Žao mi je."
  Jessica je bacila pogled na kuću. Na prednjoj strani bila su dva prozora koja su zloslutno blještala. Nije bilo svjetla. "Kako si znao za ovo mjesto?" upitala je.
  "Dolazili smo ovamo kad smo bili djeca. Bilo je prilično jezivo tada."
  "Sad je malo jezivo", rekla je Nikki.
  "Na imanju je prije živjelo nekoliko velikih pasa."
  "Jesu li pobjegli?" upitala je Jessica.
  "O, da", rekao je Ben smiješeći se. "Bio je to izazov."
  Jessica je pogledala okolo, oko trijema. Nije bilo lanaca, zdjela za vodu, otisaka šapa u snijegu. "Prije koliko je to bilo?"
  "Oh, davno je to bilo", rekao je Ben. "Petnaest godina."
  "Dobro", pomisli Jessica. Kad je bila u uniformi, provodila je vrijeme s velikim psima. Svaki policajac je to radio.
  "Pa, pustit ćemo te da se vratiš u trgovinu", rekla je Nikki.
  "Želiš li da te pričekam?" upitao je Ben. "Pokazat ću ti put natrag?"
  "Mislim da možemo početi odavde", rekla je Jessica. "Cijenimo vašu pomoć."
  Ben je izgledao pomalo razočarano, možda zato što je osjećao da sada može biti dio policijskog istražnog tima. "Nema problema."
  "I još jednom, zahvalite se Nadine u naše ime."
  "Hoću."
  Nekoliko trenutaka kasnije, Ben je ušao u svoj kombi, okrenuo se i krenuo prema cesti. Nekoliko sekundi kasnije, njegov je automobil nestao među borovima.
  Jessica je pogledala Nikki. Obje su pogledale prema kući.
  Još je uvijek bilo tamo.
  
  
  
  Trijem je bio kameni; ulazna vrata su bila masivna, hrastova, prijeteća. Imala su zahrđalo željezno kucalo. Izgledala su starije od kuće.
  Nikki je pokucala šakom. Ništa. Jessica je prislonila uho na vrata. Tišina. Nikki je ponovno pokucala, ovaj put kucalom, a zvuk je na trenutak odjeknuo starim kamenim trijemom. Nema odgovora.
  Prozor desno od ulaznih vrata bio je prekriven godinama prljavštine. Jessica je obrisala dio prljavštine i pritisnula ruke na staklo. Sve što je mogla vidjeti bio je sloj prljavštine unutra. Bio je potpuno neproziran. Nije mogla ni razaznati ima li zavjesa ili roleta iza stakla. Isto je vrijedilo i za prozor lijevo od vrata.
  "Dakle, što želiš učiniti?" upitala je Jessica.
  Nikki je pogledala prema cesti i natrag prema kući. Pogledala je na sat. "Želim vruću kupku s mjehurićima i čašu Pinot Noira. Ali mi smo ovdje u Buttercupu u Pennsylvaniji."
  - Možda bismo trebali nazvati šerifov ured?
  Nikki se nasmiješila. Jessica nije dobro poznavala ženu, ali znala je njezin osmijeh. Svaki detektiv imao je jedan u svom arsenalu. "Još ne."
  Nikki je pružila ruku i pokušala pritisnuti kvaku. Bila su čvrsto zaključana. "Daj da vidim postoji li još neki ulaz", rekla je Nikki. Skočila je s trijema i krenula oko kuće.
  Prvi put tog dana, Jessica se pitala gube li vrijeme. Zapravo, nije bilo izravnog dokaza koji bi povezivali ubojstvo Walta Brighama s ovom kućom.
  Jessica je izvadila mobitel. Odlučila je da je bolje da nazove Vincenta. Pogledala je LCD zaslon. Nema crtica. Nema signala. Spremila je mobitel.
  Nekoliko sekundi kasnije, Nikki se vratila. "Našla sam otvorena vrata."
  "Gdje?" upitala je Jessica.
  "Otraga. Mislim da vodi u podrum. Možda u podrum."
  "Je li bilo otvoreno?"
  "Otprilike."
  Jessica je pratila Nikki oko zgrade. Zemljište iza nje vodilo je u dolinu, koja je pak vodila do šume. Dok su zaobilazile zgradu iza nje, Jessicin osjećaj izoliranosti rastao je. Na trenutak je razmislila bi li voljela živjeti negdje ovako, daleko od buke, zagađenja i kriminala. Sada nije bila tako sigurna.
  Stigli su do ulaza u podrum - para teških drvenih vrata ugrađenih u zemlju. Njihova prečka bila je dimenzija četiri puta četiri. Podigli su prečku, stavili je sa strane i otvorili vrata.
  Miris plijesni i truleži drva odmah mi je dopro do nosa. Osjećao se naznaka nečeg drugog, nečeg životinjskog.
  "A kažu da policijski posao nije glamurozan", rekla je Jessica.
  Nikki je pogledala Jessicu. "U redu?"
  - Poslije tebe, teta Em.
  Nikki je pritisnula svoju Maglite tipku. "Policijska uprava Philadelphije!" viknula je u crnu rupu. Nije bilo odgovora. Pogledala je Jessicu, potpuno oduševljena. "Obožavam ovaj posao."
  Nikki je preuzeo vodstvo. Jessica ga je slijedila.
  Dok su se nad jugoistočnom Pennsylvanijom skupljali sve veći snježni oblaci, dvojica detektiva su sišla u hladnu tamu podruma.
  OceanofPDF.com
  74
  Roland je osjetio toplo sunce na licu. Čuo je udar lopte o kožu i osjetio dubok miris ulja za stopala. Na nebu nije bilo ni oblačka.
  Imao je petnaest godina.
  Tog dana ih je bilo deset, jedanaest, uključujući Charlesa. Bio je kraj travnja. Svaki od njih imao je omiljenog igrača bejzbola - među njima Lenny Dykstra, Bobby Munoz, Kevin Jordan i umirovljeni Mike Schmidt. Polovica njih nosila je domaće verzije dresa Mikea Schmidta.
  Igrali su pikap na polju uz Lincoln Drive, prikradajući se na igralište s lopticama samo nekoliko stotina metara od potoka.
  Roland je pogledao prema drveću. Tamo je ugledao svoju polusestru Charlotte i njezinu prijateljicu Annemarie. Većinu vremena, ove dvije djevojke izluđivale su njega i njegove prijatelje. Uglavnom su čavrljale i cikale ni o čemu važnom. Ali ne uvijek, ne Charlotte. Charlotte je bila posebna djevojka, jednako posebna kao i njezin brat blizanac Charles. Poput Charlesa, oči su joj bile boje jajeta crvendaća, obasjavajući proljetno nebo.
  Charlotte i Annemarie. Njih dvije bile su nerazdvojne. Tog dana stajale su u svojim ljetnim haljinama, svjetlucajući u blistavom svjetlu. Charlotte je nosila vrpce boje lavande. Za njih je to bila rođendanska zabava - rođene su istog dana, s točno dva sata razlike, a Annemarie je bila starija od njih dvije. Upoznale su se u parku kada su imale šest godina, a sada su se spremale tamo prirediti zabavu.
  U šest sati svi su čuli grmljavinu, a ubrzo nakon toga majke su ih pozvale.
  Roland je otišao. Uzeo je rukavicu i jednostavno otišao, ostavljajući Charlotte iza sebe. Tog dana ju je napustio zbog vraga i od tog dana nadalje, vrag mu je posjedovao dušu.
  Za Rolanda, kao i za mnoge ljude u službi, vrag nije bio apstrakcija. Bio je to stvarno biće, sposobno manifestirati se u mnogim oblicima.
  Razmišljao je o godinama koje su prošle. Razmišljao je o tome koliko je mlad bio kada je otvorio misiju. Razmišljao je o Julianni Weber, o tome kako ju je okrutno tretirao čovjek po imenu Joseph Barber, kako je Juliannina majka došla k njemu. Razgovarao je s malom Juliannom. Razmišljao je o susretu s Josephom Barberom u onoj kolibi u sjevernoj Philadelphiji, o pogledu u Barberovim očima kada je shvatio da se suočava sa zemaljskim sudom, o tome koliko je neizbježan Božji gnjev.
  "Trinaest noževa", pomisli Roland. Đavolji broj.
  Joseph Barber. Basil Spencer. Edgar Luna.
  Toliko drugih.
  Jesu li bili nevini? Ne. Možda nisu bili izravno odgovorni za ono što se dogodilo Charlotte, ali bili su vražji sluge.
  "Evo ga." Sean je zaustavio auto uz cestu. Znak je visio među drvećem, pokraj uske, snijegom prekrivene staze. Sean je izašao iz kombija i očistio znak od svježeg snijega.
  
  DOBRODOŠLI U ODENSU
  
  Roland je spustio prozor.
  "Nekoliko stotina metara dalje nalazi se drveni most s jednom trakom", rekao je Sean. "Sjećam se da je prije bio u prilično lošem stanju. Možda ga više ni nema. Mislim da bih ga trebao provjeriti prije nego što krenemo."
  "Hvala ti, brate Sean", rekao je Roland.
  Sean je čvršće zategnuo vunenu kapu i zavezao šal. "Odmah se vraćam."
  Hodao je niz uličicu, polako, kroz snijeg do listova, i nekoliko trenutaka kasnije nestao je u oluji.
  Roland je pogledao Charlesa.
  Charles je lomio ruke, ljuljajući se naprijed-natrag na sjedalu. Roland je stavio ruku na Charlesovo široko rame. Neće dugo trajati.
  Uskoro će se suočiti s Charlotteinim ubojicom.
  OceanofPDF.com
  75
  Byrne je bacio pogled na sadržaj omotnice - nekoliko fotografija, svaka s porukom naškrabanom kemijskom olovkom na dnu - ali nije imao pojma što sve to znači. Ponovno je pogledao omotnicu. Bila je adresirana na njega iz policijske uprave. Rukom pisana, velikim tiskanim slovima, crnom tintom, nepovratna, s poštanskim žigom Philadelphia.
  Byrne je sjedio za stolom u recepciji Roundhousea. Soba je bila gotovo prazna. Svi koji su imali nešto za raditi na Staru godinu pripremali su se za to.
  Bilo je šest fotografija: male polaroid fotografije. Na dnu svake fotografije bio je niz brojeva. Brojevi su mu izgledali poznato - izgledali su kao brojevi slučajeva PPD-a. Nije mogao prepoznati same slike. Nisu to bile službene fotografije agencije.
  Jedna je bila fotografija male plišane životinje boje lavande. Izgledala je kao plišani medvjedić. Druga je bila fotografija djevojačke ukosnice za kosu, također boje lavande. Treća je bila fotografija malog para čarapa. Teško je reći točnu boju zbog malo preeksponiranog otiska, ali i one su izgledale boje lavande. Bile su još tri fotografije, sve nepoznatih predmeta, svaka u nijansi lavande.
  Byrne je ponovno pažljivo pregledao svaku fotografiju. Uglavnom su bile krupne planove, tako da je bilo malo konteksta. Tri predmeta bila su na tepihu, dva na drvenom podu, a jedan na betonskom podu. Byrne je zapisivao brojeve kada je ušao Josh Bontrager, držeći kaput.
  "Samo sam ti htio reći sretnu Novu godinu, Kevin." Bontrager je prešao sobu i rukovao se s Byrneom. Josh Bontrager je bio čovjek za rukovanje. Byrne se vjerojatno rukovao s mladićem tridesetak puta u posljednjih tjedan dana.
  - Isto i tebi, Josh.
  "Uhvatit ćemo ovog tipa sljedeće godine. Vidjet ćeš."
  Byrne je pretpostavio da je to malo seoske duhovitosti, ali došla je s pravog mjesta. "Bez sumnje." Byrne je uzeo list papira s brojevima slučajeva. "Možete li mi učiniti uslugu prije nego što odete?"
  "Sigurno."
  "Možete li mi nabaviti ove datoteke?"
  Bontrager je spustio kaput. "I ja sam u ovome."
  Byrne se vratio fotografijama. Svaka je držala predmet boje lavande, koji je ponovno vidio. Nešto za djevojčicu. Ukosnica za kosu, plišani medvjedić, par čarapa s malom vrpcom na vrhu.
  Što ovo znači? Je li na fotografijama šest žrtava? Jesu li ubijene zbog boje lavande? Je li ovo potpis serijskog ubojice?
  Byrne je pogledao kroz prozor. Oluja se pojačavala. Ubrzo je grad stao. Policija je uglavnom pozdravila snježne oluje. Skloni su usporavati stvari, smirujući svađe koje su često dovodile do napada i ubojstava.
  Ponovno je pogledao fotografije u rukama. Što god predstavljale, već se dogodilo. Činjenica da je u to bilo umiješano dijete - vjerojatno mlada djevojčica - nije slutila na dobro.
  Byrne je ustao od stola, prošetao hodnikom do dizala i čekao Josha.
  OceanofPDF.com
  76
  Podrum je bio vlažan i pljesniv. Sastojao se od jedne velike sobe i tri manje. U glavnom dijelu, u jednom kutu, stajalo je nekoliko drvenih sanduka - velika škrinja za parobrod. Ostale sobe bile su gotovo prazne. Jedna je imala zabarikadirani otvor za ugljen i bunker. Druga je imala davno trule police. Na njima je stajalo nekoliko starih zelenih staklenki i par razbijenih vrčeva. Na vrhu su bile pričvršćene napukle kožne uzde i stara zamka za noge.
  Prtljažnik parobroda nije bio zaključan lokotom, ali široki zasun činio se zahrđalim. Jessica je u blizini pronašla željezni ingot. Zamahnula je utegom. Tri udarca kasnije, zasun se otvorio. Ona i Nikki su otvorile prtljažnik.
  Na vrhu je bila stara plahta. Pomaknuli su je u stranu. Ispod nje ležalo je nekoliko slojeva časopisa: Life, Look, The Ladies' Home Companion, Collier's. Miris pljesnivog papira i moljaca širio se kroz njih. Nikki je pomaknula nekoliko časopisa.
  Ispod njih ležao je kožni uvez dimenzija dvadeset i pet puta četiri centimetra, prošaran žilama i premazan tankim slojem zelene plijesni. Jessica ga je otvorila. Bilo je samo nekoliko stranica.
  Jessica je prelistala prve dvije stranice. Na lijevoj strani bio je požutjeli isječak iz novina iz Inquirera, vijest iz travnja 1995. o ubojstvu dviju mladih djevojaka u Fairmount Parku. Annemarie DiCillo i Charlotte Waite. Ilustracija s desne strane bio je grubi crtež para bijelih labudova u gnijezdu.
  Jessicin se puls ubrzao. Walt Brigham je bio u pravu. Ova kuća - ili bolje rečeno, njezini stanovnici - imala je neke veze s ubojstvima Annemarie i Charlotte. Walt se približavao ubojici. Već je bio blizu, a te ga je noći ubojica slijedio u park, sve do mjesta gdje su ubijene djevojčice, i živog ga spalio.
  Jessica je shvatila snažnu ironiju svega toga.
  Nakon Waltove smrti, Brigham ih je odveo do kuće njegovog ubojice.
  Walt Brigham se može osvetiti smrću.
  OceanofPDF.com
  77
  Šest slučajeva uključivalo je ubojstvo. Sve žrtve bili su muškarci u dobi između dvadeset pet i pedeset godina. Trojica muškaraca izbodena su na smrt - jedan vrtnim škarama. Dvojica muškaraca pretučena su palicama, a jednog je udarilo veliko vozilo, moguće kombi. Svi su bili iz Philadelphije. Četvorica su bila bijelca, jedan crnac, a jedan Azijat. Trojica su bila oženjena, dvoje razvedeno, a jedan samac.
  Ono što im je svima bilo zajedničko bilo je to što su svi bili osumnjičeni, u različitoj mjeri, za nasilje nad mladim djevojkama. Svih šest je bilo mrtvo. I ispostavilo se da je na mjestu njihovih ubojstava pronađen neki predmet boje lavande. Čarape, kopča za kosu, plišane igračke.
  Ni u jednom slučaju nije bilo niti jednog osumnjičenika.
  "Jesu li ovi dosjei povezani s našim ubojicom?" upitao je Bontrager.
  Byrne je gotovo zaboravio da je Josh Bontrager još uvijek u sobi. Dijete je bilo tako tiho. Možda je to bilo iz poštovanja. "Nisam siguran", rekao je Byrne.
  "Želiš li da ostanem ovdje i možda pripazim na neke od njih?"
  "Ne", rekao je Byrne. "Sada je Nova godina. Idi se dobro zabavi."
  Nekoliko trenutaka kasnije, Bontrager je zgrabio kaput i krenuo prema vratima.
  "Josh", rekao je Byrne.
  Bontrager se okrenuo s iščekivanjem. "Da?"
  Byrne je pokazao na dosjee. "Hvala vam."
  "Naravno." Bontrager je podigao dvije knjige Hansa Christiana Andersena. "Večeras ću ovo pročitati. Mislim da ako će to ponoviti, ovdje bi mogao biti neki trag."
  "Silvestrovo je", pomislio je Byrne. Čitajući bajke. "Dobar posao."
  "Mislio sam da ću te nazvati ako se nečega sjetim. Je li sve u redu?"
  "Apsolutno", rekao je Byrne. Tip je počeo podsjećati Byrnea na sebe kad se prvi put pridružio jedinici. Amiška verzija, ali ipak slična. Byrne je ustao i obukao kaput. "Čekaj. Odvest ću te dolje."
  "Super", rekao je Bontrager. "Kamo ideš?"
  Byrne je pregledao izvješća istražitelja o svakom ubojstvu. U svim slučajevima identificirali su Waltera J. Brighama i Johna Longa. Byrne je potražio Longa. Umirovio se 2001. i sada je živio na sjeveroistoku.
  Byrne je pritisnuo gumb dizala. "Mislim da ću ići sjeveroistočno."
  
  
  
  JOHN LONGO ŽIVIO JE u dobro održavanoj gradskoj kući u Torresdaleu. Byrnea je dočekala Longova supruga Denise, vitka, privlačna žena u ranim četrdesetima. Odvela ga je u radionicu u podrumu, a njezin topli osmijeh blistao je skepticizmom i naznakom sumnje.
  Zidovi su bili prekriveni plaketama i fotografijama, od kojih je polovica prikazivala Longa na raznim lokacijama, u različitoj policijskoj opremi. Druga polovica bile su obiteljske fotografije - vjenčanja u parku Atlantic Cityja, negdje u tropima.
  Longo je izgledao nekoliko godina starije nego na svojoj službenoj PPD fotografiji, tamna kosa mu je sada bila sijeda, ali i dalje je izgledao u formi i atletski. Nekoliko centimetara niži od Byrnea i nekoliko godina mlađi, Longo je izgledao kao da još uvijek može uhvatiti osumnjičenika ako bude potrebno.
  Nakon standardnog plesa "koga poznaješ, s kim si radio", konačno su došli do razloga Byrneovog posjeta. Nešto u Longovim odgovorima govorilo je Byrneu da je Longo nekako očekivao ovaj dan.
  Šest fotografija bilo je postavljeno na radni stol koji je prethodno korišten za izradu drvenih kućica za ptice.
  "Gdje si ovo nabavio?" upitao je Longo.
  "Iskren odgovor?" upitao je Byrne.
  Longo je kimnuo.
  - Mislio sam da si ih ti poslao.
  "Ne." Longo je pregledao omotnicu iznutra i izvana, okrećući je. "To nisam bio ja. Zapravo, nadao sam se da ću proživjeti ostatak života i nikada više ne vidjeti ništa slično."
  Byrne je razumio. Mnogo toga ni sam više nikada nije želio vidjeti. "Koliko si dugo bio na poslu?"
  "Osamnaest godina", rekao je Longo. "Pola karijere za neke dečke. Predugo za druge." Pažljivo je proučio jednu od fotografija. "Sjećam se toga. Bilo je mnogo noći kada sam poželio da to nisam učinio."
  Fotografija je prikazivala malog plišanog medvjedića.
  "Je li ovo učinjeno na mjestu zločina?" upitao je Byrne.
  "Da." Longo je prešao sobu, otvorio ormarić i izvukao bocu Glenfiddicha. Podigao ju je i upitno podigao obrvu. Byrne je kimnuo. Longo im je obojici natočio piće i pružio čašu Byrneu.
  "To je bio posljednji slučaj na kojem sam radio", rekao je Longo.
  "Bila je to Sjeverna Philadelphia, zar ne?" Byrne je sve to znao. Samo je trebao uskladiti.
  "Badlands. Radili smo na ovome. Žestoko. Mjesecima. Zvao se Joseph Barber. Dvaput sam ga priveo na ispitivanje zbog niza silovanja mladih djevojaka, ali ga nisam uspio uhvatiti. Onda je to opet učinio. Rečeno mi je da se skriva u staroj ljekarni blizu Fifth i Cambrije." Longo je ispio piće. "Bio je mrtav kad smo stigli tamo. Trinaest noževa u tijelu."
  "Trinaest?"
  "Aha." Longo se nakašljao. Nije bilo lako. Natočio si je još jedno piće. "Noževi za odreske. Jeftini. Onakvi kakve biste kupili na buvljaku. Nemoguće im je ući u trag."
  "Je li slučaj ikada zatvoren?" Byrne je znao odgovor i na to pitanje. Želio je da Longo nastavi pričati.
  - Koliko ja znam, ne.
  - Jesi li ovo pratio/pratila?
  "Nisam htio. Walt je s tim nastavio neko vrijeme. Pokušavao je dokazati da je Josepha Barberu ubio neki osvetnik. To zapravo nikada nije dobilo na značaju." Longo je pokazao na fotografiju na radnom stolu. "Pogledao sam lavandinog medvjeda na podu i znao sam da sam gotov. Nikad se nisam osvrnuo."
  "Imate li ikakvu ideju kome je pripadao medvjed?" upitao je Byrne.
  Longo je odmahnuo glavom. "Nakon što su dokazi bili uklonjeni i imovina vraćena, pokazao sam je roditeljima djevojčice."
  - Jesu li to bili roditelji Barberove posljednje žrtve?
  "Da. Rekli su da to nikad prije nisu vidjeli. Kao što sam rekao, Barber je bio serijski silovatelj djece. Nisam htio razmišljati o tome kako ili gdje je to mogao nabaviti."
  "Kako se zvala Barberova posljednja žrtva?"
  "Julianne." Longov je glas podrhtavao. Byrne je položio nekoliko alata na radni stol i čekao. "Julianne Weber."
  "Jesi li ikada ovo pratio/pratila?"
  Kimnuo je. "Prije nekoliko godina, prošao sam pored njihove kuće, parkirao sam se s druge strane ulice. Vidio sam Juliannu kako odlazi u školu. Izgledala je normalno - barem je svijetu izgledala normalno - ali u svakom njezinom koraku mogao sam vidjeti tu tugu."
  Byrne je vidio da se ovaj razgovor bliži kraju. Skupio je fotografije, kaput i rukavice. "Žao mi je Walta. Bio je dobar čovjek."
  "On je bio taj posao", rekao je Longo. "Nisam mogao doći na zabavu. Nisam čak ni..." Emocije su na trenutak preuzele kontrolu. "Bio sam u San Diegu. Moja kći je dobila djevojčicu. Moju prvu unuku."
  "Čestitam", rekao je Byrne. Čim je riječ sišla s njegovih usana - iako iskrena - zvučala je prazno. Longo je ispio čašu. Byrne je slijedio njegov primjer, ustao i obukao kaput.
  "To je trenutak kada ljudi obično kažu: 'Ako postoji još nešto što mogu učiniti, nazovite, ne ustručavajte se'", rekao je Longo. "Je li tako?"
  "Mislim da da", odgovorio je Byrne.
  "Učini mi uslugu."
  "Sigurno."
  "Sumnjati."
  Byrne se nasmiješio. "Dobro."
  Dok se Byrne okretao da ode, Longo mu je stavio ruku na rame. "Ima još nešto."
  "Fino."
  "Walt je rekao da sam vjerojatno nešto vidio u tom trenutku, ali da sam bio uvjeren."
  Byrne je prekrižio ruke i čekao.
  "Uzorak noževa", rekao je Longo. "Rane na prsima Josepha Barbera."
  "Što je s njima?"
  "Nisam bio siguran dok nisam vidio fotografije s obdukcije. Ali siguran sam da su rane bile u obliku slova C."
  "Slovo C?"
  Longo je kimnuo i natočio si još jedno piće. Sjeo je za svoj radni stol. Razgovor je bio službeno završen.
  Byrne mu je ponovno zahvalio. Dok se penjao, ugledao je Denise Longo kako stoji na vrhu stuba. Otpratila ga je do vrata. Bila je puno hladnija prema njemu nego kad je stigao.
  Dok mu se auto zagrijavao, Byrne je pogledao fotografiju. Možda će mu se u budućnosti, možda u bliskoj budućnosti, dogoditi nešto poput Medvjeda Lavender. Pitao se ima li on, poput Johna Longa, hrabrosti otići.
  OceanofPDF.com
  78
  Jessica je pretražila svaki centimetar prtljažnika, listajući svaki časopis. Nije bilo ničega drugog. Pronašla je nekoliko požutjelih recepata, nekoliko McCallovih krojeva. Pronašla je kutiju malih papirnatih čašica. Omot novina bio je datiran 22. ožujka 1950. Vratila se aktovci.
  Na kraju knjige bila je stranica s mnoštvom strašnih crteža - vješanja, sakaćenja, rasparavanja, raskomadanja - djetinjastih škrabotina i izrazito uznemirujućeg sadržaja.
  Jessica se vratila na naslovnicu. Novinski članak o ubojstvima Annemarie DiCillo i Charlotte Waite. Nikki ga je također pročitala.
  "U redu", rekla je Nikki. "Zovem. Trebaju nam policajci ovdje. Waltu Brighamu se svidio tko god je ovdje živio u slučaju Annemarie DiCillo, i čini se da je bio u pravu. Bog zna što ćemo još ovdje pronaći."
  Jessica je pružila Nikki svoj telefon. Nekoliko trenutaka kasnije, nakon što nije uspjela dobiti signal u podrumu, Nikki se popela stepenicama i izašla van.
  Jessica se vratila kutijama.
  Tko ovdje živi? pitala se. Gdje je ta osoba sada? U malom gradu poput ovog, ako je ta osoba još uvijek u blizini, ljudi bi sigurno znali. Jessica je pretražila kutije u kutu. Još uvijek je bilo mnogo starih novina, neke na jeziku koji nije mogla prepoznati, možda nizozemskom ili danskom. Bilo je pljesnivih društvenih igara koje su trunule u svojim pljesnivim kutijama. Nije bilo daljnjeg spomena o slučaju Annemarie DiCillo.
  Otvorila je još jednu kutiju, ovu manje istrošenu od ostalih. Unutra su bile novine i časopisi iz novijih izdanja. Na vrhu je bio godišnji broj časopisa Amusement Today, stručne publikacije koja prati industriju zabavnih parkova. Jessica je okrenula kutiju. Pronašla je pločicu s adresom. M. Damgaard.
  Je li ovo ubojica Walta Brighama? Jessica je otkinula naljepnicu i gurnula je u džep.
  Vukla je kutije prema vratima kad ju je zaustavio neki zvuk. Isprva je zvučalo kao šuštanje suhih trupaca koji škripe na vjetru. Ponovno je čula zvuk starog, žednog drva.
  - Nikki?
  Ništa.
  Jessica se upravo spremala popeti stepenicama kad je začula zvuk koraka koji su se brzo približavali. Trčeći koraci, prigušeni snijegom. Zatim je čula nešto što je možda bila borba ili možda Nikki kako pokušava nešto nositi. Zatim još jedan zvuk. Njezino ime?
  Je li ju Nikki upravo nazvala?
  "Nikki?" upitala je Jessica.
  Tišina.
  - Uspostavili ste kontakt s...
  Jessica nije dovršila pitanje. U tom trenutku, teška podrumska vrata su se zalupila, zvuk drva je glasno udario o hladne kamene zidove.
  Tada je Jessica čula nešto mnogo zlokobnije.
  Ogromna vrata bila su osigurana prečkom.
  Vani.
  OceanofPDF.com
  79
  Byrne je koračao po parkiralištu Roundhousea. Nije osjećao hladnoću. Razmišljao je o Johnu Longu i njegovoj priči.
  Pokušao je dokazati da je Barbera ubio osvetnik. Nikada nije dobio nikakav poticaj.
  Tko god je Byrneu poslao fotografije - vjerojatno je to bio Walt Brigham - iznosio je isti argument. Inače, zašto bi svaki predmet na fotografijama bio lavanda? To mora biti neka vrsta posjetnice koju je ostavio osvetnik, osobni pečat čovjeka koji je preuzeo na sebe uništavanje muškaraca koji su počinili nasilje nad djevojčicama i mladim ženama.
  Netko je ubio ove osumnjičenike prije nego što je policija mogla pokrenuti postupak protiv njih.
  Prije odlaska iz Northeast-a, Byrne je nazvao Odjel za evidenciju. Zahtijevao je da riješe sva neriješena ubojstva iz proteklih deset godina. Također je zatražio unakrsnu referencu s pojmom za pretraživanje "lavanda".
  Byrne je pomislio na Longa, zatvorenog u svom podrumu, gradeći kućice za ptice, između ostalog. Vanjskom svijetu, Longo je izgledao zadovoljno. Ali Byrne je mogao vidjeti duha. Kad bi se pažljivo pogledao u ogledalo - a to je u posljednje vrijeme činio sve rjeđe - vjerojatno bi ga vidio u sebi.
  Grad Meadville je počeo izgledati dobro.
  Byrne je promijenio brzinu, razmišljajući o slučaju. Svojem slučaju. Ubojstva na rijeci. Znao je da će morati sve srušiti i izgraditi ispočetka. Već se prije susretao s ovakvim psihopatima, ubojicama koji su se ugledali na ono što smo svi mi vidjeli i uzimali zdravo za gotovo svaki dan.
  Lisette Simon bila je prva. Ili su barem tako mislili. Četrdesetjednogodišnja žena koja je radila u mentalnoj bolnici. Možda je ubojica tamo počeo. Možda je upoznao Lisette, radio s njom, otkrio nešto što je izazvalo ovaj bijes.
  Kompulzivni ubojice započinju svoje živote blizu doma.
  Ime ubojice je u računalnim očitanjima.
  Prije nego što se Byrne mogao vratiti u Roundhouse, osjetio je nečiju prisutnost u blizini.
  "Kevine."
  Byrne se okrenuo. Bio je to Vincent Balzano. On i Byrne su radili na jednom detalju prije nekoliko godina. Vincenta je, naravno, vidio na mnogim policijskim događajima s Jessicom. Byrneu se svidio. Ono što je znao o Vincentu iz njegova posla bilo je da je bio pomalo neortodoksan, da se više puta izložio opasnosti kako bi spasio kolegu policajca i da je bio prilično nagle naravi. Nije bio toliko drugačiji od samog Byrnea.
  "Bok, Vince", rekao je Byrne.
  "Razgovaraš li danas s Jess?"
  "Ne", rekao je Byrne. "Kako si ti?"
  "Ostavila mi je poruku jutros. Cijeli dan sam vani. Tek sam prije sat vremena primio poruke."
  - Jesi li zabrinut/a?
  Vincent je pogledao Roundhousea, pa ponovno Byrnea. "Da. Ja."
  "Što je pisalo u njezinoj poruci?"
  "Rekla je da ona i Nikki Malone idu u okrug Berks", rekao je Vincent. "Jess nije bila na dužnosti. I sada je ne mogu dobiti. Znaš li uopće gdje u Berksu?"
  "Ne", rekao je Byrne. "Jesi li pokušao nazvati njezin mobitel?"
  "Da", rekao je. "Primam njezinu govornu poštu." Vincent je na trenutak skrenuo pogled, a zatim ga vratio. "Što ona radi u Berksu? Radi li u tvojoj zgradi?"
  Byrne je odmahnuo glavom. "Radi na slučaju Walta Brighama."
  "Slučaj Walta Brighama? Što se događa?"
  "Nisam siguran."
  "Što je zapisala prošli put?"
  "Idemo i vidimo."
  
  
  
  Natrag za stolom za ubojstva, Byrne je izvukao dosje s dosjeom o ubojstvu Walta Brighama. Pomaknuo se do najnovijeg unosa. "Ovo je od sinoć", rekao je.
  Datoteka je sadržavala fotokopije dviju fotografija, s obje strane - crno-bijele fotografije stare kamene seoske kuće. Bile su to kopije. Na poleđini jedne bilo je pet brojeva, od kojih su dva bila prekrivena nečim što je izgledalo kao oštećenje od vode. Ispod, crvenom olovkom i kurzivom, rukopisom dobro poznatim obojici muškaraca kao Jessicin, bilo je sljedeće:
  195-/okrug Berks/sjeverno od French Creeka?
  "Misliš li da je otišla ovamo?" upita Vincent.
  "Ne znam", rekao je Byrne. "Ali ako je u njezinoj govornoj pošti pisalo da ide u Berks s Nikki, postoji velika vjerojatnost."
  Vincent je izvadio mobitel i ponovno nazvao Jessicu. Ništa. Na trenutak se činilo kao da će Vincent baciti mobitel kroz prozor. Zatvoren prozor. Byrne je poznavao taj osjećaj.
  Vincent je stavio mobitel u džep i krenuo prema vratima.
  "Kamo ideš?" upitao je Byrne.
  - Idem tamo.
  Byrne je fotografirao seosku kuću i spremio fascikl. "Idem s tobom."
  "Ne moraš."
  Byrne ga je promatrao. "Kako to znaš?"
  Vincent je trenutak oklijevao, a zatim kimnuo. "Idemo."
  Gotovo su potrčali do Vincentovog automobila - potpuno restauriranog Cutlassa S iz 1970. Dok se Byrne uvukao na suvozačko sjedalo, već je bio bez daha. Vincent Balzano bio je u puno boljoj formi.
  Vincent je upalio plavo svjetlo na instrumentnoj ploči. Dok su stigli do autoceste Schuylkill, vozili su se brzinom od sto dvadeset kilometara na sat.
  OceanofPDF.com
  80
  Mrak je bio gotovo potpun. Samo je tanka traka hladne dnevne svjetlosti prodirala kroz pukotinu na vratima podruma.
  Jessica je nekoliko puta doviknula, osluškujući. Tišina. Prazna, seoska tišina.
  Pritisnula je rame na gotovo vodoravna vrata i gurnula ih.
  Ništa.
  Nagnula se kako bi maksimalno iskoristila polugu i pokušala ponovno. Vrata se i dalje nisu pomicala. Jessica je pogledala između dvoja vrata. Vidjela je tamnu crtu po sredini, što je ukazivalo na to da je prečka dimenzija četiri puta četiri na mjestu. Vrata se očito nisu sama zatvorila.
  Netko je bio tamo. Netko je pomaknuo prečku preko vrata.
  Gdje je bila Nikki?
  Jessica je pogledala po podrumu. Stare grablje i lopata s kratkom drškom stajale su uz jedan zid. Zgrabila je grablje i pokušala gurnuti dršku između vrata. Nije uspjelo.
  Ušla je u drugu sobu i osjetila je gust miris plijesni i miševa. Nije našla ništa. Ni alata, ni poluga, ni čekića ni pila. I Maglight je počeo slabiti. Dvije rubinske zavjese visjele su na suprotnom zidu, onom unutarnjem. Pitala se vode li u drugu sobu.
  Razgrnula je zavjese. U kutu su stajale ljestve, pričvršćene za kameni zid vijcima i nekoliko nosača. Kucnula je svjetiljkom o dlan, dobivajući još nekoliko lumena žute svjetlosti. Snopom svjetla prešla je preko stropa prekrivenog paučinom. Tamo, u stropu, bila su ulazna vrata. Izgledala su kao da se godinama nisu koristila. Jessica je procijenila da je sada blizu središta kuće. Obrisala je malo čađe s ljestava, a zatim isprobala prvu stepenicu. Škripala je pod njezinom težinom, ali je izdržala. Stisnula je Maglite u zubima i počela se penjati uz ljestve. Otvorila je drvena vrata i bila je nagrađena prašinom u licu.
  "Jebati!"
  Jessica se vratila na pod, obrisala čađu s očiju i nekoliko puta pljunula. Skinula je kaput i prebacila ga preko glave i ramena. Ponovno se počela penjati stepenicama. Na trenutak sam pomislila da će se jedna od stepenica slomiti. Lagano je napukla. Premjestila je stopala i težinu tijela na strane stepenica, pripremajući se. Ovaj put, kada je gurnula gornja vrata, okrenula je glavu. Drvo se pomaknulo. Nije bilo pričvršćeno čavlima i nije bilo ništa teško na njemu.
  Pokušala je ponovno, ovaj put svom snagom. Ulazna vrata su popustila. Dok ih je Jessica polako podizala, dočekao ju je tanak mlaz dnevnog svjetla. Gurnula je vrata do kraja i ona su pala na pod sobe iznad. Iako je zrak u kući bio gust i ustajao, pozdravila ga je. Nekoliko puta je duboko udahnula.
  Skinula je kaput s glave i ponovno ga obukla. Pogledala je prema gredama na stropu stare seoske kuće. Pretpostavila je da je izašla u malu ostavu pored kuhinje. Zaustavila se i osluškivala. Samo zvuk vjetra. Stavila je Maglite u džep, izvadila pištolj i nastavila se penjati stubama.
  Nekoliko sekundi kasnije, Jessica je prošla kroz vrata i ušla u kuću, zahvalna što se oslobodila opresivnih ograničenja vlažnog podruma. Polako se okrenula za 360 stupnjeva. Ono što je vidjela gotovo joj je oduzelo dah. Nije samo ušla u staru seosku kuću.
  Ušla je u novo stoljeće.
  OceanofPDF.com
  81
  Byrne i Vincent stigli su u okrug Berks u rekordnom roku, zahvaljujući Vincentovom snažnom vozilu i njegovoj sposobnosti manevriranja autocestom u punoj snježnoj oluji. Nakon što su se upoznali s općim granicama poštanskog broja 195, našli su se u gradu Robesonu.
  Vozili su se prema jugu dvosmjernom cestom. Kuće su bile razasute ovdje, nijedna od njih nije nalikovala osamljenoj staroj seoskoj kući koju su tražili. Nakon nekoliko minuta lutanja, naišli su na čovjeka koji je lopatom čistio snijeg blizu ulice.
  Muškarac u kasnim šezdesetima čistio je padinu prilaza koji je izgledao dugačak više od petnaest metara.
  Vincent se zaustavio s druge strane ulice i spustio prozor. Nekoliko sekundi kasnije, snijeg je počeo padati u automobilu.
  "Zdravo", rekao je Vincent.
  Čovjek je podigao pogled s posla. Izgledao je kao da je na sebi imao svaki odjevni predmet koji je ikada posjedovao: tri kaputa, dva šešira, tri para rukavica. Šalovi su mu bili pleteni, domaće izrade, u duginim bojama. Imao je bradu; sijeda kosa bila mu je ispletena u pletenice. Bivši ljubitelj cvijeća. "Dobar dan, mladiću."
  - Nisi valjda sve ovo premjestio/premjestila?
  Čovjek se nasmijao. "Ne, to su učinila moja dva unuka. Ali oni nikad ništa ne dovrše."
  Vincent mu je pokazao fotografiju seoske kuće. "Je li ti ovo mjesto poznato?"
  Čovjek je polako prešao cestu. Zurio je u sliku, cijeneći zadatak koji je obavio. "Ne. Žao mi je."
  "Jeste li slučajno vidjeli još dva policijska detektiva kako danas dolaze? Dvije žene u Ford Taurusu?"
  "Ne, gospodine", rekao je čovjek. "Ne mogu reći da jesam. Sjetio bih se toga."
  Vincent je na trenutak razmislio. Pokazao je na raskrižje ispred sebe. "Ima li ovdje štogod?"
  "Jedino što postoji je Double K Auto", rekao je. "Ako se netko izgubio ili tražio put, mislim da bi se tamo mogao zaustaviti."
  "Hvala vam, gospodine", rekao je Vincent.
  "Molim vas, mladiću. Mir."
  "Nemoj previše raditi na tome", doviknuo mu je Vincent, uključujući mjenjač. "To je samo snijeg. Nestat će do proljeća."
  Čovjek se ponovno nasmijao. "To je nezahvalan posao", rekao je, vraćajući se preko ulice. "Ali imam viška karme."
  
  
  
  DOUBLE K AUTO bila je oronula zgrada od valovitog čelika, uvučena od ceste. Napušteni automobili i autodijelovi bili su razbacani po krajoliku četvrt milje u svim smjerovima. Izgledala je poput snijegom prekrivenog topiara izvanzemaljskih stvorenja.
  Vincent i Byrne ušli su u ustanovu nešto poslije pet sati.
  Unutra, u stražnjem dijelu velikog, prljavog predvorja, muškarac je stajao za šankom i čitao Hustler. Nije se ni trudio sakriti to od potencijalnih kupaca. Imao je oko trideset godina, masnu plavu kosu i prljavi radnički kombinezon. Na njegovoj pločici s imenom pisalo je KYLE.
  "Kako si?" upita Vincent.
  Odličan prijem. Bliže hladnoći. Čovjek nije rekao ni riječi.
  "I ja sam dobro", rekao je Vincent. "Hvala na pitanju." Podigao je svoju značku. "Pitao sam se mogu li-"
  "Ne mogu ti pomoći."
  Vincent se ukočio, visoko držeći značku. Pogledao je Byrnea, a zatim ponovno Kylea. Zadržao se u tom položaju nekoliko trenutaka, a zatim nastavio.
  "Pitao sam se jesu li se ovdje ranije danas zaustavila još dva policajca. Dvije detektivke iz Philadelphije."
  "Ne mogu vam pomoći", ponovio je čovjek, vraćajući se svom časopisu.
  Vincent je nekoliko puta kratko i brzo udahnuo, poput nekoga tko se sprema podići teški teret. Koraknuo je naprijed, skinuo značku i povukao rub kaputa. "Kažete da se dvojica filadelfijskih policajaca nisu zaustavila ovdje ranije tog dana. Je li to točno?"
  Kyle se namrštio kao da je pomalo mentalno retardiran. "Ja sam mladenka. Imate li iscjeljujući pubvem?"
  Vincent je pogledao Byrnea. Znao je da Byrne nije sklon šalama o osobama s oštećenjem sluha. Byrne je ostao priseban.
  "Još jednom, dok smo još prijatelji", rekao je Vincent. "Jesu li se dvije filadelfijske detektivke danas zaustavile ovdje tražeći seosku kuću? Da ili ne?"
  "Ne znam ništa o tome, čovječe", rekao je Kyle. "Laku noć."
  Vincent se nasmijao, što je u tom trenutku bilo još strašnije od njegova režanja. Prošao je rukom kroz kosu, preko brade. Pogledao je po predvorju. Pogled mu je pao na nešto što mu je privuklo pažnju.
  "Kevine", rekao je.
  "Što?"
  Vincent je pokazao na najbližu kantu za smeće. Byrne je pogledao.
  Tamo, na dvije masne Mopar kutije, ležala je posjetnica s poznatim logotipom - utisnutim crnim fontom i bijelim kartonom. Pripadala je detektivki Jessici Balzano iz Odjela za ubojstva policijske uprave Philadelphije.
  Vincent se okrenuo na peti. Kyle je još uvijek stajao za pultom i promatrao. Ali njegov časopis sada je ležao na podu. Kad je Kyle shvatio da ne odlaze, zavukao se ispod pulta.
  U tom trenutku, Kevin Byrne je ugledao nešto nevjerojatno.
  Vincent Balzano pretrčao je sobu, preskočio pult i zgrabio plavokosog muškarca za grlo, bacivši ga natrag na pult. Prosuli su se uljni filteri, filteri za zrak i svjećice.
  Činilo se kao da se sve dogodilo za manje od sekunde. Vincent je bio mutan.
  Jednim tečnim pokretom, Vincent je čvrsto uhvatio Kylea za grlo lijevom rukom, izvukao oružje i uperio ga u prljavu zavjesu koja je visjela na vratima, vjerojatno vodeći u stražnju sobu. Tkanina je izgledala kao da je nekoć bila zavjesa za tuširanje, iako je Byrne sumnjao da je Kyle previše upoznat s tim konceptom. Stvar je bila u tome što je netko stajao iza zavjese. Byrne ih je također vidio.
  "Izađi ovamo", viknuo je Vincent.
  Ništa. Nikakvog pokreta. Vincent je uperio pištolj u strop. Pucao je. Eksplozija mu je zaglušila uši. Uperio je pištolj natrag u zavjesu.
  "Sada!"
  Nekoliko sekundi kasnije, iz stražnje sobe izašao je muškarac s rukama uz tijelo. Bio je Kyleov identični blizanac. Na njegovoj pločici s imenom pisalo je "KIT".
  "Detektive?" upita Vincent.
  "Pratim ga", odgovorio je Byrne. Pogledao je Keitha i to je bilo dovoljno. Čovjek se ukočio. Byrne nije trebao izvući oružje. Još.
  Vincent je usmjerio svu svoju pozornost na Kylea. "Dakle, imaš dvije proklete sekunde da počneš pričati, Jethro." Prislonio je pištolj na Kyleovo čelo. "Ne. Učini to samo jednu sekundu."
  - Ne znam što ti...
  "Pogledaj me u oči i reci mi da nisam lud." Vincent je čvršće stisnuo Kyleovo grlo. Muškarac je postao maslinasto zelen. "Samo naprijed, nastavi."
  Sve u svemu, davljenje čovjeka i očekivanje da progovori vjerojatno nije bila najbolja metoda ispitivanja. Ali upravo sada, Vincent Balzano nije razmatrao sve. Samo jedno.
  Vincent je prebacio težinu i gurnuo Kylea na beton, istisnuvši mu zrak iz pluća. Koljenom je udario čovjeka u prepone.
  "Vidim kako ti se usne miču, ali ne čujem ništa." Vincent je stisnuo čovjekovo grlo. Nježno. "Govori. Sad."
  "Oni... oni su bili ovdje", rekao je Kyle.
  "Kada?"
  "Oko podneva."
  "Kamo su otišli?"
  - Ja... ne znam.
  Vincent je prislonio cijev pištolja na Kyleovo lijevo oko.
  "Čekaj! Stvarno ne znam, ne znam, ne znam!"
  Vincent je duboko udahnuo, smirujući se. Činilo se da mu to ne pomaže. "Kad su otišli, kamo su otišli?"
  "Jug", procijedi Kyle.
  "Što je dolje?"
  "Doug. Možda su otišli tim putem."
  - Što dovraga Doug radi?
  "Spirit-snack bar".
  Vincent je izvukao oružje. "H-hvala ti, Kyle."
  Pet minuta kasnije, dva detektiva odvezla su se prema jugu. Ali ne prije nego što su pretražili svaki kvadratni centimetar Double K-Auta. Nije bilo drugih znakova da su Jessica i Nikki tamo provele neko vrijeme.
  OceanofPDF.com
  82
  Roland više nije mogao čekati. Navukao je rukavice i pletenu kapu. Nije htio slijepo lutati šumom u mećavi, ali nije imao izbora. Pogledao je na pokazivač goriva. Kombi je radio s upaljenim grijanjem otkad su stali. Ostalo im je manje od osmine spremnika.
  "Čekaj ovdje", rekao je Roland. "Idem pronaći Seana. Neću dugo."
  Charles ga je proučavao s dubokim strahom u očima. Roland je to već mnogo puta vidio. Primio ga je za ruku.
  "Vratit ću se", rekao je. "Obećavam."
  Roland je izašao iz kombija i zatvorio vrata. Snijeg je klizio s krova automobila, zasipajući mu ramena. Otresao se, pogledao kroz prozor i mahnuo Charlesu. Charles je uzvratio mahanjem.
  Roland je hodao niz uličicu.
  
  
  
  Drveće je izgledalo kao da su zbile redove. Roland je hodao gotovo pet minuta. Nije pronašao most koji je Sean spomenuo, niti išta drugo. Okrenuo se nekoliko puta, lebdeći u oblaku snijega. Bio je dezorijentiran.
  - Sean? rekao je.
  Tišina. Samo prazna bijela šuma.
  "Sean!"
  Nije bilo odgovora. Zvuk je bio prigušen padajućim snijegom, prigušen drvećem, progutan mrakom. Roland je odlučio vratiti se. Nije bio prikladno odjeven za ovo, a ovo nije bio njegov svijet. Vratit će se u kombi i tamo čekati Seana. Pogledao je dolje. Meteorska kiša gotovo mu je zaklonila tragove. Okrenuo se i krenuo što je brže mogao natrag putem kojim je došao. Ili je barem tako mislio.
  Dok se vukao natrag, vjetar se iznenada pojačao. Roland se okrenuo od naleta vjetra, pokrio lice šalom i čekao da prođe. Kad se voda smirila, pogledao je gore i ugledao usku čistinu među drvećem. Ondje je stajala kamena seoska kuća, a u daljini, otprilike četvrt milje dalje, mogao je vidjeti veliku ogradu i nešto što je izgledalo kao nešto iz zabavnog parka.
  "Mora da me oči varaju", pomislio je.
  Roland se okrenuo prema kući i odjednom postao svjestan buke i kretanja s lijeve strane - pucketanja, tihog, za razliku od grana pod njegovim nogama, više poput tkanine koja leprša na vjetru. Roland se okrenuo. Nije vidio ništa. Zatim je čuo još jedan zvuk, ovaj put bliže. Posvijetlio je svjetiljkom kroz drveće i ugledao taman oblik koji se pomicao na svjetlu, nešto djelomično zaklonjeno borovima dvadeset metara ispred. Pod padajućim snijegom bilo je nemoguće reći što je to.
  Je li to bila životinja? Nekakav znak?
  Osoba?
  Dok se Roland polako približavao, objekt je postao jasan. Nije to bila osoba niti znak. Bio je to Seanov kaput. Seanov kaput visio je s drveta, posut svježim snijegom. Njegov šal i rukavice ležali su u podnožju.
  Seana nigdje nije bilo na vidiku.
  "O Bože", rekao je Roland. "O Bože, ne."
  Roland je trenutak oklijevao, a zatim podigao Seanov kaput i otresao snijeg s njega. Isprva je pomislio da kaput visi sa slomljene grane. Nije bio. Roland je bolje pogledao. Kaput je visio s malog džepnog nožića zabodenog u koru drveta. Ispod kaputa bilo je nešto izrezbareno - nešto okruglo, promjera oko petnaest centimetara. Roland je usmjerio baterijsku lampu na rezbariju.
  Bilo je to lice mjeseca. Bilo je svježe izrezano.
  Roland je počeo drhtati. I to nije imalo nikakve veze s hladnim vremenom.
  "Ovdje je tako divno hladno", šapnuo je glas u vjetru.
  Sjena se pomaknula u gotovo potpunom mraku, a zatim nestala, rastvorila se u upornoj oluji. "Tko je tamo?" upitao je Roland.
  "Ja sam Mjesec", začuo se šapat iza njega.
  "TKO?" Rolandov je glas zvučao tanko i prestrašeno. Bilo ga je sram.
  - A ti si Jeti.
  Roland je čuo užurbane korake. Bilo je prekasno. Počeo se moliti.
  U bijeloj mećavi, Roland Hannin svijet je postao crn.
  OceanofPDF.com
  83
  Jessica se pritisnula uza zid, s pištoljem podignutim ispred sebe. Bila je u kratkom hodniku između kuhinje i dnevnog boravka seoske kuće. Adrenalin joj je prostrujao tijelom.
  Brzo je ispraznila kuhinju. U sobi se nalazio jedan drveni stol i dvije stolice. Cvjetne tapete prekrivale su bijele ograde stolica. Ormarići su bili prazni. Tamo je stajala stara peć od lijevanog željeza, vjerojatno nekorištena godinama. Debeli sloj prašine prekrivao je sve. Bilo je kao posjet muzeju zaboravljenom od vremena.
  Dok se Jessica kretala hodnikom prema dnevnoj sobi, osluškivala je bilo kakav znak prisutnosti druge osobe. Sve što je čula bilo je lupanje vlastitog pulsa u ušima. Voljela bi da ima kevlar prsluk, voljela bi da ima neku potporu. Nije imala ni jedno ni drugo. Netko ju je namjerno zaključao u podrum. Morala je pretpostaviti da je Nikki ozlijeđena ili zadržana protiv svoje volje.
  Jessica je otišla do ugla, u tišini izbrojala do tri, a zatim pogledala u dnevnu sobu.
  Strop je bio visok preko tri metra, a uz suprotni zid nalazio se veliki kameni kamin. Podovi su bili od starih dasaka. Zidovi, odavno pljesnivi, nekoć su bili obojeni bojom protiv kalcifikacije. U središtu sobe stajala je jedna sofa s medaljonskim naslonom, presvučena zelenim baršunom izblijedjelim od sunca, u viktorijanskom stilu. Pored nje stajao je okrugli stolac. Na njemu je ležala knjiga u kožnom uvezu. Ova soba bila je bez prašine. Ova soba se još uvijek koristila.
  Dok se približavala, ugledala je malu udubinu na desnoj strani sofe, na kraju blizu stola. Tko god je došao ovamo, sjedio je na ovom kraju, možda čitajući knjigu. Jessica je pogledala gore. Nije bilo stropnih svjetala, električnih, svijeća.
  Jessica je pregledala kutove sobe; znoj joj je prekrivao leđa unatoč hladnoći. Prišla je kaminu i stavila ruku na kamen. Bio je hladan. Ali u kaminu su bili ostaci djelomično spaljenih novina. Izvukla je kut i pogledala ga. Bile su datirane tri dana ranije. Netko je nedavno bio ovdje.
  Pored dnevnog boravka nalazila se mala spavaća soba. Zavirila je unutra. Bio je tu bračni krevet s čvrsto rastegnutim madracem, plahtama i dekom. Mali noćni ormarić služio je kao noćni ormarić; na njemu su stajali antikni muški češalj i elegantna ženska četka. Zavirila je ispod kreveta, zatim otišla do ormara, duboko udahnula i otvorila vrata.
  Unutra su bila dva predmeta: tamno muško odijelo i duga krem haljina - oboje kao da su iz nekog drugog vremena. Visjeli su na crvenim baršunastim vješalicama.
  Jessica je vratila pištolj u futrolu, vratila se u dnevnu sobu i pokušala otvoriti ulazna vrata. Bila su zaključana. Vidjela je ogrebotine duž ključanice, sjajni metal usred zahrđalog željeza. Trebao joj je ključ. Također je mogla vidjeti zašto nije mogla vidjeti kroz prozore izvana. Bili su prekriveni starim mesarskim papirom. Pogledavši bliže, otkrila je da su prozori pričvršćeni desecima zahrđalih vijaka. Nisu otvarani godinama.
  Jessica je prešla preko parketa i prišla sofi, njezini su koraci škripali u širokom otvorenom prostoru. Uzela je knjigu s stolića za kavu. Dah joj je zastao u grlu.
  Priče Hansa Christiana Andersena.
  Vrijeme se usporilo, stalo.
  Sve je bilo povezano. Sve zajedno.
  Annemarie i Charlotte. Walt Brigham. Ubojstva na rijeci - Lizette Simon, Christina Jakos, Tara Grendel. Jedan čovjek je bio odgovoran za sve, a ona je bila u njegovoj kući.
  Jessica je otvorila knjigu. Svaka je priča imala ilustraciju, a svaka je ilustracija bila napravljena u istom stilu kao i crteži pronađeni na tijelima žrtava - lunarne slike napravljene od sperme i krvi.
  Kroz cijelu knjigu protezali su se novinski članci, označeni raznim pričama. Jedan članak, datiran godinu dana ranije, govorio je o dvojici muškaraca pronađenih mrtvih u štali u Mooresvilleu u Pennsylvaniji. Policija je izvijestila da su utopljeni, a zatim vezani u vreće od jute. Ilustracija je prikazivala muškarca koji drži velikog i malog dječaka na razmaku ispruženih ruku.
  Sljedeći članak, napisan prije osam mjeseci, ispričao je priču o starijoj ženi koja je zadavljena i pronađena nagurana u hrastovu bačvu na svom imanju u Shoemakersvilleu. Ilustracija je prikazivala ljubaznu ženu koja drži kolače, pite i kekse. Riječi "Teta Millie" bile su napisane preko ilustracije nevinim rukopisom.
  Na sljedećim stranicama bili su članci o nestalim osobama - muškarcima, ženama, djeci - svaki popraćen elegantnim crtežom, a svaki je prikazivao priču Hansa Christiana Andersena. "Mali Klaus i Veliki Klaus." "Teta Zubobolja." "Leteća škrinja." "Snježna kraljica."
  Na kraju knjige bio je članak iz Daily Newsa o ubojstvu detektiva Waltera Brighama. Pored njega bila je ilustracija limenog vojnika.
  Jessica je osjetila kako joj raste mučnina. Imala je knjigu smrti, antologiju ubojstava.
  Umetnuta u stranice knjige bila je izblijedjela brošura u boji s prikazom sretnog para djece u malom, jarko obojenom čamcu. Brošura je izgledala kao da je iz 1940-ih. Pred djecom je bio veliki eksponat, postavljen na obronku. Bila je to knjiga, visoka šest metara. U središtu eksponata bila je mlada žena odjevena kao Mala sirena. Na vrhu stranice, veselim crvenim slovima, bilo je napisano:
  
  Dobrodošli u StoryBook River: Svijet čarolije!
  
  Na samom kraju knjige, Jessica je pronašla kratki članak iz novina. Bio je datiran prije četrnaest godina.
  
  O DENSE, Pa. (AP) - Nakon gotovo šest desetljeća, mali tematski park u jugoistočnoj Pennsylvaniji bit će zauvijek zatvoren nakon završetka ljetne sezone. Obitelj koja je vlasnica StoryBook Rivera kaže da nemaju planove za preuređenje imanja. Vlasnica Elisa Damgaard kaže da je njezin suprug Frederik, koji je kao mladić imigrirao u Sjedinjene Države iz Danske, otvorio StoryBook River kao dječji park. Sam park je izgrađen po uzoru na danski grad Odense, rodno mjesto Hansa Christiana Andersena, čije su priče i basne inspirirale mnoge atrakcije.
  
  Ispod članka bio je naslov izrezan iz osmrtnice:
  
  
  
  ELIZA M. DAMGAARD, ZABAVNI PARK RAS.
  
  
  
  Jessica se osvrnula tražeći nešto čime bi razbila prozore. Podigla je pomoćni stolić. Imao je mramornu ploču, prilično tešku. Prije nego što je uspjela prijeći sobu, čula je šuštanje papira. Ne. Nešto tiše. Osjetila je povjetarac, koji je na trenutak učinio hladan zrak još hladnijim. Tada ga je ugledala: mala smeđa ptica sletjela je na kauč pokraj nje. Nije sumnjala u to. Bio je to slavuj.
  "Ti si moja Ledena Djevica."
  Bio je to muški glas, glas koji je poznavala, ali nije ga mogla odmah prepoznati. Prije nego što se Jessica stigla okrenuti i izvući oružje, muškarac joj je istrgnuo stol iz ruku. Zalupio ju je njime u glavu, razbijajući joj sljepoočnicu silinom koja je sa sobom donijela svemir zvijezda.
  Sljedeće što je Jessica primijetila bio je mokar, hladan pod dnevne sobe. Osjetila je ledenu vodu na licu. Padao je topljivi snijeg. Muške planinarske cipele bile su joj samo nekoliko centimetara od lica. Okrenula se na bok, svjetlo se prigušilo. Napadač ju je zgrabio za noge i vukao po podu.
  Nekoliko sekundi kasnije, prije nego što je izgubila svijest, muškarac je počeo pjevati.
  "Evo djevojaka, mladih i lijepih..."
  OceanofPDF.com
  84
  Snijeg je nastavio padati. Ponekad su Byrne i Vincent morali stati kako bi propustili nalet snijega. Svjetla koja su vidjeli - ponekad kuću, ponekad posao - činila su se kao da se pojavljuju i nestaju u bijeloj magli.
  Vincentov Cutlass je napravljen za otvorenu cestu, a ne za snježne sporedne ceste. Ponekad bi se vozili brzinom od osam kilometara na sat, s uključenim brisačima vjetrobrana i upaljenim farovima ne više od tri metra udaljenosti.
  Vozili su se kroz grad za gradom. U šest sati shvatili su da bi moglo biti beznadno. Vincent se zaustavio uz cestu i izvadio mobitel. Ponovno je pokušao nazvati Jessicu. Dobio je njezinu govornu poštu.
  Pogledao je Byrnea, a Byrne je pogledao njega.
  "Što radimo?" upita Vincent.
  Byrne je pokazao na prozor s vozačeve strane. Vincent se okrenuo i pogledao.
  Znak se pojavio naizgled niotkuda.
  LEGO LUC.
  
  
  
  Bila su samo dva para i nekoliko konobarica srednjih godina. Dekor je bio standardan, u malom gradu: crveno-bijeli karirani stolnjaci, stolice prekrivene vinilom, paučina na stropu, posuta bijelim mini božićnim lampicama. Vatra je gorjela u kamenom kaminu. Vincent je pokazao svoju iskaznicu jednoj od konobarica.
  "Tražimo dvije žene", rekao je Vincent. "Policajke. Možda su se danas ovdje zaustavile."
  Konobarica je pogledala dvojicu detektiva s istrošenim seoskim skepticizmom.
  "Mogu li ponovno vidjeti ovu osobnu iskaznicu?"
  Vincent je duboko udahnuo i pružio joj novčanik. Pažljivo ga je pregledavala tridesetak sekundi, a zatim mu ga je vratila.
  "Da. Bili su ovdje", rekla je.
  Byrne je primijetio da Vincent ima isti izraz lica. Nestrpljiv izraz lica. Izgled automobila marke Double K Auto. Byrne se nadao da Vincent neće početi tući šezdesetogodišnje konobarice.
  "Otprilike u koje vrijeme?" upitao je Byrne.
  "Možda sat ili tako nekako. Razgovarali su s vlasnikom. Gospodinom Prentissom."
  - Je li gospodin Prentiss sada ovdje?
  "Ne", rekla je konobarica. "Bojim se da je upravo otišao."
  Vincent je pogledao na sat. "Znate li kamo su otišle te dvije žene?" upitao je.
  "Pa, znam kamo su rekli da idu", rekla je. "Na kraju ove ulice nalazi se mala trgovina umjetničkim priborom. Međutim, sada je zatvorena."
  Byrne je pogledao Vincenta. Vincentove su oči rekle: Ne, to nije istina.
  A onda je bio vani, opet mutan.
  OceanofPDF.com
  85
  Jessica je osjećala hladnoću i vlagu. Glava joj je bila puna razbijenog stakla. Sljepoočnica joj je pulsirala.
  Isprva se osjećala kao u boksačkom ringu. Tijekom sparinga nekoliko je puta pala na pod, a prvi osjećaj uvijek je bio pad. Ne na platno, već kroz prostor. Zatim je došla bol.
  Nije bila u ringu. Bilo je prehladno.
  Otvorila je oči i osjetila zemlju oko sebe. Mokra zemlja, borove iglice, lišće. Prebrzo se uspravila u sjedeći položaj. Svijet je bio bačen iz ravnoteže. Pala je na lakat. Nakon otprilike minute, osvrnula se oko sebe.
  Bila je u šumi. Na njoj se nakupio čak i centimetar snijega.
  Koliko sam dugo ovdje? Kako sam dospio ovdje?
  Pogledala je oko sebe. Nije bilo tragova. Obilne snježne padaline prekrile su sve. Jessica je brzo pogledala dolje na sebe. Ništa nije bilo slomljeno, ništa se nije činilo slomljenim.
  Temperatura je pala; snijeg je padao jače.
  Jessica je ustala, naslonila se na drvo i brzo prebrojala.
  Nema mobitela. Nema oružja. Nema partnera.
  Nikki.
  
  
  
  U šest i trideset snijeg je prestao. Ali već je bio potpuno mrak i Jessica se nije mogla snaći. Bila je daleko od stručnjakinje za aktivnosti na otvorenom, ali ono malo što je znala, nije mogla iskoristiti.
  Šuma je bila gusta. S vremena na vrijeme pritiskala je svoju umiruću Maglight, nadajući se da će se nekako orijentirati. Nije htjela potrošiti ono malo baterije što joj je preostalo. Nije znala koliko će dugo biti ovdje.
  Nekoliko je puta izgubila ravnotežu na zaleđenom kamenju skrivenom pod snijegom, više puta padajući na tlo. Odlučila je hodati od golog stabla do golog stabla, držeći se za niske grane. To je usporilo njezin napredak, ali nije morala uganuti gležanj ili išta gore.
  Otprilike trideset minuta kasnije, Jessica se zaustavila. Mislila je da čuje... potok? Da, bio je to zvuk tekuće vode. Ali odakle je dolazio? Zaključila je da zvuk dolazi s malog uzvišenja s njene desne strane. Polako se popela uzbrdo i ugledala ga. Uzak potok tekao je kroz šumu. Nije bila stručnjakinja za vodene putove, ali činjenica da se kretao nešto je značila. Zar ne?
  Slijedit će ovo. Nije znala vodi li je dublje u šumu ili bliže civilizaciji. U svakom slučaju, bila je sigurna u jedno. Morala se kretati. Ako ostane na jednom mjestu, odjevena ovako kako jest, neće preživjeti noć. Slika Christine Yakosine smrznute kože bljesnula je pred njom.
  Čvršće je zategnula kaput i krenula uz potok.
  OceanofPDF.com
  86
  Galerija se zvala "Art Ark". Svjetla u trgovini bila su ugašena, ali je gorjelo svjetlo na prozoru na drugom katu. Vincent je snažno pokucao na vrata. Nakon nekog vremena, ženski glas, koji je dopirao iza navučene zavjese, rekao je: "Zatvoreni smo."
  "Mi smo policija", rekao je Vincent. "Moramo razgovarati s vama."
  Zavjesa se povukla nekoliko centimetara. "Ne radite za šerifa Toomeyja", rekla je žena. "Nazvat ću ga."
  "Mi smo filadelfijska policija, gospođo", rekao je Byrne, stajući između Vincenta i vrata. Bili su sekundu ili dvije udaljeni kad je Vincent nogom srušio vrata, zajedno s nečim što je izgledalo kao starija žena iza njih. Byrne je podigao svoju značku. Njegova je svjetiljka obasjala staklo. Nekoliko sekundi kasnije, svjetla su se upalila u trgovini.
  
  
  
  "Bili su ovdje danas poslijepodne", rekla je Nadine Palmer. Sa šezdeset godina nosila je crveni frotirni ogrtač i Birkenstock cipele. Ponudila im je oboma kavu, ali su odbili. U kutu trgovine bio je uključen televizor na kojem se prikazivala još jedna epizoda serije To je divan život.
  "Imali su sliku seoske kuće", rekla je Nadine. "Rekli su da je traže. Moj nećak Ben ih je odveo tamo."
  "Je li ovo ta kuća?" upitao je Byrne, pokazujući joj fotografiju.
  "Ovo je taj."
  - Je li vaš nećak sada ovdje?
  "Ne. Nova godina je, mladiću. On je s prijateljima."
  "Možete li nam reći kako da dođemo tamo?" upita Vincent. Koračao je, lupkajući prstima po pultu, gotovo vibrirajući.
  Žena ih je oboje pomalo skeptično pogledala. "U posljednje vrijeme vlada veliko zanimanje za ovu staru seosku kuću. Događa li se nešto o čemu bih trebala znati?"
  "Gospođo, izuzetno je važno da odmah stignemo do te kuće", rekao je Byrne.
  Žena je zastala još nekoliko sekundi, čisto radi seoskog šarma. Zatim je izvadila notes i skinula poklopac s olovke.
  Dok je crtala kartu, Byrne je bacio pogled na televizor u kutu. Film je prekinula vijest na WFMZ-u, Kanal 69. Kad je Byrne vidio o čemu se radilo, srce mu je potonulo. Radilo se o ubijenoj ženi. Ubijenoj ženi koja je upravo pronađena na obali rijeke Schuylkill.
  "Možete li, molim vas, to pojačati?" upitao je Byrne.
  Nadine je pojačala zvuk.
  "...mlada žena identificirana je kao Samantha Fanning iz Philadelphije. Lokalne i savezne vlasti intenzivno su tragale za njom. Tijelo joj je pronađeno na istočnoj obali rijeke Schuylkill, u blizini Leesporta. Više detalja bit će dostupno čim postanu dostupni."
  Byrne je znao da su blizu mjesta zločina, ali odavde nisu mogli ništa učiniti. Bili su izvan njihove nadležnosti. Nazvao je Ikea Buchanana kod kuće. Ike će kontaktirati okružnog tužitelja okruga Berks.
  Byrne je uzeo karticu od Nadine Palmer. "Cijenimo to. Puno vam hvala."
  "Nadam se da će ovo pomoći", rekla je Nadine.
  Vincent je već bio vani. Dok se Byrne okretao da ode, njegovu je pozornost privukla polica s razglednicama, razglednicama s likovima iz bajki - izložbama u prirodnoj veličini s nečim što je izgledalo kao stvarni ljudi u kostimima.
  Palčica. Mala sirena. Princeza i zrno graška.
  "Što je ovo?" upitao je Byrne.
  "Ovo su stare razglednice", rekla je Nadine.
  "Je li ovo bilo stvarno mjesto?"
  "Da, naravno. Nekad je to bio neka vrsta tematskog parka. Prilično velik u 1940-ima i 1950-ima. Bilo ih je puno u Pennsylvaniji tada."
  "Je li još uvijek otvoreno?"
  "Ne, oprosti. Zapravo, srušit će ga za nekoliko tjedana. Nije otvoren godinama. Mislio sam da to znaš."
  "Što misliš?"
  - Seoska kuća koju tražite?
  "Što je s ovim?"
  "Rijeka StoryBook je otprilike četvrt milje odavde. Godinama je u vlasništvu obitelji Damgaard."
  Ime mu se urezalo u mozak. Byrne je istrčao iz trgovine i uskočio u auto.
  Dok je Vincent jurio, Byrne je izvukao računalni ispis koji je sastavio Tony Park - popis pacijenata u županijskoj psihijatrijskoj bolnici. U roku od nekoliko sekundi pronašao je ono što je tražio.
  Jedan od pacijenata Lisette Simon bio je čovjek po imenu Marius Damgaard.
  Detektiv Kevin Byrne je razumio. Sve je to bio dio istog zla, zla koje je započelo jednog vedrog proljetnog dana u travnju 1995. Dana kada su dvije djevojčice zalutale u šumu.
  A sada su se Jessica Balzano i Nikki Malone našle u ovoj basni.
  OceanofPDF.com
  87
  U šumama jugoistočne Pennsylvanije vladala je tama, mrkla tama koja je kao da je gutala svaki trag svjetlosti oko sebe.
  Jessica je hodala uz obalu tekućeg potoka, jedini zvuk bilo je žuborenje crne vode. Napredovala je užasno sporo. Štedljivo je koristila svoju Maglite svjetiljku. Tanka zraka osvjetljavala je pahuljaste pahulje snijega koje su padale oko nje.
  Ranije je uzela granu i njome istražila pred sobom u mraku, slično kao slijepa osoba na gradskom pločniku.
  Nastavila je hodati naprijed, lupkajući po grani, dodirujući smrznuto tlo svakim korakom. Usput je naišla na ogromnu prepreku.
  Ogroman odron se nadvijao ravno ispred nje. Ako je htjela nastaviti uz potok, morala se popeti preko vrha. Nosila je cipele s kožnim potplatom. Nisu baš bile namijenjene za planinarenje ili penjanje po stijenama.
  Pronašla je najkraći put i počela se probijati kroz splet korijenja i grana. Bio je prekriven snijegom, a ispod njega ledom. Jessica se nekoliko puta poskliznula, pala unatrag i ogrebala koljena i laktove. Ruke su joj bile smrznute.
  Nakon još tri pokušaja, uspjela je ostati na nogama. Stigla je do vrha, a zatim pala na drugu stranu, udarivši u hrpu slomljenih grana i borovih iglica.
  Sjedila je ondje nekoliko trenutaka, iscrpljena, boreći se sa suzama. Pritisnula je Maglite. Bio je gotovo mrtav. Mišići su je boljeli, glava joj je pulsirala. Ponovno se pretražila, tražeći bilo što - žvakaću gumu, mentu, osvježivač daha. Pronašla je nešto u unutarnjem džepu. Bila je sigurna da je to Tic Tac. Neka večera. Kad ga je progutala, otkrila je da je puno bolji od Tic Taca. Bila je to tableta Tylenola. Ponekad je uzela nekoliko tableta protiv bolova na posao, a to su morali biti ostaci prethodne glavobolje ili mamurluka. U svakom slučaju, stavila ju je u usta i progutala niz grlo. Vjerojatno ne bi pomoglo teretnom vlaku koji joj je tutnjao u glavi, ali bio je to mali grumenčić zdravog razuma, kamen temeljac života koji se činio milijunima milja daleko.
  Bila je usred šume, u mrklom mraku, bez hrane i skloništa. Jessica je razmišljala o Vincentu i Sophie. Upravo sada, Vincent se vjerojatno penjao po zidovima. Davno su sklopili pakt - na temelju opasnosti svojstvene njihovom poslu - da neće propustiti večeru bez poziva. Bez obzira na sve. Nikada. Ako jedan od njih ne nazove, nešto nije u redu.
  Ovdje nešto očito nije bilo u redu.
  Jessica se uspravila, trznuvši se od mnoštva bolova, grčeva i ogrebotina. Pokušala je kontrolirati svoje emocije. Tada ga je ugledala. Svjetlo u daljini. Bilo je slabo, treperavo, ali očito umjetno djelo - sićušna točka osvjetljenja u golemoj tami noći. Mogle su to biti svijeće ili uljne lampe, možda petrolej. U svakom slučaju, predstavljalo je život. Predstavljalo je toplinu. Jessica je htjela vrištati, ali odlučila se protiv toga. Svjetlo je bilo predaleko, a nije imala pojma ima li u blizini životinja. Trenutačno joj nije trebala takva pažnja.
  Nije mogla razaznati dolazi li svjetlost iz kuće ili čak iz neke građevine. Nije mogla čuti zvuk obližnje ceste, pa vjerojatno nije bila riječ o tvrtki ili automobilu. Možda je to bila mala logorska vatra. Ljudi kampiraju u Pennsylvaniji cijele godine.
  Jessica je procijenila udaljenost između sebe i svjetla, vjerojatno ne više od pola milje. Ali nije mogla vidjeti pola milje. Na toj udaljenosti moglo je biti bilo što. Stijene, propusti, jarci.
  Medvjedi.
  Ali barem je sada imala smjer.
  Jessica je napravila nekoliko oklijevajućih koraka naprijed i krenula prema svjetlu.
  OceanofPDF.com
  88
  Roland je plivao. Ruke i noge bile su mu vezane jakim užetom. Mjesec je bio visoko, snijeg je prestao padati, oblaci su se razišli. U svjetlu koje se odbijalo od užarenog bijelog tla, vidio je mnogo toga. Plutao je uskim kanalom. Velike skeletne strukture bile su poredane s obje strane. Vidio je ogromnu knjigu priča, otvorenu u sredini. Vidio je izložbu kamenih gljiva. Jedan eksponat izgledao je kao oronulo pročelje skandinavskog dvorca.
  Čamac je bio manji od čamca. Roland je ubrzo shvatio da nije jedini putnik. Netko je sjedio odmah iza njega. Roland se mučio okrenuti, ali nije se mogao pomaknuti.
  "Što želiš od mene?" upitao je Roland.
  Glas je došao kao tihi šapat, nekoliko centimetara od njegova uha. "Želim da zaustaviš zimu."
  O čemu on priča?
  "Kako... kako mogu ovo učiniti? Kako mogu zaustaviti zimu?"
  Zavladala je duga tišina, čuo se samo zvuk drvenog čamca koji je udarao o ledene kamene zidove kanala dok se kretao kroz labirint.
  "Znam tko si", rekao je glas. "Znam što radiš. Znao sam to cijelo vrijeme."
  Crni užas obuzeo je Rolanda. Trenutak kasnije, brod se zaustavio ispred napuštenog eksponata s Rolandove desne strane. Izložba je prikazivala velike pahulje snijega od trulog bora, zahrđalu željeznu peć s dugim vratom i potamnjelim mjedenim ručkama. Drška metle i strugalica za pećnicu bile su naslonjene na peć. U središtu izložbe stajalo je prijestolje napravljeno od grančica i grana. Roland je vidio zelenilo nedavno slomljenih grana. Prijestolje je bilo novo.
  Roland se mučio s užadima, s najlonskom trakom oko vrata. Bog ga je napustio. Toliko je dugo tražio vraga, ali sve je ovako završilo.
  Čovjek ga je obišao i krenuo prema pramcu broda. Roland ga je pogledao u oči. U njima je vidio odraz Charlotteinog lica.
  Ponekad je to vrag kojeg poznaješ.
  Pod promjenjivim mjesecom, vrag se nagnuo naprijed s blistavim nožem u ruci i izrezao Rolandu Hanni oči.
  OceanofPDF.com
  89
  Činilo se da traje vječnost. Jessica je pala samo jednom - poskliznuvši se na ledenom dijelu koji je nalikovao popločanoj stazi.
  Svjetla koja je uočila s potoka dopirala su iz jednokatnice. Bila je još uvijek prilično udaljena, ali Jessica je vidjela da se sada nalazi u kompleksu oronulih zgrada izgrađenih oko labirinta uskih kanala.
  Neke su zgrade nalikovale trgovinama u malom skandinavskom selu. Druge su nalikovale građevinama morske luke. Dok je hodala uz obale kanala, ulazeći dublje u kompleks, pojavljivale su se nove zgrade, nove diorame. Sve su bile oronule, istrošene, polomljene.
  Jessica je znala gdje se nalazi. Ušla je u tematski park. Ušla je u Rijeku Pripovjedača.
  Našla se tridesetak metara od zgrade koja je možda bila rekonstruirana danska škola.
  Svjetlost svijeće gorjela je unutra. Jarka svjetlost svijeće. Sjene su treperile i plesale.
  Instinktivno je posegnula za pištoljem, ali futrola je bila prazna. Pripuzala je bliže zgradi. Pred njom je bio najširi kanal koji je ikada vidjela. Vodio je do čamca. S njezine lijeve strane, deset ili dvadeset metara dalje, bio je mali pješački most preko kanala. Na jednom kraju mosta stajao je kip koji je držao upaljenu petrolejku. Bacao je sablasni bakreni sjaj u noć.
  Dok se približavala mostu, shvatila je da lik na njemu uopće nije kip. Bio je to muškarac. Stajao je na nadvožnjaku i gledao u nebo.
  Dok je Jessica odstupala nekoliko metara od mosta, srce joj je potonulo.
  Taj čovjek je bio Joshua Bontrager.
  I ruke su mu bile prekrivene krvlju.
  OceanofPDF.com
  90
  Byrne i Vincent slijedili su vijugavu cestu dublje u šumu. Ponekad je bila široka samo jedan trak, prekriven ledom. Dva puta su morali prijeći klimave mostove. Otprilike milju u šumi otkrili su ograđenu stazu koja je vodila dalje na istok. Na karti koju je nacrtala Nadine Palmer nije bilo vrata.
  "Pokušat ću ponovno." Vincentov mobitel visio je na instrumentnoj ploči. Ispružio je ruku i birao broj. Sekundu kasnije, zvučnik je zazvonio. Jednom. Dvaput.
  I onda se telefon javio. Bila je to Jessicina govorna pošta, ali zvučala je drugačije. Dugo šištanje, zatim statički zvuk. Zatim disanje.
  "Jess", rekao je Vincent.
  Tišina. Samo slabo mrmljanje elektroničke buke. Byrne je pogledao LCD zaslon. Veza je još uvijek bila otvorena.
  "Jess."
  Ništa. Zatim šuštanje. Zatim slab glas. Muški glas.
  "Evo djevojaka, mladih i lijepih."
  "Što?" upita Vincent.
  "Ples na ljetnom zraku."
  "Tko je, dovraga, ovo?"
  "Kao da se dva kolovrata igraju."
  "Odgovori mi!"
  "Lijepe djevojke plešu."
  Dok je Byrne slušao, koža na njegovim rukama počela se naježiti. Pogledao je Vincenta. Muškarčev izraz lica bio je prazan i nečitljiv.
  Tada je veza bila izgubljena.
  Vincent je pritisnuo brzo biranje. Telefon je ponovno zazvonio. Ista govorna pošta. Spustio je slušalicu.
  - Što se, dovraga, događa?
  "Ne znam", rekao je Byrne. "Ali na tebi je red, Vince."
  Vincent je na trenutak pokrio lice rukama, a zatim podigao pogled. "Pronađimo je."
  Byrne je izašao iz auta na vratima. Bila su zaključana ogromnim kolutovima zahrđalog željeznog lanca, osiguranim starim lokotom. Izgledalo je kao da ih dugo nitko nije dirao. Obje strane ceste, koja je vodila duboko u šumu, završavale su dubokim, smrznutim kanalima. Nikada neće moći voziti. Svjetla automobila probijala su tamu samo petnaestak metara, a zatim je tama prigušila svjetlo.
  Vincent je izašao iz auta, posegnuo u prtljažnik i izvukao sačmaricu. Podigao ju je i zatvorio prtljažnik. Vratio se unutra, ugasio svjetla i motor te zgrabio ključeve. Tama je sada bila potpuna; noć, tišina.
  Ondje su stajali, dva policajca iz Philadelphije, usred ruralne Pennsylvanije.
  Bez riječi su krenuli stazom.
  OceanofPDF.com
  91
  "Moglo je biti samo jedno mjesto", rekao je Bontrager. "Čitao sam priče, slagao sam ih. Moglo je biti samo ovdje. Knjiga priča 'Rijeka'. Trebao sam se toga ranije sjetiti. Čim mi je sinulo, krenuo sam na put. Htio sam nazvati šefa, ali sam mislio da je to previše nevjerojatno, s obzirom na to da je bila Nova godina."
  Josh Bontrager je sada stajao u sredini pješačkog mosta. Jessica je pokušala sve upiti. U tom trenutku nije znala što vjerovati ili kome vjerovati.
  "Jesi li znala za ovo mjesto?" upitala je Jessica.
  "Odrastao sam nedaleko odavde. Dakle, nismo smjeli dolaziti ovamo, ali svi smo znali za to. Moja baka je vlasnicima prodala neke od naših konzervi."
  "Josh." Jessica je pokazala na njegove ruke. "Čija je ovo krv?"
  "Čovjek kojeg sam pronašao."
  "Čovjek?"
  "Dolje na Prvom kanalu", rekao je Josh. "Ovo... ovo je stvarno loše."
  "Jesi li nekoga pronašla?" upitala je Jessica. "O čemu pričaš?"
  "Na jednoj je od izložbi." Bontrager je trenutak gledao u tlo. Jessica nije znala što bi s tim mislila. Podigao je pogled. "Pokazat ću ti."
  Vratili su se preko pješačkog mosta. Kanali su se vijugali između drveća, vijugajući prema šumi i natrag. Hodali su uz uske kamene rubove. Bontrager je svjetiljkom osvijetlio tlo. Nakon nekoliko minuta približili su se jednom od izložbi. Sadržavao je peć, par velikih drvenih pahuljica i kamenu repliku usnulog psa. Bontrager je svjetiljkom osvijetlio lik u središtu ekrana, koji je sjedio na prijestolju od štapova. Glava lika bila je omotana crvenom tkaninom.
  Natpis iznad zaslona glasio je: "SADA ČOVJEK."
  "Znam priču", rekao je Bontrager. "Radi se o snjegoviću koji sanja da je blizu peći."
  Jessica je prišla figuri. Pažljivo je skinula omot. Tamna krv, gotovo crna u svjetlu lampe, kapala je na snijeg.
  Čovjek je bio vezan i imao je začepljena usta. Krv mu je tekla iz očiju. Ili, točnije, iz praznih duplji. Na njihovom mjestu bili su crni trokuti.
  "O, moj Bože", rekla je Jessica.
  "Što?" upitao je Bontrager. "Poznaješ ga?"
  Jessica se sabrala. Taj muškarac bio je Roland Hanna.
  "Jeste li mu provjerili vitalne znakove?" upitala je.
  Bontrager je pogledao u tlo. "Ne, ja..." započeo je Bontrager. "Ne, gospođo."
  "U redu je, Josh." Prišla je i napipala mu puls. Nekoliko sekundi kasnije, našla ga je. Bio je još živ.
  "Nazovi šerifov ured", rekla je Jessica.
  "Već je gotovo", rekao je Bontrager. "Na putu su."
  - Imaš li oružje?
  Bontrager je kimnuo i izvukao svoj Glock iz futrole. Pružio ga je Jessici. "Ne znam što se događa u onoj zgradi tamo." Jessica je pokazala na školsku zgradu. "Ali što god to bilo, moramo to zaustaviti."
  "U redu." Bontragerov glas zvučao je mnogo manje samouvjereno od njegovog odgovora.
  "Jesi li dobro?" Jessica je izvadila spremnik pištolja. Pun. Ispalila je u metu i ubacila metak.
  "U redu", rekao je Bontrager.
  "Drži svjetla prigušena."
  Bontrager je preuzeo vodstvo, sagnuvši se i držeći svoj Maglite blizu tla. Bili su udaljeni ne više od tridesetak metara od školske zgrade. Dok su se vraćali kroz drveće, Jessica je pokušavala shvatiti raspored. Mala zgrada nije imala verandu ni balkon. Sprijeda su bila jedna vrata i dva prozora. Bočne strane su joj bile skrivene drvećem. Ispod jednog od prozora bila je vidljiva mala hrpa cigli.
  Kad je Jessica ugledala cigle, shvatila je. To ju je mučilo danima, a sada je konačno shvatila.
  Njegove ruke.
  Ruke su mu bile previše mekane.
  Jessica je provirila kroz prednji prozor. Kroz čipkaste zavjese ugledala je unutrašnjost jedne sobe. Iza nje bila je mala pozornica. Nekoliko drvenih stolica bilo je razbacano unaokolo, ali nije bilo drugog namještaja.
  Svijeće su bile posvuda, uključujući i ukrašeni luster obješen sa stropa.
  Na pozornici je bio lijes, a Jessica je u njemu ugledala sliku žene. Žena je bila odjevena u haljinu boje jagode. Jessica nije mogla vidjeti diše li ili ne.
  Muškarac odjeven u tamni frak i bijelu košulju s naborima izašao je na pozornicu. Prsluk mu je bio crven s paisley uzorkom, a kravata crna svilena. U džepovima prsluka visio mu je lančić za sat. Na obližnjem stolu stajao je viktorijanski cilindar.
  Stajao je nad ženom u raskošno izrezbarenom lijesu, proučavajući je. U rukama je držao uže, petljajući se prema stropu. Jessica je pogledom pratila uže. Bilo je teško vidjeti kroz prljavi prozor, ali kad se popela van, prostrujala je hladnoćom. Veliki samostrel visio je iznad žene, usmjeren u njezino srce. Duga čelična strijela bila je nabijena u šiljak. Luk je bio nategnut i pričvršćen za uže koje je prolazilo kroz ušicu u gredi i zatim natrag dolje.
  Jessica je ostala dolje i otišla do jasnijeg prozora s lijeve strane. Kad je provirila unutra, prizor nije bio zamračen. Gotovo je poželjela da nije.
  Žena u lijesu bila je Nikki Malone.
  OceanofPDF.com
  92
  Byrne i Vincent popeli su se na vrh brda s pogledom na tematski park. Mjesečina je obasjavala dolinu čistim plavim svjetlom, dajući im dobar pregled rasporeda parka. Kanali su se vijugali kroz napušteno drveće. Iza svakog zavoja, ponekad u nizu, nalazili su se izlozi i pozadine visine od pet do šest metara. Neki su nalikovali divovskim knjigama, drugi ukrašenim izlozima.
  Zrak je mirisao na zemlju, kompost i trulo meso.
  Samo je jedna zgrada imala svjetlo. Mala građevina, ne veća od šest puta šest metara, blizu kraja glavnog kanala. S mjesta gdje su stajali, vidjeli su sjene u svjetlu. Također su primijetili dvoje ljudi kako vire kroz prozore.
  Byrne je uočio stazu koja je vodila dolje. Većina ceste bila je prekrivena snijegom, ali s obje strane bili su znakovi. Pokazao ju je Vincentu.
  Nekoliko trenutaka kasnije uputili su se u dolinu, prema Rijeci Bajkovite Knjige.
  OceanofPDF.com
  93
  Jessica je otvorila vrata i ušla u zgradu. Držala je pištolj uz bok, uperujući ga dalje od čovjeka na pozornici. Odmah ju je pogodio snažan miris mrtvog cvijeća. Lijes je bio pun njih. Tratinčice, đurđice, ruže, gladiole. Miris je bio dubok i slatko-slatki. Zamalo se ugrcnula.
  Čudno odjeveni muškarac na pozornici odmah se okrenuo da je pozdravi.
  "Dobrodošli u StoryBook River", rekao je.
  Iako mu je kosa bila zalizana unatrag s oštrim razdjeljkom na desnoj strani, Jessica ga je odmah prepoznala. Bio je to Will Pedersen. Ili mladić koji se predstavio kao Will Pedersen. Zidar kojeg su ispitivali onog jutra kad je otkriveno tijelo Christine Jacos. Čovjek koji je ušao u Roundhouse - Jessicinu vlastitu trgovinu - i ispričao im o slikama mjeseca.
  Uhvatili su ga i otišao je. Jessici se želudac prevrnuo od bijesa. Trebala se smiriti. "Hvala vam", odgovorila je.
  - Je li tamo hladno?
  Jessica je kimnula. "Vrlo."
  "Pa, možeš ostati ovdje koliko god želiš." Okrenuo se prema velikoj Victroli s desne strane. "Voliš li glazbu?"
  Jessica je već bila ovdje, na rubu takvog ludila. Zasad će igrati njegovu igru. "Volim glazbu."
  Držeći uže napeto u jednoj ruci, drugom je okrenuo ručicu, podigao ruku i stavio je na staru ploču od 78 okretaja u minuti. Započeo je škripavi valcer, sviran na kaliopi.
  "Ovo je 'Snježni valcer'", rekao je. "To je moj apsolutni favorit."
  Jessica je zatvorila vrata. Pogledala je po sobi.
  - Dakle, ne zoveš se Will Pedersen, je li tako?
  "Ne. Ispričavam se zbog toga. Zaista ne volim lagati."
  Ta ju je ideja mučila danima, ali nije bilo razloga da je nastavi. Will Pedersenove su ruke bile previše mekane za zidara.
  "Will Pedersen je ime koje sam posudio od jedne vrlo poznate osobe", rekao je. "Poručnik Wilhelm Pedersen ilustrirao je neke od knjiga Hansa Christiana Andersena. Bio je zaista veliki umjetnik."
  Jessica je pogledala Nikki. Još uvijek nije mogla razaznati diše li uopće. "Pametno od tebe što si upotrijebila to ime", rekla je.
  Široko se nasmiješio. "Morao sam brzo razmišljati! Nisam znao da ćeš taj dan razgovarati sa mnom."
  "Kako se zoveš?"
  Razmislio je o tome. Jessica je primijetila da je viši nego prošli put kad su se sreli i širi u ramenima. Pogledala je u njegove tamne, prodorne oči.
  "Poznat sam pod mnogim imenima", konačno je odgovorio. "Sean, na primjer. Sean je verzija Johna. Baš kao Hans."
  "Ali kako se zapravo zoveš?" upitala je Jessica. "Mislim, ako ti ne smeta što pitam."
  "Ne smeta mi. Zovem se Marius Damgaard."
  - Mogu li te zvati Marius?
  Mahnuo je rukom. "Molim vas, zovite me Mjesec."
  "Luna," ponovila je Jessica. Stresla se.
  "I molim te, spusti pištolj." Moon je zategnula uže. "Spusti ga na pod i baci ga dalje od sebe." Jessica je pogledala samostrel. Čelična strijela bila je usmjerena u Nikkino srce.
  "A sada molim", doda Moon.
  Jessica je ispustila oružje na pod. Bacila ga je.
  "Žalim zbog onoga što se dogodilo prije, u kući moje bake", rekao je.
  Jessica je kimnula. Glava ju je boljela. Morala je razmisliti. Zvuk kaliope joj je to otežavao. "Razumijem."
  Jessica je ponovno pogledala Nikki. Niti pokret.
  "Kad si došao u policijsku postaju, jesi li to bio samo da nam se rugaš?" upitala je Jessica.
  Moon je izgledao uvrijeđeno. "Ne, gospođo. Samo sam se bojao da ćete to propustiti."
  "Crta li mjesec po zidu?"
  "Da, gospođo."
  Moon je kružila oko stola, zaglađujući Nikkinu haljinu. Jessica je promatrala njegove ruke. Nikki nije reagirala na njegov dodir.
  "Mogu li postaviti pitanje?" upitala je Jessica.
  "Sigurno."
  Jessica je tražila pravi ton. "Zašto? Zašto si sve ovo učinila?"
  Moon je zastao, pognuo glavu. Jessica je mislila da nije čuo. Zatim je podigao pogled, a izraz lica mu je ponovno bio sunčan.
  "Naravno, da vratimo ljude. Vratimo se do Rijeke StoryBook. Srušit će je sve. Jeste li to znali?"
  Jessica nije pronašla razloga lagati. "Da."
  "Nikad nisi dolazio ovamo kao dijete, zar ne?" upitao je.
  "Ne", rekla je Jessica.
  "Zamislite. Bilo je to čarobno mjesto gdje su dolazila djeca. Dolazile su obitelji. Od Dana sjećanja do Praznika rada. Svake godine, iz godine u godinu."
  Dok je govorio, Moon je lagano popustio stisak na užetu. Jessica je pogledala Nikki Malone i vidjela kako joj se prsa podižu i spuštaju.
  Ako želiš razumjeti magiju, moraš vjerovati.
  "Tko je to?" Jessica je pokazala na Nikki. Nadala se da je ovaj muškarac previše poludio da bi shvatio da ona samo igra njegovu igru. I igrao je.
  "Ovo je Ida", rekao je. "Pomoći će mi zakopati cvijeće."
  Iako je Jessica kao dijete čitala "Cvijeće male Ide", nije se mogla sjetiti detalja priče. "Zašto ćeš zakopati cvijeće?"
  Moon je na trenutak izgledao ljutito. Jessica ga je gubila. Prstima je milovao uže. Zatim je polako rekao: "Da sljedećeg ljeta procvjetaju ljepše nego ikad."
  Jessica je napravila mali korak ulijevo. Luna nije primijetila. "Zašto ti treba samostrel? Ako želiš, mogu ti pomoći zakopati cvijeće."
  "To je vrlo ljubazno od vas. Ali u priči, James i Adolph imali su samostrele. Nisu si mogli priuštiti oružje."
  "Voljela bih čuti o tvom djedu." Jessica se pomaknula ulijevo. Opet je to prošlo nezapaženo. "Ako želiš, reci mi."
  Moonu su se suze odmah skupile u očima. Okrenuo se od Jessice, možda od srama. Obrisao je suze i osvrnuo se. "Bio je divan čovjek. Svojim je rukama dizajnirao i izgradio StoryBook River. Sva zabava, sve predstave. Vidite, bio je iz Danske, poput Hansa Christiana Andersena. Došao je iz malog sela zvanog Sønder-Åske. Blizu Aalborga. Ovo je zapravo odijelo njegova oca." Pokazao je na svoje odijelo. Uspravio se, kao da stoji mirno. "Sviđa li vam se?"
  "Da. Izgleda jako dobro."
  Čovjek koji se predstavljao kao Moon nasmiješio se. "Zvao se Frederick. Znate li što to ime znači?"
  "Ne", rekla je Jessica.
  "To znači miroljubivi vladar. Takav je bio moj djed. Vladao je ovim miroljubivim malim kraljevstvom."
  Jessica je bacila pogled pored njega. Na stražnjem dijelu gledališta bila su dva prozora, po jedan sa svake strane pozornice. Josh Bontrager je obilazio zgradu s desne strane. Nadala se da će moći odvratiti muškarca dovoljno dugo da ga na trenutak natjera da ispusti uže. Pogledala je prozor s desne strane. Nije vidjela Josha.
  "Znaš li što Damgaard znači?" upitao je.
  "Ne." Jessica je napravila još jedan mali korak ulijevo. Ovaj put Moon ju je pratio pogledom, lagano se okrećući od prozora.
  Na danskom, Damgaard znači "seosko imanje uz ribnjak".
  Jessica ga je morala navesti na razgovor. "Prekrasno je", rekla je. "Jesi li ikad bio u Danskoj?"
  Lunino se lice ozari. Pocrvenio je. "O, Bože, ne. Samo sam jednom bio izvan Pennsylvanije."
  Da uhvati slavuje, pomislila je Jessica.
  "Vidite, dok sam odrastao, StoryBook River je već prolazio kroz teška vremena", rekao je. "Bilo je i drugih mjesta, velikih, bučnih, ružnih mjesta, kamo bi umjesto toga išle obitelji. To je bilo loše za moju baku." Čvrsto je zategnuo uže. "Bila je žilava žena, ali me voljela." Pokazao je na Nikki Malone. "To je bila haljina njezine majke."
  "Ovo je divno."
  Sjena kraj prozora.
  "Kad sam išla na neko loše mjesto tražiti labudove, baka me je dolazila posjećivati svaki vikend. Vozila se vlakom."
  "Misliš na labudove u Fairmount Parku? 1995.?"
  "Da."
  Jessica je u prozoru ugledala obris ramena. Josh je bio tamo.
  Moon je stavio još nekoliko suhog cvijeća u lijes, pažljivo ih aranžirajući. "Znaš, moja baka je umrla."
  "Pročitao/la sam to u novinama. Žao mi je."
  "Hvala."
  "Limeni vojnik je bio blizu", rekao je. "Bio je vrlo blizu."
  Osim ubojstava na rijeci, čovjek koji je stajao pred njom spalio je Walta Brighama živog. Jessicu su na trenutak vidjeli na spaljenom lešu u parku.
  "Bio je pametan", dodao je Moon. "Zaustavio bi ovu priču prije nego što završi."
  "Što je s Rolandom Hannom?" upitala je Jessica.
  Moon je polako podigao pogled i susreo se s njezinim. Činilo se da ga njegov pogled probija. "Bigfoot? Ne znaš puno o njemu."
  Jessica se pomaknula dalje ulijevo, odvlačeći Moonov pogled od Josha. Josh je sada bio manje od pet linearnih stopa udaljen od Nikki. Kad bi Jessica mogla natjerati muškarca da na trenutak pusti uže...
  "Vjerujem da će se ljudi vratiti ovamo", rekla je Jessica.
  "Misliš?" Ispružio je ruku i ponovno uključio ploču. Zvuk parnih zviždaljki ponovno je ispunio sobu.
  "Apsolutno", rekla je. "Ljudi su znatiželjni."
  Mjesec se ponovno udaljio. "Nisam poznavao svog pradjeda. Ali bio je mornar. Djed mi je jednom ispričao priču o njemu, o tome kako je u mladosti bio na moru i vidio sirenu. Znao sam da to nije istina. Pročitao bih to u knjizi. Također mi je rekao da je pomogao Dancima izgraditi mjesto zvano Solvang u Kaliforniji. Znaš li to mjesto?"
  Jessica nikad nije čula za to. "Ne."
  "To je pravo dansko selo. Volio bih jednog dana otići tamo."
  "Možda bi trebao." Još jedan korak ulijevo. Moon je brzo podigao pogled.
  - Kamo ideš, limeni vojniče?
  Jessica je pogledala kroz prozor. Josh je držao veliki kamen.
  "Nigdje", odgovorila je.
  Jessica je promatrala kako se Moonov izraz lica mijenja od gostoljubivog domaćina do potpunog ludila i bijesa. Zategnuo je uže. Mehanizam samostrela zastenjao je nad Nikkinim Maloneinim ispruženim tijelom.
  OceanofPDF.com
  94
  Byrne je naciljao pištoljem. U sobi osvijetljenoj svijećama, muškarac na pozornici stajao je iza lijesa. U lijesu je bila Nikki Malone. Veliki samostrel uperio je čeličnu strijelu u njezino srce.
  Čovjek je bio Will Pedersen. Na reveru je imao bijeli cvijet.
  Bijeli cvijet, rekla je Natalia Yakos.
  Snimi fotografiju.
  Nekoliko sekundi ranije, Byrne i Vincent su se približili prednjem dijelu škole. Jessica je bila unutra, pokušavajući pregovarati s luđakom na pozornici. Kretala se ulijevo.
  Je li znala da su Byrne i Vincent tamo? Je li se maknula s puta kako bi im dala priliku da pucaju?
  Byrne je lagano podigao cijev pištolja, dopuštajući da se putanja metka iskrivi dok je prolazio kroz staklo. Nije bio siguran kako će to utjecati na metak. Naciljao je niz cijev.
  Vidio je Antona Krotsa.
  Bijeli cvijet.
  Vidio je nož na Lauri Clark na grlu.
  Snimi fotografiju.
  Byrne je vidio kako čovjek podiže ruke i uže. Spremao se aktivirati mehanizam samostrela.
  Byrne nije mogao čekati. Ne ovaj put.
  Pucao je.
  OceanofPDF.com
  95
  Marius Damgaard je povukao uže dok je u sobi odjeknuo pucanj. U istom trenutku, Josh Bontrager je zalupio kamenom u prozor, razbivši staklo i pretvorivši ga u kišu kristala. Damgaard je teturao unatrag, krv je procvjetala na njegovoj snježnobijeloj košulji. Bontrager je zgrabio krhotine leda i zatim pojurio preko sobe do pozornice, prema lijesu. Damgaard je teturao i pao unatrag, cijelom težinom oslanjajući se na uže. Mehanizam samostrela se aktivirao dok je Damgaard nestao kroz razbijeni prozor, ostavljajući za sobom klizavi grimizni trag po podu, zidu i prozorskoj dasci.
  Dok je čelična strijela letjela, Josh Bontrager je stigao do Nikki Malone. Projektil je pogodio njegovo desno bedro, prošao kroz njega i ušao u Nikkino meso. Bontrager je vrisnuo u agoniji dok je ogroman mlaz njegove krvi šiknuo po sobi.
  Trenutak kasnije, ulazna vrata su se zalupila.
  Jessica je posegnula za oružjem, otkotrljala se po podu i naciljala. Nekako su Kevin Byrne i Vincent stajali ispred nje. Skočila je na noge.
  Tri detektiva su pojurila na mjesto događaja. Nikki je još bila živa. Vrh strijele joj je probio desno rame, ali rana nije izgledala ozbiljno. Joshova ozljeda izgledala je puno gore. Strijela oštra poput britve duboko mu je probila nogu. Mogao je pogoditi arteriju.
  Byrne je strgnuo kaput i košulju. On i Vincent podigli su Bontragera i čvrsto mu vezali podvez oko bedra. Bontrager je vrisnuo od boli.
  Vincent se okrenuo prema svojoj ženi i zagrlio je. "Jesi li dobro?"
  "Da", rekla je Jessica. "Josh je pozvao pojačanje. Šerifov ured je na putu."
  Byrne je pogledao kroz razbijeni prozor. Iza zgrade se protezao suhi kanal. Damgaard je nestao.
  "Imam ovo." Jessica je pritisnula Joshovu Bontragerovu ranu. "Idi po njega", rekla je.
  "Jesi li siguran?" upita Vincent.
  "Siguran sam. Idi."
  Byrne je ponovno obukao kaput. Vincent je zgrabio sačmaricu.
  Istrčali su kroz vrata u crnu noć.
  OceanofPDF.com
  96
  Mjesec krvari. Kreće se prema ulazu u Rijeku Pričaonica, probijajući se kroz tamu. Ne vidi dobro, ali poznaje svaki zavoj u kanalima, svaki kamen, svaki prizor. Dah mu je vlažan i težak, korak spor.
  Zastane na trenutak, posegne u džep i izvadi šibicu. Sjeti se priče o maloj prodavačici šibica. Bosa i bez kaputa, našla se sama na Staru godinu. Bilo je jako hladno. Večer je postajala sve kasnija, a djevojčica je palila šibicu za šibicom kako bi se ugrijala.
  U svakom bljesku vidjela je viziju.
  Mjesec pali šibicu. U plamenu vidi prekrasne labudove kako sjaje na proljetnom suncu. Pali još jednu. Ovaj put vidi Palčicu, njezinu sićušnu figuru na lopoču. Treća šibica je slavuj. Sjeća se njezine pjesme. Sljedeća je Karen, graciozna u svojim crvenim cipelama. Zatim Anne Lisbeth. Šibica za šibicom jarko svijetli u noći. Mjesec vidi svako lice, pamti svaku priču.
  Ostalo mu je još samo nekoliko mečeva.
  Možda će ih, poput malog prodavača šibica, sve odjednom zapaliti. Kad je djevojčica iz priče to učinila, njezina se baka spustila i podigla je u nebo.
  Luna čuje zvuk i okreće se. Na obali glavnog kanala, samo nekoliko metara dalje, stoji muškarac. Nije krupan, ali širokih ramena i snažnog izgleda. Prebacuje komad užeta preko prečke ogromne rešetke koja se proteže preko kanala Osttunnelen.
  Moon zna da priča završava.
  Pali šibice i počinje recitirati.
  "Evo djevojaka, mladih i lijepih."
  Jedna po jedna, glave šibica se pale.
  "Ples na ljetnom zraku."
  Topli sjaj ispunjava svijet.
  "Kao da se dva kolovrata igraju."
  Moon ispušta šibice na tlo. Čovjek prilazi i veže Moonove ruke iza leđa. Trenutak kasnije, Moon osjeća kako mu se meko uže omotava oko vrata i vidi blistavi nož u čovjekovoj ruci.
  "Lijepe djevojke plešu."
  Mjesec se diže ispod njegovih nogu, visoko u zrak, krećući se prema gore, prema gore. Ispod sebe vidi sjajna lica labudova, Anne Lisbeth, Palčice, Karen i svih ostalih. Vidi kanale, eksponate, čudo Bajkovite rijeke.
  Čovjek nestaje u šumi.
  Na tlu, plamen šibice jarko plamti, gori trenutak, a zatim se gasi.
  Za Mjesec sada postoji samo tama.
  OceanofPDF.com
  97
  Byrne i Vincent pretražili su područje uz školsku zgradu, držeći svjetiljke iznad oružja, ali nisu ništa pronašli. Staze koje su vodile oko sjeverne strane zgrade pripadale su Joshu Bontrageru. Došli su do slijepe ulice kod prozora.
  Hodali su uz obale uskih kanala koji su se vijugali između drveća, a njihovi Magliteovi su probijali tanke grede kroz apsolutnu tamu noći.
  Nakon drugog zavoja u kanalu, ugledali su tragove. I krv. Byrne je uhvatio Vincentov pogled. Tražili bi na suprotnim stranama kanala širokog dva metra.
  Vincent je prešao lučni pješački most, Byrne je ostao na bližoj strani. Tražili su kroz zavojite rukavce kanala. Naišli su na oronule izloge ukrašene izblijedjelim natpisima: "MALA SIRENA". LETEĆI KOVČEG. PRIČA O VJETRU. STARA ULIČNA SVJETILJKA. Kosturi su se smjestili u izlozima. Trula odjeća povijala je figure.
  Nekoliko minuta kasnije, stigli su do kraja kanala. Damgaarda nigdje nije bilo na vidiku. Rešetka koja je blokirala glavni kanal blizu ulaza bila je udaljena petnaest metara. Iza nje, svijet. Damgaard je nestao.
  "Ne mičite se", začuo se glas točno iza njih.
  Byrne je čuo pucanj iz sačmarice.
  "Pažljivo i polako spustite oružje."
  "Mi smo filadelfijska policija", rekao je Vincent.
  "Nemam naviku ponavljati se, mladiću. Odmah spusti oružje."
  Byrne je razumio. Bio je to šerifov odjel okruga Berks. Pogledao je udesno. Zamjenici šerifa kretali su se kroz drveće, njihove su svjetiljke probijale tamu. Byrne je htio prosvjedovati - svaka sekunda odgode značila je još jednu sekundu za bijeg Mariusa Damgaarda - ali nisu imali izbora. Byrne i Vincent su poslušali. Stavili su pištolje na tlo, a zatim ruke iza glava, ispreplevši prste.
  "Jedan po jedan", rekao je glas. "Polako. Da vidimo vaše iskaznice."
  Byrne je posegnuo u kaput i izvukao značku. Vincent je slijedio njegov primjer.
  "U redu", rekao je čovjek.
  Byrne i Vincent okrenuli su se i uzeli oružje. Iza njih stajali su šerif Jacob Toomey i dvojica mladih zamjenika. Jake Toomey bio je sijed muškarac u pedesetima, s debelim vratom i seoskom frizurom. Njegova dva zamjenika bila su teška 180 kilograma prženog adrenalina. Serijski ubojice nisu često dolazili u ovaj dio svijeta.
  Trenutak kasnije, protrčala je županijska ekipa hitne pomoći, krećući se prema školskoj zgradi.
  "Je li sve ovo povezano s dječakom Damgaardom?" upitao je Tumi.
  Byrne je brzo i sažeto iznio svoje dokaze.
  Tumi je pogledala tematski park, a zatim tlo. "Sranje."
  "Šerif Toomey." Poziv je došao s druge strane kanala, blizu ulaza u park. Skupina muškaraca slijedila je glas i stigla do ušća kanala. Tada su ga ugledali.
  Tijelo je visjelo s središnje prečke rešetke koja je blokirala ulaz. Iznad njega je visio nekoć svečani natpis:
  
  
  
  ŽAO MI JE U REDU RIJEKA R
  
  
  
  Pola tuceta baterijskih lampi osvjetljavalo je tijelo Mariusa Damgaarda. Ruke su mu bile svezane iza leđa. Stopala su mu bila samo nekoliko metara iznad vode, visjela na plavo-bijelom užetu. Byrne je također vidio dva otiska stopala koji su vodili u šumu. Šerif Toomey poslao je dva zamjenika za njim. Nestali su u šumi s sačmaricama u rukama.
  Marius Damgaard je bio mrtav. Kad su Byrne i ostali usmjerili svoje svjetiljke na tijelo, vidjeli su da nije bio samo obješen, već i raspoređen. Duga, zjapeća rana protezala se od njegova grla do želuca. Utroba mu je visjela, pareći se na hladnom noćnom zraku.
  Nekoliko minuta kasnije, oba zamjenika vratila su se praznih ruku. Susreli su pogled svog šefa i odmahnuli glavom. Tko god je bio ovdje, na mjestu pogubljenja Mariusa Damgaarda, više nije bio tamo.
  Byrne je pogledao Vincenta Balzana. Vincent se okrenuo i otrčao natrag u školsku zgradu.
  Bilo je gotovo. Osim stalnih kapanja s unakaženog leša Mariusa Damgaarda.
  Zvuk krvi koja se pretvara u rijeku.
  OceanofPDF.com
  98
  Dva dana nakon što su otkriveni užasi u Odenseu u Pennsylvaniji, mediji su se gotovo trajno nastanili u ovoj maloj ruralnoj zajednici. To su bile međunarodne vijesti. Okrug Berks nije bio spreman za neželjenu pozornost.
  Josh Bontrager je podvrgnut šestosatnoj operaciji i bio je u stabilnom stanju u bolnici i medicinskom centru Reading. Nikki Malone je liječena i puštena.
  Početna izvješća FBI-a ukazivala su na to da je Marius Damgaard ubio najmanje devet osoba. Još nisu pronađeni forenzički dokazi koji bi ga izravno povezali s ubojstvima Annemarie DiCillo i Charlotte Waite.
  Damgaard je bio zatvoren u psihijatrijskoj bolnici u sjevernom dijelu države New York gotovo osam godina, od jedanaeste do devetnaeste godine. Pušten je nakon što mu se baka razboljela. Nekoliko tjedana nakon smrti Elize Damgaard, njegov ubilački pohod se nastavio.
  Temeljita pretraga kuće i imanja otkrila je niz jezivih otkrića. Ne najmanje važno od njih bilo je da je Marius Damgaard ispod kreveta držao bočicu s krvlju svog djeda. DNK testovi su to usporedili s oznakama "mjeseca" na žrtvama. Sperma je pripadala samom Mariusu Damgaardu.
  Damgaard se prerušio u Willa Pedersena, a također i u mladog čovjeka po imenu Sean, zaposlenog kod Rolanda Hanne. Liječio se u županijskoj psihijatrijskoj bolnici u kojoj je radila Lisette Simon. Više je puta posjetio TrueSew, odabravši Samanthu Fanning kao svoju idealnu Anne Lisbeth.
  Kad je Marius Damgaard saznao da je imanje StoryBook River - parcela od tisuću jutara koju je Frederik Damgaard pripojio gradu Odenseu 1930-ih - osuđeno i oduzeto zbog utaje poreza te predviđeno za rušenje, osjetio je kako se njegov svemir raspada. Odlučio je vratiti svijet svojoj voljenoj Storybook River, krčeći put smrti i užasa kao svoj vodič.
  
  
  
  3. SIJEČNJA Jessica i Byrne stajali su blizu ušća kanala koji su se vijugali kroz tematski park. Sunce je sjalo; dan je obećavao lažno proljeće. Na dnevnom svjetlu sve je izgledalo potpuno drugačije. Unatoč trulom drvu i raspadajućem kamenu, Jessica je mogla vidjeti da je ovo mjesto nekoć bilo mjesto gdje su obitelji dolazile uživati u njegovoj jedinstvenoj atmosferi. Vidjela je starinske brošure. Ovo je bilo mjesto kamo je mogla dovesti svoju kćer.
  Sada je to bila nakaza, mjesto smrti koje je privlačilo ljude iz cijelog svijeta. Možda će se Mariusu Damgaardu ostvariti želja. Cijeli kompleks postao je mjesto zločina i ostat će to još dugo vremena.
  Jesu li pronađena još tijela? Jesu li pronađeni drugi užasi koji tek trebaju biti otkriveni?
  Vrijeme će pokazati.
  Pregledali su stotine dokumenata i dosjea - gradskih, državnih, županijskih, a sada i saveznih. Jedno svjedočanstvo se istaknulo i Jessici i Byrneu i malo je vjerojatno da će ikada biti u potpunosti shvaćeno. Stanovnik Pine Tree Lanea, jedne od pristupnih cesta koje vode do ulaza u Storybook River, te je noći vidio automobil kako miruje uz cestu. Jessica i Byrne posjetili su mjesto. Bilo je manje od stotinjak metara od rešetke na kojoj je Marius Damgaard pronađen obješen i s izvađenim crijevima. FBI je prikupio otiske cipela s ulaza i stražnje strane. Otisci su pripadali vrlo popularnoj marki muških gumenih tenisica, dostupnih posvuda.
  Svjedok je izjavio da je vozilo u leru bilo skupocjeni zeleni SUV sa žutim svjetlima za maglu i bogatom opremom.
  Svjedok nije dobio registarsku tablicu.
  
  
  
  IZVAN FILMA Svjedokinja: Jessica nikada u životu nije vidjela toliko Amiša. Činilo se kao da je svaki Amiš iz okruga Berks došao u Reading. Motali su se po predvorju bolnice. Stariji su meditirali, molili se, promatrali i tjerali djecu od automata za slatkiše i sokove.
  Kad se Jessica predstavila, svi su joj stisnuli ruku. Činilo se da se Josh Bontrager ponašao pošteno.
  
  
  
  "SPASILA SI MI ŽIVOT", rekla je Nikki.
  Jessica i Nikki Malone stajale su pokraj bolničkog kreveta Josha Bontragera. Njegova soba bila je puna cvijeća.
  Oštra strijela probila je Nikkino desno rame. Ruka joj je bila u povezu. Liječnici su rekli da će biti ozlijeđena na dužnosti (OWD) oko mjesec dana.
  Bontrager se nasmiješio. "Sve u jednom danu", rekao je.
  Boja mu se vratila; osmijeh ga nije napuštao. Sjedio je u krevetu, okružen stotinama različitih sireva, kruhova, konzervi pekmeza i kobasica, sve zamotano u voštani papir. Bilo je tu bezbroj domaćih čestitki za ozdravljenje.
  "Kad ozdraviš, častit ću te najboljom večerom u Philadelphiji", rekla je Nikki.
  Bontrager je pogladila bradu, očito razmatrajući svoje mogućnosti. "Le Bec Fin?"
  "Da. U redu. Le Bec Fin. U eteru ste", rekla je Nikki.
  Jessica je znala da će Le Bec Nikki koštati nekoliko stotina dolara. Mala cijena koju je trebalo platiti.
  "Ali bolje ti je da budeš oprezan", dodao je Bontrager.
  "Što misliš?"
  - Pa znaš što kažu.
  "Ne, ne znam", rekla je Nikki. "Što govore, Josh?"
  Bontrager je namignuo njoj i Jessici. "Kad jednom odeš u Amišku zajednicu, nikad se više ne vraćaš."
  OceanofPDF.com
  99
  Byrne je sjedio na klupi ispred sudnice. Svjedočio je bezbroj puta u svojoj karijeri - pred velikim porotama, na preliminarnim saslušanjima, na suđenjima za ubojstvo. Većinu vremena točno je znao što će reći, ali ne i ovaj put.
  Ušao je u sudnicu i sjeo u prvi red.
  Matthew Clarke izgledao je upola manji kad ga je Byrne zadnji put vidio. To nije bilo neuobičajeno. Clarke je držao pištolj, a pištolji su ljude činili većima. Sad je ovaj čovjek bio kukavica i malen.
  Byrne je zauzeo stav. ADA je prepričao događaje iz tjedna koji su prethodili incidentu u kojem ga je Clark uzeo za taoca.
  "Želite li što dodati?" konačno je upitao ADA.
  Byrne je pogledao Matthewa Clarkea u oči. U svoje je vrijeme vidio toliko kriminalaca, toliko ljudi kojima nije bilo stalo do imovine ili ljudskog života.
  Matthew Clark nije pripadao zatvoru. Trebala mu je pomoć.
  "Da", rekao je Byrne, "ima."
  
  
  
  Zrak ispred sudnice zagrijao se od jutra. Vrijeme u Philadelphiji bilo je nevjerojatno promjenjivo, ali nekako se temperatura približavala 38 stupnjeva Celzija.
  Dok je Byrne izlazio iz zgrade, pogledao je gore i vidio Jessicu kako mu se približava.
  "Žao mi je što nisam mogla doći", rekla je.
  "Nema problema."
  - Kako je prošlo?
  "Ne znam." Byrne je gurnuo ruke u džepove kaputa. "Ne baš." Zašutjeli su.
  Jessica ga je trenutak promatrala, pitajući se što mu se događa u glavi. Dobro ga je poznavala i znala je da će ga slučaj Matthewa Clarka teško pogoditi.
  "Pa, idem kući." Jessica je znala kada su se zidovi, zajedno s njezinim partnerom, srušili. Također je znala da će Byrne to prije ili kasnije spomenuti. Imali su svo vrijeme ovog svijeta. "Trebaš prijevoz?"
  Byrne je pogledao u nebo. "Mislim da ću morati malo prošetati."
  "Oh-oh."
  "Što?"
  "Počneš hodati, i sljedeće što znaš je da trčiš."
  Byrne se nasmiješio. "Nikad se ne zna."
  Byrne je podigao ovratnik i sišao niz stepenice.
  "Vidimo se sutra", rekla je Jessica.
  Kevin Byrne nije odgovorio.
  
  
  
  PÁDRAIGH BYRNE stajao je u dnevnoj sobi svog novog doma. Kutije su bile naslagane posvuda. Njegova omiljena fotelja nalazila se ispred njegovog novog plazma televizora od 42 inča - poklona za useljenje od sina.
  Byrne je ušao u sobu s čašama, svaka sadržavala je pet centimetara Jamesona. Jednu je pružio ocu.
  Stajali su, stranci, na čudnom mjestu. Nikada prije nisu doživjeli takav trenutak. Padraig Byrne upravo je napustio jedini dom u kojem je ikada živio. Dom u koji je doveo svoju nevjestu i odgojio sina.
  Podigli su čaše.
  "Dia duit", rekao je Byrne.
  "Dia je Muire duit."
  Kucnuli su čašama i pili viski.
  "Hoćeš li biti dobro?" upitao je Byrne.
  "Dobro sam", rekao je Padraig. "Ne brini se za mene."
  - Tako je, tata.
  Deset minuta kasnije, izlazeći iz prilaza, Byrne je podigao pogled i ugledao oca kako stoji na vratima. Padraig je izgledao malo manji, malo dalje.
  Byrne je želio zamrznuti ovaj trenutak u sjećanju. Nije znao što će sutra donijeti, koliko će vremena provesti zajedno. Ali znao je da je za sada, u doglednoj budućnosti, sve u redu.
  Nadao se da njegov otac osjeća isto.
  
  
  
  Byrne je vratio kombi i preuzeo svoj automobil. Izašao je s međudržavne ceste i krenuo prema Schuylkillu. Izašao je i parkirao na obali rijeke.
  Zatvorio je oči, ponovno proživljavajući trenutak kada je povukao okidač u toj kući ludila. Je li oklijevao? Iskreno se nije mogao sjetiti. U svakom slučaju, pucao je, i to je sve što je bilo važno.
  Byrne je otvorio oči. Pogledao je rijeku, razmišljajući o misterijama tisuću godina dok je tiho tekla pored njega: suze oskrnavljenih svetaca, krv slomljenih anđela.
  Rijeka nikad ne govori.
  Vratio se u auto i odvezao do ulaza na autocestu. Pogledao je zeleno-bijele znakove. Jedan je vodio natrag u grad. Jedan je išao prema zapadu, prema Harrisburgu, Pittsburghu, a drugi je pokazivao sjeverozapad.
  Uključujući i Meadville.
  Detektiv Kevin Francis Byrne duboko je udahnuo.
  I napravio je svoj izbor.
  OceanofPDF.com
  100
  Postojala je čistoća, jasnoća u njegovoj tami, naglašena spokojnom težinom trajnosti. Bilo je trenutaka olakšanja, kao da se sve dogodilo - sve, od trenutka kada je prvi put kročio na vlažno polje, do dana kada je prvi put okrenuo ključ u vratima trošne kuće u nizu u Kensingtonu, do smrdljivog daha Josepha Barbera dok se opraštao od ove smrtne zavojnice - da ga dovede u ovaj crni, besprijekorni svijet.
  Ali tama nije bila tama Gospodinu.
  Svako jutro dolazili su u njegovu ćeliju i vodili Rolanda Hannu u malu kapelu gdje je trebao voditi službu. Isprva je oklijevao napustiti svoju ćeliju. Ali ubrzo je shvatio da je to samo distrakcija, zaustavljanje na putu do spasenja i slave.
  Ostatak života provest će na ovom mjestu. Nije bilo suđenja. Pitali su Rolanda što je učinio, a on im je rekao. Ne bi lagao.
  Ali Gospodin je došao i ovamo. Zapravo, Gospodin je bio ovdje baš tog dana. I na ovom mjestu bilo je mnogo grešnika, mnogo ljudi kojima je bila potrebna ispravak.
  Pastor Roland Hanna se pozabavio svima njima.
  OceanofPDF.com
  101
  Jessica je stigla na lokaciju Devonshire Acres neposredno poslije 4:00 ujutro 5. veljače. Impresivni kompleks poljskog kamena nalazio se na vrhu blagog brda. Nekoliko gospodarskih zgrada bilo je razasuto po krajoliku.
  Jessica je došla u ustanovu razgovarati s Roland Hannahinom majkom, Artemisijom Waite. Ili pokušati. Njezin nadzornik dao joj je diskrecijsko pravo da provede intervju, da stavi točku na priču koja je započela jednog vedrog proljetnog dana u travnju 1995., dana kada su dvije djevojčice otišle u park na rođendanski piknik, dana kada je započeo dugi niz užasa.
  Roland Hanna priznao je krivnju i odslužio osamnaest doživotnih kazni bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Kevin Byrne, zajedno s umirovljenim detektivom Johnom Longom, pomogao je u izgradnji državnog slučaja protiv njega, koji se većim dijelom temeljio na bilješkama i dosjeima Walta Brighama.
  Nije poznato je li Roland Hannahin polubrat, Charles, bio umiješan u linčovanja ili je bio s Rolandom te noći u Odenseu. Ako jest, ostaje jedna misterija: kako se Charles Waite vratio u Philadelphiju? Nije mogao voziti. Prema riječima sudski imenovanog psihologa, ponašao se na razini sposobnog devetogodišnjaka.
  Jessica je stajala na parkiralištu pokraj svog automobila, a um joj je jurio od pitanja. Osjetila je da se netko približava. Iznenadila se kad je vidjela da je to Richie DiCillo.
  "Detektivko", rekao je Richie kao da ju je čekao.
  "Richie. Drago mi je što te vidim."
  "Sretna Nova godina."
  "I tebi isto", rekla je Jessica. "Što te dovodi ovamo?"
  "Samo nešto provjeravam." Rekao je to s kategoričnošću koju je Jessica vidjela kod svih veterana policajaca. Više neće biti pitanja o tome.
  "Kako je tvoj tata?" upitao je Richie.
  "Dobar je", rekla je Jessica. "Hvala na pitanju."
  Richie je pogledao natrag prema kompleksu zgrada. Trenutak se odužio. "Dakle, koliko dugo radite ovdje? Ako vam ne smeta što pitam."
  "Uopće mi ne smeta", rekla je Jessica smiješeći se. "Ne pitaš me za godine. Prošlo je više od deset godina."
  "Deset godina." Richie se namrštio i kimnuo. "Radim ovo već gotovo trideset. Proleti, zar ne?"
  "Da. Ne misliš tako, ali čini se kao da sam jučer obukao plavu odjeću i prvi put izašao van."
  Sve je to bilo podtekst, i oboje su to znali. Nitko nije vidio niti stvarao gluposti bolje od policajaca. Richie se zaljuljao na petama i pogledao na sat. "Pa, imam neke zlikovce koji čekaju da budu uhvaćeni", rekao je. "Drago mi je što te vidim."
  "Ista stvar." Jessica je toliko toga htjela dodati. Htjela je reći nešto o Annemarie, o tome koliko joj je žao. Htjela je reći kako je shvatila da u njegovom srcu postoji praznina koja se nikada neće ispuniti, bez obzira koliko vremena prošlo, bez obzira kako priča završi.
  Richie je izvadio ključeve od auta i okrenuo se da ode. Oklijevao je trenutak, kao da ima nešto za reći, ali nije imao pojma kako. Pogledao je prema glavnoj zgradi objekta. Kad je ponovno pogledao Jessicu, pomislila je da je u očima muškarca vidjela nešto što nikada prije nije vidjela, ne u muškarcu koji je vidio toliko koliko Richie DiCillo.
  Vidjela je svijet.
  "Ponekad", započe Richie, "pravda pobijedi."
  Jessica je razumjela. I to razumijevanje bilo je hladan bodež u njezinim prsima. Možda je trebala to ostaviti na miru, ali bila je kći svoga oca. "Nije li netko jednom rekao da na sljedećem svijetu dobivamo pravdu, a na ovom svijetu imamo zakon?"
  Richie se nasmiješio. Prije nego što se okrenuo i prešao parkiralište, Jessica je pogledala njegove cipele. Izgledale su nove.
  Ponekad će pravda pobijediti.
  Minutu kasnije, Jessica je vidjela Richieja kako izlazi s parkirališta. Mahnuo je posljednji put. Ona je uzvratila mahanjem.
  Dok se odvozio, Jessica se nije toliko iznenadila kad je ugledala detektiva Richarda DiCilla kako vozi veliki zeleni SUV sa žutim svjetlima za maglu i opsežnim detaljima.
  Jessica je pogledala prema glavnoj zgradi. Na drugom katu bilo je nekoliko malih prozora. Ugledala je dvoje ljudi kako je promatraju kroz prozor. Bilo je previše daleko da bi im razaznala crte lica, ali nešto u nagibu njihovih glava i položaju ramena govorilo joj je da je netko promatra.
  Jessica je pomislila na Rijeku Pričaonica, to srce ludila.
  Je li Richie DiCillo svezao Mariusu Damgaardu ruke iza leđa i objesio ga? Je li Richie odvezao Charlesa Waitea natrag u Philadelphiju?
  Jessica je odlučila da bi trebala ponovno otputovati u okrug Berks. Možda pravda još nije zadovoljena.
  
  
  
  ČETIRI SATA KASNIJE, našla se u kuhinji. Vincent je bio u podrumu sa svoja dva brata i gledao utakmicu Flyersa. Posuđe je bilo u perilici posuđa. Ostatak je bio pospremljen. Na poslu je popila čašu Montepulciana. Sophie je sjedila u dnevnoj sobi i gledala DVD Male sirene.
  Jessica je ušla u dnevnu sobu i sjela pokraj svoje kćeri. "Umorna, dušo?"
  Sophie je odmahnula glavom i zijevnula. "Ne."
  Jessica je čvrsto zagrlila Sophie. Njezina kći mirisala je na pjenušavu kupku za djevojčice. Kosa joj je bila buket cvijeća. "U svakom slučaju, vrijeme je za spavanje."
  "Fino."
  Kasnije, dok je njezina kći bila ušuškana pod pokrivače, Jessica je poljubila Sophie u čelo i pružila ruku da ugasi svjetlo.
  "Majka?"
  - Što ima, dušo?
  Sophie je pretražila pokrivače. Izvukla je knjigu Hansa Christiana Andersena, jednu od onih koje je Jessica posudila iz knjižnice.
  "Hoćeš li mi pročitati priču?" upitala je Sophie.
  Jessica je uzela knjigu od kćeri, otvorila je i bacila pogled na ilustraciju na naslovnoj stranici. Bio je to drvorez mjeseca.
  Jessica je zatvorila knjigu i ugasila svjetlo.
  - Ne danas, draga.
  
  
  
  DVIJE noći.
  Jessica je sjedila na rubu kreveta. Danima je osjećala trnce nemira. Ne sigurnost, već mogućnost mogućnosti, osjećaj nekoć lišen nade, dvaput razočaran.
  Okrenula se i pogledala Vincenta. Mrtav za svijet. Bog zna koje je galaksije osvojio u svojim snovima.
  Jessica je pogledala kroz prozor pun mjesec visoko na noćnom nebu.
  Samo nekoliko trenutaka kasnije, čula je kako u kupaonici zvoni mjerač vremena za jaja. Poetski, pomislila je. Mjerač vremena za jaja. Ustala je i prešla spavaću sobu.
  Upalila je svjetlo i pogledala dvije unce bijele plastike koje su ležale na toaletnom stoliću. Bojala se "da". Bojala se "ne".
  Bebe.
  Detektivka Jessica Balzano, žena koja je nosila pištolj i suočavala se s opasnošću svaki dan svog života, lagano je drhtala dok je ulazila u kupaonicu i zatvarala vrata.
  OceanofPDF.com
  EPILOG
  
  Čula se glazba. Pjesma na klaviru. Jarko žuti narcisi smiješili su se iz prozorskih kutija. Zajednička prostorija bila je gotovo prazna. Uskoro će se napuniti.
  Zidovi su bili ukrašeni zečevima, patkama i uskrsnim jajima.
  Večera je stigla u pet i trideset. Večeras je bio odrezak iz Salisburyja i pire krumpir. Bila je tu i šalica umaka od jabuka.
  Charles je pogledao kroz prozor duge sjene koje su rasle u šumi. Bilo je proljeće, zrak je bio svjež. Svijet je mirisao na zelene jabuke. Travanj će uskoro biti ovdje. Travanj je značio opasnost.
  Charles je znao da u šumi još uvijek vreba opasnost, tama koja guta svjetlost. Znao je da djevojke ne bi trebale ići tamo. Njegova sestra blizanka, Charlotte, išla je tamo.
  Uhvatio je majku za ruku.
  Sad kad je Roland otišao, sve je bilo na njemu. Tamo je bilo toliko zla. Otkad se nastanio u Devonshire Acresu, promatrao je kako sjene poprimaju ljudski oblik. A noću ih je čuo kako šapuću. Čuo je šuštanje lišća, kovitlanje vjetra.
  Zagrlio je majku. Ona se nasmiješila. Sada će biti sigurni. Sve dok ostanu zajedno, bit će sigurni od loših stvari u šumi. Sigurni od svakoga tko bi im mogao nauditi.
  "Sigurno", pomislio je Charles Waite.
  Od tada.
  OceanofPDF.com
  ZAHVALE
  
  Nema basni bez magije. Najdublje hvala Meg Ruley, Jane Burkey, Peggy Gordane, Donu Clearyju i svima u Jane Rotrosen; kao i uvijek hvala mojoj divnoj urednici, Lindi Marrow, kao i Dani Isaacson, Gini Centello, Libby McGuire, Kim Howie, Rachel Kind, Danu Malloryju i divnom timu u Ballantine Booksu; još jednom hvala Nicoli Scott, Kate Elton, Cassie Chadderton, Louise Gibbs, Emmi Rose i sjajnom timu u Random House UK.
  Pozdrav ekipi iz Philadelphije: Mikeu Driscollu i ekipi iz Finnigan's Wakea (i Ashburner Inna), plus Patricku Geganu, Janu Klincewiczu, Karen Mauch, Joeu Drabjaku, Joeu Brennanu, Hallieju Spenceru (Mr. Wonderful) i Viti DeBellis.
  Zahvaljujemo se časnom Seamusu McCafferyju, detektivki Michelle Kelly, naredniku Gregoryju Masiju, narednici Joan Beres, detektivu Edwardu Roxu, detektivu Timothyju Bassu te muškarcima i ženama iz policijske uprave Philadelphije na njihovoj stručnosti; zahvaljujemo dr. med. J. Harryju Isaacsonu; zahvaljujemo Crystal Seitz, Lindi Wrobel i ljubaznim ljudima iz Turističkog ureda okruga Reading i Berks na kavi i kartama; te zahvaljujemo DJC-u i DRM-u na vinu i strpljenju.
  Još jednom bih se želio zahvaliti gradu i stanovnicima Philadelphije što su prepustili mojoj mašti.
  OceanofPDF.com
  "Bezobzirnost" je djelo fikcije. Imena, likovi, mjesta i događaji plod su autorove mašte ili su korišteni izmišljeno. Svaka sličnost sa stvarnim događajima, mjestima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna.
  
  
 Ваша оценка:
Связаться с программистом сайта.

Новые книги авторов СИ, вышедшие из печати:
О.Болдырева "Крадуш. Чужие души" М.Николаев "Вторжение на Землю"

Как попасть в этoт список

Кожевенное мастерство | Сайт "Художники" | Доска об'явлений "Книги"