Рыбаченко Олег Павлович
Aleksandar TreĆi - Jeltorosija

Самиздат: [Регистрация] [Найти] [Рейтинги] [Обсуждения] [Новинки] [Обзоры] [Помощь|Техвопросы]
Ссылки:
Школа кожевенного мастерства: сумки, ремни своими руками Юридические услуги. Круглосуточно
 Ваша оценка:
  • Аннотация:
    Aleksandar III. je na vlasti u Rusiji. U Kini izbija građanski rat. Jedinica specijalnih snaga sastavljena od djece intervenira i pomaže carskoj Rusiji da osvoji sjeverne regije Nebeskog Carstva. Pustolovine ove hrabre djece ratnika se nastavljaju.
  ALEKSANDAR TREĆI - JELTOROSIJA
  BILJEŠKA
  Aleksandar III. je na vlasti u Rusiji. U Kini izbija građanski rat. Jedinica specijalnih snaga sastavljena od djece intervenira i pomaže carskoj Rusiji da osvoji sjeverne regije Nebeskog Carstva. Pustolovine ove hrabre djece ratnika se nastavljaju.
  PROLOG
  Travanj je već stigao... Proljeće je stiglo neuobičajeno rano i olujno na jugu Aljaske. Potoci teku, snijeg se topi... Poplava bi mogla odnijeti i instalacije.
  Ali djevojke i dječak su se svim silama trudili spriječiti da poplavna voda razbije njihove formacije. Srećom, poplava nije bila prejaka i voda se brzo povukla.
  Svibanj se pokazao neobično toplim za ove krajeve. To je, naravno, dobra stvar. Još jedna dobra vijest bio je izbijanje rata između Njemačke i Francuske. Najvjerojatnije je carska Rusija sada mogla iskoristiti priliku da se osveti za poraz u Krimskom ratu.
  Ali Britanija ne spava. Nakon što se vrijeme ugrijalo i blato s cesta iznenađujuće brzo nestalo, znatna vojska stigla je iz susjedne Kanade kako bi spriječila dovršetak Aleksandrije.
  Sto pedeset tisuća engleskih vojnika - to nije šala. A s njima je stigla i nova flota koja je zamijenila onu koju je potopilo šestoro ranije.
  Tako se vojni sukob s Britanijom nastavio. Britanci su i dalje vjerovali u osvetu.
  U međuvremenu, djevojke i dječak gradili su utvrde i pjevali;
  Mi cure smo dobri dečki,
  Čeličnim mačem potvrdit ćemo svoju hrabrost!
  Metak u čelo ološa iz mitraljeza,
  Odmah ćemo neprijateljima otkinuti nosove!
  
  Sposobni su se boriti čak i u pustinji,
  Što je za nas svemirski dio!
  Ljepotice smo iako smo potpuno bose -
  Ali prljavština se ne lijepi za potplate!
  
  Žestoki smo u borbi i snažno sijekemo,
  U srcu nema mjesta za milosrđe!
  A ako dođemo na bal, bit će elegantno,
  Slavite cvjetove pobjeda!
  
  U svakom zvuku Domovine postoji suza,
  U svakoj grmljavini je Božji glas!
  Biseri u poljima su poput kapi rose,
  Zlatni zreli klas!
  
  Ali sudbina nas je odvela u pustinju,
  Zapovjednik je dao naredbu za napad!
  Da bismo mogli brže trčati bosi,
  Ovo je naša vojska Amazonki!
  
  Postići ćemo pobjedu nad neprijateljem,
  Lav Britanac - brzo marširaj pod stol!
  Da bi naši djedovi bili ponosni na nas u slavi,
  Neka dođe dan Svete Ljubavi!
  
  I tada će doći veliki raj,
  Svaki će čovjek biti kao brat!
  Zaboravimo divlji red,
  Strašna tama pakla će nestati!
  
  Za ovo se borimo,
  Zato nikoga ne štedimo!
  Bacamo se bosi pod metke,
  Umjesto života rađamo samu smrt!
  
  I nemamo ga dovoljno u našim životima,
  Iskreno, sve!
  Brat moje sestre je zapravo Kain,
  A muškarci su svi sranje!
  
  Zato sam se pridružio vojsci,
  Osveti se i otkini šape mužjacima!
  Amazonke su zbog ovoga samo sretne,
  Da im bacim leševe u smeće!
  
  Pobijedit ćemo - to je sigurno,
  Nema više načina za povlačenje...
  Umiremo za Domovinu - bez krivnje,
  Vojska je za nas jedna obitelj!
  Oleg Rybachenko, pjevušeći ovdje, iznenada je primijetio:
  - A gdje su dečki?
  Nataša je odgovorila smijehom:
  - Svi smo jedna obitelj!
  Margarita je zacvilila:
  - Ti i ja također!
  I djevojka je bosom nogom pritisnula lopatu, zbog čega je letjela mnogo energičnije.
  Zoja je agresivno primijetila:
  - Vrijeme je da se završi gradnja i da se pobjegne i uništi engleska vojska!
  Oleg Rybachenko logično je primijetio:
  "Engleska je uspjela okupiti sto pedeset tisuća vojnika na tako velikoj udaljenosti od sebe. To znači da rat protiv nas shvaća vrlo ozbiljno!"
  Augustin se s time složio:
  - Da, dečko moj! Čini se da je Lavlje Carstvo dvoboj s Rusijom shvatilo više nego ozbiljno!
  Svetlana je veselo odgovorila:
  - Neprijateljske trupe postoje kako bismo skupljali bodove pobjede na njima!
  Oleg se nasmijao i gugutao:
  - Naravno! Zato i postoje britanske snage: da bismo ih pobijedili!
  Nataša je uzdahnula i primijetila:
  "Kako sam umoran od ovog svijeta! Tako sam umoran od rada samo s pilama i lopatama. Kako žudim posjeći Engleze i postići cijeli niz novih, najnevjerojatnijih podviga."
  Zoja se složila s tim:
  - Stvarno se želim boriti!
  Augustine je siktala, pokazujući zube poput otrovne zmije:
  - I borit ćemo se i pobijediti! I ovo će biti naša sljedeća, vrlo slavna pobjeda!
  Margarita je vrisnula i zapjevala:
  - Pobjeda čeka, pobjeda čeka,
  Oni koji žele slomiti okove...
  Pobjeda čeka, pobjeda čeka -
  Moći ćemo pobijediti cijeli svijet!
  Oleg Rybachenko je samouvjereno izjavio:
  - Naravno da možemo!
  Augustin je zalajao:
  - Bez ikakve sumnje!
  Margarita je bosom nogom otkotrljala glinenu kuglu i bacila je na engleskog špijuna. On ju je snažno udario u čelo i pao mrtav.
  Ratnica je cvrkutala:
  - Slava beskrajnoj domovini!
  I dok je zviždalo... Vrane su pale, a pedeset engleskih konjanika galopirajući u smjeru djevojaka i dječaka palo je mrtvo.
  Nataša je primijetila, pokazujući zube:
  - Imaš jako dobru zvižduku!
  Margarita, smiješeći se, kimnula je glavom i primijetila:
  - Slavuj Razbojnik se odmara!
  Zviždao je i Oleg Rybachenko... I ovaj put su onesviještene vrane razbile lubanje cijeloj stotini engleskih jahača.
  Dječak-terminator je pjevao:
  - Prijeteći lebdi nad planetom,
  Ruski, dvoglavi orao...
  Slavljen u pjesmama naroda -
  Vratio je svoju veličinu!
  Augustine odgovori, pokazujući zube:
  Nakon što je izgubila Krimski rat, Rusija, pod Aleksandrom III., ustaje i odlučno se osvećuje! Slava caru Aleksandru Velikom!
  Nataša je odmahnula bosom nogom prema prijateljici:
  "Prerano je nazivati Aleksandra III. velikim! Još je uspješan, ali zahvaljujući nama!"
  Oleg Rybachenko samouvjereno je primijetio:
  - Da je Aleksandar III. živio koliko i Putin, dobio bi rat s Japanom i bez našeg sudjelovanja!
  Augustin je kimnuo glavom:
  - Definitivno! Aleksandar III. bi porazio Japance, čak i bez iskrcavanja putnika kroz vrijeme!
  Svetlana je logično primijetila:
  Car Aleksandar III je definitivno utjelovljenje hrabrosti i čelične volje! A njegove pobjede su pred vratima!
  Margarita je zacvilila:
  - Slava dobrom kralju!
  Augustin je zarežao:
  - Slava snažnom kralju!
  Svetlana je gugutala:
  - Slava kralju kraljeva!
  Zoja je lupila bosom nogom o travu i kriknula:
  - Onome koji je uistinu mudriji od svih!
  Oleg Rybachenko je siktao:
  - I Rusija će biti najveća zemlja na svijetu!
  Margarita se složila s tim:
  - Naravno, i nama hvala!
  Oleg Rybachenko je ozbiljno izjavio:
  - I zmajeva kletva je neće dotaknuti!
  Nataša je potvrdila:
  - Zemlji kojom vlada Aleksandar III ne prijeti zmajeva kletva!
  Augustina, pokazujući svoje biserne zube, predložila je:
  - Pa zapjevajmo o ovome!
  Oleg Rybachenko spremno je potvrdio:
  - Hajdemo zapravo pjevati!
  Nataša je zarežala, lupajući bosom nogom po kaldrmi:
  - Dakle, pjevaš i skladaš nešto!
  Dječak-terminator i genijalni pjesnik počeo je skladati u hodu. A djevojke su, bez daljnjeg odlaganja, pjevale zajedno s njim svojim punim glasovima;
  Pustinje dišu toplinom, snježne padaline su hladne,
  Mi, ratnici Rusije, branimo svoju čast!
  Rat je prljav posao, a ne neprekidna parada,
  Prije bitke, vrijeme je da pravoslavni kršćani čitaju Psaltir!
  
  Mi ljudi ljubimo pravednost i služimo Gospodinu,
  Uostalom, to je ono što sadrži naš ruski, čisti duh!
  Djevojka s jakim kolovratom prede svilu,
  Zapuhao je udar vjetra, ali baklja se nije ugasila!
  
  Obitelj nam je dala naredbu: zaštititi Rusiju mačem,
  Za Svetost i Domovinu - služite vojniku Kristu!
  Trebaju nam oštra koplja i jaki mačevi,
  Da zaštitimo slavenski i dobar san!
  
  Ikone pravoslavlja sadrže mudrost svih vremena,
  A Lada i Majka Božja su jedna sestra svjetla!
  Tko god je protiv naše snage, bit će žigosan,
  Vječna Rusija se pjeva u srcima vojnika!
  
  Mi smo uglavnom miroljubivi ljudi, ali znaš da smo ponosni,
  Tko god želi poniziti Rusa, bit će žestoko pretučen toljagom!
  Gradimo bijesnim tempom - mi smo raj na planetu,
  Imat ćemo veliku obitelj - dragi moj i ja ćemo imati djecu!
  
  Pretvorit ćemo cijeli svijet u ljetovalište, to je naš impuls,
  Podignimo zastave Domovine, na slavu generacija!
  I neka narodne pjesme imaju jednu melodiju -
  Ali plemenita vedrina, bez sluzi prašnjave lijenosti!
  
  Koji ljubi cijelu Domovinu i vjerno ispunjava dužnost Caru,
  Za Rus će izvesti ovaj podvig, ustati će u bitku!
  Dajem ti poljubac, moja zrela djevojko,
  Neka vam obrazi procvjetaju poput pupoljka u svibnju!
  
  Čovječanstvo čeka svemir, let iznad Zemlje,
  Dragocjene zvijezde ušit ćemo u vijenac!
  Neka ono što je dječak nosio sa svojim snom odjednom postane stvarno,
  Mi smo stvaratelji prirode, a ne slijepe papige!
  
  Dakle, napravili smo motor - od termokvarkova, bam,
  Brza raketa, probija se kroz prostranstvo svemira!
  Neka udarac ne bude od palice u obrvu, već ravno u oko,
  Zapjevajmo himnu Domovine moćnim glasom!
  
  Neprijatelj već trči, kao zec,
  I mi, težeći tome, postižemo pravedne ciljeve!
  Uostalom, naša ruska vojska je moćan kolektiv,
  Za slavu pravoslavlja - neka čast vlada državom!
  Rat između carske Rusije i Kine izbio je 1871. Britanci su aktivno podržavali Nebesko Carstvo, gradeći prilično veliku mornaricu za Kinu. Mandžursko Carstvo je zatim napalo Primorje. Kinezi su bili brojni, a mali obalni garnizon nije im se mogao mjeriti.
  Ali vojnici dječjih specijalnih snaga, kao i uvijek, imaju sve pod kontrolom. I spremni su za borbu.
  Četiri djevojčice iz dječjih specijalnih snaga malo su odrasle i privremeno postale žene. To je učinjeno uz pomoć magije.
  I šestero vječno mladih ratnika jurnu naprijed, bljeskajući svojim golim, okruglim petama.
  Trčale su, a djevojke su pjevale prekrasno i skladno. Njihove crvene bradavice, poput zrelih jagoda, svjetlucale su na njihovim čokoladno obojenim grudima.
  A glasovi su tako snažni i puni da se duša raduje.
  Komsomolke su sol Zemlje,
  Mi smo poput rude i vatre pakla.
  Naravno, narasli smo do točke podviga,
  I s nama je Sveti Mač, Duh Gospodnji!
  
  Volimo se hrabro boriti,
  Djevojke, koje veslaju prostranstvom svemira...
  Ruska vojska je nepobjediva,
  Sa svojom strašću, u neprestanoj borbi!
  
  Na slavu naše svete Domovine,
  Lovački avion divlje kruži nebom...
  Član sam Komsomola i trčim bos,
  Prskanje leda koji prekriva lokve!
  
  Neprijatelj ne može uplašiti djevojke,
  Uništavaju sve neprijateljske rakete...
  Krvavi lopov nam neće gurati lice u lice,
  Podvizi će se opjevati u pjesmama!
  
  Fašizam je napao moju domovinu,
  Napao je tako strašno i podmuklo...
  Volim Isusa i Staljina,
  Komsomolci su sjedinjeni s Bogom!
  
  Bosonogi jurimo kroz snježni nanos,
  Žestoke kao brze pčele...
  Mi smo kćeri i ljeta i zime,
  Život je djevojku učinio teškom!
  
  Vrijeme je za pucanje, zato otvorite vatru,
  Točni smo i lijepi u vječnosti...
  I pogodili su me ravno u oko, ne u obrvu,
  Od čelika koji se zove kolektiv!
  
  Fašizam neće nadvladati našu redutu,
  A volja je jača od izdržljivog titana...
  Utjehu možemo pronaći u našoj Domovini,
  I svrgnite čak i tiranina Führera!
  
  Vrlo moćan tenk, vjerujte mi, Tigar,
  Puca tako daleko i tako precizno...
  Sada nije vrijeme za glupe igre,
  Jer dolazi zli Kain!
  
  Moramo prevladati hladnoću i vrućinu,
  I bori se kao luda horda...
  Opsjednuti medvjed se razbjesnio,
  Duša orla nije jadni klaun!
  
  Vjerujem da će Komsomolci pobijediti,
  I uzdići će svoju zemlju iznad zvijezda...
  Naš pohod smo započeli iz oktobarskog kampa,
  I sada je Ime Isusovo s nama!
  
  Jako volim svoju domovinu,
  Ona blistavo sja na sve ljude...
  Domovina neće biti rastrgana rublja po rublji,
  Odrasli i djeca se smiju od sreće!
  
  Svima je zabavno živjeti u sovjetskom svijetu,
  Sve u vezi s tim je jednostavno i jednostavno predivno...
  Neka sreća ne prekine svoju nit,
  I Führer je uzalud pružao usta!
  
  Ja sam član Komsomola, trčim bos,
  Iako je ledeno, bole te uši...
  I nema spusta na vidiku, vjeruj neprijatelju,
  Tko nas želi uzeti i uništiti!
  
  Nema ljepših riječi za Domovinu,
  Zastava je crvena, kao da krv sjaji u zrakama.
  Nećemo biti poslušniji od magaraca,
  Vjerujem da će pobjeda uskoro doći u svibnju!
  
  Berlinske djevojke će hodati bose,
  Ostavit će otiske stopala na asfaltu.
  Zaboravili smo udobnost ljudi,
  A rukavice nisu prikladne u ratu!
  
  Ako dođe do borbe, neka borba počne.
  Sve ćemo razbiti u komadiće s Fritzom!
  Domovina je uvijek s tobom, vojniče,
  Ne zna što je AWOL!
  
  Šteta je za mrtve, tuga je za sve,
  Ali ne da bi se Ruse dovelo na koljena.
  Čak se i Sam pokorio Fritzima,
  Ali veliki guru Lenjin je na našoj strani!
  
  Nosim značku i križ u isto vrijeme,
  Ja sam u komunizmu i vjerujem u kršćanstvo...
  Vjeruj mi, rat nije film.
  Domovina nam je majka, a ne kanat!
  
  Kad Svevišnji dođe u oblacima,
  Svi mrtvi će uskrsnuti u blistavom licu...
  Ljudi su voljeli Gospodina u svojim snovima,
  Jer Isus je Stvoritelj Stola!
  
  Moći ćemo usrećiti sve,
  Širom prostranog ruskog svemira.
  Kad je bilo koji plebejac poput plemića,
  A najvažnija stvar u svemiru je Stvaranje!
  
  Želim zagrliti Svemogućeg Krista,
  Da se nikada ne slomiš pred svojim neprijateljima...
  Drug Staljin je zamijenio oca,
  I Lenjin će također biti s nama zauvijek!
  Gledajući ove djevojke, jasno je: neće dopustiti da im prilika isklizne iz ruku!
  Vrlo lijepi ratnici, a djeca su iznimno kul.
  I sve bliže i bliže kineskoj vojsci.
  Ratnici iz dvadeset prvog stoljeća ponovno su se sukobili s Kinezima iz sedamnaestog.
  Nebesko Carstvo ima previše vojnika. Teku poput beskrajne rijeke.
  Oleg Rybachenko, sjeckajući Kineze mačevima, urlao je:
  - Nikada nećemo popustiti!
  I s dječakove bose noge izletio je oštar disk!
  Margarita, rušeći svoje protivnike, promrmljala je:
  - Ima mjesta za herojstvo na svijetu!
  I iz djevojčine bose noge izletjele su otrovne iglice, udarajući Kineza.
  Nataša je također ubojito bacila svoje bose nožne prste, ispuštajući munju iz grimizne bradavice svoje preplanule dojke i zaglušujuće zavijajući:
  - Nikada nećemo zaboraviti i nikada nećemo oprostiti.
  I njezini su mačevi prošli kroz Kineze u mlinu.
  Zoja, sjekući neprijatelje i šaljući impulse iz svojih grimiznih bradavica, vrisnula je:
  - Za novu narudžbu!
  I iz njezinih bosih stopala izletjele su nove igle. I pogodile su oči i grla kineskih vojnika.
  Da, bilo je jasno da su ratnici postajali uzbuđeni i bijesni.
  Augustina sječe žute vojnike, ispuštajući kaskade munja iz svojih rubin bradavica, cvileći:
  - Naša željezna volja!
  I s njezine bose noge leti novi, smrtonosni dar. I žuti borci padaju.
  Svetlana sjecka mlin, ispušta korona pražnjenja iz bradavica jagoda, njeni mačevi su kao munje.
  Kinezi padaju kao posječeni snopovi.
  Djevojka baca igle bosim nogama i vrišti:
  - Pobijedit će za Majku Rusiju!
  Oleg Rybachenko napreduje protiv Kineza. Dječak-terminator uništava žute trupe.
  I istovremeno, dječakovi bosi prsti na nogama izbacuju iglice s otrovom.
  Dječak urla:
  - Slava budućoj Rusiji!
  I u pokretu svima reže glave i lica.
  Margarita također ruši svoje protivnike.
  Bose noge joj trepere. Kinezi umiru u velikom broju. Ratnica vrišti:
  - Do novih granica!
  A onda ga djevojka samo uzme i nasjecka...
  Masa leševa kineskih vojnika.
  I evo Nataše, u ofenzivi, šalje munje iz svojih grimiznih bradavica. Sjecka Kineze i pjeva:
  - Rus je velika i sjajna,
  Ja sam jako čudna djevojka!
  I diskovi lete s njezinih bosih nogu. Oni koji su vidjeli kroz grla Kineza. E, to je djevojka.
  Zoja je u ofenzivi. Obje ruke sječe žute vojnike. Pljuje iz slamke. Baca smrtonosne igle golim prstima i izbacuje pulsare iz grimiznih bradavica.
  I istovremeno pjeva sam sebi:
  - Eh, mali klub, idemo!
  Oh, moja najdraža će to učiniti!
  Augustin, sjeckajući Kineze i istrebljujući žute vojnike, izbacujući darove smrti svojim rubin bradavicama, vrišti:
  - Sav čupav i u životinjskoj koži,
  Jurnuo je na interventnu policiju s palicom!
  I bosim prstima baca na neprijatelja nešto što bi ubilo i slona.
  A onda on cvile:
  - Vukodlaci!
  Svetlana je u ofenzivi. Sjecka i reže Kineze. Bosih nogu baca na njih smrtonosne darove. Mrlje magoplazme lete s njezinih jagodastih bradavica.
  Vodi mlin s mačevima.
  Zdrobila je masu boraca i vrisnula:
  - Velika pobjeda dolazi!
  I opet je djevojka u divljem pokretu.
  I njezine bose noge lansiraju smrtonosne igle.
  Oleg Rybachenko je skočio. Dječak se zavrtio u salto. U zraku je isjekao hrpu Kineza.
  Bacao je igle bosim prstima i gugutao:
  - Slava mojoj prekrasnoj hrabrosti!
  I opet je dječak u borbi.
  Margarita kreće u ofenzivu. Ona udara po svakom neprijatelju. Njeni mačevi su oštriji od oštrica mlina. A njeni bosi prsti bacaju darove smrti.
  Djevojka je u divljem napadu, koljući žute ratnike bez ceremonije.
  I svako malo skače gore-dolje i okreće se!
  I darovi uništenja lete od nje.
  I Kinezi padaju mrtvi. I cijele hrpe leševa se gomilaju.
  Margarita cvili:
  - Ja sam američki kauboj!
  I opet su joj bose noge bile pogođene iglom.
  A onda još dvanaest igala!
  Nataša je također vrlo moćna u napadu. Koristeći svoje grimizne bradavice, šalje munju za munjom.
  I baca stvari okolo bosim nogama i pljuje iz tube.
  I vrišti iz sveg glasa:
  - Ja sam blistava smrt! Sve što trebaš učiniti je umrijeti!
  I opet je ljepotica u pokretu.
  Zoja juriša na hrpu kineskih leševa. I iz njezinih bosih nogu također lete bumerangi uništenja. A njezine grimizne bradavice šalju kaskade mjehurića, drobeći i uništavajući sve.
  A žuti ratnici padaju i padaju.
  Zoja vrisne:
  - Bosonoga djevojko, bit ćeš poražena!
  I s djevojčine gole pete leti desetak igala, koje se zarivaju ravno u grla Kineza.
  Padaju mrtvi.
  Ili bolje rečeno, potpuno mrtav.
  Augustina je u ofenzivi. Uništava žute trupe. Mačeve drži u obje ruke. Kakva je ona izvanredna ratnica. Njezine rubinske bradavice djeluju, prže sve i pretvaraju ih u ugljenisane kosture.
  Tornado je prohujao kroz kineske trupe.
  Djevojka s crvenom kosom urla:
  - Budućnost je skrivena! Ali bit će pobjednička!
  A u ofenzivi je ljepotica s vatrenom kosom.
  Augustin urla u divljem zanosu:
  - Bogovi rata će sve rastrgati!
  I ratnik je u ofenzivi.
  A njezine bose noge izbacuju mnogo oštrih, otrovnih iglica.
  Svetlana u borbi. I tako blistava i borbena. Njene gole noge ispljunule su toliko smrtonosne energije. Nije ljudsko biće, već smrt s plavom kosom.
  Ali kad jednom krene, nema ga zaustavljanja. Pogotovo ako te jagodaste bradavice ispaljuju smrtonosne munje.
  Svetlana pjeva:
  - Život neće biti med,
  Zato skočite u kružni ples!
  Neka ti se san ostvari -
  Ljepota pretvara čovjeka u roba!
  I u djevojčinim pokretima sve je više bijesa.
  Olegova ofenziva se ubrzava. Dječak pobjeđuje Kineze.
  Njegove bose noge izbacuju oštre igle.
  Mladi ratnik cvili:
  - Ludo carstvo će sve rastrgati!
  I opet je dječak u pokretu.
  Margarita je divlja djevojka u svojoj aktivnosti. I ona tuče svoje neprijatelje.
  Bosom nogom je bacila eksploziv veličine zrna graška. Eksplodirao je i u trenu poslao stotinu Kineza u zrak.
  Djevojka vrišti:
  - Pobjeda će nam ionako doći!
  I vodit će mlin mačevima.
  Nataša je ubrzala pokrete. Djevojka je posjekla žute ratnike. Njezine grimizne bradavice eruptirale su sve većim intenzitetom, emitirajući mlazove munja i mageplazme. I vrisnula je:
  - Pobjeda čeka Rusko Carstvo.
  I istrijebimo Kineze ubrzanim tempom.
  Nataša, ovo je djevojka Terminator.
  Ne razmišlja o zaustavljanju ili usporavanju.
  Zoja je u ofenzivi. Čini se kao da njezini mačevi režu mesnu salatu. A njezine grimizne bradavice bljuju bijesne mlazove magoplazme i munje. Djevojka vrišti iz sveg glasa:
  - Naše spasenje je na snazi!
  I bosi prsti na nogama također izbacuju takve igle.
  I masa ljudi s probijenim grlima leži u hrpama leševa.
  Augustina je divlja djevojka. I uništava sve poput hiperplazmičnog robota.
  Već je uništila stotine, čak i tisuće Kineza. Ali ubrzava tempo. Potoci energije izbijaju iz njezinih rubinskih bradavica. I ratnica urla.
  - Tako sam nepobjediv! Najkul na svijetu!
  I opet je ljepotica u napadu.
  I s njenih golih prstiju izleti zrno graška. I tri stotine Kineza rastrgala je snažna eksplozija.
  Augustin je pjevao:
  - Nećeš se usuditi zauzeti našu zemlju!
  Svetlana je također u ofenzivi. I ne daje nam ni trenutka predaha. Divlja terminatorica.
  I ona posijeca neprijatelje i istrijebi Kineze. I masa žutih boraca već se srušila u jarak i uz ceste. A ratnica sve agresivnije koristi munje iz svojih jagodastih, velikih bradavica kako bi pucala na kineske borce.
  I onda se pojavila Alice. Djevojčica od otprilike dvanaest godina, s narančastom kosom. I drži hiperblaster. I pogodit će ratnike Nebeskog Carstva. I doslovno stotine Kineza spaljeno je jednom jedinom zrakom. I kako je to zastrašujuće.
  I oni se trenutno ugljenišu, pretvarajući se u hrpu žeravice i sivog pepela.
  POGLAVLJE BR. 1.
  Šestorica su podivljala i započela divlju bitku.
  Oleg Rybachenko se vraća u akciju. Napreduje, zamahujući oba mača. I mali terminator izvodi vjetrenjaču. Mrtvi Kinezi padaju.
  Masa leševa. Čitave planine krvavih tijela.
  Dječak se prisjeća divlje strateške igre u kojoj su se miješali i konji i ljudi.
  Oleg Rybachenko cvili:
  - Teško pameti!
  I bit će hrpa novca!
  I dječak-terminator je u novom pokretu. I njegove bose noge će nešto uzeti i baciti.
  Genijalan dječak je zaurlao:
  - Majstorska klasa i Adidas!
  Bila je to uistinu sjajna i fantastična izvedba. I koliko je Kineza ubijeno. I najveći broj najvećih žutih boraca je ubijen.
  Margarita je također u bitci. Ona uništava žute vojske i urla:
  - Velika šok-pukovnija! Sve tjeramo u grob!
  I njezini su mačevi sjekli po Kinezima. Masa žutih boraca već je pala.
  Djevojka je zarežala:
  - Još sam kulniji od Pantera! Dokaži da sam najbolji!
  I iz djevojčine gole pete izleti zrno graška s moćnim eksplozivom.
  I pogodit će neprijatelja.
  I on će uzeti i uništiti neke od protivnika.
  A Nataša je snažna igračica. Pobjeđuje svoje protivnike i ne pušta nikoga da se izvuče iz igre.
  Koliko si Kineza već ubio?
  I zubi su joj tako oštri. A oči su joj tako safirne. Ova djevojka je ultimativni krvnik. Iako su svi njezini partneri krvnici! I iz svojih grimiznih bradavica šalje darove uništenja.
  Nataša vrisne:
  - Lud sam! Dobit ćeš kaznu!
  I opet će djevojka mačevima posjeći mnogo Kineza.
  Zoja se pomaknula i prorezala mnoge žute ratnike. I ispustila munje iz svojih grimiznih bradavica.
  I njihove bose noge bacaju igle. Svaka igla ubija nekoliko Kineskinja. Ove djevojke su zaista prekrasne.
  Augustina napreduje i ruši svoje protivnike. Svojim rubin bradavicama raspršuje mrlje magoplazme, pržeći Kineze. I cijelo vrijeme ne zaboravlja vikati:
  - Ne možeš pobjeći iz lijesa!
  I djevojka će izvaditi zube i pokazati ih!
  I takva crvenokosa... Kosa joj leprša na vjetru poput proleterske zastave.
  I doslovno vrvi od bijesa.
  Svetlana u pokretu. Razbila je hrpu lubanja. Ratnica koja pokazuje zube. I s bradavicama boje prezrelih jagoda, bljuje munje.
  Isplazi jezik. Zatim pljuje kroz slamku. Nakon čega zavija:
  - Vi ćete biti mrtvi!
  I opet, smrtonosne igle lete s njenih bosih nogu.
  Oleg Rybachenko skače i odskače.
  Bosonogi dječak ispušta hrpu iglica i pjeva:
  - Idemo na planinarenje, otvorimo veliki račun!
  Mladi ratnik je u svojoj najboljoj formi, kao što se i očekivalo.
  Već je prilično star, ali izgleda kao dijete. Samo vrlo snažan i mišićav.
  Oleg Rybachenko je pjevao:
  - Čak i ako se igra ne igra po pravilima, probit ćemo se, naivčine!
  I opet su mu s bosih nogu letjele smrtonosne i štetne igle.
  Margarita je s oduševljenjem pjevala:
  - Ništa nije nemoguće! Vjerujem da će svanuti sloboda!
  Djevojka je ponovno bacila smrtonosni vodopad igala na Kineza i nastavila:
  - Tama će nestati! Ruže u svibnju će procvjetati!
  I ratnica je bacila zrno graška golim prstima, i tisuću Kineza je u trenutku poletjelo u zrak. Vojska Nebeskog Carstva se rastopila pred našim očima.
  Nataša u bitci. Skače poput kobre. Diže neprijatelje u zrak. I toliko Kineza umire. I cijele kaskade munja i korona pražnjenja lete iz njezinih grimiznih bradavica.
  Djevojka njihovih žutih ratnika s mačevima, ugljenim kuglicama i kopljima. I iglama.
  I istovremeno urla:
  - Vjerujem da će pobjeda doći!
  I slava Rusa će naći!
  Bose noge izbacuju nove igle, probijajući protivnike.
  Zoya se mahnito kreće. Napreduje prema Kinezima, sjeckajući ih na sitne komadiće. A svojim grimiznim bradavicama izbacuje ogromne mlazove magoplazmatske sline.
  Ratnica baca igle golim prstima. Probija svoje protivnike, a zatim urla:
  - Naša potpuna pobjeda je blizu!
  I izvodi divlji mlin s mačevima. E ovo je zaista djevojka kao djevojka!
  A sada je Augustinova kobra krenula u ofenzivu. Ova žena je noćna mora za sve. Svojim rubin bradavicama izbacuje mlazove munja koji pomeću njezine neprijatelje.
  A ako se uključi, onda se uključi.
  Nakon čega će crvenokosa uzeti i zapjevati:
  - Razbit ću vam sve lubanje! Ja sam predivan san!
  I sada su njezini mačevi u akciji i sijeku meso.
  Svetlana također kreće u ofenzivu. Ova djevojka nema inhibicija. Ona sjecka masu leševa. A iz svojih jagodastih bradavica oslobađa smrtonosne munje.
  Plavokosi terminator urla:
  - Kako će to biti dobro! Kako će to biti dobro - znam to!
  I sada s nje leti smrtonosni grašak.
  Oleg će meteorom pokositi još stotinu Kineza. Čak će uzeti i baciti bombu.
  Male je veličine, ali smrtonosno...
  Kako će se rastrgati na male komadiće.
  Dječak Terminator je zaurlao:
  - Burna mladost strašnih strojeva!
  Margarita će ponoviti isto u bitci.
  I posjeći će masu žutih boraca. I posjeći će velike čistine.
  Djevojka vrisne:
  - Lambada je naš ples na pijesku!
  I udarit će novom snagom.
  Nataša je još bijesnija u napadu. Luda Kineskinje. Ne mogu se baš suprotstaviti djevojkama poput nje. Pogotovo kad im bradavice crvene poput latica ruže sjaje kao munja.
  Nataša ga je uzela i zapjevala:
  - Trčanje na mjestu je opće pomirenje!
  I ratnica je zasula niz udaraca po svojim protivnicama.
  I bacat će diskove bosim nogama.
  Evo je mlin. Masa žutih vojničkih glava otkotrljala se.
  Ona je borbena ljepotica. Pobijediti takvu žutu armadu.
  Zoja je u pokretu, gazi sve. A njezini su mačevi poput škara smrti. A iz njezinih grimiznih bradavica lete izuzetno smrtonosne strijele.
  Djevojčica je jednostavno preslatka. A bose noge joj izbacuju vrlo otrovne iglice.
  Ubijaju svoje neprijatelje, probijaju im grla i prave lijesove.
  Zoja ga je uzela i vrisnula:
  - Ako nema vode u slavini...
  Nataša je vrisnula od oduševljenja, a iz svojih grimiznih bradavica lansirala je tako razoran naboj da je masa Kineza odletjela u pakleni pakao, a djevojčin vrisak bio je razoran:
  - Dakle, tvoja je krivnja!
  I golim prstima baca nešto što temeljito ubija. To je prava djevojka.
  I iz njenih golih nogu izletjet će oštrica i oboriti mnoštvo boraca.
  Augustina u pokretu. Brza i jedinstvena u svojoj ljepoti.
  Kakvu živahnu kosu ima. Vijori se poput proleterske zastave. Ova djevojka je prava goropadnica. A njezine rubinske bradavice bljuju ono što donosi smrt ratnicima Nebeskog Carstva.
  I sječe svoje protivnike kao da se rodila s mačevima u rukama.
  Crvenokosa, prokleta zvijer!
  Augustina ga je uzela i siktala:
  - Bikova glava bit će toliko velika da borci neće poludjeti!
  I tako je ponovno zgnječila masu boraca. A onda je zviždala. I tisuće vrana palo je u nesvijest od straha. I udarale su Kineze u obrijane glave. I lomile su im kosti, uzrokujući šikljanje krvi.
  Oleg Rybachenko je promrmljao:
  - To mi je trebalo! Ovo je djevojka!
  I dječak terminator će također zviždati... I tisuće vrana, pretrpjevši srčane udare, pale su na glave Kineza, oborivši ih najsmrtonosnijom bitkom.
  A onda je karateist udario bombu svojom dječjom petom, onesvijestivši kineske vojnike, i viknuo:
  - Za veliki komunizam!
  Margarita, bacajući bodež bosom nogom, potvrdila je:
  - Velika i kul cura!
  I on će zviždati, rušeći vrane.
  Augustin se s time lako složio:
  - Ja sam ratnik koji će svakoga ugristi na smrt!
  I opet, bosim prstima, ispalit će ubojitu munju. I iz svojih blistavih rubin bradavica, ispustit će munju.
  Svetlana nije ravan svojim protivnicima u bitci. Nije djevojka, već plamen. Njene bradavice boje jagode eruptiraju poput munja, spaljujući hordu Kineza.
  I vrišti:
  - Kakvo plavo nebo!
  Augustine, ispuštajući oštricu bosom nogom i ispljuvajući plazmu svojim rubin bradavicama, potvrdila je:
  - Nismo pristaše pljačke!
  Svetlana, sjekući svoje neprijatelje i šaljući goruće mjehuriće svojim jagodastim bradavicama, cvrkutala je:
  - Ne treba ti nož protiv budale...
  Zoja je vrisnula, ispuštajući munju iz grimizne bradavice, bacajući igle bosim, preplanulim stopalima:
  - Reći ćeš mu cijelu hrpu laži!
  Nataša, sjeckajući Kineze i izbacujući pulsare magične plazme iz svojih grimiznih bradavica, dodala je:
  - I učinite to s njim za bagatelnu cijenu!
  A ratnici će samo skakati gore-dolje. Tako su krvavi i kul. U njima ima puno uzbuđenja.
  Oleg Rybachenko izgleda vrlo elegantno u borbi.
  Margarita je bacila smrtonosni bumerang smrti golim prstima i pjevala:
  - Udarac je jak, ali tip je zainteresiran...
  Dječak genije pokrenuo je nešto poput rotora helikoptera. Odrezao je nekoliko stotina glava Kinezima i zacvilio:
  - Baš atletski!
  I oboje - dječak i djevojčica - su u savršenom redu.
  Oleg, sjekući žute vojnike i zviždukom tjerajući vrane, agresivno je urlao:
  - I velika pobjeda bit će naša!
  Margarita je siktala kao odgovor:
  - Ubijamo sve - bosih nogu!
  Djevojka je stvarno tako aktivna terminatorica.
  Nataša je pjevala u ofenzivi:
  - U svetom ratu!
  I ratnica je lansirala oštar disk nalik bumerangu. Poletio je u luku, sjekući masu Kineza. A onda je iz svoje grimizne bradavice izbacila takvu munju da je spalila masu žutih boraca.
  Zoja je dodala, nastavljajući istrebljenje i ispuštajući munje iz svojih grimiznih bradavica:
  - Naša će pobjeda biti!
  I iz njenih bosih nogu izletjele su nove igle, udarajući mnoštvo boraca.
  Plavokosa djevojka je rekla:
  - Matirajmo neprijatelju!
  I isplazila je jezik.
  Augustina je, mašući nogama i bacajući oštre svastike, gunđala:
  - Carska zastava naprijed!
  I s rubinskim bradavicama, kako će pokrenuti uništenje i istrebljenje.
  Svetlana je odmah potvrdila:
  - Slava palim herojima!
  A s bradavicom od jagode to će izazvati destruktivni tok uništenja.
  I djevojke su vrištale u horu, gazeći Kineskinje:
  - Nitko nas neće zaustaviti!
  I sada disk leti s bosih nogu ratnika. Meso se kida.
  I opet urlik:
  - Nitko nas neće pobijediti!
  Nataša je poletjela u zrak. Iz njezine grimizne bradavice izbio je tok energije. Rastrgala je svoje protivnice i rekla:
  - Mi smo vučice, pržimo neprijatelja!
  I iz njenih golih prstiju izletjet će vrlo smrtonosni disk.
  Djevojka se čak i izvijala u ekstazi.
  A onda promrmlja:
  - Naše pete vole vatru!
  Da, cure su stvarno seksi.
  Oleg Rybachenko je zviždao, prekrivajući Kineze poput padajućih vrana, i promrmljao:
  - Oh, prerano je, osiguranje ga daje!
  I namignuo je ratnicima. Oni su se nasmijali i pokazali zube kao odgovor.
  Nataša je isjeckala Kineza, ispustila goruće mlazove iz svojih grimiznih bradavica i vrisnula:
  - Nema radosti u našem svijetu bez borbe!
  Dječak je prigovorio:
  - Ponekad čak ni borba nije zabavna!
  Nataša, bljuvajući iz svojih poprsja ono što donosi potpunu smrt, složila se:
  - Ako nema snage, onda da...
  Ali mi ratnici smo uvijek zdravi!
  Djevojka je golim prstima bacala igle na protivnicu i pjevala:
  - Vojnik je uvijek zdrav,
  I spremni za podvig!
  Nakon čega je Nataša ponovno sjekla neprijatelje i ponovno ispustila razorni mlaz iz svoje grimizne bradavice.
  Zoya je prilično brza ljepotica. Upravo je ispalila cijelu bačvu na Kineze svojom golom petom. I rastrgala nekoliko tisuća u jednoj eksploziji. Zatim je iz svoje grimizne bradavice izbacila razorni mač hiperplazme.
  Nakon čega je zacvilila:
  - Ne možemo stati, pete nam blistaju!
  I djevojka u ratnoj uniformi!
  Augustina nije lijena ni u borbi. Ona tuče Kineze kao da ih tuče iz snopa lancima. A iz svojih rubinskih bradavica šalje razorne darove uništenja. I baca ih bosim nogama.
  I sjekući svoje protivnike, pjeva:
  - Pazi, bit će neke koristi,
  Bit će pita na jesen!
  Crvenokosi vrag se stvarno trudi u borbi kao jack-in-the-box.
  I tako se Svetlana bori. I Kinezima zadaje muke.
  A ako udari, udari.
  Iz njega lete krvave mrlje.
  Svetlana je oštro primijetila dok je s njezine bose noge letjeli mlazovi metala koji je topio lubanju:
  - Slava Rusiji, velika slava!
  Tenkovi jure naprijed...
  Divizija u crvenim košuljama -
  Pozdrav ruskom narodu!
  A iz jagodastih bradavica poteći će razorni tok magične plazme.
  Ovdje se djevojke bore s Kineskinjama. Sjeku ih i režu. Ne ratnice, već prave pantere puštene na slobodu.
  Oleg je u bitci i napada Kineze. Nemilosrdno ih tuče i viče:
  - Mi smo kao bikovi!
  I poslat će vrane da zvižde na Kineze.
  Margarita, rušeći žutu vojsku, podigla je:
  - Mi smo kao bikovi!
  Nataša ga je uzela i zaurlala, oborivši žute borce:
  - Nije zgodno lagati!
  I munja će udariti iz grimiznih bradavica.
  Zoja je rastrgala Kineza i zacvilila:
  - Ne, nije zgodno!
  I on će također uzeti i pustiti zvijezdu bosom nogom. I iz grimizne bradavice paklenih pulsara.
  Nataša ga je uzela i vrisnula:
  - Gori nam televizor!
  I s njene gole noge leti smrtonosni svežanj igala. A iz njene grimizne bradavice zapanjujući, gorući konopac.
  Zoja, također drobeći Kineze, vrisnula je:
  - Naše prijateljstvo je monolit!
  I opet baca takvu eksploziju da se krugovi zamućuju u svim smjerovima. Ova djevojka je čisto uništenje svojih protivnika. A njezine jagodaste bradavice izbacuju ono što donosi smrt.
  Djevojka, bosim prstima, lansira tri bumeranga. A to samo povećava broj leševa.
  Nakon čega će ljepotica reći:
  - Nećemo dati neprijatelju milosti! Bit će leša!
  I opet, nešto smrtonosno odleti s gole pete.
  Augustin je također sasvim logično primijetio:
  - Ne samo jedan leš, nego mnogo!
  Nakon toga, djevojka je hodala bosa kroz krvave lokve i ubila mnoge Kineze.
  I kako urla:
  - Masovno ubojstvo!
  A onda će udariti kineskog generala glavom. Razbit će mu lubanju i reći:
  - Banzai! Ići ćeš u raj!
  I rubinskom bradavicom lansirat će ono što donosi smrt.
  Svetlana u napadu vrlo bijesno vrišti:
  - Nećeš imati milosti!
  I s njenih golih prstiju leti desetak igala. Kako probada svakoga. I ratnica se jako trudi, da rastrga i ubije. I iz njenih jagodastih bradavica leti nešto razorno i bijesno.
  Oleg Rybachenko cvili:
  - Lijep čekić!
  I dječak, bosom nogom, također baca kul zvijezdu u obliku svastike. Zamršeni hibrid.
  I mnogo je Kineza palo.
  A kad je dječak zviždao, još ih je više palo.
  Oleg je zaurlao:
  - Banzai!
  I dječak je opet u divljem napadu. Ne, moć ključa u njemu, a vulkani klokoću!
  Margarita je u pokretu. Rasparat će svima trbuhe.
  Djevojka može izbaciti pedeset igala jednom nogom odjednom. I ubije mnogo raznih neprijatelja.
  Margarita je veselo pjevala:
  - Jedan, dva! Tuga nije problem!
  Nikad se ne obeshrabrujte!
  Drži nos i rep gore.
  Znaj da je pravi prijatelj uvijek uz tebe!
  Toliko je ova grupa agresivna. Djevojka te udari i viče:
  - Zmajski Predsjednik će postati leš!
  I ponovno zviždi, onesvijestivši masu kineskih vojnika.
  Nataša je prava terminatorica u borbi. I gunđala je, ričući:
  - Banzai! Uzmi to brzo!
  I granata joj je odletjela s bose noge. I pogodila je Kineze kao čavao. I raznijela ih je.
  Kakav ratnik! Ratnik svih ratnika!
  I grimizne bradavice protivnika su nokautirane.
  Zoya je također u ofenzivi. Takva žestoka ljepotica.
  I uzela ga je i promrmljala:
  - Naš otac je sam Bijeli Bog!
  I Kineze će posjeći trostrukim mlinom!
  I od malinove bradavice dat će, kao da se zabija u lijes, poput hrpe.
  A Augustin je zaurlao kao odgovor:
  - A moj Bog je crn!
  Crvenokosa je zaista utjelovljenje izdaje i podlosti. Za svoje neprijatelje, naravno. Ali za svoje prijatelje, ona je draga.
  I bosim prstima ga uzima i baca. I masa ratnika Nebeskog Carstva.
  Crvenokosa je viknula:
  - Rusija i crnobog su iza nas!
  I iz rubin bradavica poslala je potpuno uništenje vojske Nebeskog Carstva.
  Ratnica s golemim borbenim potencijalom. Nema boljeg načina da joj se priđe.
  Augustin je siktao:
  - Sve ćemo izdajnike samljeti u prah!
  I namiguje svojim partnerima. Ova vatrena djevojka nije baš tip mirotvorca. Možda smrtonosnog mira! A zadat će i uništavajuće udarce svojom rubinskom bradavicom.
  Svetlana, rušeći neprijatelje, rekla je:
  - Pomest ćemo vas u liniji!
  I s bradavicom u obliku jagode dobro će je udariti, zdrobivši svoje protivnike.
  Augustin je potvrdio:
  - Pobit ćemo sve!
  I s njenih bosih nogu, opet leti dar potpunog uništenja!
  Oleg je otpjevao kao odgovor:
  - Bit će to potpuni banzai!
  Aurora, kidajući Kineze golim rukama, sjeckajući ih mačevima i bacajući igle golim prstima, rekla je:
  - Ukratko! Ukratko!
  Nataša, uništavajući žute ratnike, zacvilila je:
  - Ukratko - banzai!
  I s divljom žestinom udarimo po protivnicima, bacajući darove smrti svojim grimiznim bradavicama.
  Oleg Rybachenko, ponižavajući svoje protivnike, rekao je:
  - Ovaj gambit nije kineski,
  I vjerujte mi, debi je tajlandski!
  I opet, oštar disk za rezanje metala izletio je s dječakove bose noge.
  I dječak zviždi, zasipajući glave kineskih vojnika oborenim i onesviještenim vranama.
  Margarita, sjekući ratnike Nebeskog Carstva, pjevala je:
  - I koga ćemo naći u bitci,
  I koga ćemo naći u borbi...
  Nećemo se šaliti s tim -
  Rastrgat ćemo te na komadiće!
  Rastrgat ćemo te na komadiće!
  
  I opet će zviždati, rušeći ratnike Nebeskog Carstva, uz pomoć vrana koje su pretrpjele srčani udar.
  Nakon što pobijediš Kineze, možeš se malo odmoriti. Ali nažalost, nemaš puno vremena za opuštanje.
  Nove žute horde se prikradaju.
  Oleg Rybachenko ih ponovno siječe i urla:
  - U svetom ratu Rusi nikad ne gube!
  Margarita baca smrtonosne darove golim prstima i potvrđuje:
  - Nikad ne gubi!
  Nataša će opet iz svojih grimiznih bradavica izbiti čitavom fontanom munja, uništavajući nebesku vojsku.
  Bosom nogom će baciti desetak bombi i urlati:
  - Za Carsko Carstvo!
  Zoya je ispustila kapljicu plazme iz svoje grimizne bradavice i promrmljala:
  - Za Aleksandra, kralja kraljeva!
  I golom petom bacio je takvu loptu da je za Kineze to bio smrtonosni krvnik.
  Augustin će također ispustiti rubinsku bradavicu, cijelu zraku potpunog i bezuvjetnog uništenja. I urlat će:
  - Slava domovini Rusiji!
  I golim prstima će baciti granatu i rastrgati masu boraca Nebeskog Carstva.
  Svetlana će ga također uzeti i ispustiti tsunami plazma magije svojom jagodasto-smeđom bradavicom te prekriti Kineze, ostavljajući od njih samo kosti.
  I bosim će prstima baciti dar uništenja, koji će uništiti sve i rastrgati ih u najsitnije komadiće.
  Nakon čega će ratnik uzviknuti:
  - Slava domovini najmudrijeg od careva, Aleksandra III!
  I opet će šestorica zviždati, onesvijestivši vrane koje se tisućama zabijaju u vrhove kineskih glava.
  Oleg je htio reći još nešto...
  Ali vještičja čarolija ih je privremeno prenijela u drugu supstancu.
  I Oleg Rybachenko je postao pionir u jednom od njemačkih logora. I Margarita se preselila s njim.
  Pa, ne možeš svo vrijeme provoditi boreći se protiv Kineza.
  LONDON JE BIO SPARAN. Bio je posljednji tjedan srpnja i već nekoliko dana termometar se približavao dvadeset stupnjeva. U Britaniji je vruće i sasvim je prirodno da je konzumacija piva, blagog i gorkog, te orašastog alea, izravno proporcionalna stupnjevima Fahrenheita. Portobello Road. Nije bilo klima uređaja, a ovaj prljavi mali javni prostor bio je ispunjen smradom piva i duhana, jeftinog parfema i ljudskog znoja. U svakom trenutku, vlasnik kuće, debeli čovjek, pokucao bi na vrata i skandirao riječi kojih se pijanci i usamljeni ljudi užasavaju. "Radno vrijeme je završilo, gospodo, molimo vas da ispraznite čaše." U stražnjem separeu, izvan dohvata sluha ostalih gostiju, šestorica muškaraca šaptala su među sobom. Petorica muškaraca bili su Cockney, očito po njihovom govoru, odjeći i manirima. Šestog muškarca, koji je neprestano pričao, bilo je malo teže uočiti. Njegova odjeća bila je konzervativna i dobro skrojena, košulja čista, ali s izlizanim manžetama, a nosio je kravatu poznate pukovnije. Govor mu je bio govor obrazovanog čovjeka, a izgledom je izrazito podsjećao na onoga što Englezi nazivaju "džentlmenom". Zvao se Theodore Blacker - Ted ili Teddy među prijateljima, kojih mu je ostalo vrlo malo.
  Nekad je bio kapetan u Kraljevskim ulsterskim strijelima. Sve do otpuštanja zbog krađe pukovnijskog novca i varanja u kartama. Ted Blacker je završio s govorom i pogledao petoricu Cockneyja. "Razumijete li svi što se od vas očekuje? Imate li pitanja? Ako da, pitajte sada - kasnije neće biti vremena." Jedan od muškaraca, nizak tip s nosom poput noža, podigao je praznu čašu. "Hm... Imam jednostavno pitanje, Teddy." "Što kažete da platite pivo prije nego što taj debeli čovjek proglasi zatvaranje?" Blacker je suzdržao gađenje u glasu i izrazu lica dok je pozivao barmena. Trebao je ove ljude sljedećih nekoliko sati. Očajnički su mu trebali, bilo je to pitanje života i smrti - njegovog života - i nije bilo sumnje da kada se družite sa svinjama, malo prljavštine mora se naći na vama. Ted Blacker je uzdahnuo u sebi, nasmiješio se izvana, platio pića i zapalio cigaru kako bi se riješio mirisa neopranog mesa. Samo nekoliko sati - najviše dan ili dva - i onda će posao biti sklopljen, i on će biti bogat čovjek. Morat će napustiti Englesku, naravno, ali to nije bilo važno. Vani je bio velik, širok, predivan svijet. Oduvijek je želio vidjeti Južnu Ameriku. Alfie Doolittle, koknijski poglavica po veličini i duhovitosti, obrisao je pjenu s usta i zurio preko stola u Teda Blackera. Njegove oči, male i lukave na velikom licu, bile su uprte u Blackera. Rekao je: "Sad gledaj, Teddy. Ne smije biti ubojstva? Možda batina ako je potrebno, ali ne ubojstva..." Ted Blacker napravio je razdražljivu gestu. Pogledao je na svoj skupi zlatni ručni sat. "Sve sam to objasnio", rekao je razdražljivo. "Ako bude ikakvih problema - u što sumnjam - bit će manji. Sigurno neće biti ubojstava. Ako bilo koji od mojih, hm, klijenata samo 'pretjera', sve što vi ljudi trebate učiniti jest smiriti ga. Mislio sam da sam to jasno dao do znanja. Sve što vi ljudi trebate učiniti jest pobrinuti se da mi se ništa ne dogodi i da mi se ništa ne oduzme. Pogotovo ovo posljednje. Večeras ću vam pokazati neke vrlo vrijedne predmete. Postoje određene stranke koje bi htjele imati taj predmet bez plaćanja. Je li vam sada napokon sve jasno?"
  Bavljenje nižim klasama, pomislio je Blacker, moglo bi biti previše! Nisu bili dovoljno pametni ni da budu dobri obični kriminalci. Ponovno je pogledao na sat i ustao. "Očekujem vas točno u dva i trideset. Moji klijenti stižu u tri. Nadam se da ćete stići odvojeno i da nećete privlačiti pozornost. Znate sve o policajcu u tom području i njegovom rasporedu, tako da ovdje ne bi trebalo biti nikakvih problema. Dakle, Alfie, opet adresa?" "Broj četrnaest, Mews Street. S Moorgate Roada. Četvrti kat u toj zgradi."
  Dok je odlazio, mali kokni sa šiljastim nosom se nasmijao: "Misli da je pravi gospodin, zar ne? Ali nije vilenjak."
  Drugi je čovjek rekao: "Mislim da je on za mene pravi gospodin. Njegove petice su u svakom slučaju dobre." Alfie je nagnuo svoju praznu šalicu. Pronicljivo ih je pogledao i nasmiješio se. "Ne biste prepoznali pravog gospodina, nijedan od vas, da vam priđe i plati vam piće. Ja, ne, ja prepoznajem gospodina kad ga vidim. Oblači se i priča kao gospodin, ali siguran sam da ovo nije on!" Debeli je gazda udario čekićem o šank. "Vrijeme, gospodo, molim!" Ted Blacker, bivši kapetan Ulster Fusiliersa, ostavio je taksi u Cheapsideu i prošetao niz Moorgate Road. Half Crescent Mews bio je otprilike na pola puta uz Old Street. Broj četrnaest bio je na samom kraju štala, četverokatnica od izblijedjele crvene opeke. Bila je to rana viktorijanska zgrada, a kad su sve ostale kuće i stanovi bili zauzeti, bila je to štala, uspješna radionica za popravak kočija. Bilo je trenutaka kada je Ted Blacker, koji nije bio poznat po svojoj bujnoj mašti, mislio da još uvijek može osjetiti pomiješane mirise konja, kože, boje, laka i drva koji su se širili kroz štale. Ušavši u usku popločanu uličicu, skinuo je kaput i olabavio pukovnijsku kravatu. Unatoč kasnom satu, zrak je još uvijek bio topao i vlažan, ljepljiv. Blackeru nije bilo dopušteno nositi kravatu niti išta povezano s njegovim pukom. Osramoćeni časnici nisu imali takve privilegije. To ga nije smetalo. Kravata, kao i njegova odjeća, govor i manire, sada je bila neophodna. Dio njegovog imidža, neophodan za ulogu koju je morao igrati u svijetu koji je mrzio, svijetu koji se prema njemu vrlo loše odnosio. Svijet koji ga je uzdigao u časnika i gospodina dao mu je uvid u Raj samo da bi ga bacio natrag u oluku. Pravi razlog udarca - a u to je Ted Blacker vjerovao svim srcem i dušom - pravi razlog nije bio to što je uhvaćen u varanju na kartama ili što je uhvaćen u krađi pukovnijskog novca. Ne. Pravi razlog bio je taj što mu je otac bio mesar, a majka kućna pomoćnica prije udaje. Zbog toga, i samo zbog toga, izbačen je iz službe bez novčića i imena. Bio je samo privremeni gospodin. Kad su ga trebali, sve je bilo u redu! Kad im više nije trebao - van! Natrag u siromaštvo, pokušavajući zaraditi za život. Popeo se do broja četrnaest, otključao siva ulazna vrata i započeo dugi uspon. Stepenice su bile strme i istrošene; zrak vlažan i zagušljiv. Blacker se obilno znojio kad je stigao do posljednjeg mjesta za udaranje. Zastao je da dođe do daha, govoreći si da je ozbiljno izvan forme. Mora nešto poduzeti po tom pitanju. Možda će se, kad stigne u Južnu Ameriku sa svim svojim novcem, moći vratiti u formu. Izgubiti trbuh. Oduvijek je strastveno volio vježbanje. Sada, sa samo četrdeset i dvije godine, bio je premlad da bi si to priuštio.
  Novac! Funte, šilinzi, peniji, američki dolari, hongkonški dolari... Kakvu je razliku to činilo? Sve je to bio novac. Prekrasan novac. S njim si mogao kupiti bilo što. Ako si ga imao, bio si živ. Bez njega, bio si mrtav. Ted Blacker, hvatajući dah, pretražio je džep tražeći ključ. Nasuprot stubištu bila su jedna velika drvena vrata. Bila su obojena u crno. Na njima je bio veliki, zlatni zmaj koji je bljuvao vatru. Ova naljepnica na vratima, po Blackerovom mišljenju, bila je upravo pravi egzotični dodir, prvi nagovještaj zabranjene velikodušnosti, radosti i nedopuštenih užitaka koji su se skrivali iza crnih vrata. Njegova pažljivo odabrana klijentela sastojala se uglavnom od današnjih mladića. Samo su dvije stvari bile potrebne Blackeru da se pridruži njegovom zmajevom klubu: diskrecija i novac. Obilje obojega. Prošao je kroz crna vrata i zatvorio ih za sobom. Tamu je ispunilo umirujuće i skupo zujanje klima uređaja. Koštali su ga poprilično, ali bilo je nužno. I na kraju se isplatilo. Ljudi koji su dolazili u njegov Dragon Club nisu se htjeli kuhati u vlastitom znoju, slijedeći svoje raznolike i ponekad komplicirane ljubavne veze. Privatne kabine bile su problem već neko vrijeme, ali konačno su ga riješili. Uz veću cijenu. Blacker se trgnuo, pokušavajući pronaći prekidač za svjetlo. Trenutno je imao manje od pedeset funti, od čega je polovica bila namijenjena kokni huliganima. Srpanj i kolovoz su definitivno bili vrući mjeseci i u Londonu. Što je bilo važno? Prigušeno svjetlo polako se probijalo u dugu, široku sobu s visokim stropom. Što je bilo važno? Koga je bilo briga? On, Blacker, neće još dugo izdržati. Nimalo šanse. Ne s obzirom na to da mu se duguje dvjesto pedeset tisuća funti. Dvjesto pedeset tisuća funti sterlinga. Sedamsto tisuća američkih dolara. To je bila cijena koju je tražio za dvadeset minuta filma. Dobit će ono što je dobio. Bio je siguran u to. Blacker je prišao malom baru u kutu i natočio si slabi viski sa sodom. Nije bio alkoholičar i nikada nije taknuo droge koje je prodavao: marihuanu, kokain, travu, razne droge i, prošle godine, LSD... Blacker je otvorio mali hladnjak kako bi uzeo led za svoje piće. Da, bilo je novca u prodaji droge. Ali ne puno. Pravi novac zarađivali su veliki igrači.
  
  Nisu imali novčanice vrijedne manje od pedeset funti, a pola bi morali dati! Blacker je otpio gutljaj, napravio grimasu i bio je iskren prema sebi. Znao je svoj problem, znao je zašto je uvijek siromašan. Osmijeh mu je bio bolan. Konji i rulet. I bio je najjadniji gad koji je ikada živio. Baš sada, u ovom trenutku, dugovao je Raftu preko petsto funti. U posljednje vrijeme se skrivao, a uskoro će ga sigurnosne snage doći tražiti. Ne smijem o tome razmišljati, rekao je Blacker sam sebi. Neću biti ovdje kad dođu tražiti. Stići ću u Južnu Ameriku živ i zdrav i sa svim ovim novcem. Samo trebam promijeniti ime i način života. Počet ću ispočetka s praznim listom. Kunem se. Pogledao je na svoj zlatni ručni sat. Samo nekoliko minuta nakon punog sata. Dovoljno vremena. Njegovi tjelohranitelji iz Cockneyja stići će u dva i trideset, a on je sve isplanirao. Dvojica sprijeda, dvojica straga, veliki Alfie s njim.
  
  Nitko, baš nitko, nije smio otići osim ako on, Ted Blacker, ne izgovori Riječ. Blacker se nasmiješio. Morao je biti živ da izgovori tu Riječ, zar ne? Blacker je polako pijuckao, osvrćući se po velikoj sobi. Na neki način, mrzio je sve to ostaviti iza sebe. Ovo je bilo njegovo dijete. Izgradio ga je ni iz čega. Nije volio razmišljati o rizicima koje je preuzeo kako bi dobio potreban kapital: pljačka draguljarnice; hrpa krzna ukradena s tavana na istočnoj strani; čak i nekoliko slučajeva ucjene. Blacker se mogao samo tmurno nasmiješiti pri sjećanju - obojica su bili zloglasni gadovi koje je poznavao u vojsci. I tako je i bilo. Dobio je što je prokleto želio! Ali sve je to bilo opasno. Strašno, strašno opasno. Blacker nije bio, i priznao je to, jako hrabar čovjek. Tim više razloga bio je spreman pobjeći čim dobije novac za film. Ovo je bilo previše, dovraga, za čovjeka slabe volje koji se boji Scotland Yarda, DEA-e, a sada čak i Interpola. Dovraga s njima. Prodaj film najvišem ponuđaču i bježi.
  
  Dovraga s Engleskom i svijetom, i dovraga sa svima osim s njim samim. To su bile misli, precizne i istinite, Theodorea Blackera, bivšeg pripadnika Ulsterske pukovnije. Dovraga i s njim, kad bolje razmislim. A posebno s tim prokletim pukovnikom Alistairom Ponanbyjem, koji je hladnim pogledom i nekoliko pažljivo odabranih riječi zauvijek zdrobio Blackera. Pukovnik je rekao: "Toliko si prezren, Blackere, da ne osjećam ništa osim sažaljenja prema tebi. Činiš se nesposobnim krasti ili čak varati u kartama kao pravi gospodin."
  Riječi su mu se vratile, unatoč Blackerovim najboljim naporima da ih blokira, a njegovo usko lice iskrivilo se od mržnje i agonije. Bacio je čašu preko sobe s psovkom. Pukovnik je sada bio mrtav, izvan njegova dosega, ali svijet se nije promijenio. Njegovi neprijatelji nisu nestali. Mnogo ih je ostalo na svijetu. Ona je bila jedna od njih. Princeza. Princeza Morgan da Gama. Njegove tanke usne izvile su se u podsmijeh. Dakle, sve se dobro završilo. Ona, Princeza, mogla je platiti za sve. Prljava mala kučka u kratkim hlačama, kakva je bila. Znao je za nju... Zapazi prekrasno, oholo ponašanje, hladni prezir, snobizam i kraljevsku zajedljivost, hladne zelene oči koje su te gledale, a da te zapravo nisu vidjele, a da nisu priznavale tvoje postojanje. On, Ted Blacker, znao je sve o Princezi. "Uskoro, kad proda film, vraški će mnogi znati za njega. Ta mu je pomisao pružila ludo zadovoljstvo, pogledao je veliku sofu usred duge sobe. Nasmiješio se. Što je vidio princezu kako radi na toj sofi, što joj je on učinio, što je ona njemu učinila. Bože! Želio bi vidjeti ovu sliku na svakoj naslovnici svih novina na svijetu. Duboko je udahnuo i zatvorio oči, zamišljajući glavnu priču na društvenim stranicama: prekrasna princeza Morgan da Goma, najplemenitija žena portugalske plave krvi, bludnica."
  
  Novinarka Aster je danas u gradu. U intervjuu s ovom novinarkom u Aldgateu, gdje ima kraljevski apartman, princeza je izjavila da je željna pridružiti se Klubu zmajeva i sudjelovati u ezoteričnijim seksualnim akrobacijama. Ohola princeza, kada je dodatno pritisnuta, izjavila je da je u konačnici sve stvar semantike, ali je inzistirala da su čak i u današnjem demokratskom svijetu takve stvari rezervirane za plemstvo i dobrog roda. Staromodni način, rekla je princeza, još uvijek je prilično prikladan za seljake.
  Ted Blacker je čuo smijeh u sobi. Odvratan smijeh, više nalik cviljenju gladnih, bijesnih štakora koji su grebali iza panela. S šokom je shvatio da je smijeh njegov vlastiti. Odmah je odbacio fantaziju. Možda je bio malo lud zbog te mržnje. Morao ga je pogledati. Mržnja je bila dovoljno zabavna, ali sama po sebi nije vrijedila. Blacker nije namjeravao ponovno pokrenuti film dok ne stignu trojica muškaraca, njegovi klijenti. Vidio ga je stotinu puta. Ali sada je uzeo čašu, prišao velikoj sofi i pritisnuo jedan od malih sedefastih gumba tako umjetnički i nenametljivo ušivenih u naslon za ruke. Začulo se slabo mehaničko zujanje dok se mali bijeli ekran spuštao sa stropa na drugom kraju sobe. Blacker je pritisnuo drugi gumb, a iza njega, projektor skriven u zidu bacio je jarki snop bijele svjetlosti na ekran. Otpio je gutljaj, zapalio dugu cigaretu, prekrižio gležnjeve na kožnom otomanu i opustio se. Da nije bilo projekcije za potencijalne klijente, ovo bi bio posljednji put da gleda film. Nudio je negativ i nije imao namjeru nikoga prevariti. Želio je uživati u svom novcu. Prva figura koja se pojavila na ekranu bila je njegova vlastita. Provjeravao je skrivenu kameru tražeći ispravne kutove. Blacker je proučavao njegovu sliku s prilično nevoljkim odobravanjem. Razvio je trbuh. I bio je nemaran s češljem i četkom - njegova ćelava točka bila je previše očita. Palo mu je na pamet da si sada, s novim bogatstvom, može priuštiti transplantaciju kose. Promatrao je sebe kako sjedi na kauču, pali cigaretu, petlja se s naborima na hlačama, mršti se i smiješi u smjeru kamere.
  Blacker se nasmiješio. Sjetio se svojih misli u tom trenutku - zabrinut je da će Princeza čuti zujanje skrivene kamere. Odlučio je ne brinuti. Dok uključi kameru, već će biti sigurna u svom LSD tripu. Neće čuti kameru niti išta drugo. Blacker je ponovno provjerio svoj zlatni ručni sat. Bilo je petnaest do dva. Još uvijek je bilo dovoljno vremena. Film je bio samo minutu ili nešto više od pola sata. Blackerova treperava slika na ekranu odjednom se okrenula prema vratima. Bila je to Princeza koja je kucala. Promatrao je kako poseže za gumbom i isključuje kameru. Ekran je ponovno postao zasljepljujuće bijel. Sada je Blacker, od krvi i mesa, ponovno pritisnuo gumb. Ekran se zacrnio. Ustao je i izvadio još cigareta iz kutije od žada. Zatim se vratio na kauč i ponovno pritisnuo gumb, ponovno aktivirajući projektor. Točno je znao što će vidjeti. Prošlo je pola sata otkako ju je pustio unutra. Blacker se prisjetio svakog detalja s savršenom jasnoćom. Princeza da Gama očekivala je da će i drugi biti prisutni. Isprva nije htjela biti sama s njim, ali Blacker je upotrijebio sav svoj šarm, dao joj cigaretu i piće te je nagovorio da ostane nekoliko minuta... Bilo je to dovoljno vremena, jer je njezino piće bilo pomiješano s LSD-om. Blacker je već tada znao da je princeza ostala s njim samo iz čiste dosade. Znao je da ga prezire, kao što ga je prezirao cijeli njezin svijet, i da ga smatra manje važnim od zemlje pod nogama. To je bio jedan od razloga zašto ju je odabrao za ucjenjivanje. Mržnja prema svima poput nje. Tu je bila i čista radost tjelesnog poznavanja, tjeranja da čini gadne stvari, spuštanja na svoju razinu. A imala je novca. I vrlo visoke veze u Portugalu. Visoki položaj njezina ujaka - nije se mogao sjetiti imena čovjeka - imao je visoku poziciju u kabinetu.
  
  Da, princeza da Gama bit će dobra investicija. Koliko će to biti dobro - ili loše - Blacker tada nije ni sanjao. Sve se to dogodilo kasnije. Sada je promatrao kako se film odvija, sa samodopadnim izrazom lica na prilično zgodnom. Jedan od njegovih kolega časnika jednom je primijetio da Blacker izgleda kao "vrlo zgodan reklamni čovjek". Uključio je skrivenu kameru samo pola sata nakon što je princeza nesvjesno uzela svoju prvu dozu LSD-a. Promatrao je kako se njezino ponašanje postupno mijenja dok je tiho upadala u polutrans. Nije se protivila kad ju je odveo do velike sofe. Blacker je pričekao još deset minuta prije nego što je uključio kameru. Tijekom tog intervala, princeza je počela pričati o sebi s razornom iskrenošću. Pod utjecajem droge, Blackera je smatrala starim i dragim prijateljem. Sada se nasmiješio, sjećajući se nekih riječi koje je koristila - riječi koje se obično ne povezuju s princezom krvi. Jedna od njezinih prvih primjedbi zaista je pogodila Blackera. "U Portugalu", rekla je, "misle da sam luda. Potpuno luda. Zatvorili bi me kad bi mogli. Da me drže podalje od Portugala, znaš. Znaju sve o meni, moju reputaciju i stvarno misle da sam luda. Znaju da pijem, drogiram se i spavam sa svakim muškarcem koji me pita - pa, gotovo sa svakim tipom. Ponekad još uvijek povučem crtu." Blacker se sjetio da to nije onako kako je on to čuo. To je bio još jedan razlog zašto ju je odabrao. Pričalo se da je princeza, kad je pijana, što je bilo većinu vremena, ili drogirana, spavala sa svima u hlačama ili, faute de nue, u suknjama. Nakon bujice razgovora, gotovo je poludjela, uputivši mu samo neodređen osmijeh dok se počeo svlačiti. Bilo je, sjetio se sada, gledajući film, kao svlačenje lutke. Nije se opirala niti pomagala dok su joj noge i ruke pomicali u bilo koji željeni položaj. Oči su joj bile napola zatvorene i činilo se da iskreno misli da je sama. Njezina široka crvena usta bila su poluotvorena u nejasnom osmijehu. Muškarac na kauču osjetio je kako mu se prepone počinju osjećati dok se ugledao na ekranu. Princeza je nosila tanku lanenu haljinu, ne baš mini, i poslušno je podigla svoje vitke ruke dok joj ju je navlačio preko glave. Ispod je nosila vrlo malo. Crni grudnjak i sitne crne čipkaste gaćice. Podvezice i duge, teksturirane bijele čarape. Ted Blacker, gledajući film, počeo se malo znojiti u klimatiziranoj sobi. Nakon svih ovih tjedana, ta ga je prokleta stvar još uvijek uzbuđivala. Uživao je u njoj. Priznao je da će to zauvijek ostati jedna od njegovih najdragocjenijih i najdražih uspomena. Otkopčao joj je grudnjak i spustio ga niz ruke. Grudi, veće nego što bi pomislio, s ružičasto-smeđim vrhovima, čvrsto su se i snježnobijele isticale iz prsnog koša. Blacker je stajao iza nje, igrajući se s njezinim grudima jednom rukom dok je pritiskao drugu tipku kako bi aktivirao zum objektiv i snimio je izbliza. Princeza nije primijetila. U krupnom planu, tako jasno da su se vidjele sitne pore na nosu, oči su joj bile zatvorene, a u njima se titrao blagi polusmijeh. Ako je i osjetila njegove ruke ili odgovorila, nije bilo primjetno. Blacker nije skinuo podvezicu i čarape. Podvezice su mu bile fetiš, a do tada je bio toliko zanesen uzbuđenjem da je gotovo zaboravio pravi razlog ove seksualne šarade. Novac. Počeo je namještati te duge, duge noge - tako primamljive u dugim bijelim čarapama - točno onako kako ih je želio na sofi. Slušala je svaku njegovu naredbu, nikada nije progovorila niti prosvjedovala. Do tada je princeza već otišla, a ako je uopće primijetila njegovu prisutnost, to je bilo samo u najnejasnijem obliku. Blacker je bio nejasan dodatak sceni, ništa više. Tijekom sljedećih dvadeset minuta, Blacker ju je proveo kroz cijelu seksualnu paletu. Prepuštao se svakom položaju. Sve što muškarac i žena mogu učiniti jedno drugome, učinili su. Iznova i iznova...
  
  Ona je odigrala svoju ulogu, on je koristio zum objektiv za krupne planove - Blacker je imao određene kamere pri ruci - neki od klijenata Dragon Cluba doista su imali vrlo čudan ukus - i sve ih je koristio na Princezi. I to je prihvatila smireno, ne pokazujući ni simpatiju ni antipatiju. Konačno, tijekom posljednje četiri minute filma, nakon što je demonstrirao svoju seksualnu domišljatost, Blacker je utažio svoju požudu u njoj, tukući je i jebajući je kao životinju. Platno se zacrnilo. Blacker je isključio projektor i prišao malom baru, provjeravajući sat. Cockneyjevi će uskoro stići. Uvjerenje da će preživjeti noć. Blacker nije imao iluzija o tome kakve će muškarce večeras sresti. Bit će temeljito pretreseni prije nego što im se dopusti da se popnu stepenicama do Dragon Cluba. Ted Blacker sišao je dolje, napuštajući klimatiziranu sobu. Odlučio je ne čekati da mu Alfie Doolittle progovori. S jedne strane, Al je imao hrapav glas, a s druge strane, telefonske slušalice su možda nekako bile povezane. Nikad se ne zna. Kad si se kockao za četvrt milijuna funti i svoj život, morao si misliti na sve. Sićušni predvorje bilo je vlažno i pusto. Blacker je čekao u sjeni ispod stubišta. U 14:29, Alfie Doolittle ušao je u predvorje. Blacker je siknuo na njega, a Alfie se okrenuo, ne skidajući pogled s njega, jednom mesnatom rukom instinktivno posežući za prednjim dijelom njegove košulje. "Sranje", rekao je Alfie, "mislio sam da želiš da te dignem u zrak?" Blacker je stavio prst na usne. "Smanji glas, za ime Božje!" Gdje su ostali? "Joe i Irie su već ovdje. Poslao sam ih natrag, kao što si rekao. Druga dvojica će uskoro biti ovdje." Blacker je zadovoljno kimnuo. Hodao je prema velikom Cockneyju. "Što imaš večeras? Daj da vidim, molim te", rekao je Alfie Doolittle, s podrugljivim osmijehom na debelim usnama dok je brzo vadio nož i bokser.
  "Bokseri, Teddy, i nož ako bude potrebno, u slučaju nužde, moglo bi se reći. Svi dečki imaju isto što i ja." Blacker je ponovno kimnuo. Zadnje što je želio bilo je ubojstvo. Vrlo dobro. Odmah se vraćam. Ostani ovdje dok tvoji ljudi ne stignu, a onda se popni. Pobrini se da znaju svoje naredbe - moraju biti pristojni, uljudni, ali moraju pretražiti moje goste. Svo pronađeno oružje bit će oduzeto i neće biti vraćeno. Ponavljam - nema povrata."
  
  Blacker je pretpostavio da će njegovim "gostima" trebati neko vrijeme da nabave novo oružje, čak i ako to znači nasilje. Namjeravao je maksimalno iskoristiti ovo vrijeme, zauvijek se oprostiti od Zmajevog kluba i nestati dok se ne osvijeste. Nikada ga neće pronaći. Alfie se namrštio. "Moji ljudi znaju svoje naredbe, Teddy." Blacker se vratio gore. Preko ramena kratko je rekao: "Samo da ne zaborave." Alfie se ponovno namrštio. Svježi znoj izbio je na Blackeru dok se penjao. Nije mogao pronaći način da to izbjegne. Uzdisao je i zastao na trećem odmorištu kako bi došao do daha, brišući lice mirisnom maramicom. Ne, Alfie je morao biti tamo. Nijedan plan nikada nije savršen. "Ne želim ostati sam, nezaštićen, s ovim gostima." Deset minuta kasnije, Alfie je pokucao na vrata. Blacker ga je pustio unutra, dao mu bocu piva i pokazao mu gdje bi trebao sjesti na stolicu s ravnim naslonom, tri metra desno od ogromne sofe i u istoj ravnini s njom. "Ako nije problem", objasnio je Blacker, "morate se ponašati kao ona tri majmuna. Ništa ne vidjeti, ništa ne čuti, ništa ne raditi..."
  Nevoljko je dodao: "Pokazat ću film svojim gostima. I vi ćete ga vidjeti, naravno. Ne bih ga nikome drugome spomenuo da sam na vašem mjestu. Mogao bi vas uvaliti u velike probleme."
  
  "Znam kako držati jezik za zubima."
  
  Blacker ga je potapšao po širokom ramenu, ne svidjela mu se ta veza. "Onda znaj što ćeš vidjeti. Ako pažljivo pogledaš film, možda nešto i naučiš." Ade ga je prazno pogledao. "Znam sve što trebam znati." "Sretan čovjek", rekao je Blacker. Bila je to u najboljem slučaju jadna šala, potpuno beskorisna za velikog Cockneyja. Prvo kucanje na crna vrata začulo se minutu poslije tri. Blacker je upozoravajuće pokazao prstom na Alfieja, koji je nepomično sjedio poput Buddhe u svojoj stolici. Prvi posjetitelj bio je niskog rasta, besprijekorno odjeven u žućkastosmeđe ljetno odijelo i skupi bijeli panamski šešir.
  Lagano se naklonio dok je Blacker otvarao vrata. "Oprostite, molim vas. Tražim gospodina Theodorea Blackera. Jeste li to vi?" Blacker je kimnuo. "Tko ste vi?" Niski Kinez pružio je posjetnicu. Blacker ju je pogledao i ugledao elegantno crno slovo: "Gospodin Wang Hai." Ništa više. Ni riječi o kineskom veleposlanstvu. Blacker je stajao sa strane. "Uđite, gospodine Hai. Molim vas, sjednite na veliku sofu. Vaše je mjesto u lijevom kutu. Želite li piće?" "Ništa, molim." Kinez nije ni pogledao Alfieja Doolittlea dok je sjedao na sofu. Još jedno kucanje na vratima. Ovaj gost bio je vrlo krupan i sjajno crn, s izrazito negroidnim crtama lica. Nosio je kremasto odijelo, lagano umrljano i izašlo iz mode. Reveri su mu bili preširoki. U svojoj ogromnoj crnoj ruci držao je otrcani, jeftini slamnati šešir. Blacker je zurio u čovjeka i zahvaljivao Bogu na Alfiejevoj prisutnosti. Crnac je bio prijeteći. "Vaše ime, molim vas?" Crnčev glas bio je tih i nerazgovijetan, s nekom vrstom naglaska. Njegove oči, s mutnim žutim rožnicama, zurile su u Slackerove.
  
  Crnac je rekao: "Moje ime nije važno. Ovdje sam kao predstavnik princa Sobhuzija Askarija. Dosta je." Blacker je kimnuo. "Da. Molim vas, sjednite. Na sofu. U desni kut. Želite li piće ili cigaretu?" Crnac je odbio. Prošlo je pet minuta prije nego što je treći kupac pokucao na vrata. Prošli su u nelagodnoj tišini. Blacker je brzo, lukavo pogledavao dvojicu muškaraca koji su sjedili na sofi. Nisu progovorili niti se pogledali. Sve dok... nije osjetio kako mu živci počinju drhtati. Zašto gad nije došao? Je li nešto pošlo po zlu? O, Bože, molim te, nemoj! Sad kad je bio tako blizu četvrt milijuna funti. Gotovo je zajecao od olakšanja kad je konačno začulo kucanje. Čovjek je bio visok, gotovo mršav, s čupavom kovrčave tamne kose koju je trebalo ošišati. Bio je bez šešira. Kosa mu je bila jarko žuta. Nosio je ove crne čarape i smeđe, ručno vezane kožne sandale."
  "Gospodine Blacker?" Glas je bio lagani tenor, ali prezir i podcjenjivanje u njemu su rezali poput biča. Njegov engleski je bio dobar, ali s izrazitim latinskim prizvukom. Blacker je kimnuo, gledajući jarku košulju. "Da. Ja sam Blacker. Jeste li prije...?" Nije baš mogao vjerovati. "Major Carlos Oliveira. Portugalska obavještajna služba. Hoćemo li prijeći na to?"
  
  Glas je rekao ono što riječi nisu mogle: svodnik, svodnik, kanalizacijski štakor, pseće govno, najgnusniji gad. Glas je nekako podsjetio Blackera na Princezu. Blacker je ostao miran, govoreći jezikom svojih mlađih klijenata. Previše je bilo na kocki. Pokazao je na sofu. "Sjest ćete tamo, bojniče Oliveira. U sredinu, molim." Blacker je dvaput zaključao vrata i povukao zasun. Iz džepa je izvadio tri obične razglednice s markama. Svakom od muškaraca na sofi dao je razglednicu.
  
  Malo se odmaknuvši od njih, održao je svoj kratki pripremljeni govor. "Primijetit ćete, gospodo, da je svaka razglednica adresirana na poštanski sandučić u Chelseaju. Ne moram ni reći da neću osobno primati razglednice, iako ću biti u blizini. Dovoljno blizu, naravno, da vidim hoće li se itko potruditi pratiti osobu koja preuzima razglednicu. To ne bih savjetovao ako stvarno želite poslovati. 'Upravo ćete vidjeti polusatni film. Film se prodaje najvišem ponuđaču - preko četvrt milijuna funti sterlinga. Neću prihvatiti nižu ponudu. Neće biti varanja. Postoji samo jedna fotografija i negativ, a oba se prodaju za istu cijenu...' Mali Kinez se malo nagnuo naprijed.
  
  - Molim vas, imate li jamstvo za ovo?
  Blacker je kimnuo. "Iskreno."
  
  Major Oliveira se okrutno nasmijao. Blacker je pocrvenio, obrisao lice maramicom i nastavio: "Nije važno. Budući da ne može biti drugog jamstva, morat ćete mi vjerovati na riječ." Rekao je s osmijehom koji nije nestajao. "Uvjeravam vas da ću je održati. Želim proživjeti svoj život u miru. A cijena koju tražim je previsoka da ne bih pribjegao izdaji. Ja..."
  Crnčeve žute oči probile su Blackera. "Molim vas, nastavite s uvjetima. Nema ih mnogo."
  Blacker je ponovno obrisao lice. Prokleti klima-uređaj je prestao raditi? "Naravno. Vrlo je jednostavno. Svaki od vas, nakon što se posavjetujete sa svojim nadređenima, napisat će iznos svoje ponude na razglednicu. Samo brojkama, bez znakova dolara ili funte. Također, zapišite telefonski broj na koji vas se može kontaktirati u potpunoj povjerljivosti. Mislim da to mogu prepustiti vama. Nakon što primim kartice i proučim ih, nazvat ću najvišeg ponuđača u dogledno vrijeme. Zatim ćemo dogovoriti plaćanje i dostavu filma. To je, kao što sam rekao, vrlo jednostavno."
  
  "Da", rekao je mali kineski gospodin. "Vrlo jednostavno." Blacker, susrevši se s njegovim pogledom, osjetio je da vidi zmiju. "Vrlo domišljato", rekao je crnac. Šakama je na koljenima oblikovao dva crna buzdovana. Major Carlos Oliveira nije ništa rekao, samo je gledao Engleza praznim tamnim očima u koje bi se moglo staviti bilo što. Blacker se borio s živcima. Prišao je sofi i pritisnuo biserni gumb na naslonu za ruke. Malom gestom hrabrosti pokazao je na ekran koji je čekao na kraju sobe. "A sada, gospodo, princeza Morgan da Game u jednom od svojih najzanimljivijih trenutaka." Projektor je zujao. Princeza se smiješila poput lijene, poluspavajuće mačke dok joj je Blacker počeo otkopčavati haljinu.
  
  
  Poglavlje 2
  
  THE DIPLOMAT, jedan od najluksuznijih i najekskluzivnijih londonskih klubova, nalazi se u otmjenoj georgijanskoj zgradi u blizini Three Kings Yarda, nedaleko od Grosvenor Squarea. U ovoj vrućoj i ljepljivoj noći, klub je bio dosadan. Samo je nekoliko dobro odjevenih ljudi dolazilo i odlazilo, uglavnom odlazeći, a igre za ruletom i u poker sobama bile su zaista zagušljive. Toplinski val koji je zahvatio London opustio je sportsku publiku, lišivši ih kockanja. Nick Carter nije bio iznimka. Vlaga ga nije posebno smetala, iako je mogao i bez nje, ali nije ga smetalo vrijeme. Istina je bila da Killmaster nije znao, zaista nije znao, što ga muči. Znao je samo da je nemiran i razdražljiv; ranije je bio na prijemu u veleposlanstvu i plesao sa svojim starim prijateljem Jakeom Todhunterom na Grosvenor Squareu. Večer nije bila nimalo ugodna. Jake je spojio Nicka s prekrasnom djevojčicom po imenu Limey, sa slatkim osmijehom i oblinama na svim pravim mjestima. Željela je ugoditi, pokazujući sve znakove da je barem susretljiva. Bilo je to veliko DA, ispisano posvuda na njoj, u načinu na koji je gledala Nicka, držala se za njegovu ruku i privila se preblizu uz njega.
  
  Lake Todhooter je rekao da je njezin otac bio važna osoba u vladi. Nicka Cartera nije bilo briga. Pogodio ga je - i tek je sada počeo nagađati zašto - težak slučaj onoga što je Ernest Hemingway nazvao "nestašnim, glupim magarcem". Uostalom, Carter je bio najbliži nepristojnosti koliko god gospodin može biti. Ispričao se i otišao. Izašao je, olabavio kravatu, otkopčao bijeli smoking i dugim, širokim koracima krenuo kroz gorući beton i asfalt. Kroz Carlos Place i Mont Street do Berkeley Squarea. Tamo nije bilo slavuja koji su pjevali. Napokon se okrenuo i, prolazeći pored Diplomata, impulzivno odlučio popiti piće i osvježiti se. Nick je imao mnogo karata u mnogim klubovima, a Diplomat je bio jedan od njih. Sada, gotovo popio piće, sjedio je sam za malim stolom u kutu i otkrio izvor svoje iritacije. Bilo je jednostavno. Killmaster je predugo bio neaktivan. Prošla su gotovo dva mjeseca otkako mu je Hawk dao zadatak. Nick se nije mogao sjetiti kada je zadnji put bio bez posla. Nije ni čudo što je bio frustriran, mrzovoljan, ljut i teško se slagati s njim! Stvari u Kontraobavještajnoj službi moraju se odvijati nevjerojatno sporo - ili to, ili je David Hawk, njegov šef, iz vlastitih razloga držao Nicka podalje od borbe. U svakom slučaju, nešto se moralo učiniti. Nick je platio i pripremio se za odlazak. Prvo ujutro nazvat će Hawka i zatražiti zadatak. To bi čovjeka moglo učiniti zahrđalim. Zapravo, bilo je opasno za čovjeka u njegovom poslu toliko dugo besposlen. Istina, neke se stvari moraju vježbati svakodnevno, bez obzira gdje se u svijetu nalazio. Joga je bila svakodnevna rutina. Ovdje u Londonu trenirao je s Tomom Mitsubashijem u njegovoj teretani u Sohou: judo, jiu-jitsu, aikido i karate. Killmaster je sada bio crni pojas šestog stupnja. Ništa od toga nije bilo važno. Vježba je bila sjajna, ali ono što mu je sada trebalo bio je pravi posao. Još je imao godišnji odmor. Da. Hoće. Izvući će starca iz kreveta - u Washingtonu je još uvijek bilo mračno - i zahtijevati hitan zadatak.
  
  Stvari su možda išle sporo, ali Hawk je uvijek mogao nešto smisliti ako bi ga se pritisnulo. Na primjer, vodio je malu crnu knjigu smrti, gdje je zapisivao popis ljudi koje je najviše želio vidjeti uništene. Nick Carter je već izlazio iz kluba kad je s desne strane čuo smijeh i pljesak. Nešto čudno, neobično, lažno u zvuku privuklo mu je pažnju. Bilo je pomalo uznemirujuće. Ne samo pijanstvo - bio je i prije okružen pijancima - već nešto drugo, visok, prodoran ton koji je nekako bio pogrešan. Probudila se njegova znatiželja, zaustavio se i pogledao u smjeru zvukova. Tri široke, plitke stepenice vodile su do gotičkog luka. Natpis iznad luka, diskretnim crnim rukopisom, glasio je: "Privatni bar za gospodu." Visoki smijeh ponovno se začuo. Nickovo budno oko i uho uhvatili su zvuk i povezali točke. Muški bar, ali tamo se smijala žena. Nick, pijan i gotovo ludo se smijao, spustio se niz tri stepenice. To je ono što je želio vidjeti. Dobro raspoloženje vratilo mu se kad je odlučio nazvati Hawka. Uostalom, mogla bi to biti jedna od onih noći. Iza luka nalazila se dugačka prostorija s barom uz jednu stranu. Mjesto je bilo mračno, osim šanka, gdje su lampe, očito posvuda namještene, pretvorile prostor u nešto poput improvizirane modne piste. Nick Carter godinama nije bio u burlesknom kazalištu, ali odmah je prepoznao ambijent. Nije prepoznao lijepu mladu ženu koja se toliko osramotila. Čak je i tada pomislio da to nije tako čudno u shemi stvari, ali je bila šteta. Jer bila je lijepa. Očaravajuća. Čak i sada, s jednom savršenom grudi koja je stršila i izvodeći ono što se činilo kao prilično neuredna kombinacija go-goa i hoochie-coochieja, bila je lijepa. Negdje u mračnom kutu, iz američkog džuboksa svirala je američka glazba. Pola tuceta muškaraca, svi u frakovima, svi stariji od pedeset, pozdravljali su je, smijali se i pljeskali dok je koračala i plesala gore-dolje po šanku.
  
  Stariji barmen, s dugim licem nagnutim od neodobravanja, stajao je u tišini, prekriženih ruku na prsima u bijeloj halji. Killmaster je morao priznati blagi šok, neuobičajen za njega. Uostalom, ovo je bio hotel Diplomat! Kladio bi se u posljednji novac da uprava ne zna što se događa u baru za gospodu. Netko se pomaknuo u obližnjim sjenama, a Nick se instinktivno okrenuo poput bljeska kako bi dočekao potencijalnu prijetnju. Ali bio je to samo sluga, stariji sluga u klupskoj livreji. Podsmjehivao se plesačici za šankom, ali kad je uhvatio Nickov pogled, izraz lica mu se odmah promijenio u pobožno neodobravanje. Njegov klimanje glavom agentu AXE-u bilo je servilno.
  "Šteta, zar ne, gospodine! Velika šteta, zaista. Vidite, gospoda su je na to nagovorila, iako nisu smjeli. Zalutala je ovamo greškom, jadnica, a oni koji su trebali znati bolje odmah su je podigli i počeli plesati." Na trenutak je pobožnost nestala, a starac se gotovo nasmiješio. "Ne mogu reći da se opirala, gospodine. Ušetala je ravno u duh, da. Oh, ona je pravi strah i trepet, ta. Nije prvi put da je vidim kako izvodi ove trikove." Prekinuo ga je novi pljesak i povici male skupine muškaraca za šankom. Jedan od njih je sklopio ruke i viknuo: "Učini to, princezo. "Skini sve!" Nick Carter je to pogledao s poluzadovoljstvom, polubijesom. Bila je previše dobra da bi se ponižavala takvim stvarima. "Tko je ona?" upitao je slugu. Starac, ne skidajući pogled s djevojke, rekao je: "Princeza da Gam, gospodine. Vrlo bogata." Vrlo visoka društvena gadost. Ili je barem bila. Dio pobožnosti se vratio. "Šteta, gospodine, kao što sam rekao. Tako lijepa, a sa svim svojim novcem i plavom krvlju... O, Bože, gospodine, mislim da će to skinuti!" Muškarci u baru sada su bili uporni, vičući i plješćući rukama.
  
  Pokivanje je postajalo sve glasnije: "Odlazi... odlazi... odlazi..." Stari sluga nervozno je pogledao preko ramena, a zatim Nicka. "Sada gospoda pretjeravaju, gospodine. Vrijedi pronaći moj posao ovdje." "Pa zašto onda", tiho je predložio Kilbnaster, "ne odlazite?" Ali tu je bio starac. Njegove suzne oči ponovno su bile uprte u djevojku. Ali rekao je: "Ako se moj šef ikada umiješa u ovo, svi će biti doživotno izbačeni iz ovog objekta - svaki od njih." Njegov šef, pomislio je Nick, bit će menadžer. Njegov je osmijeh bio blag. Da, ako se menadžer iznenada pojavi, definitivno će biti pakao za platiti. Donkihotski, ne znajući zapravo niti mareći zašto to radi, Nick se pomaknuo na kraj šanka. Sada se djevojka utonula u neskrivenu rutinu šiški i zvukova koji nisu mogli biti izravniji. Nosila je tanku zelenu haljinu koja je dosezala do sredine bedara. Dok je Nick htio lupiti čašom o šank kako bi privukao barmenovu pažnju, djevojka je iznenada podigla ruku da uhvati rub njezine mini suknje. Jednim brzim pokretom navukla ju je preko glave i bacila. Kliznula je zrakom, na trenutak visila, a zatim pala, lagana, mirisna i mirisna po njezinom tijelu, na Nickovu Carterovu glavu. Glasni su se uzvici i smijeh ostalih muškaraca u baru. Nick se izvukao iz tkanine - prepoznao je Lanvin parfem, i to vrlo skup - i stavio haljinu na šank pored sebe. Sada su ga svi muškarci gledali. Nick im je uzvratio nepokolebljivim pogledom. Jedan ili dvojica trijeznijih među njima nelagodno su se promeškoljili i pogledali
  Djevojka - Nick je pomislio da je vjerojatno negdje čuo ime da Gama - sada je nosila samo sićušni grudnjak, desna dojka joj je bila otkrivena, tanke bijele gaćice, podvezicu i duge čipkaste gaćice. Nosila je crne čarape. Bila je visoka, s vitkim, zaobljenim nogama, graciozno savijenim gležnjevima i malim stopalima. Nosila je lakirane cipele s otvorenim prstima i visoke pete. Plesala je zabačene glave i zatvorenih očiju. Kosa joj je, crna kao ugalj, bila vrlo kratko ošišana i blizu glave.
  
  Nicku je provremeno pala na pamet pomisao da bi mogla posjedovati i koristiti nekoliko perika. Ploča na džuboksu bila je mješavina starih američkih jazz melodija. Sada je bend nakratko zasvirao nekoliko vrućih taktova "Tiger Rag". Djevojčina zdjelica koja se migoljila uhvatila je ritam tigrove rike, promuklog umpaha tube. Oči su joj još uvijek bile zatvorene, a ona se nagnula daleko unatrag, raširenih nogu, i počela se kotrljati i vrpoljiti. Lijeva dojka joj je sada iskliznula iz sićušnog grudnjaka. Muškarci dolje vikali su i otkucavali ritam. "Drži tog tigra, drži tog tigra! Skini ga, princezo. Protresi ga, princezo!" Jedan od muškaraca, ćelavi tip s ogromnim trbuhom, odjeven u večernju odjeću, pokušao se popeti na šank. Njegovi suputnici povukli su ga natrag. Scena je Nicka podsjetila na talijanski film čijeg se imena nije mogao sjetiti. Killmaster se, zapravo, našao u dilemi. Dio njega bio je pomalo ogorčen prizorom, sažaljevajući se nad jadnom pijanom djevojkom za šankom; Drugi dio Nicka, zvijer koju se nije moglo poreći, počeo je reagirati na duge, savršene noge i gole, lepršave grudi. Zbog lošeg raspoloženja, nije imao ženu više od tjedan dana. Sada je bio na rubu uzbuđenja, znao je to i nije to želio. Ne ovako. Jedva je čekao da napusti bar. Sada ga je djevojka primijetila i počela plesati u njegovom smjeru. Uzvici iritacije i ogorčenja dopirali su od ostalih muškaraca dok je koračala do mjesta gdje je Nick stajao, još uvijek tresući se i migoljeći zategnutom stražnjicom. Gledala ga je ravno u oči, ali sumnjao je da ga je zapravo vidjela. Jedva je išta vidjela. Zaustavila se točno iznad Nicka, raširenih nogu, ruku na bokovima. Zaustavila se i pogledala ga. Njihovi su se pogledi sreli i na trenutak je ugledao slabašan bljesak inteligencije u zelenim, alkoholom natopljenim dubinama.
  
  Djevojka mu se nasmiješila. "Zgodan si", rekla je. "Sviđaš mi se. Želim te. Izgledaš kao... možeš ti vjerovati... molim te, odvedi me kući." Svjetlost u njezinim očima se ugasila, kao da je netko pritisnuo prekidač. Nagnula se prema Nicku, a njezine duge noge počele su klecati u koljenima. Nick je to već vidio, ali nikada njemu. Ova djevojka je gubila svijest. Dolazi, dolazi... Neki šaljivdžija u skupini muškaraca viknuo je: "Drvo!" Djevojka je posljednji put pokušala učvrstiti koljena, postigla je neku ukočenost, mirnoću kipa. Oči su joj bile prazne i zurile su u oči. Polako je pala s pulta, s neobičnom gracioznošću, u čekajuće ruke Nicka Cartera. Lako ju je uhvatio i držao, njezine gole grudi pritisnute uz njegove velike grudi. Što sad? Želio je ženu. Ali prije svega, nije bio osobito sklon pijanim ženama. Volio je žene žive i energične, pokretne i senzualne. Ali trebala mu je ako je želio ženu, a sada je mislio, što god želio, imao je cijelu knjigu punu londonskih telefonskih brojeva. Debeli pijanac, isti onaj čovjek koji se pokušao popeti na šank, prevagnuo je. Prišao je Nicku s namrštenim izrazom na svom bucmastom, crvenom licu. "Uzimam djevojku, starče. Ona je naša, znaš, ne tvoja. Ja, mi imamo planove za malu princezu." Killmaster je odlučio na licu mjesta. "Mislim da ne", tiho je rekao čovjeku. "Dama me zamolila da je odvedem kući. Čuo si. Mislim da ću to učiniti." Znao je što su "planovi". "Na periferiji New Yorka ili u otmjenom klubu u Londonu. Muškarci su iste životinje, odjeveni u traperice ili večernja odijela. Sada je pogledao ostale muškarce u baru. Držali su se za sebe, mrmljajući među sobom i gledajući ga, ne obraćajući pažnju na debelog čovjeka. Nick je podigao djevojčinu haljinu s poda, prišao šanku i okrenuo se slugi, koji se još uvijek zadržavao u sjeni. Stari sluga ga je gledao sa mješavinom užasa i divljenja.
  
  Nick je bacio haljinu starcu. - Ti. Pomozi mi da je odnesem u garderobu. Obući ćemo je i... -
  
  "Čekaj malo", rekao je debeli. "Tko si ti, dovraga, Jenki, da dođeš ovamo i pobjegneš s našom djevojkom? Cijelu noć plaćam toj kurvi piće, a ako misliš da možeš... uhltirimmppphh..."
  "Nick se jako trudio da ne ozlijedi čovjeka. Ispružio je prva tri prsta desne ruke, savio ih, okrenuo dlan prema gore i udario čovjeka odmah ispod prsne kosti. Mogao je to biti smrtonosan udarac da je to namjeravao, ali AX-Man je bio vrlo, vrlo nježan." Debeli se čovjek iznenada srušio, držeći se objema rukama za natečeni trbuh. Njegovo mlohavo lice posivilo je i zastenjao je. Ostali muškarci mrmljali su i razmjenjivali poglede, ali nisu pokušali intervenirati.
  Nick im je uputio oštar osmijeh. "Hvala vam, gospodo, na strpljenju. Pametniji ste nego što mislite." Pokazao je na debelog čovjeka koji je još uvijek hvatao dah na podu. "Sve će biti u redu kad dođe do daha." Nesvjesna djevojka njihala se nad njegovom lijevom rukom...
  Nick je zalajao na starca. "Upali svjetlo." Kad se upalilo prigušeno žuto svjetlo, ispravio je djevojku, držeći je ispod pazuha. Starac je čekao sa zelenom haljinom. "Pričekaj malo." Nick je s dva brza pokreta gurnuo svaku baršunasto bijelu dojku natrag u ležište grudnjaka. "Sada - stavi joj ovo preko glave i povuci dolje." Starac se nije pomaknuo. Nick mu se podsmjehnuo. "Što je, veterane? Nikad prije nisi vidio polugolu ženu?"
  
  Stari sluga skupio je posljednje ostatke svog dostojanstva. "Ne, gospodine, oko četrdeset godina. To je svojevrsni, hm, šok, gospodine. Ali pokušat ću se nositi s tim. Možete vi to", rekao je Nick. "Možete vi to. I požurite s tim." Prebacili su haljinu preko djevojčine glave i povukli je dolje. Nick ju je držao uspravno, rukom oko struka. "Ima li torbicu ili nešto slično? Žene obično imaju." "Pretpostavljam da je bila torbica, gospodine. Čini mi se da je se sjećam negdje u baru. Možda mogu saznati gdje živi - osim ako vi ne znate?" Čovjek je odmahnuo glavom. "Ne znam. Ali mislim da sam pročitao u novinama da živi u hotelu Aldgate. Saznat ćete, naravno. I ako smijem, gospodine, teško da možete odvesti damu natrag u Aldgate u ovome -" "Znam", rekao je Nick. "Znam. Donesite torbicu. Pustite mene da se brinem o ostalom." "Da, gospodine." Čovjek se odjurio natrag u bar. Sada se naslonila na njega, prilično lako ustala uz njegovu podršku, glava joj je bila na njegovom ramenu. Oči su joj bile zatvorene, lice opušteno, široko crveno čelo malo vlažno. Lako je disala. Iz nje se širio slab miris viskija, pomiješan sa suptilnim parfemom. Killmaster je ponovno osjetio svrbež i bol u preponama. Bila je lijepa, poželjna. Čak i u ovom stanju. Killmaster se odupro iskušenju da krene i potrči na nju. Nikada nije spavao sa ženom koja nije znala što radi - večeras neće ni početi. Starac se vratio s bijelom torbicom od krokodilske kože. Nick ju je ugurao u džep jakne. Iz drugog džepa izvukao je nekoliko novčanica od funti i pružio ih čovjeku. "Idi vidjeti možeš li pozvati taksi." Djevojka je prislonila lice blizu njegovog. Oči su joj bile zatvorene. Mirno je drijemala. Nick Carter je uzdahnuo.
  
  
  "Nisi spreman? Ne možeš ovo, ha? Ali ja moram sve ovo. U redu, neka bude tako." Prebacio ju je preko ramena i izašao iz garderobe. Nije pogledao u bar. Popeo se uz tri stepenice, ispod luka i okrenuo se prema predvorju. "Vi tamo! Gospodine!" Glas je bio tanak i mrzovoljan. Nick se okrenuo prema vlasniku glasa. Pokret je uzrokovao da se djevojčina tanka suknja lagano podigne, zalepršavši, otkrivajući njezina zategnuta bedra i uske bijele gaćice. Nick je skinuo haljinu i namjestio je. "Oprostite", rekao je. "Jeste li nešto htjeli ?" Nibs - nesumnjivo je bio muškarac - ustao je i zijevnuo. Usta su mu se nastavila micati poput ribe na suhom, ali riječi nisu izašle. Bio je mršav, ćelav, plav. Njegov tanki vrat bio je premalen za kruti ovratnik. Cvijet na reveru podsjetio je Nicka na kicoše. AX-man se šarmantno nasmiješio, kao da mu je lijepa djevojka koja sjedi na ramenu s glavom i grudima koje vise prema naprijed svakodnevna rutina.
  Ponovio je: "Želite li nešto?" Voditelj je pogledao djevojčine noge, usne su mu se i dalje tiho pomicale. Nick joj je spustio zelenu haljinu kako bi prekrio bijelu traku mesa između vrha čarapa i gaćica. Nasmiješio se i počeo se okretati.
  "Oprosti još jednom. Mislio sam da se meni obraćaš."
  Voditelj je napokon pronašao svoj glas. Bio je tanak, visok i ispunjen ogorčenjem. Stisnuo je male šake i zamahnuo njima prema Nicku Carteru. "Ja... ne razumijem! Mislim, zahtijevam objašnjenje za sve ovo, što se dovraga događa u mom klubu?" Nick je izgledao nevino. I zbunjeno. "Nastaviti? Ne razumijem. Samo odlazim s princezom i..." Voditelj je drhtavim prstom pokazao na djevojčinu stražnjicu. "Alaa - princeza da Gama. Opet! Opet pijana, pretpostavljam?" Nick je prebacila težinu na svoje rame i nasmiješila se. "Pretpostavljam da se to može tako nazvati, da. Vodim je kući." "U redu", rekao je voditelj. "Budite tako ljubazni. Budite tako ljubazni i pobrinite se da se nikada ne vrati ovamo."
  
  Sklopio je ruke u nečemu što je mogla biti molitva. "Ona je moj strah i trepet", rekao je.
  "Ona je prokletstvo i pošast svakog kluba u Londonu. Idite, gospodine. Molim vas, idite s njom. Odmah." "Naravno", rekao je Nick. "Koliko sam shvatio, odsjeda u Aldgateu, ha?"
  Voditelj je pozelenio. Oči su mu se iskolačile. "Bože moj, čovječe, ne možeš je tamo odvesti! Čak ni u ovo doba. Pogotovo ne u ovo doba. Tamo ima toliko ljudi. Aldgate je uvijek pun novinara, tračera. Ako je ti paraziti vide i ona razgovara s njima, kaže im da je bila ovdje večeras, bit ću tamo, moj klub će biti..." Nick se umorio od igre. Okrenuo se natrag prema predvorju. Djevojčine su ruke visjele poput lutkinih od pokreta. "Prestani se brinuti", rekao je čovjeku.
  "Dugo neće ni s kim razgovarati. Pobrinut ću se za to." Značajno je namignuo muškarcu, a zatim rekao: "Stvarno biste trebali nešto poduzeti u vezi s ovim bezobraznicima, ovim grubijanima." Kimnuo je prema muškom šanku. "Jeste li znali da su htjeli iskoristiti tu jadnu djevojku? Htjeli su je iskoristiti, silovati je upravo tamo u baru kad sam stigao. Spasio sam joj čast. Da nije bilo mene - pa, što se tiče naslova! Sutra biste bili zatvoreni. Gadovi, svi su tamo, svi. Pitajte barmena za onog debelog s lošim trbuhom. Morao sam udariti tog čovjeka da spasim djevojku." Nibs se zateturao. Posegnuo je za ogradom sa strane stepenica i zgrabio je. "Gospodine. Jeste li nekoga udarili? Da - silovali. U mom muškom baru? To je samo san i uskoro ću se probuditi. Ja..." "Nemojte se kladiti na to", veselo je rekao Nick. "Pa, gospođa i ja bismo trebali otići. Ali bolje da poslušaš moj savjet i prekrižiš nekoliko ljudi s popisa." Ponovno je kimnuo prema šanku. "Loše društvo tamo dolje. Vrlo loše društvo, posebno onaj s velikim trbuhom. Ne bi me iznenadilo da je neka vrsta seksualnog devijanta." Novi izraz užasa postupno se pojavio na blijedom licu menadžera. Zurio je u Nicka, lice mu se trzalo, oči su mu bile napete od molećivosti. Glas mu je drhtao.
  
  
  
  "Veliki čovjek s velikim trbuhom? S rumenim licem?" Nickov pogled bio je hladan. "Ako tog debelog, mlohavog tipa nazivate uglednim čovjekom, onda bi on mogao biti taj čovjek. Zašto? Tko je on?" Upravitelj je stavio mršavu ruku na čelo. Sad se znojio. "On posjeduje većinski udio u ovom klubu." Nick, vireći kroz staklena vrata predvorja, vidio je starog slugu kako poziva taksi na rubnik. Mahnuo je rukom upravitelju. "Kako je Sir Charles sada zadovoljan. Možda, za dobrobit kluba, možete ga natjerati da sam igra blackball. Laku noć." I gospođa mu je također poželjela laku noć. Muškarac kao da nije shvatio nagovještaj. Pogledao je Cartera kao da je vrag koji je upravo izašao iz pakla. "Jeste li udarili Sir Charlesa?" Nick se nasmijao. "Ne baš. Samo sam ga malo poškakljao. Živjeli."
  Starac mu je pomogao ukrcati princezu u auto. Nick je starcu dao peticu i nasmiješio mu se. "Hvala vam, oče. Bolje da sada odete i donesete mirisne soli - Nibsu će trebati. Doviđenja." Rekao je vozaču da krene prema Kensingtonu. Promatrao je usnulo lice, tako udobno odmarano na njegovom širokom ramenu. Ponovno je osjetio miris viskija. Mora da je večeras previše popila. Nick se suočio s problemom. Nije je htio vratiti u hotel u ovakvom stanju. Sumnjao je da ima ugled koji bi mogla izgubiti, ali unatoč tome, to nije nešto što se radi dami. A dama je bila - čak i u ovom stanju. Nick Carter je dijelio krevet s dovoljno dama u različito vrijeme i u različitim dijelovima svijeta da bi prepoznao jednu kad je vidi. Mogla je biti pijana, promiskuitetna, mnogo toga drugog, ali ipak je bila dama. Poznavao je ovaj tip: divlja žena, kurva, nimfomanka, kučka - ili bilo što drugo - mogla je biti sve to. Ali njezine crte lica i držanje, njezina kraljevska gracioznost, čak i u naletima pijanstva, bilo je nemoguće sakriti. Ovaj Nibs je bio u pravu u jednoj stvari: Aldgete, iako otmjeni i skupi hotel, nije bio nimalo miran ili konzervativan u pravom londonskom smislu. Ogromno predvorje bi u ovo doba jutra bilo užurbano i užurbano - čak i po ovoj vrućini, London uvijek ima nekoliko svingera - i sigurno bi se negdje u drvenoj zgradi skrivao novinar ili dva i fotograf. Ponovno je pogledao djevojku, a zatim je taksi udario u rupu, neugodan opružni skok, i ona je pala od njega. Nick ju je povukao natrag. Nešto je promrmljala i obgrlila ga jednom rukom oko vrata. Njezine meke, vlažne usne kliznule su preko njegovog obraza.
  
  
  
  
  "Opet", promrmljala je. "Molim te, učini to opet." Nick joj je pustio ruku i potapšao je po obrazu. Nije je mogao baciti vukovima. "Prinčeva vrata", rekao je vozaču. "U Knightsbridge Roadu. Znate da..." "Znam, gospodine." Odvest će je u svoj stan i staviti u krevet. "...Killmaster je sam sebi priznao da je više nego malo znatiželjan u vezi princeze de Gama. Sada je nejasno znao tko je ona. S vremena na vrijeme čitao je o njoj u novinama, ili je možda čak čuo svoje prijatelje kako raspravljaju o njoj. Killmaster nije bio "javna osoba" u bilo kojem konvencionalnom smislu - vrlo malo visoko obučenih agenata jest - ali sjećao se imena. Njezino puno ime bilo je Morgana da Gama. Prava princeza. Kraljevske portugalske krvi. Vasco da Gama bio je njezin daleki predak. Nick se nasmiješio svojoj usnuloj djevojci. Zagladio je svoju glatku tamnu kosu. Možda ipak neće nazvati Hawk prvo ujutro. Trebao bi joj dati malo vremena. Ako je tako lijepa i poželjna pijana, što bi mogla biti trijezna?
  
  Možda. Možda ne, Nick je slegnuo širokim ramenima. Mogao si je priuštiti to prokleto razočaranje. Trebat će vremena. Da vidimo kamo će put voditi. Skrenuli su na Prince's Gate i nastavili prema Bellevue Crescentu. Nick je pokazao na svoju stambenu zgradu. Vozač se zaustavio uz rubnik.
  
  - Treba li ti pomoć s njom?
  
  "Mislim", rekao je Nick Carter, "da to mogu podnijeti." Platio je čovjeku, a zatim izvukao djevojku iz taksija na pločnik. Stajala je ondje, njišući se u njegovu naručju. Nick ju je pokušao natjerati da hoda, ali je odbila. Vozač je promatrao sa zanimanjem.
  "Jeste li sigurni da vam ne treba pomoć, gospodine? Rado ću-" "Ne, hvala." Ponovno ju je prebacio preko ramena, nogama naprijed, rukama i glavom visjevši iza njega. Tako je trebalo biti. Nick se nasmiješio vozaču. "Vidiš. Ništa slično. Sve je pod kontrolom." Te će ga riječi proganjati.
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  KILLMASTER je stajao usred ruševina Dragon Cluba, četrnaest polumjeseca Mewa, i razmišljao o neispričanoj istini stare poslovice o znatiželji i mački. Njegova vlastita profesionalna znatiželja ga je zamalo ubila - još. Ali ovaj put, ona - i njegov interes za princezu - doveli su ga u paklenu zbrku. Bilo je pet minuta i četiri. U zraku se osjećala hladnoća, a lažna zora bila je tik ispod horizonta. Nick Carter je bio tamo deset minuta. Od trenutka kada je ušao u Dragon Club i osjetio miris svježe krvi, playboy u njemu je nestao. Sada je bio potpuno profesionalni tigar. Dragon Club je bio uništen. Opustošen od strane nepoznatih napadača koji su nešto tražili. To nešto, pomislio je Nick, bit će film ili filmovi. Uredno je primijetio platno i projektor te pronašao vješto skrivenu kameru. U njoj nije bilo filma; pronašli su ono što su tražili. Killmaster se vratio do mjesta gdje je golo tijelo ležalo rašireno ispred velike sofe. Ponovno se osjećao malo mučno, ali se borio protiv toga. U blizini je ležala krvava hrpa odjeće mrtvaca, natopljene krvlju, kao i sofa i okolni pod. Čovjek je prvo bio ubijen, a zatim unakažen.
  Nicku je bilo mučno gledajući genitalije - netko ih je odrezao i nagurao u usta. Bio je to odvratan prizor. Okrenuo je pozornost na hrpu krvave odjeće. Po njegovu mišljenju, položaj genitalija bio je napravljen tako da izgleda odvratno. Nije mislio da je to učinjeno iz bijesa; nije bilo frenetičnog premlaćivanja leša. Samo čisto, profesionalno prerezivanje grla i uklanjanje genitalija - toliko je bilo očito. Nick je izvadio novčanik iz hlača i pregledao ga...
  
  Imao je pištolj kalibra .22, jednako smrtonosan iz blizine kao i njegov vlastiti Luger. I imao je prigušivač. Nick se okrutno nasmiješio dok je vraćao mali pištolj u džep. Bilo je nevjerojatno što se ponekad nađe u ženskoj torbici. Pogotovo kada je ta dama, princeza Morgan da Gama, trenutno spavala u njegovom stanu u Prince's Gateu. Dama je upravo htjela odgovoriti na nekoliko pitanja. Killmaster se uputio prema vratima. Predugo je bio u klubu. Nema smisla upuštati se u tako strašno ubojstvo. Dio njegove znatiželje bio je zadovoljen - djevojka nije mogla ubiti Blackera - a ako Hawk ikada sazna, dobio bi grčeve! Izlazi dok još možeš. Kad je stigao, vrata Zmaja bila su odškrinuta. Sada ih je zatvorio maramicom. Nije dirao ništa u klubu osim novčanika. Brzo se spustio niz stepenice u mali predvorje, misleći da bi mogao prošetati do ulice Threadneedle prošavši kroz Swan Alley i tamo pronaći taksi. Bio je to suprotan smjer od onog iz kojeg je došao. Ali kad je Nick provirio kroz velika, željezna, staklena vrata s rešetkama, vidio je da izlazak neće biti tako lak kao ulazak. Zora je bila neizbježna, a svijet je bio okupan sedefastom svjetlošću. Mogao je vidjeti veliku crnu limuzinu parkiranu nasuprot ulaza u štalu. Muškarac je vozio. Još dvojica muškaraca, krupni muškarci, grubo odjeveni, s šalovima i radničkim platnenim kapama, naslonila su se na auto. Carter nije mogao biti siguran u prigušenom svjetlu, ali izgledali su crni. Ovo je bilo novo - nikada prije nije vidio crnog prodavača hrane. Nick je pogriješio. Kretao se prebrzo. Ugledali su bljesak pokreta iza stakla. Čovjek za volanom dao je naredbu i dvojica krupnih muškaraca krenula su niz štalu prema ulaznim vratima broja četrnaest. Nick Carter se okrenuo i lako potrčao prema stražnjem dijelu dvorane. Izgledali su kao žilavi momci, ta dvojica, i osim derringera koji je uzeo iz djevojčine torbice, bio je nenaoružan. Dobro se provodio u Londonu pod pseudonimom, a njegov Luger i stiletto ležali su ispod podnih dasaka u stražnjem dijelu stana.
  
  Nick je pronašao vrata koja su vodila iz predvorja u uski prolaz. Ubrzao je, trčeći i iz džepa jakne izvukao mali pištolj kalibra .22. Bolje išta nego ništa, ali dao bi sto funti za poznati Luger u rukama. Stražnja vrata bila su zaključana. Nick ih je otvorio običnim ključem, ušao unutra, ponio ključ sa sobom i zaključao ih izvana. To bi ih zadržalo nekoliko sekundi, možda i više ako ne žele stvarati buku. Bio je u dvorištu zatrpanom smećem. Zora je brzo svanjivala. Visoki zid od opeke, prekriven krhotinama stakla, zatvarao je stražnji dio dvorišta. Nick je strgnuo jaknu dok je trčao. Taman ju je htio baciti preko komada razbijene boce na grebenu ograde kad je ugledao nogu kako viri iz hrpe kanti za smeće. Što sad, dovraga? Vrijeme je dragocjeno, ali izgubio je nekoliko sekundi. Dva nasilnika, Cockney, sudeći po izgledu, bila su skrivena iza kanti za smeće, a obojica su imala uredno prerezana grla. Znoj se skupljao u Killmasterovim očima. Ovo je poprimalo izgled masakra. Na trenutak je zurio u mrtvaca najbliže sebi - jadnik je imao nos poput noža, a snažnom desnom rukom stezao je mjedeni bokser, koji ga nije uspio spasiti. Sada se na stražnjim vratima začula buka. Vrijeme je za polazak. Nick je prebacio jaknu preko stakla, preskočio je, spustio se s druge strane i povukao jaknu dolje. Tkanina se poderala. Dok je navlačio pohabanu jaknu, pitao se hoće li mu stari Throg-Morton dopustiti da je uključi u svoj AX račun troškova. Bio je u uskom prolazu koji je išao paralelno s Moorgate Roadom. Lijevo ili desno? Odabrao je lijevo i potrčao niz njega, krećući se prema pravokutniku svjetla na drugom kraju. Dok je trčao, osvrnuo se i ugledao sjenovitu figuru kako sjedi na zidu od opeke, s podignutom rukom. Nick se sagnuo i potrčao brže, ali čovjek nije pucao. Shvatio je to. Nisu željeli buku ništa više nego on.
  
  
  
  
  Probijao se kroz labirint uličica i štala do Plum Streeta. Imao je nejasnu ideju gdje se nalazi. Skrenuo je u New Broad Street, a zatim u Finsbury Circus, uvijek pazeći na prolazeći taksi. Nikada londonske ulice nisu bile tako puste. Čak bi i usamljeni mljekar trebao biti nevidljiv u stalno rastućem svjetlu, a zasigurno ne dobrodošla silueta Bobbyjeve kacige. Kad je ušao u Finsbury, velika crna limuzina zaobišla je ugao i zatutnjala prema njemu. Ranije su imali peh s njom. A sada nije bilo kamo pobjeći. Bio je to blok kuća i malih trgovina, zaključanih i zastrašujućih, svi nijemi svjedoci, ali nitko nije nudio pomoć. Crna limuzina zaustavila se pokraj njega. Nick je nastavio hodati, s revolverom kalibra .22 u džepu. Bio je u pravu. Sva trojica bili su crnci. Vozač je bio malen, druga dvojica ogromna. Jedan od krupnih muškaraca vozio se sprijeda s vozačem, drugi iza. Killmaster je brzo hodao, ne gledajući ih izravno, koristeći svoj divni periferni vid da se osvrne oko sebe. Promatrali su ga jednako pažljivo, i to mu se nije svidjelo. Prepoznali bi ga ponovno. Ako ikada bude "opet". Trenutno, Nick nije bio siguran hoće li napasti. Veliki crnac na prednjem sjedalu imao je nešto, i to nije bio pištolj za grašak. Tada se Carter gotovo izmicao, gotovo pao i prevrnuo se na stranu ispred sebe, gotovo se potukao s .22. Njegovi mišići i refleksi bili su spremni, ali nešto ga je zaustavilo. Kladio se da ovi ljudi, tko god bili, ne žele otvoreni, bučni obračun baš tamo na Finsbury Squareu. Nick je nastavio hodati, crnac s pištoljem rekao je: "Stani, gospodine. Uđi u auto. Želimo razgovarati s tobom." Bio je tu naglasak koji Nick nije mogao odrediti. Nastavio je hodati. Iz kuta usta rekao je: "Idi dovraga." Čovjek s pištoljem rekao je nešto vozaču, niz užurbanih riječi slaganih jedna na drugu na jeziku koji Nick Kaner nikada prije nije čuo. Podsjećalo ga je malo na svahili, ali nije bio svahili.
  
  Ali sada je znao jedno - jezik je bio afrički. Ali što bi, dovraga, Afrikanci mogli htjeti od njega? Glupo pitanje, jednostavan odgovor. Čekali su ga unutar četrnaest polukružnih štala. Vidjeli su ga tamo. Pobjegao je. Sada su htjeli razgovarati s njim. O ubojstvu gospodina Theodorea Blackera? Vjerojatno. O onome što je odneseno iz prostorija, nečemu što nisu imali, inače se ne bi zamarali s njim. Skrenuo je desno. Ulica je bila prazna i pusta. Kut gdje su, dovraga, svi bili? To je Nicka podsjetilo na jedan od onih glupih filmova gdje junak beskrajno trči beživotnim ulicama, nikada ne pronalazeći dušu koja bi mu mogla pomoći. Nikada nije vjerovao tim slikama.
  Hodao je točno usred osam milijuna ljudi i nije mogao pronaći nijednog. Samo njih četvorku - sebe i tri crnca. Crni auto skrenuo je iza ugla i ponovno ih počeo progoniti. Crnac na prednjem sjedalu rekao je: "Stari, bolje ti je da uđeš ovamo s nama ili ćemo se morati boriti. To ne želimo. Sve što želimo je razgovarati s tobom nekoliko minuta." Nick je nastavio hodati. "Čuo si me", zarežao je. "Idi dovraga. Ostavi me na miru ili ćeš nastradati." Crnac s pištoljem se nasmijao. "O, čovječe, to je tako smiješno." Ponovno je razgovarao s vozačem na jeziku koji je zvučao kao svahili, ali nije bio. Automobil je jurnuo naprijed. Prešao je pedeset metara i ponovno udario u rubnik. Dva krupna crnca u platnenim kapama iskočila su i krenula natrag prema Nicku Carteru. Niski muškarac, vozač, klizio je bočno preko sjedala dok nije bio napola izvan automobila, s kratkim crnim mitraljezom u jednoj ruci. Čovjek koji je prije progovorio rekao je: "Bolje dođite i razgovarajte sa mnom, gospodine... Ne želimo vas povrijediti, stvarno. Ali ako nas natjerate, dobro ćemo vas prebiti." Drugi crnac, šuteći cijelo vrijeme, zaostajao je korak ili dva. Killmaster je odmah shvatio da su stigle prave nevolje i da mora brzo donijeti odluku. Ubiti ili ne ubiti?
  Odlučio je pokušati ne ubiti, iako bi ga to moglo prisiliti. Drugi crnac bio je visok 190 cm, građen poput gorile, s ogromnim ramenima i prsima te dugim, visećim rukama. Bio je crn kao as pik, sa slomljenim nosom i licem punim naboranih ožiljaka. Nick je znao da ako se ovaj čovjek ikada dočepa borbe prsa o prsa, ikada ga zgrabi u medvjeđi zagrljaj, bit će gotov. Predvodnik crnac, koji je sakrio pištolj, ponovno ga je izvukao iz džepa jakne. Okrenuo ga je i zaprijetio Nicku kundakom. "Ideš li s nama, čovječe?" "Idem", rekao je Nick Carteru. Napravio je korak naprijed, skočio visoko u zrak i okrenuo se da udari - to jest, da zabije svoju tešku čizmu u čovjekovu čeljust. Ali ovaj je čovjek znao svoj posao, a refleksi su mu bili brzi.
  Mahao je pištoljem ispred čeljusti, štiteći je, i pokušao lijevom rukom uhvatiti Nicka za gležanj. Promašio je, a Nick mu je izbio pištolj iz ruke. S treskom je pao u jarak. Nick je pao na leđa, ublažavajući udarac objema rukama uz tijelo. Crnac se bacio na njega, pokušavajući ga uhvatiti i približiti se većem, snažnijem čovjeku, onome koji je mogao obaviti pravi posao. Carterovi pokreti bili su kontrolirani i glatki poput žive. Zakačio je lijevu nogu za čovjekov desni gležanj i snažno ga udario nogom u koljeno. Udario je najjače što je mogao. Koljeno je popustilo poput slabe šarke, a čovjek je glasno vrisnuo. Otkotrljao se u žlijeb i ležao tamo, sada bez riječi, stežući koljeno i pokušavajući pronaći pištolj koji je ispustio. Još nije shvaćao da je pištolj ispod njega.
  Čovjek-gorila približio se tiho, uprte male, blistave oči u Cartera. Vidio je i razumio što se dogodilo njegovom partneru. Hodao je polako, ispruženih ruku, pritiskajući Nicka uz pročelje zgrade. Bio je to nekakav izlog, a kroz njega je prolazila željezna sigurnosna šipka. Sada je Nick osjetio željezo na leđima. Nick je napeo prste desne ruke i bocnuo ogromnog čovjeka u prsa. Mnogo jače nego što je udario Sir Charlesa u Diplomatu, dovoljno jako da osakati i izazove mučnu bol, ali ne dovoljno jako da mu pukne aortu i ubije. Nije uspjelo. Prsti su ga boljeli. Bilo je kao da udara u betonsku ploču. Dok se približavao, usne velikog crnca pomicale su se u osmijeh. Sada je Nick bio gotovo prikovan za željezne šipke.
  
  
  
  
  
  
  Udario je čovjeka u koljeno i porezao ga, ali ne dovoljno. Jedna od divovskih šaka ga je udarila, a svijet se zaljuljao i zavrtio. Disanje mu je postajalo sve teže i mogao je to podnijeti dok je počeo tiho jecati dok mu je zrak šištao u pluća. Prstima je bocnuo čovjeka u oči i dobio trenutak predaha, ali ovaj ga je potez doveo preblizu tim ogromnim rukama. Povukao se, pokušavajući se pomaknuti u stranu, izbjeći zamku koja se zatvarala. Nije bilo koristi. Carter je napeo ruku, savivši palac pod pravim kutom, i udario je čovjeku u čeljust ubojitim karate udarcem. Greben od malog prsta do zapešća bio je hrapav i žuljevit, tvrd kao daska, mogao je slomiti čeljust jednim udarcem, ali veliki crnac nije pao. Trepnuo je, oči su mu na trenutak postale prljavo žute, a zatim je prezrivo krenuo naprijed. Nick ga je ponovno uhvatio istim udarcem, i ovaj put nije ni trepnuo. Duge, debele ruke s ogromnim bicepsima obavijale su Cartera poput udava. Nick je sada bio uplašen i očajan, ali kao i uvijek, njegov nadmoćni mozak je radio i razmišljao je unaprijed. Uspio je uvući desnu ruku u džep jakne, oko drške pištolja kalibra .22. Lijevom rukom je pipao po ogromnom grlu crnca, pokušavajući pronaći točku pritiska kako bi zaustavio protok krvi u mozak koji je sada imao samo jednu misao: zdrobiti ga. Zatim je na trenutak bio bespomoćan kao beba. Ogromni crnac raširio je noge, lagano se nagnuo unatrag i podigao Cartera s pločnika. Zagrlio je Nicka kao davno izgubljenog brata. Nickovo lice bilo je pritisnuto uz čovjekova prsa, a mogao je osjetiti njegov miris, znoj, ruž za usne i meso. Još uvijek je pokušavao pronaći živac u čovjekovom vratu, ali prsti su mu slabili, i bilo je to kao da pokušava kopati kroz debelu gumu. Crnac se tiho nasmijao. Pritisak je rastao - i rastao.
  
  
  
  
  Polako je zrak napuštao Nickova pluća. Jezik mu je bio obješen, a oči iskolačene, ali znao je da ga ovaj čovjek zapravo ne pokušava ubiti. Htjeli su ga uhvatiti živog kako bi mogli razgovarati. Ovaj je čovjek samo namjeravao onesvijestiti Nicka i pritom mu slomiti nekoliko rebara. Još pritiska. Ogromne ruke pomicale su se polako, poput pneumatskog škripca. Nick bi zastenjao da je imao dovoljno daha. Nešto će se uskoro slomiti - rebro, sva rebra, cijela prsa. Bol je postajala nepodnošljiva. Na kraju će morati upotrijebiti pištolj. Pištolj s prigušivačem koji je izvukao iz djevojčine torbice. Prsti su mu bili toliko utrnuti da na trenutak nije mogao pronaći okidač. Napokon ga je zgrabio i izvukao. Začuo se pucketanje i mali pištolj ga je šutnuo u džepu. Div ga je nastavio stiskati. Nick je bio bijesan. Glupa budala nije ni znala da je upucan! Povlačio je okidač iznova i iznova. Pištolj se trzao i migoljio, a miris baruta ispunjavao je zrak. Crnac je ispustio Nicka, koji je pao na koljena, teško dišući. Promatrao je, bez daha, fasciniran, kako čovjek čini još jedan korak unatrag. Činilo se da je potpuno zaboravio na Nicka. Pogledao je u njegova prsa i pojas, gdje su mu ispod odjeće curile male crvene mrlje. Nick nije mislio da ga je ozbiljno ranio: promašio je vitalno mjesto, a pucati u tako velikog čovjeka s kalibrom .22 bilo je kao pucati u slona praćkom. Krv, njegova vlastita krv, prestrašila je velikog čovjeka. Carter, još uvijek hvatajući dah, pokušavajući ustati, u čudu je promatrao kako crnac traži mali metak po njegovoj odjeći. Ruke su mu sada bile skliske od krvi i izgledao je kao da će zaplakati. Prijekorno je pogledao Nicka. "Loše", rekao je div. "Najgore je što ti pucaš, a ja krvarim."
  Vrisak i zvuk automobilskog motora trgnuli su Nicka iz obamrlosti. Shvatio je da su prošle samo sekunde. Manji čovjek iskočio je iz crnog automobila i uvukao čovjeka sa slomljenim koljenom unutra, vičući naredbe na nepoznatom jeziku. Sada se potpuno razdanilo i Nick je shvatio da mali čovjek ima usta puna zlatnih zuba. Mali čovjek je ljutito pogledao Nicka, gurajući ranjenog čovjeka na stražnje sjedalo automobila. "Bolje bježite, gospodine. Za sada ste pobijedili, ali možda se opet vidimo, ha? Mislim da hoću. Ako ste pametni, nećete razgovarati s policijom." Ogromni crnac još je uvijek gledao krv i mrmljao nešto sebi u bradu. Niži čovjek obrecnu se na njega na jeziku sličnom svahiliju, a Nick ga posluša kao dijete, popevši se natrag u automobil.
  Vozač je sjeo za volan. Prijeteći je mahnuo Nicku. "Vidimo se drugi put, gospodine." Auto je odjurio. Nick je primijetio da je to Bentley i da je registarska pločica toliko prekrivena blatom da je nečitljiva. Namjerno, naravno. Uzdisao je, nježno opipao rebra i počeo se sabirati... Duboko je udahnuo. Ooooohh... Hodao je dok nije pronašao ulaz u podzemnu željeznicu, gdje se ukrcao na vlak Inner Circle za Kensington Gore. Ponovno je razmišljao o princezi. Možda se upravo sada budi u nepoznatom krevetu, prestravljena i u mukama strašnog mamurluka. Ta ga je pomisao obradovala. Neka bude strpljiva neko vrijeme. Ponovno je opipao rebra. Oh. Na neki način, ona je bila odgovorna za sve ovo. Tada se Killmaster glasno nasmijao. Smijao se tako besramno pred čovjekom koji je sjedio malo dalje u vagonu i čitao jutarnje novine, da ga je čovjek čudno pogledao. Nick ga je ignorirao. Sve su to bile gluposti, naravno. Što god bilo, bila je njegova krivnja. Zato što je gurao nos gdje mu nije mjesto. Bio je smrtno dosadan, želio je akciju, i sada ju je dobio. Čak i bez da je pozvao Hawkea. Možda ne bi nazvao Hawka, već bi sam riješio ovu malu diverziju. Pokupio je pijanu djevojku i svjedočio ubojstvima, a napali su ga i neki Afrikanci. Killmaster je počeo pjevušiti francusku pjesmicu o nestašnim damama. Rebra ga više nisu boljela. Osjećao se dobro. Ovaj put moglo je biti zabavno - bez špijuna, bez protuobavještajne službe, bez Hawka i bez službenih ograničenja. Samo obična stara požuda za ubojstvom i lijepa, apsolutno ljupka djevojka koju je trebalo spasiti. Otrgnuta iz uske točke, da tako kažem. Nick Carter se ponovno nasmijao. Ovo bi moglo biti zabavno, glumiti Neda Rovera ili Toma Swifta. Da. Ned i Tom nikada nisu morali spavati sa svojim damama, a Nick nije mogao zamisliti da ne spava s njegovim. Međutim, prvo je dama morala progovoriti. Bila je duboko upletena u ovo ubojstvo, iako nije mogla sama ubiti Blackera, osobno. Ipak, loša vijest bila je crvena tinta naškrabana na kartici. I pištolj kalibra .22 koji mu je spasio život, ili barem rebra. Nick je nestrpljivo čekao svoj sljedeći posjet princezi da Game. Sjedio bi ondje, tik uz krevet, sa šalicom crne kave ili soka od rajčice, kada bi ona otvorila te zelene oči i postavila uobičajeno pitanje: "Gdje sam?"
  Muškarac u prolazu pogledao je Nicka Cartera preko novina. Izgledao je dosadno, umorno i pospano. Oči su mu bile natečene, ali vrlo budne. Nosio je jeftine, zgužvane hlače i jarko žutu sportsku majicu s ljubičastim uzorkom. Čarape je imao tanke i crne, a nosio je i smeđe kožne sandale s otvorenim prstima. Dlake na prsima, tamo gdje su se vidjele ispod širokog V-izreza košulje, bile su rijetke i sivkaste. Bio je bez šešira; kosa mu je očajnički trebala šišanje. Kad je Nick Carter izašao na stanici Kensington Gore, čovjek s novinama ga je slijedio nezapaženo, poput sjene.
  
  
  
  
  Sjedio je ondje, tik uz krevet, sa šalicom crne kave, kad je ona otvorila te zelene oči i postavila uobičajeno pitanje: "Gdje sam?"
  I pogledala ga je u lice s određenom prisebnošću. Morao joj je dati peticu za trud. Tko god bila, bila je dama i princeza... U tome je bio u pravu. Glas joj je bio kontroliran kad je pitala: "Jeste li policajka? Jesam li uhapšen?" Killmaster je lagao. Rok za njegov sastanak s Hawkeyeom bio je dug, a trebala mu je njezina suradnja da je dovede tamo. To bi ga spasilo od nevolja. Rekao je: "Nisam baš policajka. Zanimaš me. Trenutno neslužbeno. Mislim da si u nevolji. Možda ti mogu pomoći. Saznat ćemo više o tome kasnije, kad te nekome odvedem." "Da vidiš koga?" Glas joj je postao jači. Sada je počela stvrdnjavati. Mogao je vidjeti kako piće i tablete djeluju na nju. Nick se nasmiješio svojim najprivlačnijim osmijehom.
  "To ti ne mogu reći", rekao je. "Ali nije ni policajac. Možda bi ti mogao pomoći. Definitivno će ti htjeti pomoći. Hawk bi ti vrlo lako mogao pomoći - ako bi od toga bilo nešto za Hawka i AXE. To je ista stvar." Djevojka se razbjesnila. "Nemoj pokušavati postupati sa mnom kao s djetetom", rekla je. "Možda sam pijana i glupa, ali nisam dijete." Ponovno je posegnula za bocom. Uzeo joj je bocu. "Zasad nema pića. Ideš li sa mnom ili ne?" Nije joj htio staviti lisice i vući je sa sobom. Nije ga gledala. Oči su joj bile čežnjivo uprte u bocu. Podvukla je svoje duge noge pod sebe na kauču, ne pokušavajući povući suknju. To je već naznaka seksa. Bilo što za popiti, čak i za sebe. Osmijeh joj je bio suzdržan. "Jesmo li slučajno sinoć spavali zajedno? Vidiš, imam takve propuste u pamćenju. Ne sjećam se ničega. Isto bi se dogodilo Hawku da je ovaj dogovor opet propao. Šifra za EOW značila je upravo to - kakav god ovaj nered bio i kakva god bila njezina uloga u njemu."
  
  
  Princeza da Game se igrala, ovo je bilo smrtno ozbiljno. Život i smrt. Nick je prišao telefonu i podigao slušalicu. Blefirao je, ali ona to nije smjela znati. Glas mu je bio grub, ljut. I vulgaran. "U redu, princezo, prestat ćemo s ovim sranjem. Ali učinit ću ti uslugu - neću zvati policiju. Nazvat ću portugalsko veleposlanstvo, a oni će te odvesti i pomoći ti, jer tome veleposlanstvo služi." Počeo je birati nasumične brojeve, gledajući je suženim očima. Lice joj se zgrčilo. Pala je i počela plakati. - Ne... ne! Idem s tobom. Ja... učinit ću što god kažeš. Ali nemoj me predati Portugalcima. Oni... oni me žele strpati u ludnicu. "Ovo", okrutno je rekao Killmaster. Kimnuo je prema kupaonici. "Dat ću ti pet minuta tamo. Onda idemo."
  
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  Gostionica Cock and Bull nalazi se u drevnom popločanom dvorištu koje je bilo mjesto vješanja i odrubljivanja glava u ranom srednjem vijeku. Sama gostionica izgrađena je za vrijeme Christophera Marlowea, a neki znanstvenici vjeruju da je Marlowe upravo ovdje ubijen. Danas Cock and Bull nije prometan objekt, iako ima svoj dio stalnih gostiju. Nalazi se poluizolirano, daleko od ceste East India Dock Road i blizu Otoka pasa, anakronizam ružičaste cigle i drvene građe, uronjen u užurbanu žurbu modernog prijevoza i brodarstva. Vrlo malo ljudi zna za podrume i tajne sobe koje se nalaze ispod gostionice Cock and Bull. Scotland Yard možda zna, kao i MI5 i Specijalni odjel, ali ako znaju, ne pokazuju nikakve znakove, zatvarajući oči pred određenim prekršajima, kako je to uobičajeno između prijateljskih zemalja. Ipak, David Hawk, vatreni i tvrdoglavi šef AXE-a, bio je dobro svjestan svojih odgovornosti. Sada je, u jednoj od podrumskih soba, skromno, ali udobno namještenoj i klimatiziranoj, zurio u svoj broj jedan i rekao: "Svi smo na skliskom tlu. Pogotovo crnci - oni nemaju ni državu, a kamoli veleposlanstvo!"
  Portugalci nisu puno bolji. Moraju biti vrlo oprezni s Britancima, koji ih manje-više podržavaju u UN-u po pitanju Angole.
  Ne žele uvijati lavu rep - zato se nisu usudili prije imati posla s princezom. Nick Carter zapalio je cigaretu sa zlatnim vrhom i kimnuo, i premda su neke stvari postajale jasnije, mnogo toga je ostalo maglovito i neizvjesno. Hawk je pojašnjavao, da, ali na svoj uobičajeni spor i bolan način. Hawk je natočio čašu vode iz vrča pokraj sebe, ubacio veliku okruglu tabletu, trenutak je promatrao kako pjeni, a zatim je popio vodu. Protrljao je trbuh, koji je bio iznenađujuće čvrst za čovjeka njegovih godina. "Moj želudac me još nije sustigao", rekao je Hawk. "Još je u Washingtonu." Pogledao je na ručni sat i... Nick je već vidio taj pogled. Razumio je. Hawk je pripadao generaciji koja nije sasvim razumjela doba mlaznjaka. Hawk je rekao: "Prije samo četiri i pol sata spavao sam u svom krevetu." Zazvonio je telefon. Bio je to državni tajnik. Četrdeset pet minuta kasnije bio sam u CIA-inom mlažnjaku, letio sam iznad Atlantika brzinom većom od dvije tisuće milja na sat. Ponovno je protrljao trbuh. "Prebrzo za moju hrabrost. Tajnik se sam nazvao, nadzvučni mlažnjak, ova žurba i sastanak. Portugalci su počeli vikati. Ne razumijem." Činilo se da ga šef nije čuo. Gunđao je, napola sam sebi, dok je gurao nezapaljenu cigaru u tanka usta i počeo žvakati. "CIA-in mlažnjak", promrmljao je. "AXE bi do sada trebao imati svoj nadzvučni. Imao sam dovoljno vremena zatražiti..." Nick Carter bio je strpljiv. To je bio jedini način kad je stari Hawk bio ovako raspoložen. - podrumski kompleks, kojim su upravljale dvije krupne AXE-ove matrone.
  
  
  Hawk je dao naredbu: damu treba dovesti na noge, otrijeznjenu, prisebnu i spremnu za razgovor, unutar dvadeset četiri sata. Nick je mislio da će trebati malo truda, ali AXE dame, obje medicinske sestre, pokazale su se dovoljno sposobnima. Nick je znao da je Hawk zaposlio poprilično "osoblja" za taj posao. Osim žena, bilo je barem četiri snažna AXE borca na terenu - Hawk je više volio njegove mišiće, velike i čvrste, iako malo očite, od razmaženih mama tipa Ivy koje su ponekad zapošljavale CIA i FBI. Zatim je tu bio Tom Boxer - bilo je vremena samo za kimanje glavom i brzi pozdrav - kojeg je Cillmaster poznavao kao broj 6 ili 7. To je u AXE značilo da je Boxer također imao čin Majstora Ubojice. Bilo je neobično, vrlo neobično, da se dva muškarca takvog ranga ikada sretnu. Hawk je spustio zidnu kartu. Koristio je neupaljenu cigaru kao pokazivač. - Dobro pitanje - o Portugalcima. Mislite li da je čudno da zemlja poput Sjedinjenih Država skače kad zvižde? Ali u ovom slučaju, jesmo - objasnit ću zašto. Jeste li čuli za Zelenortske otoke? "Neizvjesno. Nikad nisam bio tamo. Pripadaju li Portugalu?"
  
  Hawkovo naborano se farmersko lice naboralo se oko cigare. Svojim odvratnim žargonom rekao je: "Sad, dečko, počinješ shvaćati. Portugal ih posjeduje. Od 1495. Pogledaj." Pokazao je cigarom. "Tamo. Oko tristo milja od zapadne obale Afrike, gdje se ona najudaljenije ističe u Atlantik. Ne previše daleko od naših baza u Alžiru i Maroku. Tamo ima dosta otoka, neki veliki, neki mali. Na jednom ili više njih - ne znam kojem i ne želim znati - Sjedinjene Države zakopale su neko blago." Nick je bio tolerantan prema svom nadređenom. Starac je uživao u tome. "Blago, gospodine?" "Vodikove bombe, dečko, jako puno njih." "Cijela prokleto ogromna planina njih." Nick je stisnuo usne u tihi zvižduk. Dakle, ovo je bila poluga koju su Portugalci povukli. Nije ni čudo što ga je ujak Sammy poslao! Hawk je kucnuo cigarom po karti.
  
  
  
  
  
  "Možeš li shvatiti? Samo desetak ljudi na svijetu zna za ovo, uključujući i tebe trenutno. Ne moram ti reći da je to strogo povjerljivo." Calmaster je samo kimnuo. Njegova je sigurnosna provjera bila jednako visoka kao i kod predsjednika Sjedinjenih Država. To je bio jedan od razloga zašto je u posljednje vrijeme nosio tabletu cijanida. Sve što Portugalci trebaju učiniti jest nagovijestiti, samo nagovijestiti, da bi možda morali promijeniti mišljenje, da bi možda htjeli da se te bombe iznesu odande, a State Department skače kao lav kroz obruče. Hawk je vratio cigaru u usta. "Naravno, imamo i druga skrovišta bombi diljem svijeta. Ali sigurni smo - gotovo sto posto - da neprijatelj ne zna za ovaj dogovor na Zelenortskim Otocima. Uložili smo mnogo truda da tako i ostane. Ako moramo popustiti, onda će se naravno cijeli dogovor raspasti. Ali do toga ne bi došlo. Sve što bi trebalo je da neki visoki dužnosnik učini 'Daj mig na pravom mjestu i naša je guzica u opasnosti.' Hawk se vratio na svoju stolicu za stolom. "Vidiš, sine, ovaj slučaj ima posljedice. Prava je staklenka škorpiona."
  Killmaster se složio. Još uvijek nije sve sasvim jasno razumio. Bilo je previše kutova. "Nisu gubili vrijeme", rekao je. "Kako je portugalska vlada mogla tako brzo reagirati?" Ispričao je Hawku sve o svom ludom jutru, počevši od toga što je pokupio pijanu djevojku u Diplomatu. Njegov šef slegnuo je ramenima. "To je lako. Taj bojnik Oliveira koji je upucan vjerojatno je pratio djevojku, tražeći priliku da je otme bez privlačenja pažnje. Zadnje što je želio bila je publicitet. Britanci se jako živciraju zbog otmica. Zamišljam da je bio malo napet kad je stigla u taj klub, vidjela te kako je otpratiš van, prepoznala te - bojnik je radio u kontraobavještajnoj službi, a Portugalci imaju dosjee - i obavila nekoliko telefonskih poziva. Vjerojatno petnaest minuta. Bojnik je nazvao veleposlanstvo, oni su nazvali Lisabon, Lisabon je nazvao Washington. Hawk je zijevnuo. "Tajnica me nazvala..." Nick je zapalio još jednu cigaretu.
  
  
  Taj ubilački izraz na Hawkovom licu. Već ga je vidio. Isti izraz koji pas dobije kad zna gdje se nalazi komad mesa, ali ga zasad namjerava zadržati za sebe. "Kakva slučajnost", rekao je Nick sarkastično. "Pala mi je u naručje i 'pala u tom trenutku'." Hawk se nasmiješio. "Te se stvari događaju, sine. Slučajnosti se događaju. To je, pa, providnost, moglo bi se reći."
  Killmaster se nije nasjedao na mamac. Hawk će povući okidač kad dođe vrijeme. Nick je rekao: "Što princezu da Gamu čini tako važnom u svemu ovome?" David Hawk se namrštio. Bacio je svoju sažvakanu cigaru u smeće i odlijepio celofan s nove. "Iskreno, i sam sam malo zbunjen. Ona je trenutno neka vrsta X faktora. Sumnjam da je pijun kojeg guraju okolo, zaglavljen u sredini." "Usred čega, gospodine..." Pregledavao je papire, povremeno birajući jedan i stavljajući ga na stol nekim redom. Dim iz cigarete pekao je Nicka u oči i on ih je na trenutak zatvorio. Ali čak i zatvorenih očiju, još uvijek je mogao vidjeti Hawka, čudnog izgleda Hawka, kako puši cigaru u lanenom odijelu boje zobene kaše, poput pauka koji sjedi u samom središtu zapetljane mreže, promatra i sluša, i s vremena na vrijeme povlači jednu od niti. Nick je otvorio oči. Nehotično drhtanje prođe kroz njegovu krupnu figuru. Hawk ga je znatiželjno pogledao. "Što nije u redu, dečko? Je li netko upravo pregazio tvoj grob?" Nick se nasmijao. "Možda, gospodine..."
  Hawk je slegnuo ramenima. "Rekao sam da ne znam puno o njoj niti što ju je činilo važnom. Prije odlaska iz Washingtona nazvao sam Dellu Stokes i zamolio je da prikupi sve što mogu. Možda, inače, znam ono što sam čuo ili pročitao u novinama: da je princeza aktivistica, pijanica i javna budala te da ima ujaka koji drži vrlo visoku poziciju u portugalskoj vladi."
  Ona također pozira za fotografije s prljavim sadržajem. Nick ga je promatrao. Sjetio se skrivene kamere u Blackerovoj kući, platna i projektora. "To su samo glasine", nastavio je Hawk. "Moram to provjeriti, i upravo to radim. Pregledavam puno materijala od jednog od naših ljudi u Hong Kongu. Usput se spominje, moglo bi se reći, da je princeza bila u Hong Kongu prije nekog vremena i bankrotirala, te da je pozirala za nekoliko fotografija kako bi dobila novac za svoj hotelski račun i putovanja. To je još jedan način na koji su je Portugalci pokušavali vratiti - ulagali su novac u to. Ukidali su joj financiranje u inozemstvu. Zamišljam da je sada prilično bankrotirala." "Odsjela je u Aldgateu, gospodine. Za to treba novca." Hawk ga je pogledao postrance.
  
  
  
  "Nekoga imam tko će se time baviti. Jedna od prvih stvari koje sam ovdje napravio..." Telefon je zazvonio. Hawk se javio i rekao nešto kratko. Spustio je slušalicu i tmurno se nasmiješio Nicku. "Trenutno duguje Aldgateu preko dvije tisuće dolara. Odgovori na tvoje pitanje?" Nick je počeo primjećivati da to nije njegovo pitanje, ali je onda zaboravio na njega. Šef ga je čudno, oštro gledao. Kad je Hawk ponovno progovorio, njegov je ton bio neobično formalan. "Vrlo rijetko ti dajem savjete, stvarno." "Ne, gospodine. Ne savjetuješ mi." "Vrlo rijetko ti sada treba. Možda ti sada treba. Nemoj se petljati s tom ženom, tom princezom da Gama, međunarodnom skitnicom koja voli piće i drogu i ništa više. Možeš surađivati s njom ako nešto uspije, sigurno hoćeš, ali neka tu stane. "Nemoj joj se previše približavati." Killmaster je kimnuo. Ali razmišljao je o tome kako je izgledala u njegovom stanu prije samo nekoliko sati...
  
  
  
  
  KILMASTER - očajnički se pokušavao sabrati. Uspio je, do određene mjere. Ne, nije se slagao s Hawkom. Negdje je u njoj bilo nešto dobro, bez obzira koliko je to sada bilo izgubljeno ili zakopano. Hawk je zgužvao komad papira i bacio ga u koš za smeće. - "Zaboravi na nju za sada", rekao je. "Vratit ćemo joj se kasnije. Nema lude žurbe. Vas dvoje bit ćete ovdje barem četrdeset osam sati. Kasnije, kad se bude osjećala bolje, neka vam ispriča nešto o sebi. Sada - želim znati jeste li ikada čuli za ova dva čovjeka: princa Solaouayea Askarija i generala Augustea Boulangera? Od svakog vrhunskog agenta AXE-a očekivalo se da bude prilično upoznat sa svjetskim zbivanjima. Bilo je potrebno određeno znanje. S vremena na vrijeme održavali su se neočekivani seminari i postavljala su se pitanja. Nick je rekao: "Princ Askari je Afrikanac. Mislim da se školovao u Oxfordu. Predvodio je angolanske pobunjenike protiv Portugalaca. Imao je neke uspjehe protiv Portugalaca, osvojio je neke važne bitke i teritorij." Hawke je bio zadovoljan. "Bravo." "Što je s generalom?" Ovo je pitanje bilo teže. Nick je mučio glavu. General Auguste Boulanger nije se u posljednje vrijeme pojavljivao u vijestima. Polako, sjećanje ga je počelo iznevjeravati. "Boulanger je odmetnuti francuski general", rekao je. "Nepopustljivi fanatik. Bio je terorist, jedan od vođa OAS-a, i nikada nije odustao. Koliko sam zadnji put pročitao, osuđen je na smrt u odsutnosti u Francuskoj. Je li to taj čovjek?" "Da", rekao je Hawke. "On je i prokleto dobar general. Zato angolanski pobunjenici u posljednje vrijeme pobjeđuju. Kad su Francuzi oduzeli Boulangeru čin i osudili ga na smrt, on je to mogao prihvatiti. Kontaktirao je ovog princa Askarija, ali vrlo diskretno. I još nešto: princ Askari i general Boulanger pronašli su način da prikupe novac. Puno novca. Ogromne svote. Ako ovako nastave, dobit će rat u Makau u Angoli."
  U Africi će biti još jedna nova država. Trenutno, princ Askari misli da će voditi tu državu. Kladim se da ako ovo uopće uspije, general Auguste Boulanger će njome upravljati. Učinit će se diktatorom. To je jednostavno taj tip. Sposoban je i za druge stvari. On je, na primjer, razvratnik i potpuni egoist. Bilo bi dobro zapamtiti te stvari, sine. Nick je ugasio cigaretu. Konačno, bit se počela slagati. "Je li ovo misija, gospodine? Idem li protiv ovog generala Boulangera? Ili princa Askarija? Obojice?"
  Nije pitao zašto. Hawk će mu reći kad bude spreman. Njegov šef nije odgovorio. Uzeo je još jedan tanki komad papira i trenutak ga proučavao. "Znate li tko je pukovnik Chun Li?" To je bilo lako. Pukovnik Chun Li bio je Hawkov pandan u kineskoj kontraobavještajnoj službi. Dvojica muškaraca sjedila su na drugoj strani svijeta jedan od drugoga, pomičući figure na međunarodnoj šahovskoj ploči. "Chun Li te želi mrtvog", rekao je sada Hawk. "Sasvim prirodno. I ja želim da on umre. Dugo je u mojoj crnoj knjizi. Želim da se riješi. Pogotovo jer je u posljednje vrijeme stvarno dobio na zamahu - izgubio sam pola tuceta dobrih agenata zbog tog gada u posljednjih šest mjeseci." "Dakle, ovo mi je pravi posao", rekao je Nick.
  "Tako je. Ubij mi ovog pukovnika Chun-Lija." "Ali kako da dođem do njega? Kao što ni on ne može doći do tebe." Hawkov osmijeh bio je neopisiv. Mahnuo je čvornovatom rukom preko svih stvari na svom stolu. "Ovdje sve počinje imati smisla. Princeza, pustolov Blacker, dva Cockneyja s prerezanim grlima, mrtvi bojnik Oliveira, svi oni. Nitko nije važan sam po sebi, ali svi doprinose. Nick... Još nije sasvim shvatio, i to ga je malo namrštilo. Hawk je bio pauk, proklet bio! I to prokleti pauk sa zatvorenim ustima."
  
  
  Carter je hladno rekao. "Zaboravljaš trojicu crnaca koji su me pretukli," - I ubili bojnika. Imali su nešto s tim, zar ne? Hawk je zadovoljno protrljao ruke. - Oh, i oni su imali... Ali ne previše važno, ne sada. Tražili su nešto o Blackeru, zar ne, i vjerojatno su mislili da je o tebi. Uglavnom, htjeli su razgovarati s tobom. Nick je osjetio bol u rebrima. "Neugodni razgovori." Hawk se podsmjehnuo. - To je dio tvog posla, ha, sine? Drago mi je samo da nisi ubio nijednog od njih. Što se tiče bojnika Oliveire, to je šteta. Ali ti crnci su bili Angolci, a bojnik je Portugalac. I nisu htjeli da on dobije princezu. Žele princezu za sebe."
  "Svi žele Princezu", rekao je Killmaster razdražljivo. "Neka me proklet bio ako razumijem zašto." "Žele Princezu i još nešto", ispravio ga je Hawke. "Iz onoga što si mi rekao, pretpostavljam da je to bio nekakav film. Nekakav film o ucjeni - još jedna pretpostavka - vrlo prljave snimke. Ne zaboravi što je učinila u Hong Kongu. Uglavnom, k vragu s tim - imamo Princezu i zadržat ćemo je."
  "Što ako ne surađuje? Ne možemo je prisiliti." Hawk je izgledao kameno. "Ne mogu? Mislim da mogu. Ako ne surađuje, predat ću je portugalskoj vladi besplatno, bez naknade. Žele je smjestiti u mentalnu ustanovu, zar ne? To ti je rekla."
  Nick je rekao da, rekla mu je. Sjetio se užasnutog pogleda na njezinu licu. "Igrat će", rekao je Hawk. "Sada idi i odmori se. Pitaj sve što trebaš. Nećeš napustiti ovo mjesto dok te ne stavimo u avion za Hong Kong. S princezom, naravno. Putovat ćete kao muž i žena. Sada pripremam tvoje putovnice i ostale dokumente." Gospodar roda ustao je i protegnuo se. Bio je umoran. Bila je to duga noć i dugo jutro. Pogledao je Hawka. "Hong Kong? Je li to mjesto gdje bih trebao ubiti Chun-Lija?" "Ne, ne Hong Kong. Macau. I to je mjesto gdje bi te Chun-Li trebao ubiti! Sad postavlja zamku, vrlo je to spretna zamka."
  Divim se tome. Chun je dobar igrač. Ali ti ćeš imati prednost, sine. Upast ćeš u njegovu zamku sa svojom zamkom.
  Killmaster nikada nije bio toliko optimističan u vezi s tim stvarima kao njegov šef. Možda zato što mu je glava bila na kocki. Rekao je: "Ali to je ipak zamka, gospodine. A Macau mu je praktički u dvorištu." Hawk je mahnuo rukom. "Znam. Ali postoji stara kineska izreka - ponekad zamka upadne u zamku." "Bok, sine. Ispitaj princezu kad god želi. Samog. Ne želim da budeš vani bespomoćan. Pustit ću te da poslušaš snimku. A sada idi spavati." Nick ga je ostavio da pretura po papirima i vrti cigaru u ustima. Bilo je trenutaka, a ovo je bio jedan od njih, kada je Nick smatrao svog šefa čudovištem. Hawku nije trebala krv - imao je rashladnu tekućinu u venama. Taj opis nije odgovarao nijednom drugom čovjeku.
  
  
  
  Poglavlje 6
  
  KILLMASTER je oduvijek znao da je Hawk vješt i lukav u svom složenom poslu. Sada, slušajući snimku sljedećeg dana, otkrio je da starac posjeduje rezervu pristojnosti, sposobnost izražavanja suosjećanja - iako je to možda bila pseudo-suosjećaj - što Nick nikada nije posumnjao. Niti je sumnjao da Hawk tako dobro govori portugalski. Snimka se začula. Hawkov glas bio je nježan, krajnje dobrodušan. "Nleu nome a David Hawk. Como eo sea name?" Princeza Morgan da Gama. Zašto pitaš? Siguran sam da to već znaš. Tvoje ime mi ništa ne znači - tko si ti, Molly? Zašto me ovdje drže zarobljenu protiv moje volje? U Engleskoj smo, znaš, sve ću vas zbog ovoga strpati u zatvor." Nick Carter, slušajući brzi tok portugalskog, nasmiješio se sa skrivenim zadovoljstvom. Starac je iskoristio trenutak. Nije se činilo kao da joj je duh slomljen. Hawkov glas je tekao, gladak poput melase. "Sve ću objasniti u svoje vrijeme, princezo da Gama. " "U međuvremenu, jesi li kao najada ako govorimo engleski? Ne razumijem baš dobro tvoj jezik." "Ako želiš. Nije me briga. Ali jako dobro govoriš portugalski."
  
  "Čak ni ne tako dobro kao što ti govoriš engleski." Jastreb je preo poput mačke koja vidi duboki tanjur guste žute kreme. "Hvala. Godinama sam išla u školu u SAD-u." Nick ju je mogao zamisliti kako sliježe ramenima. Traka je zašuštala. Zatim glasan pucanj. Jastreb je trgao celofan s cigare. Jastreb: "Što misliš o Sjedinjenim Državama, princezo?" Djevojka: "Što? Ne razumijem baš." Jastreb: "Onda dopusti da to kažem ovako. Sviđaju li ti se Sjedinjene Države? Imaš li tamo prijatelja? Misliš li da se Sjedinjene Države, s obzirom na trenutne svjetske uvjete, stvarno trude održati mir i dobru volju u svijetu?" Djevojka: "Onda je to politika! Dakle, ti si neka vrsta tajnog agenta. Radiš za CIA-u." Jastreb: "Nisam za CIA-u. Odgovori na moje pitanje, molim te." Za mene, recimo, raditi posao koji može biti opasan. I dobro plaćen. Što misliš o tome?
  Djevojka: "Ja... Mogla bih. Trebam novac. I nemam ništa protiv Sjedinjenih Država. Nisam razmišljala o tome. Ne zanima me politika." Nick Carter, koji je bio upoznat sa svakom nijansom Hawkova glasa, nasmiješio se suhoći u starčevom odgovoru. "Hvala vam, princezo. Na iskrenom odgovoru, ako ne i entuzijastičnom." - Ja. Kažete da vam treba novac? Slučajno znam da je to istina. Blokirali su vam sredstva u Portugalu, zar ne? Ujak, Luis da Gama, odgovoran je za to, zar ne?" Duga pauza. Vrpca je počela stvarati buku. Djevojka: "Kako znate za sve ovo? Kako znate za mog ujaka?" Jastreb: "Mnogo znam o vama, draga moja. Mnogo. U posljednje vrijeme vam je teško. Imali ste problema. Još uvijek imate problema. i pokušajte razumjeti." Ako surađujete sa mnom i mojom vladom - morat ćete potpisati ugovor u tom smislu, ali on će se čuvati u tajnom trezoru i samo će dvije osobe znati za njega - ako to učinite, možda vam mogu pomoći.
  S novcem, s hospitalizacijom, ako bude potrebno, možda čak i američkom putovnicom. Morat ćemo razmisliti o tome. Ali najvažnije, princezo, mogu vam pomoći da vratite samopoštovanje. Stanka. Nick je očekivao da će u njezinu odgovoru čuti ogorčenje. Umjesto toga, čuo je umor i rezignaciju. Činilo se da joj ponestaje snage. Pokušao ju je zamisliti kako se trese, žudi za pićem, tabletama ili injekcijom nečega. Činilo se da su dvije AX medicinske sestre dobro obavile posao na njoj, ali bilo je teško, i moralo je biti teško.
  Djevojka: "Moje samopoštovanje?" Nasmijala se. Nick se trgnuo na taj zvuk. "Moje samopoštovanje je odavno nestalo, gospodine Hawk. Činiš se kao nekakav mađioničar, ali ne mislim da čak ni ti možeš činiti čuda." Hawk: "Možemo pokušati, princezo. Hoćemo li sada početi? Postavit ću ti niz vrlo osobnih pitanja. Moraš na njih odgovoriti - i moraš na njih odgovoriti istinito." Djevojka: "A ako ne?"
  Jastreb: "Onda ću organizirati da netko iz portugalskog veleposlanstva dođe ovdje. U London. Siguran sam da bi to smatrali velikom uslugom. Već neko vrijeme ste sramota za svoju vladu, princezo. Pogotovo vaš ujak u Lisabonu. Vjerujem da ima vrlo visoku poziciju u kabinetu. Koliko ja razumijem, bio bi vrlo sretan da se vratite u Portugal." Tek kasnije, mnogo kasnije, Nick je shvatio što je djevojka tada rekla. Rekla je s potpunim gađenjem u glasu: "Moj ujak. Ovo... ovo stvorenje!" Stanka. Jastreb je čekala. Poput vrlo strpljivog pauka. Konačno, s melasom koja je curila, Jastreb je rekao: "Pa, mlada damo?" Pokazujući poraz u glasu, djevojka je rekla: "Vrlo dobro. Postavljajte svoja pitanja. Ne želim, ne smijem biti poslana natrag u Portugal. Žele me strpati u ludnicu. Oh, neće to tako nazvati. Nazvat će to samostanom ili staračkim domom, ali bit će to sirotište. Postavljajte svoja pitanja. Neću vam lagati." Jastreb je rekao: "Bolje ne, princezo." Sad ću biti malo grub. Bit će ti sram. Ne može se ništa.
  Evo fotografije. Želim da je pogledaš. Snimljena je u Hong Kongu prije nekoliko mjeseci. Kako sam je dobio, nije tvoja stvar. Dakle, je li ovo tvoja fotografija? Šuštanje na snimci. Nick se sjetio što je Hawk rekao o princezi koja snima prljave fotografije u Hong Kongu. U to vrijeme, starac nije ništa rekao o tome da uopće ima ikakve fotografije. Jecajući. Sada se slomila, tiho je plakala.
  - D-da, - rekla je. - To sam bila ja. Ja... pozirala sam za ovu fotografiju. Bila sam jako pijana u to vrijeme. Jastreb: - Ovaj čovjek je Kinez, zar ne? Znate li mu ime? Djevojka: - Ne. Nikad ga nisam vidjela ni prije ni poslije. Bio je... samo čovjek kojeg sam upoznala u... studiju. Jastreb: - Nema veze. Nije važan. Kažete da ste u to vrijeme bili pijani - nije li istina, princezo, da ste u posljednjih nekoliko godina uhićeni zbog pijanstva barem desetak puta? U nekoliko zemalja - Jednom ste uhićeni u Francuskoj zbog posjedovanja droge? Djevojka: Ne sjećam se točnog broja. Ne sjećam se baš puno, obično nakon što popijem. Ja... znam... Rečeno mi je da kad pijem susrećem strašne ljude i radim strašne stvari. Ali imam potpune gubitke pamćenja - stvarno se ne sjećam što radim.
  Stanka. Zvuk disanja. Hawk pali novu cigaru, Hawk premješta papire po stolu. Hawk, sa strašnom mekoćom u glasu: "To je sve, princezo... Utvrdili smo, mislim, da ste alkoholičarka, povremena korisnica droga, ako ne i ovisnica o drogama, i da vas općenito smatraju ženom labavog morala. Mislite li da je to pošteno?"
  Stanka. Nick je očekivala još suza. Umjesto toga, glas joj je bio hladan, oštar, ljut. Suočena s Hawkovim poniženjem, slagala je: "Da, dovraga, jesam. Jeste li sada zadovoljni?" Hawk: "Draga moja mlada damo! Nije to ništa osobno, apsolutno ništa. U svojoj, hm, profesiji, ponekad moram ulaziti u te stvari. Uvjeravam vas, to je jednako neugodno za mene kao i za vas."
  Djevojka: "Dopustite mi da posumnjam u to, gospodine Hawk. Jeste li završili?" Hawk: "Završili? Draga moja djevojko, tek sam počeo. A sada, prijeđimo na posao - i zapamtite, bez laži. Želim znati sve o vama i ovom Blackeru. Gospodin Theodore Blacker, sada mrtav, ubijen, živio je na broju četrnaest, Half Crescent Mews. Što je Blacker imao o vama? Je li imao nešto? Je li vas ucjenjivao?" Duga stanka. Djevojka: "Pokušavam surađivati, gospodine Hawk. Morate vjerovati u to. Dovoljno sam uplašena da ne pokušam lagati. Ali što se tiče Teddyja Blackera - ovo je tako komplicirana i zamršena operacija. Ja..."
  Jastreb: Počni od početka. Kada si prvi put upoznao Blackera? Gdje? Što se dogodilo? Djevojka: "Pokušat ću. Bilo je to prije nekoliko mjeseci. Otišla sam ga vidjeti jedne večeri. Čula sam za njegov klub, Dragon Club, ali nikad nisam bila tamo. Trebala sam se tamo naći s nekim prijateljima, ali se nikad nisu pojavili. Tako da sam bila sama s njim. On... bio je užasan mali crv, zapravo, ali nisam imala ništa pametnije raditi u to vrijeme. Popila sam piće. Bila sam praktički bez novca, zakasnila sam, a Teddy je popio puno viskija. Popila sam nekoliko pića i ne sjećam se ničega nakon toga. Sljedeće jutro probudila sam se u hotelu."
  Hawk: "Je li te Blacker drogirao?" Djevojka: "Da. Kasnije je priznao. Dao mi je LSD. Nikad ga prije nisam uzimala. Ja... morala sam biti na dugom putovanju. Hawk: Snimio je filmove o tebi, zar ne? Videe. Dok si bila drogirana?" Djevojka: "D-da. Nikad zapravo nisam vidjela filmove, ali mi je pokazao isječak nekoliko fotografija. Bile su... bile su užasne."
  Jastreb: A onda te Blacker pokušao ucijeniti? Tražio je novac za te filmove? Djevojka: "Da. Ime mu je odgovaralo. Ali bio je u krivu - nisam imala novca. Barem ne toliki novac. Bio je jako razočaran i isprva mi nije vjerovao. Kasnije mi je, naravno, povjerovao."
  
  Jastreb: "Jesi li se vratio u Dragon Club?" Djevojka: "Ne. Više nisam išla tamo. Sastajali smo se u barovima, pubovima i sličnim mjestima. Onda, jedne noći, zadnji put kad sam srela Blackera, rekao mi je da bih trebala zaboraviti na to. Na kraju me prestao ucjenjivati."
  Pauza. Jastreb: "Rekao je to, zar ne?" Djevojka: "Mislila sam da jesam. Ali nisam bila sretna zbog toga. Zapravo, osjećala sam se gore. Te strašne slike mene još bi uvijek bile u optjecaju - rekao je to, ili je to zapravo učinio." Jastreb: "Što je točno rekao? Budite oprezni. Moglo bi biti vrlo važno." Duga pauza. Nick Carter mogao je zamisliti zatvorene zelene oči, visoke bijele obrve namrštene u mislima, prekrasno, još ne sasvim unakaženo lice, napeto od koncentracije. Djevojka: "Nasmijao se i rekao: 'Ne brinite se za kupnju filma.' Rekao je da ima i druge ponuđače za njega. Ponuđače koji su spremni platiti pravi novac. Bio je jako iznenađen, sjećam se. Rekao je da se ponuđači prepucavaju kako bi stali u red."
  Jastreb: "I nikad nakon toga nisi vidio Blackera?" Zamka! Nemoj nasjedati na to. Djevojka: "Tako je. Nikad ga više nisam vidjela." Killmaster je glasno zastenjao.
  Stanka. Jastreb, oštrim glasom, reče: "To nije sasvim istina, zar ne, princezo? Želiš li preispitati taj odgovor? I sjeti se što sam rekla o laganju!" Pokušala je prosvjedovati. Djevojka: Ja... ne razumijem što misliš. Nikad više nisam vidjela Blackera. Zvuk otvaranja ladice. Jastreb: Jesu li ovo tvoje rukavice, princezo? Evo. Uzmi ih. Pažljivo ih pregledaj. Moram ti savjetovati da ponovno kažeš istinu."
  Djevojka: "D-da. Ovo su moje." Jastreb: Možeš li objasniti zašto su na njima mrlje od krvi? I nemoj mi pokušavati reći da su od posjekotine na tvom koljenu. Tada nisi nosio rukavice.
  Nick se namrštio na kasetofon. Nije mogao objasniti svoj osjećaj ambivalentnosti čak ni da mu život ovisi o tome. Kako je, dovraga, završio na njezinoj strani protiv Hawka? Veliki AXE agent slegnuo je ramenima. Možda je postala takva buntovnica, tako prokleto bolesna, bespomoćna, izopačena i nepoštena.
  Djevojka: "Tvoja lutka ne propušta puno, zar ne?"
  Jastreb, zabavljen: "Lutka? Ha-ha, morat ću mu to reći. Naravno, to nije istina. Ponekad je malo previše neovisan. Ali to nam nije cilj. Što se tiče rukavica, molim?"
  Stanka. Djevojka sarkastično: "U redu. Bila sam kod Blackera. Već je bio mrtav. Oni... su ga unakazili. Krv je bila posvuda. Pokušala sam biti oprezna, ali sam se poskliznula i zamalo pala. Uhvatila sam se, ali sam imala krvi na rukavicama. Bila sam uplašena i zbunjena. Skinula sam ih i stavila u torbicu. Htjela sam ih se riješiti, ali sam zaboravila."
  Jastreb: "Zašto si rano ujutro otišao u Blacker's? Što si htio? Što si mogao očekivati?"
  Pauza. Djevojka: Ja... ja stvarno ne znam. Nema puno smisla sada kada sam trijezna. Ali probudila sam se na čudnom mjestu, jako uplašena, mučna i mamurna. Popila sam neke tablete da ostanem na nogama. Nisam znala s kim sam došla kući ili, pa, što smo radili. Nisam se mogla sjetiti kako je ta osoba izgledala.
  Jastreb: Jesi li bio siguran da je to istina?
  Djevojka: Nisam baš sigurna, ali kad me pokupe, obično sam pijana. Uglavnom, htjela sam otići odande prije nego što se vrati. Imala sam puno novca. Razmišljala sam o Teddyju Blackeru i pretpostavljam da sam mislila da će mi dati nešto novca ako... ako...
  Duga pauza. Jastreb: "Ako što?" Nick Carter pomisli: "Okrutni stari gad!" Djevojka: "Da sam samo... bila dobra prema njemu." Jastreb: "Razumijem. Ali stigao si tamo i pronašao ga mrtvog, ubijenog i, kako kažeš, osakaćenog. Imaš li ikakvu ideju tko ga je mogao ubiti?" Djevojka: "Ne, nimalo. Takav gad mora imati puno neprijatelja."
  
  
  Jastreb: "Jesi li vidjela još koga u blizini? Ništa sumnjivo, nitko te nije pratio niti pokušao ispitivati ili zaustaviti?" Djevojka: "Ne. Nisam nikoga vidjela. Nisam baš gledala - samo sam trčala što sam brže mogla. Samo sam trčala." Jastreb: "Da. Trčala si natrag do Prinčeve Gale, odakle si upravo otišla. Zašto? Stvarno ne razumijem, princezo. Zašto? Odgovori mi."
  Stanka. Nastavak jecanja. Djevojka, pomisli Nick, bila je gotovo na rubu sloma. Djevojka: "Dopusti mi da pokušam objasniti. Jedna stvar - imala sam dovoljno novca da platim taksi natrag do Prince Galea, a ne do svog stana. Druga stvar - pokušavam, znaš - bojim se svoje pratnje - bojim ih se i nisam htjela scenu - ali pretpostavljam da je pravi razlog bio taj što bih sada ja; ja mogla biti umiješana u ubojstvo! Bilo tko, tko god to bio, pružio bi mi alibi. Bila sam užasno uplašena jer, znaš, stvarno nisam znala što sam učinila. Mislila sam da bi mi ovaj čovjek mogao reći. A trebao mi je novac."
  Jastreb, neumoljivo: "I bili ste spremni učiniti bilo što - vašu riječ, vjerujem, bili ste spremni biti ljubazni prema strancu. U zamjenu za novac i, možda, alibi?"
  Stanka. Djevojka: D-da. Bila sam spremna na ovo. Već sam to radila. Priznajem. Priznajem sve. Zaposlite me odmah." Hawk, iskreno iznenađen: "Oh, draga moja mlada damo. Naravno da namjeravam da vas zaposlim. Te ili druge osobine koje ste upravo spomenuli čine vas izuzetno prikladnom za moje, hm, područje djelovanja, umorna ste, princezo, i malo bolesna. Samo trenutak i pustit ću vas. Sada kada ste se vratili na Prinčeva vrata, agent portugalske vlade pokušao vas je..... Nazvat ćemo to tako. Poznajete li ovog čovjeka?" Djevojka: "Ne, ne njegovo ime. Nisam ga dobro poznavala prije, vidjela sam ga nekoliko puta. Ovdje u Londonu. Pratio me je. Morala sam biti vrlo oprezna. Moj ujak stoji iza ovoga, mislim. Prije ili kasnije, da me niste prvi uhvatili, oteli bi me i nekako prokrijumčarili iz Engleske. Odveli bi me u Portugal i smjestili u azil. Zahvaljujem vam, gospodine Hawk, što im niste dopustili da me uhvate." Nije važno tko si ili što moram učiniti, bit će bolje od ovoga."
  Killmaster je promrmljao: "Nemoj se kladiti na to, dušo." Hawke: "Drago mi je da to tako vidiš, draga moja. Nije to sasvim loš početak. Samo mi reci, čega se sada sjećaš o čovjeku koji te odvezao kući iz Diplomata? Čovjeku koji te spasio od portugalskog agenta?"
  Djevojka: Uopće se ne sjećam da sam bila u Diplomatu. Ni najmanje važno. Sve čega se sjećam o tom čovjeku, tvojoj lutki, jest da mi se činio kao krupan i prilično zgodan muškarac. Točno ono što mi je učinio. Mislim da je mogao biti okrutan. Jesam li bila previše bolesna da bih primijetila?
  Jastreb: "Dobro ste to napravili. Opis koji se može dobro dobiti. Ali da sam na vašem mjestu, princezo, ne bih više koristio tu riječ 'lutka'. Radit ćete s ovim gospodinom. Putovat ćete zajedno u Hong Kong i možda Macau. Putovat ćete kao muž i žena. 'Moj agent, sve dok ga tako zovemo, moj agent bit će s vama. U stvari, on će imati moć odlučivanja o vašem životu ili smrti. Ili ono što, u vašem slučaju, čini se, mislite da je gore od smrti. Zapamtite, Macau je portugalska kolonija. Jedna izdaja s vaše strane i on će vas odati za minutu. Nikad to ne zaboravite." Glas joj drhti. "Razumijem. Rekla sam da ću raditi, zar ne... Bojim se. Prestravljena sam."
  Jastreb: "Možeš ići. Zovi medicinsku sestru. I pokušaj se sabrati, princezo. Imaš još jedan dan, ne više. Napravi popis stvari koje ti trebaju, odjeće, bilo čega, i sve će ti biti osigurano... Onda ti idi u hotel. To će nadzirati, hm, određene grupe." Zvuk pomicanja stolice.
  Jastreb: "Evo, još nešto. Biste li mogli potpisati ugovor koji sam spomenuo? Pročitajte ga ako želite. To je standardni obrazac i obvezuje vas samo za ovu misiju. Izvolite. Točno tamo gdje sam stavio križ." Škripanje olovke. Nije se trudila pročitati. Vrata su se otvorila i začuli su se teški koraci dok je ulazila jedna od AX-ovih nadzornica.
  Jastreb: "Razgovarat ćemo još jednom, princezo, prije nego što odem. Doviđenja. Pokušaj se odmoriti." Vrata se zatvaraju.
  
  Jastreb: Eto, Nick. Bolje da pažljivo proučiš tu snimku. Prikladna je za posao - prikladnija nego što misliš - ali ako ti ne treba, ne moraš je uzeti. Ali nadam se da hoćeš. Nagađam, i ako je moja pretpostavka točna, Princeza je naš as iz rukava. Poslat ću po tebe kad god poželim. Malo vježbe na streljani ne bi škodilo. Zamišljam da će biti jako teško vani na tajanstvenom Istoku. Vidimo se...
  
  Kraj vrpce. Nick je pritisnuo RWD i vrpca se počela vrtjeti. Zapalio je cigaretu i zurio u nju. Hawk ga je neprestano zadivljavao; aspekti starčevog karaktera, dubina njegovih intriga, fantastično znanje, osnova i bit njegove zamršene mreže - sve je to ostavilo Killmastera s čudnim osjećajem poniznosti, gotovo inferiornosti. Znao je da će, kada dođe dan, morati zauzeti Hawkovo mjesto. U tom trenutku, također je znao da ga ne može zamijeniti. Netko je pokucao na vrata Nickove kabine. Nick je rekao: "Uđite." Bio je to Tom Boxer, koji se uvijek negdje skrivao. Nasmiješio se Nicku. "Karate, ako želiš." Nick je uzvratio osmijeh. "Zašto ne? Barem možemo naporno raditi. Pričekaj malo."
  
  Prišao je stolu i uzeo Luger u futroli. "Mislim da ću danas još malo pucati." Tom Boxer pogledao je Luger. "Čovjekov najbolji prijatelj." Nick se nasmiješio i kimnuo. Prešao je prstima preko sjajne, hladne cijevi. To je bilo prokleto točno. Nick je to počeo shvaćati. Cijev Lugera sada je bila hladna. Uskoro će biti usijana.
  
  
  
  Poglavlje 7
  
  Letjeli su BOAC 707, dugim putovanjem s međuslijetanjem u Tokiju kako bi Hawk imao vremena srediti neke stvari u Hong Kongu. Djevojka je veći dio puta prespavala, a kad nije, bila je mrzovoljna i šutljiva. Dobila je novu odjeću i prtljagu, a izgledala je krhko i blijedo u laganom odijelu od falta s umjereno dugom suknjom. Bila je poslušna i pasivna. Njezin jedini ispad bijesa do sada bio je kada ju je Nick uveo u avion u lisicama, vezanih ruku, ali skrivenih ogrtačem. Lisice nisu bile tamo jer su se bojali da će pobjeći - bile su osiguranje od zarobljavanja princeze u zadnji čas. Kad je Nick stavio lisice u limuzini koja ih je odvezla do londonske zračne luke, djevojka je rekla: "Nisi baš vitez u sjajnom oklopu", a Killmaster joj se nasmiješio. "Ovo se mora obaviti... Idemo li, princezo?" Prije nego što su krenuli, Nick je bio zatvoren sa svojim šefom više od tri sata. Sada, sat vremena vožnje od Hong Konga, pogledao je usnulu djevojku i pomislio da plava perika, iako je radikalno promijenila njezin izgled, nije nimalo pokvarila njezinu ljepotu. Sjetio se i onog posljednjeg brifinga s Davidom Hawkom...
  Kad je Nick ušao u ured svog šefa, rekao je: "Sve počinje dolaziti na svoje mjesto." "Kao kineske kutije. Moraju biti unutra", rekao je Killmutter gledajući ga. Naravno da je razmišljao o tome - ovih dana uvijek treba tražiti kineske komuniste u svemu - ali nije shvaćao koliko su duboko Crveni Kinezi umiješali prste u ovu konkretnu pitu. Hawk je, s dobrodušnim osmijehom, pokazao na dokument koji je očito sadržavao svježe informacije.
  "General Auguste Boulanger je sada u Macauu, vjerojatno se sastaje s Chun-Lijem. Želi se i upoznati s tobom. I želi djevojku. Rekao sam ti da je ženskar. Kong, i to ga je isprovociralo. Sad ima Blackerov film. Prepoznat će djevojku i htjet će je kao dio dogovora. Djevojku - i moramo se složiti da mu uzmemo nekoliko milijuna dolara u neobrađenim dijamantima."
  Nick Carter teško je sjeo. Zurio je u Hawka, paleći cigaretu. "Prebrzo mi govorite, gospodine. Kinesko zlato bi imalo smisla, ali što je s neobrađenim dijamantima?" "Jednostavno je kad znate. Odatle princ Askari i Boulanger dobivaju sav novac za borbu protiv Portugalaca. Angolanski pobunjenici pljačkaju jugozapadnu Afriku i kradu neobrađene dijamante. Čak su uništili i neke portugalske rudnike dijamanata u samoj Angoli. Portugalci, naravno, strogo cenzuriraju stvari jer su na udaru prvog ustanka domorodaca i trenutno gube. Neobrađeni dijamanti. Hong Kong, ili u ovom slučaju Macau, prirodno je mjesto za sastanke i sklapanje poslova." Killmaster je znao da je to glupo pitanje, ali ga je ipak postavio. "Zašto bi, dovraga, Kinezi htjeli neobrađene dijamante?" Hawk je slegnuo ramenima. "Komunističko gospodarstvo nije kao..."
  Našima su potrebni dijamanti kao riža. Naravno, imaju kutove. Uobičajeni problemi, na primjer. Još jedan mamac i zamjena. Mogu natjerati ovog Boulangera i princa Askarija da plešu kako im se sviđa.
  Nema gdje drugdje prodati svoje neobrađene dijamante! To je teško, strogo kontrolirano tržište. Pitajte bilo kojeg trgovca koliko je teško i opasno zarađivati za život prodajući dijamante kao slobodni radnik. Zato Boulanger i Askari žele da budemo uključeni u akciju. Drugačije tržište. Uvijek ih možemo zakopati u Fort Knoxu sa zlatom. Killmaster je kimnuo. "Razumijem, gospodine. Nudimo generalu i princu Askariju bolji dogovor za njihove neobrađene dijamante, a oni nas spajaju s pukovnikom Chun-Lijem."
  "Za mene", Hawk je gurnuo cigaru u usta, "jest. Djelomično. Boulanger je svakako štakor. Igramo obje strane protiv sredine. Ako angolski ustanak uspije, planira prerezati Askariju grkljan i preuzeti vlast. Nisam baš siguran za princa Askarija - naše informacije o njemu su malo oskudne. Koliko ja razumijem, on je idealist, pošten i dobronamjeran. Možda naivna budala, možda ne. Jednostavno ne znam. Ali nadam se da shvaćaš poantu. Bacam te u pravi akvarij za morske pse, sine."
  Killmaster je ugasio cigaretu i zapalio drugu. Počeo je koračati po malom uredu. Više nego inače. "Da", složio se Hawk. Nije bio upućen u sve aspekte slučaja Blacker, i to je sada rekao s određenom žestinom. Bio je izvrsno obučen agent, bolji u svom ubilačkom poslu - doslovno - od bilo koga na svijetu. Ali mrzio je da ga se sprječava. Uzeo je cigaru, stavio noge na stol i počeo objašnjavati s izrazom čovjeka koji se zabavlja. Hawk je volio složene zagonetke. "Prilično jednostavno, sine moj. Dio ovoga je nagađanje, ali kladio bih se na to. Blacker je počeo drogirati princezu i ucjenjivati je prljavim filmovima. Ništa više. Otkriva da je slomljena. To neće ići. Ali također nekako otkriva da je
  ima ovog vrlo važnog ujaka, Luisa de Game, u Lisabonu. Kabinet ministara, novac, poslovi. Blacker misli da ga čeka mnogo toga. "Ne znam kako je Blacker to dogovorio, možda filmskim isječkom, poštom ili možda osobnim kontaktom. U svakom slučaju, ovaj ujak je pametno odigrao i upozorio portugalsku obavještajnu službu. Kako bi izbjegao skandal. Pogotovo jer njezin ujak drži visoku poziciju u vladi."
  Sjetite se, afera Profumo gotovo je srušila britansku vladu - a koliko je važna mogla postati? Princ Askari, pobunjenici, imaju špijune u Lisabonu. Saznaju za film i što Blacker smjera. Kažu Askariju i, naravno, general Boulanger saznaje. "Princ Askari odmah odlučuje kako može iskoristiti film. Može ucjenjivati portugalsku vladu, općenito stvoriti skandal, možda srušiti ovu vladu. A.B., koji pomaže pobunjenicima, preko svojih crnaca u Londonu. "Ali general Boulanger, rekao sam vam, on igra na drugu stranu, želi i djevojku i film. Želi ovu djevojku jer je već vidio njezine fotografije i zaljubio se u nju; želi film, pa će ga imati, a Askari neće."
  Ali ne može se boriti protiv angolanskih pobunjenika, nema vlastitu organizaciju, pa traži pomoć od svojih kineskih prijatelja. Oni pristaju i dopuštaju mu da upotrijebi gerilski odred u Londonu. Kinezi su ubili Blackera i ona dva Cockneyja! Pokušali su to prikazati kao scenu seksa. General Boulanger je dobio film, ili će uskoro, a sada mu osobno treba djevojka. Sada te čeka u Macauu. Ti i djevojka. Zna da je imamo. Dao sam ti grubu ponudu: dat ćemo mu djevojku i kupiti nekoliko dijamanata, a on će smjestiti Chun-Liju za tebe. "Ili će smjestiti mene umjesto Chun-Lija?" Jastreb se namrštio. "Sve je moguće, sine."
  
  Svjetla su bljesnula na engleskom, francuskom i kineskom: "Vežite pojaseve - zabranjeno pušenje." Približavali su se zračnoj luci Kai Tak. Nick Carter je gurnuo usnulu princezu i šapnuo: "Probudi se, moja prekrasna ženo. Gotovo smo stigli."
  Namrštila se. "Moraš li baš koristiti tu riječ?" Namrštio se. "Kladim se da moram. Ovo je važno i zapamti to. Mi smo gospodin i gospođa Prank Manning, Buffalo, New York. Mladenci. Medeni mjesec u Hong Kongu." Nasmiješio se. "Jesi li dobro odspavala, draga?" Padala je kiša. Zrak je bio topao i vlažan dok su izlazili iz aviona i kretali prema carini. Nick, prvi put, nije bio osobito sretan što se vratio u Hong Kong. Imao je jako loš predosjećaj u vezi ove misije. Nebo ga nimalo nije umirivalo. Jedan pogled na tmurne, blijedi oblake, i znao je da će se iznad brodogradilišta na otoku Hong Kongu čuti signali za oluju. Možda samo olujni vjetar - možda nešto slabije. Jaki vjetrovi. Bio je kraj srpnja, prelazio je u kolovoz. Tajfun je bio moguć. Ali, u Hong Kongu je sve bilo moguće. Carina je prošla glatko, jer je Nick upravo prokrijumčario Luger i Stiletto. Znao je da ga dobro pokrivaju AXE-ovci, ali nije ih pokušavao uočiti. Ionako je bilo besmisleno. Znali su svoj posao. Također je znao da ga pokrivaju ljudi generala Boulangera. Možda i ljudi pukovnika Chun Lija. Bili bi Kinezi i nemoguće ih je bilo uočiti na otvorenom javnom mjestu. Dobio je naredbu da ode u hotel Blue Mandarin u Victoriji. Tamo je trebao sjediti i čekati dok se general Auguste Boulanger ne javi. Hawk ga je uvjeravao da neće morati dugo čekati. Bio je to Mercedesov taksi s malo udubljenim blatobranom i malim plavim križem kredom nacrtanim na snježnobijeloj gumi. Nick je gurnuo djevojku prema njemu. Vozač je bio Kinez kojeg Nick nikada prije nije vidio. Nick je rekao: "Znate li gdje je bar Rat Fink?" "Da, gospodine. Štakori se tamo okupljaju." Nick je pridržao vrata djevojci. Njegove su se oči susrele s očima taksista. "Koje su boje štakori?"
  
  "Imaju mnogo boja, gospodine. Imamo žute štakore, bijele štakore, a nedavno smo dobili i crne štakore." Killmaster je kimnuo i zalupio vratima. "U redu. Kreni prema Plavom Mandarinu. Vozi polako. Želim vidjeti grad." Dok su se odvozili, Nick je ponovno stavio lisice princezi, vezavši je za sebe. Pogledala ga je. "Za tvoje dobro", rekao joj je promuklo. "Mnogi su ljudi zainteresirani za tebe, princezo." U njegovim mislima, Hong Kong nije mogao zadržati mnogo ugodnih uspomena za nju. Tada je primijetio Johnnyja Wise Guya i na trenutak zaboravio na djevojku. Johnny je vozio mali crveni MG i bio je zaglavljen u prometu, tri automobila iza taksija.
  Nick je zapalio cigaretu i razmislio. Johnny nije bio baš suptilan promatrač. Johnny je znao da ga Nick poznaje - nekoć su bili kvazi-prijatelji, i u Americi i diljem svijeta - i stoga je Johnny znao da ga je Nick odmah primijetio. Činilo se da ga nije briga. Što je značilo da mu je posao bio jednostavno saznati gdje su Nick i djevojka. Killmaster se zaustavio kako bi u retrovizoru vidio crveni automobil. Johnny je već ostavio pet automobila iza sebe. Neposredno prije nego što su stigli do tog trajekta, ponovno će se približiti.
  Ne bi riskirao da ga prekinu na trajektu. Nick se tmurno nasmiješio. Kako će, dovraga, Johnny Smart (nije mu to pravo ime) izbjeći Nicka na trajektu? Sakriti se u muškom toaletu? Johnny - Nick se nije mogao sjetiti njegovog kineskog imena - rođen je u Brooklynu i diplomirao je na CONY-u. Nick je čuo tisuće priča o tome koliko je lud, rođeni nasilnik koji je mogao biti muškarac ili crna ovca. Johnny se nekoliko puta uvalio u nevolje s policajcima, uvijek je pobjeđivao, a s vremenom je postao poznat kao Johnny Smart zbog svog neozbiljnog, bahatog i sveznajućeg ponašanja. Nick, pušeći i razmišljajući, konačno se sjetio što želi. Posljednje što je čuo, Johnny je vodio privatnu detektivsku agenciju u Hong Kongu.
  Nick se tužno nasmiješio. Tip je bio njegov snimatelj, u redu. Trebalo bi puno moćne magije ili novca da Johnny dobije dozvolu. Ali shvatio je. Nick je držao pogled na crvenom MG-u dok su se počeli uključivati u gusti promet na Kowloonu. Johnny Wise Guy ponovno je krenuo naprijed, sada samo dva automobila iza. Killmaster se pitao kakav je ostatak parade: Boulangerini Kinezi, Chun Lijevi Kinezi, Hawkovi Kinezi - pitao se što će svi misliti o Johnnyju Wiseu. Nick se nasmiješio. Bio je sretan što vidi Johnnyja, sretan što poduzima akciju. Ovo bi mogao biti jednostavan način da dobije neke odgovore. Uostalom, on i Johnny bili su stari prijatelji.
  
  Nickov osmijeh postao je malo sumoran. Johnny to možda neće odmah primijetiti, ali će se predomisliti. Blue Mandarin bio je otmjeni novi luksuzni hotel na Queen's Roadu s pogledom na hipodrom Happy Valley. Nick je skinuo lisice djevojci u autu i potapšao je po ruci. Nasmiješio se i pokazao na blistavo bijeli neboder, plavi bazen, teniske terene, vrtove i gustu šikaru borova, kazuarine i kineskog banjana. Svojim najboljim glasom s medenog mjeseca rekao je: "Nije li ovo prekrasno, draga? Samo napravljeno po mjeri za nas." Oklijevajući osmijeh zaigrao je u kutu njezinih punih, crvenih usta. Rekla je: "Ismijavaš se, zar ne?" Čvrsto ju je uhvatio za ruku. "Sve je to posao za jedan dan", rekao joj je. "Hajde, princezo. Idemo u raj. Za 500 dolara dnevno - Hong Kong, to jest." Otvorivši vrata taksija, dodao je: "Znaš, ovo je prvi put da te vidim da se smiješ otkad smo napustili London?" Osmijeh se lagano raširio, zelene oči su ga proučavale. "Mogu li, mogu li samo brzo nešto popiti? Samo... da proslavimo početak našeg medenog mjeseca..." "Vidjet ćemo", rekao je kratko. "Idemo." Crveni MG. Plavi Hummer s dvojicom muškaraca parkiran na Queen's Roadu. Nick je dao taksistu kratke upute i odveo djevojku u predvorje, držeći je za ruku dok je provjeravao njihove hotelske rezervacije.
  
  Poslušno je stajala, većinu vremena oborenog pogleda, dobro igrajući svoju ulogu. Nick je znao da svaki muški pogled u predvorju procjenjuje njezine duge noge i stražnjicu, tanak struk, pune grudi. Vjerojatno su bili ljubomorni. Sagnuo se kako bi usnama okrznuo njezin glatki obraz. S potpuno nepomućenim izrazom lica i dovoljno glasno da ga IT djelatnik čuje, Nick Carter je rekao: "Toliko te volim, draga. Ne mogu skinuti ruke s tebe." Iz kuta svojih prekrasnih crvenih usana tiho je rekla: "Glupa lutko!"
  Službenik se nasmiješio i rekao: "Vjenčani apartman je spreman, gospodine. Uzeo sam si slobodu poslati cvijeće. Nadam se da ćete uživati u boravku kod nas, gospodine i gospođo Manning. Možda..." Nick ga je prekinuo brzim zahvaljivanjem i odveo djevojku do lifta, slijedeći dvojicu dječaka s njihovom prtljagom. Pet minuta kasnije, u raskošnom apartmanu ukrašenom magnolijama i divljim ružama, djevojka je rekla: "Stvarno mislim da sam zaslužila piće, zar ne?" Nick je pogledao na svoj AXE ručni sat. Imao je zauzet raspored, ali bit će vremena za ovo. Imao je vremena za ovo. Gurnuo ju je na kauč, ali ne nježno. Zurila ga je u čudu, previše iznenađena da bi pokazala ogorčenje. Killmaster je upotrijebio svoj najgrublji glas. Glas koji je imao hladnoću smrti na nekim od njegovih najtežih klijenata na svijetu.
  "Princezo da Gama", rekao je. "Zapalimo. Samo da razjasnimo nekoliko stvari. Prvo, neće biti pića. Ne, ponavljam, nema pića! Nema droga! Učinit ćeš što ti se kaže. To je to. Nadam se da razumiješ da se ne šalim. Ne... ne želim s tobom raditi nikakve tjelesne vježbe." Njezine zelene oči bile su kamene, a ona ga je ljutito pogledala, usta su joj bila tanka grimizna linija. "Ti... lutko! To si sve što jesi, mišićavi čovjek. Veliki, glupi majmun. Uživaš u zapovijedanju ženama, zar ne? Nisi li Božji dar damama?"
  Stajao je nad njom, gledajući dolje, oči tvrde poput ahata. Slegnuo je ramenima. "Ako ćeš već baciti bijes", rekao joj je, "baci ga sada. Požuri." Princeza se naslonila na sofu. Njezina fal suknja se podigla, otkrivajući čarape. Duboko je udahnula, nasmiješila se i ispružila mu grudi. "Treba mi piće", prela je. "Prošlo je mnogo vremena. Ja... Bit ću užasno dobra prema tebi, užasno dobra prema tebi, samo ako mi dopustiš..."
  S ravnodušnošću, s osmijehom koji nije bio ni okrutan ni ljubazan, Killmaster ju je ošamario po prekrasnom licu. Šamar je odjeknuo u sobi, ostavljajući crvene tragove na njezinom blijedom obrazu. Princeza je skočila na njega, grebući mu lice noktima. Pljunula je po njemu. To mu se svidjelo. Imala je puno hrabrosti. Vjerojatno će joj trebati. Kad se iscrpila, rekao je: "Potpisala si ugovor. Držat ćeš ga se tijekom trajanja misije. Nakon toga, nije me briga što ćeš učiniti, što će se s tobom dogoditi. Ti si samo unajmljeni piao i nemoj se pretvarati preda mnom. Radi svoj posao i bit ćeš dobro plaćen. Ne učiniš li to, predat ću te Portugalcima. Za minutu, bez razmišljanja, tek tako..." Pucnuo je prstima.
  Na riječ "piao" problijedila je kao smrt. Značila je "pas", najgora, najjeftinija od prostitutki. Princeza se okrenula prema sofi i počela tiho plakati. Carter je ponovno pogledao na sat kad se začulo kucanje na vratima. Bilo je krajnje vrijeme. Pustio je unutra dvojicu bijelaca, krupnih, ali nekako neupadljivih. Mogli su biti turisti, poslovni ljudi, državni službenici, bilo tko. Bili su to zaposlenici AXE-a, koje je Hawk doveo iz Manile. U tom trenutku, osoblje AXE-a u Hong Kongu bilo je prilično zauzeto. Jedan od muškaraca nosio je mali kofer. Pružio je ruku i rekao: "Preston, gospodine. Štakori se skupljaju." Nick Carter kimnuo je u znak slaganja.
  Drugi muškarac, predstavivši se kao Dickenson, rekao je: "Bijeli i žuti, gospodine. Posvuda su." Nick se namrštio. "Nema crnih štakora?" Muškarci su razmijenili poglede. Preston je rekao: "Ne, gospodine. Kojih crnih štakora? Treba li ih biti?" Komunikacija nikada nije bila savršena, čak ni u AXE-u. Nick im je rekao da zaborave na crne štakore. Imao je svoje ideje o tome. Preston je otvorio svoj kofer i počeo pripremati mali radio odašiljač. Niti jedno od njih nije obraćalo pažnju na djevojku na sofi. Sada je prestala plakati i ležala je zakopana u jastuke.
  Preston je prestao petljati sa svojom opremom i pogledao Nicka. "Koliko brzo želite kontaktirati helikopter, gospodine?" "Još ne. Ne mogu ništa učiniti dok ne dobijem poziv ili poruku. Moraju znati da sam ovdje." Čovjek po imenu Dickenson se nasmiješio. "Moraju znati, gospodine. Imali ste pravu kavalkadu ljudi koja je dolazila iz zračne luke. Dva automobila, uključujući i kineski. Činilo se da paze jedan na drugoga, kao i na vas. I, naravno, Johnnyja Smarta." Killmaster je odobravajuće kimnuo. "I njega ste poslali? Ne biste li slučajno znali njegovu stranu priče?" Oba muškarca su odmahnula glavama. "Nemam pojma, gospodine. Bili smo jako iznenađeni kad smo vidjeli Johnnyja. Može li to imati neke veze s crnim štakorima o kojima ste pitali?" "Možda. Planiram saznati. Poznajem Johnnyja godinama i-" Telefon je zazvonio. Nick je podigao ruku. "Moraju biti oni", odgovorio je, "Da?" Frank Manning? Mladenci? Bio je to visoki Han glas koji je govorio savršenim engleskim. Nick je rekao: "Da. Ovdje Frank Manning..."
  
  
  
  
  Dugo su ih pokušavali prevariti ovom varkom. Što se i očekivalo. Cilj je bio kontaktirati generala Boulangera bez obavještavanja vlasti Hong Konga ili Macaa. "Zanimljivo je i isplativo posjetiti Macao za medeni mjesec, odmah. Bez gubljenja vremena. Hidrogliser će stići tamo iz Hong Konga za samo sedamdeset pet minuta. Ako želite, organizirat ćemo prijevoz." Kladim se da se slažete! Nick je rekao: "Sam ću organizirati prijevoz. I ne mislim da ću danas uspjeti." Pogledao je na sat. Bilo je petnaest do jedan. Glas mu je postao oštar. "Mora biti danas! Nema vremena za gubljenje." "Ne. Ne mogu doći." "Onda večeras?" "Možda, ali bit će kasno." Nick se nasmiješio u telefon. Noć je bila bolja. Trebao mu je mrak za ono što je trebalo obaviti u Macauu. "Vrlo je kasno. Pa dobro onda. U Rua das Lorchas nalazi se hotel koji se zove Znak Zlatnog Tigra. Trebao bi biti tamo u Satu Štakora. S robom. Je li to jasno? S robom - prepoznat će je."
  "Razumijem." "Dođite sami", rekao je glas. "Samo vas dvoje s njom. Ako ne dođete ili ako postoji ikakva obmana, ne možemo biti odgovorni za vašu sigurnost." "Bit ćemo tamo", rekao je Carter. Spustio je slušalicu i okrenuo se prema dvojici AXE operativaca. "To je to. Javi se na radio, Preston, i dovedi taj helikopter ovamo. Brzo. Zatim naredi da se započne prometna gužva na Queen's Roadu." "Da, gospodine!" Preston je počeo petljati s odašiljačem. Nick je pogledao Dickensona. "Zaboravio sam." "Jedanaest sati navečer, gospodine."
  Imate li lisice sa sobom? Dickenson je izgledao pomalo prestrašeno. "Lisice, gospodine? Ne, gospodine. Nisam mislio - mislim, nisu mi rekli da će biti potrebne." Killmutter je bacio lisice muškarcu i kimnuo djevojci. Princeza je već sjedila, oči su joj bile crvene od plača, ali izgledala je hladnokrvno i rezervirano. Nick bi se kladio da nije puno izgubila. "Odvedi je na krov", zapovjedio je Nick. "Ostavite joj prtljagu ovdje. To je ionako samo predstava. Možete joj skinuti lisice kad je ukrcate, ali dobro je pazite. Ona je roba i moramo je moći pokazati. Ako je ne pokažemo, cijeli dogovor otpada." Princeza je pokrila oči svojim dugim prstima. Vrlo tihim glasom rekla je: "Mogu li dobiti barem jedno piće, molim vas? Samo jedno?"
  Nick je odmahnuo glavom prema Dickensonu. "Ništa. Apsolutno ništa, osim ako ti ja ne kažem. I nemoj dopustiti da te zavara. Pokušat će. Vrlo je draga u tom smislu." Princeza je prekrižila noge s najlonskom podstavom, otkrivajući dugu čarapu i bijelu kožu. Dickenson se nasmiješio, a i Nick. "Sretno sam oženjen, gospodine. I ja radim na tome. Ne brini." Preston je sada govorio u mikrofon. "Axe-One Spinner-One zove Spinner-One. Početak misije. Ponavljam - početak zadatka. Možete li me čuti, Spinner-One?" Limeni glas je šapnuo. "Ovdje Spinner-One zove Axe-One. Razumijem. Wilco. Izlazimo sada." Killmaster je kratko kimnuo Dickensonu. "Dobro. Brzo je povedite gore. U redu, Preston, uključi uređaj. Ne želimo da naši prijatelji prate taj 'helikopter'." Preston je pogledao Nicka. "Jesi li razmišljao o telefonima?" "Naravno da moramo! Moramo riskirati. Ali telefoni traju, a odavde do Siouxsie Wongine četvrti ima samo tri minute." "Da, gospodine." Preston je ponovno počeo govoriti u mikrofon. Bodovi. Operacija Zavarivanje je započela. Ponavljam - Operacija Zavarivanje je započela. Naredbe su počele stizati, ali Nicka Cartera nigdje se nije čulo. Otpratio je Dickensona i djevojku bez lisica na krov hotela. Helikopter AXE jednostavno se spustio. Veliki ravni krov Blue Mandarina postao je idealna sletna površina. Nick, s Lugerom u ruci, stajao je leđima naslonjen na vrata malog servisnog penthousea i promatrao kako Dickenson pomaže djevojci da uđe u helikopter.
  
  Helikopter se podigao, nagnuo se, a rotori su mu bacali oblak prašine i krhotina krova u Carterovo lice. Zatim je nestao, glasan zvuk motocikla se smanjivao dok se kretao prema sjeveru, prema četvrti Wan Chai i čekajućoj krhotini. Nick se nasmiješio. Gledatelji, svi do jednog, već su trebali naići na prvu veću prometnu gužvu, užasnu čak i po hongkonškim standardima. Princeza će biti na kršini za pet minuta. Neće im od toga biti nikakve koristi. Izgubili su je. Trebat će im vremena da je ponovno pronađu, a nisu imali vremena. Na trenutak je Killmaster stajao gledajući preko užurbanog zaljeva, vidjevši skupljene zgrade Kowloona i zelena brda Novih Teritorija kako se uzdižu u pozadini. Američki ratni brodovi bili su usidreni u luci, a britanski ratni brodovi bili su usidreni na vladinim molovima. Trajekti su jurili naprijed-natrag poput pomahnitalih kukaca. Tu i tamo, i na otoku i u Kowloonu, vidio je crne ožiljke nedavnih požara. Nedavno je bilo nereda. Killmaster se okrenuo da napusti krov. Ni on nije imao puno vremena. Bližio se Sat Štakora. Mnogo toga je još trebalo učiniti.
  
  
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  Ured Johnnyja Wisea nalazio se na trećem katu oronule zgrade u ulici Ice House, odmah uz Connaught Road. Bilo je to područje malih trgovina i skrivenih kutnih trgovina. Na krovu pored, nizovi rezanaca sušili su se na suncu poput rublja, a na ulazu u zgradu stajao je plastični stalak za cvijeće i potamnjela mesingana pločica na vratima na kojoj je pisalo: "John Hoy, privatni istražitelj." Hoy. Naravno. Čudno da mu je to iskliznulo iz pameti. Ali Johnnyja su zvali "Pametni tip" otkad ga je Carter upoznao. Nick se brzo i tiho popeo stepenicama. Ako je Johnny bio unutra, htio ga je iznenaditi. Johnny je morao odgovoriti na neka pitanja na ovaj ili onaj način. Na lakši ili teži način. Ime Johna Hoya bilo je napisano na vratima od matiranog stakla i na engleskom i na kineskom. Nick se blago nasmiješio kineskim znakovima - bilo je teško izraziti istrage na kineskom. Johnny je koristio Tel, koji je, osim praćenja i istraživanja, mogao i izbjegavati, napredovati ili gurati. To je značilo i mnogo drugih stvari. Neki od njih mogu se pročitati kao dvostruki križ.
  Vrata su bila malo otvorena. Nick je shvatio da mu se to ne sviđa, pa je
  Nick je otvorio kaput i otkopčao Luger u novoj futroli tipa AXE koju je nedavno koristio. Upravo je htio otvoriti vrata kad je začuo zvuk tekuće vode. Nick je gurnuo vrata, brzo ušao unutra i zatvorio ih, naslonivši se leđima na njih. Jednim brzim pogledom obuhvatio je jedinu, malu sobu i njezin zapanjujući sadržaj. Izvukao je Luger iz futrole kako bi naciljao visokog, crnog muškarca koji je prao ruke u kutnom WC-u. Muškarac se nije okrenuo, ali su mu se oči susrele s očima agenta AXE-a u prljavom ogledalu iznad umivaonika. "Ostani gdje jesi", rekao je Nick. "Bez naglih pokreta i drž' ruke vidljivima."
  Posegnuo je iza sebe i zaključao vrata. Oči - velike jantarne oči - zurile su u njega u ogledalu. Ako je čovjek bio zabrinut ili uplašen, nije to pokazao. Mirno je čekao Nickov sljedeći potez. Nick, s Lugerom uperenim u crnca, napravio je dva koraka prema stolu za kojim je sjedio Johnny Smarty. Johnnyjeva su usta bila otvorena, a iz kuta je curio mlaz krvi. Pogledao je Nicka očima koje više nikada neće ništa vidjeti. Kad bi mogao govoriti - Johnny nikada nije usuđivao riječi - Nickel je mogao zamisliti sebe kako govori: "Nickil Pally! Stari prijatelju. Daj mi pet. Drago mi je da te vidim, dečko. To ti je dobro došlo, prijatelju. Mnogo me koštalo, pa ću morati..."
  Bit će nešto ovako. Nikada više neće čuti. Johnnyjevi dani su prošli. Nož za papir s drškom od žada u njegovom srcu pobrinuo se da Killmaster malo pomakne Luger. "Okreni se", rekao je crncu. "Drži ruke gore. Pritisni se uz ovaj zid, okrenut prema njemu, s rukama iznad glave." Čovjek je poslušao bez riječi. Nick ga je udario i potapšao po tijelu. Bio je nenaoružan. Njegovo odijelo, skupocjeno lagano vuneno s jedva primjetnom prugom krede, bilo je promočeno. Mogao je namirisati luku Hong Konga. Košulja mu je bila poderana, a kravata nije bila dostupna. Imao je samo jednu cipelu na nogama. Izgledao je kao čovjek koji je pretrpio neku vrstu osakaćenja; Nick Carter se dobro proveo
  i bio je siguran da zna tko je taj čovjek.
  
  Ništa se od toga nije vidjelo na njegovom bezizražajnom izrazu lica dok je mahao Lugerom prema stolici. "Sjedni." Crnac je poslušao, lice mu je bilo bezizražajno, jantarne oči nisu napuštale Carterove. Bio je to najzgodniji crnac kojeg je Nick Carter ikada vidio. Bilo je to kao da vidi crnog Gregoryja Pecka. Obrve su mu bile visoke, a sljepoočnice malo ćelave. Nos mu je bio debeo i snažan, usta osjetljiva i dobro definirana, a čeljust snažna. Čovjek je zurio u Nicka. Nije bio pravi crnac - bronca i ebanovina nekako su se stopile u glatko, uglačano meso. Killmaster je pokazao na Johnnyjevo tijelo. "Ubio si ga?"
  "Da, ubio sam ga. Izdao me, prodao me, a onda me pokušao ubiti." Nick je primio dva različita, beznačajna udarca. Oklijevao je, pokušavajući ih shvatiti. Čovjek kojeg je tamo pronašao govorio je oksfordski ili staroetonski engleski. Nepogrešivi ton više klase, establišmenta. Druga važna stvar bili su čovjekovi prekrasni, blistavo bijeli zubi - svi nabrušeni do vrha. Čovjek je pažljivo promatrao Nicka. Sada se nasmiješio, otkrivajući još zuba. Svjetlucali su poput malih bijelih kopalja na njegovoj tamnoj koži. Ležernim tonom, kao da je čovjek kojeg je upravo priznao da je ubio bio visok preko 180 centimetara, crnac je rekao: "Smetaju li ti moji zubi, starče? Znam da impresioniraju neke ljude. Ne krivim ih baš. Ali morao sam to učiniti, nije se moglo pomoći. Vidiš, ja sam Chokwe i to je običaj mog plemena." Ispružio je ruke, savijajući svoje snažne, manikirane prste. "Vidiš, pokušavam ih izvesti iz divljine. Nakon petsto godina zatočeništva. Dakle, moram učiniti nešto što radije ne bih. Poistovjetiti se sa svojim narodom, znaš. " Izbrušeni zubi ponovno su bljesnuli. "To su zapravo samo političke smicalice. Kao vaši kongresmeni kad nose tregere."
  "Vjerovat ću ti na riječ", rekao je Nick Carter. "Zašto si ubio Johnnyja?" Crnac je izgledao iznenađeno. "Ali rekao sam ti, starče. Učinio mi je prljavo djelo. Unajmio sam ga za mali posao - užasno mi nedostaje inteligentnih ljudi koji govore engleski, kineski i portugalski - unajmio sam ga, a on me je izdao. Pokušao me ubiti sinoć u Macauu - i ponovno prije nekoliko dana, kada sam se brodom vraćao u Hong Kong. Zato krvarim, zato ovako izgledam." Morao sam plivati posljednjih pola milje do obale. "Došao sam ovamo razgovarati o ovome s gospodinom Hoyem. Također sam htio dobiti neke informacije od njega. Bio je jako ljut, pokušao je uperiti pištolj u mene, a ja sam izgubio živce. Stvarno imam jako lošu narav. Priznajem, pa sam prije nego što sam se snašao, zgrabio nož za papir i ubio ga. Upravo sam se prao kad si stigao. "Razumijem", rekao je Nick. "Ubio si ga - tek tako." Oštri zubi su mu bljesnuli.
  "Pa, gospodine Carter. Nije bio baš neka velika šteta, zar ne?" "Znate? Kako?" Još jedan osmijeh. Killmaster se sjetio slika kanibala koje je vidio u starom National Geographicu. "Vrlo jednostavno, gospodine Carter. Poznajem vas, baš kao što i vi morate znati tko sam ja, naravno. Moram priznati, moja vlastita obavještajna služba je prilično primitivna, ali imam neke dobre agente u Lisabonu, a mi se uvelike oslanjamo na portugalsku obavještajnu službu." Osmijeh. "Doista su jako dobri. Vrlo rijetko nas iznevjere. Imaju najpotpuniji dosje o vama, gospodine Carter, koji sam ikada fotografirao. Trenutno je u mom sjedištu negdje u Angoli, zajedno s mnogim drugima. Nadam se da vam ne smeta." Nick se morao nasmijati. "To mi ne čini puno, zar ne? Dakle, vi ste Sobhuzi Askari?" Crnac je ustao ne tražeći dopuštenje. Nick je držao Luger, ali jantarne oči su samo pogledale pištolj i s prezirom ga odbacile. Crnac je bio visok; Nick bi pogodio da je metar i devedeset ili četiri inča. Izgledao je poput čvrstog starog hrasta. Tamna kosa mu je bila lagano prekrivena mrazom na sljepoočnicama, ali Nick nije mogao odrediti njegove godine. Mogao je imati između trideset i šezdeset godina. "Ja sam princ Sobbur Askari", rekao je crni rais. Na njegovom licu više nije bilo osmijeha.
  "Moj narod me zove Dumba - Lav! Pustit ću vas da pogodite što bi Portugalci rekli o meni. Ubili su mi oca prije mnogo godina kada je predvodio prvu pobunu. Mislili su da je to kraj. Prevarili su se. Vodim svoj narod do pobjede. Za petsto godina konačno ćemo izbaciti Portugalce! Tako bi trebalo biti. Svugdje u Africi, u svijetu, sloboda dolazi autohtonim narodima. Tako će biti i s nama. Angola će također biti slobodna. Ja, Lav, zakleo sam se na to."
  "Na tvojoj sam strani", rekao je Killmaster. "U svakom slučaju, što se toga tiče. A sada, što kažeš da se odvojimo od prepirke i razmijenimo informacije. Oko za oko. Izravan dogovor?" Još jedan značajno nasmiješio se. Princ Askari vratio se svom oksfordskom naglasku. "Oprosti, starče. Sklon sam pompoznosti. Znam da je to loša navika, ali ljudi kod kuće to očekuju. I u mom plemenu, što se toga tiče, poglavica nema reputaciju govornika osim ako se ne bavi i kazališnom umjetnošću." Nick se nasmiješio. Počeo mu se sviđati princ. Ne vjerovati mu, kao ni svima ostalima. "Poštedi me", rekao je. "I ja mislim da bismo se trebali maknuti odavde." Pokazao je palcem prema lešu Johnnyja Smarta, koji je bio najnezainteresiraniji promatrač ove razmjene.
  "Ne bismo htjeli da nas uhvate s ovim. Hongkonška policija prilično je ležerna po pitanju ubojstava." Princ je rekao: "Slažem se. Niti jedno od njih ne želi se petljati s policijom. Ali ne mogu ovako izaći, starče. Privući previše pažnje." "Dugo si napredovao", kratko je rekao Nick. "Ovo je Hong Kong! Izuj drugu cipelu i čarape. Prebaci kaput preko ruke i idi bos. Idi." Princ Askari je skidao cipelu i čarape. "Bolje da ih ponesem sa sobom. Policija će na kraju doći, a ove cipele su napravljene u Londonu. Ako pronađu i jednu..."
  - U redu, - obrecne se Nick. - Dobra ideja, Prinče, ali hajde! - Crnac ga hladno pogleda. - S princom se tako ne razgovara, starče. Killmaster uzvrati pogled. "Dajem prijedlog. A sada samo naprijed - odluči se. I nemoj me pokušavati prevariti. U nevolji si, kao i ja. Trebamo jedno drugo. Možda ti mi trebamo više nego ti, ali nema veze. Što kažeš?" Princ pogleda tijelo Johnnyja Smartyja. - Čini se da si me stavio u nepovoljan položaj, starče. Ubio sam ga. Čak sam ti i priznao. To nije bilo baš pametno od mene, zar ne? - Ovisi tko sam...
  "Ako se možemo dogovoriti, možda neću morati nikome reći", izlanuo je Nick. "Vidiš prosjaka", rekao je. "Nemam učinkovito osoblje u Hong Kongu. Trojica mojih najboljih ljudi ubijena su sinoć u Macauu, a ja sam ostao zarobljen. Nemam odjeće, nemam gdje prenoćiti i imam vrlo malo novca dok se ne javi nekim prijateljima. Da, gospodine Carter, mislim da ćemo se morati dogovoriti. Sviđa mi se taj izraz. Američki sleng je tako ekspresivan."
  Nick je bio u pravu. Nitko nije obraćao pozornost na bosog, zgodnog, tamnoputog muškarca dok su hodali uskim, užurbanim ulicama sektora Wan Chai. Ostavio je Plavog Mandarina u kombiju za rublje, a trenutno će zainteresirane strane mahnito pokušavati pronaći djevojku. Kupio si je malo vremena prije Štakorovog sata. Sada ga je morao iskoristiti u svoju korist. Killmester je već osmislio plan. Bila je to potpuna promjena, oštar odmak od sheme koju je Hawk tako pažljivo osmislio. Ali sada je bio na terenu, a na terenu je uvijek imao carte blanche. Ovdje je bio svoj šef - i snosio bi svu odgovornost za neuspjeh. Ni Hawk ni on nisu mogli znati da će se princ pojaviti ovako, spreman na dogovor. Bilo bi kriminalno, gore od gluposti, ne iskoristiti to.
  Killmaster nikada nije shvatio zašto je odabrao bar Rat Fink na Hennessy Roadu. Istina, ukrali su ime njujorškog kafića, ali nikada nije bio u njujorškom objektu. Kasnije, kada je imao vremena razmisliti o tome, Nick je priznao da se cijela aura misije, miris, mijazam ubojstva i prijevare, te ljudi koji su u to bili uključeni, najbolje mogu sažeti u jednu riječ: Rat Fink. Obični svodnik motao se ispred bara Rat Fink. Servozno se nasmiješio Nicku, ali se namrštio na bosog Princa. Killmaster je odgurnuo čovjeka u stranu, rekavši na kantonskom: "Kucni u drvo, imamo novca i ne trebaju nam djevojke. Gubi se." Ako su štakori i posjećivali bar, nije ih bilo puno. Bilo je rano. Dva američka mornara razgovarala su i pila pivo za šankom. Nije bilo pjevača ni plesača u blizini. Konobarica u rastezljivim hlačama i cvjetnoj bluzi odvela ih je do kioska i uzela njihovu narudžbu. Zijevala je, oči su joj bile natečene i očito je upravo stigla na dužnost. Nije ni pogledala Prinčeve bose noge. Nick je čekao da stigne piće. Zatim je rekao: "U redu, Prinče. Hajde da saznamo jesmo li poslovno - znate li gdje je general Auguste Boulanger?" "Naravno. Bio sam s njim jučer. U hotelu Tai Yip u Macauu. Tamo ima kraljevski apartman." Želio bi da Nick pogleda njegovo pitanje. "General", rekao je Princ, "je megaloman. Ukratko, starče, malo je lud. Dottie, znaš. Luđak." Killmaster je bio malo zatečen i vrlo zainteresiran. Nije računao na ovo. Ni Hawk nije. Ništa u njihovim sirovim obavještajnim izvješćima nije to ukazivalo.
  "Stvarno je počeo gubiti živce kad su Francuzi protjerani iz Alžira", nastavio je princ Askari. "Znate, bio je najnepopustljiviji od svih nepopustljivih. Nikada nije sklopio mir s de Gaulleom. Kao šef OAS-a, odobravao je mučenje kojeg su se čak i Francuzi sramili. Na kraju su ga osudili na smrt. General je morao pobjeći. Pobjegao je k meni, u Angolu." Ovaj put Nick je pitanje izrekao riječima. "Zašto ste ga primili ako je lud?"
  Trebao mi je general. On je veseo, divan general, lud ili ne. Prije svega, on poznaje gerilsko ratovanje! Naučio ga je u Alžiru. To je nešto što ne zna niti jedan general od deset tisuća. Uspjeli smo dobro sakriti činjenicu da je lud. Sad je, naravno, potpuno izgubio razum. Želi me ubiti i povesti pobunu u Angoli, moju pobunu. Zamišlja se kao diktator. Nick Carter je kimnuo. Hawk je bio vrlo blizu istini. Rekao je: "Jeste li slučajno vidjeli izvjesnog pukovnika Chun Lija u Macauu? On je Kinez. Ne koliko znate, ali on je veliki šef u njihovoj kontraobavještajnoj službi. On je čovjek kojeg stvarno želim." Nick se iznenadio što Princ uopće nije bio iznenađen.
  Očekivao je veću reakciju, ili barem zbunjenost. Princ je samo kimnuo: "Poznajem vašeg pukovnika Chun Lija. I on je jučer bio u hotelu Tai Ip. Nas trojica, ja, general i pukovnik Li, večerali smo i popili piće, a zatim gledali film. Sve u svemu, prilično ugodan dan. S obzirom na to da su me kasnije planirali ubiti. Pogriješili su. Dvije pogreške, zapravo. Mislili su da će me biti lako ubiti. A budući da su mislili da ću umrijeti, nisu se potrudili lagati o svojim planovima ili ih sakriti." Njegovi oštri zubi bljesnuli su prema Nicku. "Dakle, vidite, gospodine Carter, možda ste se i vi prevarili. Možda je upravo suprotno od onoga što mislite. Možda vam trebam ja nego vama. U tom slučaju, moram vas pitati - gdje je djevojka? Princeza Morgana da Gama? Imperativ je da je imam ja, a ne general." Killmasterov osmijeh bio je vučji. "Divite se američkom slengu, prinče. Evo nečega što bi vas moglo doprijeti - ne biste li voljeli znati?"
  "Naravno", rekao je princ Askari. "Moram sve znati. Moram vidjeti princezu, razgovarati s njom i pokušati je uvjeriti da potpiše neke dokumente. Ne želim joj ništa loše, starče... Tako je draga. Šteta što se ovako ponižava."
  Nick je rekao: "Spomenuo si gledanje filma? Filmova o princezi?" Izraz gađenja prešao je preko prinčevih zgodnih tamnih crta lica. "Da. Ni ja ne volim takve stvari. Mislim da ni pukovnik Lee ne voli. Crveni su vrlo moralni, uostalom! Osim ubojstava. General Boulanger je lud za princezom. Vidio sam ga kako slini i radi na filmovima. Gleda ih iznova i iznova. Živi u pornografskom snu. Mislim da je general impotentan godinama i da su ga ovi filmovi, same slike, vratile u život." Zato je toliko željan dobiti djevojku. Zato, ako je imam, mogu izvršiti veliki pritisak na generala i na Lisbon. Želim je više od svega, gospodine Carter. Moram!"
  Carter je sada djelovao samostalno, bez odobrenja ili komunikacije s Hawkom. Neka bude tako. Ako mu netko odreže ud, bit će mu stražnjica. Zapalio je cigaretu, pružio je Princu i suzio oči dok je proučavao čovjeka kroz oblake dima. Jedan od mornara ubacio je novčiće u džuboks. Dim mu je ušao u oči. Činilo se prikladnim. Nick je rekao: "Možda možemo poslovati, Prinče. Igrati nogomet. Za to moramo vjerovati jedni drugima do određene mjere, vjerovati ti do kraja s portugalskom patacom." Osmijeh... Jantarne oči bljesnule su prema Nicku. " Kao i ja vama, gospodine Carter." "U tom slučaju, Prinče, morat ćemo pokušati sklopiti dogovor. Pogledajmo to pažljivo - ja imam novca, ti nemaš. Ja imam organizaciju, ti nemaš. Ja znam gdje je Princeza, ti ne. Ja sam naoružan, ti nisi. S druge strane, ti imaš informacije koje mi trebaju. Ne mislim da si mi rekao sve što znaš. Možda će mi trebati i tvoja fizička pomoć."
  Hawk je upozorio da Nick mora sam otići u Macao. Nijedan drugi AXE agent ne smije se koristiti. Macao nije Hong Kong. "Ali na kraju su obično surađivali. Portugalci su bili sasvim druga stvar. Bili su razigrani poput bilo kojeg malog psa koji laje na mastife. Nikad ne zaboravite", rekao je Hawk, "Otoke Zelenortski Otoci i što je tamo zakopano."
  Princ Askari pružio je snažnu, tamnu ruku. "Spreman sam sklopiti ugovor s vama, gospodine Carter. Recimo, za vrijeme trajanja ove izvanredne situacije? Ja sam princ Angole i nikada nikome nisam prekršio riječ koju sam dao." Killmaster mu je nekako povjerovao. Ali nije dotaknuo ispruženu ruku. "Prvo, da se ovo raščisti. Kao u starom vicu: saznajmo tko što kome radi i tko za to plaća?" Princ je povukao ruku. Pomalo mrzovoljno rekao je: "Kako želite, gospodine Carter." Nickov osmijeh bio je tmuran. "Zovite me Nick", rekao je. "Ne treba nam sav ovaj protokol između dva koljača koji planiraju krađu i ubojstvo." Princ je kimnuo. "A vi, gospodine, možete me zvati Askey. Tako su me zvali u školi u Engleskoj. A sada?" "Sada, Askey, želim znati što želite. Samo to. Ukratko. Što će vas zadovoljiti?"
  Princ je posegnuo za još jednom Nickovom cigaretom. "Dovoljno je jednostavno. Trebam princezu da Gamu. Barem na nekoliko sati. Onda je možete otkupiti. General Boulanger ima kofer pun neobrađenih dijamanata. Ovaj pukovnik Chun Li želi dijamante. Ovo je za mene vrlo ozbiljan gubitak. Mojoj pobuni uvijek treba novac. Bez novca ne mogu kupiti oružje za nastavak borbe." Killmaster se malo odmaknuo od stola. Počeo je pomalo shvaćati. "Mogli bismo", rekao je tiho, "jednostavno pronaći drugo tržište za vaše neobrađene dijamante." Bila je to vrsta brbljanja, siva laž. I možda bi Hawk to mogao učiniti. Na svoj način i koristeći svoja vlastita neobična i podmukla sredstva, Hawk je imao jednako moći kao i J. Edgar.
  Možda je to tako. "I", rekao je Princ, "moram ubiti generala Boulangera. Kovao je zavjeru protiv mene gotovo od samog početka. Čak i prije nego što je poludio, kao što je sada. Nisam ništa učinio za to jer mi je bio potreban. Čak ni sada. Zapravo, ne želim ga ubiti, ali osjećam da moram. Da su moji ljudi uspjeli dovesti djevojku i film u London..." Princ je slegnuo ramenima. "Ali nisam. Pobijedili ste sve. Sada se osobno moram pobrinuti da se general ukloni s ceste." "I to je sve?" Princ je ponovno slegnuo ramenima. "Za sada je to dovoljno. Možda previše. Zauzvrat, nudim svoju punu suradnju. Čak ću se i pokoravati vašim naredbama. Dajem naredbe i ne shvaćam ih olako. Naravno, trebat će mi oružje." "Naravno. O tome ćemo kasnije razgovarati."
  Nick Carter je prstom pozvao konobaricu i naručio još dva pića. Dok nisu stigli, lijeno je zurio u tamnoplavi gazni baldahin koji je skrivao limeni strop. Pozlaćene zvijezde izgledale su blještavo u podnevnom svjetlu. Američki mornari su već otišli. Osim njih, mjesto je bilo pusto. Nick se pitao ima li mogućnost tajfuna ikakve veze s nedostatkom posla. Pogledao je na svoj ručni sat, uspoređujući ga sa svojim Penrodom s ovalnom skalom. Dva i petnaest, Sat majmuna. Do sada, uzimajući sve u obzir, bio je to dobar poslovni dan. Princ Askari je također šutio. Dok se mama-san udaljavala, šušteći elastičnim hlačama, rekao je: "Slažeš li se, Nick? S ove tri stvari?" Killmaster je kimnuo. "Slažem se. Ali ubiti generala je tvoja briga, a ne moja. Ako te uhvate policajci iz Macaa ili Hong Konga, ne poznajem te." Nikad te prije nisam vidio. "Naravno." - U redu. Pomoći ću ti da vratiš svoje neobrađene dijamante, sve dok to ne ometa moju vlastitu misiju.
  Ova djevojka, pustit ću te da razgovaraš s njom. Neću je sprječavati da potpiše dokumente ako ih želi potpisati. Zapravo, povest ćemo je sa sobom večeras. U Macao. Kao jamstvo moje dobre vjere. Također kao mamac, ulov, ako nam zatreba. A ako je s nama, Askey, to bi ti moglo dati dodatni poticaj da ispuniš svoju ulogu. Željet ćeš je održati na životu." Samo pogled na oštre zube. "Vidim da te nisu precijenili, Nick. Sad razumijem zašto je tvoj portugalski dosje = Rekao sam ti da imam fotokopiju, zašto je označen: Perigol Tenha Cuidador Opasan. Budi oprezan.
  Killmasterov osmijeh bio je leden. "Polaskan sam. Askey, želim znati pravi razlog zašto Portugalci toliko žele ukloniti princezu iz optjecaja. Da je stave u azil. Oh, znam ponešto o njezinoj moralnoj izopačenosti, lošem primjeru koji daje svijetu, ali to nije dovoljno. Mora biti više. Kad bi svaka zemlja zatvarala svoje pijance, ovisnike o drogama i prostitutke samo da bi zaštitila svoj imidž, ne bi bilo dovoljno velikog kaveza da ih primi. Mislim da znaš pravi razlog. Mislim da to ima neke veze s ovim njezinim ujakom, ovom velikom zvijerkom u portugalskom kabinetu, Luisom da Gamom." Samo je ponavljao Hawkeove misli.
  Starac je među manjim glodavcima nanjušio velikog štakora i zamolio Nicka da, ako je moguće, provjeri svoju teoriju. Ono što je Hawku zapravo trebalo bio je izvor protupritiska protiv Portugalaca, nešto što bi mogao prenijeti na više položaje, a što bi se moglo iskoristiti za ublažavanje situacije na Zelenortskim Otokima. Princ je uzeo još jednu cigaretu i zapalio je prije nego što je odgovorio.
  "U pravu si. Ima tu još nešto. Mnogo više. Ovo, Nick, je vrlo gadna priča. "Gadne priče su moj posao", rekao je Killmaster.
  
  
  
  
  Poglavlje 9
  
  Mini-kolonija Macau nalazi se oko šezdeset milja jugozapadno od Hong Konga. Portugalci tamo žive od 1557. godine, a sada je njihova vladavina ugrožena od strane gigantskog Crvenog Zmaja, koji bljuje vatru, sumpor i mržnju. Ovaj sićušni, zeleni komad Portugala, nesigurno pripijen uz prostranu deltu Biserne i Zapadne rijeke, živi u prošlosti i posuđenom vremenu. Jednog dana, Crveni Zmaj će podići svoju kandžu i to će biti kraj. U međuvremenu, Macau je opsjednuti poluotok, podložan svakom hiru stanovnika Pekinga. Kinezi su, kako je princ Askari rekao Nicku Carteru, osvojili grad u svemu osim u imenu. "Ovaj vaš pukovnik Chun Li", rekao je Princ, "upravo daje naredbe portugalskom guverneru. Portugalci se pokušavaju dobro držati, ali ne mogu nikoga zavarati. Pukovnik Li pucne prstima i oni poskoče. Sada je na snazi vojno stanje i ima više Crvenih gardista nego mozambičnih vojnika. To je za mene bio proboj, Mozambici i Portugalci ih koriste kao garnizonske trupe. Oni su crnci. Ja sam crnac. Govorim malo njihovim jezikom. Mozambički kaplar mi je pomogao da pobjegnem nakon što me Chun Li i general nisu uspjeli ubiti. To bi nam večeras moglo biti korisno, Killmaster nije mogao pristati na više."
  
  Nick je bio više nego zadovoljan stanjem u Macau. Neredi, pljačke i paleži, zastrašivanje Portugalaca, prijetnje isključenjem struje i vode na kopnu - sve će mu to ići u prilog. Namjeravao je izvesti ono što je AXE nazvao paklenim prepadom. Malo kaosa će mu ići u prilog. Killmaster se nije molio Hungu za loše vrijeme, ali je zamolio trojicu tangarskih mornara da učine upravo to. Činilo se da se isplatilo. Velika morska junka postojano je plovila zapad-jugozapad gotovo pet sati, a njezina jedra od ratana s krilima šišmiša vukla su je što bliže vjetru koliko junka može ploviti. Sunce je odavno nestalo iza širenja crnog oblaka na zapadu. Vjetar, vruć i vlažan, puhao je nepravilno, čas se obrušavajući, čas se obrušavajući, mali naleti bijesa i povremeni linearni olujni udari. Iza njih, istočno od Hong Konga, polovica neba bila je ocrtana dubokim plavom sumrakom; druga polovica ispred njih bila je oluja, zloslutna, mračna zbrka gdje su bljeskale munje.
  Nick Carter, pomalo mornar, uz sve ostale kvalitete koje su činile prvoklasnog AXE agenta, osjetio je da se sprema oluja. Pozdravio ju je, kao što je pozdravio nemire u Macauu. Ali želio je oluju - samo oluju. Ne tajfun. Ribarska flota sampana iz Macaa, predvođena crvenim kineskim patrolnim brodovima, nestala je u tami na zapadu prije sat vremena. Nick, princ Askari i djevojka, zajedno s trojicom tangarskih muškaraca, ležali su na vidiku flotile sampana, pretvarajući se da love ribu, sve dok se topovnjača nije zainteresirala. Bili su daleko od granice, ali kada se kineska topovnjača približila, Nick je dao naredbu i krenuli su niz vjetar. Nick se kladio da Kinezi neće htjeti incident u međunarodnim vodama i kockanje se isplatilo. Moglo je krenuti na bilo koju stranu, i Nick je to znao. Kineze je bilo teško razumjeti. Ali morali su riskirati: do sumraka Nick će biti dva sata od rta Penlaa. Nick, princ Da Gama i princeza Da Gama bili su u skladištu broda. Za pola sata trebali su krenuti i stići na odredište. Sva trojica bila su odjevena kao kineski ribari.
  
  Carter je nosio crne traperice i jaknu, gumene cipele i konusnu slamnatu kapu za kišu. Nosio je Luger i stiletto, kao i pojas s granatama ispod jakne. Rovovski nož s mjedenom drškom od boksera visio je s kožnog remena oko vrata. Princ je također nosio rovovski nož i teški automatski pištolj kalibra .45 u futroli za rame. Djevojka je bila nenaoružana. Đubre je škripalo, stenjalo i bacalo se u uzdižućem moru. Nick je pušio i promatrao Princa i Princezu. Djevojka je danas izgledala puno bolje. Dickenson je izvijestio da nije dobro jela niti spavala. Nije tražila alkohol ni drogu. Pušeći smrdljivu cigaretu Great Wall, agent AXE promatrao je svoje drugove kako razgovaraju i smiju se iznova i iznova. Ovo je bila drugačija djevojka. Morski zrak? Puštenje iz pritvora? (Još uvijek je bila njegova zarobljenica.) Činjenica da je bila trijezna i bez droga? Ili kombinacija svega toga? Killmaster se osjećao pomalo kao Pigmalion. Nije bio siguran da mu se sviđa taj osjećaj. Iritirao ga je.
  Princ se glasno nasmijao. Djevojka se pridružila, smijeh joj se ublažio, s prizvukom pianissima. Nick ih je ljutito pogledao. Nešto ga je mučilo i bio bi proklet ako bi znao da je X više nego zadovoljan Askeyjem. Gotovo je sada vjerovao tom čovjeku - sve dok su im se interesi poklapali. Djevojka se pokazala poslušnom i izuzetno popustljivom. Ako je i bila uplašena, to se nije vidjelo u njezinim zelenim očima. Odbacila je plavu periku. Skinula je kabanicu i prošla tankim prstom kroz kratku, tamnu kosu. U prigušenom svjetlu jedine svjetiljke, ona se sjajila poput crne kape. Princ je nešto rekao, a ona se ponovno nasmijala. Niti jedno od njih nije obraćalo puno pažnje na Nicka. Dobro su se slagali i Nick je nije mogao kriviti. Sviđala mu se Askey - i sviđala mu se sve više i više sa svakom minutom koja je prolazila. Zašto onda, pitao se Nick, pokazuje simptome iste stare tame koja ga je pogodila u Londonu? Ispružio je veliku ruku prema svjetlu. Čvrsta kao stijena. Nikad se nije osjećao bolje, nikada nije bio u boljoj formi. Misija je išla dobro. Bio je uvjeren da to može podnijeti, jer pukovnik Chun-Li nije bio siguran u sebe, a to bi nešto promijenilo.
  Zašto je jedan od tangarskih ribara siktao na njega kroz otvor? Nick se digao iz svoje povorke i prišao otvoru. "Što je, Min?" Čovjek je šapnuo na pidginu. "Vrlo smo blizu Penha bimebyja." Killmaster je kimnuo. "Koliko smo sada blizu?" Južna harmonija se uzdigla i zaljuljala kada ju je udario veliki val. "Možda milju... Nemoj se previše približavati, mislim da ne. Da imamo puno, puno crvenih brodova, mislim, dovraga! Možda?" Nick je znao da su Tangari nervozni. Bili su dobri ljudi, Britanci su im pružili vrlo lukavu ruku, ali znali su što će se dogoditi ako ih uhvate Chicomi. Bit će propagandnog procesa i puno umiranja, ali na kraju će biti isto - minus tri glave.
  Milja je bila najbliže što su se mogli nadati. Ostatak puta morat će plivati. Ponovno je pogledao Tangara. "Vrijeme? Oluja? Toy-jung?" Čovjek je slegnuo svojim sjajnim, žilavim ramenima, mokrim od morske vode. "Možda. Tko mi može reći?" Nick se okrenuo svojim suputnicima. "U redu, vas dvoje. To je sve. Idemo." Princ, oštrog pogleda koji je blistao, pomogao je djevojci da ustane. Hladno je pogledala Nicka. "Pretpostavljam da ćemo sada plivati?" "Dobro. Plivat ćemo. Neće biti teško. Plima je prava i bit ćemo izvučeni na obalu. Razumiješ? Ne govori! Sve ću govoriti šapatom. Klimnut ćete glavom da razumijete, ako razumijete." Nick je pozorno pogledao princa. "Ima li kakvih pitanja? Znate li točno što učiniti? Kada, gdje, zašto, kako?" To su ponavljali iznova i iznova. Aski je kimnuo. "Naravno, starče. Doslovno sam sve razumio. Zaboravljaš da sam nekoć bio britanski komandos. Naravno, tada sam bio samo tinejdžer, ali..."
  
  "Sačuvaj to za svoje memoare", kratko reče Nick. "Hajde." Počeo se penjati ljestvama kroz otvor. Iza sebe je čuo djevojčin tihi smijeh. Kučka, pomislio je i ponovno ga je pogodila njegova ambivalentnost prema njoj. Killmaster je razbistrio misli. Vrijeme za ubojstvo bilo je blizu, posljednji spektakl samo što nije počeo. Sav potrošeni novac, korištene veze, intrige, trikovi i spletke, prolivena krv i zakopana tijela - sada se približavalo vrhuncu. Obračun je bio blizu. Događaji koji su započeli danima, mjesecima, pa čak i godinama ranije približavali su se vrhuncu. Bit će pobjednika i bit će gubitnika. Kuglica ruleta vrti se u krug - i gdje se zaustavi, nitko ne zna.
  Sat vremena kasnije, sva trojica su se skupili među crnim, mutnozelenim stijenama u blizini Penha Pointa. Svaki je imao odjeću čvrsto zamotanu u vodootporne svežnjeve. Nick i princ držali su oružje. Djevojka je bila gola, osim para sićušnih gaćica i grudnjaka. Zubi su joj cvokotali, a Nick je šapnuo Aski: "Tiho!" Ovaj stražar hoda uz nasip tijekom svoje patrole. U Hong Kongu je bio temeljito upoznat s navikama portugalskog garnizona. Ali sada kada Kinezi efektivno kontroliraju, morat će se pokoravati sluhu. Princ, ne poslušavši naredbu, šapnuo je: "Ne čuje dobro na ovom vjetru, starče." Killmaster ga je laktom gurnuo u rebra. "Ušutkaj je! Vjetar nosi zvuk, prokleta budalo. Možeš ga čuti u Hong Kongu, vjetar puše i mijenja smjer." Brbljanje je prestalo. Veliki crnac zagrlio je djevojku i rukom joj prekrio usta. Nick je pogledao svjetleći sat na svom zapešću. Stražar, jedan od elitnog mozambikanskog puka, trebao bi proći za pet minuta. Nick ponovno bocne Princa: "Vas dvojica ostanite ovdje. Proći će za nekoliko minuta. Nabavit ću vam tu uniformu."
  
  Princ je rekao: "Znaš, mogu to sam. Navikao sam ubijati za meso." Killmaster je primijetio čudnu usporedbu, ali ju je odbacio. Na vlastito iznenađenje, u njemu se kuhao jedan od njegovih rijetkih, hladnih bijesova. Stavio je bodež u ruku i prislonio ga na Prinčeve gole grudi. "Ovo je drugi put u minuti da nisi poslušao naredbu", žestoko je rekao Nick. "Učini to ponovno i požalit ćeš, Prinče." Askey se nije trznuo od bodeža. Zatim se Askey tiho nasmijao i potapšao Nicka po ramenu. Sve je bilo u redu. Nekoliko minuta kasnije, Nick Carter morao je ubiti običnog crnca koji je putovao tisućama kilometara od Mozambika kako bi ga naljutio, zbog prijekora koje nije mogao razumjeti ni da ih je poznavao. Moralo je to biti čisto ubojstvo, jer se Nick nije usudio ostaviti ikakve tragove svoje prisutnosti u Macauu. Nije mogao koristiti nož; krv bi mu uništila uniformu, pa je morao zadaviti čovjeka s leđa. Stražar je teško umirao, a Nick, lagano zadihan, vratio se do ruba vode i tri puta udario o stijenu drškom svog rovovskog noža. Princ i djevojka izronili su iz mora. Nick se nije zadržavao. "Gore", rekao je Princu. "Odora je u izvrsnom stanju. Nema krvi ni prljavštine na njoj." "Provjeri svoj sat s mojim, pa ću krenuti." Bilo je pola jedanaest. Pola sata prije Štakorovog sata. Nick Carter se nasmiješio bijesnom tamnom vjetru dok je prolazio pored starog hrama Ma Coc Miu i pronašao put koji će ga, pak, odvesti do popločane Harbor Roada i u srce grada. Kaskao je, vukući se poput kulija, gumene cipele su mu grebale blato. On i djevojka imali su žute mrlje na licima. To i njihova odjeća kulija bili bi dovoljna kamuflaža u gradu obavijenom nemirima i nadolazećom olujom. Još je malo pognuo svoja široka ramena. Nitko neće obraćati puno pažnje na usamljenog kulija u ovakvoj noći... čak i ako je bio malo veći od prosječnog kulija. Nikada nije namjeravao održati sastanak u Zlatnom tigrovom uzdahu na Rua Das Lorjas. Pukovnik Chun Li znao je da neće. Pukovnik to nikada nije namjeravao učiniti.
  
  Telefonski poziv bio je samo početni gambit, način da se utvrdi da je Carter doista u Hong Kongu s djevojkom. Killmarrier je stigao do asfaltirane ceste. S desne strane ugledao je neonski sjaj središta Macaua. Mogao je razaznati drečave obrise plutajućeg Kasina, s crijepnim krovom, zakrivljenim strehom i lažnim kućištima kotača s lopaticama ocrtanim crvenim svjetlima. Veliki znak povremeno je bljeskao: "Pala Macau". Nekoliko blokova kasnije, Nick je pronašao krivudavu popločanu ulicu koja ga je dovela do hotela Tai Yip, gdje je general Auguste Boulanger odsjeo kao gost Narodne Republike. Bila je to zamka. Nick je znao da je to zamka. Pukovnik Chun Li znao je da je to zamka jer ju je on postavio. Nickov osmijeh bio je mračan dok se sjetio Hawkeyeovih riječi: ponekad zamka uhvati hvatača. Pukovnik očekuje da će Nick kontaktirati generala Boulangera.
  Jer Chun-Li je sigurno znao da general igra na oba krila protiv sredine. Ako je Princ bio u pravu, a general Boulanger doista lud, onda je sasvim moguće da general još nije u potpunosti odlučio koga prodaje i kome smjesti. Ne da je to bilo važno. Sve je to bila namještaljka, koju je pukovnik orkestrirao iz znatiželje, možda da vidi što će general učiniti. Chun je znao da je general lud. Dok se Nick približavao Tai Yip-u, pomislio je da je pukovnik Chun-Li vjerojatno uživao mučiti male životinje kad je bio dječak. Iza hotela Tai Yip bilo je parkiralište. Nasuprot parkiralištu, koje je bilo dobro opskrbljeno i jarko osvijetljeno visokim natrijevim svjetiljkama, stajala je siromašna četvrt. Svijeće i karbidne svjetiljke slabo su dopirale iz koliba. Bebe su plakale. Osjećao se miris urina i prljavštine, znoja i neopranih tijela; previše ljudi živjelo je u premalenom prostoru; Sve je to ležalo poput opipljivog sloja na vrhu vlage i rastućeg mirisa grmljavine. Nick je pronašao ulaz u usku uličicu i čučnuo. Samo još jedan kuli se odmarao. Zapalio je kinesku cigaretu, stavio je u dlan, lice mu je bilo skriveno velikom kabanicom, proučavajući hotel s druge strane ulice. Sjene su se kretale oko njega, a s vremena na vrijeme čuo je stenjanje i hrkanje usnulog čovjeka. Osjetio je mučno sladak miris opijuma.
  Nick se sjetio vodiča koji je nekoć imao, mirisnog s riječima "Dođite u prekrasni Macau - orijentalni vrtni grad". Napisan je, naravno, prije naše ere. Prije Chi-Kona. Tai Yip je bio visok devet katova. General Auguste Boulanger živio je na sedmom katu, u apartmanu s pogledom na Praia Grande. Požarnim stubama moglo se pristupiti i sprijeda i straga. Killmaster je mislio da će se kloniti požarnih stuba. Nema smisla olakšavati posao pukovniku Chun-Liju. Pušeći cigaretu do zadnje desetinke centimetra, poput kulija, Nick je pokušao zamisliti sebe na pukovnikovom mjestu. Chun-Li bi mogao pomisliti da bi bilo dobro da Nick Carter ubije generala. Tada bi mogao uhvatiti Nicka, ubojicu SJEKIROM, uhvaćenog na djelu, i inscenirati najčasnije propagandno suđenje svih vremena. Zatim bi mu legalno odsjekao glavu. Dvije mrtve ptice, a ni jedan kamen. Vidio je kretanje na krovu hotela. Zaštitari. Vjerojatno su i oni bili na požarnim stubama. Bili bi Kinezi, a ne Portugalci ili Mozambijci, ili bi ih barem predvodili Kinezi.
  Killmaster se nasmiješio u smrdljivom mraku. Izgledalo je kao da će morati koristiti lift. Stražari su također bili tamo, kako bi izgledalo legitimno, kako zamka ne bi bila previše očita. Chun Li nije bio budala, a znao je da ni Killmaster nije. Nick se ponovno nasmiješio. Ako uđe ravno u naručje stražara, bili bi prisiljeni uhvatiti ga, ali Chun Liju se to ne bi svidjelo. Nick je bio siguran u to. Stražari su bili samo predstava. Chun Li je želio da Nick stigne do Cressona... Ustao je i krenuo niz kiselo smrdljivu uličicu dublje u seoske kolibe. Pronaći ono što želi neće biti teško. Nije imao ni pavar ni eskudo, ali hongkonški dolari bi bili sasvim dovoljni.
  Imao ih je mnogo. Deset minuta kasnije, Killmaster je imao okvir kulija i vreću na leđima. Vreće od jute sadržavale su samo smeće, ali nitko to neće znati dok ne bude prekasno. Za petsto hongkonških dolara kupio je ovo i još nekoliko sitnica. Nick Carter je bio u poslu. Pretrčao je cestu i kroz parkiralište do servisnih vrata koja je primijetio. Djevojka se hihotala i stenjala u jednom od automobila. Nick se nasmiješio i nastavio se vući, pognut u struku, ispod pojasa drvenog okvira, koji je škripao na njegovim širokim ramenima. Konusna kabanica bila mu je navučena preko lica. Dok se približavao servisnim vratima, pojavio se još jedan kuli s praznim okvirom. Pogledao je Nicka i promrmljao na tihom kantonskom: "Nema plaće danas, brate. Ta kučka s velikim nosom kaže da se vratiš sutra - kao da tvoj želudac može pričekati do sutra, jer..."
  Nick nije podigao pogled. Odgovorio je istim jezikom. "Neka im jetra istrunu, a sva njihova djeca budu djevojčice!" Sišao je tri stepenice do velikog odmorišta. Vrata su bila napola otvorena. Bale svih vrsta. Velika soba bila je okupana svjetlom od 100 vata koje se prigušivalo i pojačavalo. Zdepast, umornog izgleda Portugalac lutao je među balama i kutijama s listovima računa na pločici za pisanje. Razgovarao je sam sa sobom dok Nick nije ušao sa svojim natovarenim tijelom. Carter je pretpostavio da Kinezi vjerojatno vrše pritisak na plin i prijevoz.
  Većina onoga što sada stiže na dokove ili s kopna bit će premješteno snagom kulija.
  
  - promrmljao je Portugalac. - Čovjek ne može ovako raditi. Sve ide po zlu. Moram da ludim. Ali ne... ne... Udari dlanom po čelu, ignorirajući velikog kulija. - Ne, Nao Jenne, moraš li? Nije do mene - do ove proklete zemlje, ove klime, ovog neplaćenog posla, ovih glupih Kineza. Sama moja majka, kunem se, ja... Službenik je zastao i pogledao Nicka. "Qua deseja, stapidor." Nick je zurio u pod. Premještao se s noge na nogu i mrmljao nešto na kantonskom. Službenik mu je prišao, njegovo natečeno, debelo lice ljutito. "Ponhol, stavi to bilo gdje, idiote! Odakle je došao ovaj teret? Fatshan?"
  
  Nick je progunđao, ponovno začačkao nos i zaškiljio. Nasmiješio se kao idiot, a zatim se nasmijao: "Da, Fatshan ima da. Jednom si dao puno hongkonških dolara, zar ne?" Službenik je molećivo pogledao u strop. "O, Bože! Zašto su svi ovi štakorožderi tako glupi?" Pogledao je Nicka. "Nema plaćanja danas. Nema novca. Možda sutra. Ti si jednokratni subbie?" Nick se namrštio. Napravio je korak prema čovjeku. "Nema subbie. Želiš hongkonške lutke odmah!" "Mogu li?" Napravio je još jedan korak. Ugledao je hodnik koji je vodio iz predsoblja, a na kraju hodnika bio je teretni lift. Nick se osvrnuo. Službenik se nije povukao. Lice mu se počelo crveniti od iznenađenja i bijesa. Kulije koji odgovara bijelcu! Napravio je korak prema kuliju i podigao ploču s papirom, više obrambeno nego prijeteći. Killmaster je odlučio da to neće učiniti. Ubiti čovjeka. Mogao bi se onesvijestiti i biti oboren među svim tim smećem. Izvukao je svoje torbe s remena A-okvira i uz tresak ih ispustio. Mali službenik na trenutak je zaboravio na svoj bijes. "Idiote! Možda unutra ima lomljivih predmeta - pogledat ću ih i neću ništa platiti! Imate imena, zar ne?" "Nicholas Huntington Carter."
  Čovjeku je vilica pala od njegova savršenog engleskog. Oči su mu se raširile. Ispod jakne, osim pojasa s ručnim bombama, Nick je nosio pojas od čvrstog užeta. Radio je brzo, začepivši čovjeka njegovom kravatom i vezavši mu zapešća za gležnjeve iza leđa. Kad je završio, s odobravanjem je odmjerio svoj rad.
  Killmaster je potapšao niskog službenika po glavi. "Adeus. Imaš sreće, prijatelju. Srećom nisi ni mali morski pas." Sat Štakora je odavno prošao. Pukovnik Chun-Li znao je da Nick neće doći. Ne do Znaka Zlatnog Tigra. Ali, pukovnik nikada nije očekivao da će Nicka tamo vidjeti. Dok je ulazio u teretni lift i počeo se penjati, Nick se pitao misli li pukovnik da se on, Carter, uplašio i da uopće neće doći. Nick se nadao. To bi stvari uvelike olakšalo. Lift se zaustavio na osmom katu. Hodnik je bio prazan. Nick se spustio niz požarne stepenice, njegove gumene cipele nisu ispuštale nikakav zvuk. Lift je bio automatski i poslao ga je natrag dolje. Nema smisla ostavljati takav znak. Polako je otvorio protupožarna vrata na sedmom katu. Imao je sreće. Debela čelična vrata otvorila su se u pravom smjeru i imao je jasan pogled niz hodnik do vrata Getterovih odaja. Bilo je točno onako kako je opisano u Hong Kongu. Osim jedne stvari. Naoružani stražari stajali su ispred kremastih vrata s velikim zlatnim brojem 7. Izgledali su kao Kinezi, vrlo mladi. Vjerojatno Crveni gardisti. Bili su pogrbljeni i dosadno im je bilo, i činilo se da ne očekuju probleme. Killmaster je odmahnuo glavom. Neće ih dobiti od njega. Bilo im je nemoguće prići nezapaženo. Uostalom, ovo je morao biti krov.
  Ponovno se popeo uz požarne stepenice. Nastavio je hodati dok nije stigao do malog potkrovlja u kojem se nalazio mehanizam teretnog dizala. Vrata su se otvarala na krov. Bila su malo odškrinuta i Nick je mogao čuti nekoga kako pjevuši na drugoj strani. Bila je to stara kineska ljubavna pjesma. Nick je spustio stiletto u dlan. Usred ljubavi, mi umiremo, sada je morao ponovno ubiti. To su bili Kinezi, neprijatelji. Ako večeras porazi pukovnika Chun-Lija, a vrlo je moguće da će to učiniti, Nick je namjeravao imati zadovoljstvo upoznati nekoliko neprijatelja s njihovim precima. Stražar se naslonio na potkrovlje odmah ispred vrata. Killmaster je bio toliko blizu da je mogao osjetiti njegov dah. Jeo je kinwi, toplo korejsko jelo.
  Bio je taman izvan njegova dohvata. Nick je polako prešao vrhom štikle po drvu vrata. Isprva stražar nije čuo, možda zato što je pjevušio ili zato što je bio pospan. Nick je ponovio zvuk. Stražar je prestao pjevušiti i nagnuo se prema vratima. "Još jedan štakor?" Killmaster je palčevima obgrlio čovjekovo grlo i odvukao ga prema penthouseu. Nije se čuo nikakav zvuk osim laganog struganja sitnog šljunka po krovu. Čovjek je preko ramena nosio automatsku pušku, stari američki MS. Stražar je bio vitak, grlo su mu lako zgnječili Nickovi čelični prsti. Nick je malo popustio pritisak i šapnuo čovjeku na uho. "Ime drugog stražara? Brže i živjet ćeš. Laži mi i umrijet ćeš. Ime." Nije mislio da će ih na samom krovu biti više od dvojice. Borio se za dah. "Wong Ki. Ja... Kunem se."
  Nick je ponovno stisnuo čovjekovo grlo, a zatim ga pustio kad su dječakove noge počele očajnički trzati. "Govori kantonski? Nema laži?" Umirući čovjek pokušao je kimnuti. "D-da. Mi smo Kantonci." Nick se brzo pokrenuo. Sklopio je ruke u puni Nelson, podigao čovjeka s nogu, a zatim mu jednim snažnim udarcem udario glavom u prsa. Trebalo je puno snage da se čovjeku tako slomi vrat. A ponekad, u Nickovom poslu, čovjek je morao lagati kao i ubijati. Odvukao je tijelo natrag iza mehanizma dizala. Mogao je koristiti kapu. Bacio je svoj kuli šešir u stranu i povukao kapu s crvenom zvijezdom preko očiju. Prebacio je mitraljez preko ramena, nadajući se da ga neće morati upotrijebiti. Ožu. Ipak. Killmaster je šetao na krov, saginjući se kako bi sakrio svoju visinu. Počeo je pjevušiti istu staru kinesku ljubavnu pjesmu dok su mu oštre oči skenirale tamni krov.
  
  Hotel je bio najviša zgrada u Macauu, krov mu je bio zamračen svjetlošću, a nebo, koje je sada pritiskalo, bila je vlažna, crna masa oblaka gdje su munje neprestano sijale. Ipak, nije mogao pronaći drugog stražara. Gdje je bio gad? Lijenio se? Spavao? Nick ga je morao pronaći. Morao je očistiti ovaj krov za povratno putovanje. Kad bi barem postojao. Odjednom, divlji nalet krila preletio je iznad njih, nekoliko ptica ga je gotovo okrznulo. Nick se instinktivno sagnuo, promatrajući prigušene, bijele, rodama slične oblike kako se vrte i vrte po nebu. Stvorili su prolazni vrtlog, sivo-bijeli kotač, samo napola vidljiv na nebu, uz krike tisuća preplašenih prepelica. To su bile poznate bijele čaplje Macaua, i večeras su bile budne. Nick je znao staru legendu. Kad bijele čaplje lete noću, približava se veliki tajfun. Možda. Možda ne. Gdje je bio taj prokleti stražar! "Wong?" Nick je siktao riječi. "Wong? Kučkin sine, gdje si?" Killmaster je tečno govorio nekoliko dijalekata mandarinskog, iako mu je naglasak uglavnom bio odsutan; na kantonskom je mogao prevariti lokalnog stanovnika. Sada je to i učinio. Iza brade, pospani glas je rekao: "Jesi li to ti, T.? Što je, ratane? Pokupio sam malo sluzi - Amieeeeeee." Nick je držao čovjeka za grlo, potiskujući početak vriska. Ovaj je bio veći, jači. Zgrabio je Nicka za ruke, a prsti su mu se zarili u oči agenta AXE-a. Prineo je koljeno Nickovim preponama. Nick je pozdravio žestoku borbu. Nije volio ubijati bebe. Spretno se izvukao u stranu, izbjegavajući udarac koljenom u prepone, a zatim je odmah zabio koljeno u Kinezove prepone. Čovjek je zastenjao i lagano se nagnuo naprijed. Nick ga je pridržao, povukao mu glavu unatrag za gustu dlaku na vratu i udario ga u Adamovu jabučicu žuljevitim rubom desne ruke. Smrtonosni udarac bekhendom koji je zdrobio čovjekov jednjak i paralizirao ga. Tada mu je Nick jednostavno stiskao grlo dok čovjek nije prestao disati.
  
  Dimnjak je bio nizak, otprilike do visine ramena. Podigao je tijelo i gurnuo ga glavom naprijed u dimnjak. Mitraljez, koji mu nije trebao, već je bio uključen, pa ga je bacio u sjenu. Potrčao je do ruba krova iznad generalovog apartmana. Dok je trčao, počeo je odmotavati uže oko struka. Killmaster je pogledao dolje. Mali balkon bio je točno ispod njega. Dva kata niže. Požarne stepenice bile su mu s desne strane, u dalekom kutu zgrade. Malo je vjerojatno da bi ga stražar na požarnim stepenicama mogao vidjeti u ovom mraku. Nick je pričvrstio uže oko ventilatora i bacio ga preko palube. Njegovi proračuni u Hong Kongu pokazali su se točnima. Kraj užeta uhvatio je ogradu balkona. Nick Carter provjerio je uže, a zatim se zamahnuo naprijed-dolje, s trofejnim mitraljezom prebačenim preko leđa. Nije se spustio; hodao je poput penjača, oslanjajući se nogama o zid zgrade. Minutu kasnije, stajao je na ogradi balkona. Bili su visoki francuski prozori, otvoreni nekoliko centimetara. Iza njih bilo je mračno. Nick je bešumno skočio na betonski pod balkona. Vrata su bila odškrinuta! Uđite, rekao je pauk? Nickov osmijeh bio je tmuran. Sumnjao je da pauk očekuje da će koristiti ovaj put do mreže. Nick se popeo na sve četiri i puzao prema staklenim vratima. Čuo je zujanje. Isprva ga nije mogao razumjeti, a onda je odjednom shvatio. Bio je to projektor. General je bio kod kuće i gledao filmove. Kućne filmove. Filmove koje je mjesecima ranije u Londonu snimio čovjek po imenu Blacker. Blacker, koji je na kraju umro...
  
  Majstor Ubojica se trznuo u mraku. Otvorio je jedna vrata otprilike tridesetak centimetara. Sada je bio licem prema dolje na hladnom betonu, zureći u mračnu sobu. Projektor se činio vrlo blizu, s njegove desne strane. Bit će automatski. Daleko na kraju sobe - bila je to duga soba - bijelo platno visjelo je sa stropa ili s vijenca. Nick nije mogao razaznati što. Između svoje točke gledišta i platna, udaljenog otprilike tri metra, mogao je vidjeti siluetu stolice s visokim naslonom i nešto iznad nje. Muška glava? Killmaster je ušao u sobu poput zmije, na trbuhu, i jednako tiho. Beton se pretvorio u drveni pod, na dodir poput parketa. Slike su sada treperile po platnu. Nick je podigao glavu da pogleda. Prepoznao je mrtvaca, Blackera, kako korača po velikoj sofi u Dragon Clubu u Londonu. Tada je princeza da Gama stupila na pozornicu. Jedan krupni plan, jedan pogled u njezine zapanjene zelene oči bio je dovoljan da dokaže da je drogirana. Bila ona toga svjesna ili ne, nesumnjivo je uzimala neku vrstu droge, LSD ili nešto slično. Sve što su imali za to bila je riječ pokojnog Blackera. Nije bilo važno.
  Djevojka je stajala uspravno i ljuljala se, naizgled nesvjesna što radi. Nick Carter bio je u osnovi pošten čovjek. Iskreno prema sebi. Stoga je priznao, čak i dok je vadio Luger iz futrole, da ga ludorije na ekranu uzbuđuju. Puzao je prema naslonu visoke stolice gdje je nekoć ponosni francuski general sada gledao pornografiju. Iz stolice se čuo niz tihih uzdaha i hihota. Nick se namrštio u mraku. Što se dovraga događa? Mnogo se toga događalo na ekranu u stražnjem dijelu sobe. Nick je odmah shvatio zašto portugalska vlada, ukorijenjena u konzervativizmu i krutosti, želi da se film uništi. Kraljevska princeza radila je neke vrlo zanimljive i neobične stvari na ekranu. Osjetio je kako mu krv lupa u preponama dok ju je gledao kako se željno pridružuje svakoj maloj igri i vrlo inventivnom položaju koji je Blacker predložio. Izgledala je kao robot, mehanička lutka, lijepa i lišena volje. Sada je nosila samo duge bijele čarape, cipele i crni podvezica. Zauzela je razuzdani stav i u potpunosti surađivala s Blackerom. Zatim ju je prisilio da promijeni položaj. Nagnula se nad njega, kimnula, smiješeći se svojim robotskim osmijehom, radeći točno kako joj je rečeno. U tom trenutku, agent AXE je shvatio još nešto.
  Njegova nelagoda i ambivalentnost prema djevojci. Želio ju je za sebe. Zapravo, želio ju je. Želio je princezu. U krevetu. Pijanicu, narkomanku, bludnicu i kurvu, što god ona bila - želio je uživati u njezinom tijelu. Još jedan zvuk prolomio se u sobu. General se nasmijao. Tihi smijeh, pun čudnog, osobnog užitka. Sjedio je u mraku, ovaj proizvod Saint-Cyra, i promatrao pokretne sjene djevojke koja, kako je vjerovao, može vratiti njegovu potenciju. Ovaj galski ratnik dva svjetska rata, Legija stranaca, ovaj teror Alžira, ovaj lukavi stari vojnički um - sada je sjedio u mraku i kikotao se. Princ Askari bio je potpuno u pravu u vezi s tim - general je bio duboko lud, ili, u najboljem slučaju, senilan. Pukovnik Chun-Li je to znao i iskoristio. Nick Carter vrlo je pažljivo prislonio hladnu cijev Lugera na generalovu glavu, odmah iza uha. Rečeno mu je da general izvrsno govori engleski. "Šutite, generale. Ne mičite se. Šapnite. Ne želim vas ubiti, ali hoću. Želim nastaviti gledati filmove i odgovarati na svoja pitanja. Šapnite. Je li ovo mjesto ozvučeno? Je li ozvučeno? Ima li koga u blizini?"
  
  "Govorite engleski. Znam da možete. Gdje je sada pukovnik Chun-Li?" "Ne znam. Ali ako ste agent Carter, on vas čeka." "Ja sam Carter." Stolica se pomaknula. Nick je okrutno bocnuo Luger. "Generale! Držite ruke na naslonima za ruke stolice. Morate vjerovati da ću ubiti bez oklijevanja." "Vjerujem vam. Mnogo sam čuo o vama, Carter." Nick je bocnuo generala Lugerom u uho. "Sklopili ste dogovor, generale, s mojim šefovima da namamite pukovnika Chun-Lija za mene. Što kažete na to?" "U zamjenu za djevojku", rekao je general.
  Drhtanje u njegovu glasu postajalo je sve jače. "U zamjenu za djevojku", ponovio je. "Moram imati djevojku!" "Imam je", tiho reče Nick. "Sa mnom. Sada je u Macauu. Umire od želje da vas upozna, generale. Ali prvo morate ispuniti svoj dio dogovora. Kako ćete uhvatiti pukovnika? Da ga mogu ubiti?" Sad će čuti vrlo zanimljivu laž. Zar ne? General je možda bio slomljen, ali imao je jednostran um. "Prvo moram vidjeti djevojku", rekao je sada. "Ništa dok je ne vidim. Tada ću održati obećanje i dati vam pukovnika. Bit će lako. Vjeruje mi." Nickova lijeva ruka istraživala ga je. General je nosio kapu, vojnu kapu s reverom. Nick je prešao rukom preko starčevog lijevog ramena i prsa - medalje i vrpce. Tada je znao. General je nosio punu uniformu, svečanu uniformu francuskog general-pukovnika! Sjedio je u mraku, nosio odjeću prošle slave i gledao pornografiju. Sjene de Sadea i Charentanea - smrt bi bila blagoslov za ovog starca. Još je bilo posla koji je trebalo obaviti.
  
  "Ne mislim", rekao je Nick Carter u mraku, "da vam pukovnik stvarno vjeruje. Nije toliko glup. Mislite da ga iskorištavate, generale, ali u stvarnosti on iskorištava vas. A vi, gospodine, lažete! Ne, ne mičite se. Trebali biste ga namjestiti za mene, ali u stvarnosti meni namještate za njega, zar ne?" General je dugo uzdahnuo. Nije progovorio. Film je završio, a platno se zamračilo dok je projektor prestao zujati. Soba je sada bila potpuno mračna. Vjetar je zavijao pored malog balkona. Nick je odlučio ne gledati generala. Auguste Boulanger. Mogao je namirisati, čuti i osjetiti raspadanje. Nije to htio vidjeti. Sagnuo se i šapnuo još tiše, sada kada je zaštitni zvuk projektora nestao. "Nije li to istina, generale? Igrate li obje strane protiv sredine? Planirate li prevariti sve ako možete? Baš kao što ste pokušali ubiti princa Askarija!"
  Starac se naglo strese. "Pokušao - misliš da Xari nije mrtav??" Nick Carter kucne Lugerom po njegovom smežuranom vratu. Ne. Apsolutno nije mrtav. Sad je ovdje u Macauu. Pukovniče - Rekao sam vam da je mrtav, ha? Lagao je, rekli ste vam da je raširen?" - Oud... da. Mislio sam da je princ mrtav. - Govorite tiše, generale. Šapnite! Reći ću vam još nešto što bi vas moglo iznenaditi. Imate li aktovku punu neobrađenih dijamanata?
  "Ovo su lažnjaci, generale. Staklo. Komadi običnog stakla. Eon malo zna o dijamantima. Aski zna. On vam već dugo ne vjeruje. Imati ih je beskorisno. Što će pukovnik Li reći na ovo? Budući da su stekli povjerenje jedan drugome, u nekom trenutku Princ je otkrio prijevaru s lažnim neobrađenim dijamantima. Nije lagao tijekom njihovog razgovora u baru Rat Fink. Sigurno je sakrio dijamante u sef u Londonu. General je pokušao trgovati lažnjacima, ali nije bio svjestan svega toga. Pukovnik Chun Li također nije bio stručnjak za dijamante."
  Starac se ukočio u stolici. "Dijamanti su lažni? Ne mogu vjerovati..." "Bolje vam je, generale. Vjerujte i u ovo, što će se dogoditi kada prodate staklo Kinezima za preko dvadeset milijuna u zlatu, bit ćete u puno većoj opasnosti nego što smo mi sada. Baš kao i pukovnik. Istresat će se na vama, generale. Da spasi vlastitu kožu. Pokušat će ga uvjeriti da ste jednostavno dovoljno ludi da pokušate ovakvu prijevaru. I onda će svemu kraj: djevojka, revolucionari koji žele preuzeti vlast u Angoli, zlato u zamjenu za dijamante, vila s Kinezima. To je to. Bit ćete samo stari bivši general, osuđen na smrt u Francuskoj. Bolje razmislite o tome, gospodine", Nick je ublažio glas.
  
  Starac je smrdio. Je li nanio parfem kako bi prikrio miris starog i umirućeg tijela?... Carter je ponovno bio blizu sažaljenja, neobičan osjećaj za njega. Odgurnuo ga je. Snažno je zario Luger u stari vrat. "Bolje ostanite s nama, gospodine. S AH-om i pripremite pukovnika za mene kako je prvobitno planirano. Na taj način ćete barem dobiti djevojku, a možda se vi i Princ možete nešto dogovoriti. Nakon pukovnikove smrti. Što kažete na to?" Osjetio je kako general kima u tami. "Čini se da imam izbora, gospodine Carter. Vrlo dobro. Što želite od mene?" Usnama je dodirnuo čovjekovo uho dok je Nick šapnuo. "Bit ću u gostionici Ultimate Ilappinms za sat vremena. Dođite i dovedite pukovnika Chun Wua sa sobom. Želim vas oboje vidjeti. Recite mu da želim razgovarati, sklopiti dogovor i da ne želim nikakve probleme. Razumijete li?" - Da. Ali ne poznajem ovo mjesto - gostionicu Ultimate Happiness? Kako je mogu pronaći?
  
  "Pukovnik će to znati", oštro reče Nick. "Čim prođeš kroz ta vrata s pukovnikom, tvoj je posao gotov. Makni se s puta i drži se podalje. Bit će opasnosti. Razumiješ li?" Nastao je trenutak tišine. Starac je uzdahnuo. "Apsolutno jasno. Dakle, želiš ga ubiti? Na licu mjesta!" "Na licu mjesta. Doviđenja, generale. Ovaj put bolje spriječiti nego liječiti." Killmaster se popeo uz uže okretnošću i brzinom divovskog majmuna. Podigao ga je i sakrio ispod nadstrešnice. Krov je bio prazan, ali kad je stigao do malog penthousea, čuo je teretno dizalo kako se diže. Strojevi su vlažno zujali, protuutezi i kabeli klizili su prema dolje. Potrčao je do vrata koja su vodila do devetog kata, otvorio ih i čuo glasove u podnožju stubišta kako govore kineski, prepirući se tko će se od njih popeti gore.
  Okrenuo se prema dizalu. Ako se dovoljno dugo prepiru, možda će imati šanse. Otvorio je željezne šipke vrata dizala i pridržao ih nogom. Vidio je krov teretnog dizala kako se diže prema njemu, kablovi su klizili pokraj njega. Nick je pogledao vrh trupa. Tamo je moralo biti mjesta. Kad ga je krov dosegao, lako je stao na njega i zatvorio rešetke. Ležao je ravno na prljavom krovu dizala dok se ono uz zveckanje zaustavljalo. Između stražnjeg dijela glave i vrha trupa bio je dobar centimetar prostora.
  
  
  
  Poglavlje 10
  
  Sjetio se kako ga je kundak puške pogodio u potiljak. Sada je na tom mjestu osjećao vruću, bijelu bol. Lubanja mu je bila jeka u kojoj su dva benda ludovala. Pod ispod njega bio je hladan poput smrti s kojom se sada suočavao. Bio je mokar, vlažan, i Killmaster je počeo shvaćati da je potpuno gol i u lancima. Negdje iznad njega, bilo je prigušeno žuto svjetlo. Uložio je ogroman napor da podigne glavu, skupljajući svu svoju snagu, započinjući dugu borbu protiv onoga što je osjećao da je vrlo blizu potpunoj katastrofi. Stvari su krenule užasno po zlu. Nadmudrili su ga. Pukovnik Chun-Li ga je uzeo lako kao lizalicu djetetu. "Gospodine Carter! Nick... Nick) Čujete li me?" "Uhhh0000000-." Podigao je glavu i pogledao preko male tamnice djevojku. I ona je bila gola i okovana za cigleni stup, poput njega. Bez obzira koliko se trudio fokusirati pogled, Nicku to nije bilo osobito čudno - kada se u noćnoj mori ponašaš prema pravilima noćne more. Činilo se sasvim prikladnim da princeza Morgan da Gama podijeli taj zastrašujući san s njim, da bude okovana za stup, vitka, gola, s velikim grudima i potpuno sleđena od užasa.
  
  Ako je ikada nekoj situaciji bio potreban lagani dodir, onda je to bio ovaj - makar samo da spriječi djevojku da histerija ne postane histerija. Glas joj je govorio da joj se brzo približava. Pokušao joj se nasmiješiti. "Riječima moje besmrtne tete Agathe, 'koja prigoda?'" Nova panika bljesnula je u njezinim zelenim očima. Sad kad je bio budan i gledao je, pokušala je pokriti grudi rukama. Zveckajući lanci bili su prekratki da bi joj to dopustili. Napravila je kompromis, izvijajući svoje vitko tijelo tako da nije mogao vidjeti njezine tamne stidne dlake. Čak i u trenutku poput ovog, kad je bio bolestan, patio i privremeno poražen, Nick Carter se pitao hoće li ikada moći razumjeti žene. Princeza je plakala. Oči su joj bile natečene. Rekla je: "Ti... ti se ne sjećaš?" Zaboravio je na lance i pokušao masirati ogromnu krvavu kvrgu na potiljku. Njegovi lanci bili su prekratki. Opsovao je. "Da. Sjećam se. Sad se počinje vraćati. Ja..." Nick je zastao i stavio prst na usne. Udarac ga je lišio svakog razuma. Odmahnuo je glavom prema djevojci i kucnuo se po uhu, a zatim pokazao na tamnicu. Vjerojatno je bila ozvučena. Odozgo, negdje u sjeni drevnih ciglenih lukova, začuo se metalni kikot. Zvučnik je zujao i cvilio, a Nick Carter je s mračnim, vedrim osmijehom pomislio da će sljedeći glas koji ćete čuti biti pukovnik Chun Li. Tu je i kabelska televizija - vidim vas savršeno dobro. Ali nemojte dopustiti da to ometa vaš razgovor s damom. Vrlo je malo toga što možete reći što još ne znam. U redu, gospodine Carter?" Nick je spustio glavu. Nije htio da teleskopski skener vidi njegov izraz lica. Rekao je: "Jebite se, pukovniče." Smijeh. Zatim: "To je vrlo djetinjasto, gospodine Carter. Razočaran sam vama. U mnogočemu - stvarno me ne grdite puno, zar ne? Očekivao sam više od ubojice broj jedan u AX-u da misli da ste samo Papirnati zmaj, uostalom, obična osoba."
  Ali život je pun malih razočaranja. Nick je ostao uzdignutog lica. Analizirao je svoj glas. Dobar, previše precizan engleski. Očito je učio iz udžbenika. Chun-Li nikada nije živio u Americi, niti je mogao razumjeti Amerikance, kako razmišljaju ili što su sposobni učiniti pod stresom. Bio je to slabašan tračak nade. Sljedeća primjedba pukovnika Chun-Lija istinski je pogodila čovjeka sa SJEKIROM. Bila je tako lijepo jednostavna, tako očita kad joj je jednom istaknuta, ali mu do sada nije pala na pamet. I kako to da naš dragi zajednički prijatelj, gospodin David Hawk... Nick je šutio. "Da je moj interes za vas sporedni. Vi ste, iskreno, samo mamac. Zaista želim uhvatiti vašeg gospodina Hawka. Baš kao što on želi mene."
  Sve je to bila zamka, kao što znate, ali za Hawka, ne za Nicka. Nick se smijao do suza. "Ludi ste, pukovniče. Nikada se nećete približiti Hawku." Tišina. Smijeh. Zatim: "Vidjet ćemo, gospodine Carter. Možda ste u pravu. Imam najveće poštovanje prema Hawku s profesionalnog gledišta. Ali on ima ljudske slabosti, kao i svi mi. Opasnost u ovoj stvari. Za Hawka." Nick je rekao: "Dezinformirani ste, pukovniče. Hawk nije prijateljski nastrojen prema svojim agentima. On je bešćutni starac." "Nije puno važno", rekao je glas. "Ako jedna metoda ne uspije, hoće druga. Objasnit ću kasnije, gospodine Carter. Sada imam posla, pa ću vas ostaviti na miru. Oh, jedna stvar. Sad ću upaliti svjetlo. Molim vas, obratite pozornost na žičani kavez. Nešto vrlo zanimljivo će se dogoditi u ovoj ćeliji ." Začulo se zujanje, zujanje i klik, i pojačalo se isključilo. Trenutak kasnije, u zasjenjenom kutu tamnice upalilo se oštro bijelo svjetlo. Nick i djevojka su se gledali. Killmaster je osjetio ledenu hladnoću niz kralježnicu.
  Bio je to prazan kavez od žičane mreže, veličine otprilike dvanaest puta dvanaest. Vrata su se otvorila u ciglenoj tamnici. Na podu kaveza ležala su četiri kratka lanca i lisice zabijene u pod. Za držanje osobe. Ili žene. Princeza je imala istu misao. Počela je jecati. "O, moj Bože! Š-što će nam učiniti? Čemu služi ovaj kavez?" Nije znao i nije htio nagađati. Njegov je posao sada bio održati je pri zdravoj pameti, da ne postane histerična. Nick nije znao čemu bi to koristilo - osim što bi mu to, zauzvrat, moglo pomoći da ostane pri zdravoj pameti. Očajnički su mu bili potrebni. Ignorirao je kavez. "Reci mi što se dogodilo u gostionici Apsolutna Sreća", naredio je. "Ne sjećam se ničega, a kriv je taj kundak puške. Sjećam se da sam ušao i vidio te kako čučiš u kutu. Askeyja nije bilo tamo, iako je trebao biti. Sjećam se da sam te pitao gdje je Askey, a onda je mjesto pretreseno, svjetla su se ugasila i netko mi je zabio kundak puške u lubanju. Gdje je uopće Askey?" Djevojka se borila da se pribere. Pogledala je u stranu i pokazala oko sebe. "Do vraga s njim", promrmljao je Nick. "U pravu je. Već sve zna. Ja ne. Reci mi sve..."
  "Napravili smo mrežu, kao što si rekao", započela je djevojka. "Aski se obukao u uniformu onog jeb... onog drugog muškarca i otišli smo u grad. U Gostionicu Vrhovne Sreće. Isprva nitko nije obraćao pažnju na nas. To je... pa, vjerojatno znaš kakav je to bio objekt?" "Da, znam." Odabrao je Gostionicu Apsolutne Sreće, koja je bila pretvorena u jeftin kineski hotel i bordel gdje su se okupljali kuliji i mozambijski vojnici. Princ u uniformi mrtvog vojnika bio bi samo još jedan crni vojnik s lijepom kineskom prostitutkom. Askijev je posao bio pokriti Nicka ako uspije namamiti pukovnika Chun-Lija u gostionicu. Prerušavanje je bilo savršeno. "Princa je privela policijska patrola", rekla je sada djevojka. "Mislim da je to bila uobičajena rutina."
  Bili su to Mozambikanci s bijelim portugalskim časnikom. Askey nije imao odgovarajuće papire, propusnice ili bilo što drugo, pa su ga uhitili. Izvukli su ga van i ostavili me tamo samog. Čekao sam te. Nije se moglo ništa drugo učiniti. Ali bezuspješno. Prerušavanje je bilo previše dobro. Nick se zakleo da je došao do daha. Ovo se nije moglo predvidjeti niti obraniti. Crni Princ bio je u nekom zatvoru ili logoru, izvan vidokruga. Govorio je malo mozambički, pa je mogao blefirati neko vrijeme, ali prije ili kasnije saznat će istinu. Mrtvi stražar će biti pronađen. "Asky će biti predan Kinezima. Osim ako - i ovo je bilo vrlo nejasno, osim ako - Princ nekako ne može iskoristiti crno bratstvo, kao i prije. Nick je odbacio tu misao. Čak i da je Princ slobodan, što bi mogao učiniti? Jedan čovjek. A ne obučeni agent...
  Kao i uvijek kad je duboka veza bila na snazi, Nick je znao da se može osloniti samo na jednu osobu da mu spasi kožu. "Nick Carter." Zvučnik je ponovno zapucketao. "Mislio sam da bi vam ovo moglo biti zanimljivo, gospodine Carter. Molim vas, pažljivo promatrajte. Pretpostavljam da je to neki vaš poznanik? Četiri Kineza, svi snažni grubijani, vukli su nešto kroz vrata i u žičani kavez. Nick je čuo djevojku kako je uzdahnula i prigušila vrisak kad je vidjela golotinju generala Augustea Boulangera dok su ga uvlačili u kavez. Bio je ćelav, a rijetka kosa na njegovim mršavim prsima bila je bijela, izgledao je poput drhtavog, očerupanog pileta, i u ovom iskonskom, golom stanju, potpuno lišen svakog ljudskog dostojanstva i ponosa na čin ili uniformu. Saznanje da je starac lud, da su pravo dostojanstvo i ponos odavno nestali, nije promijenilo gađenje koje je Nick sada osjećao. U želucu mu je počela mučna bol. Slučaj da će uskoro vidjeti nešto vrlo loše, čak i za Kineza. General se dobro borio za tako starca i krhkog čovjeka, ali nakon minute ili dvije bio je raširen po podu sobe u kavezu i lancima."
  Zvučnik je naredio Kinezima: "Izvadite usta. Želim da ga čuju kako vrišti." Jedan od muškaraca izvukao je veliki komad prljave krpe iz generalovih usta. Otišli su i zatvorili vrata u ciglenoj zavjesi. Nick, pozorno promatrajući u svjetlu žarulja od 200 vati koje su osvjetljavale kavez, ugledao je nešto što prije nije primijetio: s druge strane vrata, u razini poda, bio je veliki otvor, tamna točka u zidu, poput malog ulaza kakav bi netko mogao napraviti za psa ili mačku. Svjetlost se odbijala od metalnih ploča koje su ga prekrivale.
  Killmasteru se koža naježila - što će učiniti s ovim jadnim, ludim starcem? Što god bilo, znao je jedno. Nešto se kuhalo s generalom. Ili s djevojkom. Ali sve je to bilo usmjereno na njega, na Nicka Cartera, da ga uplaši i slomi mu volju. Bila je to neka vrsta ispiranja mozga i uskoro će početi. General se trenutak borio protiv svojih lanaca, a zatim se pretvorio u beživotnu, blijedu kvrgu. Pogledao je oko sebe divljim pogledom koji kao da ništa nije razumio. Zvučnik je ponovno zagrakao: "Prije nego što započnemo naš mali eksperiment, mislim da biste trebali znati nekoliko stvari. O meni... samo da se malo nahvalim. Dugo ste nam trn u oku, gospodine Carter - vi i vaš šef, David Hawk. Stvari su se sada promijenile. Vi ste profesionalac u svom području, i siguran sam da to shvaćate. Ali ja sam staromodni Kinez, gospodine Carter, i ne odobravam nove metode mučenja... Psiholozi i psihijatri, svi ostali."
  Općenito preferiraju nove metode mučenja, sofisticiranije i strašnije, a ja sam, primjerice, najstaromodniji u tom smislu. Čisti, apsolutni, neublaženi užas, gospodine Carter. Kao što ćete uskoro vidjeti. Djevojka je vrisnula. Zvuk je probio Nickov sluh. Pokazivala je na ogromnog štakora koji se uvukao u sobu kroz jedna od malih vrata. Bio je to najveći štakor kojeg je Nick Carter ikada vidio. Bio je veći od prosječne mačke, sjajno crn s dugim sivkastim repom. Veliki bijeli zubi bljesnuli su mu na njušci dok je stvorenje na trenutak zastalo, trzajući brkovima i osvrćući se opreznim, zlim očima. Nick je potisnuo poriv za povraćanjem. Princeza je ponovno vrisnula, glasno i prodorno... • "Ušuti", Nick joj je žestoko rekao.
  "Gospodine Carter? Iza ovoga se krije prilično zanimljiva priča. Štakor je mutant. Neki od naših znanstvenika krenuli su na kratko putovanje, vrlo tajno, naravno, na otok koji su vaši ljudi koristili za atomska ispitivanja. Na otoku nije bilo ničega živog, osim štakora - nekako su preživjeli, pa čak i napredovali. Ne razumijem to, budući da nisam znanstvenik, ali objašnjeno mi je da je radioaktivna atmosfera nekako odgovorna za gigantizam koji sada vidite. Vrlo fascinantno, zar ne?" Killmaster je kipio. Nije si mogao pomoći. Znao je da je to upravo ono što pukovnik želio i nadao se, ali nije mogao obuzdati svoj divlji bijes. Podigao je glavu i vikao, psujući, vičući svako prljavo ime koje je znao. Bacio se na svoje lance, rezajući zapešća na oštrim lisicama, ali nije osjetio bol. Ono što je osjetio bila je najmanja slabost, najmanji nagovještaj slabosti, u jednom od starih prstenastih vijaka zabijenih u stup od opeke. Krajičkom oka vidio je kako se žbuka slijeva niz ciglu ispod prstenastog vijka. Snažan trzaj bi lako mogao otkinuti lanac. To je odmah shvatio. Nastavio je tresti lance i psovati, ali više nije povlačio lanac.
  Bio je to prvi slabašan tračak prave nade... U glasu pukovnika Chun-Lija osjećalo se zadovoljstvo dok je govorio: "Dakle, vi ste čovjek, gospodine Carter? Reagirate li uopće na normalne podražaje? To je bila čista histerija. Rečeno mi je da će to olakšati stvari. Sada ću šutjeti i pustiti vas i damu da uživate u predstavi. Nemojte se previše uzrujavati zbog generala. On je lud i senilan, i zapravo ne predstavlja štetu za društvo. Izdao je svoju zemlju, izdao je princa Askarija, pokušao je izdati mene. Oh, da, gospodine Carter. Znam sve o tome. Sljedeći put kad šapnete na uho gluhoj osobi, pobrinite se da mu se ne prisluškuje slušni aparat!" Pukovnik se nasmijao. "Zapravo ste mi šaptali na uho, gospodine Carter." Naravno, jadni stari budala nije znao da mu se prisluškuje slušni aparat.
  Nickova grimasa bila je gorka, kisela. Imao je slušni aparat. Štakor se sada sklupčao na generalovim prsima. Još nije ni zacvilio. Nick se nadao da je stari um previše zapanjen da bi shvatio što se događa. Starac i štakor zurili su jedno u drugo. Štakorov dugi, nepristojno ćelavi rep brzo se trzao naprijed-natrag. Ipak, stvorenje nije napalo. Djevojka je zacvilila i pokušala pokriti oči rukama. Lanci. Njezino glatko bijelo tijelo sada je bilo prljavo, prekriveno mrljama i komadićima slame s kamenog poda. Slušajući zvukove iz njezina grla, Nick je shvatio da je vrlo blizu ludila. Mogao je to razumjeti. Ustao je. Ni sam nije bio tako daleko od ponora. Lisice i lanac koji su mu vezali desni zglob. Prsten za zasun se pomaknuo. Starac je vrisnuo. Nick je promatrao, boreći se sa svojim živcima, zaboravljajući sve osim jedne važne stvari - vijak s okom će izaći kad ga snažno povuče. Lanac je bio oružje. Ali ništa ne vrijedi ako to učini u krivo vrijeme! Prisilio se gledati. Mutirani štakor glodao je starca, dugi zubi zarili su mu se u meso oko vratne vene. Bio je to pametan štakor. Znao je gdje udariti. Želio je meso mrtvo, tiho, kako bi se mogao nesmetano hraniti. General je nastavio vrištati. Zvuk je zamro u grgljanju dok je moj štakor zagrizao u glavnu arteriju, a krv je šiknula. Sada je djevojka vrištala iznova i iznova. Nick Carter se također našao kako vrišti, ali tiho, zvuk mu se zaglavio u lubanji i odjekivao oko njega.
  
  Mozak mu je vrištao mržnjom i žeđom za osvetom i ubojstvom, ali u špijunovom oku bio je miran, sabran, čak se i podsmjehivao. Kamera ne smije primijetiti taj labavi prstenasti vijak. Pukovnik je ponovno progovorio: "Poslat ću još štakora, gospodine Carter. Završit će posao u tren oka. Nije lijepo, zar ne? Kao što kažu, u vašim kapitalističkim sirotinjskim četvrtima. Samo što su tamo žrtve bespomoćne bebe. Je li tako, gospodine Carter?" Nick ga je ignorirao. Pogledao je pokolj u kavezu. Desetak ogromnih štakora uletjelo je i preplavilo crveno stvorenje koje je nekoć bilo čovjek. Nick se mogao samo moliti da je starac već mrtav. Možda. Nije se pomaknuo. Čuo je zvukove povraćanja i pogledao djevojku. Povraćala je na pod i ležala je tamo zatvorenih očiju, blijedo, blatom poprskano tijelo trzalo se. "Onesvijesti se, dušo", rekao joj je. "Onesvijesti se. Ne gledaj ovo." Dva štakora su se sada borila oko komada mesa. Nick je promatrao s užasnutom fascinacijom. Konačno, veći od dvaju svađajućih štakora zario je zube u grlo drugog i ubio ga. Zatim je skočio na svog suparnika i počeo ga jesti. Nick je promatrao kako štakor potpuno proždire vlastitu vrstu. I sjetio se nečega što je davno naučio i zaboravio: štakori su kanibali. Jedna od rijetkih životinja koje jedu vlastitu vrstu. Nick je odvojio pogled od užasa u kavezu. Djevojka je bila bez svijesti. Nadao se da ništa ne osjeća. Glas iz zvučnika se vratio. Nick je pomislio da je u pukovnikovom glasu osjetio razočaranje. "Čini se", rekao je, "da su moji izvještaji o vama ipak točni, Carter, ono što vi Amerikanci zovete izvanrednim poker licem. Jeste li stvarno toliko bezosjećajni, toliko hladni, Carter? Ne mogu se složiti s tim." Trag ljutnje u njegovom glasu sada je bio jasno vidljiv - bio je to Carter, a ne gospodin Carter! Je li počeo malo uzrujavati kineskog pukovnika? Bila je to nada. Slaba, poput obećanja.
  
  Slaba prstenasta brava, to je bilo sve što je imao. Nick je izgledao dosadno. Pogledao je u strop gdje je bila skrivena kamera. "To je bilo prilično gadno", rekao je. "Ali vidio sam puno gore od toga, pukovniče. Gore, zapravo. Zadnji put kad sam bio u vašoj zemlji - dolazim i odlazim kako mi se prohtije - ubio sam nekoliko vaših momaka, rasparao ih i objesio ih na drvo za vlastita crijeva. Fantastična laž, ali čovjek poput pukovnika bi joj mogao povjerovati." "U svakom slučaju, bio si u pravu za starca", nastavio je Nick. "On je prokleti glupi luđak i nikome nije koristan. Što me briga što će mu se dogoditi ili kako će se dogoditi?" Zavladala je duga tišina. Ovaj put smijeh je bio pomalo nervozan. "Možeš biti slomljen, Carter. Znaš to? Svaki muškarac rođen od žene može biti slomljen." Killmaster je slegnuo ramenima. "Možda nisam čovjek. Baš kao i moj šef o kojem stalno pričaš. Jastreb-Jastreb, sad - on nije čovjek! Gubiš vrijeme pokušavajući ga uhvatiti u zamku, pukovniče." "Možda, Carter, možda. Vidjet ćemo. Naravno, imam alternativni plan. Ne smeta mi da ti ga kažem. Možda će te to natjerati da se predomisliš."
  
  Killmaster se žestoko počešao. Bilo što da razljuti kučkinog sina! Oprezno je pljunuo. "Samo izvolite, pukovniče. Kao što kažu u filmovima, prepušten sam vam na milost i nemilost. Ali mogli biste nešto učiniti s buhama u ovoj jadnoj rupi. I smrdi." Još jedna duga tišina. Zatim: "Stavljajući sve ostalo na stranu, Carter, morat ću početi slati Hawku dijelove tebe, komad po komad. Uz neke mučne poruke, koje ćeš, siguran sam, napisati kad za to dođe vrijeme. Kako misliš da bi tvoj nadređeni reagirao na to - da s vremena na vrijeme dobiva dijelove tebe poštom? Prvo prst na ruci, zatim prst na nozi - možda kasnije stopalo ili ruka? Budi iskren, Carter. Kad bi Hawk mislio da postoji i najmanja šansa da te spasi, njegov najbolji agent, kojeg voli kao sina, ne misliš li da bi se potrudio? Ili pokušao sklopiti dogovor?"
  
  Nick Carter zabacio je glavu unatrag i glasno se nasmijao. Nije ga trebalo prisiljavati. "Pukovniče", rekao je, "jeste li ikada bili loše publicirani?" "Previše publicirani? Ne razumijem." "Dezinformirani, pukovniče. Zavedeni. Dali su vam lažne informacije, prevarili vas, nasamarili! Mogli ste porezati Hawka, a on ne bi ni prokrvario. Moram to znati. Naravno, šteta je izgubiti me. Ja sam njegov miljenik, kao što kažete. Ali ja sam zamjenjiv. Svaki agent AK-a je potrošni. Baš kao i vi, pukovniče, baš kao i vi." Zvučnik je ljutito zarežao. "Sad ste dezinformirani, Cartere. Ne mogu me zamijeniti. Nisam potrošni." Nick je spustio lice kako bi sakrio osmijeh koji nije mogao obuzdati. "Želite li se prepirati, pukovniče? Dat ću vam čak i primjer - pričekajte dok Peking ne otkrije da ste prevareni u vezi lažnih neobrađenih dijamanata. Da ste planirali zamijeniti dvadeset milijuna dolara u zlatu za neko stakleno kamenje. I da je princ ubijen uredno i ispravno, a sada ste ubili generala. Uništili ste sve svoje šanse da intervenirate u pobuni u Angoli. Što je Peking zapravo htio, pukovniče? Htjeli ste Hawkea jer znate da Hawke želi vas, ali to nije ništa u usporedbi s onim što Peking misli: planiraju stvoriti mnogo problema u Africi. Angola bi bila savršeno mjesto za početak."
  Nick se oštro nasmijao. "Pričekajte da sve ovo procuri na prava mjesta u Pekingu, pukovniče, pa ćemo vidjeti jeste li sposobni za tu svrhu!" Tišina mu je govorila da su bodlje pogodile metu. Gotovo se počeo nadati. Kad bi samo mogao dovoljno razljutiti gada da ga osobno natjera da siđe ovdje, u tamnicu. A da ne spominjemo stražare koje će sigurno dovesti. Jednostavno je morao riskirati. Pukovnik Chun Li pročistio je grlo. "U pravu ste, Carter. Možda ima istine u onome što govorite. Stvari nisu išle po planu, ili barem ne onako kako sam očekivao. Kao prvo, nisam shvatio koliko je general lud dok nije bilo prekasno."
  Ali mogu sve popraviti - pogotovo jer mi treba tvoja suradnja. Nick Carter ponovno je pljunuo. "Neću surađivati s tobom. Mislim da si ne možeš priuštiti da me sada ubiješ - mislim da ti trebam živ, da me povedeš sa sobom u Peking, da im nešto pokažem za svo vrijeme, novac i mrtve ljude koje si potrošio."
  S prizvukom nevoljkog divljenja, pukovnik je rekao: "Možda ste opet u pravu. Možda i niste. Mislim da zaboravljate damu. Vi ste gospodin, američki gospodin, i stoga imate vrlo slabu točku. Ahilovu petu. Hoćete li dopustiti da pati kao general?" Nickov izraz lica nije se promijenio. "Što me briga za nju? Trebali biste znati njezinu priču: ona je pijanica i ovisnica o drogama, seksualni degenerik koja pozira za prljave slike i filmove. Nije me briga što će se s njom dogoditi. Izjednačit ću se s vama, pukovniče. Na ovakvom mjestu, briga me samo za dvije stvari - ja i AXE. Neću učiniti ništa što bi moglo naštetiti bilo kojem od nas. Ali dama koju možda imate. Uz moj blagoslov-"
  "Vidjet ćemo", rekao je pukovnik, "sad ću dati naredbu i sigurno ćemo vidjeti. Mislim da blefiraš. I zapamti, štakori su vrlo pametni. Instinktivno će skočiti na slabiji plijen." Zvučnik je kliknuo. Nick je pogledao djevojku. Sve je čula. Pogledala ga je ogromnim očima, usne su joj drhtale. Pokušala je govoriti, ali je samo hripala. Vrlo je pažljivo izbjegavala gledati rastrgani leš u kavezu. Nick je pogledao i vidio da štakora više nema. Princeza je konačno uspjela izustiti riječi. "D-dopustit ćeš im da mi to učine? M-misliš - mislio si ozbiljno ono što si upravo rekao? O, Bože, nemoj!" "Ubij me - ne možeš li me prvo ubiti!" Nije se usudio progovoriti. Mikrofoni su hvatali šaputanja. Televizijski skener zurio je u njega. Nije joj mogao pružiti nikakvu utjehu. Zurio je u kavez i mrštio se, pljunuo i gledao daleko. Nije znao što će, dovraga, učiniti. Što može učiniti. Samo je morao pričekati i vidjeti. Ali moralo je biti nešto, i moralo je biti pouzdano, i moralo je biti brzo. Osluškivao je zvuk i podigao pogled. Kinez se uvukao u žičani kavez i otvorio mala vrata koja su vodila u glavnu tamnicu. Zatim je nestao, vukući za sobom ono što je ostalo od generala. Nick je čekao. Nije pogledao djevojku. Čuo je njezino jecanje preko dvanaest metara koji su ih dijelili. Ponovno je provjerio prstenasti zasun. Još malo, i bilo je tako tiho, osim djevojčinog disanja, da je mogao čuti kako se žbuka slijeva niz cigleni stup. Rat je promolila lice kroz vrata...
  
  
  Poglavlje 11
  
  ŠTAKOR je izletio iz žičanog kaveza i zaustavio se. Čučnula je na trenutak i oprala se. Nije bila velika kao štakor ljudožder kojeg je Nick vidio, ali bila je dovoljno velika. Nick nikada u životu nije ništa više mrzio nego što je mrzio tog štakora upravo sada. Ostao je vrlo miran, jedva dišući. U posljednjih nekoliko minuta, neka vrsta plana se stvorila. Ali da bi uspio, morao je zgrabiti ovog štakora golim rukama. Djevojka je izgledala kao da je pala u komu. Oči su joj bile staklaste, zurila je u štakora i ispuštala jezive grlene zvukove. Nick joj je stvarno želio reći da neće dopustiti da je štakor uhvati, ali trenutno se nije usudio progovoriti ili pokazati svoje lice pred kamerom. Sjedio je tiho, zureći u pod, promatrajući štakora krajičkom oka. Štakor je znao što se događa. Žena je bila najslabija, najuplašenija - miris njezina straha bio je jak u nosnicama glodavca - i zato je počeo puzati prema njoj. Bila je gladna. Nije joj bilo dopušteno dijeliti generalovu gozbu. Štakor je nakon mutacije izgubio većinu svojih reproduktivnih organa. Njezina veličina ga je sada činila ravnopravnim većini njezinih prirodnih neprijatelja, a nikada nije naučila bojati se ljudi. Nije obraćala puno pažnje na velikog muškarca i htjela je doći do žene koja se skupila.
  
  Nick Carter je znao da ima samo jednu priliku. Ako promaši, sve će biti gotovo. Zadržao je dah i privukao se bliže štakoru - bliže. Sada? Ne. Još ne. Uskoro-
  U tom istom trenutku, slika iz mladosti nametnula mu se u misli. Bio je na jeftinom karnevalu gdje je bio čudak. Bio je to prvi čudak kojeg je ikada vidio, i posljednji. Za dolar ga je vidio kako grize glave živim štakorima. Sada je jasno mogao vidjeti krv kako curila niz čudakovu bradu. Nick se trznuo, čisto refleksnim pokretom, i to je zamalo uništilo igru. Štakor se zaustavio, postao oprezan. Počeo se povlačiti, sada brže. Killmaster je skočio. Lijevom rukom je spriječio da prstenasti vijak pukne i uhvatio štakora tik za glavu. Krzneno čudovište je vrisnulo od straha i bijesa i pokušalo ugristi ruku koja ga je držala. Nick je jednim trzajem palčeva odvrnuo glavu. Glava je pala na pod, a tijelo se još uvijek treslo, žedno krvi na rukama. Djevojka ga je pogledala potpuno idiotski. Bila je toliko prestravljena od užasa da nije razumjela što se događa. Smijeh. Iz zvučnika se čulo: "Bravo, Carter. Treba biti hrabar čovjek da se nosi s takvim štakorom. A to dokazuje moju poantu - nisi spreman dopustiti da djevojka pati."
  "To ništa ne dokazuje", promuklo je rekao Nick. "I ne stižemo nikamo. Jeb'te se, pukovniče. Nije me briga za djevojku - samo sam htio vidjeti mogu li to učiniti. Ubio sam hrpu ljudi svojim rukama, ali nikad prije nisam ubio štakora." Tišina. Zatim: "Pa što si onda dobio? Imam još mnogo štakora, sve ogromne, sve gladne. Hoćeš li ih sve pobiti?" Nick je pogledao u televizijsko oko negdje u sjeni. Provirio je nosom. "Možda", rekao je, "pošaljite ih ovamo pa ćemo vidjeti."
  Ispružio je ruku i privukao štakorovu glavu prema sebi. Spremao se da je upotrijebi. Bio je to ludi trik koji je pokušavao, ali je uspio. Udarac bi uspio AKO,
  Možda će se Pukovnik toliko naljutiti da će htjeti sići i osobno ga obračunati. Killmaster se nije baš molio, ali sada je pokušao. Molim vas, molim vas, natjerajte Pukovnika da poželi doći i obračunati se sa mnom, da me prebije. Udari me. Bilo što. Samo ga dovedi na dohvat ruke. Dva velika štakora ispuzala su iz žičanog kaveza i njuškala. Nick se ukočio. Sad će saznati. Hoće li plan uspjeti? Jesu li štakori doista kanibali? Je li to bila samo neobična slučajnost da je najveći štakor prvo pojeo manjeg? Je li to bila samo hrpa govana, nešto što je pročitao i krivo zapamtio? Dva štakora nanjušila su krv. Polako su se približili Nicku. Pažljivo, tiho, kako ih ne bi uplašio, bacio im je štakorovu glavu. Jedan od njih skočio je na njega i počeo jesti. Drugi štakor oprezno je kružio, a zatim upao unutra. Sada su se hvatali jedan drugome za grlo. Killmaster, skrivajući lice od kamere, nasmiješio se. Jedan od tih gadova bit će ubijen. Više hrane za ostale, još više za borbu. Još je uvijek držao tijelo štakora kojeg je ubio. Zgrabio ga je za prednje šape i napeo mišiće, rastrgao ga, parao po sredini poput lista papira. Krv i crijeva umrljali su mu ruke, ali bio je zadovoljan s još mamca. S tim, i jednim mrtvim štakorom za svaka dva borba, mogao je zaokupiti mnogo štakora. Nick je slegnuo širokim ramenima. Nije to bio baš neki uspjeh, zapravo, ali išlo mu je prilično dobro. Zapravo, prokleto dobro. Kad bi se samo isplatilo. Govornik je odavno zašutio. Nick se pitao što pukovnik misli dok je gledao televizijski ekran. Vjerojatno ne sretne misli. Još štakora navalilo je u tamnicu. Izbilo je dvanaest bijesnih, cvilećih borbi. Štakori nisu obraćali pažnju ni na Nicka ni na djevojku. Zvučnik je ispustio zvuk. Proklinjao je. Bila je to višestruka kletva, kombinirajući Nick Carterovo podrijetlo s podrijetlom mješanaca i balegarskih kornjača. Nick se nasmiješio. I čekao. Možda sada. Samo možda. Manje od dvije minute kasnije, vrata su se ljutito zalupila.
  Negdje u sjeni iza stupa koji je držao djevojku otvorila su se vrata. Iznad njih se upalilo još svjetala. Pukovnik Chun-Li ušao je u krug svjetlosti i suočio se s Nickom Carterom, s rukama na bokovima, blago namrštenim izrazom lica i namrštenim visokim, blijedim obrvama. Pratila su ga četiri kineska stražara, svi naoružani automatskim puškama M3. Nosili su i mreže i duge motke s oštrim šiljcima na krajevima. Pukovnik, ne skidajući pogled s Nicka, dao je naredbu svojim ljudima. Počeli su hvatati preostale štakore u mreže, ubijajući one koje nisu mogli uhvatiti. Pukovnik se polako približio Nicku. Nije pogledao djevojku. Killmaster nije bio sasvim spreman za ono što je vidio. Nikada prije nije vidio kineskog albina. Pukovnik Chun- Li bio je prosječne visine i vitke građe. Bio je bez šešira, a lubanja mu je bila pažljivo obrijana. Masivna lubanja, velika moždana kutija. Koža mu je bila izblijedjele kaki boje. Oči, najneobičnija stvar kod Kineza, bile su mu jarko nordijske plave. Trepavice su mu bile blijede, beskonačno male. Dvojica muškaraca razmijenila su poglede. Nick ga je oholo pogledao, a zatim namjerno pljunuo. "Albino", rekao je. "I ti si neka vrsta mutanta, zar ne?" Primijetio je da pukovnik nosi svoj Luger, vlastitu Wilhelminu, u nenamjernoj korici. Ništa neobično. Hvali se plijenom pobjede. Priđite bliže, pukovniče. Molim vas! Jedan korak bliže. Pukovnik Chun-Li zaustavio se odmah iza smrtonosnog polukruga koji mu je Killmaster utisnuo u sjećanje. Dok se pukovnik spuštao, potpuno je otpustio prstenasti vijak i ponovno ga umetnuo u zid. Riskirao je da teleskopski skener ostane bez nadzora. Pukovnik je odmjerio Nicka od glave do pete. Nehotično divljenje odražavalo se na blijedožutim crtama lica. "Vrlo ste inventivni", rekao je. "Da nahuškaju štakore jedne protiv drugih. Priznajem, nikad mi nije palo na pamet da je takvo što moguće. Šteta je, s tvoje točke gledišta, što ovo samo odgađa stvar. Smislit ću nešto drugo za djevojku. Pazi, dok ne pristaneš na suradnju. Surađivat ćeš, Carter, hoćeš. Otkrio si svoju kobnu slabost, kao što sam saznao."
  Nisi mogao dopustiti da je štakori pojedu - nisi mogao stajati po strani i gledati kako je muče do smrti. Na kraju ćeš mi se pridružiti u hvatanju Davida Hawka. "Kako se držiš?" Nick se nasmijao. "Vi ste ludi sanjar, pukovniče! Lubanja vam je prazna. Hawk jede vašu vrstu za doručak! Možete ubiti mene, djevojku i mnoge druge, ali Hawk će vas na kraju uhvatiti."
  Vaše ime je u njegovoj maloj crnoj knjižici, pukovniče. Vidio sam je. Nick je pljunuo na jednu od pukovnikovih uglačanih čizama. Pukovnikove plave oči zasjale su. Blijedo lice polako se zacrvenjelo. Posegnuo je za svojim Lugerom, ali je zaustavio pokret. "Futrola je bila premalena za Luger. Bila je napravljena za Nambu ili neki drugi manji pištolj. Kundak Lugera stršio je daleko ispod kože, pozivajući na otimanje. Pukovnik je napravio još jedan korak naprijed i udario šakom u lice Nicka Cartera."
  Nick se nije prevrnuo, već je primio udarac, želeći se približiti. Podigao je desnu ruku u snažnom, glatkom zamahu. Okov je uz šištanje poletio u luku i udario pukovnika u sljepoočnicu. Koljena su mu klecnula i počeo se kretati savršeno sinkroniziranim pokretom. Zgrabio je pukovnika lijevom rukom, još uvijek okovan drugim lancem, i zadao mu žestoki udarac u grlo podlakticom i laktom. Sada ga je pukovnikovo tijelo štitilo. Izvukao je pištolj iz futrole i počeo pucati na stražare prije nego što su uopće mogli shvatiti što se događa. Uspio je ubiti dvojicu prije nego što su druga dvojica stigla nestati iz vida kroz željezna vrata. Čuo je kako su se zalupila. Nije bilo tako dobro kao što se nadao! Pukovnik se previjao u njegovim rukama poput zarobljene zmije. Nick je osjetio kidajuću bol u gornjem dijelu desne noge, blizu prepona. Kučka se probudila i pokušala ga ubosti, zabijajući ga unatrag iz nezgodnog položaja. Nick je prislonio cijev Lugera pukovniku na uho i povukao okidač. Pukovniku je prostreljena glava.
  Nick je ispustio tijelo. Krvario je, ali nije bilo arterijskog izbacivanja. Ostalo mu je još malo vremena. Podigao je oružje kojim ga je ubo. Hugo. Njegov vlastiti stiletto! Nick se okrenuo, oslonio nogu na cigleni stup i uložio svu svoju ogromnu snagu u njega. Preostali prstenasti vijak pomaknuo se, pomaknuo, ali nije popustio. Dovraga! Svaki čas bi pogledali taj televizor i vidjeli da je pukovnik mrtav. Na trenutak je odustao i okrenuo se prema djevojci. Klečala je, gledajući ga s nadom i razumijevanjem u očima. "Puškomitraljez", viknuo je Nick. "Automat - možeš li ga dosegnuti? Gurni ga prema meni. Brže, dovraga!" Jedan od mrtvih stražara ležao je pokraj princeze. Njegov mitraljez klizio je po podu pokraj nje. Pogledala je Nicka, zatim automat, ali nije se pomaknula da ga podigne. Killmaster je viknuo na nju. "Probudi se, prokleta kurvo! Pomakni se! Dokaži da nešto vrijediš na ovom svijetu - gurni taj pištolj ovamo. Požuri!" Vikao je, zadirkujući je, pokušavajući je izvući iz ovoga. Morao je imati taj mitraljez. Pokušao je ponovno izvući prstenasti vijak. Još je držao. Začuo se tresak dok je gurala mitraljez preko poda prema njemu. Sada ga je gledala, inteligencija je ponovno sjala u njezinim zelenim očima. Nick je skočio na pištolj. "Dobra djevojka!" Uperio je mitraljez u sjene koje su se držale za ciglene lukove i počeo pucati. Pucao je naprijed-natrag, gore-dolje, čujući zveckanje metala i stakla. Podsmjehnuo se. To bi trebalo riješiti njihovu TV kameru i zvučnik. U ovom trenutku bili su slijepi kao i on. Bit će to ravnomjeran pad s obje strane. Ponovno se oslonio nogom na cigleni stup, pripremio se, zgrabio lanac objema rukama i povukao. Vene su mu nabubrile na čelu, ogromne tetive su pukle, a disanje mu je zastalo u agoniji.
  Preostali prsten zatvarača je izašao i on je zamalo pao. Podigao je M3 i potrčao do podbratka. Kad je stigao do njega, čuo je kako su se ulazna vrata zalupila. Nešto se odbilo na kameni pod. Nick se bacio na djevojku i pokrio je svojim velikim golim tijelom. Vidjeli su to. Znali su da je pukovnik mrtav. Dakle, bile su to moje granate. Granata je eksplodirala uz neugodno crveno svjetlo i pucketanje. Nick je osjetio kako gola djevojka drhti pod njim. Krhotina granate ga je ubola u stražnjicu. Prokletstvo, pomislio je. Ispuni papire, Hawk! Nagnuo se preko stupa i pucao u trokrilna vrata. Čovjek je vrisnuo od boli. Nick je nastavio pucati dok mitraljez nije zasjao. Ostavši bez streljiva, skočio je na još jedan mitraljez, a zatim ispalio posljednji rafal u vrata. Shvatio je da još uvijek napola leži na djevojci. Odjednom je postalo vrlo tiho. Ispod njega, princeza je rekla: "Znaš, jako si teška." "Oprosti", nasmijao se. "Ali ovaj stup je sve što imamo. Moramo ga dijeliti." "Što se sad događa?" Pogledao ju je. Pokušavala je prstima počešljati svoju tamnu kosu, dižući se iz mrtvih. Nadao se da je to zauvijek. "Ne znam što se sad događa", rekao je iskreno.
  
  "Ne znam ni gdje smo. Mislim da je to jedna od starih portugalskih tamnica negdje ispod grada. Mora da ih ima na desetke. Postoji mogućnost da su se čuli svi pucnji - možda će nas portugalska policija doći tražiti." To je za njega značilo dugo vrijeme u zatvoru. Hawk će ga na kraju osloboditi, ali trebalo bi vremena. I konačno će dobiti djevojku. Djevojka je razumjela. "Nadam se da ne", rekla je tiho, "ne nakon svega ovoga. Ne bih mogla podnijeti da me vrate u Portugal i smjeste u azil." I tako će i biti. Nick, čuvši ovu priču od princa Askarija, znao je da je u pravu.
  
  Da je portugalski vladin dužnosnik, Luis da Gama, imao ikakve veze s ovim, vjerojatno bi je poslali u mentalnu bolnicu. Djevojka je počela plakati. Ovila je svoje prljave ruke oko Nicka Cartera i privila se uz njega. "Nemoj dopustiti da me odvedu, Nick. Molim te, nemoj." Pokazala je na tijelo pukovnika Chun Lija. "Vidjela sam te kako si ga ubio. Učinio si to bez razmišljanja. Ti možeš učiniti isto za mene. Obećavaš? Ako ne možemo otići, ako nas zarobe Kinezi ili Portugalci, obećaj da ćeš me ubiti. Molim te, bit će ti lako. Nemam hrabrosti to sam učiniti." Nick ju je potapšao po golom ramenu. Bilo je to jedno od najčudnijih obećanja koje je ikada dao. Nije znao želi li ga održati ili ne.
  "Naravno", utješio ju je. "Naravno, dušo. Ubit ću te ako stvari krenu pregore." Tišina mu je počela ići na živce. Ispalio je kratki rafal u željezna vrata, čuo je zvižduk i odbijanje metaka u hodniku. Zatim su se vrata otvorila, ili su se napola otvorila. Je li itko bio tamo? Nije znao. Mogli su gubiti dragocjeno vrijeme kad bi trebali bježati. Možda su se Kinezi privremeno raspršili kad je pukovnik umro. Ovaj čovjek djelovao je s malom skupinom, elitnom, i morat će se obratiti višem ešalonu za nove naredbe. Odlučio je Killmaster. Iskoristit će priliku i pobjeći odavde.
  Već je skinuo djevojčine lance s motke. Provjerio je svoje oružje. Mitraljez je imao još pola spremnika. Djevojka je mogla nositi Luger i stiletto i... Nick se osvijestio, pojurio do pukovnikova tijela i skinuo mu remen i futrolu. Pričvrstio ga je na goli struk. Htio je Luger sa sobom. Pružio je ruku djevojci. "Hajde, draga. Bježat ćemo odavde. Depressa, kako uvijek kažeš, Portugalci." Približili su se željeznim vratima kada je u hodniku počela pucnjava. Nick i djevojka su se zaustavili i pritisnuli uza zid odmah ispred vrata. Zatim su uslijedili vriskovi, povici i eksplozije granata, a zatim tišina.
  Čuli su oprezne korake kako dolaze niz hodnik prema vratima. Nick je stavio prst na djevojčina usta. Kimnula je, zelene oči su joj bile širom otvorene i prestrašene na prljavom licu. Nick je uperio cijev svoje puške prema vratima, ruka mu je bila na okidaču. U hodniku je bilo dovoljno svjetla da se vide. Princ Askari, u svojoj bijeloj mozambijskoj uniformi, otrcan, poderan i krvav, s perikom nakrivo, gledao ih je jantarnim očima. Pokazao je sve svoje oštre zube u osmijehu. U jednoj je ruci držao pušku, a u drugoj pištolj. Njegov ruksak još je uvijek bio napola pun granata.
  Šutjeli su. Crnčeve lavlje oči lutale su gore-dolje po njihovim golim tijelima, upijajući sve odjednom. Pogled mu se zadržao na djevojci. Zatim se ponovno nasmiješio Nicku. "Oprosti što kasnim, starče, ali trebalo mi je vremena da se izvučem iz ove palisade. Neka od moje crne braće pomogla su mi i rekla mi gdje se ovo mjesto nalazi - došao sam što sam brže mogao. Izgleda da sam propustio zabavu, uzdah." Još je uvijek pregledavao djevojčino tijelo. Uzvratila mu je pogled bez trzaja. Nick, promatrajući, nije vidio ništa podlo u Prinčevom pogledu. Samo odobravanje. Princ se okrenuo prema Nicku, a njegovi su isturpijani zubi veselo blistali. "Kažem, starče, jeste li se vas dvojica pomirili? Kao Adam i Eva?"
  
  
  Poglavlje 12
  
  KILLMASTER je ležao na svom krevetu u hotelu Blue Mandarin, zureći u strop. Vani je tajfun Emaly skupljao paru, pretvarajući se u pjenu nakon sati prijetnji. Ispostavilo se da ih doista očekuje jak, đavolski vjetar. Nick je pogledao na sat. Poslije podneva. Bio je gladan i dobro bi mu došlo piće, ali bio je previše lijen, previše sit da bi se pomaknuo. Stvari su išle dobro. Izlazak iz Macaua bio je smiješno jednostavan, gotovo razočaravajući. Princ je ukrao mali automobil, izudarani Renault, i njih troje su se ugurali u njega i odjurili prema Pehu Pointu, djevojka je nosila prinčev krvavi kaput . Nick je nosio samo zavoj na boku. Bila je to divlja vožnja - vjetar je gurao mali automobil poput pljeve - ali stigli su do Rta i pronašli prsluke za spašavanje tamo gdje su ih sakrili među stijenama. Valovi su bili visoki, ali ne previsoki. Još ne. Smeće je bilo tamo gdje je trebalo biti. Nick, vukući djevojku - princ je to htio, ali nije mogao - izvukao je malu raketu iz džepa prsluka za spašavanje i poslao je u zrak. Crvena raketa je obojila vjetrom šibano nebo. Pet minuta kasnije, smeće ih je pokupilo...
  Min, čamčar iz Tangare, rekao je: "Bože, bili smo jako zabrinuti, gospodine. Nismo čekali ni sat vremena, možda. Nećete uskoro doći, moramo vas ostaviti - možda se još nećemo moći sigurno vratiti kući." Nisu se lako vratili kući, ali su se loše vratili. U zoru su se izgubili negdje u džungli kada je brodska šunda otplovila u zaklon od tajfuna. Nick je bio na telefonu s SS-ovcima, a neki od njegovih ljudi su čekali. Prijelaz iz Plavog Mandarina u Plavi Mandarin bio je jednostavan i bezbolan, i ako je dežurni časnik pomislio da nešto čudno u vezi s ovim divljim trojcem, suzdržao se. Nick i djevojka posudili su odjeću kulija iz Tangame; Princ je nekako uspio izgledati kraljevski u onome što je ostalo od njegove ukradene bijele uniforme. Nick je zijevnuo i slušao kako tajfun klizi oko zgrade. Princ je bio niz hodnik u sobi, vjerojatno spavajući. Djevojka je otišla u svoju sobu, pored njegove, pala na krevet i odmah izgubila svijest. Nick ju je pokrio i ostavio samu.
  
  Killmasteru bi dobro došao san. Ubrzo je ustao i otišao u kupaonicu, vratio se, zapalio cigaretu i sjeo na krevet, izgubljen u mislima. Zapravo nije čuo zvuk, bez obzira na to koliko mu je sluh bio oštar. Umjesto toga, zvuk mu je prodro u svijest. Sjedio je vrlo tiho i pokušavao ga prepoznati. Razumijem. Prozor koji se podiže. Prozor koji je podigao netko tko nije želio da ga se čuje. Nick se nasmiješio... Slegnuo je svojim širokim ramenima. Napola je ponovio. Prišao je djevojčinim vratima i pokucao. Tišina. Ponovno je pokucao. Nema odgovora. Nick se povukao i bosom nogom udario u krhku bravu. Vrata su se otvorila. Soba je bila prazna. Kimnuo je. Bio je u pravu. Prešao je sobu, ne misleći da je uzela samo jednu torbu, i pogledao kroz otvoren prozor. Vjetar mu je šibao kišu po licu. Trepnuo je i pogledao dolje. Požarne stepenice bile su zaklonjene sivim pokrivačem magle i kiše nošene vjetrom. Nick je spustio prozor, uzdahnuo i okrenuo se. Vratio se u glavnu spavaću sobu i zapalio još jednu cigaretu.
  KILLMASTER Na trenutak je dopustio svom tijelu da osjeti gubitak, a zatim se oštro nasmijao i počeo zaboravljati na to. Ironija je, međutim, bila u tome što princezino tijelo, koje su posjedovali toliki, nije bilo namijenjeno njemu. Zato ju je pustio. Opozvao je AXE-ove stražare. Ispunila je svoj ugovor s Hawkom, i ako je starac mislio da će je ponovno iskoristiti za još jedan prljavi posao, samo je trebao ponovno razmisliti. Nick nije bio posve iznenađen kada je telefon zazvonio nekoliko minuta kasnije.
  Uzeo ga je i rekao: "Bok, Askey. Gdje si?" Princ je rekao: "Mislim da ti ovo neću reći, Nick. Bolje je da ne kažem. Princeza Morgan je sa mnom. Mi... vjenčat ćemo se, starče. Čim budemo mogli. Sve sam joj objasnio, o pobuni i svemu tome, i činjenicu da bi kao portugalska državljanka počinila izdaju. Ona to još uvijek želi učiniti. I ja." "Bravo za vas oboje", rekao je Nick. "Želim vam sreću, Askey." "Ne izgledaš baš iznenađeno, starče." "Nisam slijep ni glup, Askey."
  "Znam tko je bila", rekao je Princ. "Promijenit ću sve što mi treba od Princeze. Jedna stvar, ona mrzi svoje sunarodnjake koliko i ja." Nick je na trenutak oklijevao, a zatim rekao: "Hoćeš li je iskoristiti, Askey? Znaš-" "Ne, starče. Vani je. Zaboravljena je." "U redu", tiho je rekao Killmaster. "U redu, Askey. Mislio sam da ćeš to tako vidjeti. Ali što je s, hm, robom? Dao sam ti neku vrstu poluobećanja. Želiš da pokrenem-" "Ne, prijatelju. Imam još jednu vezu u Singapuru, svratite tamo na naš medeni mjesec. Mislim da se mogu riješiti bilo koje- robe koju mogu ukrasti." Princ se nasmijao. Nick se sjetio blještavih, oštrih zuba i također se nasmijao. Rekao je: "Bože, nisam uvijek imao toliko stvari. Čekaj malo, Nick. Morgan želi razgovarati s tobom."
  Prišla je. Ponovno je govorila kao dama. Možda je upravo jedna od njih, pomisli Nick slušajući. Možda se upravo vratila iz propasti. Nadao se da će se Princ pobrinuti za to. "Nikad te više neću vidjeti", rekla je djevojka. "Želim ti zahvaliti, Nick, na onome što si učinio za mene." "Nisam ništa učinila." "Ali jesi - više nego što misliš, više nego što ikada možeš shvatiti. Zato - hvala ti." "Ne", rekao je. "Ali učini mi uslugu, Prinče... Pokušaj održati taj svoj lijepi nos čistim, Princ je dobar momak." "Znam to. Oh, kako bih ja to znala!" Zatim se, sa zaraznom veselošću u glasu koju nikada prije nije čuo, nasmijala i rekla: "Je li ti rekao što ću ga natjerati da učini?" "Što?" "Pustit ću ga da ti kaže. Zbogom, Nick." Princ se vratio. "Natjerat će me da mi zalijepe zube", rekao je s lažnom tugom. "To će me koštati bogatstvo, uvjeravam te. Morat ću udvostručiti svoje operacije." Nick se nasmiješio u telefon. "Hajde, Askey. Rad u kapu ne pokriva puno." "Dovraga, ne pokrivaju", rekao je Princ. "Za pet tisuća mojih vojnika? Dajem primjer. Ako ja nosim kapu, i oni nose kapu. Zbogom, starče. Nema francuskih ključeva, ha? Van čim vjetar prestane." "Nema francuskih ključeva", rekao je Nick Carter. "Idi s Bogom." Spustio je slušalicu. Ponovno se ispružio na krevetu i pomislio na princezu Morgan da Gama. Zaveo ju je ujak s trinaest godina. Ne silovana, nego zavedena. Žvakala je žvakaću gumu, a onda još malo. Vrlo tajna afera, najtajnija. Kako je to moralo biti uzbudljivo za trinaestogodišnju djevojčicu. Zatim četrnaest. Zatim petnaest. Zatim šesnaest. Afera je trajala tri duge godine, a nitko nije saznao za nju. I koliko je zli ujak morao biti nervozan kada je, konačno, počela pokazivati znakove gađenja i prosvjedovati protiv incesta.
  Nick se namrštio. Luis da Gama mora da je bio poseban gad. S vremenom se počeo uspinjati u vladinim i diplomatskim krugovima. Bio je djevojčin skrbnik kao njezin ujak. Kontrolirao je njezin novac, kao i tijelo njezina vitkog djeteta. Ipak, nije mogao ostaviti djevojku na miru. Bujna mlada djevojka bila je smrtonosni mamac za stare i umorne muškarce. Svakim danom koji je prolazio, opasnost od razotkrivanja rasla je. Nick je mogao vidjeti da je ujakova dilema strašna. Biti uhvaćen, razotkriven, osramoćen - incestuozna veza s njegovom jedinom nećakinjom dulja od tri godine! To je značilo apsolutni kraj svega - njegovog bogatstva, karijere, čak i samog života.
  Djevojčica, sada dovoljno stara da shvati što radi, ubrzala je korak. Pobjegla je iz Lisabona. Njezin ujak, prestravljen da će progovoriti, uhvatio ju je i smjestio u sanatorij u Švicarskoj. Tamo je brbljala, buncala, drogirana natrijevim pentatolom, a lukava, debela medicinska sestra čula je. Ucjena. Djevojčica je konačno pobjegla iz sanatorija - i jednostavno nastavila živjeti. Nije govorila. Nije čak ni znala za dadilju, koja je čula i već je pokušavala nagovoriti ujaka da zašuti. Nick Carterov podsmjeh bio je okrutan. Kako se čovjek znojio više od ikoga! Znojio se - i plaćao. Kad si bio Lolita između trinaeste i šesnaeste godine, šanse za normalan život kasnije bile su male. Princeza se klonila Portugala i stalno je tonula. Piće, droga, seks - takve stvari. Ujak je čekao i plaćao. Sada je bio vrlo visoko u kabinetu, imao je puno toga za izgubiti. Onda se, konačno, pojavio Blacker prodajući prljave filmove, a ujak je iskoristio svoju priliku. Kad bi nekako mogao vratiti djevojku u Portugal, dokazati da je luda, sakriti je, možda nitko ne bi povjerovao njezinoj priči. Možda bi se pojavile neke glasine, ali mogao bi pričekati. Započeo je svoju kampanju. Složio se da njegova nećakinja šteti ugledu Portugala u svijetu. Trebala joj je stručna skrb, jadnica. Počeo je surađivati s portugalskom obavještajnom službom, ali im je ispričao samo pola priče. Prekinuo joj je financiranje. Započela je kampanja sofisticiranog uznemiravanja s ciljem vraćanja princeze u Portugal, slanja u "samostan" - čime bi se obezvrijedila svaka priča koju je ispričala ili bi mogla ispričati.
  Alkohol, droge i seks očito su je slomili. Tko bi povjerovao ludoj djevojci? Askey, sa svojom superiornom inteligencijom koja je lovila portugalsku inteligenciju, naletio je na istinu. Vidio ju je kao oružje koje će upotrijebiti protiv portugalske vlade kako bi ih prisilio na ustupke. U konačnici, oružje koje nije namjeravao upotrijebiti. Oženit će se njome. Nije htio da bude prljavija nego što je već bila. Nick Carter ustao je i ugasio cigaretu u pepeljari. Namrštio se. Imao je gadan osjećaj da će se njegov ujak izvući s ovim - vjerojatno će umrijeti s punim državnim i crkvenim počastima. Šteta. Sjetio se oštrih zuba i onoga što je Askey jednom rekao: "Navikao sam ubijati vlastito meso!"
  Nick se također sjetio Johnnyja Smartyja s nožem za papir s drškom od žada zabodenim u srce. Možda njegov ujak nije bio slobodan od kuće. Možda... Obukao se i izašao u tajfun. Službenik i ostali u ukrašenom predvorju zurili su u njega s užasom. Veliki Amerikanac bi stvarno poludio da je izašao na vjetar. Nije bilo tako loše kao što je očekivao, zapravo. Morao si paziti na leteće predmete poput natpisa trgovina, kanti za smeće i drva, ali ako si ostao nisko i grlio zgrade, ne bi te otpuhao. Ali kiša je bila nešto posebno, sivi val koji se kotrljao uskim ulicama. Bio je mokar u minuti. Bila je to topla voda i osjetio je kako ga ispire još više makaovske sluzi. Nekim slučajem - tek tako - našao se natrag u četvrti Wan Chai. Nedaleko od bara Rat Fink. Ovo bi moglo biti utočište, u ovom. O tome je raspravljao kad je imao novu djevojku. Vjetar ju je snažno oborio, ostavivši je raširenu po olucima. Nick ju je požurio podići, primijetivši njezine prekrasne duge noge, pune grudi, lijepu kožu i prilično skroman izgled. Skroman koliko god raščupana djevojka može biti. Nosila je prilično kratku suknju, iako ne mini, i nije imala kaput. Nick je pomogao nervoznoj djevojci da ustane. Ulica je bila prazna, ali ne za njih.
  Nasmiješio joj se. Uzvratila mu je osmijeh, oklijevajući osmijeh koji ga je ugrijao dok ga je promatrala. Stajali su na zavijajućem vjetru i pljusku. "Razumijem", rekao je Nick Carter, "ovo ti je prvi tajfun?" Uhvatila se za svoju dugu kosu. "D-da. Nemamo ih u Fort Wayneu. Jesi li Amerikanka?" Nick se lagano naklonio i uputio joj osmijeh koji je Hawk često opisivao kao "kao što se maslac ne topi u ustima". "Mogu li ti kako pomoći?" Pritisnula se uz njegove grudi. Vjetar se lijepio za njezinu mokru suknju, za njezine dobre, vrlo dobre, izvrsne, izvrsne noge. "Izgubila sam se", objasnila je, "htjela sam izaći, ostaviti druge djevojke, ali uvijek sam htjela ući u tajfun." "Ti", rekao je Nick, "si romantičarka po mom ukusu. Pretpostavimo da podijelimo tajfun. Nakon pića, naravno, i prilike da se predstavimo i osvježimo." Imala je velike sive oči. Nos joj je bio podignut, kosa kratka i zlatna. Nasmiješila se. "Mislim da bi mi se to svidjelo. Kamo idemo?" Nick je pokazao niz ulicu prema baru Rat Fink.
  Ponovno je nakratko pomislio na princa, a zatim na nju. "Znam to mjesto", rekao je. Dva sata i nekoliko pića kasnije, Nick se kladio da će veza biti prekinuta. Izgubio je. Hawk je gotovo odmah odgovorio. "Port je preusmjeren. Odlično si obavio posao." "Da", složio se Nick. "Uspio sam. Još jedno ime prekriženo u maloj crnoj knjižici, ha?" "Nije na otvorenoj liniji", rekao je Hawk. "Gdje si? Bio bih ti zahvalan ako se možeš vratiti. Postoji mali problem i-" "I ovdje postoji mali problem", rekao je Nick. "Zove se Henna Dawson i učiteljica je iz Fort Waynea u Indiani. Predaje u osnovnoj školi. Učim. Jeste li znali, gospodine, da su stari načini odavno zastarjeli? Vidim Spot - ti si Spot - Spot - dobri pas - sve je to sada prošlost."
  Kratka tišina. Žice su zujale kilometrima. Hawk je rekao: "Vrlo dobro. Pretpostavljam da ćeš ovo morati izbaciti iz svog sustava prije nego što ponovno budeš mogao raditi. Ali gdje si sada - u slučaju da mi hitno zatrebaš?" "Bi li vjerovao", umorno je upitao Nick Carter, "Rat Fink Bar."
  Jastreb: "Vjerujem." - U redu, gospodine. I dolazi tajfun. Mogao bih ostati zaglavljen dva ili tri dana. Doviđenja, gospodine. "Ali, Nick! Čekaj. Ja..." ...Nemoj me zvati, rekao je Killmaster čvrsto. - Nazvat ću tebe.
  
  
  KRAJ
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Operacija Mjesečeva raketa
  
  Nick Carter
  
  Operacija Mjesečeva raketa.
  
  
  Preveo Lev Šklovski
  
  
  Poglavlje 1
  
  U 6:10 ujutro 16. svibnja započelo je završno odbrojavanje.
  
  Kontrolori misije napeto su sjedili za svojim kontrolnim konzolama u Houstonu u Teksasu i Cape Kennedyju na Floridi. Flota brodova za praćenje, mreža radio antena za duboki svemir i nekoliko lebdećih komunikacijskih satelita okruživali su Zemlju. Svjetski televizijski prijenos započeo je u 7:00 sati ujutro po istočnom vremenu, a oni koji su rano ustali kako bi svjedočili događaju čuli su direktora leta u Kontroli misije u Houstonu kako objavljuje: "Sve zeleno i krenimo."
  
  Osam mjeseci ranije, svemirska letjelica Apollo završila je orbitalna ispitivanja. Šest mjeseci ranije, letjelica za slijetanje na Mjesec završila je svemirska ispitivanja. Dva mjeseca kasnije, masivna raketa Saturn V ostvarila je svoj prvi bespilotni let. Sada su tri dijela lunarnog modula bila spojena i spremna za svoju prvu orbitu s ljudskom posadom - posljednji test prije stvarne misije na Mjesec.
  
  Trojica astronauta započela su dan brzim liječničkim pregledom, nakon čega je uslijedio tipičan doručak od odreska i jaja. Zatim su se vozili džipom preko pustog pijeska i grmlja zvanog otok Merritt, pored ostataka ranijeg svemirskog doba - lansirnih rampi Mercury i Gemini - i pored narančastog nasada koji je nekako preživio. 39, masivna betonska platforma veličine pola nogometnog igrališta.
  
  Glavni pilot za nadolazeći let bio je potpukovnik Norwood "Woody" Liscomb, sijed, šutljiv muškarac u četrdesetima, trijezan i ozbiljan veteran programa Mercury i Gemini. Pogledao je postrance u izmaglicu koja se nadvijala nad lansirnom rampom dok su trojica muškaraca hodala od džipa do pripremne sobe. "Odlično", rekao je svojim sporim, teksaškim naglaskom. "Ovo će nam pomoći u zaštiti očiju od sunčevih zraka tijekom polijetanja."
  
  Njegovi suigrači su kimnuli. Potpukovnik Ted Green, također veteran Geminija, izvukao je šarenu crvenu bandanu i obrisao čelo. "Mora da su devedesete", rekao je. "Ako postane još vruće, mogu nas jednostavno politi maslinovim uljem."
  
  Zapovjednik mornarice Doug Albers nervozno se nasmijao. Dječački ozbiljan, s trideset i dvije godine, bio je najmlađi član posade, jedini koji još nije bio u svemiru.
  
  U pripremnoj sobi, astronauti su poslušali završni brifing misije, a zatim su obukli svoja svemirska odijela.
  
  Na mjestu lansiranja, posada lansirne rampe započela je s punjenjem rakete Saturn V. Zbog visokih temperatura, gorivo i oksidansi morali su se ohladiti na temperature niže od normalnih, a operacija je završena s dvanaest minuta zakašnjenja.
  
  Iznad njih, na vrhu portalnog dizala visokog pedeset i pet katova, peteročlana ekipa tehničara tvrtke Connelly Aviation upravo je završila završnu provjeru kapsule Apollo teške trideset tona. Connelly sa sjedištem u Sacramentu bio je glavni izvođač radova NASA-e na projektu vrijednom 23 milijarde dolara, a čak osam posto osoblja lunarne luke Kennedy bili su zaposlenici kalifornijske zrakoplovne tvrtke.
  
  Šef portala Pat Hammer, krupan muškarac četvrtastog lica u bijelom kombinezonu, bijeloj bejzbolskoj kapi i bezokvirnim šesterokutnim polaroidnim snimkama, zastao je dok su on i njegova posada prelazili preko piste koja je odvajala kapsulu Apollo od servisnog tornja. "Vi dečki idite naprijed", pozvao je. "Ja ću se još jednom osvrnuti."
  
  Jedan od članova posade okrenuo se i odmahnuo glavom. "Bio sam s tobom na pedeset lansiranja, Pat", viknuo je, "ali nikad te prije nisam vidio nervoznog."
  
  "Ne možeš biti previše oprezan", rekao je Hammer dok se penjao natrag u kapsulu.
  
  Pregledao je kabinu, snalazeći se u labirintu instrumenata, brojčanika, prekidača, svjetala i prekidača. Zatim, vidjevši što je želio, brzo se pomaknuo udesno, spustio se na sve četiri i provukao se ispod ležajeva astronauta prema snopu žica koji je prolazio ispod vrata skladišta.
  
  Izvadio je polaroide, izvukao kožnu futrolu iz džepa na boku, otvorio je i stavio jednostavne naočale bez okvira. Iz stražnjeg džepa izvukao je azbestne rukavice i stavio ih pokraj glave. Iz drugog i trećeg prsta desne rukavice izvukao je kliješta za žicu i turpiju.
  
  Sada je teško disao, a kapljice znoja počele su mu se slijevati niz čelo. Navukao je rukavice, pažljivo odabrao žicu i počeo je djelomično rezati. Zatim je spustio rezače i počeo skidati debelu teflonsku izolaciju dok nije bilo izloženo više od dva i pol centimetra sjajnih bakrenih niti. Prerezao je jednu od niti i otkinuo je, savijajući je pet centimetara od lemnog spoja nekih ECS cijevi...
  
  Astronauti su se kretali betonskom platformom Kompleksa 39 u svojim teškim lunarnim svemirskim odijelima. Zastali su kako bi se rukovali s nekim članovima posade, a pukovnik Liscomb se nasmiješio kad mu je jedan pružio maketu kuhinjske šibice dugu metar. "Kad budete spremni, pukovniče", rekao je tehničar, "samo je pritisnite na
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  neravna površina. Naše rakete će učiniti ostalo."
  
  Liscomb i ostali astronauti kimnuli su glavom, smiješeći se kroz svoje naočale, zatim su se uputili prema portalnom liftu i brzo se popeli u steriliziranu "bijelu sobu" na razini svemirske letjelice.
  
  U kapsuli, Pat Hammer je upravo završio s turpijanjem lemljenog spoja na cijevima za kontrolu okoliša. Brzo je skupio alat i rukavice te se ispuzao ispod kauča. Kroz otvoreni otvor promatrao je kako astronauti izlaze iz "bijele sobe" i hodaju preko šest metara dugog hodnika do trupa kapsule od nehrđajućeg čelika.
  
  Hammer se digao na noge i brzo gurnuo rukavice u stražnji džep. Prisilio se na osmijeh dok je izlazio iz otvora. "U redu, dečki", pozvao je. "Sretan put."
  
  Pukovnik Liscomb se iznenada zaustavio i okrenuo prema njemu. Hammer se trznuo, izbjegavajući nevidljivi udarac. Ali kozmonaut se nasmiješio, pružajući mu ogromnu šibicu. Usne su mu se pomaknule iza maske, govoreći: "Evo, Pat, sljedeći put kad budeš htio zapaliti vatru."
  
  Hammer je stajao ondje sa šibicom u lijevoj ruci, s osmijehom zamrznutim na licu dok su se trojica astronauta rukovala s njim i penjala kroz otvor.
  
  Spojili su svoja srebrna najlonska svemirska odijela na sustav za kontrolu okoline i legli na kauče, čekajući da se tlak stvori. Zapovjedni pilot Liscomb bio je smješten s lijeve strane, ispod konzole za kontrolu leta. Green, imenovani navigator, bio je u sredini, a Albers s desne strane, gdje se nalazila komunikacijska oprema.
  
  U 7:50 ujutro, tlak je bio završen. Zatvoreni dvostruki poklopci otvora bili su zatvoreni, a atmosfera unutar svemirske letjelice ispunjena je kisikom i povećana na šesnaest funti po kvadratnom inču.
  
  Sada je započela poznata rutina, beskrajno detaljan pregled osmišljen da traje više od pet sati.
  
  Nakon četiri i pol sekunde, odbrojavanje je dva puta zaustavljeno, oba puta zbog manjih "kvarova". Zatim, na minus četrnaest minuta, postupak je ponovno zaustavljen - ovaj put zbog statičkog elektriciteta u komunikacijskim kanalima između svemirske letjelice i tehničara u operativnom centru. Nakon što je statički elektricitet nestao, scenarij odbrojavanja se nastavio. Sljedeći koraci zahtijevali su prebacivanje električne opreme i provjeru glikola, rashladne tekućine koja se koristi u sustavu kontrole okoliša svemirske letjelice.
  
  Zapovjednik Albers okrenuo je prekidač s oznakom 11-CT. Impulsi iz prekidača prolazili su kroz žicu, zatvarajući dio s kojeg je uklonjena teflonska izolacija. Dva koraka kasnije, pukovnik Liscomb okrenuo je ventil koji je slao zapaljivi etilen glikol kroz alternativnu cijev - i kroz pažljivo navojeni lemni spoj. Trenutak kada je prva kap glikola pala na golu, pregrijanu žicu označio je trenutak kada se magla vječnosti otvorila za trojicu muškaraca na Apollu AS-906.
  
  U 12:01:04 EST, tehničari koji su pratili televizijski ekran na platformi 39 vidjeli su plamen kako izbija oko kauča zapovjednika Albersa na desnoj strani kokpita.
  
  U 12:01:14 glas iz kapsule viknuo je: "Požar u svemirskoj letjelici!"
  
  U 12:01:20, oni koji su gledali televiziju vidjeli su pukovnika Liscomba kako se muči osloboditi sigurnosnog pojasa. Okrenuo se naprijed sa sofe i pogledao udesno. Glas, vjerojatno njegov, viknuo je: "Cijev je prerezana... Glikol curi..." (Ostatak je pomiješan.)
  
  U 12:01:28, telemetrijski puls zapovjednika poručnika Albersa naglo je skočio. Mogao se vidjeti u plamenu. Glas za koji se vjeruje da je njegov vrisnuo je: "Izvedite nas odavde... gorimo..."
  
  U 12:01:29, zid vatre podigao se, zaklanjajući prizor iz vidokruga. Televizijski monitori su se ugasili. Tlak i toplina u kabini naglo su se povećali. Nisu primljene druge suvisle poruke, iako su se čuli bolni krici.
  
  U 12:01:32, tlak u kabini dosegao je dvadeset devet funti po kvadratnom inču. Svemirska letjelica je uništena tlakom. Tehničari koji su stajali u razini prozora vidjeli su zasljepljujući bljesak. Gusti dim počeo je izlaziti iz kapsule. Članovi posade portala trčali su uz platformu koja je vodila do broda, očajnički pokušavajući otvoriti poklopac otvora. Potisnuli su ih jaka vrućina i dim.
  
  Snažan vjetar se podigao unutar kapsule. Usijani zrak projurio je kroz pukotinu, obavijajući kozmonaute čahurom jarke vatre, naboravši ih poput kukaca na vrućini većoj od dvije tisuće stupnjeva...
  
  * * *
  
  Glas u zamračenoj sobi rekao je: "Brza reakcija šefa portala spriječila je još veću tragediju."
  
  Na ekranu se pojavila slika i Hammer se našao kako zuri u vlastito lice. "To je Patrick J. Hammer", nastavio je voditelj vijesti, "tehničar za Connelly Aviation, četrdeset osam godina star, otac troje djece. Dok su drugi stajali ukočeni od straha, on je imao hrabrosti pritisnuti gumb za upravljanje."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  to je aktiviralo sustav evakuacije..."
  
  "Gle! Gle! To je tata!" začuli su se nevini, tanki glasovi u tami iza njega. Hammer se trznuo. Automatski je pogledao po sobi, provjeravajući vrata s dvostrukim zasunom i navučene zavjese. Čuo je svoju ženu kako govori: "Tiho, djeco. Slušajmo..."
  
  Komentator je sada pokazao na dijagram svemirske letjelice Apollo-Saturn 5. "Sustav za bijeg dizajniran je za izbacivanje kapsule padobranom, slijećući izvan rampe u slučaju nužde tijekom lansiranja. Osim astronauta, Hammerova brza reakcija spriječila je širenje požara u kapsuli na raketu trećeg stupnja ispod lunarnog modula. Da se proširio, gromoglasan plamen od osam i pol milijuna galona rafiniranog kerozina i tekućeg kisika uništio bi cijeli svemirski centar Kennedy, kao i okolna područja Port Canaverala, Cocoa Beacha i Rockledgea..."
  
  "Mama, umoran sam. Idemo spavati." Bio je to Timmy, njegov najmlađi sin, koji je te subote napunio četiri godine.
  
  Hammer se nagnuo naprijed, zureći u televizor u pretrpanoj dnevnoj sobi svog bungalova u Cocoa Beachu. Njegove naočale bez okvira su se sjajile. Znoj mu se skupljao na čelu. Oči su mu se očajnički lijepile za lice komentatora, ali bio je to pukovnik Liscomb, koji mu se nasmiješio i pružio mu šibicu...
  
  Odvratan miris vrućeg željeza i boje ispunio je sobu. Zidovi su se prema njemu uvijali poput ogromnog mjehura. Ogroman plamen proširio se oko njega, a Liscombovo se lice topilo pred njegovim očima, ostavljajući samo ugljenisano, pečeno, mjehurićasto meso, oči koje su eksplodirale unutar kalcificirane lubanje, miris zapaljenih kostiju...
  
  "Pate, što se dogodilo?"
  
  Njegova se žena nagnula nad njega, blijeda i iznurena lica. Mora da je vrisnuo. Odmahnuo je glavom. "Ništa", rekao je. Nije znala. Nikad joj ne bi mogao reći.
  
  Odjednom je zazvonio telefon. Poskočio je. Čekao je na ovo cijelu noć. "Razumjet ću", rekao je. Komentator je rekao: "Devet sati nakon tragičnog događaja, istražitelji još uvijek pretražuju ugljenisane ostatke..."
  
  Bio je to Hammerov šef, Pete Rand, šef posade za lansiranje. "Bolje uđi, Pat", rekao je. Glas mu je zvučao čudno. "Imam par pitanja..."
  
  Hammer je kimnuo i zatvorio oči. Bilo je samo pitanje vremena. Pukovnik Liscomb je vikao: "Cijev je prerezana." Prerezana, ne slomljena, i Hammer je znao zašto. Mogao je vidjeti kutiju sa svojim Polaroid sunčanim naočalama, pored lema i teflonskih strugotina.
  
  Bio je dobar Amerikanac, odani zaposlenik tvrtke Connelly Aviation petnaest godina. Radio je naporno, napredovao u hijerarhiji i bio ponosan na svoj rad. Idolizirao je astronaute koji su lansirani u svemir koristeći njegovu kreativnost. A onda - jer je volio svoju obitelj - pridružio se zajednici ranjivih i marginaliziranih.
  
  "U redu je", tiho reče Hammer, pokrivši rukom slušalicu. "Želim razgovarati o tome. Ali trebam pomoć. Trebam policijsku zaštitu."
  
  Glas s druge strane zvučao je iznenađeno. "U redu, Pat, naravno. To se može srediti."
  
  "Želim da zaštite moju ženu i djecu", rekao je Hammer. "Ne izlazim iz kuće dok ne stignu."
  
  Spustio je slušalicu i ustao, ruka mu se tresla. Iznenadni strah mu je stegnuo želudac. Obvezao se - ali nije bilo drugog načina. Pogledao je svoju ženu. Timmy je zaspao u njezinom krilu. Vidio je dječakovu raščupanu plavu kosu zaglavljenu između kauča i njezina lakta. "Žele da radim", rekao je neodređeno. "Moram ući."
  
  Zvono na vratima je tiho zazvonilo. "U ovo doba?" rekla je. "Tko bi to mogao biti?"
  
  "Zamolio sam policiju da dođe."
  
  "Policija?"
  
  Bilo je čudno kako je strah činio da vrijeme izgleda bezvrijedno. Prije manje od minute, osjećao se kao da je razgovarao telefonom. Prišao je prozoru i pažljivo povukao rolete. Tamna limuzina uz rubnik imala je stropno svjetlo na krovu i antenu sa strane. Trojica muškaraca u uniformama stajala su na trijemu, s pištoljima u futrolama na bokovima. Otvorio je vrata.
  
  Prvi je bio krupan, preplanuo, s mrkvoplavom kosom zalizanom unatrag i dobrodošlim osmijehom. Nosio je plavu košulju, leptir-mašnu i jahaće hlače, a pod rukom je nosio bijelu zaštitnu kacigu. "Halo", promuklo je rekao. "Zovete se Hammer?" Hammer je pogledao uniformu. Nije je prepoznao. "Mi smo okružni policajci", objasnio je crvenokosi. "NASA nas je nazvala..."
  
  "O, u redu, u redu." Hammer se pomaknuo u stranu da ih pusti unutra.
  
  Muškarac točno iza crvenokosog bio je nizak, mršav, tamnoput, sa smrtno sivim očima. Dubok ožiljak okruživao mu je vrat. Desna ruka bila mu je omotana ručnikom. Hammer ga je s iznenadnom panikom pogledao. Tada je ugledao bačvu od pet galona benzina koju je držao treći policajac. Oči su mu skočile na čovjekovo lice. Usta su mu se otvorila. U tom trenutku znao je da umire. Ispod bijele kacige, crte lica bile su mu plosnate, s visokim jagodicama i kosim očima.
  
  Štrcaljka u ruci crvenokose
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Ispljunuo je dugu iglu uz tihi uzdah. Hammer je zastenjao od boli i iznenađenja. Lijeva ruka mu je posegnula za nadlakticom, prstima grebući oštru bol u izmučenim mišićima. Zatim je polako pao naprijed.
  
  Žena je vrisnula, pokušavajući ustati s kauča. Muškarac s ožiljkom na vratu koračao je preko sobe poput vuka, usta su mu bila vlažna i sjajna. Iz ručnika je virila odvratna britva. Dok je oštrica bljesnula, skočila je na djecu. Krv je šiknula iz opake crvene posjekotine koju joj je napravio u grlu, prigušujući njezin vrisak. Djeca nisu bila potpuno budna. Oči su im bile otvorene, ali još uvijek zamagljene snom. Umrli su brzo, tiho, bez borbe.
  
  Treći čovjek otišao je ravno u kuhinju. Otvorio je pećnicu, uključio plin i sišao niz stepenice do skloništa od oluje. Kad se vratio, bačva s benzinom bila je prazna.
  
  Red je izvadio iglu iz Hammerove ruke i gurnuo je u džep. Sada ga je odvukao na kauč, umočio beživotni kažiprst Hammerove desne ruke u lokvu krvi koja se brzo stvorila ispod njega i prešao prstom po bijelom zidu bungalova.
  
  Nakon svakih nekoliko slova, zastao bi kako bi umočio prst u svježu krv. Kad je poruka bila gotova, druga dvojica muškaraca pogledala su ga i kimnula. Onaj s ožiljkom na vratu pritisnuo je dršku krvlju natopljene britve na Hammerovu desnu ruku, a sva trojica pomogla su mu odnijeti ga u kuhinju. Stavili su mu glavu u otvorenu pećnicu, posljednji put pogledali okolo, a zatim izašli na glavna vrata, a posljednji je čovjek kliknuo zasunom i zaključao kuću iznutra.
  
  Cijela operacija trajala je manje od tri minute.
  Poglavlje 2
  
  Nicholas J. Huntington Carter, N3 za AXE, naslonio se na lakat i pogledao prekrasnu, suncem okupanu crvenokosu koja je ležala pokraj njega na pijesku.
  
  Koža joj je bila duhansko smeđa, a nosila je blijedožuti bikini. Ruž joj je bio ružičast. Imala je duge, vitke noge, zaobljene, čvrste bokove, zaobljeni V-izrez bikinija provirivao je prema njemu, a ponosne grudi u uskim košaricama bile su poput još dva oka.
  
  Zvala se Cynthia i bila je rodom iz Floride, djevojka iz svih putopisnih priča. Nick ju je zvao Cindy, a ona je Nicka poznavala kao "Sam Harmon", admiralitetskog odvjetnika iz Chevy Chasea u Marylandu. Kad god bi "Sam" bio na odmoru u Miami Beachu, uvijek bi se našli.
  
  Kapljica znoja od vrućeg sunca stvorila se ispod njezinih zatvorenih očiju i na sljepoočnicama. Osjetila je kako je promatra i mokre su joj se trepavice razdvojile; žućkastosmeđe oči, velike i daleke, gledale su ga s udaljenom znatiželjom.
  
  "Što kažeš da izbjegavamo ovo vulgarno izlaganje polusirovog mesa?" nacerio se, otkrivajući bijele zube.
  
  "Što ti je na umu?" odvratila je, a slabašan osmijeh joj se zaigrao u kutovima usana.
  
  "Nas dvoje, sami, natrag u sobi dvanaest osam."
  
  Uzbuđenje joj je počelo rasti u očima. "Drugi put?" promrmljala je. Oči su joj toplo klizile po njegovom smeđem, mišićavom tijelu. "U redu, da, to je dobra ideja..."
  
  Sjena je iznenada pala na njih. Glas je upitao: "Gospodine Harmon?"
  
  Nick se prevrnuo na leđa. Pogrebnik s crnom siluetom nagnuo se nad njim, zaklanjajući dio neba. "Traže vas na telefonu, gospodine. Plavi ulaz, broj šest."
  
  Nick je kimnuo, a kapetanov časnik je otišao, polako i pažljivo koračajući preko pijeska kako bi sačuvao sjaj svojih crnih Oxford cipela, koje su izgledale poput mračnog znaka smrti usred šarenila boja na plaži. Nick je ustao. "Samo za minutu", rekao je, ali mu nije vjerovao.
  
  "Sam Harmon" nije imao prijatelja, obitelji, vlastitog života. Samo je jedna osoba znala da postoji, znala je da je u tom trenutku u Miami Beachu, u tom određenom hotelu, u drugom tjednu svog prvog odmora u više od dvije godine. Žilavi starac iz Washingtona.
  
  Nick je hodao preko pijeska do ulaza u hotel Surfway. Bio je krupan muškarac s vitkim bokovima i širokim ramenima, s mirnim očima sportaša koji je posvetio svoj život izazovima. Ženske su oči virile iza njegovih sunčanih naočala, procjenjujući ga. Gusta, pomalo neposlušna tamna kosa. Gotovo savršen profil. Bore od smijeha u kutovima očiju i usta. Ženskim se očima svidjelo ono što su vidjele i pratile su ga, otvoreno znatiželjne. To žilavo, suženo tijelo obećavalo je uzbuđenje i opasnost.
  
  "Sam Harmon" je nestajao iz Nickove svijesti sa svakim korakom koji je napravio. Osam dana ljubavi, smijeha i besposlice nestajalo je, korak po korak, i dok je stigao do hladne, mračne unutrašnjosti hotela, bio je svoj uobičajeni, radni ja - specijalni agent Nick Carter, glavni operativac AXE-a, američke strogo povjerljive protuobavještajne agencije.
  
  Lijevo od plavog ulaza nalazilo se deset telefona, postavljenih na zid sa zvučno izoliranim pregradama između njih. Nick je prišao broju šest i podigao slušalicu. "Harmon ovdje."
  
  "Zdravo, dečko, samo prolazim. Mislio sam vidjeti kako si."
  
  Nickovo tamno oko
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  obrve su se podigle. Hawk - na otvorenoj liniji. Iznenađenje broj jedan. Ovdje na Floridi. Iznenađenje broj dva. "Sve je u redu, gospodine. Prvi odmor nakon dugo vremena", dodao je značajno.
  
  "Izvrsno, izvrsno." Šef AXE-a je to rekao s neuobičajenim entuzijazmom. "Jeste li slobodni za večeru?" Nick je pogledao na sat. 16:00? Krupna stara ptica kao da mu je čitala misli. "Dok stignete u Palm Beach, bit će vrijeme za večeru", dodao je. "Bali Hai, Worth Avenue. Kuhinja je polinezijsko-kineska, a glavni konobar je Don Lee. Samo mu recite da večerate s gospodinom Birdom. Pet je u redu. Imat ćemo vremena za piće."
  
  Iznenađenje broj tri. Hawk je bio strogo tip za odreske i krumpire. Mrzio je bliskoistočnu hranu. "U redu", rekao je Nick. "Ali treba mi trenutak da se saberem. Tvoj poziv je bio prilično... neočekivan."
  
  "Mlada dama je već obaviještena." Hawkov glas je odjednom postao oštar i poslovan. "Rečeno joj je da ste neočekivano pozvani poslovno. Vaš je kofer spakiran, a vaša ljetna odjeća je na prednjem sjedalu automobila. Već ste se odjavili na recepciji."
  
  Nick je bio bijesan zbog proizvoljnosti svega toga. "Ostavio sam cigarete i sunčane naočale na plaži", obrecnuo se. "Smeta li ti ako ih uzmem?"
  
  "Naći ćeš ih u pretincu za rukavice. Pretpostavljam da nisi čitao novine?"
  
  "Ne." Nick nije prigovarao. Njegova ideja odmora bila je detoksifikacija od toksina svakodnevnog života. Ti toksini uključivali su novine, radio, televiziju - sve što je prenosilo vijesti iz vanjskog svijeta.
  
  "Onda predlažem da uključite auto-radio", rekao je Hawk, a N3 je po njegovom glasu mogao zaključiti da se događa nešto ozbiljno.
  
  * * *
  
  Ubacio je Lamborghini 350 GT u mjenjač. Gust promet kretao se prema Miamiju, a svoju polovicu autoceste US 1 imao je uglavnom za sebe. Jurnuo je prema sjeveru kroz Surfside, Hollywood i Boca Raton, pored beskrajnog niza motela, benzinskih postaja i štandova s voćnim sokovima.
  
  Na radiju nije bilo ničega drugog. Kao da je objavljen rat, kao da je predsjednik umro. Sav redovni program je otkazan dok je zemlja odavala počast svojim palim astronautima.
  
  Nick je skrenuo na Kennedy Causeway u West Palm Beachu, lijevo na Ocean Boulevard i krenuo prema sjeveru prema Worth Avenue, glavnoj ulici koju promatrači zajednice nazivaju "platinastim pojilištem".
  
  Nije mogao shvatiti. Zašto je šef AXE-a odabrao Palm Beach za sastanak? I zašto Bali Hai? Nick je pregledao sve što je znao o tom mjestu. Govorilo se da je to najekskluzivniji restoran u Sjedinjenim Državama. Ako vam ime nije bilo na društvenom registru ili ako niste bili nevjerojatno bogati, strani dostojanstvenik, senator ili visokopozicionirani dužnosnik State Departmenta, mogli ste zaboraviti na to. Ne biste bili primljeni.
  
  Nick je skrenuo desno u ulicu skupih snova, prolazeći pored lokalnih poslovnica Carder'sa i Van Cleef & Arpelsa s njihovim malim izlozima s kamenjem veličine dijamanta Koh-i-Noor. Hotel Bali Hai, smješten između elegantnog starog hotela Colony i obale oceana, bio je obojen poput kore ananasa.
  
  Kondukter je odvezao svoj automobil, a glavni konobar se servilno naklonio na spomen "gospodina Birda". "Ah da, gospodine Harmon, očekivali su vas", promrmljao je. "Molim vas, slijedite me."
  
  Odveli su ga preko leopard-prugaste klupe do stola za kojim je sjedio debeli, seoski starac s mutnim očima. Hawk je ustao dok mu se Nick približavao, pružajući ruku. "Dečko moj, drago mi je da si uspio doći." Djelovao je prilično klimavo. "Sjedni, sjedni." Kapetan je izvukao stol, a Nick je to učinio. "Vodka martini?" rekao je Hawk. "Naš prijatelj Don Lee daje sve od sebe." Potapšao je glavnog konobara po ruci.
  
  Lee se ozario. "Uvijek mi je zadovoljstvo poslužiti vas, gospodine Bird." Bio je to mladi havajski Kinez s rupicama na obrazima, odjeven u smoking sa svijetlim pojasom oko vrata. Nasmijao se i dodao: "Ali prošli tjedan, general Sweet me optužio da sam agent za industriju vermuta."
  
  Hawk se nasmijao. "Dick je uvijek bio dosadan."
  
  "Popit ću viski", rekao je Nick. "S ledom." Pogledao je po restoranu. Bio je obložen bambusovim pločama do razine stola, od zida do zida prekriven ogledalima, a na svakom stolu kovano željezni ananasi. Na jednom kraju bio je šank u obliku potkove, a iza njega, okružena staklom, bila je diskoteka - trenutno lokacija za "Zlatnu mladež" Rolls-Royce apartmana. Zapanjujuće ukrašene žene i muškarci s glatkim, bucmastim licima sjedili su tu i tamo za stolovima, prebirajući hranu u prigušenom svjetlu.
  
  Konobar je stigao s pićem. Nosio je šarenu aloha košulju preko crnih hlača. Njegove plosnate, orijentalne crte lica bile su bezizražajne dok je Hawk ispijao martini koji je upravo bio postavljen pred njega. "Pretpostavljam da ste čuli vijesti", rekao je Hawk, gledajući kako tekućina nestaje na vlažnom stolnjaku. "Nacionalna tragedija najtežih razmjera", dodao je, vadeći čačkalicu iz masline prolivene iz pića i odsutno je zabadajući. "Ja
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  "To će odgoditi lunarni program za najmanje dvije godine. Moguće i dulje, s obzirom na trenutno raspoloženje javnosti. I njihovi su predstavnici uhvatili to raspoloženje." Podigao je pogled. "Ovaj senator - kako se zove, predsjednik pododbora za svemir - rekao je. 'Izgubljeni smo.'"
  
  Konobar se vratio s čistim stolnjakom, a Hawk je naglo promijenio temu. "Naravno, ne dolazim često", rekao je, stavljajući posljednju maslinu u usta. "Jednom godišnje, Belle Glade Club priređuje banket prije lova na patke. Uvijek se trudim doći."
  
  Još jedno iznenađenje. Belle Glade Club, najekskluzivniji u Palm Beachu. Novcem se ne možeš naći; a ako si unutra, mogao bi se iznenada otkriti iz nekog nepoznatog razloga. Nick je pogledao čovjeka koji je sjedio nasuprot njemu. Hawk je izgledao kao farmer ili možda urednik gradskih novina. Nick ga je poznavao dugo. "Duboko", pomislio je. Njihov odnos bio je vrlo blizak kao odnos oca i sina. Ipak, ovo je bio prvi nagovještaj da je imao društvenu prošlost.
  
  Don Lee je stigao sa svježim martinijem. "Želite li naručiti odmah?"
  
  "Možda bi se moj mladi prijatelj složio", rekao je Hawk, govoreći s pretjeranim oprezom. "Sve je dobro." Pogledao je jelovnik koji je Lee držao pred sobom. "Sve je to glorificirana hrana, Lee. Znaš to."
  
  "Mogu vam pripremiti odrezak za pet minuta, gospodine Bird."
  
  "To mi zvuči dobro", rekao je Nick. "Neka bude rijetko."
  
  "U redu, dva", odbrusi Hawk razdražljivo. Kad je Lee otišao, iznenada je upitao: "Čemu mjesec na Zemlji?" Nick je primijetio da mu je S nerazgovijetno. Hawk pijan? Nečuveno - ali dao je sve upute. Martini nisu bili njegova stvar. Škotski viski s vodom prije večere bio je njegov uobičajeni obrok. Jesu li mu se smrti trojice astronauta nekako uvukle pod tu sijedu staru kožu?
  
  "Rusi znaju", rekao je Hawk, ne čekajući odgovor. "Znaju da će se tamo pronaći minerali za koje znanstvenici ovog planeta ne znaju. Znaju da ako nuklearni rat uništi našu tehnologiju, ona se nikada neće oporaviti, jer su sirovine koje bi omogućile razvoj nove civilizacije iscrpljene. Ali Mjesec... to je ogromna plutajuća kugla sirovih, nepoznatih resursa. I zapamtite moje riječi: 'Svemirski ugovor ili ne, prva sila koja tamo sleti u konačnici će kontrolirati sve!'"
  
  Nick je srknuo piće. Je li stvarno bio izvučen s odmora kako bi prisustvovao predavanju o važnosti lunarnog programa? Kad je Hawk konačno zašutio, Nick je brzo rekao: "Gdje se mi uklapamo u sve ovo?"
  
  Hawk je iznenađeno podigao pogled. Zatim je rekao: "Bio si na dopustu. Zaboravio sam. Kada si zadnji put bio na brifingu?"
  
  "Prije osam dana."
  
  "Znači, nisi čuo da je požar na Cape Kennedyju bio sabotaža?"
  
  "Ne, o tome nije bilo spomena na radiju."
  
  Hawk je odmahnuo glavom. "Javnost još ne zna. Možda nikada neće saznati. O tome još nema konačne odluke."
  
  "Imate li ideju tko je ovo učinio?"
  
  "To je apsolutno sigurno. Čovjek po imenu Patrick Hammer. Bio je šef posade portala..."
  
  Nick je podigao obrve. "Vijesti ga još uvijek hvale kao junaka cijele stvari."
  
  Hawk je kimnuo. "Istražitelji su suzili krug na njega u roku od nekoliko sati. Zatražio je policijsku zaštitu. Ali prije nego što su uspjeli doći do njegove kuće, ubio je svoju ženu i troje djece i gurnuo im glave u pećnicu." Hawk je otpio dugi gutljaj martinija. "Vrlo neuredno", promrmljao je. "Prerezao im je grkljane, a zatim njihovom krvlju napisao priznanje na zidu. Rekao je da je sve isplanirao kako bi mogao postati heroj, ali da ne može živjeti sam sa sobom i da ne želi da ni njegova obitelj živi sa sramotom."
  
  "Dobro se brinuo o njemu", suhoparno reče Nick.
  
  Šutjeli su dok im je konobar posluživao odreske. Kad je otišao, Nick je rekao: "Još uvijek ne razumijem gdje se mi uklapamo u sliku. Ili ima još nešto?"
  
  "Postoje", rekao je Hawk. "Tu je pad Geminija 9 prije nekoliko godina, prva katastrofa Apolla, gubitak vozila za povratak u atmosferu SV-5D iz zračne baze Vandenberg prošlog lipnja, eksplozija na ispitnom punktu J2A u Razvojnom centru zrakoplovstva Arnold u Tennesseeju u veljači i deseci drugih nesreća od početka projekta. FBI, NASA-ina sigurnosna služba, a sada i CIA, istražuju svaku od njih i zaključili su da je većina, ako ne i sve, rezultat sabotaže."
  
  Nick je jeo svoj odrezak u tišini, razmišljajući o tome. "Hammer nije mogao biti na svim tim mjestima odjednom", konačno je rekao.
  
  "Apsolutno točno. A ta posljednja poruka koju je napisao bila je isključivo taktika odvraćanja pažnje. Hammer je iskoristio uragan u svom bungalovu kao radionicu. Prije nego što se ubio, natopio je mjesto benzinom. Očito se nadao da će iskra sa zvona na vratima zapaliti plin i dići cijelu kuću u zrak. Međutim, to se nije dogodilo, a pronađeni su inkriminirajući dokazi. Microdot"
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  s uputama nekoga tko koristi kodno ime Sol, fotografije, makete sustava za održavanje života kapsule s cijevi koju je trebao prerezati, obojane crvenom bojom. I, zanimljivo, kartica za ovaj restoran s natpisom na poleđini: "Nedjelja, ponoć, 21. ožujka."
  
  Nick je iznenađeno podigao pogled. Što su onda, dovraga, radili ovdje, tako mirno večerali, tako otvoreno razgovarali? Pretpostavio je da su u "sigurnoj kući" ili barem pažljivo "neutraliziranoj" zoni.
  
  Hawk ga je ravnodušno promatrao. "Bali Hai kartice se ne dijele olako", rekao je. "Morate zatražiti jednu, i osim ako niste jako važni, vjerojatno je nećete dobiti. Pa kako je onda svemirski tehničar koji zarađuje 15 000 dolara godišnje dobio jednu?"
  
  Nick je pogledao pored njega, vidjevši restoran novim očima. Pažljivim, profesionalnim očima koje ništa nisu propuštale, tražeći neuhvatljiv element u uzorku oko sebe, nešto uznemirujuće, nešto nedostižno. Primijetio je to i prije, ali misleći da su u sigurnoj kući, izbacio je to iz glave.
  
  Hawk je dao znak konobaru. "Neka glavni konobar dođe ovamo na minutu", rekao je. Iz džepa je izvadio fotografiju i pokazao je Nicku. "Ovo je naš prijatelj Pat Hammer", rekao je. Pojavio se Don Lee i Hawk mu je pružio fotografiju. "Prepoznajete li ovog čovjeka?" upitao je.
  
  Lee je proučavao trenutak. "Naravno, gospodine Bird, sjećam ga se. Bio je ovdje prije otprilike mjesec dana. S prekrasnom Kineskinjom." Široko je namignuo. "Tako ga se sjećam."
  
  "Razumijem da je ušao bez ikakvih poteškoća. Je li to zato što je imao karticu?"
  
  "Ne. Zbog djevojke", rekao je Lee. "Joy Sun. Već je bila ovdje. Zapravo mi je stara prijateljica. Neka vrsta znanstvenice na Cape Kennedyju."
  
  "Hvala ti, Lee. Neću te zadržavati."
  
  Nick je zapanjeno zurio u Hawka. Axeov glavni čovjek, ruka američkih sigurnosnih snaga za rješavanje problema - čovjek odgovoran samo Vijeću nacionalne sigurnosti, ministru obrane i predsjedniku Sjedinjenih Država - upravo je proveo ovo ispitivanje sa svom suptilnošću trećerazrednog detektiva. Prijevara!
  
  Je li Hawk doista postao sigurnosna prijetnja? Nickov se um odjednom ispunio tjeskobom - je li čovjek nasuprot njemu doista mogao biti Hawk? Kad im je konobar donio kavu, Nick je ležerno upitao: "Možemo li dobiti još malo svjetla?" Konobar je kimnuo, pritiskajući skriveni gumb na zidu. Meki sjaj pao je na njih. Nick je pogledao svog nadređenog. "Trebali bi dijeliti rudarske lampe kad uđete", nasmiješio se.
  
  Starac u koži se nasmiješio. Šibica je planula, nakratko obasjavši mu lice. Dobro, bio je to Hawk. Oštar dim smrdljive cigare konačno je riješio stvar. "Dr. Sun je već glavni osumnjičenik", rekao je Hawk, puhnuvši šibicu. "S njom kao pozadinom, istražitelj CIA-e s kojim ćete raditi reći će vam..."
  
  Nick nije slušao. Sitni sjaj umro je sa šibicom. Sjaj kojeg prije nije bilo. Pogledao je dolje lijevo. Sad kad su imali dodatno svjetlo, bio je jedva vidljiv - tanka žica koja se protezala uz rub klupe. Nickov pogled brzo ju je pratio, tražeći očiti izlaz. Krivotvoreni ananas. Povukao ga je. Nije radilo. Bio je pričvršćen vijcima za sredinu stola. Umočio je desni kažiprst u donju polovicu i napipao hladnu metalnu rešetku ispod lažnog voska od svijeće. Mikrofon za daljinski prijem.
  
  Na unutarnjoj strani korica šibice napisao je dvije riječi - "Prisluškuju nas" - i gurnuo ih preko stola. Hawk je pročitao poruku i pristojno kimnuo. "Stvar je u tome", rekao je, "da apsolutno moramo uključiti jednog od naših ljudi u lunarni program. Zasad nismo uspjeli. Ali imam ideju..."
  
  Nick ga je promatrao. Deset minuta kasnije, još uvijek je gledao u nevjerici kad je Hawk pogledao na sat i rekao: "Pa, to je sve, moram ići. Zašto ne ostaneš malo i zabaviš se? Jako sam zauzet sljedećih nekoliko dana." Ustao je i kimnuo prema diskoteci. "Počinje se zagrijavati unutra. Izgleda prilično zanimljivo - da sam mlađi, naravno."
  
  Nick je osjetio kako mu nešto klizi pod prstima. Bila je to karta. Podigao je pogled. Hawk se okrenuo i krenuo prema ulazu, opraštajući se od Dona Leeja. "Još kave, gospodine?" upitao je konobar.
  
  "Ne, mislim da ću popiti piće za šankom." Nick je lagano podigao ruku dok je konobar odlazio. Poruka je bila Hawkov rukopis. Agent CIA-e će vas ovdje kontaktirati, pisalo je u poruci. Prepoznatljiva fraza: "Što radite ovdje u svibnju? Sezona je završila." Odgovor: "Možda druženje. Ne lov." Protuodgovor: "Smeta li vam ako vam se pridružim - u lovu, to jest?" Ispod je Hawk napisao: "Kartica je topiva u vodi. Kontaktirajte sjedište u Washingtonu najkasnije do ponoći."
  
  Nick je ubacio karticu u čašu vode, gledao kako se otapa, zatim ustao i odšetao do šanka. Naručio je dupli škotski viski. Mogao je vidjeti kroz staklenu pregradu.
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Vidio sam kremu mladeži Palm Beacha kako se previja uz udaljenu buku bubnjeva, električnog basa i gitare.
  
  Odjednom se glazba pojačala. Djevojka je upravo prošla kroz staklena vrata diskoteke. Bila je plavuša - lijepa, svježeg lica, lagano zadihana od plesa. Imala je onaj poseban izgled koji je označavao novac i prijevaru. Nosila je maslinastozelene hlače, bluzu i sandale koje su joj obavijale bokove, a u ruci je držala čašu.
  
  "Znam da ćeš ovaj put zaboraviti tatine naredbe i staviti malo pravog ruma u moju Colu", rekla je barmenu. Zatim je ugledala Nicka na kraju šanka i pažljivo razmotrila situaciju. "Pa, bok!" vedro se nasmiješila. "Nisam te isprva prepoznala. Što radiš ovdje u svibnju? Sezona je praktički završila..."
  Poglavlje 3
  
  Zvala se Candice Weatherall Sweet - skraćeno Candy - i razmjenu priznanja završila je s dozom samouvjerenosti.
  
  Sad su sjedili jedno nasuprot drugome za stolom veličine cilindra u baru. "Tata ne bi bio neki General Sweet, zar ne?" tmurno je upitao Nick. "Član Belle Glade kluba, koji voli ekstra suhe martinije?"
  
  Nasmijala se. "To je divan opis." Imala je prekrasno lice, sa široko postavljenim, tamnoplavim očima ispod trepavica blijedih od sunca. "Zovu ga generalom, ali on je zapravo u mirovini", dodala je. "Sad je veliki gad u CIA-i. Bio je u OSS-u tijekom rata, nije znao što bi sa sobom poslije. Sweets, naravno, ne radi posao - samo u vladi ili državnoj službi."
  
  "Naravno." Nick je u sebi ključao. Jahao je amaterku, debitanticu koja je tražila uzbuđenje tijekom ljetnih praznika. I ne bilo kakvu debitanticu, već Candy Sweet, koja je dva ljeta ranije dospjela na naslovnice kada se zabava koju je priredila u kući svojih roditelja u East Hamptonu pretvorila u orgiju droge, seksa i vandalizma.
  
  - U svakom slučaju, koliko imaš godina? upitao je.
  
  "Skoro dvadeset."
  
  "I još uvijek ne možeš piti?"
  
  Brzo mu se nasmiješila. "Us Sweets je alergičan na ovaj proizvod."
  
  Nick je pogledao njezinu čašu. Bila je prazna i promatrao je kako joj barmen natoči dobro piće. "Razumijem", rekao je i oštro dodao: "Hoćemo li ići?"
  
  Nije znao kamo, ali želio je van. Iz Bali Haija, iz cijele ove stvari. Smrdjelo je. Bilo je opasno. Nije imao uniformu. Ništa za što bi se mogao uhvatiti. A evo ga, usred svega, bez ikakvog pristojnog zaklona - i s nestalnim, slabašnim mladim idiotom u pratnji.
  
  Vani na pločniku rekla je: "Idemo." Nick je rekao čuvaru parkirališta da pričeka i krenuli su niz Worth. "Plaža je prekrasna u sumrak", rekla je oduševljeno.
  
  Čim su prošli pokraj žutožute tende hotela Colony, oboje su počeli razgovarati. "Ovo mjesto je bilo ozvučeno." Nasmijala se i rekla: "Želiš li vidjeti instalaciju?" Oči su joj zasjale od uzbuđenja. Izgledala je poput djeteta koje je upravo naišlo na tajni prolaz. Klimnuo je glavom, pitajući se što sada radi.
  
  Skrenula je u šarmantnu uličicu od žute cigle s atraktivnim antikvarijatima, a zatim brzo skrenula ravno u dvorište oblijepljeno plastičnim grožđem i bananama te se probila kroz mračni labirint prevrnutih stolova do žičane ograde. Tiho je otvorila vrata i pokazala na čovjeka koji je stajao ispred kratkog dijela ograde. Gledao je u stranu, pregledavajući nokte. "Iza parkirališta Bali Hai", šapnula je. "Na dužnosti je do jutra."
  
  Bez ikakvog upozorenja, odvezla se, a sandale nisu joj ispuštale ni zvuka dok se brzo kretala preko otvorenog prostora pločica palače. Bilo je prekasno da je zaustavi. Nick je mogao samo slijediti njega. Krenula je prema ogradi, polako uz nju, leđima pritisnuta. Kad je bila udaljena dva metra, muškarac se iznenada okrenuo i pogledao gore.
  
  Kretala se mutno brzo poput mačke, jednom nogom zakačenom za njegov gležanj, a drugom gazeći mu na koljeno. Srušio se unatrag kao da ga je zatekla opruga. Dok je izdisao, njezino stopalo u sandali kontroliranom se snagom zamahnulo prema njegovoj glavi.
  
  Nick je gledao sa strahopoštovanjem. Savršen udarac. Kleknuo je pokraj čovjeka i opipao mu puls. Nepravilan, ali snažan. Bit će živ, ali bit će odsutan barem pola sata.
  
  Candy je već prošla kroz vrata i bila je na pola puta do parkirališta. Nick ju je slijedio. Zaustavila se ispred metalnih vrata na stražnjem dijelu Bali High, posegnula u stražnji džep svojih hlača i izvukla plastičnu kreditnu karticu. Uhvativši kvaku, snažno ju je gurnula uz šarke i umetnula karticu dok se nije uhvatila za krivulju opružne brave. Škljocnula je uz oštar, metalni klik. Otvorila je vrata i ušla, vragolasto se smiješeći preko ramena i rekavši: "Tatin novac će te odvesti bilo gdje."
  
  Bili su u stražnjem hodniku diskoteke. Nick je mogao čuti udaljenu tutnjavu pojačanih bubnjeva i
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  gitara. Na prstima su prošli pokraj otvorenih vrata. Zavirio je unutra i ugledao sjajnu kuhinju s dvojicom Kineza u majicama bez rukava koji su se znojili nad perilicom rublja. Sljedeća vrata do kojih su došli bila su označena s "Mali dječaci". Sljedeća su bila vrata s oznakom "Male djevojčice". Gurnula ga je i ušla. Nick je oklijevao. "Hajde!" siktala je. "Ne budi lijenčina. Prazna su."
  
  Unutra su bila vrata za posluživanje. Stigla je kreditna kartica. Vrata su se otvorila. Ušli su, a on je zatvorio vrata za njima, pustivši da brava tiho klikne na svoje mjesto. Kretali su se uskim prolazom. Bilo je samo jedno svjetlo, i ono je bilo iznad vrata iza njih, što ih je činilo savršenom metom. Prolaz je oštro skrenuo lijevo, pa još jedno. "Sad smo iza banketa", rekla je. "U dijelu s restoranom."
  
  Hodnik je naglo završio pred vratima od armiranog čelika. Zastala je, osluškujući. Kreditna kartica je ponovno izašla. Ovaj put je trebalo malo duže - oko minutu. Ali vrata su se konačno otvorila.
  
  Bile su dvije sobe. Prva je bila mala, skučena, sa sivim zidovima. Radni stol bio je gurnut uz jedan zid, niz ormarića uz drugi, a u kutu je stajao aparat za vodu, ostavljajući mali krug crnog linoleuma na podu u sredini.
  
  Iz sobe iza njega dopirao je stalan, monoton zvuk. Vrata su bila otvorena. Nick ih je pažljivo obišao. Čeljust mu se stisnula od onoga što je vidio. Bila je to duga, uska soba, a dvosmjerno ogledalo zauzimalo je cijeli zid. Kroz njega je vidio unutrašnjost restorana Bali Hai - s jednom zanimljivom razlikom. Bio je jasno osvijetljen. Ljudi koji su sjedili uz bankete i za svojim pojedinačnim stolovima bili su jasno definirani kao da sjede pod neonskim svjetlima štanda s hamburgerima. "Infracrveni premaz na staklu", šapnula je.
  
  Više od desetak proreza iznad ogledala bilo je 16 mm. Film je bio obojen u pojedinačnim trakama u kutije. Mehanizmi za namatanje skrivenih kamera tiho su zujali, a koluti desetak različitih magnetofonskih traka također su se vrtjeli, snimajući razgovore. Nick se kretao preko sobe prema sjedećoj garnituri gdje su on i Hawk sjedili. Kamera i magnetofon bili su isključeni, koluti su već bili ispunjeni cijelom snimkom njihovog razgovora. S druge strane ogledala, njihov konobar je čistio suđe. Nick je pritisnuo prekidač. Rika je ispunila sobu. Brzo ga je isključio.
  
  "Na ovo sam naišla jučer poslijepodne", šapnula je Candy. "Bila sam u kupaonici kad je odjednom ovaj čovjek izašao iz zida! Pa, nikad... jednostavno sam morala shvatiti što se događa."
  
  Vratili su se u dnevnu sobu i Nick je počeo isprobavati ladice stola i spisa. Sve su bile zaključane. Vidio je da jedna centralna brava služi svima. Gotovo minutu se odupirao svom "Provalničkom" specijalu. Onda je proradilo. Otvarao je ladice jednu po jednu, brzo i tiho pregledavajući njihov sadržaj.
  
  "Znaš što mislim da se ovdje događa?" šapnula je Candy. "U Palm Beachu je u posljednjih godinu dana bilo svakakvih pljački. Čini se da lopovi uvijek točno znaju što žele i kada će ljudi otići. Mislim da naš prijatelj Don Lee ima veze s podzemljem i prodaje informacije o tome što se ovdje događa."
  
  "Prodaje više nego podzemlje", rekao je Nick, pretražujući ladicu s dokumentima punu 35-milimetarskog filma, razvijača, fotopapira, mikrodot opreme i hrpa hongkonških novina. "Jeste li ikome rekli za ovo?"
  
  "Samo tata."
  
  Nick je kimnuo, a tata je rekao da su se Hawk i Hawk dogovorili da se ovdje sastanu sa svojim glavnim operativcem i jasno govore u mikrofon. Očito je htio pokazati njima dvojici - i njihove planove. Slika Hawka kako prolijeva martini i pljuje maslinovo ulje bljesnula je Nicku kroz glavu. I on je tražio ispušni ventil. To je riješilo barem jednu stvar oko koje je Nick bio zabrinut - hoće li uništiti vrpcu i snimku njihovog razgovora. Očito ne. Hawk je htio da je imaju.
  
  "Što je ovo?" Pronašao je fotografiju kako leži licem prema dolje na dnu ladice s mikrodot opremom. Prikazivala je muškarca i ženu na kožnoj sofi uredskog stila. Oboje su bili goli i u posljednjim naletima spolnog odnosa. Muškarčeva glava bila je izrezana s fotografije, ali žensko lice bilo je jasno vidljivo. Bila je Kineskinja i lijepa, a oči su joj bile staklaste od neke vrste ledene opscenosti koju je Nick smatrao čudno uznemirujućom, čak i na slikama.
  
  "To je ona!" Candy je dahtala. "To je Joy Sun." Pogledala je preko njegovog ramena sliku, fascinirana, nesposobna odvojiti pogled. "Dakle, tako su je natjerali na suradnju - ucjenom!"
  
  Nick je brzo ugurao fotografiju u stražnji džep. Iznenadni propuh mu je rekao da su se negdje u hodniku otvorila vrata. "Postoji li još neki izlaz?" Odmahnula je glavom, osluškujući zvuk koraka koji su se približavali.
  
  N3 se počeo zauzimati položaj iza vrata.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Ali preduhitrili smo ga. "Bolje da nekoga vidi", siktala je. "Okreni mu leđa", kimnuo je. Cilj igre nije bio temeljen na prvom dojmu. Ova djevojka je možda izgledala kao Vassar '68, ali imala je mozak i snagu mačke. Opasna mačka.
  
  Koraci su se zaustavili ispred vrata. Ključ se okrenuo u bravi. Vrata su se počela otvarati. Iza njega je začuo oštar udah. Krajičkom oka Nick je vidio kako Candy čini jedan dugi korak i okreće se, prisiljavajući nogu da se zamahne u luku. Njezina sandala pogodila je muškarca ravno u prepone. Nick se okrenuo. Bio je to njihov konobar. Na trenutak se muškarčevo nesvjesno tijelo ukočilo u paralizi, a zatim se polako stopilo s tlom. "Hajde", šapnula je Candy. "Nemojmo zastajati zbog identifikacije postaje..."
  
  * * *
  
  Fort Pierce, Vero Beach, Wabasso - svjetla su bljeskala u daljini, prolazeći i nestajući s monotonom pravilnošću. Nick je snažno lupio nogom o pod Lamborghinija, dok su mu se misli polako oblikovale.
  
  Muškarac na pornografskoj fotografiji. Rub njegova vrata bio je vidljiv. Bio je prekriven ožiljcima. Duboka udubina, uzrokovana rezanjem užeta ili opeklinom. Također je imao tetovažu zmaja na desnom bicepsu. Obje bi trebale biti lako uočljive. Pogledao je djevojku koja je sjedila pored njega. "Postoji li ikakva šansa da bi tip na fotografiji mogao biti Pat Hammer?"
  
  Iznenadila ga je njezina reakcija. Zapravo je pocrvenjela. "Moram mu vidjeti lice", rekla je suhoparno.
  
  Čudna djevojka. Sposobna udariti muškarca u međunožje u jednoj sekundi, a pocrvenjeti u sljedećoj. A na poslu, još čudnija mješavina profesionalnosti i amaterizma. Bila je majstorica obijanja brava i juda. Ali u njezinom pristupu cijeloj stvari postojala je bezbrižna nonšalancija koja je mogla biti opasna - za oboje. Način na koji je hodala hodnikom sa svjetlom iza sebe - molio je za to. A kad su se vratili u Bali Hai po auto, inzistirala je da razbaruši kosu i odjeću, pa je izgledalo kao da su bili na plaži po mjesečini. Bilo je previše, i stoga ne manje opasno.
  
  "Što očekuješ pronaći u Hammerinoj kućici?" upitao ju je. "NASA i FBI pomno istražuju slučaj."
  
  "Znam, ali mislila sam da bi trebao sam pogledati to mjesto", rekla je. "Pogotovo neke od mikrotočkica koje su pronašli."
  
  "Vrijeme je da saznamo tko je ovdje gazda", pomislio je N3. Ali kad ju je pitao kakve je upute dobila, odgovorila je: "Surađujem s tobom u potpunosti. Ti si najbolja banana."
  
  Nekoliko minuta kasnije, dok su jurili preko mosta Indian River izvan Melbournea, dodala je: "Vi ste neka vrsta specijalnog agenta, zar ne? Tata je rekao da vaša preporuka može presuditi bilo kome tko bude dodijeljen da radi s vama. I..." Naglo je prekinula.
  
  Pogledao ju je. "Pa?" Ali način na koji ga je gledala bio je dovoljan. U Ujedinjenim sigurnosnim snagama bilo je općepoznato da kada je čovjek poznat svojim kolegama kao Killmaster poslan na misiju, to je značilo samo jedno: oni koji su ga poslali bili su uvjereni da je smrt najvjerojatnije rješenje.
  
  "Koliko ozbiljno misliš sve ovo?" oštro ju je upitao. Nije mu se svidio taj pogled. N3 je već dugo bio u igri. Imao je nos za strah. "Mislim, je li ti ovo samo još jedna ljetna zabava? Kao onaj vikend u East Hamptonu? Zato što..."
  
  Okrenula se prema njemu, a plave oči su joj ljutito bljesnule. "Viša sam novinarka za ženski časopis i posljednjih mjesec dana sam na zadatku u Cape Kennedyju, radeći profil pod nazivom 'Dr. Sunce i Mjesec'." Zastala je. "Moram priznati da sam dobila NASA-ino odobrenje brže od većine novinara zbog tatine pozadine u CIA-i, ali to je jedino što sam imala. A ako se pitate zašto su me odabrali za agenticu, pogledajte sve prednosti. Već sam bila na terenu, pratila sam dr. Sun uokolo s kasetofonom, pregledavala njezine papire. To je bio savršen paravan za pravi nadzor. Trebali bi tjedni birokracije da se pravi agent CIA-e dovede što bliže njoj. Da. A za to nema vremena. Zato sam regrutirana."
  
  "Sve džudo i hakiranje," nasmiješio se Nick. "Je li te tata svemu tome naučio?"
  
  Nasmijala se i odjednom opet postala ona nestašna djevojčica. "Ne, moj dečko. On je profesionalni ubojica."
  
  Vozili su se niz A1A kroz plažu Kanawha, prošli pored raketnog poligona u zračnoj bazi Patrick i stigli u Cocoa Beach u deset sati.
  
  Palme s dugim listovima i izlizanim bazama krasile su tihe stambene ulice. Candy ga je uputio prema Hummer Bungalovu, koji se nalazio u ulici s pogledom na rijeku Banana, nedaleko od nasipa Merritt Island.
  
  Prošli su autom, ali se nisu zaustavili. "Puzaju s policajcima", promrmlja Nick. Vidio ih je kako sjede u neoznačenim automobilima na suprotnim stranama svakog bloka. "Zelene uniforme. Što je ovo - NASA? Connelly Aviation?"
  
  "GKI", rekla je. "Svi u Cocoa Beachu bili su jako nervozni, a lokalna policija je imala manjak osoblja."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  oko."
  
  "Opća kinetika?" upitao je Nick. "Jesu li oni dio programa Apollo?"
  
  "Oni su dio sustava za održavanje života", odgovorila je. "Imaju tvornicu u West Palm Beachu, drugu u Texas Cityju. Rade puno s oružjem i projektilima za vladu, pa imaju vlastite sigurnosne snage. Alex Siemian ih je posudio Svemirskom centru Kennedy. Odnosi s javnošću, mislim."
  
  Crni sedan s crvenim svjetlom na krovu prošao je pored njih, a jedan od muškaraca u uniformi uputio im je dug, strog pogled. "Mislim da je bolje da zabilježimo tragove", rekao je Nick. Sedan se našao između njih i automobila ispred njih; zatim je izvučen i izgubili su kontrolu.
  
  "Idi cestom za Merritt", rekla je. "Postoji još jedan način da se dođe do bungalova."
  
  Bio je iz čamca u Georgiani na cesti broj 3. Imao je ravnodno vozilo koje je očito već koristila. Nick ga je gurnuo preko uskog dijela plovnog puta, krećući se prema obali između morskog zida visokog metar i pol i reda drvenih stupova. Nakon što su ga privezali, popeli su se na zid i prešli otvoreno, mjesečinom obasjano dvorište. Hummerov bungalov bio je mračan i tih. Svjetlo iz susjedne kuće osvjetljavalo je njegovu desnu stranu.
  
  Naišli su na zamračeni zid s lijeve strane i pritisnuli ga, čekajući. Ispred njih, automobil s kupolom za svjetlo polako je prolazio. Nick je stajao poput sjene među drugim sjenama, slušajući, zadubljen. Kad se razvedrilo, prišao je zatvorenim kuhinjskim vratima, pokušao povući kvaku, izvukao svoj "Posebni glavni ključ" i otključao bravu s jednim djelovanjem.
  
  Oštar miris plina još se osjećao unutra. Njegova svjetiljka u obliku olovke pretražila je kuhinju. Djevojka je pokazala na vrata. "Sklonište od uragana", šapnula je. Prstom ga je prešla u hodnik. "Prednja soba, gdje se to dogodilo."
  
  Prvo su to provjerili. Ništa nije dirano. Sofa i pod još su uvijek bili prekriveni osušenom krvlju. Zatim su bile dvije spavaće sobe. Zatim niz prilaz u usku bijelu radionicu. Tanak, snažan snop svjetiljke pretraživao je sobu, osvjetljavajući uredne hrpe kartonskih kutija s otvorenim poklopcima i etiketama. Candy je provjerila jednu. "Stvari su nestale", šapnula je.
  
  "Naravno", suho će Nick. "FBI je to zahtijevao. Provode testove."
  
  "Ali bio je ovdje jučer. Čekaj!" pucnula je prstima. "Sakrila sam uzorak u ladicu u kuhinji. Kladim se da su ga propustili." Popela se gore.
  
  Nije bila mikrotočka, samo presavijeni list papira, proziran i mirisao je na benzin. Nick ga je rasklopio. Bio je to grubi crtež sustava za održavanje života Apollo. Linije tinte bile su malo mutne, a ispod njih bile su kratke tehničke upute, potpisane šifrom "Sol". "Sol", šapnula je. "Latinski za sunce. Doktor Sun..."
  
  Tišina u bungalovu odjednom je postala napeta. Nick je počeo savijati papir i spremati ga. S vrata se začuo ljutiti glas: "Ostavi ovako."
  Poglavlje 4
  
  Muškarac je stajao na vratima kuhinje, a iza njega se na mjesečini vidjela ogromna silueta. U ruci je držao pištolj - mali Smith & Wesson terijer s cijevi od pet centimetara. Stajao je iza mrežastih vrata, uperivši pištolj kroz njih.
  
  Killmasterove su se oči suzile dok ga je gledao. Na trenutak se morski pas vrtio u njihovim sivim dubinama, a zatim je nestao, a on se nasmiješio. Ovaj čovjek nije bio prijetnja. Napravio je previše pogrešaka da bi bio profesionalac. Nick je podigao ruke iznad glave i polako krenuo prema vratima. "Što nije u redu, doktore?" upitao je ljubazno.
  
  Dok je to činio, noga mu je iznenada zamahnula, udarivši u stražnji rub mrežastih vrata, odmah ispod kvake. Udario ih je svom snagom, a čovjek se s bolnim krikom zateturao unatrag i ispustio pištolj.
  
  Nick je pojurio za njim i uhvatio ga. Uvukao je čovjeka u kuću za ovratnik košulje prije nego što je uspio oglasiti alarm i nogom zatvorio vrata za njim. "Tko si ti?" promuklo je zagrakao. Svjetlo olovke je zatreperilo i usmjerilo čovjeku lice.
  
  Bio je krupan - barem metar i osamdeset - i mišićav, s kratko ošišanom sijedom kosom u obliku metka i preplanulim licem prekrivenim blijedim pjegicama.
  
  "Susjed iz prve kuće", rekla je Candy. "Zove se Dexter. Provjerila sam ga sinoć kad sam bila ovdje."
  
  "Da, i primijetio sam te kako sinoć lutao ovuda", zarežao je Dexter, gladeći si zapešće. "Zato sam večeras bio na oprezu."
  
  "Kako se zoveš?" upitao je Nick.
  
  "Hank."
  
  "Slušaj, Hank. Nabasao si na neki službeni posao." Nick je pokazao službenu značku koja je bila dio maske svakog AXEmana. "Mi smo vladini istražitelji, pa ostanimo mirni, šutimo i razgovarajmo o slučaju Hammer."
  
  Dexter je suzio oči. "Ako ste vlada, zašto čavrljate ovdje u mraku?"
  
  "Radimo za strogo povjerljivu podružnicu Nacionalne sigurnosne agencije. To je sve što vam mogu reći. Čak ni FBI ne zna za nas."
  
  Dexter je bio očito impresioniran. "Stvarno? Nije šala? I ja radim za NASA-u. U Connelly Aviationu sam."
  
  "Jesi li poznavao Hammera?"
  
  "A
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Susjed, naravno. Ali ne na poslu. Radim u odjelu za elektroniku na rtu. Ali reći ću vam nešto. Hammer nikada nije ubio svoju obitelj niti sebe. To je bilo ubojstvo - da ga se ušutka."
  
  "Kako to znaš?"
  
  "Vidio sam tipove koji su to učinili." Nervozno je pogledao preko ramena, a zatim rekao: "Nije šala. Ozbiljan sam. Gledao sam televizijski izvještaj o požaru te noći. Upravo su pokazali Patovu sliku. Nekoliko minuta kasnije čuo sam taj vrisak, ljubazno. Prišao sam prozoru. Ispred njihovog bungalova bio je parkiran ovaj automobil, bez gusjenica, ali s antenom. Minutu kasnije, ova trojica u policijskim uniformama istrčala su. Izgledali su kao državni policajci, samo je jedan od njih bio Kinez, i odmah sam znao da nije košer. U policiji nema Kineza. Drugi je bio u kanisteru benzina, a imao je ove mrlje na uniformi. Kasnije sam zaključio da je to krv. Ušli su u auto i brzo se odvezli. Nekoliko minuta kasnije, stigli su pravi policajci."
  
  Candy je upitala: "Jesi li ikome ovo rekla?"
  
  "Šališ se? FBI, policija, ljudi iz NASA-e - svi. Gle, svi smo ovdje užasno nervozni." Zastao je. "Hammer se nije ponašao kako treba posljednjih nekoliko tjedana. Svi smo znali da nešto nije u redu, da ga nešto muči. Koliko ja razumijem, netko mu je rekao da bi trebao igrati hvatanje s njima ili sa svojom ženom i djecom. Shvatit će."
  
  Automobil je prošao ulicom i on se odmah ukočio. Bio je gotovo nevidljiv. Oči su mu zatreperile, ali čak i u slabom svjetlu, Nick je to primijetio. "Moglo se dogoditi bilo kome od nas", promuklo je rekao Dexter. "Nemamo nikakvu zaštitu - ništa poput raketara. Vjerujte mi, jako sam sretan što nam je General Kinetics posudio svoje policajce. Prije se moja žena bojala čak i voditi djecu u školu ili ići u trgovački centar. Sve žene ovdje su se bojale. Ali GKI je organizirao posebnu autobusnu liniju i sada to rade u jednom putovanju - prvo vode djecu u školu, a zatim idu u trgovački centar u Orlandu. Mnogo je sigurnije. I ne smeta mi ostaviti ih da rade." Mrko se nasmijao. "Također, gospodine, mogu li dobiti svoj pištolj natrag? Za svaki slučaj."
  
  Nick je izvezao Lamborghini s praznog parkirališta nasuprot Georgianinog brodogradilišta. "Gdje odsjedaš?" upitao ju je.
  
  Misija je izvršena. Dokazi, još uvijek smrdeći na benzin, ležali su presavijeni u njegovom stražnjem džepu pokraj pornografskih fotografija. Povratak preko plovnog puta prošao je bez događaja. "U Polarisa", rekla je. "Nalazi se na plaži, sjeverno od A1A, na cesti za Port Canaveral."
  
  "Dobro." Nagazio je na gas i snažan srebrni metak je šutnuo naprijed. Vjetar im je šibao lica. "Kako to radiš?" upitao ju je.
  
  "Ostavila sam svoju Juliju u Palm Beachu", odgovorila je. "Tatin vozač bit će ovdje ujutro."
  
  "Naravno", pomislio je. Shvatio je. Alfa Romeo. Odjednom se približila, a on je osjetio njezinu ruku na svojoj. "Jesmo li sada izvan dužnosti?"
  
  Pogledao ju je, a oči su mu blistale od zabave. "Osim ako nemaš bolju ideju."
  
  Odmahnula je glavom. "Ne znam." Osjetio je kako joj se ruka steže oko njegove. "A što je s tobom?"
  
  Kradomice je pogledao na sat. Jedanaest i petnaest. "Moram pronaći mjesto za smještaj", rekao je.
  
  Sad je mogao osjetiti njezine nokte kroz majicu. "Sjevernjača", promrmljala je. "Televizor u svakoj sobi, grijani bazen, kućni ljubimci, kafić, blagovaonica, bar i praonica."
  
  "Je li to dobra ideja?" nasmijao se.
  
  "To je tvoja odluka." Osjetio je čvrstoću njezinih grudi uz svoj rukav. Pogledao ju je u ogledalu. Vjetar se prilijepio za njezinu dugu, sjajnu plavu kosu. Začešljala ju je prstima desne ruke, a Nick je jasno mogao vidjeti njezin profil - visoko čelo, duboke plave oči, široka, senzualna usta s jedva primjetan trag osmijeha. "Sada je djevojka postala vrlo poželjna žena", pomislio je. Ali dužnost zove. Morao je kontaktirati sjedište AXE-a prije ponoći.
  
  "Prvo pravilo špijunaže", recitirao je, "jest izbjegavati da vas se vidi u društvu vaših kolega."
  
  Osjetio je kako se napela i odmaknula. "Što to znači?"
  
  Upravo su prošli pored hotela Gemini na aveniji North Atlantic. "Da ću ondje ostati", rekao je. Zaustavio se na semaforu i pogledao je. Njegov crveni sjaj pretvorio joj je kožu u plamen.
  
  Više nije s njim razgovarala na putu do Polar Stara, a kad je otišla, lice joj je bilo zatvoreno pred njim od bijesa. Zalupila je vratima i nestala u predvorju ne osvrćući se. Nije bila navikla da je odbijaju. Nitko nije bogat.
  
  * * *
  
  Hawkov glas mu je zarezao u uho poput noža. "Let 1401-A polazi s međunarodne zračne luke Miami za Houston u 3:00 ET. Poindexter iz uredništva dočekat će vas na šalteru za prodaju karata u 2:30 ujutro. Imat će sa sobom sve potrebne informacije, uključujući i mapu za pregled, o vašoj prošlosti i trenutnim odgovornostima."
  
  Nick je ponovno vozio autocestom broj 1, krećući se prema jugu kroz bezimeni svijet jarkih svjetala i
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  ark. Hawkov glas je počeo slabiti, pa se nagnuo naprijed, podešavajući gumb sićušnog, ultraosjetljivog dvosmjernog radija skrivenog među blistavim nizom brojčanika na instrumentnoj ploči.
  
  Kad je šef AX-a zastao, rekao je: "Ako mi oprostite na izrazu, gospodine, ne razumijem svemir. Kako se mogu predstavljati kao astronaut?"
  
  "Vratit ćemo se na to za trenutak, N3." Hawkov je glas bio toliko oštar da se Nick trznuo i prilagodio glasnoću na svojim čepovima za uši. Svaka sličnost između nepovezanog, staklastog pijanca tog dana i čovjeka koji mu se sada obraća sa svog stola u sjedištu AXE-a u Washingtonu bila je isključivo rezultat Hawkovih glumačkih vještina i utrobe tvrde i grube poput njegove kože.
  
  "Sada o situaciji s Bali Haijem", nastavio je Hawk, "dopustite mi da objasnim. Mjesecima traje curenje informacija na visokoj razini. Mislimo da smo sve suzili na ovaj restoran. Senatori, generali, visoki vladini izvođači radova tamo večeraju. Ležerno razgovaraju. Mikrofoni to hvataju. Ali kamo to ide, ne znamo. Dakle, danas poslijepodne sam svjesno odao lažne informacije." Dopustio si je kratak, humorističan smijeh. "Više je kao praćenje curenja ulijevanjem žute boje u vodovodni sustav. Želim vidjeti odakle dolazi ta žuta boja. AXE ima tajne prislušne postaje na svim razinama u svakoj vladi i špijunskoj organizaciji na svijetu. Oni će to otkriti i presto - imat ćemo spojni cjevovod."
  
  Kroz zakrivljeno vjetrobransko staklo, Nick je promatrao kako crvenkasto svjetlo brzo raste. "Dakle, sve što su mi rekli u Bali Haiju bila je laž", rekao je, usporavajući prije raskrižja za Vero Beach. Nakratko je pomislio na kofere s njegovim osobnim stvarima. Sjedili su u sobi u koju nikada nije ušao, u hotelu Gemini u Cocoa Beachu. Jedva se prijavio prije nego što je morao požuriti do auta kako bi kontaktirao AXE. Čim je kontaktirao AXE, već se vraćao u Miami. Je li putovanje na sjever zaista bilo potrebno? Nije li Hawk mogao povesti svoju lutku u Palm Beach?
  
  "Ne svi, N3. To je poanta. Samo je nekoliko točaka bilo lažno, ali od vitalne važnosti. Pretpostavio sam da je američki lunarni program kaos. Također sam pretpostavio da će proći nekoliko godina prije nego što krene. Međutim, istina je - a to je poznato samo meni, nekolicini visokih dužnosnika NASA-e, Združenom stožeru, predsjedniku, a sada i tebi, Nicholas - istina je da će NASA pokušati još jedan let s ljudskom posadom u sljedećih nekoliko dana. Čak ni sami astronauti to ne znaju. Zvat će se Phoenix One - jer će se pojaviti iz pepela Projekta Apollo. Srećom, Connelly Aviation ima spremnu opremu. Žure s drugom kapsulom na Cape Kennedy iz svoje tvornice u Kaliforniji. Druga skupina astronauta je na vrhuncu obuke, spremna za polazak. Čovjek osjeća da je ovo psihološki trenutak za još jedan pokušaj." Glas je utihnuo. "Ovo, naravno, mora proći bez problema. Čini se da je u ovom trenutku samo veliki uspjeh jedino što će javnosti izbrisati gorčinu katastrofe Apolla. A taj okus mora nestati ako se američki svemirski program želi spasiti."
  
  "Gdje se," upitao je Nick, "pojavljuje astronaut N3 na slici?"
  
  "Trenutno se u bolnici Walter Reed nalazi čovjek u komi", oštro reče Hawk. Govorio je u mikrofon na svom stolu u Washingtonu, glas mu je bio besmislena oscilacija radiovalova, prevedena u normalne ljudske zvukove složenim nizom mikroskopskih releja u auto-radiju. Do Nickovog uha stigli su kao Hawkov glas - i to bez gubitka oštrine putem. "Tamo je već tri dana. Liječnici nisu sigurni mogu li ga spasiti, a ako mogu, hoće li mu um ikada više biti isti. Bio je kapetan drugog rezervnog tima - pukovnik Glenn Eglund. Netko ga je pokušao ubiti u Centru za svemirske letjelice s posadom u Houstonu, gdje su se on i njegovi suigrači obučavali za ovaj projekt."
  
  Hawk je detaljno opisao kako je Nick poslao srebrni 350 GT u jurišnu utrku kroz noć. Pukovnik Eglund bio je u zatvorenoj prototipnoj kapsuli Apollo, testirajući sustav za održavanje života. Netko je očito prilagodio kontrole izvana, povećavajući sadržaj dušika. To se pomiješalo s astronautovim znojem unutar njegovog svemirskog odijela, stvarajući smrtonosni, opojni plin amin.
  
  "Eglund je očito nešto vidio", rekao je Hawk, "ili je nekako previše znao. Što, ne znamo. Bio je bez svijesti kad su ga pronašli i nikada se nije osvijestio. Ali nadamo se da ćemo saznati. Zato ćeš ti... N3 zauzeti njegovo mjesto. Eglund je otprilike tvojih godina, visine i opće građe. Poindexter će se pobrinuti za ostalo."
  
  "Što je s djevojkom?" upitao je Nick. "Dušo."
  
  "Neka za sada ostane gdje jest. Usput, N3, koji je tvoj otisak prsta?"
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  seansa s njom?
  
  "Ponekad može biti vrlo profesionalna, a ponekad može biti idiotkinja."
  
  "Da, baš kao i njezin otac", odgovorio je Hawk, a Nick je osjetio led u njegovu glasu. "Nikad nisam odobravao komunalni element u višim ešalonima CIA-e, ali to je bilo prije nego što sam išta rekao o tome. Dickinson Sweet trebao je imati više pameti nego dopustiti svojoj kćeri da se miješa u takve stvari. To je još jedan razlog zašto sam osobno odletio u Palm Beach - htio sam razgovarati s djevojkom prije nego što te kontaktira." Zastao je. "Taj prepad na Bali Hai koji si ranije spomenuo - po mom mišljenju, bio je besmislen i rizičan. Misliš li da je možeš spriječiti da poremeti još neke planove?"
  
  Nick je rekao da može, dodajući: "Ipak, jedna dobra stvar je proizašla iz toga. Zanimljiva slika dr. Suna. Unutra je i čovjek. Reći ću Poindexteru da ga pošalje na identifikaciju."
  
  "Hm." Hankov glas je bio neodlučan. "Dr. Sun je trenutno u Houstonu s ostalim astronautima. Ona, naravno, ne zna da zamjenjujete Eglunda. Jedina osoba izvan AXE-a koja zna je general Hewlett McAlester, glavni šef sigurnosti NASA-e. Pomogao je organizirati maskenbal."
  
  "Još uvijek sumnjam da će uspjeti", rekao je Nick. "Uostalom, astronauti iz tima treniraju zajedno već mjesecima. Dobro se poznaju."
  
  "Srećom, imamo trovanje aminom", Hawkov glas mu je promuklo odjeknuo u uhu. "Jedan od glavnih simptoma je oštećenje pamćenja. Dakle, ako se ne sjećate svih svojih kolega i dužnosti, to će vam se činiti sasvim prirodnim." Zastao je. "Osim toga, sumnjam da ćete morati nastaviti s ovom šaradom dulje od jednog dana. Tko god je prvi pokušao atentat na Eglundov život, pokušat će ponovno. I oni - ili ona - neće gubiti puno vremena na to."
  Poglavlje 5
  
  Bila je čak i ljepša nego što su pornografske fotografije sugerirale. Lijepa na isklesan, gotovo neljudski način koji je uznemirio Nicka. Kosa joj je bila crna - crna poput arktičke ponoći - koja se slagala s očima, čak i sa svjetlucavim pramenovima i sjajem. Usta su joj bila puna i sočna, naglašavajući jagodice naslijeđene od predaka - barem s očeve strane. Nick se sjetio dosjea koji je proučavao na letu za Houston. Majka joj je bila Engleskinja.
  
  Još ga nije vidjela. Hodala je neutralno mirisnim bijelim hodnikom Centra za svemirske letjelice i razgovarala s kolegom.
  
  Imala je prekrasno tijelo. Snježnobijela haljina koju je nosila preko ulične odjeće nije ga mogla sakriti. Bila je vitka žena s punim grudima, hodala je s odmjerenim držanjem koje je provokativno isticalo njezinu ljepotu, svaki gipki korak isticao je mladenački obris njezinih bokova.
  
  N3 je brzo pregledao osnovne činjenice: Joy Han Sun, dr. med., dr. sc.; rođen u Šangaju za vrijeme japanske okupacije; majka Britanka, otac kineski poslovni čovjek; obrazovao se na Mansfield Collegeu u Kowloonu, zatim na MIT-u u Massachusettsu; postao je američki državljanin; specijalist zrakoplovne medicine; prvo je radio za General Kinetics (na Medicinskom fakultetu u Miamiju GKI), zatim za američke zračne snage na Brooks Fieldu u San Antoniju; konačno, za samu NASA-u, dijeleći svoje vrijeme između Centra za letjelice s posadom u Houstonu i na Cape Kennedyju.
  
  "Doktore Sun, možemo li vas na trenutak vidjeti?"
  
  Bio je to visok čovjek s nakovnjima na ramenima koji je stajao pokraj Nicka. Major Duane F. Sollitz, šef sigurnosti projekta Apollo. Nicka mu je general McAlester predao na preradu;
  
  Okrenula se prema njima, s blagim osmijehom na usnama od prethodnog razgovora. Pogled joj je kliznuo pored bojnika Sollitza i oštro se zaustavio na Nickovom licu - licu na kojem je Poindexter iz uredničkog odjela radio gotovo dva sata tog jutra.
  
  Bila je dobro. Nije vrištala, trčala niz hodnik niti radila išta glupo. Širenje njezinih očiju bilo je jedva primjetno, ali Nickovom iskusnom oku učinak nije bio ništa manje dramatičan nego da se vratila. "Nisam očekivala da ćete se uskoro vratiti, pukovniče." Glas joj je bio tih, a ton iznenađujuće jasan. Naglasak joj je bio britanski. Rukovali su se, na europski način. "Kako se osjećate?"
  
  "Još sam malo dezorijentiran." Govorio je izrazito kanzaškim tonom, što je bio rezultat tri sata sjedenja s kasetom Eglundovog glasa u uhu.
  
  "To se i očekivalo, pukovniče."
  
  Promatrao je kako joj puls kuca u tankom grlu. Nije skrenula pogled s njega, ali osmijeh je izblijedio, a tamne oči su joj bile neobično sjajne.
  
  Major Sollitz pogledao je na sat. "Vaš je, dr. Sun", rekao je oštrim, preciznim tonom. "Kasnim na sastanak oko devet sati. Javite mi ako bude ikakvih problema." Naglo se okrenuo na peti i otišao. Sa Sollitzom nije bilo uzaludnih pokreta. Veteran Letećih tigrova i japanskih logora za ratne zarobljenike na Filipinima, bio je gotovo karikatura neobuzdanog militarizma.
  
  General McAlester bio je zabrinut hoće li Nick proći pored njega. "Pametan je", rekao je kada je posjetio Nicka u Lawndale Roadu u Eglundu.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  tog jutra. "Vrlo naglo. Zato se nemoj ni sekunde opuštati u njegovoj blizini. Jer ako shvati - nisi Eglund - aktivirat će alarm i razotkriti te više od Washingtonovog spomenika." Ali kad se Nick pojavio u bojnikovom uredu, sve je išlo kao magija. Sollitz se toliko iznenadio kad ga je vidio da ga je samo površno provjerio sigurnosnom provjerom.
  
  "Slijedite me, molim vas", rekao je dr. Sun.
  
  Nick je zaostao iza nje, automatski primjećujući glatke, fleksibilne pokrete njezinih bokova, duljinu njezinih dugih, čvrstih nogu. Zaključio je da je protivnik sve bolji i bolji.
  
  Ali ona je bila protivnica. Nema sumnje. A možda i ubojica. Sjetio se Hawkove rečenice: "On ili ona će pokušati ponovno." I do sada je sve ukazivalo na "nju". Osoba koja je pokušala ubiti Eglunda morala je biti (prvo) netko s pristupom Odjelu za medicinska istraživanja i (drugo) netko sa znanstvenom pozadinom, posebno u kemiji izvanzemaljskog održavanja života. Netko tko je znao da će se određena količina viška dušika kombinirati s amonijakom u ljudskom znoju i stvoriti smrtonosni plin Amin. Dr. Sun, voditeljica medicinskih istraživanja za projekt Apollo, imala je pristup i obuku, a njezina specijalnost bila je održavanje ljudskog života u svemiru.
  
  Otvorila je vrata malog hodnika i odmaknula se u stranu, pokazujući Nicku. "Skini odjeću, molim te. Bit ću s tobom."
  
  Nick se okrenuo prema njoj, živci su mu se iznenada napeli. Održavajući ležeran ton, rekao je: "Je li ovo apsolutno neophodno? Mislim, Walter Reed me otpustio, a kopija njihovog izvješća već vam je poslana."
  
  Osmijeh je bio pomalo podrugljiv. Počeo je s njezinim očima, a zatim se proširio na usta. "Nemojte se sramiti, pukovniče Eglund. Uostalom, ovo nije prvi put da vas vidim golog."
  
  To je bilo upravo ono čega se Nick bojao. Imao je ožiljke na tijelu koje Eglund nikada nije imao. Poindexter nije ništa poduzeo po tom pitanju, jer je to bio potpuno neočekivan razvoj događaja. Odjel za uredničku dokumentaciju pripremio je lažni medicinski izvještaj na Walter Reedovom papiru. Mislili su da će to biti dovoljno, da će NASA-ina medicinska agencija testirati samo njegov vid, sluh, motoričke sposobnosti i ravnotežu.
  
  Nick se skinuo i stavio svoje stvari na stolicu. Nije imalo smisla opirati se. Eglund se nije mogao vratiti treningu dok ne dobije zeleno svjetlo od dr. Suna. Čuo je kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Cipele s visokim potpeticama škljocale su u njegovom smjeru. Plastične zavjese su se povukle. "I kratke hlače, molim", rekla je. Nevoljko ih je skinuo. "Izađite van, molim vas."
  
  Usred sobe stajao je neobičan kirurški stol od kože i sjajnog aluminija. Nicku se to nije svidjelo. Osjećao se više nego golim. Osjećao se ranjivim. Stileto koji je obično nosio u rukavu, plinska bomba koju je obično skrivao u džepu, pojednostavljeni Luger koji je zvao Wilhelmina - sva njegova uobičajena "obrambena oprema" - bila je daleko - u sjedištu AXE-a u Washingtonu, gdje ih je ostavio prije odlaska na odmor. Ako bi se vrata iznenada otvorila i pedeset naoružanih ljudi iskočilo kroz njih, bio bi prisiljen boriti se jedinim dostupnim oružjem - svojim tijelom.
  
  Ali bilo je dovoljno smrtonosno. Čak i u mirovanju, bio je vitak, mišićav i opasnog izgleda. Njegova tvrda, preplanula koža bila je prekrivena starim ožiljcima. Mišići su bili urezani u kosti. Ruke su mu bile velike, debele i prekrivene venama. Izgledale su stvorene za nasilje - kako je i priličilo čovjeku kodnog imena Killmaster.
  
  Dr. Songove su se oči znatno raširile dok je prelazio sobu prema njoj. Ostale su prikovane za njegov trbuh - i bio je prokleto siguran da je nije fascinirala samo njegova tjelesna građa. Bilo je to sjećanje na pola tuceta noževa i metaka. Pravi znak.
  
  Morao ju je odvratiti. Eglund je bio neženja. U profilu ga je spominjao kao lovca na suknje, nešto poput vuka u odjeći astronauta. Pa što bi moglo biti prirodnije? Muškarac i privlačna žena sami u sobi, muškarac gol...
  
  Nije stao dok joj se približavao, već ju je iznenada pritisnuo leđima uz kirurški stol, rukama joj je klizio pod suknju dok ju je ljubio, usne su mu bile tvrde i okrutne. Bila je to gruba igra, a ona je dobila udarac koji je zaslužila - ravno u njegovo lice, na trenutak ga ošamutivši.
  
  "Ti si životinja!" Stajala je, pritisnuta uz stol, s nadlanicom pritisnutom na usta. Oči su joj sjale od ogorčenja, straha, ljutnje i desetak drugih emocija, od kojih nijedna nije bila ugodna. Gledajući je sada, teško je povezao Joy Sun s izbezumljenom, bespomoćnom djevojkom na toj pornografskoj fotografiji.
  
  "Upozorila sam vas na ovo već prije, pukovniče." Usta su joj drhtala. Bila je na rubu suza. "Nisam ja onakva žena kakvom me vi smatrate. Neću tolerirati ova jeftina iskušenja..."
  
  Manevar je imao željeni učinak. Sve misli o liječničkom pregledu su zaboravljene. "Molim vas, obucite se", rekla je hladno. "Očito ste se potpuno oporavili. Izvijestit ćete o ovome."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  koordinator obuke, a zatim se pridružite svojim suigračima u zgradi za simulaciju."
  
  * * *
  
  Nebo iza nazubljenih vrhova bilo je crno kao smola, prošarano zvijezdama. Teren između njih bio je brdovit, prekriven kraterima, posut nazubljenim izdancima i oštrim krhotinama stijena. Strmi kanjoni probijali su se kroz planinu prekrivenu ruševinama poput okamenjenih munja.
  
  Nick se pažljivo spustio pozlaćenim ljestvama pričvršćenim za jednu od četiri noge lunarnog modula. Na dnu je stavio jednu nogu na rub tanjura i izašao na površinu Mjeseca.
  
  Sloj prašine pod njegovim nogama imao je konzistenciju hrskavog snijega. Polako je stavio jednu čizmu ispred druge, a zatim jednako polako ponovio postupak. Postupno je počeo hodati. Hodanje je bilo teško. Beskrajne rupe i izdanci smrznutog kamenja usporavali su ga. Svaki korak bio je nesiguran, pad opasan.
  
  U ušima mu je odjekivao stalan, glasan zvuk šištanja. Dolazio je iz sustava za tlak, disanje, hlađenje i sušenje njegova gumiranog lunarnog odijela. Odmahnuo je glavom s jedne strane na drugu unutar uske plastične kacige, tražeći ostale. Svjetlost je bila zasljepljujuća. Podigao je desnu termalnu rukavicu i spustio jedan od štitnika za sunce.
  
  Glas u slušalicama rekao je: "Dobrodošli natrag u Rockpile, pukovniče. Ovdje smo, na rubu Oceana oluja. Ne, nije to - s vaše desne strane."
  
  Nick se okrenuo i ugledao dvije figure u svojim glomaznim mjesečevim odijelima kako mu mašu. Uzvratio je mahanjem. "Roger, John", rekao je u mikrofon. "Drago mi je što vas vidim, drago mi je što sam se vratio. Još sam malo dezorijentiran. Morat ćete me strpiti."
  
  Bio je sretan što ih je na ovaj način upoznao. Tko bi mogao razaznati nečiji identitet kroz šezdeset pet kilograma gume, najlona i plastike?
  
  Ranije, u pripremnoj sobi za lunarnu simulaciju, bio je na straži. Gordon Nash, kapetan prve rezervne grupe astronauta Apolla, došao ga je posjetiti. "Je li te Lucy vidjela u bolnici?" upitao je, a Nick, krivo protumačivši njegov lukavi osmijeh, pomislio je da se odnosi na jednu od Eglundovih djevojaka. Ispustio je slabašan zvuk i iznenadio se kad je vidio da se Nash mršti. Prekasno se sjetio dosjea - Lucy je bila Eglundova mlađa sestra i Gordon Nashov trenutni romantični interes. Uspio je pronaći izlaz iz tog alibija ("Samo se šalim, Gord"), ali bilo je blizu. Preblizu.
  
  Jedan od Nickovih suigrača skupljao je kamenje s površine Mjeseca i pohranjivao ga u metalnu kutiju za sakupljanje, dok je drugi čučao nad uređajem sličnim seizmografu, bilježeći uznemireno kretanje igle. Nick je stajao i promatrao nekoliko minuta, neugodno svjestan da nema pojma što bi trebao učiniti. Konačno, onaj koji je upravljao seizmografom podigao je pogled. "Ne bi li trebao provjeriti LRV?" Glas mu je pucketao u N3-jevim slušalicama.
  
  "Točno." Srećom, Nickova desetosatna obuka uključivala je i ovaj semestar. LRV je kratica za Lunar Roving Vehicle (Mjesečevo lunarno vozilo). Bilo je to lunarno vozilo pokretano gorivnim ćelijama koje se kretalo na posebnim cilindričnim kotačima sa spiralnim lopaticama umjesto žbica. Bilo je dizajnirano da sleti na Mjesec prije astronauta, pa ga je trebalo parkirati negdje na ovom ogromnom, deset hektara velikom modelu Mjesečeve površine, smještenom u srcu Centra za svemirske letjelice s posadom u Houstonu.
  
  Nick se kretao preko neplodnog, negostoljubivog terena. Površina nalik plovućcu pod njegovim nogama bila je krhka, oštra, izbušena skrivenim rupama i nazubljenim izbočinama. Hodanje po njoj bilo je mučenje. "Vjerojatno je još uvijek u jaruzi na R-12", rekao mu je glas u uhu. "Prvi tim se s tim pozabavio jučer."
  
  Gdje je, dovraga, R-12? pitao se Nick. Ali trenutak kasnije, slučajno je pogledao gore i tamo, na rubu ogromnog, crnog, zvjezdanim posutog krova Zgrade modela, ugledao je oznake mreže od jedan do dvadeset šest, a duž vanjskog ruba, od A.Z. Sreća je još uvijek bila s njim.
  
  Trebalo mu je gotovo pola sata da stigne do provalije, iako je Lunarni modul bio udaljen samo nekoliko stotina metara. Problem je bila smanjena gravitacija. Znanstvenici koji su stvorili umjetni lunarni krajolik replicirali su svaki uvjet koji bi se mogao naći na pravom Mjesecu: temperaturni raspon od petsto stupnjeva, najjači vakuum koji su ljudi ikada stvorili i slabu gravitaciju - samo šest puta slabiju od Zemljine. Zbog toga je održavanje ravnoteže bilo gotovo nemoguće. Iako je Nick lako mogao skakati, pa čak i kliziti stotinama metara u zraku ako je htio, nije se usudio kretati se dalje od sporog puzanja. Teren je bio previše neravan, previše nestabilan i bilo je nemoguće naglo se zaustaviti.
  
  Klanac je bio dubok gotovo četiri i pol metra i strm. Provlačio se u uskom cik-cak uzorku, a dno mu je bilo prekriveno stotinama umjetnih meteorita. Mreža 12 nije pokazivala nikakav trag Lunarnog lendera, ali to nije bilo važno. Mogao je biti samo nekoliko metara udaljen, skriven od pogleda.
  
  Nick se pažljivo spustio niz strmu padinu.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Morao se uhvatiti za svaku ruku i oslonac prije nego što je na njih bacio svu svoju težinu. Sitni meteorski kamenčići odskakivali su ispred njega, podignute njegovim čizmama. Stigavši do dna jaruge, skrenuo je lijevo, prema Setiju 11. Kretao se polako, probijajući se kroz mučne zavoje i nazubljene izbočine umjetnog toka pepela.
  
  Stalno šištanje u ušima i vakuum izvan odijela sprječavali su ga da čuje išta iza sebe. Ali je ili vidio ili osjetio iznenadni bljesak pokreta i okrenuo se.
  
  Bezoblično stvorenje s dva sjajna narančasta oka sručilo se na njega. Pretvorilo se u divovskog kukca, zatim u čudno četverokotačno vozilo, a ugledao je i čovjeka u ljetnom odijelu sličnom onome za upravljačem. Nick je divlje mahao rukama, a zatim shvatio da ga je čovjek uočio i namjerno ubrzava.
  
  Nije bilo izlaza.
  
  Mjesečev stroj jurio je prema njemu, njegovi ogromni cilindrični kotači s oštrim spiralnim lopaticama ispunjavali su klanac od zida do zida...
  Poglavlje 6
  
  Nick je znao što bi se dogodilo ako bi mu te oštrice probile odijelo.
  
  Vani je simulirani dvotjedni lunarni dan bio samo nekoliko minuta udaljen od podneva. Temperatura je bila 122№C, iznad vrelišta vode - više od ljudske krvi. Dodajte tome vakuum toliko intenzivan da su se komadi metala spontano zavarili pri kontaktu i dobit ćete fenomen koji znanstvenici poznaju kao "vrelište".
  
  To je značilo da bi unutrašnjost golog ljudskog tijela ključala. Počeli bi se stvarati mjehuri - prvo na sluznicama usta i očiju, a zatim u tkivima drugih vitalnih organa. Smrt bi nastupila u roku od nekoliko minuta.
  
  Morao se držati podalje od tih blistavih, oštricastih žbica. Ali nije bilo mjesta ni sa jedne strane. Samo je jedno bilo moguće. Udariti o tlo i pustiti da se monstruozni stroj od tri tone prevrne preko njega. Njegova težina u vakuumu bez gravitacije bila je samo pola tone, a to su dodatno povećavali kotači, koji su se spljoštili na dnu poput mekih guma, kako bi se postiglo prianjanje.
  
  Nekoliko metara iza njega bila je mala udubina. Okrenuo se i legao licem prema dolje u nju, prstima pripijenim za užarenu vulkansku stijenu. Glava, unutar plastičnog mjehura, bila je najranjiviji dio njega. Ali bio je postavljen tako da je prostor između kotača bio preuzak za manevriranje LRV-a. Njegova sreća je još uvijek bila na kocki.
  
  Tiho se kotrljalo preko njega, blokirajući svjetlost. Snažan pritisak udario mu je u leđa i noge, prikovavši ga za stijenu. Dah mu je iščupan iz pluća. Vid mu se na trenutak zamutio. Tada ga je prvi par kotača preletio, a on je ležao u žurbi ispod 9,5 metara dugog automobila, promatrajući kako drugi par juri prema njemu.
  
  Prekasno ga je ugledao. Nisko viseći komad opreme, oblikovan poput kutije. Udario je u njegov ECM ruksak, prevrnuvši ga. Osjetio je kako mu se ruksak strgao s ramena. Šištanje u ušima naglo je prestalo. Vrućina mu je spržila pluća. Zatim su ga drugi kotači udarili, a bol je eksplodirala kroz njega poput crnog oblaka.
  
  Držao se za tanku nit svijesti, znajući da će biti izgubljen ako to ne učini. Jarko svjetlo peklo mu je oči. Polako se borio prema gore, svladavajući fizičku muku, tražeći stroj. Postupno su mu oči prestale lebdjeti i usredotočile se na njega. Bio je udaljen oko pedeset metara i više se nije kretao. Čovjek u mjesečevom odijelu stajao je za kontrolama i gledao ga.
  
  Nicku je dah zastao u grlu, ali je nestao. Cijevi nalik arterijama unutar njegovog odijela više nisu prenosile hladni kisik iz glavnog usisnog otvora na struku. Zvona su mu grebala po poderanoj gumi na leđima gdje je nekoć bila kontrolna jedinica za okoliš. Usta su mu visjela otvorena, usne su se suho pomicale unutar mrtvog plastičnog mjehura. "Upomoć", promuklo je rekao u mikrofon, ali i on je bio mrtav, žice do komunikacijske jedinice za napajanje bile su prekinute zajedno s ostatkom.
  
  Čovjek u lunarnom odijelu sišao je s lunarnog broda. Izvukao je rezač kutija ispod sjedala na kontrolnoj ploči i krenuo prema njoj.
  
  Ova akcija je spasila N3-ov život.
  
  Nož je značio da Nick nije završio, da mora odrezati posljednji komad opreme - i tako se sjećao malene torbice pričvršćene za njegov struk. Bila je tamo u slučaju kvara u sustavu ruksaka. Sadržavala je petominutnu zalihu kisika.
  
  Uključio ga je. Tihi zvuk šištanja ispunio je plastični mjehurić. Prisilio je svoja iscrpljena pluća da udahnu. Hladnoća ih je ispunila. Vid mu se razbistrio. Stisnuo je zube i teško se podigao na noge. Um mu je počeo skenirati tijelo, vidjeti što je od njega ostalo. Tada odjednom nije bilo vremena za procjenu stanja. Drugi je čovjek dugo trčao. Skočio je jednom kako bi udahnuo zrak i poletio prema njemu, lagan poput pera u atmosferi niske gravitacije. Nož je držao nisko, vrhom prema dolje, spreman za brzi zamah prema gore.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  To bi slomilo pojas za spašavanje u slučaju nužde.
  
  Nick je zario nožne prste u greben vulkanske stijene. Zamahnuo je rukama unatrag jednim pokretom, poput čovjeka koji izvodi ronilački hvat. Zatim se katapultirao naprijed, ulažući svu svoju potisnutu snagu u iskorak. Našao se kako leti zrakom alarmantnom brzinom, ali je promašio metu. Drugi čovjek je spustio glavu, spuštajući se. Nick je zgrabio ruku s nožem dok je prolazio, ali je promašio.
  
  Bilo je kao borba pod vodom. Silno polje bilo je potpuno drugačije. Ravnoteža, potisak, vrijeme reakcije - sve se promijenilo zbog smanjene gravitacije. Nakon što je kretanje započelo, zaustavljanje ili promjena smjera bili su praktički nemogući. Sada je klizio prema tlu na kraju široke parabole - dobrih trideset metara od mjesta gdje je stajao njegov protivnik.
  
  Okrenuo se baš kad je drugi muškarac ispalio projektil. Udario mu je u bedro i srušio ga na tlo. Bio je to ogroman, nazubljeni komad meteorita, veličine malog kamena. Nije se mogao podići čak ni pod normalnom gravitacijom. Bol mu je prostrujala nogom. Odmahnuo je glavom i počeo ustajati. Odjednom mu je termalna rukavica pala, grebući po kompletu kisika za hitne slučajeve. Čovjek je već bio na njoj.
  
  Proklizio je pored Nicka i ležerno ga ubo u cijev rezačem kutija. Cijev je bezopasno odskočila u stranu, a Nick je podigao desnu nogu, peta njegove teške metalne čizme udarila je u čovjekov relativno nezaštićeni solarni pleksus pod kutom prema gore. Tamno lice unutar plastičnog mjehura otvorilo je usta u tihom izdisaju, a oči su mu se prevrnule. Nick je skočio na noge. Ali prije nego što ga je mogao slijediti, čovjek se odvukao poput jegulje i okrenuo prema njemu, spreman ponovno napasti.
  
  Fintno je mahnuo prema N3-jevom grlu i uperio žestoki mae-geri u njegovu preponu. Udarac je promašio metu za manje od centimetara, utrnuvši Nickovu nogu i zamalo ga uzrokujući gubitak ravnoteže. Prije nego što je uspio odgovoriti, muškarac se okrenuo i udario ga s leđa bacačem stupova koji je bacio Nicka naprijed preko nazubljenih izbočina dna provalije. Nije se mogao zaustaviti. Nastavio se kotrljati, oštro kamenje kidalo mu je odijelo.
  
  Krajičkom oka vidio je kako čovjek otvara bočni džep, vadi neobično izgledajući pištolj i pažljivo ga cilja na njega. Uhvatio se za izbočinu i iznenada stao. Trag zasljepljujuće plavo-bijele magnezijeve svjetlosti prostrujao je pored njega i eksplodirao o stijenu. Signalna puška! Čovjek je počeo ponovno puniti oružje. Nick se bacio na njega.
  
  Muškarac je ispustio pištolj i izbjegao udarac s obje šake u prsa. Podigao je lijevu nogu, napravivši posljednji, bijesni iskorak prema Nickovoj nezaštićenoj preponi. N3 je zgrabio čizmu objema rukama i zamahnuo njome. Muškarac je pao poput posječenog stabla i prije nego što se uspio pomaknuti, Killmaster se našao na njemu. Ruka s nožem bljesnula je prema njemu. Nick je svojom rukom u rukavici zamahnuo čovjekovom nezaštićenom zapešću. To je ublažilo prodor. Prsti su mu se zatvorili oko čovjekovog zapešća i okrenuli. Nož nije pao. Jače se okrenuo i osjetio kako nešto puca, a čovjekova ruka je klonula.
  
  U tom istom trenutku, šištanje u Nickovom uhu prestalo je. Rezervni kisik mu je ponestao. Žestoka vrućina probila mu je pluća. Njegovi mišići utrenirani jogom automatski su preuzeli kontrolu, štiteći ih. Mogao je zadržati dah četiri minute, ali ne dulje, a fizički napor bio je nemoguć.
  
  Nešto grubo i bolno koje je vrištalo iznenada mu je probilo ruku s takvim trzajem da je gotovo otvorio usta da udahne. Čovjek je prebacio nož u drugu ruku i porezao mu ruku, prisiljavajući prste da se opuste. Sada je skočio pored Nicka, držeći se za slomljeni zglob zdravom rukom. Spoticao se kroz provaliju, mlaz vodene pare dizao se iz njegova ruksaka.
  
  Nejasan osjećaj preživljavanja natjerao je Nicka da puzi prema signalnom pištolju. Nije morao umrijeti. Ali glasovi u njegovom uhu govorili su: "Previše je daleko da bi se išlo." Ne možeš to učiniti. Pluća su mu vrištala za zrakom. Prsti su mu grebali po tlu, posežući za pištoljem. Zrak! Pluća su mu nastavila vrištati. Svake sekunde postajalo je sve gore, sve mračnije. Prsti su ga stezali. Nije imao snage, ali je ipak povukao okidač, a bljesak svjetlosti bio je toliko zasljepljujući da je morao slobodnom rukom prekriti oči. I to je bilo posljednje čega se sjećao...
  
  * * *
  
  "Zašto nisi otišao do izlaza za nuždu?" Ray Phinney, direktor leta projekta, zabrinuto se nagnuo nad njega dok su mu kolege astronauti Roger Kane i John Corbinett pomagali skinuti lunarno odijelo u pripremnoj sobi Simulacijske zgrade. Phinney mu je pružio mali nazalni dozator kisika, a Nick je ponovno dugo gutao.
  
  "Izlaz u slučaju nužde?" promrmljao je neodređeno. "Gdje?"
  
  Trojica muškaraca pogledala su se. "Manje od dvadeset metara od mreže broj 12", rekao je Finney. "To si već prije koristio."
  
  Ovo je morao biti izlaz prema kojem se njegov protivnik u mjesečevom odijelu kretao. Sad se sjetio da ih je bilo deset, uočenih po mjesečevom krajoliku.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Svaki je imao zračnu komoru i tlačnu komoru. Bile su bez posade i otvarale su se u podzemno skladište ispod zgrade za simulaciju. Dakle, ulazak i izlazak ne bi bio problem ako biste znali kako se njima kretati - a Nickov protivnik je očito znao.
  
  "Srećom, John je uočio tu prvu baklju", rekao je Roger Kane Finney. "Uputili smo se ravno prema njoj. Otprilike šest minuta kasnije, pojavila se još jedna. Do tada smo bili udaljeni manje od minute."
  
  "To je točno odredilo njegov položaj", dodao je Corbin. "Još nekoliko sekundi i bio bi gotov. Već je postajao plav. Priključili smo ga na Rogerovu zalihu za hitne slučajeve i počeli ga vući prema izlazu. Bože moj! Pogledajte ovo!" iznenada je uzviknuo.
  
  Skinuli su svemirsko odijelo i zurili u krvavu unutarnju odjeću. Cain je prstom pokazao na termo materijal. "Srećan si što nisi prokuhao", rekao je.
  
  Finney se nagnuo nad ranu. "Izgleda kao da je prerezana nožem", rekao je. "Što se dogodilo? Bolje da počneš ispočetka."
  
  Nick je odmahnuo glavom. "Slušaj, osjećam se prilično glupo zbog ovoga", rekao je. "Pao sam na prokleti nož kad sam pokušavao izaći iz provalije. Izgubio sam ravnotežu i..."
  
  "Što je s tvojim ECM uređajem?" upitao je direktor leta. "Kako se to dogodilo?"
  
  "Kad sam pao, uhvatio se za izbočinu."
  
  "Svakako će biti istraga", tmurno je rekao Finney. "NASA-ina sigurnosna služba ovih dana želi izvješća o svakoj nesreći."
  
  "Kasnije. Prvo mu treba liječnička pomoć", rekao je Corbin. Okrenuo se prema Rogeru Kaneu. "Bolje nazovite dr. Suna."
  
  Nick je pokušao sjesti. "Dovraga, ne, dobro sam", rekao je. "To je samo posjekotina. Možete je sami previti." Dr. Sun bila je jedina osoba koju nije htio vidjeti. Znao je što će se dogoditi. Inzistirala je da mu da injekciju protiv bolova - a ta će injekcija dovršiti posao koji je njezin suučesnik pokvario na Mjesečevom krajoliku.
  
  "Imam nešto za prepirati s Joy Sun", obrecnu se Finney. "Nikada te nije trebala zaobići u ovakvom stanju. Vrtoglavice, gubici pamćenja. Trebao bi biti kod kuće, na leđima. U svakom slučaju, što nije u redu s tom gospođom?"
  
  Nick je imao prilično dobar predosjećaj. Čim ga je ugledala golog, znala je da nije pukovnik Eglund, što je značilo da mora biti vladin izvođač radova, što je pak značilo da je zbog nje doveden u zamku. Pa koje je bolje mjesto za njega poslati od lunarnog krajolika? Njezin drug - ili je to bila množina? - mogao je organizirati još jednu prikladnu "nezgodu".
  
  Finney je podigao slušalicu i naručio pribor za prvu pomoć. Kad je spustio slušalicu, okrenuo se prema Nicku i rekao: "Želim da tvoj auto dođe do kuće. Kane, ti ga odvezi kući. A Eglund, ostani tamo dok ne nađem liječnika da te pregleda."
  
  Nick je u sebi slegnuo ramenima. Nije bilo važno gdje čeka. Sljedeći korak bio je njezin. Jer jedno je bilo jasno. Nije se mogla smiriti dok joj ne nestane iz vida. Stalno.
  
  * * *
  
  Poindexter je pretvorio olujom razoreni podrum Eglundove samačke kuće u pravi terenski ured AXE-a.
  
  Tu je bila minijaturna mračna komora opremljena 35-milimetarskim kamerama, filmom, opremom za razvijanje i strojevima s mikrotočkama, metalni ormarić za spise ispunjen Lastotex maskama, fleksibilnim pilama u uzicama, šestarima u gumbima, nalivperima koja su ispaljivala igle, satovima s malim tranzistorskim odašiljačima i sofisticiranim sustavom za komunikaciju slikama u čvrstom stanju - telefonom koji ih je mogao trenutačno povezati sa sjedištem.
  
  "Izgleda da si bio zauzet", rekao je Nick.
  
  "Imam identifikacijski dokument s čovjekom na fotografiji", odgovorio je Poindexter s pažljivo suzdržanim entuzijazmom. Bio je to sijed Novoenglezanin s licem poput pjevača u zboru koji je izgledao kao da bi radije bio domaćin crkvenog piknika nego da rukuje sofisticiranim napravama za smrt i uništenje.
  
  Iz sušilice je skinuo vlažnu fotografiju formata 20x25 cm i pružio je Nicku. Bio je to frontalni prikaz, glave i ramena, tamnoputog muškarca s vučjim licem i mrtvim sivim očima. Dubok ožiljak okruživao mu je vrat odmah ispod trećeg kralješka. "Zove se Rinaldo Tribolati", rekao je Poindexter, "ali skraćeno se zove Reno Tri. Otisak je malo mutan jer sam ga snimio izravno s mobitela. To je fotografija fotografije."
  
  "Kako tako brzo?"
  
  "Nije bila tetovaža. Ova vrsta zmaja je prilično česta. Tisuće vojnika koji su služili na Dalekom istoku, posebno na Filipinima tijekom Drugog svjetskog rata, imali su ih. Ovi su dečki napravili eksploziju i proučili je. Uzrokovana opeklinom od užeta. I to je sve što su trebali znati. Navodno je ovaj Reno Tree nekoć bio plaćeni ubojica za bande iz Las Vegasa. Međutim, jedna od njegovih namjeravanih žrtava gotovo ga je pokupila. Dovela ga je gotovo do smrti. Još uvijek nosi ožiljak."
  
  "Čuo sam ime Reno Tree", rekao je Nick, "ali ne kao plaćenog ubojicu. Kao neku vrstu učitelja plesa za Jet Set."
  
  "To je naš dečko", odgovorio je Poindexter. "Sad je pravi dečko. Čini se da ga djevojke iz visokog društva vole. Časopis Pic ga je nazvao
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Svirač iz Palm Beacha. Vodi diskoteku u Bali Haiju.
  
  Nick je pogledao prednji pogled, fotografiju, a zatim kopije pornografske slike koju mu je Poindexter dao. Joy Sunin zaneseni izraz lica još ga je uvijek proganjao. "Teško bi ga nazvati zgodnim", rekao je. "Pitam se što djevojke vide u njemu."
  
  "Možda im se sviđa kako ih udara."
  
  "Je li tako?" Nick je presavio fotografije i ugurao ih u novčanik. "Bolje da pokrenem sjedište", dodao je. "Moram se registrirati."
  
  Poindexter je prišao fotofonu i pritisnuo prekidač. "Gomila mu je dala dopuštenje da glumi uvrednika i iznuđivača", rekao je, gledajući kako ekran oživljava. "Zauzvrat, ubijao je i obavljao radove na daljinu za njih. Bio je poznat kao posljednje utočište. Kad bi svi ostali uvrednici odbili muškarca, Rhino Tree bi ga primio. Volio je kad ne bi ispunili svoje obveze. To mu je davalo izgovor da radi na njima. Ali najviše od svega, volio je mučiti žene. Priča se da je imao gomilu djevojaka u Vegasu i da bi im rezao lica britvom kad bi napuštao grad... A-4, N3 do scramblera s HT stanice", rekao je dok se u vidokrugu pojavila lijepa brineta s komunikacijskim slušalicama.
  
  "Molim vas, pričekajte." Zamijenio ju je željeznosivi starac, kojemu je Nick posvetio svu svoju odanost i većinu svoje naklonosti. N3 je podnio svoj izvještaj, primijetivši odsutnost poznate cigare, kao i uobičajeni bljesak humora u njegovim ledenim očima. Hawk je bio uzrujan, zabrinut. I nije gubio vrijeme da shvati što ga muči.
  
  "AXE-ove prislušne postaje su izvijestile", oštro je rekao, zaključujući Nickov izvještaj. "I vijesti nisu dobre. Ove lažne informacije koje širim o Bali Haiju pojavile su se, ali u zemlji, na relativno niskoj razini u kriminalnom podzemlju. U Las Vegasu se klade na NASA-in lunarni program. Pametni kažu da će proći dvije godine prije nego što se projekt ponovno pokrene." Zastao je. "Ono što me stvarno brine jest da su se pojavile i strogo povjerljive informacije koje sam vam dao o Phoenixu Jedan - i to na vrlo visokoj razini u Washingtonu."
  
  Hawkov se tmurni izraz lica produbio. "Proći će dan-dva prije nego što čujemo nešto od naših ljudi iz stranih špijunskih organizacija", dodao je, "ali ne izgleda dobro. Netko vrlo visoko pozicioniran odaje informacije. Ukratko, naš protivnik ima operativca visoko unutar same NASA-e."
  
  Polako je shvaćao puno značenje Hawkovih riječi - sada je i Phoenix Jedan bio u opasnosti.
  
  Svjetlo je zatreperilo i Nick je krajičkom oka vidio kako Poindexter podiže slušalicu. Okrenuo se prema Nicku, pokrivši slušalicu. "Ovdje general McAlester", rekao je.
  
  "Stavite ga u konferencijsku kutiju da Hawk može prisluškivati."
  
  Poindexter je okrenuo prekidač i glas NASA-inog šefa sigurnosti ispunio je sobu. "Dogodila se smrtonosna nesreća u tvornici GKI Industries u Texas Cityju", kratko je objavio. "Dogodilo se sinoć - u odjelu koji proizvodi komponentu sustava za održavanje života Apollo. Alex Siemian doletio je iz Miamija sa svojim šefom sigurnosti kako bi istražio. Nazvao me prije nekoliko minuta i rekao da nam ima nešto važno pokazati. Kao kapetan druge rezervne posade, prirodno se očekuje da budete uključeni. Pokupit ćemo vas za petnaest minuta."
  
  "Dobro", rekao je Nick, okrećući se prema Hawku.
  
  "Dakle, već se počinje događati", tmurno reče starac.
  Poglavlje 7
  
  Veliki Fleetwood Eldorado jurio je niz Gulf Highway.
  
  Vani je teksaška vrućina bila jaka, teška, zagušljiva, svjetlucala je na ravnom horizontu. U limuzini je bilo hladno, ali gotovo hladno, a zatamnjena plava stakla zaklanjala su oči petorici muškaraca koji su sjedili u udobnim sjedalima.
  
  "Provjeravam da li će GKI poslati svoju limuzinu po nas", rekao je general McAlester, zamišljeno bubnjajući zvončićima o rub naslona za ruke.
  
  "Hewlett, nemoj biti ciničan", podsmjehnuo se Ray Phinney. "Znaš da Alex Siemian vrlo malo može učiniti za nas u NASA-i. I to nema apsolutno nikakve veze s činjenicom da njegova tvrtka proizvodi samo jednu komponentu lunarne letjelice, a htjela bi raditi sve."
  
  "Naravno da ne", nasmijao se McAlester. "Što je milijun dolara u usporedbi s dvadeset milijardi? Barem među prijateljima?"
  
  Gordon Nash, kapetan prve grupe astronauta, okrenuo se u svom sjedalu. "Slušajte, nije me briga što drugi govore o Simianu", obrecnuo se. "Taj tip je za mene sve. Ako njegovo prijateljstvo ugrožava naš integritet, to je naš problem, a ne njegov."
  
  Nick je zurio kroz prozor, ponovno slušajući sve jače rasprave. Neprestano je siktala iz Houstona. Simian i Opća kinetika u cjelini činili su se bolnom točkom, pitanjem o kojem se mnogo raspravljalo među njima četvoricom.
  
  Ray Finney se ponovno umiješao. "Koliko se kuća, brodova, automobila i televizora svatko od nas morao odreći u protekloj godini? Ne bih ih htio zbrajati."
  
  "Čista dobra volja", nacerio se Macalest.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  e. - Kako je Simian to prijavio Istražnom odboru Senata?
  
  "Da bi bilo kakvo otkrivanje ponuda darova moglo uništiti intimnu i povjerljivu prirodu NASA-inih odnosa s njezinim izvođačima radova", rekao je Finney s lažnom svečanošću.
  
  Major Sollitz se nagnuo naprijed i zatvorio staklenu ploču. Macalester se nasmijao. "Gubitak je vremena, Dwayne. Siguran sam da je cijela limuzina ozvučena, ne samo naš vozač. Simian je još više svjestan sigurnosti od tebe."
  
  "Samo mislim da ne bismo trebali javno govoriti o ovom tipu na taj način", obrecnuo se Sollitz. "Simian se ne razlikuje od bilo kojeg drugog izvođača radova. Zrakoplovstvo je posao koji se vrti u vrtuljku. A kada vladini ugovori rastu, ali se smanjuju, konkurencija postaje stvarno žestoka. Da smo na njegovom mjestu, radili bismo istu stvar..."
  
  "Dakle, Dwayne, mislim da to nije baš fer", rekao je McAlester. "U tim majmunskim poslovima ima više od toga."
  
  "Pretjerani utjecaj? Zašto onda NASA u potpunosti ne napusti GKI?"
  
  "Zato što grade najbolji sustav za održavanje života koji se može napraviti", žustro se umiješao Gordon Nash. "Zato što već trideset pet godina grade podmornice i znaju sve o održavanju života, bilo da je to pod oceanom ili u svemiru. Moj život i Glennov život ovdje", pokazao je na Nicka, "ovise o njihovom. Mislim da ih ne bismo trebali degradirati."
  
  "Nitko ne umanjuje važnost njihovog tehničkog znanja. Financijska strana GKI-ja je ono što treba istražiti. Barem se čini da tako misli Cooperov odbor."
  
  "Slušajte, prvi sam koji priznaje da je ugled Alexa Siemiana upitan. On je trgovac i diler, to je neosporno. I dio je javnog zapisa da je nekoć bio špekulant robom. Ali General Kinetics je prije pet godina bila tvrtka bez budućnosti. Onda je Siemian preuzeo - i pogledajte kako je sada."
  
  Nick je pogledao kroz prozor. Stigli su na rub prostranog GKI-jevog pogona u Texas Cityju. Splet uredskih prostorija od opeke, istraživačkih laboratorija sa staklenim krovovima i hangara sa čeličnim zidovima projurila je pokraj njih. Iznad njih, tragovi mlažnjaka probijali su nebo, a kroz tiho šištanje Eldoradovog klima uređaja, Nick je mogao čuti zavijanje GK-111 koji je polijetao na međuslijetanje radi punjenja gorivom usred leta kako bi stigao do američkih baza na Dalekom istoku.
  
  Limuzina je usporila približavajući se glavnom ulazu. Zaštitarska policija u zelenim uniformama, s očima poput čeličnih kugli, mahala im je i naginjala se kroz prozore, provjeravajući njihove akreditacije. Napokon su dobili dozvolu za prolazak - ali samo do crno-bijele barijere, iza koje je stajao dodatni policajac GKI-a. Nekoliko ih se spustilo na sve četiri i zavirilo ispod pojasa Caddyja. "Volio bih da smo mi u NASA-i temeljitiji", tmurno je rekao Sollitz.
  
  "Zaboravljaš zašto smo ovdje", odbrusio je McAlester. "Očito je došlo do sigurnosnog propusta."
  
  Rampa je podignuta i limuzina se vozila golemom betonskom platformom pored bijelih, blokovskih oblika radionica, skeletnih lansera projektila i ogromnih strojarnica.
  
  Blizu središta ovog otvorenog prostora, Eldorado se zaustavio. Vozačev glas je preko interfona rekao: "Gospodo, to je sve dopuštenje koje imam." Pokazao je kroz vjetrobransko staklo na malu zgradu koja je stajala odvojeno od ostalih. "Gospodin Simian vas čeka u simulatoru svemirskog broda."
  
  "Uf!" dahtao je McAlester dok su izlazili iz auta i zapuhao ih je jak vjetar. Majoru Sollitzu je odletjela kapa. Bacio se za njom, krećući se nespretno, nespretno, stežući je lijevom rukom. "Bravo, dečko, Duane. To ih odaje", nasmijao se McAlester.
  
  Gordon Nash se nasmijao. Zaklonio je oči od sunca i zurio u zgradu. "To vam daje dobru ideju o tome koliko malu ulogu svemirski program igra u poslovanju GKI-a", rekao je.
  
  Nick se zaustavio i okrenuo. Nešto ga je počelo svrbjeti duboko u glavi. Nešto, neki mali detalj, izazvao je sićušan upitnik.
  
  "Možda je tako", rekao je Ray Finney dok su kretali, "ali svi ugovori Ministarstva obrane tvrtke GKI bit će revidirani ove godine. I kažu da im vlada neće dati nikakve nove ugovore dok Cooperov odbor ne završi njihove knjige."
  
  Macalester je prezrivo frknuo. "Blef", rekao je. "Trebalo bi deset računovođa koji rade deset sati dnevno barem deset godina da razbiju Simianovo financijsko carstvo. Čovjek je bogatiji od bilo koje šest malih zemalja koje biste mogli nabrojati, a iz onoga što sam čuo o njemu, sve to nosi u glavi. Što će Ministarstvo obrane učiniti s borbenim zrakoplovima, podmornicama i raketama dok čekaju? Neka ih Lionel Tois gradi?"
  
  Major Sollitz stao je iza Nicka. "Htio sam vas nešto pitati, pukovniče."
  
  Nick ga je oprezno pogledao. "Da?"
  
  Sollitz je pažljivo otresao kapu prije nego što ju je stavio. "To je zapravo tvoje sjećanje. Ray Finney mi je jutros pričao o tvom vrtoglavom čaroliji na krajoliku obasjanom mjesečinom..."
  
  "I?"
  
  "Pa, kao što znaš, vrtoglavica je jedna od posljedica trovanja aminom." Sollitz ga je pogledao, češući se po
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Pažljivo pročitajte njegove riječi. "Drugi su propusti u pamćenju."
  
  Nick se zaustavio i okrenuo se prema njemu. "Prijeđite na stvar, bojniče."
  
  "U redu. Bit ću iskren. Jeste li primijetili ikakve probleme ove prirode, pukovniče? Vremenski okvir koji me posebno zanima je neposredno prije nego što ste ušli u prototip kapsule. Ako je moguće, volio bih sekundu... sekundu po sekundu detaljan pregled događaja koji su doveli do toga. Na primjer, vjerojatno ste ugledali nekoga kako podešava kontrole vani. Bilo bi vrlo korisno kada biste se mogli prisjetiti nekoliko detalja..."
  
  Nicku je laknulo kad je čuo generala McAlestera kako ih zove. "Dwayne, Glenn, požurite. Želim Simianu pružiti čvrstu frontu."
  
  Nick se okrenuo i rekao: "Dijelovi se počinju vraćati, bojniče. Zašto vam sutra ne bih dao cjelovito izvješće - u pisanom obliku?"
  
  Sollitz je kimnuo. "Mislim da bi to bilo preporučljivo, pukovniče."
  
  Simian je stajao odmah unutar ulaza u malu zgradu, razgovarajući sa skupinom muškaraca. Podigao je pogled dok su se približavali. "Gospodo", rekao je, "jako mi je žao što se moramo susresti u ovim okolnostima."
  
  Bio je krupan, koščat čovjek pogrbljenih ramena, dugog nosa i klimavih udova. Glava mu je bila glatko obrijana, poput biljarske kugle, što je pojačavalo njegovu već snažnu sličnost s orlom (tračeri su sugerirali da je to više volio od prorijeđene linije kose). Imao je visoke jagodice i rumen ten Kozaka, naglašen kravatom marke Sulka i skupim odijelom Pierre Cardin. Nick je procijenio da mu je između četrdeset pet i pedeset godina.
  
  Brzo je pregledao sve što je znao o tom čovjeku i iznenadio se kad je otkrio da su sve to nagađanja, tračevi. Nije bilo ništa posebno. Njegovo pravo ime (govorilo se) bilo je Aleksandar Leonovič Simjanski. Mjesto rođenja: Habarovsk, na sibirskom Dalekom istoku - ali, opet, to je bila pretpostavka. Savezni istražitelji nisu mogli ni dokazati ni opovrgnuti to, niti su mogli dokumentirati njegovu priču da je bio Bijeli Rus, sin generala carske vojske. Istina je bila da nisu postojali dokumenti koji bi identificirali Aleksandra Simijana prije nego što se pojavio 1930-ih u Qingdaou, jednoj od kineskih luka koje su potpisale sporazum prije rata.
  
  Financijer se rukovao sa svakim od njih, pozdravio ih po imenu i razmijenio nekoliko kratkih riječi. Imao je dubok, lagan glas bez ikakvog naglaska. Ni strani ni regionalni. Bio je neutralan. Glas radijskog spikera. Nick je čuo da može postati gotovo hipnotički kad bi opisao posao potencijalnom investitoru.
  
  Dok se približavao Nicku, Simian ga je razigrano udario. "Pa, pukovniče, još uvijek se trudiš za ono što vrijediš?" nasmijao se. Nick je tajanstveno namignuo i krenuo dalje, pitajući se o čemu on to, dovraga, priča.
  
  Pokazalo se da su dvojica muškaraca s kojima je Simian razgovarao agenti FBI-a. Treći, visoki, prijateljski crvenokosi u zelenoj policijskoj uniformi GKI-a, predstavljen je kao njegov šef osiguranja, Clint Sands. "Gospodin Simian, klasa A, doletio je sinoć iz Floride, čim smo saznali što se dogodilo", rekao je Sands. "Ako me pratite", dodao je, "pokazat ću vam što smo pronašli."
  
  Simulator svemirskog broda bio je ugljenisana ruševina. Ožičenje i kontrole su se rastopile od vrućine, a fragmenti ljudskog tijela još uvijek zalijepljeni za unutarnji poklopac otvora svjedočili su o tome koliko je vruć sam metal morao biti.
  
  "Koliko je mrtvih?" upitao je general McAlester, gledajući unutra.
  
  "Tamo su radila dvojica muškaraca", rekao je Simian, "ispitujući ECS sustav. Dogodila se ista stvar kao i na rtu - kisikov bljesak. Pratili smo ga do električnog kabela koji napaja radno svjetlo. Kasnije je utvrđeno da je puknuće u plastičnoj izolaciji omogućilo žici da stvori električni luk na aluminijskoj palubi."
  
  "Proveli smo testove s identičnom žicom", rekao je Sands. "Pokazali su da bi sličan luk zapalio zapaljive materijale u radijusu od dvanaest do četrnaest centimetara."
  
  "Ovo je originalna žica", rekao je Simian, dodajući im žicu. "Svakako se jako rastopila, slijepila s dijelom poda, ali pogledajte prekid. Prerezana je, a ne izlizana. I to je popravak." Pružio je malu turpiju i povećalo. "Molim vas, dodajte ih dalje. Turpija je pronađena zaglavljena između podne ploče i snopa žica. Tko god ju je koristio, mora da ju je ispustio i nije je mogao izvući. Napravljena je od volframa, tako da nije oštećena toplinom. Primijetite natpis ugraviran na kraju drške - slova YCK. Mislim da će vam svatko tko poznaje Aziju ili se razumije u alate reći da je ovu turpiju u Crvenoj Kini izradila tvrtka Chong iz Fuzhoua. Još uvijek koriste isti uređaj za utiskivanje kao i u predcrveno doba."
  
  Pogledao je svakog od njih redom. "Gospodo", rekao je, "uvjeren sam da imamo posla s programom organizirane sabotaže, a također sam uvjeren da iza toga stoje kineski crveni. Vjerujem da Chicomi namjeravaju uništiti i američki i sovjetski lunarni program."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  "Sjetite se što se dogodilo sa Sojuzom 1 prošle godine - kada je ruski kozmonaut Komarov poginuo." Zastao je radi dramatičnog naglaska, a zatim rekao: "Možete nastaviti istragu kako vam odgovara, ali moje sigurnosne snage djeluju na temelju pretpostavke da iza naših problema stoji Peking."
  
  Clint Sands kimnuo je. "I to nije kraj - daleko od toga. Jučer se na Cape Cod dogodio još jedan incident. Autobus pun članova obitelji Svemirskog centra izgubio je kontrolu i srušio se u jarak na povratku iz Orlanda. Nitko nije ozbiljno ozlijeđen, ali djeca su bila potresena, a žene su bile sve histerične. Rekli su da nije bila nesreća. Ispalo se da su bili u pravu. Provjerili smo volan. Bio je prepiljen. Pa smo ih prevezli u Medicinski centar GKI u Miamiju o trošku gospodina Siemiana. Barem će tamo biti sigurni."
  
  Major Sollitz kimne. "Vjerojatno najbolja stvar u danim okolnostima", reče. "Opća sigurnosna situacija na rtu je kaotična."
  
  Nick je htio tu volframovu turpiju za AXE Labs, ali nije bilo načina da je dobije bez da ga otkrije. Stoga su dva FBI agenta otišla s njom. Mentalno je zabilježio da će Hawk kasnije formalno zatražiti tu turpiju.
  
  Dok su se vraćali prema limuzini, Siemian je rekao: "Šaljem ostatke simulatora svemirske letjelice u NASA-in istraživački centar Langley u Hamptonu u Virginiji na sofisticiranu autopsiju koju će obaviti stručnjaci. Kad sve ovo završi", neočekivano je dodao, "i program Apollo ponovno počne, nadam se da ćete svi pristati biti moji gosti u Cathayu tjedan dana."
  
  "Nema ništa što mi se više sviđa", nasmijao se Gordon Nash. "Neslužbeno, naravno."
  
  Dok se njihova limuzina udaljavala, general McAlester je žestoko rekao: "Želim da znate, Duane, da se oštro protivim vašoj primjedbi o sigurnosnim uvjetima na Cape Kennedyju. Graniči s neposlušnošću."
  
  "Zašto se konačno ne suočiš s tim?" obrecnu se Sollitz. "Nemoguće je osigurati pristojnu sigurnost ako izvođači radova ne žele surađivati s nama. A Connelly Aviation nikada nije. Njihov policijski sustav je bezvrijedan. Da smo surađivali s GKI-jem na projektu Apollo, imali bismo tisuću dodatnih sigurnosnih mjera. Izvlačili bi ljude."
  
  "To je definitivno dojam koji Simian pokušava prenijeti", odgovorio je McAlester. "Za koga točno radite - NASA-u ili GKI?"
  
  "Možda još uvijek surađujemo s GKI-jem", rekao je Ray Phinney. "Ova senatska autopsija sigurno će uključivati sve nesreće koje su mučile Connelly Aviation. Ako se u međuvremenu dogodi još jedna, uslijedit će kriza povjerenja i ugovor za Mjesec bit će stavljen na prodaju. GKI je logičan nasljednik. Ako je njegov tehnički prijedlog jak, a ponuda niska, mislim da će viši menadžment NASA-e previdjeti Siemianovo vodstvo i dodijeliti im ugovor."
  
  "Pustimo ovu temu", obrecnu se Sollits.
  
  "Dobro", rekao je Finny. Okrenuo se prema Nicku. "Što je bila ona Simianova priča o tome kako si odigrao svoju ruku, koliko je vrijedila?"
  
  Nickove su misli jurile s odgovorima. Prije nego što je uspio smisliti zadovoljavajući odgovor, Gordon Nash se nasmijao i rekao: "Poker. On i Glenn su odigrali veliku partiju kad smo prošle godine bili u njegovoj kući u Palm Beachu. Glenn je sigurno izgubio nekoliko stotina - nisi, prijatelju?"
  
  "Kockanje? Astronaut?" nasmijao se Ray Finney. "To je kao da Batman spaljuje svoju ratnu kartu."
  
  "Ne možeš tome pobjeći kad si u blizini Simiana", rekao je Nash. "On je prirodni kockar, tip koji se kladi na to koliko će ptica preletjeti iznad glave u sljedećem satu. Mislim da je tako zaradio milijune. Rizikirao je, kockao se."
  
  * * *
  
  Telefon je zazvonio prije zore.
  
  Nick je oklijevajući posegnuo za njim. Gordon Nashov glas je rekao: "Hajde, prijatelju." Za sat vremena krećemo za Cape Kennedy. Nešto se dogodilo." Glas mu je bio napet od potisnutog uzbuđenja. "Možda bismo trebali pokušati ponovno. U svakom slučaju, mama i ja ćemo te pokupiti za dvadeset minuta. Nemoj ništa nositi sa sobom. Sva naša oprema je spakirana i čeka u Ellingtonu."
  
  Nick je spustio slušalicu i nazvao Poindexterov interni broj. "Projekt Phoenix je spreman", rekao je čovjeku iz redakcije. "Koje su vaše upute? Pratite li ih ili ostajete?"
  
  "Ostajem ovdje privremeno", odgovorio je Poindexter. "Ako se vaše područje djelovanja premjesti ovamo, ovo će biti vaša baza. Vaš čovjek na Rtu ima sve pripremljeno na ovom kraju. Ovo je L-32. Peterson. Možete ga kontaktirati putem NASA-inog osiguranja. Kontakt očima je dovoljan. Sretno, N3."
  Poglavlje 8
  
  Pritiskani su gumbi, povlačene poluge. Teleskopski pokretni most se uvukao. Vrata su se zatvorila, a mobilna kabina, na svojim ogromnim kotačima, polako i namjerno je jurila prema čekajućem 707.
  
  Dvije skupine astronauta napeto su stajale pokraj svojih planina opreme. Bili su okruženi liječnicima, tehničarima i voditeljima lokacija. Samo nekoliko minuta ranije, primili su brifing od direktora leta Raya Phinneyja. Sada su znali za Projekt Phoenix i da je njegovo lansiranje zakazano za točno devedeset šest sati kasnije.
  
  "Volio bih da smo to mi", rekao je John C.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Orbinet. "Stajanje i čekanje, što te čini nervoznim kad se ponovno digneš."
  
  "Da, sjeti se, mi smo izvorno bili rezervna posada za let u Liscomb", rekao je Bill Ransom. "Dakle, možda ćeš još uvijek ići."
  
  "To nije smiješno", obrecnu se Gordon Nash. "Odnesi to."
  
  "Bolje se opustite, svi", rekao je dr. Sun, otkopčavajući pojas s desne ruke Rogera Kanea. "Vaš krvni tlak je iznad normalnog u ovo doba, zapovjedniče. Pokušajte malo odspavati u letu. Imam nenarkotičke sedative ako vam zatrebaju. Ovo će biti dugo odbrojavanje. Nemojte se zasad naprezati."
  
  Nick ju je pogledao s hladnim divljenjem. Dok mu je mjerila krvni tlak, nastavila ga je gledati ravno u oči. Prkosno, ledeno, bez treptanja. Bilo je to teško učiniti s nekim koga si upravo naredio ubiti. Unatoč svim pričama o pametnim špijunima, nečije su oči i dalje bile prozori u njihov um. I rijetko su bile potpuno prazne.
  
  Prstima je dodirnuo fotografiju u džepu. Ponio ju je sa sobom, s namjerom da pritisne gumbe kako bi pokrenuo stvari. Pitao se što će vidjeti u očima Joy Sun kad ih pogleda i shvati da je igra gotova.
  
  Promatrao ju je kako proučava medicinsku dokumentaciju - tamnoputa, visoka, nevjerojatno lijepa, usta obojena moderno blijedim ružem 651 (bez obzira na pritisak, rezultat je uvijek bio ružičasti film debljine 651 mm). Zamišljao ju je blijedu i bez daha, usta natečena od šoka, oči ispunjene vrućim suzama srama. Odjednom je shvatio da želi razbiti tu savršenu masku, želio je uzeti pramen njezine crne kose i saviti njezino hladno, arogantno tijelo pod svoje. S naletom iskrenog iznenađenja, Nick je shvatio da fizički želi Joy Sun.
  
  Salon se iznenada zaustavio. Svjetla su zatreperila. Prigušeni glas nešto je zalajao preko interfona. Narednik Zračnih snaga za komandama pritisnuo je gumb. Vrata su se otvorila i pokretni most se pomaknuo naprijed. Major Sollitz nagnuo se kroz vrata Boeinga 707. U ruci je držao megafon. Podigao ga je do usana.
  
  "Bit će kašnjenja", kratko je najavio. "Bila je bomba. Pretpostavljam da je sve to samo panika. Ali kao rezultat toga, morat ćemo rastaviti Boeing 707 dio po dio. U međuvremenu, pripremamo još jedan na pisti dvanaest kako bismo bili sigurni da nećete kasniti dulje nego što je potrebno. Hvala vam."
  
  Bill Ransom odmahnuo je glavom. "Ne sviđa mi se kako to zvuči."
  
  "Vjerojatno je to samo rutinska sigurnosna provjera", rekao je Gordon Nash.
  
  "Kladim se da je neki šaljivdžija anonimno dojavio."
  
  "Onda je on visokopozicionirani šaljivdžija", rekao je Nash. "U najvišim redovima NASA-e. Jer nitko ispod JCS-a nije ni znao za ovaj let."
  
  To je Nick upravo pomislio i to ga je uznemirilo. Prisjetio se jučerašnjih događaja, um mu je posegnuo za tim neuhvatljivim malim dijelom informacije koji je pokušavao čuti. Ali svaki put kad bi pomislio da ga je dobio, pobjegao bi i ponovno se sakrio.
  
  Boeing 707 se brzo i bez napora uzdizao, a njegovi ogromni mlazni motori ispuštali su duge, tanke tragove pare dok su se vinuli kroz sloj oblaka u jarko sunce i plavo nebo.
  
  Ukupno je bilo samo četrnaest putnika, a bili su raštrkani po ogromnom avionu, većina njih ležala je na tri sjedala i spavala.
  
  Ali ne N3. I ne Dr. Sun.
  
  Sjeo je pokraj nje prije nego što je stigla protestirati. Sitni bljesak brige zabljesnuo joj je u očima, a zatim jednako brzo nestao.
  
  Nick je sada gledao pored nje, kroz prozor, u bijele vunene oblake koji su se nadimali ispod mlazne struje. Bili su u zraku već pola sata. "Što kažete na šalicu kave i razgovor?" ljubazno je ponudio.
  
  "Prestanite se igrati", oštro je rekla. "Savršeno dobro znam da niste pukovnik Eglund."
  
  Nick je pritisnuo zvono. Narednik Zračnih snaga, koji je ujedno služio i kao stjuard, prišao je prolazu. "Dvije šalice kave", rekao je Nick. "Jednu crnu i jednu..." Okrenuo se prema njoj.
  
  "Također crnac." Kad je narednik otišao, upitala je: "Tko ste vi? Vladin agent?"
  
  "Zašto misliš da nisam Eglund?"
  
  Okrenula se od njega. "Tvoje tijelo", rekla je, i na njegovo iznenađenje, vidio ju je kako je pocrvenjela. "To je... pa, drugačije je."
  
  Odjednom, bez upozorenja, rekao je: "Koga si poslao da me ubije u Mjesečevom stroju?"
  
  Okrenula je glavu. "O čemu pričaš?"
  
  "Ne pokušavaj me prevariti", promuklo je rekao N3. Izvukao je fotografiju iz džepa i pružio joj je. "Vidim da sada drugačije nosiš kosu."
  
  Sjedila je nepomično. Oči su joj bile vrlo raširene i vrlo tamne. Ne pomaknuvši ni jedan mišić osim usta, rekla je: "Odakle ti ovo?"
  
  Okrenuo se, gledajući kako narednik prilazi s kavom. "Prodaju ih u Četrdeset drugoj ulici", oštro je rekao.
  
  Udarni val se srušio na njega. Pod aviona se naglo nagnuo. Nick
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Narednik se uhvatio za sjedalo, pokušavajući povratiti ravnotežu. Šalice kave su letjele.
  
  Kad su mu se bubnjići oslobodili zvučnog udara eksplozije, Nick je čuo zastrašujući urlik, gotovo vrisak. Bio je čvrsto pritisnut uz sjedalo ispred sebe. Čuo je djevojčin vrisak i vidio je kako se baca na njega.
  
  Narednik je izgubio hvat. Činilo se kao da mu se tijelo rasteže prema zavijajućoj bijeloj rupi. Začuo se tresak kad mu je glava prošla kroz nju, ramena su mu udarila o okvir, a zatim mu je cijelo tijelo nestalo - usisano kroz rupu uz strašno zviždanje. Djevojka je i dalje vrištala, šaka joj je bila stisnuta među zubima, a oči su joj zurile u ono što je upravo vidjela.
  
  Avion se naglo nagnuo. Sjedala su sada bila usisana kroz otvor. Krajičkom oka Nick je vidio jastuke, prtljagu i opremu kako lebde prema nebu. Prazna sjedala ispred njih prepolovila su se, a njihov sadržaj je eksplodirao. Žice su se spuštale sa stropa. Pod se izbočio. Svjetla su se ugasila.
  
  Tada se iznenada našao u zraku, lebdeći prema stropu. Djevojka je proletjela pored njega. Dok je glavom udarila u strop, uhvatio ju je za nogu i povukao k sebi, povlačeći haljinu centimetar po centimetar dok joj lice nije bilo u ravnini s njegovim. Sada su ležali naopako na stropu. Oči su joj bile zatvorene. Lice joj je bilo blijedo, s tamnom, curkom krvi koja je curila niz bokove.
  
  Vrisak mu je probio bubnjiće. Nešto ga je udarilo. Bio je to Gordon Nash. Nešto drugo ga je udarilo u nogu. Pogledao je dolje. Bio je to član medicinskog tima, vrat mu je visio pod čudnim kutom. Nick je pogledao pored njih. Tijela drugih putnika lebdjela su kroz trup s prednjeg dijela aviona, njišući se o strop poput čepova.
  
  N3 je znao što se događa. Mlaznjak je izgubio kontrolu, jureći u svemir fantastičnom brzinom, stvarajući stanje bestežinskog stanja.
  
  Na svoje iznenađenje, osjetio je kako ga netko povlači za rukav. Prisilio se okrenuti. Gordon Nashova su se usta pomicala. Oblikovala su riječi "Slijedi me." Kozmonaut se nagnuo naprijed, krećući se ruku pod ruku duž gornjeg odjeljka. Nick ga je slijedio. Odjednom se sjetio da je Nash bio u svemiru na dvije misije Gemini. Bestežinski položaj nije mu bio ništa novo.
  
  Vidio je što Nash pokušava postići i shvatio je. Napuhana splav za spašavanje. Međutim, postojao je problem. Hidraulična komponenta pristupnih vrata bila je otkinuta. Teški metalni dio, koji je zapravo bio dio obloge trupa, nije se htio pomaknuti. Nick je dao znak Nashu da se pomakne i "otplivao" do mehanizma. Iz džepa je izvukao sićušni dvokraki kabel, onakav kakav je ponekad koristio za pokretanje motora zaključanih vozila. Njime je uspio upaliti baterijski napajani čep za hitne slučajeve. Pristupna vrata su se otvorila.
  
  Nick je zgrabio rub splavi za spašavanje prije nego što ju je usisalo kroz zjapeću rupu. Pronašao je pumpu za napuhavanje i aktivirao je. Uz bijesno šištanje proširila se dvostruko od otvora. On i Nash su je namjestili. Nije dugo trajalo, ali ako jest, netko bi mogao doći do kabine.
  
  Činilo se kao da ga je divovska šaka udarila u rebra. Našao se kako leži licem prema dolje na podu. Okus krvi bio mu je u ustima. Nešto ga je udarilo u leđa. Gordon Nashova noga. Nick je okrenuo glavu i vidio ostatak tijela priklješten između dva sjedala. Ostali putnici su otkinuli strop iza njega. Visoka buka motora pojačala se. Gravitacija se vraćala. Posada je vjerojatno uspjela podići nos aviona iznad horizonta.
  
  Puzao je prema kokpitu, podižući se s jednog mjesta na drugo, boreći se protiv zastrašujuće struje. Znao je da ako splav za spašavanje ode, ode i on. Ali morao je kontaktirati posadu, morao je dati konačno izvješće preko njihovog radija ako su osuđeni na propast.
  
  Pet lica okrenulo se prema njemu dok je otvarao vrata pilotske kabine. "Što nije u redu?" viknuo je pilot. "Kakva je situacija?"
  
  "Bomba", uzvratio je Nick. "Ne izgleda dobro. U trupu je rupa. Zatvorili smo je, ali samo privremeno."
  
  Četiri crvena svjetla upozorenja na konzoli letačkog inženjera upalila su se. "Tlak i količina!" zalajao je F.E. na pilota. "Tlak i količina!"
  
  Kokpit je mirisao na panični znoj i cigaretni dim. Pilot i kopilot počeli su pritiskati i povlačiti prekidače, dok je navigatorovo monotono, razvučeno mrmljanje nastavilo: "AFB, Bobby. Ovdje Speedbird 410. C-ALGY zove B za Bobbyja..."
  
  Začuo se zvuk kidanja metala i svi su se pogledi okrenuli udesno. "Broj 3 stiže", promuklo je rekao kopilot dok se kapsula na desnom krilu odvajala od zrakoplova.
  
  "Kakve su nam šanse za preživljavanje?" upitao je Nick.
  
  "U ovom trenutku, pukovniče, vaša je pretpostavka jednako dobra kao i moja. Rekao bih..."
  
  Pilota je prekinuo oštar glas preko interkoma. "C-ALGY, daj mi svoju poziciju. C-ALGY..."
  
  Navigacija
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Igator je iznio svoj stav i izvijestio o situaciji. "Imamo zeleno svjetlo", rekao je nakon trenutka.
  
  "Pokušat ćemo pronaći zračnu bazu Barksdale u Shreveportu u Louisiani", rekao je pilot. "Imaju najduže piste. Ali prvo moramo potrošiti gorivo. Dakle, bit ćemo u zraku još barem dva sata. Predlažem da se svi vežete pojasevima straga, a zatim se samo opustite i molite!"
  
  * * *
  
  Mlazovi crnog dima i narančastih plamenova izbijali su iz tri preostale gondole mlaznjaka. Masivni zrakoplov se snažno tresao dok je naglo zaokretao iznad zračne baze Barksdale.
  
  Vjetar je hukao kroz kabinu aviona, silovito ih usisavajući. Sigurnosni pojasevi su im se zarezali u srednji dio. Začuo se metalni pucketanje, a trup se još više rascijepio. Zrak je projurio kroz rastuću rupu s prodornim krikom - poput limenke laka za kosu s probušenom rupom.
  
  Nick se okrenuo da pogleda Joy Sun. Usta su joj drhtala. Ispod očiju imala je ljubičaste sjene. Strah ju je obuzeo, sluzavu i ružnu. "Hoćemo li ovo učiniti?" dahtala je.
  
  Zurio je u nju praznim očima. Strah bi mu dao odgovore koje čak ni mučenje ne bi moglo. "Ovo ne izgleda dobro", rekao je.
  
  Do tada su dvojica muškaraca bila mrtva - narednik Zračnih snaga i član NASA-inog medicinskog tima, kojem je leđna moždina slomljena kada je udario u strop. Drugi muškarac, tehničar za popravak jastuka, bio je vezan za svoje sjedalo, ali teško ozlijeđen. Nick nije mislio da će preživjeti. Astronauti su bili potreseni, ali nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen. Bili su navikli na hitne slučajeve; nisu paničarili. Dr. Sunina ozljeda, fraktura lubanje, bila je površna, ali njezine brige nisu bile. N3 je to iskoristio. "Trebam odgovore", promuklo je rekao. "Nemate što dobiti ako ne odgovorite. Vaši prijatelji su vas prevarili, tako da ste očito potrošna roba. Tko je postavio bombu?"
  
  U očima joj je rasla histerija. "Bomba? Kakva bomba?" dahtala je. "Ne misliš valjda da imam ikakve veze s ovim? Kako bih i mogla? Zašto bih bila ovdje?"
  
  "A što je onda s ovom pornografskom fotografijom?" upitao je. "A što je s tvojom vezom s Pat Hammer? Viđeni ste zajedno u Bali Haiju. Don Lee je tako rekao."
  
  Snažno je odmahnula glavom. "Don Lee je lagao", dahnula je. "Samo sam jednom bila na Bali Haiju, i to ne s Hammerom. Nisam ga osobno poznavala. Moj posao me nikada nije doveo u kontakt s posadama Cape Kennedyja." Nije ništa rekla, a onda su joj riječi kao da same izletjele iz usta. "Otišla sam na Bali Hai jer mi je Alex Simian poslao poruku da se tamo nađem s njim."
  
  "Simian? Kakva je tvoja veza s njim?"
  
  "Radila sam na Medicinskom fakultetu GKI u Miamiju", dahtala je. "Prije nego što sam se pridružila NASA-i." Začuo se još jedan pucanj, ovaj put tkanine, i napuhani splav za spašavanje, provlačeći se kroz rupu, nestao je uz glasan tresak. Zrak je prostrujao trupom, tresući ih, čupajući im kosu, ispuhujući im obraze. Zgrabila ga je. Automatski ju je zagrlio. "O, moj Bože!", jecala je slomljeno. "Koliko još do slijetanja?"
  
  "Govoriti."
  
  "U redu, bilo je još!" rekla je žestoko. "Imali smo aferu. Bila sam zaljubljena u njega - mislim da sam još uvijek zaljubljena. Prvi put sam ga upoznala kad sam bila djevojka. Bilo je to u Šangaju, oko 1948. Došao je posjetiti mog oca kako bi ga zainteresirao za dogovor." Sada je brzo govorila, pokušavajući obuzdati rastuću paniku. "Simian je ratne godine proveo u zarobljeničkom logoru na Filipinima. Nakon rata, tamo se upustio u trgovinu vlaknima ramija. Saznao je da komunisti planiraju preuzeti Kinu. Znao je da će biti nestašica vlakana. Moj otac je imao skladište puno ramija u Šangaju. Simian ga je htio kupiti. Moj otac je pristao. Kasnije su on i moj otac postali partneri i često sam ga viđala."
  
  Oči su joj zasjale od straha dok se još jedan dio trupa oslobađao. "Bila sam zaljubljena u njega. Kao školarka. Srce mi je bilo slomljeno kad se oženio Amerikankom u Manili. To je bilo '53. Kasnije sam saznala zašto je to učinio. Bio je upleten u mnoge prijevare, a muškarci koje je uništio progonili su ga. Ženivši se ovom ženom, mogao je emigrirati u Sjedinjene Države i postati državljanin. Čim je dobio prve papire, razveo se od nje."
  
  Nick je znao ostatak priče. Bio je to dio američke poslovne legende. Simian je ulagao u burzu, počinio ubojstvo, stekao niz propalih tvrtki. Udahnuo im je život, a zatim ih prodao po fantastično napuhanim cijenama. "Briljantan je, ali apsolutno nemilosrdan", rekla je Joy Sun, gledajući preko Nicka u sve veću rupu. "Nakon što mi je dao posao u GKI-ju, započeli smo aferu. Bilo je neizbježno. Ali nakon godinu dana, dosadilo mu je i prekinuo je." Zagnjurila je lice u ruke. "Nije mi prišao i rekao da je gotovo", šapnula je. "Otpustio me i usput učinio sve što je mogao da mi uništi ugled." To ju je potreslo.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  u glavi u sjećanju na to. "Ipak, nisam to mogla izbaciti iz sustava, i kad sam dobila ovu poruku od njega - to je bilo prije otprilike dva mjeseca - otišla sam na Bali Hai."
  
  "Je li te izravno nazvao?"
  
  "Ne, on uvijek radi preko posrednika. Ovaj put je to bio čovjek po imenu Johnny Hung Fat. Johnny je bio upleten u nekoliko financijskih skandala s njim. Ovo ga je uništilo. Ispostavilo se da je konobar u Bali Haiju. Johnny mi je rekao da se Alex želi tamo naći sa mnom. Međutim, Simian se nikada nije pojavio, a ja sam cijelo vrijeme pio. Na kraju je Johnny doveo ovog čovjeka. On je menadžer diskoteke tamo..."
  
  "Stablo nosoroga?"
  
  Kimnula je. "Prevario me. Povrijedio mi je ponos, bila sam pijana i mislim da su mi nešto stavili u piće, jer sljedeće čega se sjećam je da smo sjedili na kauču u uredu i... nisam ga se mogla zasititi." Lagano se stresla i okrenula. "Nisam znala da su nas slikali. Bilo je mračno. Ne razumijem kako..."
  
  "Infracrveni film".
  
  "Pretpostavljam da me Johnny planirao kasnije prevariti. Uglavnom, ne mislim da je Alex imao ikakve veze s tim. Johnny je vjerojatno samo koristio njegovo ime kao mamac..."
  
  Nick je odlučio, dovraga, ako će već umrijeti, barem želi gledati. Tlo se dizalo da ih dočeka. Kola hitne pomoći, vozila prve pomoći, muškarci u aluminijskim vatrogasnim odijelima već su se raširili. Osjetio je tihi udarac kad je avion sletio. Nekoliko minuta kasnije, zaustavili su se još glatkije, a putnici su se radosno spustili niz tobogane za nuždu na blagoslovljenu, tvrdu zemlju...
  
  Ostali su u Barksdaleu sedam sati dok ih je tim liječnika Zračnih snaga pregledavao, dijelio lijekove i prvu pomoć onima kojima je bila potrebna te hospitalizirao dva najteža slučaja.
  
  U 17:00 sati, iz zračne baze Patrick stigao je Globemaster zračnih snaga, a oni su se u njega ukrcali za posljednju etapu svog putovanja. Sat vremena kasnije sletjeli su na McCoy Field u Orlandu na Floridi.
  
  Mjesto je vrvjelo sigurnosnim osobljem FBI-a i NASA-e. Zamjenici šerifa u bijelim kacigama tjerali su ih prema zatvorenoj vojnoj zoni polja, gdje su čekala vojna izviđačka vozila. "Kamo idemo?" upitao je Nick.
  
  "Mnogo NASA-ine oklopne opreme doletjelo je iz Washingtona", odgovorio je jedan zastupnik. "Izgleda da će to biti cjelonoćna sesija pitanja i odgovora."
  
  Nick je povukao Joy Sun za rukav. Bili su na samom kraju minijaturne parade i postupno, korak po korak, kretali su se sve dublje u tamu. "Hajdemo", rekao je iznenada. "Ovuda." Izbjegli su kamion s gorivom, a zatim se vratili prema civilnom dijelu polja i rampi za taksije koju je ranije uočio. "Prvo što nam treba je piće", rekao je.
  
  Sve odgovore koje je imao namjeravao je poslati izravno Hawku, ne FBI-u, ne CIA-i, a prije svega ne NASA-inoj sigurnosnoj službi.
  
  U koktel baru Cherry Plaza s pogledom na jezero Eola, razgovarao je s Joy Sun. Vodili su dug razgovor - onakav razgovor kakav ljudi vode nakon strašnog zajedničkog iskustva. "Slušaj, pogriješio sam u vezi tebe", rekao je Nick. "Lomit ću si svaki zub u glavi da to priznam, ali što drugo mogu reći? Mislio sam da si mi neprijatelj."
  
  "A sada?"
  
  Podsmjehnuo se. "Mislim da si velika, sočna distrakcija koju mi je netko bacio na put."
  
  Bacila je perlu u stranu da se nasmije - i rumenilo joj je odjednom nestalo s lica. Nick je pogledao gore. Bio je to strop koktel bara. Bio je prekriven ogledalima. "O, moj Bože!" dahtala je. "Tako je bilo u avionu - naopako. Kao da sve ponovno vidiš." Počela je drhtati, a Nick ju je zagrlio. "Molim te", promrmljala je, "odvedi me kući." Kimnuo je. Oboje su znali što će se tamo dogoditi.
  Poglavlje 9
  
  Dom je bio bungalov u Cocoa Beachu.
  
  Stigli su taksijem iz Orlanda, a Nicka nije bilo briga što će im se ruta lako pratiti.
  
  Do sada je imao prilično dobru priču za prikrivanje. On i Joy Sun tiho su razgovarali u avionu, hodajući ruku pod ruku do McCoy Fielda - upravo ono što se očekivalo od mladih ljubavnika. Sada, nakon iscrpljujućeg emocionalnog iskustva, iskrali su se na neko vrijeme sami. Možda ne baš ono što se očekivalo od pravog homoseksualnog astronauta, ali barem nije dalo nikakve rezultate. Barem ne odmah. Imao je vremena do jutra - i to će biti dovoljno.
  
  Do tada će ga McAlester morati pokriti.
  
  Bungalov je bio četvrtasti blok od žbuke i jasena, tik uz plažu. Mali dnevni boravak protezao se cijelom širinom. Bio je ugodno namješten bambusovim ležaljkama presvučenim pjenom. Pod je bio prekriven prostirkama od palminog lišća. Široki prozori gledali su na Atlantski ocean, s vratima spavaće sobe s desne strane i još jednim vratima iza njih, koja su se otvarala na plažu.
  
  "Sve je kaos", rekla je. "Otišla sam u Houston tako naglo nakon nesreće da nisam imala vremena pospremiti."
  
  Zaključala je vrata za sobom i stala ispred njih, promatrajući ga. Lice joj više nije bilo hladna i lijepa maska. Široke, visoke jagodice još su uvijek bile tu.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  d - fino oblikovane udubine. Ali oči su joj zasjale od šoka, a glas joj je izgubio mirno samopouzdanje. Prvi put je izgledala kao žena, a ne mehanička božica.
  
  Želja je počela rasti u Nicku. Brzo joj je prišao, privukao je u naručje i snažno je poljubio u usne. Bile su tvrde i hladne, ali toplina njezinih grudi koje su se borile probila ga je poput električnog udara. Vrućina je rasla. Osjetio je kako mu se bokovi tresu. Ponovno ju je poljubio, usne tvrde i okrutne. Čuo je prigušeno "Ne!" Odmaknula je usne od njegovih i pritisnula stisnute šake uz njega. "Tvoje lice!"
  
  Na trenutak nije razumio što je mislila. "Eglund", rekla je. "Ljubim masku." Uputila mu je drhtavi osmijeh. "Shvaćaš da sam vidjela tvoje tijelo, ali ne i lice koje ide uz njega?"
  
  "Idem po Eglunda." Uputio se u kupaonicu. Astronaut je ionako trebao otići na počinak. Unutrašnjost Poindexterovog remek-djela postala je vlažna od vrućine. Silikonska emulzija ga je nepodnošljivo svrbjela. Osim toga, sada je i njegov pokrov bio iscrpljen. Događaji u avionu iz Houstona pokazali su da "Eglundova" prisutnost zapravo predstavlja opasnost za ostale astronaute lunarnog projekta. Skinuo je košulju, omotao ručnik oko vrata i pažljivo skinuo plastičnu masku za kosu. Izvukao je pjenu s unutarnje strane obraza, skupio svijetle obrve i snažno protrljao lice, razmazujući ostatke šminke. Zatim se nagnuo nad umivaonik i skinuo kontaktne leće sa smeđim zjenicama s očiju. Pogledao je gore i ugledao odraz Joy Sun u ogledalu kako ga promatra s vrata.
  
  "Definitivno poboljšanje", nasmiješila se, a u odrazu lica, oči su joj se pomicale, putujući po njegovom metalno glatkom torzu. Sva mišićava gracioznost pantera bila je sadržana u toj veličanstvenoj figuri, a njezinim očima nije promaklo ništa od toga.
  
  Okrenuo se prema njoj, brišući preostali silikon s lica. Njegove čeličnosive oči, koje su mogle tamno tinjati ili postati ledene od okrutnosti, svjetlucale su od smijeha. "Hoću li proći sistematski, doktore?"
  
  "Toliko ožiljaka", rekla je iznenađeno. "Nož. Rana od metka. Posjekotina britvom." Zabilježila je opise dok je prstom pratila njihove nazubljene puteve. Mišići su mu se napeli pod njezinim dodirom. Duboko je udahnuo, osjećajući čvor napetosti ispod trbuha.
  
  "Apendektomija, operacija žučnog mjehura", rekao je čvrsto. "Nemoj to romantizirati."
  
  "Ja sam liječnica, sjećaš se? Ne pokušavaj me prevariti." Pogledala ga je sjajnim očima. "Još uvijek nisi odgovorio na moje pitanje. Jesi li ti neka vrsta super tajnog agenta?"
  
  Privukao ju je k sebi i naslonio bradu na ruku. "Misliš da ti nisu rekli?" nasmijao se. "Ja sam s planeta Kripton." Očešljao je svoje vlažne usne o njezine, isprva nježno, a zatim jače. Nervozna napetost narasla je u njezinu tijelu, na trenutak se opirala, ali onda se omekšala i uz tiho jecanje, oči su joj se zatvorile, a usta su joj se pretvorila u gladnu malu životinjicu koja ga je tražila, vruća i vlažna, vrh jezika tražio je zadovoljstvo. Osjetio je kako mu prsti otkopčavaju remen. Krv je ključala u njemu. Želja je rasla poput drveta. Ruke su joj drhtale nad njegovim tijelom. Maknula je usta, na trenutak zarila glavu u njegov vrat, a zatim se odmaknula. "Vau!" rekla je nesigurno.
  
  "Spavaća soba", promrmljao je, želeći eksplodirati u sebi poput pištolja.
  
  "O, Bože, da, mislim da si ti onaj kojeg sam čekala." Disala je isprekidano. "Nakon Simiana... onda ona stvar u Bali Haiju... nisam bio muškarac. Mislio sam zauvijek. Ali ti bi mogao biti drugačiji. Sad to vidim. O, moj Bože", zadrhtala je dok ju je privlačio k sebi, kuk uz kuk, prsa uz prsa, i istim pokretom joj rastrgao bluzu. Nije nosila grudnjak - znao je to po načinu na koji su se zreli pupoljci pomicali ispod tkanine. Bradavice su joj čvrsto stajale uz njegova prsa. Izvijala se uz njega, ruke su joj istraživale njegovo tijelo, usta su joj bila prilijepljena za njegove, a jezik joj je bio brz, mesnat mač.
  
  Ne prekidajući kontakt, napola ju je podigao, napola nosio preko hodnika i preko prostirke od palminog lišća do kreveta.
  
  Položio ju je na sebe, a ona je kimnula, ne primjećujući ni kako su mu se ruke kretale po njezinu tijelu, otkopčavajući patentni zatvarač na suknji, milujući joj bokove. Nagnuo se nad nju, ljubeći joj grudi, usne su mu se zatvarale nad njihovom mekoćom. Tiho je zastenjala, a on je osjetio kako se njezina toplina širi pod njim.
  
  Tada više nije razmišljao, samo je osjećao, bježeći iz noćne more svijeta izdaje i iznenadne smrti koji je bio njegovo prirodno stanište u svijetli, senzualni tok vremena koji je bio poput velike rijeke, koncentrirajući se na osjećaj djevojčinog savršenog tijela koje pluta sve bržim tempom dok nisu stigli do praga i njezine ruke ga milovale sa sve većom žurbom i prsti su joj se zarili u njega, a usne pritisnule uz njegove u posljednjoj molbi i njihova su se tijela napela, izvila i spojila, bokovi su se slasno naprezali
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Usta i usne su se ispreplele, a ona je ispustila dug, drhtav, sretan uzdah i pustila da joj glava padne na jastuke dok je osjećala iznenadni drhtaj njegova tijela dok je iz njega izlazilo sjeme...
  
  Neko su vrijeme ležali u tišini, njezine su se ruke ritmički, hipnotički kretale po njegovoj koži. Nick je gotovo zaspao. Tada, nakon što je prestao razmišljati o tome posljednjih nekoliko minuta, odjednom mu je sinulo. Osjećaj je bio gotovo fizički: jarko svjetlo preplavilo mu je glavu. Imao ga je! Nedostajući ključ!
  
  U tom istom trenutku, začulo se kucanje, zastrašujuće glasno u tišini. Pojurio je od nje, ali ona je prišla k njemu, obavijajući ga mekim, milujućim oblinama, ne želeći ga se odreći. Toliko se obavijala oko njega da je čak i u ovoj iznenadnoj krizi bio blizu zaborava na vlastitu opasnost.
  
  "Ima li koga?" viknuo je glas.
  
  Nick se oslobodio i pojurio prema prozoru. Povukao je rolete djelić centimetra. Neoznačeni patrolni automobil s antenom bio je parkiran ispred kuće. Dvije figure u bijelim zaštitnim kacigama i jahaćim hlačama svjetlile su baterijskim lampama u prozor dnevne sobe. Nick je djevojci gestikulirao da obuče nešto i otvori vrata.
  
  Učinila je to, a on je stajao prislonivši uho na vrata spavaće sobe i slušajući. "Dobar dan, gospođo, nismo znali da ste kod kuće", rekao je muški glas. "Samo provjeravamo. Vanjsko svjetlo je bilo ugašeno. Bilo je upaljeno posljednje četiri noći." Drugi muški glas rekao je: "Vi ste dr. Sun, zar ne?" Čuo je Joy kako to govori. "Upravo ste stigli iz Houstona, zar ne?" Rekla je da jest. "Je li sve u redu? Je li išta dirano u kući dok vas nije bilo?" Rekla je da je sve u redu, a prvi muški glas rekao je: "U redu, samo smo htjeli biti sigurni. Nakon onoga što se ovdje dogodilo, ne možete biti previše oprezni. Ako vam brzo zatrebamo, samo tri puta birajte nulu. Sada imamo izravnu liniju."
  
  "Hvala vam, policajci. Laku noć." Čuo je kako se ulazna vrata zatvaraju. "Još policajaca iz GKI-a", rekla je, vraćajući se u spavaću sobu. "Čini se da su posvuda." Zastala je u mjestu. "Dolazite", rekla je optužujući.
  
  "Morat ću", rekao je zakopčavajući košulju. "A da stvar bude gora, dodat ću uvredu na ranu pitanjem mogu li posuditi tvoj auto."
  
  "Sviđa mi se taj dio", nasmiješila se. "Znači da ćeš ga morati vratiti. Odmah ujutro, molim te. Mislim, što..." Odjednom je zastala, s preplašenim izrazom lica. "O, Bože, ne znam ni kako se zoveš!"
  
  "Nick Carter".
  
  Nasmijala se. "Nije baš kreativno, ali pretpostavljam da je u tvom poslu jedno lažno ime jednako dobro kao i svako drugo..."
  
  * * *
  
  Svih deset linija u NASA-inom administrativnom centru bilo je zauzeto, pa je počeo neprestano birati brojeve kako bi imao priliku kada poziv završi.
  
  Jedna slika mu je neprestano bljeskala kroz glavu: bojnik Sollitz juri svoj šešir, lijeva ruka mu se nespretno pruža preko tijela, desna ruka čvrsto prikovana uz torzo. Nešto u vezi s tom scenom u tvornici u Texas Cityju jučer poslijepodne mu je smetalo, ali što je to bilo, izmicalo mu je - sve dok na trenutak nije prestao razmišljati o tome. Tada se, nezapaženo, pojavilo u njegovom umu.
  
  Jučer ujutro Sollits je bio dešnjak!
  
  Misli su mu jurile kroz složene posljedice koje su se širile u svim smjerovima od ovog otkrića, dok su mu prsti automatski birali broj, a uho osluškivalo zvonjavu uspostavljanja veze.
  
  Sjedio je na rubu kreveta u svojoj sobi u Gemini Innu, jedva primjećujući urednu hrpu kofera koje je Hank Peterson dostavio iz Washingtona, ili ključeve Lamborghinija na noćnom ormariću, ili poruku ispod njih na kojoj je pisalo: Javi mi se kad stigneš. Interni L-32. Hank.
  
  Sollitz je bio nedostajući dio. Uzmite ga u obzir i sve ostalo bi došlo na svoje mjesto. Nick se prisjetio bojnikovog šoka kada je prvi put ušao u njegov ured i tiho se prokleo. Ovo je trebala biti dojava. Ali bio je previše zaslijepljen suncem - dr. Suncem - da bi primijetio bilo čije ponašanje.
  
  Joy Sun je također bila iznenađena, ali ona je prva dijagnosticirala Eglundovo stanje kao trovanje aminom. Stoga je njezino iznenađenje bilo prirodno. Jednostavno nije očekivala da će ga tako brzo vidjeti.
  
  Linija je očišćena kod administrativnog centra.
  
  "Crvena soba", rekao im je naglaskom Glenna Eglunda, tipičnim za Kansas City. "Ovdje Orao Četiri. Dajte mi crvenu sobu."
  
  Žica je zujala i zujala, a zatim se začuo muški glas. "Osiguranje", rekao je. "Govori kapetan Lisor."
  
  "Ovdje Orao Četiri, glavni prioritet. Je li bojnik Sollitz tamo?"
  
  "Orao-Četiri, tražili su te. Propustio si izvješće McCoyu. Gdje si sada?"
  
  "Nema veze", rekao je Nick nestrpljivo. "Je li Sollitz tamo?"
  
  "Ne, nije."
  
  "U redu, pronađi ga. To je glavni prioritet."
  
  "Čekaj. Provjerit ću."
  
  Tko je, osim Sollitza, mogao znati za Phoenix Jedan? Tko je, osim Apollovog šefa osiguranja, mogao imati pristup medicinskom centru?
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  U kojem odjelu Svemirskog centra? Tko je još poznavao svaku fazu medicinskog programa, bio je temeljito svjestan njegovih opasnosti i mogao se vidjeti bilo gdje bez izazivanja sumnje? Tko je još imao objekte u Houstonu i na Cape Kennedyju?
  
  Sollitz, N3, sada je bio uvjeren da je Sol sreo Pata Hammera na Bali Haiju u Palm Beachu i s njim planirao uništiti kapsulu Apollo. Sollitz je pokušao ubiti Glenna Eglunda kada je astronaut saznao za bojnikov plan. Međutim, Sollitzu nije rečeno o Nickovoj maskaradi. Samo je general McAlester znao. Stoga, kada se "Eglund" ponovno pojavio, Sollitz je paničario. On je pokušao ubiti Nicka na Mjesečevoj površini. Kompromis je bio prebacivanje s desne na lijevu ruku, što je posljedica slomljenog zapešća zadobivenog u borbi noževima.
  
  Sada je Nick razumio značenje svih tih pitanja o njegovom pamćenju. A Eglundov odgovor da se "komadići i dijelovi" polako vraćaju još je više paničario bojnika. Stoga je postavio bombu u "rezervni" avion, a zatim konstruirao lažnu bombu, što mu je omogućilo da zamijeni originalni avion alternativnim bez prethodne provjere tima za rušenje.
  
  Oštar glas se začuo preko žice. "Orao Četiri, ovdje general McAlester. Kamo ste, dovraga, vi i dr. Sun otišli nakon što je vaš avion sletio u McCoy? Ostavili ste cijelu hrpu visokorangiranih sigurnosnih dužnosnika da se smire."
  
  "Generale, sve ću vam objasniti za minutu, ali prvo, gdje je bojnik Sollits? Ključno je da ga pronađemo."
  
  "Ne znam", rekao je McAlester bezizražajno. "I mislim da nitko drugi ne zna. Bio je u drugom avionu za McCoy. To znamo. Ali nestao je negdje u terminalu i od tada ga nitko nije vidio. Zašto?"
  
  Nick je pitao je li njihov razgovor bio šifriran. Bio je. To mu je rekao. "O, moj Bože", bilo je sve što je šef sigurnosti NASA-e mogao reći na kraju.
  
  "Sollitz nije bio šef", dodao je Nick. "Obavljao je prljavi posao za nekog drugog. Možda za SSSR. Peking. U ovom trenutku možemo samo nagađati."
  
  "Ali kako je, dovraga, dobio sigurnosnu provjeru? Kako je stigao tako daleko?"
  
  "Ne znam", rekao je Nick. "Nadam se da će nam njegove bilješke dati trag. Donijet ću Peterson Radio AXE s potpunim izvješćem, a također ću zatražiti temeljitu provjeru Sollitza, kao i Alexa Simiana iz GKI-a. Želim dvaput provjeriti što mi je Joy Sun rekla o njemu."
  
  "Upravo sam razgovarao s Hawkom", rekao je McAlester. "Rekao mi je da je Glenn Eglund konačno došao svijesti u bolnici Walter Reed. Nadaju se da će ga uskoro ispitati."
  
  "Kad smo već kod Eglunda", rekao je Nick, "bi li mogao natjerati lažnog čovjeka da se vrati u normalu? S odbrojavanjem za Phoenix u tijeku i astronautima vezanim za svoje stanice, njegovo maskiranje postaje fizički hendikep. Moram se moći slobodno kretati."
  
  "To se može srediti", rekao je Macalester. Činio se sretnim zbog toga. "To bi objasnilo zašto ste ti i dr. Sun pobjegli. Amnezija od udarca glavom u avionu. I pratila vas je kako bi vas pokušala vratiti."
  
  Nick je rekao da je sve u redu i spustio slušalicu. Pao je preko kreveta. Bio je preumoran da se čak i skine. Bio je sretan što McAlesteru ide tako dobro. Želio je da mu se za promjenu nađe nešto zgodno. I dogodilo se. Zaspao je.
  
  Trenutak kasnije, telefon ga je probudio. Barem se činilo kao trenutak, ali nije moglo biti tako jer je bilo mračno. Oklijevajući je posegnuo za slušalicom. "Halo?"
  
  "Konačno!" uzviknula je Candy Sweet. "Gdje si bila zadnja tri dana? Pokušavam te uhvatiti."
  
  "Zvao sam", rekao je neodređeno. "Što se događa?"
  
  "Pronašla sam nešto strašno važno na otoku Merritt", rekla je uzbuđeno. "Nađimo se u predvorju za pola sata."
  Poglavlje 10
  
  Magla se počela razilaziti rano ujutro. U sivilu su se otvarale i zatvarale neravne plave rupe. Kroz njih je Nick ugledao nasade naranči, koji su jurili poput žbica na kotaču.
  
  Candy je vozila. Inzistirala je da uzmu njezin auto, sportski model GT Giulia. Također je inzistirala da pričeka i zapravo vidi njezino otvaranje. Rekla je da mu ne može reći za to.
  
  "Još se igraš kao djevojčica", kiselo je zaključio. Pogledao ju je. Njezine hlače na bokovima zamijenila je bijela mini suknja, koja joj je, uz bluzu s remenom, bijele tenisice i svježe opranu plavu kosu, davala izgled navijačice školarke.
  
  Osjetila je njegov pogled i okrenula se. "Nema puno dalje", nasmiješila se. "Sjeverno je od Dummitt Grovea."
  
  Lunarna luka Svemirskog centra zauzimala je samo mali dio otoka Merritt. Više od sedamdeset tisuća hektara bilo je iznajmljeno poljoprivrednicima, koji su izvorno posjedovali nasade naranči. Cesta sjeverno od Bennett's Drivea prolazila je kroz divljinu močvara i šikare, koju su presijecale rijeke Indian, Seedless Enterprise i Dummitt Groves, a svi datiraju iz 1830-ih.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Cesta je sada zaobilazila mali zaljev, a prošli su pored skupine oronulih koliba na stupovima uz rub vode, benzinske postaje s trgovinom mješovitom robom i malog brodogradilišta s ribarskim dokom uz koji su stajali ribarski brodovi za lov škampa. "Enterprise", rekla je. "Točno je preko puta Port Canaverala. Gotovo smo stigli."
  
  Vozili su se još četvrt milje, a Candy je uključila desni žmigavac i počela usporavati. Zaustavila se uz cestu i okrenula se. Okrenula se da ga pogleda. "Bila sam ovdje." Uzela je torbicu i otvorila bočna vrata,
  
  Nick se popeo u auto i zastao, osvrćući se oko sebe. Nalazili su se usred otvorenog, pustog krajolika. S desne strane, prostrana panorama slanovodnih Fiata protezala se do rijeke Banana. Na sjeveru, stanovi su se pretvorili u močvaru. Gusto šipražje prilijepilo se uz rub vode. Tristo metara lijevo, počinjala je elektrificirana ograda MILA (lansirna rampa Merritt Island). Kroz grmlje je jedva mogao razaznati betonsku lansirnu rampu Phoenix 1 na blagoj padini, a šest kilometara dalje, jarko narančaste grede i nježne platforme 56-katne tvornice za montažu automobila.
  
  Negdje iza njih, zujao je udaljeni helikopter. Nick se okrenuo i zatvorio oči. Vidio je bljesak njegova rotora u jutarnjem suncu iznad Port Canaverala.
  
  "Ovuda", rekla je Candy. Prešla je autocestu i krenula u grmlje. Nick ju je slijedio. Vrućina unutar trščane šljuke bila je nepodnošljiva. Komarci su se okupljali u rojevima, mučili ih. Candy ih je ignorirala, njezina žilava, tvrdoglava strana ponovno se pojavila. Došli su do odvodnog jarka koji se otvarao na široki kanal koji je očito nekoć korišten kao strugalo. Jarak je bio zagušen korovom i podvodnom travom i sužen tamo gdje je nasip odnijela voda.
  
  Ispustila je torbicu i izula tenisice. "Trebat će mi obje ruke", rekla je i zagazila niz padinu u blato do koljena. Sada je krenula naprijed, sagnuvši se, tražeći rukama u mutnoj vodi.
  
  Nick ju je promatrao s vrha nasipa. Odmahnuo je glavom. "Što dovraga tražiš?" nasmijao se. Rika helikoptera postala je glasnija. Zaustavio se i pogledao preko ramena. Kretao se u njihovom smjeru, otprilike tri stotine stopa iznad tla, svjetlost se odbijala od njegovih rotirajućih lopatica rotora.
  
  "Našla sam!" viknula je Candy. Okrenuo se. Prošetala je tridesetak metara uz odvodni jarak i sagnula se, čupkajući nešto u zemlji. Krenuo je prema njoj. Helikopter je zvučao kao da je gotovo direktno iznad glave. Pogledao je gore. Lopatice rotora bile su nagnute, što je povećavalo brzinu spuštanja. Mogao je razaznati bijeli natpis na crvenoj donjoj strani - SHARP FLYING SERVICE. Bio je to jedan od šest helikoptera koji su letjeli svakih pola sata od mola za zabavu Cocoa Beach do Port Canaverala, a zatim su pratili ogradu MILA-e, omogućujući turistima da fotografiraju zgradu VAB-a i lansirne rampe.
  
  Što god Candy pronašla, sada je bilo napola izvan blata. "Donesi mi torbicu, molim te?", pozvala je. "Ostavila sam je tamo na kratko. Trebam nešto u njoj."
  
  Helikopter je naglo skrenuo. Sad se vratio, ne više od tridesetak metara iznad tla, vjetar s njegovih rotirajućih lopatica zaglađivao je obraslo grmlje uz nasip. Nick je pronašao svoju torbicu. Sagnuo se i podigao je. Iznenadna tišina podigla mu je glavu. Motor helikoptera se ugasio. Letio je iznad vrhova trske, ravno prema njemu!
  
  Skrenuo je lijevo i zaronio glavom naprijed u jarak. Iza njega se začuo ogroman, grmljavinski urlik. Vrućina se njišala u zraku poput mokre svile. Nazubljena kugla plamena sunula se uvis, a odmah nakon toga uslijedili su oblaci crnkastog, ugljikom bogatog dima koji su zaklonili sunce.
  
  Nick se popeo natrag uz nasip i potrčao prema olupini. U gorućoj nadstrešnici od pleksiglasa vidio je muškarčevu figuru. Glava mu je bila okrenuta prema njemu. Dok se Nick približavao, mogao je razaznati njegove crte lica. Bio je Kinez, a izraz lica mu je bio kao iz noćne more. Mirisao je na prženo meso, a Nick je vidio da mu je donja polovica tijela već u plamenu. Također je vidio zašto čovjek nije pokušavao izaći. Bio je žicama vezan rukama i nogama za sjedalo.
  
  "Upomoć!" vrisnuo je čovjek. "Izvucite me odavde!"
  
  Nicku se na trenutak naježila koža. Glas je pripadao bojniku Sollitzu!
  
  Došlo je do druge eksplozije. Vrućina je odgurnula Nicka. Nadao se da je rezervni spremnik goriva ubio Sollitza kad je eksplodirao. Vjerovao je da jest. Helikopter je izgorio do temelja, stakloplastika se izvijala i raspadala u mitraljeskoj tutnjavi užarenih, eksplodirajućih zakovica. Plamenovi su rastopili Lastotex masku, a kinesko lice se objesilo, a zatim pobjeglo, otkrivajući junačko djelo bojnika Sollitza.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  res na kratku sekundu prije nego što su se i oni rastopili i zamijenila ih ugljenisana lubanja.
  
  Candy je stajala nekoliko metara dalje, s nadlanicom pritisnutom na usta, očiju širom otvorenih od užasa. "Što se dogodilo?" rekla je drhtavim glasom. "Izgleda kao da je ciljao ravno na tebe."
  
  Nick je odmahnuo glavom. "Na autopilotu", rekao je. "Bio je tamo samo kao žrtva." A kineska maska, pomislio je u sebi, još jedna zavaravajuća šala u slučaju da Nick preživi. Okrenuo se prema njoj. "Da vidimo što si pronašla."
  
  Bez riječi ga je povela uz nasip do mjesta gdje je ležao svežanj mušeme. "Trebat će ti nož", rekla je. Pogledala je unatrag prema gorućoj olupini, a on je ugledao sjenu straha u njezinim široko razmaknutim plavim očima. "Jedan mi je u torbici."
  
  "Neće biti potrebno." Zgrabio je mušemu objema rukama i povukao. Trgala mu se u rukama poput mokrog papira. Imao je sa sobom nož, stiletto po imenu Hugo, ali ostao je u koricama nekoliko centimetara iznad desnog zapešća, čekajući hitnije zadatke. "Kako si naišao na ovo?" upitao je.
  
  Paket je sadržavao kratkodometni AN/PRC-6 radio i par snažnih dalekozora - 8×60 AO Jupiters. "Bio je napola izvan vode neki dan", rekla je. "Gledaj." Uzela je dalekozor i usmjerila ga prema lansirnoj rampi, jedva vidljivoj njemu. Pregledao ih je. Snažne leće zumirale su portal toliko blizu da je mogao vidjeti kako se usne članova posade miču dok su međusobno razgovarali kroz slušalice. "Radio ima pedeset kanala", rekla je, "i domet od oko milje. Dakle, tko god je bio ovdje, imao je suučesnike u blizini. Mislim..."
  
  Ali više nije slušao. Konfederati... radio. Zašto se toga nije prije sjetio? Sam autopilot nije mogao tako precizno voditi helikopter do cilja. Morao je funkcionirati poput drona. To je značilo da mora biti elektronički vođen, privučen nečim što su nosili. Ili što su nosili... "Tvoj novčanik!" rekao je iznenada. "Hajde!"
  
  Motor helikoptera se ugasio dok je podizao torbicu. Još mu je bila u ruci kad je zaronio u odvodni jarak. Spustio se niz nasip i potražio je u mutnoj vodi. Trebalo mu je oko minute da je pronađe. Podigao je mokru torbicu i otvorio je. Tamo, skrivenu ispod ruža za usne, maramica, sunčanih naočala, paketića žvakaćih guma i džepnog nožića, pronašao je Talarov odašiljač od dvadeset unci.
  
  Bio je to tip koji se koristio za slijetanje malih aviona i helikoptera u uvjetima nulte vidljivosti. Odašiljač je slao rotirajući mikrovalni snop, koji su detektirali instrumenti na ploči spojeni na autopilota. U ovom slučaju, točka slijetanja bila je na Nicku Carteru. Candy je zurila u sićušni uređaj u njegovom dlanu. "Ali... što je to?" upitala je. "Kako je dospio tamo?"
  
  "Reci mi. Je li novčanik danas bio izvan vidokruga?"
  
  "Ne", rekla je. "Barem ja... Čekaj, da!" iznenada je uzviknula. "Kad sam te jutros zvala... bilo je to s govornice na Enterpriseu. Ona trgovina mješovitom robom koju smo prošli na putu ovamo. Ostavila sam novčanik na pultu. Kad sam izašla iz govornice, primijetila sam da ga je prodavačica pomaknula u stranu. U tom trenutku nisam tome pridavala važnost..."
  
  "Hajdemo."
  
  Ovaj put je on vozio. "Pilot je sputan", rekao je, šaljući Juliju u jurnjavu niz autocestu. "To znači da je netko drugi morao podići ovaj helikopter sa zemlje. To znači da je postavljena treća odašiljačka lokacija. Vjerojatno na Enterpriseu. Nadajmo se da ćemo stići tamo prije nego što ga demontiraju. Moj prijatelj Hugo želi postaviti neka pitanja."
  
  Peterson je sa sobom iz Washingtona ponio zaštitne uređaje N3. Čekali su Nicka u koferu s dvostrukim dnom u Geminiju. Hugo, cipela s visokom potpeticom, sada je bio uvučen u njegov rukav. Wilhelmina, oronuli Luger, visila je u praktičnoj futroli na njegovom pojasu, a Pierre, smrtonosna plinska kuglica, bio je skriven zajedno s nekoliko svojih najbližih rođaka u džepu na pojasu. AXE-ov glavni operativac bio je odjeven za ubijanje.
  
  Benzinska postaja/trgovina bila je zatvorena. Nije bilo znakova života unutra. Ili bilo gdje u Enterpriseu, što se toga tiče. Nick je pogledao na sat. Bilo je tek deset sati. "Nije baš poduzetno", rekao je.
  
  Candy je slegnula ramenima. "Ne razumijem. Bili su otvoreni kad sam stigla ovamo u osam." Nick je obišao zgradu, osjećajući težinu sunca na sebi, znojeći se. Prošao je pored tvornice za preradu voća i nekoliko spremnika za skladištenje ulja. Prevrnuti čamci i mreže za sušenje ležali su uz rub zemljane ceste. Oronuli nasip bio je tih, zagušljiv u pokrivaču vlažne vrućine.
  
  Odjednom je stao, oslušnuo i brzo ušao u mračnu izbočinu prevrnutog trupa, s Wilhelminom u ruci. Koraci su se približavali pod pravim kutom. Došli su do svoje najglasnije točke, a zatim su se počeli udaljavati. Nick je provirio van. Dvojica muškaraca s teškom elektroničkom opremom kretala su se između čamaca. Izmakli su mu se iz vidokruga i na trenutak sam
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Nakon što je čuo kako se vrata automobila otvaraju i zalupljuju, ispuzao je ispod broda, a zatim se ukočio...
  
  Vraćali su se. Nick je ponovno nestao u sjeni. Ovaj put ih je dobro pogledao. Onaj koji je predvodio bio je nizak i mršav, s praznim pogledom na licu prekrivenom kapuljačom. Krupni div iza njega imao je kratko ošišanu sijedu kosu u obliku metka i preplanulo lice prekriveno blijedim pjegicama.
  
  Dexter. Patov susjed iz prve kuće, koji je rekao da radi u odjelu za elektroničke kontrole tvrtke Connelly Aviation.
  
  Elektroničko navođenje. Bespilotni helikopter. Oprema koju su njih dvoje upravo utovarili u automobil. Sve se poklopilo.
  
  N3 im je dao dobru prednost, a zatim ih je slijedio, držeći stvari između sebe. Dvojica muškaraca sišla su niz ljestve i izašla na mali, istrošeni drveni mol, koji se, na stupovima prekrivenim školjkama, protezao dvadeset metara u zaljev. Na njegovom kraju bio je privezan jedan brod - dizelski ribarski brod za lov na škampe sa širokom širinom. "Cracker Boy", Enterprise, Florida, pisalo je crnim slovima na krmi. Dvojica muškaraca popela su se na brod, otvorila otvor i nestala ispod palube.
  
  Nick se okrenuo. Candy je bila nekoliko metara iza njega. "Bolje pričekaj ovdje", upozorio ju je. "Moglo bi biti vatrometa."
  
  Jurio je uz dok, nadajući se da će stići do kormilarnice prije nego što se vrate na palubu. Ali ovaj put nije imao sreće. Dok je prelijetao iznad tahometra, Dexterova masiva ispunila je otvor. Veliki čovjek se ukočio u mjestu. U rukama je držao složenu elektroničku komponentu. Usta su mu se otvorila. "Hej, poznajem te..." Pogledao je preko ramena i krenuo prema Nicku. "Slušaj, prijatelju, natjerali su me na ovo", promuklo je promuklo rekao. "Uhvatili su mi ženu i djecu..."
  
  Nešto je zaurlalo, zabivši Dextera silinom zabijača stupova, zavrtjevši ga i bacivši ga na pola palube. Završio je na koljenima, komponenta se srušila na stranu, oči su mu bile potpuno bijele, ruke su mu stezale crijeva, pokušavajući ih spriječiti da se proliju po palubi. Krv mu je curila niz prste. Polako se nagnuo naprijed uz uzdah.
  
  Još jedan bljesak narančaste svjetlosti, zvuk sjeckanja, izbio je iz otvora, a muškarac praznog lica pojurio je uz stepenice, meci su divlje prskali iz automata u njegovoj ruci. Wilhelmina je već pobjegla, a Killmaster je ispalio dva pažljivo postavljena metka u njega takvom brzinom da je dvostruki urlik zvučao kao jedan, neprekidni urlik. Na trenutak se Hollowface uspravio, a zatim se, poput slamnatog čovjeka, srušio i nespretno pao, noge su mu se pod njim pretvorile u gumu.
  
  N3 je bacio automatsku pušku iz ruke i kleknuo pokraj Dextera. Krv je curila iz usta krupnog muškarca. Bila je svijetloružičasta i vrlo pjenasta. Usne su mu se očajnički pomicale, pokušavajući oblikovati riječi. "... Miami... dići ću ga u zrak..." promrmljao je. "... Pobijte sve... Znam... Radim na tome... zaustavite ih... prije nego... bude prekasno..." Oči su mu se vratile na važniji posao. Lice mu se opustilo.
  
  Nick se uspravio. "U redu, razgovarajmo o tome", rekao je Praznom Licu. Glas mu je bio miran, ljubazan, ali sive oči bile su mu zelene, tamnozelene, i na trenutak se u njihovim dubinama vrtio morski pas. Hugo je izašao iz svog skrovišta. Njegov okrutni šilo za led je škljocnuo.
  
  Killmaster je nogom prevrnuo revolveraša i čučnuo pokraj njega. Hugo mu je rasjekao prednji dio košulje, ne mareći previše za koščato, žućkasto meso ispod. Čovjek upalog lica se trznuo, a oči su mu se napunile suzama od boli. Hugo je pronašao mjesto u podnožju čovjekova golog vrata i lagano ga pogladio. "Sada", nasmiješio se Nick. "Ime, molim."
  
  Čovjekove su se usne stisnule. Oči su mu se zatvorile. Hugo je zagrizao svoj čvorasti vrat. "Fuj!" Zvuk mu je izašao iz grla, a ramena su mu se pogrbila. "Eddie Biloff", promuklo je promrmljao.
  
  "Odakle si, Eddie?"
  
  Las Vegasu.
  
  "Mislio sam da ti izgledaš poznato. Ti si jedan od momaka iz Sierra Inna, zar ne?" Biloff je ponovno zatvorio oči. Hugo je napravio polako, pažljivo cik-cak kretanje po donjem dijelu trbuha. Krv je počela curiti iz sitnih posjekotina i uboda. Biloff je ispuštao neljudske zvukove. "Je li tako, Eddie?" Glava mu se trznula gore-dolje. "Reci mi, Eddie, što radiš ovdje na Floridi? I što je Dexter mislio pod time da će dignuti Miami u zrak? Govori, Eddie, ili polako umri." Hugo se uvukao ispod kože i počeo istraživati.
  
  Biloffovo iscrpljeno tijelo se grčilo. Krv se mjehurila, miješajući se sa znojem koji je lio iz svake pore. Oči su mu se raširile. "Pitaj nju", dahtao je, gledajući pored Nicka. "Ona je to učinila..."
  
  Nick se okrenuo. Candy je stajala iza njega, smiješeći se. Glatko je, graciozno podigla svoju bijelu mini suknju. Ispod nje bila je gola, osim pištolja kalibra .22 pričvršćenog za unutarnju stranu bedra.
  
  "Oprostite, šefe", nasmiješila se. Pištolj joj je sada bio u ruci i uperen u njega. Polako je prstom stegnula okidač...
  Poglavlje 11
  
  Pritisnula je pištolj uz bok kako bi ublažila trzaj. "Ti
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Možeš zatvoriti oči ako želiš, nasmiješila se.
  
  Bio je to Astra Cub, minijaturni model od dvanaest unci s cijevi od tri inča, snažan na kratkim udaljenostima i daleko najravniji pištolj koji je N3 ikada vidio. "Brzo si pucao kad si otišao u Houston prerušen u Eglunda", rekla je. "Sollitz nije bio spreman na to. Ni ja. Zato ga nisam upozorila da zapravo nisi Eglund. Kao rezultat toga, uspaničio se i postavio bombu. To je okončalo njegovu korisnost. Tvoja karijera, dragi Nicholas, također mora završiti. Otišao si predaleko, previše si naučio..."
  
  Vidio je kako joj prst počinje pritiskati okidač. Djelić sekunde prije nego što je čekić udario u metak, trznuo se unatrag. Bio je to instinktivni, životinjski proces - odmaknuti se od pucnja, zamisliti najmanju moguću metu. Oštra bol probola ga je u lijevom ramenu dok se prevrnuo. Ali znao je da je uspio. Bol je bila lokalizirana - znak manje rane na koži.
  
  Teško je disao dok se voda zatvarala nad njim.
  
  Bio je topao i mirisao je na trule stvari, biljni otpad, sirovu naftu i blato koje je ispuštalo mjehuriće trulog plina. Dok je polako tonuo u nju, osjetio je nalet bijesa zbog toga koliko ga je djevojka lako prevarila. "Uzmi moju torbicu", rekla mu je dok se helikopter ciljao na metu. I onaj lažni paket od mušeme koji je zakopala samo nekoliko sati ranije. Bilo je to kao i svi drugi lažni tragovi koje je podmetnula, a zatim ga odvela do njih - prvo do Bali Haija, zatim do Pat Hammerovog bungalova.
  
  Bio je to suptilan, elegantan plan, izgrađen na oštrici britve. Koordinirala je svaki dio svoje misije s njegovom, sastavljajući postavu u kojoj je N3 zauzeo svoje mjesto poslušno kao da je pod njezinim izravnim naredbama. Bijes je bio beskoristan, ali on mu je ipak dopustio da ga obuzme, znajući da će to utrti put hladnom, proračunatom radu koji je predstojeće.
  
  Težak predmet udario je u površinu iznad njega. Podigao je pogled. Plutao je u mutnoj vodi, crni dim se dizao iz središta. Dexter. Bacila ga je u more. Drugo tijelo je pljusnulo unutra. Ovaj put Nick je vidio srebrnaste mjehuriće, zajedno s crnim nitima krvi. Ruke i noge su se slabo pomicale. Eddie Biloff je još uvijek bio živ.
  
  Nick mu se prišuljao, prsa su mu se stezala od napora zadržavanja daha. Još je imao pitanja za područje Las Vegasa. Ali prvo ga je morao odvesti negdje gdje bi mogao odgovoriti na njih. Zahvaljujući jogi, Nicku su još ostale dvije, možda tri minute zraka u plućima. Byloff bi bio sretan ako bi mu ostale tri sekunde.
  
  Duga metalna figura visjela je u vodi iznad njih. Kobilica Cracker Boya. Trup je bio mutna sjena, šireći se iznad nje u oba smjera. Čekali su da sjena nastavi, s pištoljem u ruci, zavirujući u vodu. Nije se usudio izroniti - čak ni ispod doka. Biloff je mogao vrištati, a ona bi ga sigurno čula.
  
  Tada se sjetio konkavnog prostora između trupa i propelera. Tamo se obično mogao naći zračni džep. Ruka mu se stegnula oko Biloffovog struka. Probijao se kroz mliječnu turbulenciju koju je ostavio drugi čovjek nakon spuštanja sve dok mu glava nije lagano udarila u kobilicu.
  
  Pažljivo ga je napipao. Dohvativši veliki bakreni propeler, slobodnom rukom uhvatio se za rub i povukao prema gore. Glava mu je izronila na površinu. Duboko je udahnuo, gušeći se od smrdljivog, uljem zaprljanog zraka zarobljenog iznad njega. Biloff je kašljao i srkao postrance. Nick se mučio održati usta drugog čovjeka iznad vode. Nije bilo opasnosti da ga se čuje. Između njih i djevojke na palubi visjelo je nekoliko tona drva i metala. Jedina opasnost bila je da bi mogla odlučiti pokrenuti motor. Ako se to dogodi, obojica bi mogli biti prodani za funtu - kao mljeveno meso.
  
  Hugo je još uvijek bio u Nickovoj ruci. Sad je radio, plesao je lagano u Biloffovim ranama. "Još nisi gotov, Eddie, još ne. Reci mi sve o tome, sve što znaš..."
  
  Umirući gangster je progovorio. Govorio je bez prekida gotovo deset minuta. A kad je završio, N3-jevo lice bilo je tmurno.
  
  Napravio je koštani čvor od srednjeg zgloba i ugurao ga u Biloffov grkljan. Nije popustio. Zvao se Killmaster. Njegov je posao bio ubijati. Zglob mu je bio poput čvora omče. Vidio je prepoznavanje smrti u Bylovljevim očima. Čuo je slabašan zvuk molbe za milost.
  
  Nije imao milosti.
  
  Trebalo je pola minute da se ubije čovjek.
  
  Niz besmislenih vibracija bljesnuo je preko radiovalova koji su dolazili iz složenog aparata za rastavljanje prijemnika u sobi 1209 hotela Gemini, poput glasa Hawka.
  
  "Nije ni čudo što me Sweet zamolio da mu pazim na kćer", uzviknuo je šef AX-a. Glas mu je bio kiseo. "Nema pojma u što se ta mala budala uplela. Počeo sam sumnjati da stvari nisu sasvim u redu kad sam primio izvješće o onoj skici sustava za održavanje života Apollo."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Pronašli ste ga u podrumu Hummera. Bio je to lažni dokument, preuzet s dijagrama koji se pojavio u gotovo svim novinama nakon nesreće.
  
  "Au", rekao je Nick, ne kao odgovor na Hawkove riječi, već na Petersonovu pomoć. Čovjek iz redakcije brisao je ranu na ramenu vatom natopljenom nekom vrstom peckajuće masti. "U svakom slučaju, gospodine, prilično sam siguran da znam gdje to mogu pronaći."
  
  "Dobro. Mislim da je vaš novi pristup rješenje", rekao je Hawk. "Čini se da cijeli slučaj ide u tom smjeru." Zastao je. "Automatizirani smo, ali ipak ćete morati odvojiti nekoliko sati da pretražite zapise. Međutim, poslat ću nekoga k vama večeras. Vaš prijevoz trebao bi biti organiziran lokalno."
  
  "Peterson se već pobrinuo za to", odgovorio je Nick. Čovjek iz redakcije mu je nešto prskao po ramenu iz tlačne boce. Sprej je isprva bio leden, ali je ublažio bol i postupno utrnuo rame poput novokaina. "Problem je u tome što djevojka već ima par sati preda mnom", kiselo je dodao. "Sve je bilo vrlo pažljivo organizirano. Išli smo njezinim autom. Tako da sam se morao vratiti pješice."
  
  "Što je s dr. Sunom?" rekao je Hawk.
  
  "Peterson je jutros pričvrstio elektronički tragač na svoj automobil prije nego što joj ga je vratio", rekao je Nick. "Pratio je njezino kretanje. Prilično je normalno. Sad se vratila na posao u Svemirski centar. Iskreno, mislim da je Joy Sun slijepa ulica." Nije dodao da mu je drago što je tamo.
  
  "A ovaj čovjek... kako se zove... Byloff", rekao je Hawk. "Nije vam dao nikakve daljnje informacije o prijetnji iz Miamija?"
  
  "Rekao mi je sve što je znao. Siguran sam u to. Ali bio je samo sitni plaćenik. Međutim, postoji još jedan aspekt koji treba istražiti", dodao je Nick. "Peterson će raditi na tome. Počet će s imenima uzdržavanih osoba uključenih u nesreću autobusa, a zatim će se vratiti na aktivnosti njihovih muževa u Svemirskom centru. Možda će nam to dati ideju o tome što planiraju."
  
  "U redu. To je sve za sada, N3", odlučno reče Hawk. "Bit ću do guše u ovom Sollitzovom kaosu sljedećih nekoliko dana. Nadređeni će ići sve do Združenog stožera jer su dopustili ovom čovjeku da se tako visoko popne."
  
  "Jeste li već primili išta od Eglunda, gospodine?"
  
  "Drago mi je da si me podsjetio. Jesmo. Čini se da je uhvatio Sollitza kako sabotira simulator svemirskog okruženja. Bio je preopterećen i zaključan, a zatim je uključen dušik." Hawk je zastao. "Što se tiče bojnikovog motiva za sabotiranje programa Apollo", dodao je, "trenutno se čini da je bio ucjenjivan. Imamo tim koji upravo pregledava njegove sigurnosne zapise. Pronašli su niz neslaganja u vezi s njegovim dosjeom ratnih zarobljenika na Filipinima. Vrlo sitnice. Nikad prije nisu primijetili. Ali to je područje na koje će se usredotočiti, vidjeti hoće li to dovesti do nečega."
  
  * * *
  
  Mickey "Ledeni čovjek" Elgar - natečen, blijedog tena i spljoštenog nosa svađalice - imao je strog i nepouzdan izgled lika iz biljarnice, a odjeća mu je bila dovoljno drečava da naglasi sličnost. Kao i njegov automobil - crveni Thunderbird sa zatamnjenim staklima, kompasom, velikim kockama pjene koje su visile s retrovizora i prevelikim okruglim stop svjetlima s lutkom Kewpie na stražnjem staklu.
  
  Elgar je cijelu noć urlao niz Sunshine State Parkway, radio podešen na neku od četrdeset najboljih postaja. Ipak, nije slušao glazbu. Na sjedalu pored njega ležao je mali tranzistorski magnetofon s kabelom koji je vodio do čepa u uhu.
  
  Muški glas se začuo s druge strane linije: "Identificirali ste kriminalca, tek izašao iz zatvora, koji može zaraditi mnogo novca, a da ne izgleda sumnjivo. Elgar odgovara opisu. Mnogi mu ljudi duguju mnogo posla, a on je taj koji naplaćuje dugove. Također je ovisnik o kockanju. Samo je jedna stvar na koju morate paziti. Elgar je bio prilično blizak s Renom Treeom i Eddiejem Biloffom prije nekoliko godina. Dakle, možda postoje i drugi oko Bali Haija koji ga poznaju. Nemamo načina da saznamo - niti kakav bi mogao biti njihov odnos s njim."
  
  U tom trenutku, umiješao se još jedan glas - Nick Carterov. "Moram riskirati", rekao je. "Sve što želim znati jest je li Elgarovo zataškavanje temeljito? Ne želim da itko provjerava i otkriva da je pravi Elgar još uvijek u Atlanti."
  
  "Nema šanse za to", odgovorio je prvi glas. "Pušten je danas poslijepodne, a sat vremena kasnije otelo ga je nekoliko SEKSIRAša."
  
  "Bi li tako brzo imao auto i novac?"
  
  "Sve je pažljivo izrađeno, N3. Dopusti mi da počnem s tvojim licem, a onda ćemo zajedno proći kroz materijal. Spreman?"
  
  Mickey Elgar, poznatiji kao Nick Carter, pridružio se glasovima onih snimljenih na kaseti dok je vozio: "Moj dom je Jacksonville na Floridi. Radio sam nekoliko poslova tamo s braćom Menlo. Duguju mi novac. Neću reći što im se dogodilo, ali auto je njihov, kao i novac u mom džepu. Pun sam novca i tražim akciju..."
  
  Nick je igrao
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Prelistao je vrpcu još tri puta. Zatim, leteći kroz West Palm Beach i iznad nasipa Lake Worth, isključio je malenu kalem jednim prstenom, stavio je u pepeljaru i prislonio joj Ronson upaljač. Kalem i vrpca odmah su se zapalili, ostavljajući samo pepeo.
  
  Parkirao je na Ocean Boulevardu i pješice prošao zadnja tri bloka do Bali Haija. Buka pojačane folk rock glazbe jedva se čula kroz zavjese na prozorima diskoteke. Don Lee mu je prepriječio put u restoran. Mladom Havajcu ovaj put nisu bile vidljive rupice na obrazima. Oči su mu bile hladne, a pogled koji su bacili na Nicka trebao mu je probiti leđa deset centimetara. "Sporedni ulaz, kretenu", siktao je u sebi nakon što mu je Nick dao lozinku koju je dobio s Eddiejevih umirućih usana.
  
  Nick je obišao zgradu. Odmah iza metalnih vrata stajala je figura koja ga je čekala. Nick je prepoznao njegovo bezizražajno, istočnjačko lice. Bio je to konobar koji je poslužio njega i Hawka te prve večeri. Nick mu je dao lozinku. Konobar ga je pogledao, bezizražajnog lica. "Rečeno mi je da znaš gdje se sve događa", konačno je zarežao Nick.
  
  Konobar je kimnuo preko ramena, pozivajući ga unutra. Vrata su se zalupila za njima. "Samo naprijed", rekao je konobar. Ovaj put nisu prošli kroz ženski toalet, već su stigli do tajnog prolaza kroz ostavu nalik ostavi nasuprot kuhinje. Konobar je otvorio željezna čelična vrata na kraju i uveo Nicka u poznati, skučeni mali ured.
  
  Ovo je morao biti čovjek o kojem mu je Joy Sun pričala, pomislio je N3. Johnny Hung the Fat. A sudeći po prenatrpanom privjesku za ključeve koji je nosio i samouvjerenom, autoritativnom načinu na koji se kretao po uredu, bio je više od samo još jednog konobara u Bali Haiju.
  
  Nick se sjetio brutalnog udarca u prepone koji mu je Candy zadala one noći kad su bili zarobljeni ovdje u uredu. 'Još glume', pomislio je.
  
  "Ovuda, molim", rekao je Hung Fat. Nick ga je slijedio u dugu, usku sobu s dvosmjernim ogledalom. Redovi kamera i kasetofona stajali su nijemi. Danas se iz utora nije vadio film. Nick je kroz infracrveno staklo gledao žene ukrašene raskošnim dragim kamenjem i muškarce s okruglim, dobro uhranjenim licima koji su sjedili smiješeći se jedni drugima u bazenima mekog svjetla, usana im se pomičući u tihom razgovoru.
  
  "Gospođo Burncastle", rekao je Hung Fat, pokazujući na udovicu srednjih godina koja je nosila ukrašeni dijamantni privjesak i svjetlucave naušnice u obliku lustera. "Ima sedamsto pedeset ovih komada kod kuće. Sljedeći tjedan posjetit će kćer u Rimu. Kuća će biti prazna. Ali treba vam netko pouzdan. Podijelit ćemo prihod."
  
  Nick je odmahnuo glavom. "Ne takva akcija", zarežao je. "Ne zanima me led. Pun sam novca. Tražim kockanje. Najbolje izglede." Promatrao ih je kako ulaze u restoran kroz šank. Očito su bili u diskoteci. Konobar ih je odveo do kutnog stola, malo odvojen od ostalih. Povukao je skriveni znak i nagnuo se naprijed sa svom servilnošću kako bi ispunio njihovu narudžbu.
  
  Nick je rekao: "Imam sto tisuća dolara za igrati se i ne želim prekršiti uvjetnu slobodu odlaskom u Vegas ili na Bahame. Želim se suočiti s akcijom ovdje na Floridi."
  
  "Sto tisuća", rekao je Hung Fat zamišljeno. "Velly, to je velika oklada. Nazvat ću telefonom i vidjeti što mogu učiniti. Pričekaj ovdje prije toga."
  
  Spaljeno uže oko vrata Rhino Treea bilo je temeljito napudrano, ali je još uvijek bilo vidljivo. Pogotovo kad bi okrenuo glavu. Tada se sklupčao poput starog lista. Njegovo mrštenje, linija kose povučena još niže, naglašavali su njegovu odjeću - crne hlače, crnu svilenu košulju, besprijekoran bijeli pulover s rukavima na remenu i zlatni ručni sat veličine kriške grejpa.
  
  Candy ga se nije mogla zasititi. Bila je posvuda po njemu, proždirala ga je svojim široko postavljenim plavim očima, tijelom se trljala o njegovo poput gladnog mačića. Nick je pronašao broj koji je odgovarao njihovom stolu i uključio ozvučenje. "...Molim te, dušo, nemoj me razmaziti", cvilila je Candy. "Udari me, viči na mene, ali nemoj se ukočiti. Molim te. Mogu podnijeti sve osim toga."
  
  Reno je iz džepa izvukao kutiju opušaka, istresao jednu i zapalio je. Ispustio je dim kroz nosnice u tankom, maglovitom oblaku. "Dao sam ti zadatak", promuklo je rekao. "Zeznuo si."
  
  "Dušo, učinila sam sve što si tražila. Ne mogu si pomoći što me Eddie dodirnuo."
  
  Rhino je odmahnuo glavom. "Ti", rekao je. "Odvela si tipa ravno do Eddieja. To je bilo jednostavno glupo." Mirno, namjerno, prislonio joj je zapaljenu cigaretu na ruku.
  
  Oštro je udahnula. Suze su joj tekle niz lice. Ali nije se pomaknula, nije ga udarila. "Znam, ljubavi. Zaslužila sam ovo", zastenjala je. "Stvarno sam te iznevjerila. Molim te, pronađi u svom srcu da mi oprostiš..."
  
  Nicku se želudac stegnuo od odvratne male scene koja se odvijala pred njegovim očima.
  
  "Molim vas, ne mičite se. Vrlo tiho." Glas iza njega nije imao intonaciju, ali
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Pištolj čvrsto pritisnut uz njegova leđa nosio je vlastitu poruku, onu koju nije bilo lako razumjeti. "U redu. Zakorači naprijed i polako se okreni, ispruživši ruke ispred sebe."
  
  Nick je učinio kako mu je rečeno. Johnnyja Hung Fata pratile su dvije gorile. Velike, snažne gorile koje nisu Kinezi, nosile su fedore s gumbima i šakama veličine šunke. "Držite ga, dečki."
  
  Jedan mu je stavio lisice, a drugi je vješto prešao rukama po njemu, ispirući specijalni Colt Cobra kalibra .38, koji je - prema Elgarovoj tajni - bio jedini pištolj koji je Nick imao sa sobom. "Dakle", rekao je Hung Fat. "Tko si ti? Nisi Elgar jer me nisi prepoznao. Elgar zna da ne govorim kao Charlie Chan. Osim toga, dužan sam mu novac. Da si stvarno Ledeni čovjek, ošamario bi me zbog ovoga."
  
  "Namjeravao sam, ne brini", rekao je Nick kroz stisnute zube. "Samo sam prvo htio provjeriti teren; nisam mogao shvatiti kako se ponašaš, a taj lažni naglasak..."
  
  Hung Fat odmahnuo je glavom. "Nije dobro, prijatelju. Elgara je oduvijek zanimala ledena pljačka. Čak i kad je imao love. Nije mogao odoljeti svrbežu. Samo nemojte odustati." Okrenuo se prema gorilama. "Max, Teddy, gaze Brownsville", obrecnuo se. "Osamdeset posto za novake."
  
  Max je udario Nicka u čeljust, a Teddy mu je dopustio da ga udari u trbuh. Dok se naginjao naprijed, Max je podigao koljeno. Na podu ih je vidio kako prebacuju težinu na lijeve noge i pripremio se za sljedeći udarac. Znao je da će biti gadan. Nosili su kopačke.
  Poglavlje 12
  
  Prevrnuo se, mučeći se da se podigne na sve četiri, glava mu je visjela prema tlu poput ranjene životinje. Pod se tresao. Nosnice su mu mirisale na vruću mast. Nejasno je znao da je živ, ali tko je, gdje je i što mu se dogodilo - trenutno se nije mogao sjetiti.
  
  Otvorio je oči. Bujica crvene boli probila mu je lubanju. Pomaknuo je ruku. Bol se pojačala. Tako je ležao nepomično, gledajući oštre crvenkaste fragmente kako mu bljeskaju pred očima. Promatrao je situaciju. Osjećao je noge i ruke. Mogao je pomicati glavu s jedne strane na drugu. Vidio je metalni lijes u kojem je ležao. Čuo je stalan zvuk motora.
  
  Bio je u nekom pokretnom predmetu. Prtljažnik automobila? Ne, prevelik, preglatak. Avion. To je bilo sve. Osjetio je blagi uspon i pad, taj osjećaj bestežinskog stanja koji prati let.
  
  "Teddy, pazi na našeg prijatelja", rekao je glas negdje s njegove desne strane. "Dolazi."
  
  Teddy. Maksimalno. Johnny Hung the Fat. Sad se vratio na njega. Gaženje u brooklynskom stilu. Osamdeset posto - najbrutalniji udarac koji čovjek može podnijeti bez da slomi kosti. Bijes mu je dao snagu. Počeo se dizati na noge...
  
  Oštra bol ga je prostrujala po potiljku i pojurio je naprijed u tamu koja se dizala s poda.
  
  Činilo se kao da je na trenutak nestao, ali mora da je trajalo dulje. Dok se svijest polako vraćala, slika za slikom, našao se kako izlazi iz metalnog lijesa i sjedi, vezan, u nekoj vrsti stolice unutar velike staklene kugle, vezan čeličnim cijevima.
  
  Kugla je visjela najmanje petnaest metara iznad tla u ogromnoj, špiljskoj prostoriji. Zidovi računala nizali su se uz daleki zid, ispuštajući tihe glazbene zvukove poput dječjih rolki. Muškarci u bijelim kutama, poput kirurga, radili su na njima, pritiskajući prekidače i umetajući role vrpce. Drugi muškarci, sa slušalicama s visećim utikačima, stajali su i promatrali Nicka. Po rubovima sobe stajala je zbirka čudnih uređaja - okretne stolice nalik divovskim kuhinjskim blenderima, nagibni stolovi, bubnjevi za dezorijentacijska jaja koji su se vrtjeli na više osi fantastičnim brzinama, komore za zagrijavanje poput čeličnih sauna, monocikli za vježbanje, simulacijski bazeni Aqua-EVA izrađeni od platna i žice.
  
  Jedna od bijelih uniformiranih osoba spojila je mikrofon na konzolu ispred sebe i progovorila. Nick je čuo njegov glas, sićušan i dalek, kako mu dopire do uha. "...Hvala vam što ste se prijavili. Ideja je testirati koliko vibracija ljudsko tijelo može podnijeti. Brza rotacija i salto pri povratku mogu promijeniti držanje osobe. Muška jetra su dugačka čak petnaest centimetara..."
  
  Kad bi Nick mogao čuti čovjeka, onda možda... "Izvucite me odavde!" zaurlao je iz sveg glasa.
  
  "... Određene promjene se događaju u bestežinskom stanju", glas je nastavio bez stanke. "Krvni džepovi i stijenke vena omekšavaju. Kosti otpuštaju kalcij u krv. Dolazi do značajnih promjena u razini tekućine u tijelu i slabljenja mišića. Međutim, malo je vjerojatno da ćete doći do te točke."
  
  Stolica se počela polako okretati. Sada je počela ubrzavati. Istovremeno se počela ljuljati gore-dolje sa sve većom snagom. "Zapamti, ti kontroliraš mehanizam", rekao mu je glas u uhu. "To je gumb ispod kažiprsta tvoje lijeve ruke. Kad osjetiš da si dosegao granicu svoje izdržljivosti, pritisni ga. Kretanje će se zaustaviti. Hvala ti."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  "Natrag volontiranju. Kraj."
  
  Nick je pritisnuo gumb. Ništa se nije dogodilo. Stolica se vrtjela sve brže i brže. Vibracije su se pojačale. Svemir se pretvorio u kaos nepodnošljivog kretanja. Mozak mu se raspadao pod strašnim naletom. Urlik mu je odjekivao u ušima, a iznad njega je čuo još jedan zvuk. Vlastiti glas, vrišteći u agoniji od razornog tresenja. Prstom je iznova i iznova pritiskao gumb, ali nije bilo reakcije, samo urlik u ušima i ugriz remena koji su mu kidali tijelo.
  
  Njegovi su se krici pretvorili u krike dok se napad na njegova osjetila nastavljao. Zatvorio je oči u agoniji, ali nije bilo koristi. Činilo se da same stanice njegova mozga, same stanice njegove krvi, pulsiraju, eksplodirajući u crescendu boli.
  
  Tada je, jednako naglo kao što je i počeo, nalet prestao. Otvorio je oči, ali nije vidio nikakvu promjenu u crvenom mraku. Mozak mu je lupao u lubanji, mišići lica i tijela nekontrolirano su drhtali. Postupno, malo po malo, njegova su se osjetila počela vraćati u normalu. Grimizni bljeskovi postajali su grimizni, zatim zeleni i nestajali. Pozadina se sve lakše stapala s njima, a kroz maglu njegova oštećenog vida sjalo je nešto blijedo i nepomično.
  
  Bilo je to lice.
  
  Mršavo, mrtvo lice s mrtvim sivim očima i divljim ožiljkom na vratu. Usta su se pomaknula. Rekla su: "Želite li nam još nešto reći? Nešto što ste zaboravili?"
  
  Nick je odmahnuo glavom i nakon toga nije bilo ništa osim dugog, dubokog urona u tamu. Izronio je jednom, nakratko, kako bi osjetio slabo dizanje i spuštanje hladnog metalnog poda ispod sebe i znao da je ponovno u zraku; zatim se tama proširila pred njegovim očima poput krila velike ptice, osjetio je hladan, ljepljiv nalet zraka na licu i znao je što je to - smrt.
  
  * * *
  
  Probudio se od vriska - strašnog, neljudskog vriska iz pakla.
  
  Njegova je reakcija bila automatska, životinjska reakcija na opasnost. Zamahnuo je rukama i nogama, prevrnuo se ulijevo i sletio na noge u polučučanj, a obruči desne ruke zatvorili su se oko pištolja kojeg nije bilo.
  
  Bio je gol. I sam. U spavaćoj sobi s debelim bijelim tepihom i satenskim namještajem boje Kelly. Pogledao je u smjeru buke. Ali tamo nije bilo ničega. Ništa se nije micalo ni unutra ni vani.
  
  Kasnojutarnje sunce probijalo se kroz lučne prozore na drugom kraju sobe. Vani su palme mlitavo visjele na vrućini. Nebo iza njih bilo je blijedo, isprano plavo, a svjetlost se odbijala od mora u zasljepljujućim bljeskovima, kao da se ogledala igraju po njegovoj površini. Nick je oprezno pregledao kupaonicu i garderobu. Zadovoljan što iza njega ne vreba nikakva opasnost, vratio se u spavaću sobu i stajao tamo, mršteći se. Sve je bilo vrlo tiho; tada ga je iznenada probudio oštar, histeričan vrisak.
  
  Prešao je sobu i pogledao kroz prozor. Kavez je stajao na terasi ispod. Nick se mračno nasmijao. Ptica myna! Promatrao ju je kako skače naprijed-natrag, dok joj se masno crno perje nakostriješilo. Na taj pogled, vratila mu se još jedna ptica. S njom je došao miris smrti, boli i - u nizu živopisnih, oštrih slika - svega što mu se dogodilo. Pogledao je svoje tijelo. Ni traga ni traga. I bol - nestala. Ali automatski se stresao pri pomisli na daljnju kaznu.
  
  "Novi pristup mučenju", pomislio je tmurno. "Dvostruko učinkovitiji od starog, jer si se tako brzo oporavio. Nema nikakvih negativnih posljedica osim dehidracije." Isplazio je jezik iz usta i odmah ga je pogodio oštar okus kloral hidrata. Natjeralo ga je da se zapita koliko je dugo ovdje i gdje je "ovdje". Osjetio je kretanje iza sebe i okrenuo se, napevši se, spreman braniti se.
  
  "Dobro jutro, gospodine. Nadam se da se osjećate bolje."
  
  Batler je gazio preko teškog bijelog tepiha noseći pladanj. Bio je mlad i zdrav, s očima poput sivog kamenja, a Nick je primijetio karakterističnu izbočinu ispod njegove jakne. Nosio je naramenicu. Na pladnju je bila čaša soka od naranče i novčanik Mickeyja Elgara. "Ispustili ste ovo sinoć, gospodine", tiho je rekao batler. "Mislim da ćete otkriti da je sve tamo."
  
  Nick je pohlepno popio sok. "Gdje sam?" upitao je.
  
  Batler nije ni trepnuo. "Jašite dalje, gospodine. Imanje Alexandera Simiana u Palm Beachu. Sinoć ste se nasukali na obalu."
  
  "Izbačeno na obalu!"
  
  "Da, gospodine. Bojim se da vam je brod doživio brodolom. Nasukao se na grebenu." Okrenuo se da ode. "Reći ću gospodinu Simianu da ste budni. Vaša je odjeća u ormaru, gospodine. Iscijedili smo je, iako se bojim da joj slana voda nije nimalo pomogla." Vrata su se tiho zatvorila za njim.
  
  Nick je otvorio novčanik. Stotinu oštrih portreta Grovera Clevelanda još je uvijek bilo ondje. Otvorio je ormar i našao se kako gleda u veliko ogledalo s unutarnje strane vrata. Mickey E.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Igar je još uvijek bio tamo. Jučerašnji "trening" nije mu poremetio ni jednu dlaku. Gledajući se, osjetio je obnovljeno divljenje prema Urednikovom laboratoriju. Nove, mesnate polietilenske silikonske maske možda su bile neudobne za nošenje, ali su bile pouzdane. Nisu se mogle ukloniti nikakvim pokretom, grebanjem ili razmazivanjem. Samo vruća voda i znanje mogli su to učiniti.
  
  Iz njegova odijela širio se slab miris slane vode. Nick se namrštio dok se oblačio. Je li priča o brodolomu istinita? Ostatak je bila noćna mora? Rhino Treeovo lice se zamutilo i postalo jasno. Želite li nam još nešto reći? Ovo je bilo standardno ispitivanje. Koristilo se na nekome tko je tek stigao. Ideja je bila uvjeriti ih da su to već rekli, da je ostalo samo nekoliko točaka koje treba dopuniti. Nick neće nasjesti na to. Znao je da nije. Predugo je u ovom poslu; njegova priprema bila je previše temeljita.
  
  Glas je zagrmio u hodniku vani. Koraci su se približavali. Vrata su se otvorila, a poznata glava ćelavog orla nagnula se nad njih na ogromnim, pogrbljenim ramenima. "Pa, gospodine Agar, kako se osjećate?" veselo je preo Simian. "Spremni za malo pokera? Moj partner, gospodin Tree, kaže da volite igrati za visoke uloge."
  
  Nick je kimnuo. "Tako je."
  
  "Onda me slijedite, gospodine Elgar, slijedite me."
  
  Simian je brzo koračao niz hodnik i niz široko stubište okruženo lijevanim kamenim stupovima, a koraci su mu autoritativno odzvanjali po španjolskim pločicama. Nick ga je slijedio, zauzetih očiju, fotografsko pamćenje bilježilo je svaki detalj. Prešli su recepciju na prvom katu s visokim stropom od šest metara i prošli kroz niz galerija obloženih pozlaćenim stupovima. Sve slike koje su visjele na zidovima bile su poznate, uglavnom iz talijanske renesanse, a uniformirani policajci GKI-a primijetili su nekoliko i pretpostavili da su to originali, a ne grafike.
  
  Popeli su se još jednim stubištem kroz prostoriju nalik muzeju ispunjenu staklenim kutijama s kovanicama, gipsanim odljevima i brončanim figuricama na postoljima, a Simian je pritisnuo pupak na malog Davida i Golijata. Dio zida se tiho pomaknuo u stranu i on je gestikulirao Nicku da uđe.
  
  Nick je to učinio i našao se u vlažnom betonskom hodniku. Simian je prošao pored njega dok se ploča zatvarala. Otvorio je vrata.
  
  Soba je bila mračna, ispunjena dimom od cigare. Jedino svjetlo dolazilo je iz jedne žarulje sa zelenim sjenilom koja je visjela nekoliko metara iznad velikog okruglog stola. Za stolom su sjedila tri muškarca bez rukava. Jedan od njih podigao je pogled. "Hoćeš li se igrati, dovraga?" zarežao je na Simiana. "Ili ćeš lutati uokolo?" Bio je to ćelav, zdepast muškarac s blijedim, ribljim očima koje su se sada okrenule prema Nicku i na trenutak zastale na njegovom licu, kao da pokušava pronaći mjesto gdje bi se umetnuo.
  
  "Mickey Elgar, Jacksonville", rekao je Siemian. "Dobit će priliku."
  
  "Ne dok ne završimo ovdje, prijatelju", rekao je Fisheye. "Ti." Pokazao je na Nicka. "Pomakni se tamo i drži zamku zatvorenu."
  
  Nick ga je sada prepoznao. Irvin Spang, iz stare ekipe Sierra Inna, bio je na glasu kao jedan od vođa Sindikata, raširene nacionalne kriminalne organizacije koja je djelovala na svim razinama poslovanja, od automata i lihvara do burze i washingtonske politike.
  
  "Mislio sam da si spreman za pauzu", rekao je Simian, sjedajući i uzimajući svoje karte.
  
  Debeli čovjek pored Spanga se nasmijao. Bio je to suhi smijeh, onakav od kojeg su mu se tresle velike, mlohave čeljusti. Oči su mu bile neobično male i čvrsto zatvorene. Znoj mu se slijevao niz lice, a on je umotao uvijeni rupčić ispod ovratnika. "Napravit ćemo pauzu, Alex, ne brini", promuklo je promuklo rekao. "Brzo kao što smo te iscjedili."
  
  Glas je Nicku bio poznat kao njegov vlastiti. Četrnaest dana svjedočenja pred Odborom Senata za Peti amandman deset godina ranije učinilo ga je slavnim poput glasa Paška Ducka, kojemu je grubo nalikovao. Sam "Bronco" Barone, još jedan direktor Syndicata poznat kao Izvršitelj.
  
  Nicku su krenule sline. Počeo je misliti da je siguran, da je maskarada uspjela. Nisu ga slomili, nisu pali na Elgarovu masku. Čak je zamišljao sebe kako izlazi iz te sobe. Sad je znao da se to nikada neće dogoditi. Vidio je "Izvršitelja zakona", čovjeka za kojeg se općenito vjerovalo da je mrtav ili se skriva u rodnom Tunisu. Vidio je Irvina Spanga u njegovom društvu (veza koju savezna vlada nikada nije mogla dokazati), i vidio je obojicu muškaraca u istoj sobi s Alexom Simianom - spektakl koji je Nicka učinio najvažnijim svjedokom u američkoj kriminalističkoj povijesti.
  
  "Idemo igrati poker", rekao je četvrti muškarac za stolom. Bio je to dotjerani, preplanuli tip iz Madison Avenuea. Nick ga je prepoznao sa saslušanja u Senatu. Dave Roscoe, glavni odvjetnik Sindikata.
  
  Nick ih je gledao kako igraju. Bronco je odigrao četiri ruke zaredom, a zatim je dobio tri dame. Pokazao je, drawnuo, ali nije postao ništa bolji i ispalio je. Simian je pobijedio s dva para, a Bronco je pokazao svoju prvu poziciju. Spang je zurio u pozdrav.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  m. "Što, Sam?" zarežao je. "Ne voliš pobjeđivati? Pobijedili su te Alexovi kaskaderi."
  
  Bronco se mračno nasmijao. "Nije bilo dovoljno dobro za moj novac", promuklo je rekao. "Želim veliko kad uhvatim Alexovu torbicu."
  
  Simian se namrštio. Nick je osjetio napetost oko stola. Spang se okrenuo na stolici. "Hej, Red", promuklo je rekao. "Idemo na zrak."
  
  Nick se okrenuo, iznenađen kad je u mračnoj sobi ugledao još tri figure. Jedan je bio muškarac s naočalama i zelenim vizirom. Sjedio je za stolom u mraku, s računskim strojem ispred sebe. Ostali su bili Rhino Tree i Clint Sands, šef policije GKI-a. Sands je ustao i pritisnuo prekidač. Plava izmaglica počela se dizati prema stropu, a zatim nestala, usisana u ispušni otvor. Rhino Tree sjedio je s rukama na naslonu stolca, gledajući Nicka s blagim osmijehom na usnama.
  
  Bronco je propustio još dvije ili tri ruke, zatim je vidio ulog od tisuću dolara i povisio isti iznos, što su Spang i Dave Roscoe pratili, a Siemian povisio tisuću. Bronco je povisio dva G. Dave Roscoe je odustao, a Spang je vidio. Siemian mu je dao još jedan G. Činilo se da Bronco to čeka. "Ha!" Uložio je četiri G.
  
  Spang se povukao, a Simian je ljutito pogledao Bronca. Bronco mu se podsmjehnuo. Svi u sobi počeli su zadržavati dah.
  
  "Ne", rekao je Simian tmurno, bacajući karte. "Neću se u ovo uplesti."
  
  Bronco je izložio svoje karte. Njegova najbolja ruka bila je visoka desetka. Simianov izraz lica bio je mračan i ljut. Bronco se počeo smijati.
  
  Odjednom je Nick shvatio što smjera. Postoje tri načina igranja pokera, a Bronco je igrao treći - protiv osobe koja je najviše željela pobijediti. On je bio taj koji je obično pretjerivao sa svojom rukom. Potreba za pobjedom uništila mu je sreću. Razbjesni ga i mrtav je.
  
  "Što ovo znači, Sydney?" promuklo je rekao Bronco, brišući suze smijeha s očiju.
  
  Blagajnik je upalio svjetlo i izračunao neke brojke. Otkinuo je komad trake i pružio ga Renu. "To je tisuću i dvijesto tisuća dolara manje nego što vam duguje, gospodine B.", rekao je Reno.
  
  "Stižemo tamo", rekao je Bronco. "Bit ćemo riješeni do 2000. godine."
  
  "U redu, odlazim", rekao je Dave Roscoe. "Moram protegnuti noge."
  
  "Zašto se svi ne bismo odmorili?" rekao je Spang. "Daj Alexu priliku da skupi nešto novca." Kimnuo je prema Nicku. "Došao si taman na vrijeme, prijatelju."
  
  Njih trojica su izašla iz sobe, a Simian je pokazao na stolicu. "Htio si akciju", rekao je Nicku. "Sjedni." Reno Tree i Red Sands izašli su iz sjene i sjeli na stolice s obje njegove strane. "Deset tisuća je čip. Ima li prigovora?" Nick je odmahnuo glavom. "Onda je to to."
  
  Deset minuta kasnije, bilo je ispražnjeno. Ali konačno je sve postalo jasno. Svi nedostajući ključevi bili su tamo. Svi odgovori koje je tražio, a da toga nije bio ni svjestan.
  
  Postojao je samo jedan problem: kako otići s tim znanjem i živjeti. Nick je odlučio da je izravan pristup najbolji. Odgurnuo je stolicu i ustao. "Pa, to je to", rekao je. "Dolje sam. Mislim da ću otići."
  
  Simian nije ni podigao pogled. Bio je previše zauzet brojanjem Clevelandovih bonbona. "Naravno", rekao je. "Drago mi je da sjediš. Kad budeš htio baciti još jedan svežanj, javi mi se. Rhino, Red, uzmite ga."
  
  Otpratili su ga do vrata i učinili to - doslovno.
  
  Posljednje što je Nick vidio bila je Rhinova ruka kako se brzo okreće prema njegovoj glavi. Uslijedio je kratki osjećaj mučne boli, a zatim tama.
  Poglavlje 13
  
  Bilo je tamo, čekalo ga je dok se polako vraćao svijesti. Jedna jedina misao obasjala mu je um gotovo fizičkim osjećajem: bijeg. Morao je pobjeći.
  
  U ovom trenutku, prikupljanje informacija bilo je završeno. Bilo je vrijeme za djelovanje.
  
  Ležao je savršeno mirno, discipliniran treningom utisnutim čak i u njegov usnuli um. U tami, njegova su osjetila ispružila pipke. Započeli su sporo, metodično istraživanje. Ležao je na drvenim daskama. Bilo je hladno, vlažno i propuh. Zrak je mirisao na more. Čuo je slab zvuk vode o stupove. Njegovo šesto čulo govorilo mu je da je u sobi, ne baš velikoj.
  
  Lagano je napeo mišiće. Nije bio svezan. Kapci su mu se naglo otvorili poput zatvarača fotoaparata, ali nitko nije pogledao. Bilo je mračno - noć. Prisilio se ustati. Blijeda mjesečina probijala se kroz prozor s lijeve strane. Ustao je i prišao mu. Okvir je bio pričvršćen vijcima za letvice. Zahrđale su rešetke prelazile preko njega. Tiho je hodao do vrata, spotaknuo se o labavu dasku i zamalo pao. Vrata su bila zaključana. Bila su čvrsta, staromodna. Mogao ih je pokušati udariti nogom, ali znao je da bi ih buka natjerala da pobjegnu.
  
  Vratio se i kleknuo pokraj labave daske. Bila je to daska dimenzija dva puta šest centimetara, podignuta na jednom kraju pola inča. Pronašao je slomljenu metlu u obližnjem mraku i krenuo dalje niz dasku. Protezala se od sredine poda do lajsne. Rukom je pronašao kantu za smeće.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  na njemu, spotičući se o ruševine. Ništa više. A što je još bolje, pukotina ispod poda i ono što je izgledalo kao strop druge sobe ispod bila je prilično duboka. Dovoljno duboka da sakrije čovjeka.
  
  Bacio se na posao, dio uma usklađen s vanjskim zvukovima. Morao je podići još dvije daske prije nego što se mogao provući ispod njih. Bio je to tijesan stisk, ali uspio je. Zatim je morao spustiti daske povlačeći izložene čavle. Centimetar po centimetar, tonule su, ali nisu mogle dotaknuti pod. Nadao se da će ga šok spriječiti da pažljivo pregleda sobu.
  
  Ležeći u skučenom mraku, razmišljao je o pokeru i očaju s kojim je Simian igrao. Ovo je bilo više od obične igre. Svaki potez karata bio je gotovo pitanje života i smrti. Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu - a ipak je žudio za Nickovim bijednim stotinama tisuća sa strašću rođenom ne iz pohlepe, već iz očaja. Možda čak i iz straha...
  
  Nickove misli prekinuo je zvuk ključa koji se okreće u bravi. Slušao je, mišići su mu bili napeti, spreman za akciju. Nastao je trenutak tišine. Zatim su mu noge oštro zaškripale po drvenom podu. Potrčali su niz hodnik vani i niz stepenice. Nakratko su se spotaknuli, a zatim se oporavili. Negdje dolje, zalupila su se vrata.
  
  Nick je podigao podne daske. Izvukao se ispod njih i skočio na noge. Vrata su se zalupila o zid dok ih je otvarao. Zatim se našao na vrhu stubišta, spuštajući se velikim skokovima, po tri odjednom, ne mareći za buku jer ju je Teddyjev glasan, paničan glas na telefonu nadglasao.
  
  "Ne šalim se, dovraga, otišao je", vrisnuo je gorila u slušalicu. "Dajte dečke ovamo - brzo." Zalupio je telefon, okrenuo se i donja polovica lica mu je praktički otpala. Nick se posljednjim korakom bacio naprijed, prsti desne ruke su mu se napeli i stegli.
  
  Gorilina ruka udarila ga je u rame, ali je posrnula u zraku dok su N3-jevi prsti utonuli u njegovu dijafragmu odmah ispod prsne kosti. Teddy je stajao raširenih nogu i ispruženih ruku, usisavajući kisik, a Nick je stisnuo šaku i udario ga. Čuo je kako se zubi lome, a čovjek je pao postrance, udario o pod i ostao nepomično ležati. Krv mu je tekla iz usta. Nick se nagnuo nad njega, izvukao Smith & Wesson terijera iz futrole i pojurio prema vratima.
  
  Kuća ga je odvojila od autoceste, a iz tog smjera koraci su odjekivali po imanju. Pucanj mu je odjeknuo pokraj uha. Nick se okrenuo. Ugledao je glomaznu sjenu kućice za čamce na rubu lukobrana otprilike dvjesto metara dalje. Krenuo je prema njoj, čučeći i uvijajući se, kao da trči preko bojnog polja.
  
  Iz ulaznih vrata izašao je muškarac. Bio je odjeven u uniformu i nosio je pušku. "Zaustavite ga!" začuo se glas iza Nicka. Stražar GKI-a počeo je podizati pušku. S&W je dvaput zaurlao u Nickovoj ruci, a muškarac se okrenuo, a puška mu je izletjela iz ruku.
  
  Motor broda još je bio topao. Stražar se vjerojatno upravo vratio s patrole. Nick se povukao i pritisnuo gumb za pokretanje. Motor se odmah upalio. Širom je otvorio gas. Snažan brod je s urlikom izjurio iz navoza i prešao zaljev. Vidio je sitne mlazove vode kako se dižu s mirne, mjesečinom obasjane površine ispred njega, ali nije čuo pucnjeve.
  
  Približavajući se uskom ulazu u lukobran, smanjio je gas i okrenuo kormilo ulijevo. Manevar ga je glatko nosio. Okrenuo je kormilo potpuno prema van, postavljajući zaštitne stijene lukobrana između sebe i naselja za majmune. Zatim je ponovno širom otvorio gas i krenuo prema sjeveru, prema udaljenim svjetlucavim svjetlima plaže Riviera.
  
  * * *
  
  "Simian je u tome do guše," rekao je Nick, "i djeluje preko Reno Treea i Bali Haija. I ima tu još nešto. Mislim da je propao i povezan sa Sindikatom."
  
  Nastala je kratka tišina, a zatim se Hawkov glas začuo iz kratkovalnog zvučnika u sobi 1209 hotela Gemini. "Moglo bi se reći da ste u pravu", rekao je. "Ali s takvim operaterom, državnim računovođama bi trebalo deset godina da to dokažu. Simianovo financijsko carstvo je labirint složenih transakcija..."
  
  "Većina njih je bezvrijedna", zaključio je Nick. "To je papirnato carstvo; uvjeren sam u to. Najmanji poticaj mogao bi ga srušiti."
  
  "To je ismijavanje onoga što se dogodilo ovdje u Washingtonu", zamišljeno je rekao Hawk. "Jučer poslijepodne, senator Kenton je iznio razoran napad na Connelly Aviation. Govorio je o ponovljenim kvarovima komponenti, procjenama troškova koje su se utrostručile i neaktivnosti tvrtke po pitanju sigurnosti. I pozvao je NASA-u da se riješi Connellyja i umjesto toga koristi usluge GKI-ja za program na Mjesec." Hawk je zastao. "Naravno, svi na Capitol Hillu znaju da je Kenton u stražnjem džepu GKI-jevog lobija, ali postoji i sramota."
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  ima slabo razumijevanje javnog povjerenja. Dionice Connellyja jučer su na Wall Streetu naglo pale."
  
  "Sve su to brojke", rekao je Nick. "Simian očajnički želi dobiti ugovor s Apollom. Govorimo o dvadeset milijardi dolara. To je iznos koji mu očito treba da vrati svoju imovinu."
  
  Hawk je zastao, razmišljajući. Zatim je rekao: "Postoji jedna stvar koju smo uspjeli potvrditi. Rhino Tree, bojnik Sollitz, Johnny Hung Fat i Simian služili su u istom japanskom zarobljeničkom logoru na Filipinima tijekom rata. Tree i Kinez su se upleli u Simianovo lažno carstvo, a prilično sam siguran da je Sollitz postao izdajnik u logoru i da ga je Simian kasnije zaštitio, a zatim i ucijenio kada mu je bio potreban. To još moramo potvrditi."
  
  "I još moram provjeriti Hung Fata", rekao je Nick. "Molim se da je došao do slijepe ulice, da nema veze s Pekingom. Javit ću ti se čim saznam."
  
  "Požuri, N3. Vrijeme istječe", rekao je Hawk. "Kao što znaš, lansiranje Phoenixa Jedan planirano je za dvadeset sedam sati."
  
  Trebalo je nekoliko sekundi da riječi shvate. "Dvadeset sedam!" uzviknuo je Nick. "Pedeset i jedan, zar ne?" Ali Hawk je već potpisao ugovor.
  
  "Negdje si izgubio dvadeset četiri sata", rekao je Hank Peterson, koji je sjedio nasuprot Nicka i slušao. Pogledao je na sat. "Sada je 15:00 sati. Nazvao si me iz Riviera Beacha u 2:00 ujutro i rekao mi da dođem po tebe. Tada te nije bilo pedeset i jedan sat."
  
  Ta dva leta avionom, pomislio je Nick, ta mučenja. Dogodilo se tamo. Cijeli dan protraćen...
  
  Telefon je zazvonio. Podigao je slušalicu. Bila je to Joy Sun. "Slušaj", rekao je Nick, "žao mi je što te nisam nazvao, bio sam..."
  
  "Vi ste neka vrsta agenta", napeto ga je prekinula, "i koliko sam shvatila, radite za američku vladu. Dakle, moram vam nešto pokazati. Trenutno sam na poslu - u NASA-inom medicinskom centru. Centar je na otoku Merritt. Možete li odmah doći ovamo?"
  
  "Ako mi date dopuštenje na vratima", rekao je Nick. Dr. Sun je rekla da će biti tamo i spustila slušalicu. "Bolje spremi radio", rekao je Petersonu, "i pričekaj me ovdje. Neću dugo."
  
  * * *
  
  "Ovo je jedan od inženjera za obuku", rekao je dr. Sun, vodeći Nicka antiseptičkim hodnikom medicinske zgrade. "Doveden je jutros, nepovezano brblja o tome kako je Phoenix Jedan opremljen posebnim uređajem koji bi ga stavio pod vanjsku kontrolu prilikom lansiranja. Svi su se ovdje ponašali prema njemu kao da je lud, ali mislio sam da biste ga trebali vidjeti, razgovarati s njim... za svaki slučaj."
  
  Otvorila je vrata i pomaknula se u stranu. Nick je ušao. Zavjese su bile navučene, a medicinska sestra stajala je pokraj kreveta i mjerila pacijentov puls. Nick je pogledao čovjeka. Bio je u četrdesetima, kosa mu je prerano posijedjela. Na korijenu nosa imao je tragove uštipkanja od naočala. Medicinska sestra je rekla: "Sada se odmara. Dr. Dunlap mu je dao injekciju."
  
  Joy Sun je rekla: "To je to." I kad su se vrata zatvorila za medicinskom sestrom, promrmljala je: "Dovraga", i nagnula se nad čovjeka, prisiljavajući ga da otvori kapke. Studenti su plivali u njima, nekoncentrirani. "Sad nam neće moći ništa reći."
  
  Nick se progurao pored nje. "Hitno je." Pritisnuo je prst na živac u čovjekovoj sljepoočnici. Bol ga je natjerala da otvori oči. Činilo se kao da ga je na trenutak oživjela. "Što je taj sustav za ciljanje Phoenix Jedan?" upitao je Nick.
  
  "Moja žena..." promrmlja čovjek. "Imaju moju... ženu i djecu... Znam da će umrijeti... ali ne mogu nastaviti raditi ono što žele da radim..."
  
  Opet, njegova žena i djeca. Nick je pogledao po sobi, ugledao zidni telefon i brzo otišao do njega. Nazvao je broj hotela Gemini. Peterson mu je nešto rekao na putu iz Riviera Beacha, nešto o onom autobusu koji je prevozio NASA-ine uzdržavane članove obitelji koji se srušio... Bio je toliko zauzet pokušavajući shvatiti Simianovu financijsku situaciju da je samo napola slušao "Sobu dvanaest devet, molim." Nakon dvanaest zvonjenja, poziv je preusmjeren na recepciju. "Možete li provjeriti sobu dvanaest devet?" rekao je Nick. "Trebalo bi biti odgovor." Tjeskoba ga je počela mučiti. Rekao je Petersonu da pričeka tamo.
  
  "Je li to gospodin Harmon?" Dežurni službenik upotrijebio je ime pod kojim se Nick registrirao. Nick je rekao da traži. "Tražite li gospodina Piercea?" Bilo je to Petersonovo tajno ime. Nick je rekao da traži. "Bojim se da ste ga upravo promašili", rekao je službenik. "Otišao je prije nekoliko minuta s dvojicom policajaca."
  
  "Zelene uniforme, bijele zaštitne kacige?" rekao je Nick napetim glasom.
  
  "Tako je. Snage GKI-a. Nije rekao kada će se vratiti. Mogu li ga uzeti?"
  
  Nick je spustio slušalicu. Zgrabili su ga.
  
  I zbog Nickove vlastite nepažnje. Trebao je promijeniti sjedište nakon što mu je Candy Sweetova kritika eksplodirala u lice. Međutim, u žurbi da završi posao, zaboravio je to učiniti. Ona je neprijatelju pokazala njegovu lokaciju, a oni su poslali tim za čišćenje. Rezultat: imali su Petersona i moguće radio kontakt s AXE-om.
  
  Joy Sun ga je promatrala. "To je bila GKI moć koju si upravo opisao", rekla je. "Držali su cl
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Prate me već nekoliko dana, prate me na posao i s posla. Upravo sam razgovarao s njima. Žele da navratim u sjedište na putu kući. Rekli su da mi žele postaviti neka pitanja. Trebam li ići? Surađuju li s tobom na ovom slučaju?
  
  Nick je odmahnuo glavom. "Na drugoj su strani."
  
  Izraz uzbune prešao joj je preko lica. Pokazala je na muškarca u krevetu. "Rekla sam im za njega", šapnula je. "Isprva te nisam mogla dobiti, pa sam ih nazvala. Htjela sam znati nešto o njegovoj ženi i djeci..."
  
  "I rekli su ti da su dobro", dovrši Nick umjesto nje, osjetivši kako mu led odjednom curi niz ramena i vrhove prstiju. "Rekli su da su na Medicinskom fakultetu GKI u Miamiju i stoga savršeno sigurni."
  
  "Da, upravo tako..."
  
  "Sada pažljivo slušajte", ubacio se, opisujući veliku sobu ispunjenu računalima i uređajima za testiranje svemira gdje je bio mučen. "Jeste li ikada vidjeli ili bili na takvom mjestu?"
  
  "Da, ovo je gornji kat Državnog istraživačkog instituta za medicinu", rekla je. "Odjel za svemirska istraživanja."
  
  Pazio je da mu se ništa ne vidi na licu. Nije htio da djevojka paniči. "Bolje da pođeš sa mnom", rekao je.
  
  Izgledala je iznenađeno. "Gdje?"
  
  "Miami. Mislim da bismo trebali istražiti ovaj Medicinski institut. Znaš što trebaš učiniti unutra. Možeš mi pomoći."
  
  "Možeš li prvo doći k meni? Želim nešto kupiti."
  
  "Nema vremena", odgovorio je. "Čekat će ih tamo." Cocoa Beach bio je u neprijateljskim rukama.
  
  "Morat ću razgovarati s direktorom projekta." Počela je sumnjati. "Sad sam na dužnosti jer je odbrojavanje počelo."
  
  "Ne bih to učinio", rekao je mirno. Neprijatelj se infiltrirao i u NASA-u. "Morat ćete vjerovati mom sudu", dodao je, "kada kažem da sudbina Phoenixa Jedan ovisi o tome što ćemo učiniti u sljedećih nekoliko sati."
  
  Sudbina lunarnog modula nije bila ograničena samo na to, ali nije htio ulaziti u detalje. Petersonova poruka se vratila: radilo se o ženama i djeci ozlijeđenim u prometnoj nesreći, koji su sada taoci u Medicinskom centru GKI. Peterson je provjerila NASA-ine dosjee i otkrila da svi rade u istom odjelu - elektroničkom upravljanju.
  
  U zatvorenoj prostoriji bilo je nepodnošljivo vruće, ali ta je nasumična slika natjerala Nicku znoj na čelo. Bila je to slika trostupanjskog Saturna 5, kako se uzdiže, a zatim se lagano njiše dok vanjske kontrole preuzimaju upravljanje, vodeći svoj teret od šest milijuna galona zapaljivog kerozina i tekućeg kisika do njegovog novog odredišta: Miamija.
  Poglavlje 14
  
  Poslužitelj je stajao kod otvorenih vrata Lamborghinija, čekajući kimanje glavom glavnog konobara.
  
  Nije to razumio.
  
  Don Leejevo lice izgledalo je "bezuvjetno" dok je Nick Carter iskoračio iz sjene u krug svjetlosti ispod nadstrešnice pločnika Bali Hai. Nick se okrenuo, stisnuvši ruku s Joy Sun, dopuštajući Leeju da ga dobro pogleda. Manevar je imao željeni učinak. Leejev pogled se na trenutak zaustavio, neodlučan.
  
  Dvojica su krenula prema njemu. Večeras je N3-ovo lice bilo njegovo, kao i smrtonosna oprema koju je nosio: Wilhelmina u praktičnoj futroli za strukom, Hugo u koricama nekoliko centimetara iznad desnog zapešća, a Pierre i nekoliko njegovih najbližih rođaka čvrsto uvučeni u džep na pojasu.
  
  Lee je pogledao u notes koji je držao u ruci. "Ime, gospodine?" Bilo je nepotrebno. Savršeno je dobro znao da to ime nije na njegovom popisu.
  
  "Harmon", rekao je Nick. "Sam Harmon."
  
  Odgovor je stigao trenutačno. "Ne mogu vjerovati što vidim..." Hugo se iskrao iz svog skrovišta, vrhom svoje žestoke oštrice šila za led probadajući Leejev želudac. "Ah, da, evo ga", dahtao je glavni konobar, trudeći se suzbiti drhtanje u glasu. "Gospodin i gospođa Hannon." Poslužitelj se popeo za volan Lamborghinija i okrenuo ga prema parkiralištu.
  
  "Idemo u tvoj ured", promuklo je rekao Nick.
  
  "Ovuda, gospodine." Poveo ih je kroz predvorje, pokraj garderobe, pucketajući prstima prema kapetanovom pomoćniku. "Lundy, idi na vrata."
  
  Dok su prolazili pored klupa s leopard uzorkom, Nick je promrmljao Leeju na uho: "Znam za dvosmjerna ogledala, čovječe, zato nemoj ništa pokušavati. Ponašaj se prirodno - kao da nam pokazuješ stol."
  
  Ured je bio straga, blizu ulaza za poslugu. Lee je otvorio vrata i pomaknuo se u stranu. Nick je odmahnuo glavom. "Vi prvi." Glavni konobar je slegnuo ramenima i ušao, a oni su ga slijedili. Nickove su oči lutale po sobi, tražeći druge ulaze, bilo što sumnjivo ili potencijalno opasno.
  
  Ovo je bio "izložbeni" ured u kojem su se provodile legitimne operacije Bali Haija. Imao je bijeli tepih na podu, crnu kožnu sofu, zakrivljeni stol s Calderovim mobitelom iznad njega i stakleni stolić za kavu slobodnog oblika ispred sofe.
  
  Nick je zaključao vrata za sobom i naslonio se na njih. Pogled mu se vratio na sofu. Joy Sun ga je pratila pogledom i pocrvenjela. Bila je to sofa slavnih osoba, Havin.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  g igra sporednu ulogu u sada već poznatoj pornografskoj fotografiji.
  
  "Što želiš?" upitao je Don Lee. "Novac?"
  
  Nick je prešao sobu na brzom, hladnom vjetru. Prije nego što se Lee mogao pomaknuti, Nick ga je brzo udario u grlo rubom lijeve kose. Dok se Lee presavijao, dodao je dva snažna krošea - lijevi i desni - na solarni pleksus. Havajac je pao naprijed, a Nick je podigao koljeno. Čovjek je pao poput vreće škriljevca. "Dakle", rekao je N3, "želim odgovore, a vrijeme istječe." Odvukao je Leeja prema kauču. "Recimo da znam sve o Johnnyju Hung Fatu, Rhino Triju i operaciji koju ovdje vodite. Počnimo s tim."
  
  Lee je odmahnuo glavom pokušavajući je razbistriti. Krv mu je stvarala tamne, migoljave linije na bradi. "Izgradio sam ovo mjesto ni iz čega", rekao je bezizražajno. "Robio sam, dan i noć, uložio sav svoj novac u njega. Na kraju sam dobio što sam želio - a onda sam to izgubio." Lice mu se iskrivilo. "Kockanje. Oduvijek sam ga volio. Zadužio sam se. Morao sam dovoditi druge ljude."
  
  "Sindikat?"
  
  Lee je kimnuo. "Dopustili su mi da ostanem nominalni vlasnik, ali to je njihov posao. Apsolutno. Nemam pravo glasa. Vidjeli ste što su učinili ovom mjestu."
  
  "U tom tajnom uredu straga", rekao je Nick, "pronašao sam mikrotočke i fotografsku opremu koji su ukazivali na vezu s Crvenom Kinom. Ima li išta u tome?"
  
  Lee je odmahnuo glavom. "To je samo neka vrsta igre koju igraju. Ne znam zašto - ne žele mi ništa reći."
  
  "Što je s Hong Fatom? Postoji li mogućnost da bi on mogao biti crveni agent?"
  
  Lee se nasmijao, a zatim stisnuo čeljust od iznenadne boli. "Johnny je strogi kapitalist", rekao je. "On je prevarant, lakovjeran čovjek. Njegova specijalnost je blago Chiang Kai-sheka. Mora da mu je prodao pet milijuna karata u svakoj kineskoj četvrti u velikom gradu."
  
  "Želim razgovarati s njim", rekao je Nick. "Pozovite ga ovamo."
  
  "Već sam ovdje, gospodine Carter."
  
  Nick se okrenuo. Njegovo ravno, orijentalno lice bilo je bezizražajno, gotovo dosadno. Jedna ruka je stezala Joy Sun preko usta, a druga je držala preklopni nož. Vrh mu je bio na karotidnoj arteriji. Najmanji pokret bi je probio. "Naravno, ozvučili smo i Don Leejev ured." Hong Fatove su se usne trznule. "Znaš koliko mi Istočnjaci možemo biti lukavi."
  
  Iza njega je stajalo Nosorogovo drvo. Ono što se činilo kao čvrsti zid sada je sadržavalo vrata. Tamnoputi gangster s licem vuka okrenuo se i zatvorio vrata za sobom. Vrata su bila toliko u ravnini sa zidom da se nijedna linija ili pukotina na tapetama nije vidjela više od tridesetak centimetara. Međutim, spoj na lajsni nije bio tako savršen. Nick se proklinjao što nije primijetio tanku okomitu liniju u bijeloj boji lajsne.
  
  Rhino Tree se polako kretao prema Nicku, a oči su mu bljeskale prema izbušenim rupama. "Ako se pomakneš, ubit ćemo je", rekao je jednostavno. Iz džepa je izvukao dvanaest centimetara dug komad meke, savitljive žice i bacio ga na pod ispred Nicka. "Podigni ovo", rekao je. "Polako. Dobro. Sada se okreni, ruke iza leđa. Zaveži palac."
  
  Nick se polako okrenuo, znajući da će prvi nagovještaj pogrešnog pokreta zabiti preklopni nož u Joy Sunino grlo. Iza leđa, prstima je uvijao žicu, praveći lagani dvostruki naklon, i čekao.
  
  Reno Tree je bio dobar. Savršeni ubojica: mozak i tetiva mačke, srce stroja. Znao je sve trikove igre. Na primjer, kako natjerati žrtvu da ga sveže. To je ostavilo bandita slobodnim, izvan dohvata, a žrtvu zaokupljenom i nespremnom. Bilo je teško pobijediti ovog čovjeka.
  
  "Lezi licem prema dolje na kauč", rekao je Rhino Tree bezizražajno. Nick mu je prišao i legao, nada je jenjavala. Znao je što će se sljedeće dogoditi. "Tvoje noge", rekao je Tree. "Mogao bi čovjeka svezati tom ligaturom od petnaest centimetara. Držala bi ga čvršće od lanaca i lisica."
  
  Savio je koljena i podigao nogu, oslanjajući se na međunožje koje je formiralo savijeno koljeno druge noge, cijelo vrijeme pokušavajući pronaći izlaz. Nije bilo bijega. Stablo se kretalo za njim, zgrabivši mu podignutu nogu brzinom munje, pritisnuvši je uz tlo tako snažno da mu je drugo stopalo zakačilo stražnji dio lista i bedra. Drugom rukom podigao je Nickove zapešća, zakačivši ih oko podignute noge. Zatim je popustio pritisak na tom stopalu, a ono se odbilo od vezice za palac, ostavljajući Nickove ruke i noge bolno, beznadno isprepletene.
  
  Rhino Tree se nasmijao. "Ne brini se za žicu, prijatelju. Morski psi će je prerezati."
  
  "Treba im poticaj, Rhino." To je govorio Hung Fat. "Malo krvi, kužiš što mislim?"
  
  "Kako je to za početak?"
  
  Udarac je djelovao kao da je Nicku zdrobio lubanju. Dok je gubio svijest, osjetio je kako mu krv juri kroz nosnice, gušeći ga svojim toplim, slanim, metalnim okusom. Pokušao ju je zadržati, zaustaviti čistom snagom volje, ali naravno da nije mogao. Izlazila mu je iz nosa, usta, čak i ušiju. Ovaj put je bio gotov, i znao je to.
  
  * * *
  
  Isprva je pomislio
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Bio je u vodi, plivao je. Duboka voda. Izlaz. Ocean ima val, tijelo koje plivač zapravo može osjetiti. Uzdižeš se i padaš s njim, kao sa ženom. Pokret smiruje, daje odmor, raspetljava sve čvorove.
  
  Tako se sada osjećao, osim što je bol u donjem dijelu leđa postajala nepodnošljiva. I nije imala nikakve veze s plivanjem.
  
  Oči su mu se naglo otvorile. Više nije ležao licem prema dolje na kauču. Ležao je na leđima. Soba je bila mračna. Ruke su mu još uvijek bile stisnute, palčevi stisnuti. Osjećao je bol ispod sebe. Ali noge su mu bile slobodne. Raširio ih je. Nešto ih je još uvijek držalo zarobljene. Zapravo, dvije stvari. Hlače, spuštene do gležnjeva, i nešto toplo, meko i bolno ugodno oko trbuha.
  
  Dok su mu se oči privikavale na tamu, ugledao je siluetu ženskog tijela kako se vješto i bez napora kreće iznad njega, kosa joj se slobodno njihala sa svakim vijugavim pokretom vitkih bokova i šiljastih grudi. Miris Candy Sweet visio je u zraku, kao i zadihani šaputanja koja su rasplamsala njegovu strast.
  
  Nije imalo smisla. Prisilio se stati, nekako je odgurnuti. Ali nije mogao. Već je bio predaleko. Sustavno i s namjernom okrutnošću, zabio se svojim tijelom u njezino, gubeći se u brutalnom, ljubavnom činu strasti.
  
  S posljednjim pokretom, nokti su joj duboko klizili po njegovim prsima. Bacila se na njega, usne su joj tonule u njegov vrat. Osjetio je kako se njezini oštri mali zubi na trenutak zarivaju u njega, nepodnošljivo. A kad se odmaknula, tanak mlaz krvi poprskao mu je lice i prsa.
  
  "Oh, Nicholas, dušo, voljela bih da je sve drugačije", zastenjala je, dah joj je bio vruć i isprekidan. "Ne možeš znati kako sam se osjećala tog dana nakon što sam mislila da sam te ubila."
  
  "Dosadno?"
  
  "Samo naprijed, smij se, draga. Ali stvari su mogle biti tako divne među nama. Znaš", dodala je iznenada, "nikad nisam imala ništa osobno protiv tebe. Samo sam beznadno vezana za Rena. Nije to seks, to je... Ne mogu ti reći, ali učinit ću što god traži ako to znači da mogu ostati s njim."
  
  "Nema ništa bolje od odanosti", rekao je Nick. Poslao je svoje špijunsko šesto čulo da istraži sobu i okolicu. Reklo mu je da su sami. Udaljena glazba je nestala. Svirao je i uobičajeni restoran. Bali Hai je bio zatvoren za tu noć. "Što radiš ovdje?" upitao je, odjednom se pitajući je li ovo možda još jedna od Renovih okrutnih šala.
  
  "Došla sam tražiti Dona Leeja", rekla je. "Ovdje je." Pokazala je na stol. "Prerezano grlo od uha do uha. To je Renova specijalnost - britva. Pretpostavljam da im više ne treba."
  
  "Rhino je ubio i obitelj Pata Hammera, zar ne? Bio je to posao kao britva."
  
  "Da, moj čovjek je to učinio. Ali Johnny Hung Fat i Red Sands bili su tamo da pomognu."
  
  Nicku se želudac odjednom stegnuo od tjeskobe. "Što je s Joy Sun?" upitao je. "Gdje je ona?"
  
  Candy se odmaknula od njega. "Dobro je", rekla je, a glas joj je odjednom postao hladan. "Donijet ću ti ručnik. Prekrivena si krvlju."
  
  Kad se vratila, ponovno je bila mekana. Oprala mu je lice i prsa i bacila ručnik. Ali nije stala. Ruke su joj se ritmički, hipnotički kretale po njegovu tijelu. "Dokazat ću ono što sam rekla", tiho je šapnula. "Pustit ću te. Prekrasan muškarac poput tebe ne bi trebao umrijeti - barem ne onako kako je Rino planirao za tebe." Stresla se. "Prevrni se na trbuh." Učinio je to, a ona je olabavila žičane omče oko njegovih prstiju.
  
  Nick se uspravio. "Gdje je on?" upitao je, vodeći ih ostatak puta.
  
  "Večeras je nekakav sastanak u Simianovoj kući", rekla je. "Svi su tamo."
  
  "Ima li koga vani?"
  
  "Samo par policajaca iz GKI-a", odgovorila je. "Pa, zovu ih policajcima, ali Red Sands i Rhino su ih izveli iz Sindikata. Oni su samo propalice, i to ne baš najšarenija vrsta."
  
  "Što je s Joy Sun?" inzistirao je. Nije ništa rekla. "Gdje je ona?" oštro je upitao. "Kriješ li nešto od mene?"
  
  "Koja je poanta?" rekla je tupo. "To je kao da pokušavaš promijeniti smjer toka vode." Prišla je i upalila svjetlo. "Kroz ovo", rekla je. Nick je otišao do skrivenih vrata, kratko pogledavši Don Leejevo tijelo koje je ležalo u aureoli zgrušane krvi ispod stola.
  
  "Gdje je ovaj trag?"
  
  "Na parkiralištu straga", rekla je. "Također i u onoj sobi s dvosmjernim staklom. Ona je u uredu pored."
  
  Pronašao ju je kako leži između zida i nekoliko fascikla, vezanih ruku i nogu telefonskim kabelom. Oči su joj bile zatvorene, a oštar miris kloral hidrata visio je nad njom. Opipao joj je puls. Bio je nepravilan. Koža joj je bila vruća i suha na dodir. Staromodni Mickey Finn - grub, ali učinkovit.
  
  Odvezao ju je i udario po licu, ali ona je samo promrmljala nešto nepovezano i prevrnula se. "Bolje da se koncentriraš na to da je odvedeš do auta", rekla je Candy iza njega. "Ja
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Pobrinut ćemo se za dva stražara. Čekajte ovdje.
  
  Nije je bilo oko pet minuta. Kad se vratila, bila je bez daha, bluza joj je bila natopljena krvlju. "Trebala sam ih ubiti", dahtala je. "Prepoznali su me." Podigla je mini-suknju i u futrolu na bedru ugurala pištolj kalibra .22 s ravnom cijevkom. "Ne brini se za buku. Njihova tijela prigušila su pucnje." Podigla je ruke i zabacila kosu unatrag, zatvorivši oči na sekundu kako bi blokirala što se događa. "Poljubi me", rekla je. "Onda me udari - snažno."
  
  Poljubio ju je, ali je rekao: "Ne budi smiješna, Candy. Pođi s nama."
  
  "Ne, to nije dobro", slabašno se nasmiješila. "Trebam ono što mi Rino može dati."
  
  Nick je pokazao na opekotinu od cigarete na njezinoj ruci. "Onu?"
  
  Kimnula je. "Takva sam ja djevojka - ljudska pepeljara. Uglavnom, pokušala sam pobjeći prije. Uvijek se vratim. Zato me udari snažno, onesvijesti me. Tako ću imati alibi."
  
  Udario ju je baš kako je tražila, lagano. Zglobovi su mu pucketali o njezinu tvrdu čeljust i ona je pala, ruke su joj se zamahnule, sletjevši cijelom dužinom na ured. Prišao joj je i pogledao je. Lice joj je sada bilo mirno, spokojno, poput usnulog djeteta, a na usnama joj se pojavio tračak osmijeha. Bila je zadovoljna. Konačno.
  Poglavlje 15
  
  Lamborghini je tiho klizio između skupih zgrada na aveniji North Miami. Bilo je 4:00 ujutro. Glavna raskrižja bila su tiha, s malo automobila i tek ponekim pješakom.
  
  Nick je pogledao Joy Sun. Utonula je duboko u crveno kožno sjedalo, glava joj je počivala na presavijenom pokrovu prtljažnika, oči su joj bile zatvorene. Vjetar joj je uporno stvarao male valove u kosi boje ebanovine. Tijekom vožnje prema jugu od Palm Beacha, izvan Fort Lauderdalea, samo se jednom protresla i promrmljala: "Koliko je sati?"
  
  Trebalo bi još dva ili tri sata prije nego što bi mogla pravilno funkcionirati. U međuvremenu, Nick je trebao pronaći mjesto gdje će je parkirati dok je istraživao medicinski centar GKI.
  
  Skrenuo je na zapad ulicom Flagler, pokraj zgrade suda okruga Dade, zatim na sjever, sjeverozapad. Sedma, prema nizu motelskih apartmana koji su okruživali stanicu Seaport. Trgovina mješovitom robom bila je jedino mjesto gdje se mogao nadati da će otpratiti onesviještenu djevojku pored recepcije u četiri ujutro.
  
  Lutao je gore-dolje sporednim ulicama oko Terminala dok nije pronašao jednu od najprikladnijih - apartmane Rex, gdje su se posteljina mijenjala deset puta na noć, sudeći po paru koji je otišao zajedno, ali je hodao u suprotnim smjerovima ne osvrćući se.
  
  Iznad zgrade s oznakom "Ured", jedna, oronula palma naslonila se na svjetlo. Nick je otvorio mrežasta vrata i ušao. "Izveo sam svoju djevojku van", rekao je namrgođenom Kubancu iza pulta. "Previše je popila. Je li u redu da ovdje spava?"
  
  Kubanac nije ni podigao pogled sa ženskog časopisa koji je prelistavao. "Ostavljaš li je ili ostaješ?"
  
  "Bit ću ovdje", rekao je Nick. Bilo bi manje sumnjivo da se pretvarao da ostaje.
  
  "To je dvadeset." Čovjek je pružio ruku, dlanom prema gore. "Unaprijed. I stani ovdje usput. Želim se uvjeriti da nemaš erekciju."
  
  Nick se vratio s Joy Sun u naručju, i ovaj put službenikove oči su se podigle prema gore. Dodirnule su djevojčino lice, zatim Nickovo, i odjednom su mu se zjenice jako zasjale. Dah mu je ispustio tihi šištavi zvuk. Ispustio je ženski časopis i ustao, posegnuvši preko pulta da stisne glatku, meku kožu njezine podlaktice.
  
  Nick je povukao ruku. "Gledaj, ali ne diraj", upozorio je.
  
  "Samo želim vidjeti je li živa", zarežao je. Bacio je ključ preko pulta. "Dva i pet. Drugi kat, kraj hodnika."
  
  Goli betonski zidovi sobe bili su obojeni istom neprirodno zelenom bojom kao i vanjski dio zgrade. Svjetlost je padala kroz pukotinu u navučenoj zavjesi na šuplji krevet i izlizani tepih. Nick je položio Joy Sun na krevet, otišao do vrata i zaključao ih. Zatim je otišao do prozora i povukao zavjesu. Soba je gledala na kratku uličicu. Svjetlost je dolazila iz žarulje koja je visjela s natpisa na zgradi preko puta ulice: SAMO ZA STANARE REXA - BESPLATNO PARKIRANJE.
  
  Otvorio je prozor i nagnuo se van. Tlo je bilo udaljeno najviše tri i pol metra, a bilo je i mnogo pukotina u koje je mogao uhvatiti nogu na putu natrag. Posljednji put je pogledao djevojku, zatim skočio na izbočinu i tiho pao, poput mačke, na beton ispod. Doskočio je na ruke i noge, pao na koljena, a zatim se ponovno podigao i krenuo naprijed, sjena među drugim sjenama.
  
  Za nekoliko sekundi bio je za volanom Lamborghinija, jureći kroz blistava svjetla benzinskih postaja Greater Miamija prije zore i krećući se prema sjeverozapadu. 20 do Biscayne Boulevarda.
  
  Medicinski centar GKI bio je ogromna, raskošna staklena stijena koja je odražavala manje zgrade poslovne četvrti u centru grada, kao da su bile zarobljene u njoj. Prostrana skulptura slobodnog oblika, izrađena od kovanog željeza,
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Ruski znak isticao se u prvom planu. Slova visoka tridesetak centimetara, isklesana od punog čelika, protezala su se preko pročelja zgrade, ispisujući poruku: Posvećeno umjetnosti iscjeljivanja - Alexander Simian, 1966.
  
  Nick je projurio pored njega na Biscayne Boulevardu, jednim okom motreći na samu zgradu, a drugim na njezine ulaze. Glavni je bio mračan, čuvale su ga dvije figure u zelenim uniformama. Ulaz za hitne slučajeve bio je na Dvadeset prvoj ulici. Bio je jarko osvijetljen, a ispred njega je bilo parkirano vozilo hitne pomoći. Policajac u zelenoj uniformi stajao je pod čeličnom nadstrešnicom i razgovarao sa svojim timom.
  
  Nick je skrenuo prema jugu, sjeveroistoku. Druga avenija. "Hitna pomoć", pomislio je. Tako su ga vjerojatno doveli s aerodroma. To je bila jedna od pogodnosti posjedovanja bolnice. Bio je to tvoj vlastiti privatni svijet, imun na vanjsko uplitanje. U bolnici si mogao raditi što god si htio, a nikakva pitanja nisu postavljana. Najstrašnije muke mogle su se provoditi u ime "medicinskog istraživanja". Tvoje neprijatelje moglo se staviti u luđačke košulje i zatvoriti u mentalnu bolnicu radi njihove vlastite sigurnosti. Mogao si čak biti i ubijen - liječnici su uvijek gubili pacijente u operacijskoj sali. Nitko nije dvaput razmišljao o tome.
  
  Crni patrolni automobil GKI-a zaustavio se pred Nickovim retrovizorom. Usporio je i uključio desni žmigavac. Patrolni automobil ga je sustigao, a ekipa ga je zurila dok je skretao u Dvadesetu ulicu. Krajičkom oka Nick je primijetio naljepnicu na braniku: "Vaša sigurnost; naša je briga." Nasmijao se, a smijuljenje se pretvorilo u drhtaj u vlažnom predzornom zraku.
  
  Posjedovanje bolnice imalo je i druge prednosti. Odbor Senata ciljao je par tijekom istrage Simianovih afera. Ako ste obraćali pažnju na porezna pitanja i pravilno odigrali svoje karte, vlasništvo bolnice omogućilo vam je maksimiziranje novčanog toka uz minimalnu poreznu obvezu. Također je pružalo mjesto za susret s vodećim osobama kriminalnog podzemlja u potpunoj privatnosti. Istovremeno, pružalo je status i omogućavalo nekome poput Simiana da se popne na još jednu stepenicu društvene ljestvice.
  
  Nick je proveo deset minuta u sve većoj prometnoj gužvi u centru grada, gledajući u retrovizor, petom-prstima okrećući Lamborghini u zavojima kako bi uklonio sve tragove. Zatim se pažljivo vratio prema Medicinskom centru i parkirao na mjestu na Biscayne Boulevardu odakle je imao jasan pogled na glavni ulaz zgrade, ulaz u hitnu pomoć i ulaz u kliniku. Zatvorio je sve prozore, sjeo na sjedalo i čekao.
  
  U deset do šest stigla je dnevna smjena. Neprekidan tok bolničkog osoblja, medicinskih sestara i liječnika ulazio je u zgradu, a nekoliko minuta kasnije, noćna smjena pojurila je prema parkiralištu i obližnjim autobusnim stanicama. U sedam ujutro, trojica zaštitara Državne kliničke bolnice smijenjena su. Ali to nije ono što je privuklo Nickovu pozornost.
  
  Nezapaženo, nepogrešivo, prisutnost druge, opasnije obrambene linije registrirana je na fino podešenom šestom čulu N3. Neoznačena vozila, kojima su upravljali civili, polako su kružila područjem. Druga su bila parkirana u sporednim ulicama. Treća obrambena linija promatrala je s prozora obližnjih kuća. Mjesto je bilo dobro čuvana tvrđava.
  
  Nick je upalio motor, ubacio Lamborghini u brzinu i, gledajući u retrovizor, skrenuo u prvu traku. Dvobojni Chevy vukao je desetak automobila za sobom. Nick je počeo skrenuti, blok za blokom, bljeskajući svjetlima protiv žutog svjetla i koristeći svoju brzinu kroz Bay Front Park. Dvobojni Chevy je nestao, a Nick je jurio prema hotelu Rex.
  
  Pogledao je na sat i ispružio svoje gipko, jogom izvježbano tijelo prema prvoj ruci i nozi u uličici. Sedam i trideset. Joy Sun imala je pet i pol sati za oporavak. Šalica kave i trebala bi biti spremna za polazak. Pomozi mu da pronađe put do neprobojnog Medicinskog centra.
  
  Sjeo je na prozorsku dasku i provirio kroz podignute rolete. Vidio je da je svjetlo upaljeno blizu kreveta i da je djevojka sada bila pod pokrivačem. Mora da joj je bilo hladno dok ih je navlačila preko sebe. Povukao je zavjesu i ušuljao se u sobu. "Joy", tiho je rekao. "Vrijeme je za početak. Kako se osjećaš?" Bila je gotovo nevidljiva ispod posteljine. Vidjela se samo jedna ruka.
  
  Prišao je krevetu. U ruci je, dlanom prema gore, stisnutih prstiju, držao nešto poput tamnocrvene niti. Nagnuo se nad to kako bi to pobliže proučio. Bila je to kap osušene krvi.
  
  Polako je odbacio deku.
  
  Ondje je ležalo užasno mrtvo lice i figura koji su se nedavno privili uz njega u goloj strasti, prekrivajući mu lice i tijelo poljupcima. U krevetu, izranjajući iz predzornog mraka, ležalo je tijelo Candy Sweet.
  
  Slatke, široko postavljene plave oči iskolačile su poput staklenih klikera. Jezik, koji je tako nestrpljivo tražio svoj, virio je iz plavih, grimasnih usana. Obloga je bila potpuna.
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  - tijelo figure bilo je umrljano osušenom krvlju i izrezano desecima tamnih, brutalnih rezova britvom.
  
  Osjetio je kiselinu u grlu. Želudac mu se nadimao i stresao. Progutao je, pokušavajući potisnuti mučninu koja ga je obuzimala. U ovakvim trenucima, Nick, umirovljeni farmer iz Marylanda, želio je zauvijek prestati s igrom. Ali čak i dok je razmišljao o tome, misli su mu se kretale brzinom računala. Sada su imali Joy Sun. To je značilo...
  
  Trgnuo se s kreveta. Prekasno. Johnny Hung Fat i Rhino Three stajali su na vratima, smiješeći se. Njihove puške imale su prigušivače u obliku kobasice. "Čeka te u medicinskom centru", rekao je Hung Fat. "Svi čekamo."
  Poglavlje 16
  
  Okrutna vučja usta Rhino Treea rekla su: "Izgleda kao da stvarno želiš ući u Medicinski centar, prijatelju. Evo ti prilike."
  
  Nick je već bio u hodniku, vučen u njihovom snažnom, neodoljivom stisku. Još je uvijek bio u šoku. Bez snage, bez volje. Kubanski zaposlenik plesao je pred njima, ponavljajući istu stvar iznova i iznova. "Reći ćeš Broncu kako sam pomogao, u redu? Reci mu, molim te, hokej?"
  
  "Da, prijatelju, naravno. Reći ćemo mu."
  
  "Smiješno, zar ne?" rekao je Hung Fat Nicku. "Mislili smo da smo te zauvijek izgubili zbog one kučke Candy..."
  
  "Pa što onda znaš?" Rhino Tree se nasmijao s druge strane. "Prijavljuješ se u hotel Syndicate i već si obavijestio tipa u Lamborghiniju s prekrasnom kineskom lutkom. E, to ja zovem suradnjom..."
  
  Sada su bili na pločniku. Lincoln sedan se polako zaustavio. Vozač se nagnuo i uzeo telefon s armaturne ploče. "Simian", rekao je. "Želi znati gdje ste, dovraga, vi dečki. Kasnimo."
  
  Nicka su uvukli unutra. Bilo je to vozilo poslovnog tipa sa sedam sjedala, s ravnim stranicama, masivno, crno s čeličnim ukrasima i sjedalima od leopardove kože. Mali televizijski ekran bio je postavljen iznad staklene pregrade koja je odvajala vozača od ostalih putnika. Simianovo lice nadvilo se iz njega. "Konačno", njegov je glas pucketao preko interkoma. "Vrijeme je. Dobrodošli, gospodine Carter." Videonadzor. Dvosmjerni prijem. Prilično glatko. Glava ćelavog orla okrenula se prema drvetu nosoroga. "Dođi ovamo", obrecnuo se. "Preblizu. Brojilo je već na T-minus-2-sedamnaest." Ekran se zamračio.
  
  Stablo se nagnulo naprijed i uključilo interfon. "Medicinski centar. Idi tamo."
  
  Lincoln se glatko i tiho odvezao, pridruživši se brzom jutarnjem prometu koji je išao prema sjeverozapadu. Sedam. Nick je sada bio hladan i smrtno smiren. Šok je prošao. Podsjetnik da bi Phoenix Jedan trebao poletjeti za samo dva sata i sedamnaest minuta vratio mu je živce u optimalno stanje.
  
  Pričekao je da se okrenu, zatim duboko udahnuo i snažno udario nogom u prednje sjedalo, izvlačeći se iz dometa Hung Fatovog pištolja dok je desnom rukom udarao u Rhino Treejev zapešće. Osjetio je kako se kosti lome pod njegovim udarcem. Napadač je vrisnuo od boli. Ali bio je brz i još uvijek smrtonosan. Pištolj je već bio u njegovoj drugoj ruci, ponovno ga pokrivajući. "Kloroform, dovraga", vrisnuo je Tree, stežući ranjeni penis na trbuhu.
  
  Nick je osjetio kako mu mokra krpa čvrsto steže nos i usta. Vidio je Hung Fata kako lebdi iznad njega. Lice mu je bilo veličine kuće, a crte lica počele su čudno lebdjeti. Nick ga je htio udariti, ali se nije mogao pomaknuti. "To je bilo glupo", rekao je Hung Fat. Barem je Nick mislio da je to rekao Kinez. Ali možda je to bio sam Nick.
  
  Preplavio ga je crni val panike. Zašto je bilo mračno?
  
  Pokušao se uspraviti, ali ga je uže čvrsto vezano oko vrata odbacilo unatrag. Čuo je otkucavanje sata na zapešću, ali zapešće mu je bilo vezano za nešto iza leđa. Okrenuo se pokušavajući ga vidjeti. Trebalo je nekoliko minuta, ali konačno je ugledao fosforescentne brojke na brojčaniku. Tri minute i deset.
  
  Jutro ili noć? Ako je bilo jutro, ostalo je samo sedamnaest minuta. Ako je bila noć, sve je bilo gotovo. Glava mu se njihala s jedne strane na drugu, pokušavajući pronaći trag u beskrajnoj zvjezdanoj tami koja ga je okruživala.
  
  Nije bio vani; nije mogao biti. Zrak je bio hladan, neutralnog mirisa. Bio je u nekoj ogromnoj prostoriji. Otvorio je usta i vrisnuo iz sveg glasa. Glas mu se odbijao od desetak kutova, pretvarajući se u zbrku odjeka. Uzdisao je s olakšanjem i ponovno se osvrnuo. Možda je iza ove noći bilo dnevnog svjetla. Ono što je isprva mislio da su zvijezde, naizgled trepćuća svjetla stotina brojčanika. Bio je u nekoj vrsti kontrolnog centra...
  
  Bez upozorenja, bljesnuo je jarki bljesak, poput eksplozije bombe. Glas - Simianov glas, ujednačen, ravnodušan - rekao je: "Zvali ste, gospodine Carter? Kako se osjećate? Jeste li dobro primljeni?"
  
  Nick je okrenuo glavu prema glasu. Svjetlo mu je zaslijepilo oči. Znao je...
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Čvrsto sam ih stisnuo, a zatim ih ponovno otvorio. Glava velikog ćelavog orla ispunjavala je ogroman ekran na drugom kraju sobe. Nick je ugledao presvlaku od leopardove kože dok se Simian naginjao naprijed, podešavajući kontrole. Vidio je mutan niz predmeta kako se kreću pored čovjekovog lijevog ramena. Bio je u Lincolnu, putovao je negdje.
  
  Ali glavna stvar koju je Nick vidio bila je svjetlost. Procvjetala je u svoj svojoj slavi iza Simianove ružne glave! Nick je htio kriknuti od olakšanja zbog pomilovanja. Ali sve što je rekao bilo je: "Gdje sam, Simiane?"
  
  Ogromno lice se nasmiješilo. "Na zadnjem katu Medicinskog centra, gospodine Carter. U RODRICKOVOJ sobi. To znači kontrolu navođenja projektila."
  
  "Znam što to znači", obrecnu se Nick. "Zašto sam još uvijek živ? Kako se zove igra?"
  
  "Nema igara, gospodine Carter. Igre su gotove. Sad smo ozbiljni. Još ste živi jer sam vas pronašao kao dostojnog protivnika, nekoga tko bi istinski mogao cijeniti zamršenosti mog genijalnog plana."
  
  Ubojstvo nije bilo dovoljno. Prvo, trebalo je pogladiti Simianovu monstruoznu taštinu. "Nisam baš dobra zarobljena publika", promuklo je rekao Nick. "Lako sam to podnio. Osim toga, zanimljiviji si od bilo kojeg plana koji si mogao smisliti, Simiane. Dopusti mi da ti kažem nešto o sebi. Možeš me ispraviti ako griješim..." Govorio je brzo, glasno, pokušavajući spriječiti Simiana da primijeti pomicanje njegova ramena. Njegov raniji pokušaj da vidi sat olabavio je čvorove koji su mu držali desnu ruku, a sada je očajnički radio na tome. "Bankrotirao si, Simiane. GKI Industries je carstvo papira. Prevario si svoje milijune dioničara. A sada si dužan Sindikatu zbog svoje nezasitne strasti prema kockanju. Pristali su ti pomoći da dobiješ ugovor za Mjesec. Znali su da je to jedina prilika da vratiš svoj novac."
  
  Simian se blago nasmiješio. "Donekle istinito", rekao je. "Ali ovo nisu samo kockarski dugovi, gospodine Carter. Bojim se da je Sindikat pritisnut leđima uza zid."
  
  Druga glava se pojavila na slici. Bio je to Rhino Tree, u odvratnom krupnom planu. "Ono što naš prijatelj ovdje misli", promuklo je rekao, "jest da je odnio Sindikat na čišćenje iz jedne od svojih kotlovnica na Wall Streetu. Rulja je nastavila ulagati novac u to, pokušavajući vratiti svoju početnu investiciju. Ali što su više ulagali, to je bilo gore. Gubili su milijune."
  
  Simian je kimnuo. "Upravo tako. Vidiš", dodao je, "Sindikat uzima lavovski dio profita koji ostvarim od ovog malog pothvata. To je nesretno, jer je sav izvorni rad, sav moždani rad, bio moj. Connelly Aviation, katastrofa Apolla, čak i pojačanje izvornih policijskih snaga GKI-a sindikalnim kapuljačama - sve su to bile moje ideje."
  
  "Ali zašto uništiti Phoenix Jedan?" upitao je Nick. Koža oko njegovog zapešća bila je rastrgana, a bol od pokušaja odvezivanja čvorova poslala je udarne valove agonije kroz njegove ruke. Dahnuo je - i, da to prikrije, brzo je rekao: "Ugovor praktički pripada GKI-ju. Zašto ubiti još tri astronauta?"
  
  "Prvo, gospodine Carter, tu je pitanje druge kapsule." Simian je to rekao s dosadnim, pomalo nestrpljivim stavom direktora korporacije koji objašnjava problem uznemirenom dioničaru. "Mora biti uništena. Ali zašto - bez sumnje ćete pitati - po cijenu ljudskih života? Zato što, gospodine Carter, tvornicama GKI-a trebaju barem dvije godine da sudjeluju u lunarnom projektu. Kako stvari stoje, to je NASA-in najjači argument za ostanak uz Connellyja. Ali javno gnušanje zbog nadolazećeg pokolja, kao što možete zamisliti, zahtijevat će odgodu od najmanje dvije godine..."
  
  "Masakr?" Želudac mu se prevrnuo kad je shvatio što je Simian mislio. Smrt troje ljudi nije bio masakr; bio je to grad u plamenu. "Misliš na Miami?"
  
  "Molim vas, shvatite, gospodine Carter. Ovo nije samo besmislen čin uništavanja. Služi dvostrukoj svrsi - okreće javno mnijenje protiv lunarnog programa, a također uništava i prave dokaze." Nick je izgledao zbunjeno. "Dokazi, gospodine Carter. U sobi u kojoj radite. Sofisticirana oprema za praćenje smjera. Ne možemo je tamo ostaviti nakon ovoga, zar ne?"
  
  Nick se lagano stresao dok mu je jeza prolazila niz kralježnicu. "Tu je i porezni aspekt", promuklo je rekao. "Ostvarit ćeš lijepu zaradu uništavajući vlastiti Medicinski centar."
  
  Simian se ozario. "Naravno. Dvije muhe jednim udarcem, da tako kažem. Ali u svijetu koji je poludio, gospodine Carter, sebičnost se približava razini misterije." Pogledao je na sat; predsjednik uprave još je jednom zaključio neodlučni sastanak dioničara: "A sada se moram oprostiti od vas."
  
  "Odgovori mi još na jedno pitanje!" viknuo je Nick. Sad se mogao malo izmaknuti. Zadržao je dah i posljednji put povukao užad. Koža na nadlanici mu se poderala, a krv mu je potekla niz prste. "Nisam sam ovdje, zar ne?"
  
  "Izgledat će kao da smo upozoreni, zar ne?" Simian se nasmiješio. "Ne, naravno da ne. Bolnica ima sve osoblje i uobičajene pohvale."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  pacijenti."
  
  "I siguran sam da ti srce krvari za sve nas!" Počeo je drhtati od nemoćnog bijesa. "Sve do banke!" Progutao je riječi, ispljunuvši ih na ekran. Red je lakše klizio zbog krvi. Borio se protiv toga, pokušavajući stisnuti zglobove.
  
  "Tvoj bijes je besmislen", Simian je slegnuo ramenima. "Oprema je automatizirana. Već je programirana. Ništa što ti ili ja sada kažemo ne može promijeniti situaciju. U trenutku kada Phoenix One poleti s lansirne rampe na Cape Kennedyju, automatsko navođenje u Medicinskom centru će preuzeti kontrolu. Činit će se kao da je izmaknuo kontroli. Njegov mehanizam za samouništenje će se zaglaviti. Jurit će prema bolnici, izbacujući milijune galona hlapljivog goriva na centar Miamija. Medicinski centar će se jednostavno rastopiti, a s njim i svi inkriminirajući dokazi. Kakva strašna tragedija, reći će svi. A za dvije godine, kada lunarni projekt konačno ponovno krene, NASA će dodijeliti ugovor GKI-ju. Vrlo je jednostavno, gospodine Carter." Simian se nagnuo naprijed, a Nick je ugledao kokosove palme kako se mute preko njegovog lijevog ramena. "A sada, zbogom. Prebacujem vas u program koji već radi."
  
  Zaslon se na trenutak zamračio, a zatim polako oživio. Ogromna raketa Saturn ispunila ga je od vrha do dna. Paukolika ruka portala već se uvukla. Oblačić pare dizao se iz njegovog nosa. Niz superponiranih brojeva lebdio je po dnu zaslona, bilježeći proteklo vrijeme.
  
  Ostalo je samo nekoliko minuta i trideset dvije sekunde.
  
  Krv iz njegove razderane kože zgrušala se na užetu, a prvi pokušaji da razbije ugruške propali su. Dahtao je od boli. "Ovdje Kontrola misije", rekao je glas na ekranu. "Kako ti se sviđa, Gord?"
  
  "Odavde je sve u redu", odgovorio je drugi glas. "Idemo na P jednako jedan."
  
  "To je bio zapovjednik leta Gordon Nash, prima poziv iz Kontrole misije u Houstonu", glas spikera se prekinuo. "Odbrojavanje je sada tri minute i četrdeset osam sekundi do polijetanja, svi sustavi su operativni..."
  
  Znojan, osjetio je kako mu svježa krv curi iz nadlanica. Uže je lako klizilo kroz priloženo mazivo. U četvrtom pokušaju uspio je pokrenuti jedan zglob i najširi dio iskrivljenog dlana.
  
  I odjednom mu je ruka bila slobodna.
  
  "T minus dvije minute i pedeset šest sekundi", objavio je glas. Nick je pokrio uši. Prsti su mu bili stisnuti od boli. Zubima je trgao tvrdoglavo uže.
  
  Za nekoliko sekundi, obje ruke su bile slobodne. Olabavio je uže oko njezina vrata, navukao ga preko glave i počeo joj raditi na gležnjevima, prsti su mu drhtali od napora...
  
  "Točno dvije minute kasnije, svemirska letjelica Apollo preimenovana je u Phoenix One..."
  
  Sad je bio na nogama, napeto se krećući prema vratima koja je vidio osvijetljena na ekranu. Nisu bila zaključana. Zašto bi to bilo? I nije bilo stražara vani. Zašto bi to bilo? Svi su otišli, štakori, napuštajući osuđeni brod.
  
  Požurio je kroz napuštenu dvoranu, iznenađen kad je Huga, Wilhelminu, Pierrea i obitelj još uvijek pronašao na svojim mjestima. Ali opet, zašto ne? Kakvu bi zaštitu ponudili od nadolazećeg Holokausta?
  
  Prvo je pokušao stubištem, ali bilo je zaključano. Zatim je pokušao s dizalima, ali gumbi su bili uklonjeni. Gornji kat bio je zazidan. Požurio je natrag niz hodnik, pokušavajući otvoriti vrata. Otvarala su se u prazne, napuštene sobe. Sve osim jedne, koja je bila zaključana. Tri oštra udarca petom otkinula su metal s drveta i vrata su se naglo otvorila.
  
  Bio je to svojevrsni kontrolni centar. Zidovi su bili obloženi televizijskim monitorima. Jedan od njih bio je uključen. Prikazivao je Phoenix One na lansirnoj rampi, spreman za polijetanje. Nick se okrenuo tražeći telefon. Nije ga bilo, pa je počeo uključivati preostale monitore. Razne sobe i hodnici medicinskog centra treperili su mu pred očima. Bili su prepuni pacijenata. Medicinske sestre i liječnici kretali su se hodnicima. Pojačao je zvuk i zgrabio mikrofon, nadajući se da će ga njegov glas dosegnuti, upozoriti ih na vrijeme...
  
  Odjednom je stao. Nešto mu je privuklo pažnju.
  
  Monitori su se okupili oko onog koji je prikazivao raketu na lansirnoj rampi - snimali su razne prizore lunarne luke na Cape Kennedyju, a Nick je znao da jedan od tih prikaza nije dostupan običnim televizijskim kamerama! Onaj koji je prikazivao strogo povjerljivu unutrašnjost kontrolne sobe za lansiranje.
  
  Uključio je mikrofon u odgovarajući broj na konzoli. "Halo!" viknuo je. "Halo! Vidite li me? Lansirna kontrolna zgrada, ovdje Medicinski centar GKI. Vidite li me?"
  
  Shvatio je što se dogodilo. Simian je naredio svojim divizijskim inženjerima da izgrade tajni dvosmjerni komunikacijski sustav s plaštom za korištenje u hitnim situacijama.
  
  Sjena je preletjela preko ekrana. Nevjerujući glas je zarežao: "Što se ovdje događa?" Lice se zamutilo u krupnom planu - tmurno vojno lice s čeljustima poput svjetiljke.
  
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  ce. "Tko je odobrio ovu vezu? Tko ste vi?"
  
  Nick je rekao: "Moram kontaktirati generala McAlestera - bez odlaganja."
  
  "Uspjet ćeš", promuklo je rekao vojnik, zgrabivši telefon, "ravno preko J. Edgara Hoovera. Gratz je ovdje, osiguranje", zarežao je u telefon. "Pričekaj račun. Nešto se čudno događa. I dovedi McAlestera ovamo za dupli."
  
  Nick je skupio slinu natrag u suha usta. Polako je ponovno počeo disati.
  
  * * *
  
  Potjerao je Lamborghini niz palmama obrubljenu Ocean Avenue. Sunce je jarko sjalo s vedrog neba. Kuće bogatih bljeskale su iza njihovih diskretnih živica i kovanih željeznih ograda.
  
  Izgledao je kao zgodan, bezbrižan plejboj za jedno popodne, ali misli agenta N3 bile su ispunjene osvetom i uništenjem.
  
  U automobilu je bio radio. Glas je rekao: "...propuštanje male rupice u Saturnovom spremniku goriva uzrokovalo je neodređeno kašnjenje. Koliko znamo, sada rade na tome. Ako popravci uzrokuju da Phoenix One propusti rok za lansiranje u 15:00 sati, misija će biti odobrena u roku od 24 sata. Pratite WQXT Radio za daljnja ažuriranja..."
  
  Ovo je bila priča koju su on i Macalester odabrali. Zaštitila bi Simiana i njegovu publiku od sumnje. Istovremeno, činila ih je nervoznima, sjedeći na rubu svojih sjedala, s pogledom prikovanim za televizor sve dok Nick nije stigao do njih.
  
  Znao je da su u Palm Beachu - u Cathayu, Simianovoj vili na moru. Prepoznao je kokosove palme koje su se lepezasto nadvijale preko financijerova ramena dok se ovaj naginjao naprijed u Lincolnu kako bi podesio kontrole videonadzora. Bile su to palme koje su obrubljivale njegov privatni prilaz.
  
  N3 se nadao poslati poseban AX tim za čišćenje. Imao je osobne račune za poravnati.
  
  Pogledao je na sat. Napustio je Miami prije sat vremena. Avion inženjera za navođenje sada je letio prema jugu od Cape Kennedyja. Imat će točno četrdeset pet minuta da razotkriju složenu elektroničku noćnu moru koju je Simian stvorio. Ako potraje dulje, misija će biti odgođena do sutra. Ali što je onda dvadesetčetverosatno kašnjenje u usporedbi s vatrenim uništenjem grada?
  
  Još jedan avion, mali, privatni, kretao se prema sjeveru u tom trenutku, a s njim su bile Nickove najbolje želje i nekoliko lijepih uspomena. Hank Peterson je slao Joy Sun natrag na njezino mjesto u Medicinskom centru svemirske luke Kennedy.
  
  Nick se nagnuo, vozeći jednom rukom, izvlačeći Wilhelminu iz njezina skrovišta.
  
  Ušao je u Cathayjev pogon kroz automatska vrata, koja su se otvorila kad je Lamborghini prošao pored papučice. Iz kioska je izašao strog muškarac u zelenoj uniformi, osvrnuo se i potrčao prema njemu, povlačeći futrolu za pištolj. Nick je usporio. Ispružio je desnu ruku, visoko podigao rame i povukao okidač. Wilhelmina se lagano trznula, a stražar CCI-a pao je licem na tlo. Oko njega se digla prašina.
  
  Drugi hitac je odjeknuo, razbivši vjetrobransko staklo Lamborghinija i sručivši se na Nicka. Naglo je zakočio, otvorio vrata i zaronio u jednom tečnom pokretu. Čuo je kako pištolj tutnji iza sebe dok se kotrljao, a još jedan metak je pogodio prašinu tamo gdje mu je bila glava. Okrenuo se napola, a zatim promijenio smjer i pucao. Wilhelmina se dvaput stresla u ruci, pa još dvaput, grleno kašljući, a četiri stražara GKI-ja koji su se približavali s obje strane kioska srušila su se dok su meci pogađali cilj.
  
  Okrenuo se u polučučnju, lijevom rukom štiteći vitalne organe na način odobren od strane FBI-a, s Lugerom u pripravnosti. Ali nije bilo nikoga drugog. Prašina se slegnula na pet tijela.
  
  Jesu li čuli pucnje iz vile? Nick je očima izmjerio udaljenost, prisjetio se zvuka valova i posumnjao u to. Prišao je tijelima i zastao, gledajući ih. Ciljao je visoko, što je rezultiralo petero smrtnih slučajeva. Odabrao je najveće i donio ga do kioska.
  
  GKI uniforma koju je odjenuo omogućila mu je da priđe sljedećoj skupini stražara, ubivši jednog Hugom, a drugog karate udarcem u vrat. To ga je uvelo u vilu. Zvuk televizora i glasova vukli su ga kroz puste hodnike do natkrivene kamene terase blizu istočnog krila.
  
  Skupina muškaraca stajala je ispred prijenosnog televizora. Nosili su sunčane naočale i frotirne ogrtače, s ručnicima omotanim oko vrata. Činilo se da će krenuti prema bazenu, vidljivom lijevo od terase, ali nešto na televizoru ih je spriječilo. Bio je to voditelj vijesti. Govorio je: "Očekujemo objavu svakog trenutka. Da, evo je. Upravo je stigla. Glas NASA-inog komunikatora Paula Jensena iz Kontrole misije u Houstonu, koji je objavio da je misija Phoenix 1 odobrena za dvadeset četiri sata..."
  
  "Dovraga!" zarežao je Simian. "Red, Rhino!" zalajao je. "Vrati se u Miami. Ne smijemo riskirati s ovim Carterom. Johnny, idi se zasmijati."
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  5000 / 5000
  
  Rezultati prijevoda
  
  Sad idem prema jahti."
  
  Nickova ruka zatvorila se oko velike metalne kugle u njegovom džepu. "Čekaj", promuklo je rekao. "Nitko se ne miče." Četiri prestrašena lica okrenula su se prema njemu. U istom trenutku, rubom vida ugledao je nagli pokret. Dvojica stražara GKI-a, koji su se izležavali uz zid, pojurili su prema njemu, mašući kundacima svojih mitraljeza. N3 je naglo okrenuo metalni mramor. Otkotrljao se prema njima preko ploča, šišteći od smrtonosnog plina.
  
  Muškarci su se ukočili na mjestu. Samo su im se oči pomicale.
  
  Simian se spotaknuo unatrag, držeći se za lice. Metak je pogodio Nicka u resicu desnog uha. Bio je to pištolj koji je Red Sands držao dok se udaljavao od terrazza i prelazio travnjak, krećući se ispred smrtonosnih isparenja. Killmasterov zglob trznuo se prema gore. Hugo je odletio u zrak, duboko zarivajući u Sandsova prsa. Nastavio je salto unatrag, udarivši nogama u bazen.
  
  "Moje oči!" zaurla Simian. "Ne vidim!"
  
  Nick se okrenuo prema njemu. Rhino Tree ga je držao za rame, vodeći ga s terase. Nick ih je slijedio. Nešto ga je udarilo u desno rame, poput daske nevjerojatnom snagom. Udar ga je srušio. Sletio je na sve četiri. Nije osjećao bol, ali vrijeme se usporilo dok sve nije postalo vidljivo u najsitnijim detaljima. Jedna od stvari koju je vidio bio je Johnny Hung the Fat kako stoji nad njim, držeći nogu stola. Ispustio ju je i potrčao za Rhino Treeom i Simianom.
  
  Njih troje brzo su prešli preko širokog travnjaka, krećući se prema kućici za čamce.
  
  Nick se nesigurno podigao na noge. Bol ga je preplavila u tamnim valovima. Krenuo je za njima, ali noge su mu se slomile. Nisu ga htjele poduprijeti. Pokušao je ponovno. Ovaj put uspio je ostati budan, ali se morao kretati polako.
  
  Motor broda zaurlao je kad se N3 zaustavio uz njega. Hung-Fatty ga je okrenuo, vrteći kormilo, i provirio preko krme da vidi kako mu ide. Simian se pogrbio na prednjem sjedalu pored sebe, još uvijek grebući oči. Rhino Three sjedio je straga. Vidio je Nicka kako mu se približava i okrenuo se, pokušavajući nešto povući.
  
  N3 je pretrčao posljednjih deset metara, posežući i ljuljajući se s niske grede iznad glave, hvatajući se za lice i protežući se, snažno udarajući nogama na uzvišenju i puštajući dok se još uvijek dizao. Doskočio je na prste na rub krme broda, izvijajući leđa, očajnički hvatajući zrak.
  
  Izgubio bi ravnotežu da ga Rhino Tree nije ubo udicom za brod. Nickove su ruke zgrabile udicu i povukle. Rame ga je gurnulo naprijed na koljena, zbog čega se Tree izvijao i previjao na stražnjem sjedalu poput jegulje stjerane u kut.
  
  Čamac je izbio iz tame na zasljepljujuću sunčevu svjetlost, oštro se nagnuvši ulijevo, voda se kovrčala oko njega sa svake strane u ogromnom, pjenom prekrivenom tragu. Rhino je već izvukao pištolj i uperio ga u Nicka. N3 je spustio udicu. Metak je bezopasno prozujao pored njegove glave, a Rhino je vrisnuo dok mu se zdrava ruka topila u krvi i kostima. Bio je to ženski vrisak, tako visok, gotovo nečujan. Killmaster ga je prigušio rukama.
  
  Palčevi su mu se zarili u arterije s obje strane Rhinova napregnutog grla. Vlažna, blistava vučja usta otvorila su se. Mrtve sive oči opsceno su iskolačile. Metak je pogodio Nicka u uho. Glava mu je zvonila od potresa mozga. Podigao je pogled. Hung Fat se okrenuo na stolici. Upravljao je jednom rukom, a drugom pucao dok je brod jurio niz usisnik, motori su slobodno urlali i ubrzavali dok se stajni trap vrtio u zraku, a zatim se ponovno zario u vodu.
  
  "Pazi!" viknuo je Nick. Hung Fat se okrenuo. Killmasterovi palčevi dovršili su posao koji je netko drugi započeo. Zarili su se u ljubičasti ožiljak na Nosorogovom drvetu, gotovo probivši debelu, žuljevitu kožu. Bjeloočnice su čovjeku bljesnule. Jezik mu je ispario iz otvorenih usta, a iz dubine pluća izbio je strašan zvuk grgljanja.
  
  Još jedan metak je prozviždao. Nick je osjetio njegov vjetar. Maknuo je prste s mrtvačeva vrata i okrenuo se lijevo. "Iza tebe!" viknuo je. "Pazi!" I ovaj put je to mislio ozbiljno. Projurili su između Simianove jahte i lukobrana, a kroz vjetrobransko staklo prekriveno prskanjem vidio je najlonsko uže koje je vezalo pramac za stupove. Nije bio udaljen više od jednog metra, a Hung Fat se podigao sa svog mjesta, nadvijajući se nad njim čekajući ubojstvo.
  
  "To je najstariji trik na svijetu", nacerio se, a onda se odjednom začuo tup udarac i Kinez se našao vodoravno u zraku, čamac mu je iskliznuo ispod nogu. Nešto je izašlo iz njega i Nick je vidio da je to njegova glava. Pljusnula je u vodu dvadesetak metara iza njih, a bezglavo tijelo je slijedilo, tonući bez traga.
  
  Nick se okrenuo. Vidio je kako Simian naslijepo hvata kormilo. Prekasno. Išli su ravno prema molu. Skočio je u more.
  
  Udarni val ga je pogodio kada
  
  
  
  
  
  Vrste prijevoda
  
  Prijevod tekstova
  
  Izvor
  
  1973. / 5000.
  
  Rezultati prijevoda
  
  Izronio je. Vrući zrak je puhao oko njega. Krhotine metala i šperploče padale su kao kiša. Nešto veliko udarilo je u vodu blizu njegove glave. Zatim, dok su mu bubnjići otpuštali dio pritiska eksplozije, čuo je krike. Prodorne, neljudske krike. Komad zapaljenih krhotina polako se dizao uz nazubljeno kamenje lukobrana. Pogledavši bliže, Nick je vidio da je to Simian. Ruke su mu mahnito mahale uz tijelo. Pokušao je ugasiti plamen, ali više je izgledao kao ogromna ptica koja pokušava letjeti, feniks koji se pokušava uzdići sa svoje pogrebne lomače. Samo što nije mogao, pao je s teškim uzdahom i umro...
  
  * * *
  
  "O, Same, pogledaj! Eno ga. Zar nije prekrasan?"
  
  Nick Carter podigao je glavu s mekog, kotrljajućeg jastuka njezinih prsa. "Što se događa?" promrmljao je nečujno.
  
  Televizor je stajao u podnožju kreveta u njihovoj hotelskoj sobi u Miami Beachu, ali on to nije primijetio. Njegove su misli bile negdje drugdje - usredotočene na prekrasnu, preplanulu crvenokosu ženu boje duhana i bijelog ruža po imenu Cynthia. Sad je čuo glas kako brzo i uzbuđeno govori: "...zastrašujući narančasti plamen izbija iz osam Saturnovih mlaznica dok tekući kisik i kerozin eksplodiraju zajedno. To je savršeno lansiranje za Phoenix Jedan..."
  
  Zamagljenim očima promatrao je set, promatrajući kako se golemi stroj veličanstveno uzdiže s otoka Merritt i nadvija nad Atlantikom na početku svoje gigantske krivulje ubrzanja. Zatim se okrenuo, ponovno zarivajući lice u mračnu, mirisnu dolinu među njezinim grudima. "Gdje smo bili prije nego što mi je odmor tako grubo prekinut?" promrmljao je.
  
  "Sam Harmon!" Nickova djevojka iz Floride zvučala je šokirano. "Sam, iznenađena sam." Ali šokirani ton postao je lijen pod njegovim milovanjima. "Zar te ne zanima naš svemirski program?" zastenjala je dok su joj nokti počeli grebati njegova leđa. "Naravno", nasmijao se. "Zaustavi me ako ta raketa počne letjeti u ovom smjeru."
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  Špijun Juda
  
  
  
  Nick Carter
  
  Killmaster
  
  Špijun Juda
  
  
  
  
  Posvećeno Tajnoj službi Sjedinjenih Američkih Država
  
  
  
  
  Poglavlje 1
  
  
  "Što je s njihovim cjelokupnim planom, Akime," rekao je Nick, "ne znaš ništa?"
  
  "Samo otoci. Tako smo nisko u vodi da udara o staklo i ne vidim jasno."
  
  "A što je s onim jedrom s lijeve strane?"
  
  Nick se koncentrirao na brojčanike, ruke su mu bile zauzetije od ruku hobi pilota na njegovom prvom instrumentalnom letu. Pomaknuo je svoju krupnu figuru u stranu kako bi malom indonezijskom dječaku omogućio da okrene nosač periskopa. Akim je izgledao slabo i prestrašeno. "To je veliki prau. Plovi od nas."
  
  "Odvest ću je dalje. Pazi na sve što bi ti moglo reći gdje smo. A ima li kakvih grebena ili stijena..."
  
  "Za nekoliko minuta bit će mrak i neću moći ništa vidjeti", odgovorio je Akim. Imao je najnježniji glas koji je Nick ikada čuo od muškarca. Ovaj zgodni mladić morao je imati osamnaest godina. Muškarac? Zvučao je kao da mu se glas nije promijenio - ili je možda postojao neki drugi razlog. To bi sve učinilo savršenim; izgubljen na neprijateljskoj obali s homoseksualnim prvim časnikom.
  
  Nick se nasmiješio i osjećao se bolje. Podmornica za dvije osobe bila je igračka za ronioce, igračka za bogataše. Bila je dobro građena, ali teško ju je bilo upravljati na površini. Nick je držao kurs od 270 stupnjeva, pokušavajući kontrolirati uzgon, nagib i smjer.
  
  Nick je rekao: "Zaboravi periskop na četiri minute. Pustit ću je da se smiri dok se mi približavamo. Pri tri čvora, ionako ne bismo trebali imati puno problema."
  
  "Ovdje ne bi trebalo biti skrivenih stijena", odgovorio je Akim. "Ima jedna na otoku Fong, ali ne na jugu. To je blago nagnuta plaža. Obično imamo lijepo vrijeme. Mislim da je ovo bila jedna od posljednjih oluja kišne sezone."
  
  U mekom žutom svjetlu skučene kabine, Nick je pogledao Akima. Ako je dječak bio uplašen, čeljust mu je bila napeta. Glatke konture njegova gotovo zgodnog lica bile su, kao i uvijek, mirne i staložene.
  
  Nick se prisjetio povjerljivog komentara admirala Richardsa prije nego što ih je helikopter podigao s nosača. "Ne znam što tražite, gospodine Bard, ali mjesto kamo idete je kipući pakao. Izgleda kao raj, ali je čisti pakao. I pogledajte onog malog. Kaže da je Minankabau, ali ja mislim da je Javanac."
  
  Nick je bio znatiželjan. U ovom poslu, moraš prikupiti i zapamtiti svaku informaciju. "Što bi to moglo značiti?"
  
  "Kao Njujorčanin koji tvrdi da je mljekar iz Bellows Fallsa u Vermontu, proveo sam šest mjeseci u Jakarti kada je to bila nizozemska Batavija. Zanimale su me konjske utrke. Jedna studija kaže da postoji četrdeset i šest vrsta."
  
  Nakon što su se Nick i Akeem ukrcali na nosač zrakoplova od 99 000 tona u Pearl Harboru, admiralu Richardsu trebalo je tri dana da se obračuna s Nickom. Druga radio poruka na strogo povjerljivom crvenom papiru pomogla je. "Gospodin Bard" je nesumnjivo remetio flotu, kao i sve operacije State Departmenta ili CIA-e, ali admiral je imao svoje mišljenje.
  
  Kad je Richards otkrio da je Nick rezerviran, ugodan i da zna ponešto o brodovima, pozvao je putnika u svoju prostranu kabinu, jedinu na brodu s tri prozora.
  
  Kad je Richards otkrio da Nick poznaje njegovog starog prijatelja, kapetana Talbota Hamiltona iz Kraljevske mornarice, svidio mu se putnik. Nick se liftom iz admiralske kabine popeo pet paluba gore do
  
  Časnik na mostu zapovjedništva promatrao je kako katapulti izbacuju Phantome i Skyhawke tijekom trenažnog leta po vedrom danu i kratko je pogledao računala i sofisticiranu elektroničku opremu u velikoj ratnoj sobi. Nije bio pozvan da isproba admiralovu bijelo tapeciranu okretnu stolicu.
  
  Nick je uživao u Richardsovom šahu i duhanu za lulu. Admiral je volio testirati reakcije svojih putnika. Richards je zapravo želio postati liječnik i psihijatar, ali njegov otac, marinski pukovnik, spriječio ga je u tome. "Zaboravi, Corneliuse", rekao je admiralu - tada J. - tri godine nakon Annapolisa. "Ostani u mornarici, gdje počinju promaknuća, dok ne stigneš do ZAPOVJEDNOG CENTRA. Mornarički dokumenti su dobro mjesto, ali su slijepa ulica. I nisi bio prisiljen izaći tamo; morao si raditi."
  
  Richards je smatrao da je "Al Bard" strog agent. Pokušaj da ga se gurne preko određenih točaka dočekan je opaskom da "Washington ima pravo glasa u ovom pitanju", i, naravno, bio si zaustavljen u mjestu. Ali Bard je bio normalan tip - držao se na distanci i poštovao mornaricu. Nije se moglo tražiti više.
  
  Sinoć na brodu, Nick Richards je rekao: "Pogledao sam onu malu podmornicu s kojom si došao. Lijepo je napravljena, ali može biti nepouzdana. Ako budeš imao ikakvih problema odmah nakon što te helikopter spusti u vodu, ispali crvenu baklju. Pilot će je paziti što je dulje moguće."
  
  "Hvala vam, gospodine", odgovorio je Nick. "Imat ću to na umu. Testirao sam letjelicu tri dana na Havajima. Proveo sam pet sati leteći njome na moru."
  
  "Taj tip - kako se zove, Akim - bio je s tobom?"
  
  "Da."
  
  "Tada će ti težina biti ista. Jesi li to doživio na uzburkanom moru?"
  
  "Ne."
  
  "Nemoj riskirati..."
  
  "Richards je imao dobre namjere", pomisli Nick, pokušavajući pobjeći na periskopskoj dubini koristeći horizontalne peraje. To su učinili i dizajneri ove male podmornice. Kako su se približavali otoku, valovi su bili sve jači i nikada nije mogao parirati njihovoj uzgonskoj snazi ili dubini. Njihali su se poput jabuka za Noć vještica.
  
  "Akime, imaš li ikada morsku bolest?"
  
  "Naravno da ne. Naučio sam plivati kad sam naučio hodati."
  
  "Ne zaboravi što radimo večeras."
  
  "Al, uvjeravam te, znam plivati bolje od tebe."
  
  "Nemoj se kladiti na to", odgovorio je Nick. Tip je možda u pravu. Vjerojatno je cijeli život bio u vodi. S druge strane, Nick Carter, kao treći čovjek u AXE-u, vježbao je ono što je nazivao vježbama u vodi svakih nekoliko dana svog života. Održavao je izvrsnu formu i imao je razne fizičke vještine kako bi povećao svoje šanse za preživljavanje. Nick je vjerovao da su jedina zanimanja ili umjetnosti koja zahtijevaju rigorozniji raspored od njegovog bile one cirkuskih sportaša.
  
  Petnaest minuta kasnije, usmjerio je malu podmornicu ravno na tvrdu plažu. Iskočio je, privezao uže za pramčanu kuku i uz veliku pomoć valjaka koji su se zabijali u maglovite valove, te nekoliko dobrovoljnih, ali slabih Akimovih povlačenja, podigao je plovilo iznad vodene linije i pričvrstio ga s dva užeta za sidro i divovsko stablo nalik banjanu.
  
  Nick je svjetlom svjetiljke dovršio čvor na užetu oko stabla. Zatim je ugasio svjetlo i uspravio se, osjećajući kako koraljni pijesak popušta pod njegovom težinom. Tropska noć pala je poput pokrivača. Zvijezde su ljubičasto prskale iznad glave. S obale, morski sjaj svjetlucao je i transformirao se. Kroz udar i huk valova, čuo je zvukove džungle. Ptičji pjev i životinjski krici koji bi se činili beskrajnima da ih je itko slušao.
  
  "Akim..."
  
  "Da?" Odgovor je došao iz tame nekoliko metara dalje.
  
  "Imate li kakvih ideja kojim putem bismo trebali krenuti?"
  
  "Ne. Možda ti mogu reći ujutro."
  
  "Dobro jutro! Htio sam večeras stići na otok Fong."
  
  Tihi glas odgovori: "Večeras - sutra navečer - sljedeći tjedan navečer. On će još uvijek biti tamo. Sunce će još uvijek izlaziti."
  
  Nick je s gađenjem frknuo i popeo se na podmornicu, izvukavši dvije lagane pamučne deke, sjekiru i sklopivu pilu, paket sendviča i termosicu s kavom. Maryana. Zašto neke kulture razvijaju tako jak ukus za neizvjesnu budućnost? Opusti se, bila je njihova lozinka. Sačuvaj to za sutra.
  
  Opremu je položio na plažu na rubu džungle, štedljivo koristeći bljeskalicu. Akim je pomagao koliko je mogao, spotičući se u mraku, a Nick je osjetio grižnju savjesti. Jedan od njegovih motoa bio je: "Učini to, trajat ćeš dulje." I, naravno, otkad su se upoznali na Havajima, Akim je bio izvrstan i naporno je radio, trenirao je s podmornicom, podučavao Nicka indonezijsku verziju malajskog i educirao ga o lokalnim običajima.
  
  Akim Machmur je ili bio vrlo vrijedan Nicku i AX-u ili mu se sviđao
  
  Na putu do škole u Kanadi, mladić se ušuljao u ured FBI-a u Honoluluu i ispričao im o otmici i ucjeni u Indoneziji. Ured je savjetovao CIA-u i AXE o službenim postupcima u međunarodnim poslovima, a David Hawk, Nickov neposredni nadređeni i direktor AXE-a, odvezao je Nicka na Havaje.
  
  "Indonezija je jedno od svjetskih žarišta", objasnio je Hawk, pružajući Nicku aktovku s referentnim materijalima. "Kao što znate, upravo su imali golemo krvoproliće, a Chicomi očajnički žele spasiti svoju političku moć i ponovno preuzeti kontrolu. Mladić možda opisuje lokalni kriminalni lanac. Imaju neke zgodne prijatelje. Ali s Judom i Heinrichom Müllerom na slobodi u velikoj kineskoj krntiji, osjećam miris nečega. To je samo njihova igra otmice mladih ljudi iz bogatih obitelji i traženja novca i suradnje od Chicoma - kineskih komunista. Naravno, njihove obitelji to znaju. Ali gdje drugdje možete pronaći ljude koji bi ubili svoje rođake za pravu cijenu?"
  
  "Je li Akim stvaran?" upitao je Nick.
  
  "Da. CIA-JAC nam je radiovezom poslao fotografiju. I doveli smo profesora McGilla samo radi brze provjere. On je onaj dečko Muchmur, u redu. Kao i većina amatera, pobjegao je i digao uzbunu prije nego što je saznao sve detalje. Trebao je ostati s obitelji i prikupiti činjenice. U to se, Nicholas, upuštaš..."
  
  Nakon dugog razgovora s Akeemom, Hawk je donio odluku. Nick i Akeem otputovali bi u ključno središte operacija - enklavu Machmura na otoku Fong. Nick je trebao zadržati ulogu s kojom je upoznao Akeema, koju će koristiti kao svoju masku u Jakarti: "Al Bard", američki uvoznik umjetnina.
  
  Akimu je rečeno da "gospodin Bard" često radi za ono što se naziva američkom obavještajnom službom. Djelovao je prilično impresionirano, ili je možda Nickov strog, preplanuo izgled i njegov stav čvrstog, ali blagog samopouzdanja pomogao.
  
  Dok je Hawk smišljao plan i započeli intenzivne pripreme, Nick je nakratko doveo u pitanje Hawkovu prosudbu. "Mogli smo doletjeti uobičajenim kanalima", uzvratio je Nick. "Mogli ste mi kasnije dostaviti podmornicu."
  
  "Vjeruj mi, Nicholas", uzvratio je Hawk. "Mislim da ćeš se složiti sa mnom prije nego što ovaj slučaj postane još stariji ili nakon što razgovaraš s Hansom Nordenbossom, našim čovjekom u Jakarti. Znam da si vidio mnogo intriga i korupcije. Takav je način života u Indoneziji. Cijenit ćeš moj suptilni pristup, a možda će ti trebati i podmornica."
  
  "Je li naoružana?"
  
  "Ne. Imat ćete četiri kilograma eksploziva i svoje uobičajeno oružje."
  
  Sada, stojeći u tropskoj noći sa slatkim, pljesnivim mirisom džungle u nosnicama i urlikom džungle u ušima, Nick je poželio da se Hawk nije pojavio. Teška životinja srušila se u blizini, a Nick se okrenuo prema zvuku. Pod rukom je imao svoj posebni Luger, Wilhelmina, i Hugoa, s oštrom oštricom koja bi mu na dodir mogla skliznuti u dlan, ali ovaj svijet se činio golemim, kao da bi mogao zahtijevati mnogo vatrene moći.
  
  Rekao je u tamu: "Akim. Možemo li pokušati prošetati plažom?"
  
  "Možemo pokušati."
  
  "Koji bi bio logičan put do otoka Fong?"
  
  "Ne znam."
  
  Nick je iskopao rupu u pijesku na pola puta između linije džungle i valova i srušio se. Dobrodošli u Indoneziju!
  
  Akim mu se pridružio. Nick je osjetio dječakov slatki miris. Odbacio je svoje misli. Akim se ponašao kao dobar vojnik, slušajući naredbe uglednog narednika. Što ako je nosio parfem? Dječak se uvijek trudio. Bilo bi nepravedno pomisliti...
  
  Nick je spavao s mačjom budnošću. Nekoliko puta su ga budili zvukovi džungle i vjetar koji im je šumio pokrivače. Zabilježio je vrijeme - 4:19. To bi bilo 12:19 u Washingtonu dan prije. Nadao se da Hawk uživa u dobroj večeri...
  
  Probudio se, zaslijepljen jarkim zoračkim suncem i prestrašen velikom crnom figurom koja je stajala pokraj njega. Otkotrljao se u suprotnom smjeru, pogodivši metu, ciljajući Wilhelminu. Akim je viknuo: "Ne pucaj."
  
  "Nisam to htio", zarežao je Nick.
  
  Bio je to najveći majmun kojeg je Nick ikada vidio. Bio je smećkast, s malim ušima, i nakon što je pregledao njegovu rijetku, crvenkastosmeđu dlaku, Nick je vidio da je to ženka. Nick se pažljivo uspravio i nasmiješio. "Orangutan. Dobro jutro, Mabel."
  
  Akim je kimnuo. "Često su prijateljski raspoloženi. Donijela ti je darove. Pogledaj tamo u pijesku."
  
  Nekoliko metara od Nicka bile su tri zrele, zlatne papaje. Nick je podigao jednu. "Hvala, Mabel."
  
  "Oni su najhumanoidniji majmuni", predložio je Akim. "Ona je poput tebe."
  
  "Drago mi je. Trebaju mi prijatelji." Velika životinja požurila je u džunglu i ponovno se pojavila trenutak kasnije s neobičnim, ovalnim, crvenim voćem.
  
  "Nemoj ovo jesti", upozorio je Akim. "Neki ljudi to mogu jesti, ali nekima će biti muka."
  
  Nick je bacio Akimu ukusnu papaju kad se Mabel vratila. Akim ju je instinktivno uhvatio. Mabel je vrisnula od straha i skočila na Akima!
  
  Akim se okrenula i pokušala izbjeći, ali orangutan se kretao poput NFL quarterbacka s loptom na otvorenom polju. Ispustila je crveno voće, zgrabila papaju od Akima, bacila je u more i počela trgati Akimovu odjeću. Košulja i hlače su mu se poderale u jednom snažnom kidanju. Majmun je čvrsto držao Akimove kratke hlače kada je Nick viknuo: "Hej!" i potrčao naprijed. Lijevom rukom je uhvatio majmuna za glavu, a u desnoj je držao Luger pištolj spreman.
  
  "Odlazi. Allons. Vamos!..." Nick je nastavio vikati na šest jezika i pokazivati na džunglu.
  
  Mabel - mislio je na nju kao na Mabel i zapravo se osjećao neugodno kad se povukla, ispruživši jednu dugu ruku, dlanom prema gore, u molećivom gestu. Polako se okrenula i povukla u zapetljano grmlje.
  
  Okrenuo se prema Akimu. "Dakle, zato si uvijek djelovao čudno. Zašto si se pretvarao da si dječak, dragi? Tko si ti?"
  
  Akim se pokazala kao djevojka, sitna i prekrasno građena. Igrala se svojim poderanim trapericama, gola osim uske trake bijele tkanine koja joj je stiskala grudi. Nije žurila i nije djelovala uznemireno, poput nekih djevojaka - ozbiljno je vrtjela svoje uništene hlače s jedne strane na drugu, odmahujući svojom lijepom glavom. Imala je poslovno ponašanje i razumnu iskrenost o nedostatku odjeće koji je Nick primijetio na balijskoj zabavi. Doista, ova zbijena slatkica nalikovala je jednoj od onih savršeno oblikovanih ljepotica nalik lutkama koje su služile kao modeli umjetnicima, izvođačima ili jednostavno kao divne pratilje.
  
  Koža joj je bila svijetle moka nijanse, a ruke i noge, iako vitke, bile su prekrivene skrivenim mišićima, kao da ih je naslikao Paul Gauguin. Bokovi i bedra bili su dovoljan okvir za njezin mali, ravni trbuh, a Nick je razumio zašto je "Akeem" uvijek nosio duge, široke majice s kapuljačom kako bi sakrio te prekrasne obline.
  
  Osjetio je ugodnu toplinu u nogama i donjem dijelu leđa dok ju je gledao - i odjednom shvatio da mala smeđa nakaza zapravo pozira za njega! Iznova i iznova je pregledavala poderanu tkaninu, dajući mu priliku da je pregleda! Nije bila koketna, nije bilo ni najmanjeg traga samodopadne snishodljivosti. Jednostavno se ponašala razigrano prirodno, jer joj je ženska intuicija govorila da je ovo savršeno vrijeme za opuštanje i impresioniranje zgodnog muškarca.
  
  "Iznenađen sam", rekao je. "Vidim da si puno ljepša kao djevojčica nego kao dječak."
  
  Nagnula je glavu i pogledala ga postrance, a nestašni bljesak dodao je sjaj njezinim sjajnim crnim očima. Poput Akima, zaključio je, pokušavala je zadržati mišiće čeljusti napetima. Sada je, više nego ikad, izgledala poput najljepše balijske plesačice ili zapanjujuće slatkih Euroazijki koje ste vidjeli u Singapuru i Hong Kongu. Usne su joj bile male i pune, a kad bi se smirila, samo bi se lagano napućile, a obrazi čvrsti, visoki ovali za koje biste znali da će biti iznenađujuće podatni kad biste ih poljubili, poput toplih, mišićavih sljezovih kolačića. Spustila je tamne trepavice. "Jesi li jako ljut?"
  
  "O, ne." Vratio je Luger u futrolu. "Predeš pređu, a ja sam izgubljen na plaži u džungli, a ti si već koštao moju zemlju možda šezdeset ili osamdeset tisuća dolara." Pružio joj je košulju, beznadežnu krpu. "Zašto bih se ljutio?"
  
  "Ja sam Tala Machmur", rekla je. "Akimova sestra."
  
  Nick je bezizražajno kimnuo. Mora da je drugačiji. Nordenbossovo povjerljivo izvješće navodi da je Tala Makhmur među mladim ljudima koje su otmičari zarobili. "Nastavite."
  
  "Znao sam da nećeš slušati djevojku. Nitko ne sluša. Zato sam uzeo Akimove papire i pretvarao se da sam on kako bih te nagovorio da dođeš i pomogneš nam."
  
  "Tako dug put. Zašto?"
  
  "Ja... ne razumijem vaše pitanje."
  
  "Vaša obitelj mogla bi prijaviti vijest američkom dužnosniku u Jakarti ili otputovati u Singapur ili Hong Kong i kontaktirati nas."
  
  "Upravo tako. Naše obitelji ne trebaju pomoć! Samo žele da ih se ostavi na miru. Zato plaćaju i šute. Navikli su na to. Svi uvijek nekome plaćaju. Plaćamo političare, vojsku i tako dalje. To je standardni dogovor. Naše obitelji neće ni međusobno razgovarati o svojim problemima."
  
  Nick se prisjetio Hawkovih riječi: "...intriganta i korupcija. U Indoneziji je to način života." Kao i obično, Hawk je predviđao budućnost s preciznošću računala.
  
  Šutnuo je komad ružičastog koralja. "Dakle, tvojoj obitelji ne treba pomoć. Ja sam samo veliko iznenađenje koje donosiš kući. Nije ni čudo što si toliko želio bez upozorenja pobjeći na otok Fong."
  
  "Molim te, nemoj se ljutiti." Mučila se s trapericama i košuljom. Odlučio je da neće nikamo ići bez šivaćeg stroja, ali pogled je bio prekrasan. Uhvatila je njegov ozbiljan pogled i prišla mu, držeći komadiće tkanine ispred sebe. "Pomozi nam, a istovremeno ćeš pomoći i svojoj zemlji. Prošli smo kroz krvavi rat. Otok Fong ga je izbjegao, istina, ali u Malangu, odmah uz obalu, dvije tisuće ljudi je poginulo. I još uvijek pretražuju džunglu u potrazi za Kinezima."
  
  "Dakle. Mislio sam da mrziš Kineze."
  
  "Mi ne mrzimo nikoga. Neki naši Kinezi ovdje žive generacijama. Ali kad ljudi čine nešto loše i svi se naljute, oni ubijaju. Stare zamjerke. Ljubomora. Vjerske razlike."
  
  "Praznovjerje je važnije od razuma", promrmlja Nick. Vidio je to na djelu. Potapšao je glatku smeđu ruku, primijetivši koliko je graciozno bila presavijena. "Pa, evo nas. Pronađimo otok Fong."
  
  Protresla je svežanj tkanine. "Možeš li mi dodati jednu od deka?"
  
  "Ovdje."
  
  Tvrdoglavo se odbijao okrenuti, uživajući gledajući je kako skida staru odjeću i spretno se umotava u deku koja je postala poput saronga. Njezine blistave crne oči bile su vragolaste. "U svakom slučaju, ovako je ugodnije."
  
  "Sviđa ti se", rekao je. Odmotala je bijelu platnenu traku koja joj je držala grudi zajedno, a sarong se prekrasno ispunio. "Da", dodao je, "predivno. Gdje smo sada?"
  
  Okrenula se i pozorno promatrala blagu krivulju zaljeva, obrubljenu na istočnoj obali čvornovatim mangrovama. Obala je bila bijeli polumjesec, morski safir u bistrom zorom, osim tamo gdje su se zeleni i azurni valovi razbijali o ružičasti koraljni greben. Nekoliko morskih puževa palo je tik iznad linije valova, poput gusjenica dugih tridesetak centimetara.
  
  "Možda smo na otoku Adata", rekla je. "Nenaseljen je. Obitelj ga koristi kao neku vrstu zoološkog vrta. Tamo žive krokodili, zmije i tigrovi. Ako skrenemo prema sjevernoj obali, možemo prijeći do Fonga."
  
  "Nije ni čudo što je Conrad Hilton ovo propustio", rekao je Nick. "Sjedni i daj mi pola sata. Onda ćemo otići."
  
  Ponovno je pričvrstio sidra i prekrio malu podmornicu naplavljenim drvetom i raslinjem džungle sve dok nije nalikovala hrpi krhotina na obali. Tala je krenula prema zapadu uz plažu. Zaobišli su nekoliko malih rtova i uzviknula je: "To je Adata. Na plaži smo Chris."
  
  "Chris? Nož?"
  
  "Zakrivljeni bodež. Zmija, mislim, je engleska riječ."
  
  "Koliko je daleko Fong?"
  
  "Jedan lonac." Hihotala se.
  
  "Možeš li detaljnije objasniti?"
  
  "Na malajskom, jedan obrok. Ili otprilike pola dana."
  
  Nick je tiho opsovao i krenuo naprijed. "Hajde."
  
  Stigli su do provalije koja je presijecala plažu iznutra, gdje se džungla uzdizala u daljini poput brda. Tala se zaustavio. "Možda bi bilo kraće popeti se stazom uz potok i krenuti prema sjeveru. Teže je, ali je upola kraća udaljenost u usporedbi s hodanjem uz plažu, odlaskom do zapadnog kraja Adate i povratkom."
  
  "Vodi dalje."
  
  Staza je bila zastrašujuća, s bezbrojnim liticama i vinovom lozom koja se opirala Nickovoj sjekiri poput metala. Sunce je bilo visoko i zloslutno kad se Tala zaustavio kod ribnjaka kroz koji je tekao potok. "Ovo je naš najbolji sat. Jako mi je žao. Nećemo dobiti puno vremena. Nisam shvatio da se staza već neko vrijeme nije koristila."
  
  Nick se nasmijao, prerezavši vinovu lozu oštricom Huga nalik na štiklu. Na njegovo iznenađenje, probila ga je brže od sjekire. Dobri stari Stuart! Šef oružja SJEKIRE uvijek je tvrdio da je Hugo najfiniji čelik na svijetu - bio bi zadovoljan kad bi to čuo. Nick je vratio Huga u rukav. "Danas - sutra. Sunce će izaći."
  
  Tala se nasmijala. "Hvala ti. Sjećaš se."
  
  Razmotao je zalihe. Čokolada se pretvorila u blato, keksi u kašu. Otvorio je K-krekere i sir, i oni su ih pojeli. Pokret unatrag niz stazu ga je upozorio, a ruka mu je otela Wilhelminu dok je siktao: "Dolje, Tala."
  
  Mabel je hodala neravnom cestom. U sjenama džungle, opet je izgledala crno, a ne smeđe. Nick je rekao: "O, sranje", i bacio joj čokoladu i kekse. Uzela je darove i sretno grickala, izgledajući poput udovice koja pije čaj na Plazi. Kad je završila, Nick je viknuo: "A sada bježi!"
  
  Otišla je.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Nakon što su hodali nekoliko kilometara niz padinu, došli su do potoka u džungli širokog oko deset metara. Tala je rekao: "Čekaj."
  
  Otišla je i skinula se,
  
  , spretno je napravila mali paketić od svog saronga i otplivala do druge obale poput vitke smeđe ribe. Nick je s divljenjem promatrao. Doviknula je: "Mislim da je sve u redu. Idemo."
  
  Nick je skinuo gumene cipele za brod i omotao ih majicom sa sjekirom. Zamahnuo je pet ili šest puta snažno kad je čuo Tala kako vrišti i krajičkom oka ugledao pokret uzvodno. Smeđi, čvornovati trupac kao da je klizio s obližnje obale pod vlastitim vanbrodskim motorom. Aligator? Ne, krokodil! A znao je da su krokodili najgori! Refleksi su mu bili brzi. Prekasno je da gubi vrijeme na okretanje - zar ne kažu da pljusak pomaže? Zgrabio je majicu i cipele jednom rukom, pustio sjekiru i skočio naprijed snažnim zamahima preko glave i širokim udarcem.
  
  To bi bio vrat! Ili biste rekli čeljusti i noga? Tala se nadvila nad njim. Podigla je štap i udarila krokodila po leđima. Zaglušujući vrisak prolomio se džunglom, a iza sebe je čuo golemi pljusak. Prstima je dodirnuo tlo, ispustio je torbu i iskliznuo na obalu poput tuljana koji pliva na santi leda. Okrenuo se i ugledao Mabel, do struka u mračnoj struji, kako udara krokodila divovskom granom drveta.
  
  Tala je bacio još jednu granu na gmazova. Nick mu je protrljao leđa.
  
  "Oh", rekao je. "Njena cilja bolje od tvoje."
  
  Tala se srušila pokraj njega, jecajući, kao da je njezino malo tijelo konačno upilo previše i kao da su se ustave rasprsnule. "Oh, Al, tako mi je žao. Tako mi je žao. Nisam to vidjela. To čudovište te zamalo uhvatilo. A ti si dobar čovjek - dobar si čovjek."
  
  Pogladila ga je po glavi. Nick je podigao pogled i nasmiješio se. Mabel je izašla na drugu stranu rijeke i namrštila se. Barem je bio siguran da se namrštila. "Prilično sam dobra osoba. Ipak."
  
  Držao je vitku Indonežanku u naručju deset minuta dok se njezino histerično klokotanje nije stišalo. Nije stigla namotati sarong, a on je s odobravanjem primijetio da su joj bucmaste grudi prekrasnog oblika, poput nečega iz časopisa Playboy. Nisu li rekli da se ti ljudi ne srame svojih grudi? Pokrivaju ih samo zato što civilizirane žene inzistiraju. Htio je dodirnuti jednu. Odupirući se porivu, tiho je uzdahnuo u znak odobravanja.
  
  Kad se Tala činio smirenim, otišao je do potoka i štapom donio svoju košulju i cipele. Mabel je nestala.
  
  Kad su stigli do plaže, koja je bila točna replika one koju su napustili, sunce je bilo na zapadnom rubu drveća. Nick je rekao: "Jedan lonac, ha? Pojeli smo cijeli obrok."
  
  "To je bila moja ideja", krotko odgovori Tala. "Trebali smo ići okolo."
  
  "Zadirkujem te. Vjerojatno se nismo mogli bolje provesti. Je li to Fong?"
  
  Preko milje mora, protežući se koliko god oko seže, a poduprt trostrukim planinama ili vulkanskim jezgrama, protezala se plaža i obala. Imala je kultiviran, civiliziran zrak, za razliku od Adate. Livade ili polja uzdizala su se iz visoravni u izduženim zelenim i smeđim linijama, a bilo je i skupina nečega što je izgledalo kao kuće. Nick je pomislio da je na cesti vidio kamion ili autobus kad je zaškiljio.
  
  "Postoji li način da im se da signal? Imaš li slučajno ogledalo?"
  
  "Ne."
  
  Nick se namrštio. Podmornica je imala kompletan pribor za preživljavanje u džungli, ali vući ga sa sobom činilo se glupim. Šibice u njegovom džepu bile su poput kaše. Ispolirao je Hugovu tanku oštricu i pokušao usmjeriti baklje prema otoku Fong, kanalizirajući posljednje zrake sunca. Pretpostavio je da je možda uspio stvoriti nekoliko baklji, ali u ovoj čudnoj zemlji, tmurno je pomislio, koga briga?
  
  Tala je sjedila na pijesku, sjajna crna kosa padala joj je preko ramena, a malo tijelo bilo joj je pogrbljeno od iscrpljenosti. Nick je osjetio bol umora u vlastitim nogama i stopalima te joj se pridružio. "Sutra se mogu cijeli dan bacakati po njima."
  
  Tala se naslonila na njega. "Iscrpljen", pomislio je isprva, sve dok mu vitka ruka nije skliznula uz podlakticu i pritisnula je. Divio se savršenim kremastim krugovima u obliku mjeseca u podnožju njezinih noktiju. Dovraga, bila je lijepa djevojka.
  
  Tiho je rekla: "Mora da misliš da sam užasna. Htjela sam učiniti pravu stvar, ali na kraju je sve ispalo kaos."
  
  Nježno joj je stisnuo ruku. "Izgleda samo gore jer si tako umorna. Sutra ću tvom ocu objasniti da si junak. Tražio si pomoć. Pjevat će se i plesati dok će cijela obitelj slaviti tvoju hrabrost."
  
  Nasmijala se, kao da uživa u fantaziji. Zatim je duboko uzdahnula. "Ne poznaješ moju obitelj. Da je Akim to učinio, možda. Ali ja sam samo djevojka."
  
  "Kakva djevojka." Osjećao se ugodnije grleći je. Nije se protivila. Privila se bliže.
  
  Nakon nekog vremena, počela su ga boljeti leđa. Polako je legao na pijesak, a ona ga je slijedila poput školjke. Počela je lagano prelaziti jednom malom rukom preko njegovih prsa i vrata.
  
  Vitkim prstima milovali su mu bradu, ocrtavali usne, milovali oči. Masirali su mu čelo i sljepoočnice vještom spretnošću koja ga je - u kombinaciji s cjelodnevnom tjelovježbom - gotovo uspavala. Osim kad ga je zadirkujući, nježan dodir okrznuo po bradavicama i pupku, ponovno se probudio.
  
  Nježno mu je usnama dodirnula uho. "Dobar si čovjek, Al."
  
  "To si već rekao. Jesi li siguran?"
  
  "Znam. Mabel je znala." Hihotala se.
  
  "Ne diraj mi prijatelja", promrmljao je pospano.
  
  "Imaš li djevojku?"
  
  "Sigurno."
  
  "Je li ona lijepa Amerikanka?"
  
  "Ne. Nije dobra Eskimka, ali dovraga, zna napraviti dobru juhu."
  
  "Što?"
  
  "Riblji gulaš".
  
  "Ja zapravo nemam dečka."
  
  "Ma daj. Prekrasna mala zdjelica, zar ne? Nisu svi tvoji lokalni dečki slijepi. A ti si pametna. Obrazovana. I usput", lagano ju je stisnuo, zagrlivši, "hvala ti što si udarila onog krokodila. Za to je trebalo hrabrosti."
  
  Veselo je promrmljala. "Ništa se nije dogodilo." Zavodljivi prsti zaplesali su tik iznad njegovog pojasa, a Nick je udahnuo vrući, bogati zrak. Tako je to. Topla tropska noć - vruća krv ključa. Moja se zagrijava, a je li odmor tako loša ideja?
  
  Prevrnuo se na bok i ponovno zavukao Wilhelminu pod ruku. Tala mu je udobno stala kao Luger u futrolu.
  
  - Nema li za tebe zgodnog mladića na otoku Fong?
  
  "Ne baš. Gan Bik Tiang kaže da me voli, ali mislim da mu je neugodno."
  
  "Koliko si zbunjen/a?"
  
  "Čini se nervozan u mojoj blizini. Jedva me dodiruje."
  
  "Nervozan sam u tvojoj blizini. Ali volim dodirivati..."
  
  "Da imam snažnog prijatelja - ili muža - ne bih se ničega bojala."
  
  Nick je odmaknuo ruku s tih zavodljivih mladih grudi i potapšao je po ramenu. To je zahtijevalo malo razmišljanja. Muž? Ha! Bilo bi mudro istražiti Makhmure prije nego što izazove nevolje. Postojali su čudni običaji - poput, prodiremo u kćer, a prodiremo i u tebe. Ne bi li bilo lijepo da su bili članovi plemena gdje je tradicija nalagala da će vam biti čast jahati jednu od njihovih maloljetnih kćeri? Nema te sreće.
  
  Zadrijemao je. Prsti na njegovom čelu vratili su se, hipnotizirajući ga.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Talin vrisak ga je probudio. Počeo je skakati, a ruka mu je pritisnula prsa. Prvo što je ugledao bio je blistavi nož, dug oko 60 centimetara, nedaleko od nosa, s vrhom na grlu. Imao je simetričnu oštricu sa zakrivljenom zmijom. Ruke su ga zgrabile za ruke i noge. Petero ili šestero ljudi ga je držalo, i nisu bili slabići, zaključio je nakon pokušaja povlačenja.
  
  Tala je odvučena od njega.
  
  Nickov je pogled pratio blistavu oštricu do njezina držača, strogog mladog Kineza s vrlo kratkom kosom i uredno podšišanim crtama lica.
  
  Kinez je upitao na savršenom engleskom: "Ubij ga, Tala?"
  
  "Nemoj to raditi dok ti ne dam poruku", obrecnuo se Nick. Činilo se pametnim kao išta drugo.
  
  Kinez se namrštio. "Ja sam Gan Bik Tiang. Tko ste vi?"
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 2
  
  
  
  
  
  "Stani!" - viknuo je Tala.
  
  "Vrijeme je da se i ona pridruži akciji", pomislio je Nick. Ležao je nepomično i rekao: "Ja sam Al Bard, američki poslovni čovjek. Doveo sam gospođicu Makhmur kući."
  
  Prevrnuo je očima i promatrao Talu kako se približava odlagalištu otpada. Rekla je: "On je s nama, Gan. Doveo me s Havaja. Razgovarala sam s ljudima iz Amerike i..."
  
  Nastavila je niz malajsko-indonezijskog koji Nick nije mogao pratiti. Muškarci su počeli silaziti s njegovih ruku i nogu. Napokon, mršavi kineski mladić skinuo je svoj kri i pažljivo ga stavio u torbicu za pojasom. Pružio je ruku, a Nick ju je prihvatio kao da mu je potrebna. Nije bilo ništa loše u tome da uhvati jednog od njih - za svaki slučaj. Pravio se nespretnim i izgledao povrijeđeno i uplašeno, ali čim se ustao, procijenio je situaciju, spotičući se u pijesku. Sedam muškaraca. Jedan je držao sačmaricu. Ako bude potrebno, prvo će ga razoružati, a šanse su bile veće nego da će ih sve povesti. Sati i godine vježbanja - judo, karate, savate - i smrtonosna preciznost s Wilhelminom i Hugom davali su vam ogromnu prednost.
  
  Odmahnuo je glavom, protrljao ruku i teturajući se približio čovjeku s pištoljem. "Molim vas, ispričajte nas", rekao je Gan. "Tala kaže da ste nam došli u pomoć. Mislio sam da bi ona mogla biti vaša zarobljenica. Vidjeli smo bljesak sinoć i stigli prije zore."
  
  "Razumijem", odgovorio je Nick. "Ništa loše. Drago mi je što smo se upoznali. Tala je pričala o tebi."
  
  Gan je izgledao zadovoljno. "Gdje ti je brod?"
  
  Nick je uputio Tali upozoravajući pogled. "Američka mornarica nas je ovdje ostavila. Na drugoj strani otoka."
  
  "Razumijem. Naš brod je odmah na obali. Možeš li ustati?"
  
  Nick je odlučio da mu se igra poboljšava. "Dobro sam. Kako je u Fongu?"
  
  "Nije dobro. Nije loše. Imamo svoje... probleme."
  
  "Tala nam je rekla. Ima li još kakvih vijesti od bandita?"
  
  "Da. Uvijek ista stvar. Više novca, inače će ubiti... taoce."
  
  Nick je bio siguran da će reći "Tala". Ali Tala je bila tamo! Šetali su plažom. Gan je rekao: "Upoznat ćeš Adama Makhmura. Neće biti sretan što te vidi."
  
  "Čuo sam. Možemo ponuditi snažnu pomoć. Siguran sam da ti je Tala rekao da i ja imam veze s vladom. Zašto on i ostale žrtve to ne pozdrave?"
  
  "Ne vjeruju u državnu pomoć. Vjeruju u moć novca i vlastite planove. Svoje... Mislim da je to komplicirana engleska riječ."
  
  "I čak ni ne surađuju jedni s drugima..."
  
  "Ne. Nije tako kako misle. Svi misle da ako platiš, sve će biti u redu i da uvijek možeš dobiti još novca. Znaš onu priču o kokoši i zlatnim jajima?"
  
  "Da."
  
  "To je istina. Ne mogu shvatiti kako razbojnici mogu ubiti gusku koja nosi zlato."
  
  "Ali ti misliš drugačije..."
  
  Zaobišli su rub ružičasto-bijelog pijeska i Nick je ugledao mali jedrenjak, dvokrilni s poluspuštenim latinskim jedrom, kako leprša na laganom povjetarcu. Čovjek je pokušavao ispraviti situaciju. Zaustavio se kad ih je ugledao. Gan je šutio nekoliko minuta. Napokon je rekao: "Neki od nas su mlađi. Vidimo, čitamo i mislimo drugačije."
  
  "Vaš engleski je izvrstan, a naglasak vam je više američki nego britanski. Jeste li išli u školu u Sjedinjenim Državama?"
  
  "Berkeley", odgovori Hahn kratko.
  
  Bilo je malo prilika za razgovor. Veliko jedro maksimalno je iskoristilo slab vjetar, a mali brod prelazio je dio mora brzinom od četiri ili pet čvorova, dok su Indonežani preko njega bacali stabilizatore. Bili su to mišićavi, snažni ljudi, sve od kostiju i tetiva, i izvrsni jedriličari. Bez riječi su prebacivali težinu kako bi održali najbolju površinu za jedrenje.
  
  Vedrog jutra, otok Fong izgledao je prometnije nego u sumrak. Uputili su se prema velikom molu, izgrađenom na stupovima oko dvjesto metara od obale. Na njegovom kraju nalazio se kompleks skladišta i šupa u kojima su bili smješteni kamioni različitih veličina; na istoku, mala parna lokomotiva manevrirala je malim vagonima na željezničkoj postaji.
  
  Nick se nagnuo prema Ganovom uhu. "Što šalješ?"
  
  "Riža, kapok, proizvodi od kokosa, kava, guma. Kositar i boksit s drugih otoka. Gospodin Machmur je vrlo oprezan."
  
  "Kako posao?"
  
  "Gospodin Makhmur posjeduje mnogo trgovina, uključujući i jednu veliku u Džakarti. Uvijek imamo tržnice, osim kada svjetske cijene naglo padnu."
  
  Nick je mislio da je i Gan Bik na straži. Privezali su se na plutajući dok kod velikog mola, pokraj dvojarbolne škune gdje je dizalica utovarivala vreće na palete.
  
  Gan Bik je poveo Talu i Nicka uz dokov i popločanom stazom do velike, veličanstvene zgrade s kapcima na prozorima. Ušli su u ured sa slikovitim dekorom koji je miješao europske i azijske motive. Polirani drveni zidovi bili su ukrašeni umjetničkim djelima koja je Nick smatrao izvanrednima, a dva divovska ventilatora vrtjela su se iznad glave, rugajući se visokom, tihom klima uređaju u kutu. Široki rukovodeći stol od željeznog drva bio je okružen modernim računskim strojem, centralom i opremom za snimanje.
  
  Muškarac za stolom bio je krupan - širok, nizak - s prodornim smeđim očima. Bio je odjeven u besprijekorno, krojeno bijelo pamučno odijelo. Na klupi od uglačanog tikovine sjedio je otmjenog izgleda Kinez u lanenom odijelu preko svijetloplave polo majice. Gun Bik je rekao: "Gospodine Muchmur - ovo je gospodin Al Bard. Doveo je Talu." Nick se rukovao s njim, a Gun ga je povukao prema Kinezu. "Ovo je moj otac, Ong Chang."
  
  Bili su ugodni ljudi, bez lukavstva. Nick nije osjetio nikakvo neprijateljstvo - više kao: "Dobro je što si došao, a bit će dobro i kad odeš."
  
  Adam Makhmur je rekao: "Tala će htjeti jesti i odmoriti se. Gan, molim te, odvezi je kući mojim autom i vrati se."
  
  Tala je pogledala Nicka - rekla sam ti - i krenula za Ganom van. Patrijarh Machmurov je gestikulirao Nicku da sjedne. "Hvala ti što si mi vratio moju plahovitu kćer. Nadam se da s njom nije bilo problema."
  
  "To uopće nije problem."
  
  "Kako te je kontaktirala?"
  
  Nick je stavio sve na kocku. Rekao im je što je Tala rekao na Havajima i, ne imenujući AXE-a, nagovijestio da je on "agent" za Sjedinjene Države, osim što je "uvoznik narodne umjetnosti". Kad je stao
  
  Adam je razmijenio poglede s Ong Changom. Nick je mislio da su kimnuli glavom, ali čitanje njihovih pogleda bilo je kao pogađanje skrivene karte u dobrom pokeru s pet karata.
  
  Adam je rekao: "To je djelomično istina. Jedno od moje djece je... hm, pritvoreno dok ne ispunim određene zahtjeve. Ali radije bih ga zadržao u obitelji. Nadamo se da ćemo... postići rješenje bez ikakve vanjske pomoći."
  
  "Iskrvarit će do bijelog", rekao je Nick bez uvijanja.
  
  "Imamo značajne resurse. I nitko nikad nije dovoljno lud da ubije zlatnu koku. Ne želimo miješanje."
  
  "Ne miješanje, gospodine Machmur. Pomoć. Značajna, snažna pomoć ako situacija to zahtijeva."
  
  "Znamo da su vaši... agenti moćni. Upoznao sam nekoliko njih u posljednjih nekoliko godina. Gospodin Hans Nordenboss upravo je na putu ovamo. Mislim da je vaš pomoćnik. Čim stigne, nadam se da ćete oboje uživati u mom gostoprimstvu i dobro jesti prije nego što odete."
  
  "Nazivaju vas vrlo inteligentnim čovjekom, gospodine Makhmur. Bi li pametni general odbio pojačanje?"
  
  "Ako su povezani s dodatnom opasnošću. Gospodine Bard, imam preko dvije tisuće dobrih ljudi. I mogu ih dobiti još toliko brže ako želim."
  
  "Znaju li gdje je misteriozno smeće sa zatvorenicima?"
  
  Makhmur se namrštio. "Ne. Ali to ćemo učiniti s vremenom."
  
  "Imaš li dovoljno vlastitih aviona za pogledati?"
  
  Ong Chang se pristojno nakašljao. "Gospodine Bard, kompliciranije je nego što mislite. Naša zemlja je veličine vašeg kontinenta, ali sastoji se od preko tri tisuće otoka s gotovo beskrajnim brojem luka i skrovišta. Tisuće brodova dolaze i odlaze. Svih vrsta. To je prava gusarska zemlja. Sjećate li se nekih gusarskih priča? One djeluju čak i danas. I vrlo učinkovito, sada, sa starim jedrenjacima i novim moćnim koji mogu nadmašiti sve osim najbržih ratnih brodova."
  
  Nick je kimnuo. "Čuo sam da je krijumčarenje još uvijek velika industrija. Filipini s vremena na vrijeme prosvjeduju zbog toga. Ali sada razmislite o Nordenbossu. On je autoritet za to pitanje. Sastaje se s mnogim važnim ljudima i sluša. A kad dobijemo oružje, možemo pozvati pravu pomoć. Moderne uređaje s kojima se ne mogu mjeriti čak ni vaše tisuće ljudi i brojni brodovi."
  
  "Znamo", odgovorio je Adam Makhmur. "Međutim, bez obzira koliko utjecajan gospodin Nordenboss može biti, ovo je drugačije i složeno društvo. Upoznao sam Hansa Nordenbossa. Poštujem njegove sposobnosti. Ali ponavljam - molim vas, ostavite nas na miru."
  
  "Hoćete li mi reći je li bilo kakvih novih zahtjeva?"
  
  Dvojica starijih muškaraca ponovno su razmijenila brze poglede. Nick je odlučio da više nikada neće igrati bridž protiv njih. "Ne, to te se ne tiče", rekao je Makhmur.
  
  "Naravno, nemamo ovlasti provesti istragu u vašoj zemlji osim ako vi ili vaše vlasti to ne želite", prizna Nick tiho i vrlo uljudno, kao da je prihvatio njihove želje. "Željeli bismo pomoći, ali ako ne možemo, ne možemo. S druge strane, ako slučajno naiđemo na nešto korisno vašoj policiji, siguran sam da ćete surađivati s nama - mislim s njima."
  
  Adam Makhmur pružio je Nicku kutiju kratkih, tupih nizozemskih cigara. Nick je uzeo jednu, kao i Ong Chang. Neko su vrijeme disali u tišini. Cigara je bila izvrsna. Napokon je Ong Chang bezizražajnim izrazom lica primijetio: "Vidjet ćete da naše vlasti mogu biti zbunjujuće - iz zapadne perspektive."
  
  "Čuo sam neke komentare o njihovim metodama", priznao je Nick.
  
  "U ovom području vojska je puno važnija od policije."
  
  "Razumijem."
  
  "Vrlo su slabo plaćeni."
  
  "Dakle, tu i tamo malo pokupe."
  
  "Kao što su nekontrolirane vojske oduvijek činile", uljudno se složio Ong Chiang. "To je jedna od onih stvari koje su vaši Washington, Jefferson i Paine tako dobro znali i branili za svoju zemlju."
  
  Nick je brzo pogledao Kineza u lice kako bi vidio je li zavaran. Mogao bi jednako tako pokušati očitati temperaturu na ispisanom kalendaru. "Mora da je teško poslovati."
  
  "Ali ne i nemoguće", objasnio je Machmur. "Poslovanje ovdje je kao politika; postaje umijeće omogućavanja stvari. Samo budale žele zaustaviti trgovinu dok dobivaju svoj dio."
  
  "Dakle, možete se nositi s vlastima. Kako ćete se nositi s ucjenjivačima i otmičarima kad postanu brutalniji?"
  
  "Otvorit ćemo put kada za to dođe vrijeme. U međuvremenu smo oprezni. Većina indonezijske mladeži iz važnih obitelji trenutno je pod nadzorom ili studira u inozemstvu."
  
  "Što ćeš učiniti s Talom?"
  
  "Moramo o tome razgovarati. Možda bi trebala ići u školu u Kanadu..."
  
  Nick je mislio da će reći "također", što bi mu dalo izgovor da pita za Akima. Umjesto toga, Adam je brzo rekao:
  
  "Gospodin Nordenboss bit će ovdje za otprilike dva sata. Trebali biste biti spremni za kupanje i nešto hrane, a siguran sam da vas možemo dobro opremiti u trgovini." Ustao je. "I provest ću vas malo po našim imanjima."
  
  Njegovi vlasnici odveli su Nicka do parkirališta, gdje je mladić u uvučenom sarongu lijeno sušio Land Rover na otvorenom. Nosio je cvijet hibiskusa zataknut iza uha, ali je vozio pažljivo i učinkovito.
  
  Prošli su pored povećeg sela udaljenog otprilike milju od dokova, prepunog ljudi i djece, čija je arhitektura jasno odražavala nizozemski utjecaj. Stanovnici su bili šareno odjeveni, zaposleni i veseli, a okolica vrlo čista i uredna. "Vaš grad izgleda prosperitetno", pristojno je komentirao Nick.
  
  "U usporedbi s gradovima ili nekim siromašnim poljoprivrednim regijama ili prenapučenim, mi se prilično dobro snalazimo", odgovorio je Adam. "Ili bi to moglo biti pitanje koliko je nekome potrebno. Uzgajamo toliko riže da je izvozimo, a imamo i puno stoke. Suprotno onome što ste možda čuli, naši ljudi su vrijedni kad god imaju nešto vrijedno raditi. Ako uspijemo postići političku stabilnost na neko vrijeme i uložiti više truda u naše programe kontrole stanovništva, vjerujem da možemo riješiti svoje probleme. Indonezija je jedna od najbogatijih, a opet najnerazvijenijih regija na svijetu."
  
  Ong se umiješao: "Bili smo sami sebi najgori neprijatelji. Ali učimo. Kad jednom počnemo surađivati, naši će problemi nestati."
  
  "Kao da zviždiš u mraku", pomisli Nick. Otmičari u grmlju, vojska na vratima, revolucija pod nogama, a polovica domorodaca pokušava ubiti drugu polovicu jer nisu prihvatili određeni skup praznovjerja - njihovi problemi još nisu bili završeni.
  
  Stigli su do drugog sela s velikom poslovnom zgradom u središtu, s pogledom na prostrani, travnati trg u sjeni divovskih stabala. Mali smeđi potok tekao je kroz park, a obale su mu blistale od živopisnog cvijeća: božićnih zvijezda, hibiskusa, azaleja, vatrene loze i mimoza. Cesta je prolazila ravno kroz malo naselje, a s obje strane staze, zamršeni uzorci bambusa i slamnatih kuća ukrašavali su stazu.
  
  Natpis iznad trgovine jednostavno je glasio "MACHMUR". Bila je iznenađujuće dobro opskrbljena, a Nick je brzo dobio nove pamučne hlače i košulje, cipele s gumenim potplatima i modni slamnati šešir. Adam ga je nagovarao da odabere još, ali Nick je odbio, objasnivši da mu je prtljaga u Jakarti. Adam je odmahnuo rukom i izašli su na široku verandu baš kad su se zaustavila dva vojna kamiona.
  
  Časnik koji se popeo stepenicama bio je čvrst, uspravan i smeđ poput trnovitog grma. Moglo se pogoditi njegov karakter po načinu na koji se nekoliko domorodaca koji su se izležavali u hladu povuklo. Nisu djelovali preplašeno, samo oprezno - onako kako bi se netko povukao od prenositelja bolesti ili psa koji grize. Pozdravio je Adama i Onga na indonezijsko-malajskom.
  
  Adam je rekao na engleskom: "Ovo je gospodin Al-Bard, pukovnik Sudirmat, američki kupac." Nick je pretpostavio da "kupac" daje veći status od "uvoznika". Pukovnikov stisak ruke bio je mekan, za razliku od njegove grube vanjštine.
  
  Vojnik je rekao: "Dobrodošao. Nisam znao da si stigao..."
  
  "Stigao je privatnim helikopterom", brzo reče Adam. "Nordenboss je već na putu."
  
  Krhke tamne oči zamišljeno su proučavale Nicka. Pukovnik je morao podići pogled, a Nick je pomislio da mu se to ne sviđa. "Jeste li vi partner gospodina Nordenbossa?"
  
  "Na neki način. Pomoći će mi putovati i razgledati robu. Moglo bi se reći da smo stari prijatelji."
  
  "Vaša putovnica..." Sudirmat je pružio ruku. Nick je vidio kako se Adam zabrinuto mršti.
  
  "U mojoj prtljazi", rekao je Nick s osmijehom. "Trebam li je donijeti u sjedište? Nisu mi rekli..."
  
  "To nije potrebno", rekao je Sudirmat. "Pogledat ću ga prije nego što odem."
  
  "Stvarno mi je žao što nisam znao pravila", rekao je Nick.
  
  "Nema pravila. Samo moja želja."
  
  Vratili su se u Land Rover i vozili se cestom, praćeni tutnjavom kamiona. Adam je tiho rekao: "Izgubili smo igru. Nemaš putovnicu."
  
  "Učinit ću to čim stigne Hans Nordenboss. Potpuno važeća putovnica s vizom, ulaznim žigovima i svime ostalim što je potrebno. Možemo li Sudirmata zadržati do tada?"
  
  Adam je uzdahnuo. "Želi novac. Mogu mu platiti sada ili kasnije. Trebat će nam sat vremena. Bing - zaustavi auto." Adam je izašao iz auta i doviknuo kamionu koji se zaustavio iza njih: "Leo, vratimo se u moj ured i završimo posao, a onda se možemo pridružiti ostalima kod kuće."
  
  "Zašto ne?" odgovori Sudirmat. "Uđi."
  
  Nick i Ong su se odvezli Land Roverom. Ong je pljunuo preko boka. "Pijavica. I ima stotinu usta."
  
  Obišli su malu planinu s terasama i
  
  s usjevima na poljima. Nick je uhvatio Ongov pogled i pokazao na vozača. "Možemo li razgovarati?"
  
  "Bing je u pravu."
  
  "Možete li mi dati još neke informacije o banditima ili otmičarima? Koliko znam, možda imaju veze s Kinom."
  
  Ong Tiang je tmurno kimnuo. "Svi u Indoneziji imaju veze s Kinezima, gospodine Bard. Vidim da ste načitan čovjek. Možda već znate da nas tri milijuna Kineza dominira gospodarstvom od 106 milijuna Indonežana. Prosječni dohodak Indonežana iznosi pet posto prihoda kineskog Indonežana. Nazvali biste nas kapitalistima. Indonežani nas napadaju, nazivajući nas komunistima. Nije li to čudna slika?"
  
  "Vrlo. Kažete da ne surađujete i nećete surađivati s banditima ako su povezani s Kinom."
  
  "Situacija govori sama za sebe", tužno je odgovorio Ong. "Zaglavili smo između valova i stijena. Mom vlastitom sinu prijete. Više ne ide u Jakartu bez četiri ili pet stražara."
  
  "Gun Bik?"
  
  "Da. Iako imam i druge sinove u školi u Engleskoj." Ong je obrisao lice maramicom. "Ništa ne znamo o Kini. Ovdje smo već četiri generacije, neki od nas puno dulje. Nizozemci su nas žestoko progonili 1740. Smatramo se Indonežanima... ali kad im se krv uzavre, kamenje bi moglo početi letjeti u lice Kineza na ulici."
  
  Nick je osjetio da Ong Tiang pozdravlja priliku da s Amerikancima razgovara o svojim brigama. Zašto se do nedavno činilo da se Kinezi i Amerikanci uvijek slažu? Nick je tiho rekao: "Znam još jednu rasu koja je iskusila besmislenu mržnju. Ljudi su mlade životinje. Većinom djeluju na temelju emocija, a ne razuma, posebno u gomili. Sada je tvoja prilika da nešto učiniš. Pomozi nam. Prikupi informacije ili saznaj kako mogu doći do bandita i njihove jedrilice."
  
  Ongov ozbiljan izraz lica postao je manje zagonetan. Izgledao je tužno i zabrinuto. "Ne mogu. Ne razumiješ nas tako dobro kao što misliš. Mi sami rješavamo svoje probleme."
  
  "Misliš na ignoriranje. Plaćanje cijene. Nadanje najboljem. Ne funkcionira. Samo se otvaraš novim zahtjevima. Ili su ljudi-životinje koje sam spomenuo okupljeni od strane moćnog despota, kriminalca ili političara, i imaš pravi problem. Vrijeme je za borbu. Prihvati izazov. Napadni."
  
  Ong je lagano odmahnuo glavom i nije htio više ništa reći. Zaustavili su se pred velikom kućom u obliku slova U okrenutom prema cesti. Uklopila se u tropski krajolik, kao da je srasla s ostatkom bujnog drveća i cvijeća. Imala je velike drvene šupe, široke ostakljene trijemove i, prema Nickovim pretpostavkama, tridesetak soba.
  
  Ong je razmijenio nekoliko riječi s lijepom mladom ženom u bijelom sarongu, a zatim rekao Nicku: "Ona će vas otpratiti do vaše sobe, gospodine Bard. Slabo govori engleski, ali dobro malajski i nizozemski, ako ih znate. U glavnoj sobi - ne možete je promašiti."
  
  Nick je pratio bijeli sarong, diveći se njegovim valovitim valovima. Njegova je soba bila prostrana, s modernom kupaonicom u britanskom stilu starom dvadeset godina i metalnim držačem za ručnike veličine male deke. Tuširao se, obrijao i oprao zube, koristeći pribor uredno složen u ormariću s lijekovima, i osjećao se bolje. Skinuo je i očistio Wilhelminu, zatežući sigurnosne pojaseve. Veliki pištolj trebao je biti savršeno namješten da se sakrije u majici s kapuljačom.
  
  Legao je na veliki krevet, diveći se rezbarenom drvenom okviru s kojeg je visjela glomazna mreža protiv komaraca. Jastuci su bili čvrsti i dugi poput punjenih vreća iz baraka; sjetio se da se zovu "nizozemske supruge". Pripremio se i zauzeo potpuno opušten položaj, ruke uz tijelo, dlanovi prema dolje, svaki mišić omekšan i skupljajući svježu krv i energiju dok je mentalno naredio svakom pojedinom dijelu svog snažnog tijela da se istegne i regenerira. To je bila joga rutina koju je naučio u Indiji, vrijedna za brzi oporavak, za izgradnju snage tijekom razdoblja fizičkog ili mentalnog napora, za dulje zadržavanje daha i za poticanje jasnog razmišljanja. Neke aspekte joge smatrao je besmislenima, a druge neprocjenjivima, što nije bilo iznenađujuće - do istih zaključaka došao je nakon proučavanja zena, kršćanske znanosti i hipnoze.
  
  Nakratko je pomislio na svoj stan u Washingtonu, svoju malu lovačku kuću u Catskillsima i Davida Hawka. Svidjele su mu se slike. Kad su se vrata njegove sobe vrlo tiho otvorila, osjećao se osvježeno i samouvjereno.
  
  Nick je ležao u kratkim hlačama, držeći Luger i nož ispod svojih novih, uredno složenih hlača, koje su ležale pokraj njega. Tiho je stavio ruku na pištolj i nagnuo glavu da vidi vrata. Ušao je pištolj Bick. Ruke su mu bile prazne. Tiho je prišao krevetu.
  
  .
  
  Mladi Kinez zaustavio se tri metra dalje, vitka figura u prigušenom svjetlu velike, tihe sobe. "Gospodine Bard..."
  
  "Da", odmah je odgovorio Nick.
  
  "Gospodin Nordenboss bit će ovdje za dvadeset minuta. Mislio sam da želite znati."
  
  "Kako znaš?"
  
  "Jedan moj prijatelj na Zapadnoj obali ima radio. Vidio je avion i rekao mi očekivano vrijeme dolaska."
  
  "I čuli ste da je pukovnik Sudirmat tražio da vidi moju putovnicu, a gospodin Machmur ili vaš otac tražili su od vas da provjerite Nordenbossa i date mi savjet. Ne mogu puno reći o vašem moralu ovdje, ali vaša komunikacija je prokleto dobra."
  
  Nick je prebacio noge preko ruba kreveta i ustao. Znao je da ga Gun Bik proučava, razmišlja o ožiljcima, primjećuje njegovu profinjenu građu i cijeni snagu snažnog tijela bijelca. Gun Bik je slegnuo ramenima. "Stariji muškarci su konzervativni i možda su u pravu. Ali ima nas koji mislimo sasvim drugačije."
  
  "Zato što si proučavao priču o starcu koji je pomaknuo planinu?"
  
  "Ne. Jer mi svijet gledamo širom otvorenih očiju. Kad bi Sukarno imao dobre ljude koji bi mu mogli pomoći, sve bi bilo bolje. Nizozemci nisu htjeli da postanemo previše pametni. Moramo sami nadoknaditi zaostatak."
  
  Nick se nasmijao. "Imaš vlastiti obavještajni sustav, mladiću. Adam Makhmur ti je rekao za Sudirmat i putovnicu. Bing ti je rekao za moj razgovor s tvojim ocem. A onaj tip s obale najavio je Nordenbossa. Što je s bitkom s trupama? Jesu li organizirali miliciju, jedinicu za samoobranu ili podzemnu organizaciju?"
  
  "Trebam li ti reći što tamo ima?"
  
  "Možda ne - još. Ne vjeruj nikome starijem od trideset."
  
  Gan Bik se na trenutak zbunio. "Zašto? To kažu američki studenti."
  
  "Neki od njih." Nick se brzo odjenuo i pristojno slagao: "Ali ne brini se za mene."
  
  "Zašto?"
  
  "Imam dvadeset devet godina."
  
  Gun Bik je bezizražajno promatrao kako Nick namješta Wilhelminu i Huga. Sakriti oružje bilo je nemoguće, ali Nick je imao dojam da može nagovoriti Gun Bika mnogo prije nego što oda svoje tajne. "Mogu li ti dovesti Nordenbossa?" upitao je Gun Bik.
  
  "Hoćeš li se naći s njim?"
  
  "Mogu."
  
  "Zamoli ga da mi ostavi prtljagu u sobi i da mi što prije da putovnicu."
  
  "Dovoljno je", odgovorio je mladi Kinez i otišao. Nick mu je dao vremena da prođe dugim hodnikom, a zatim je izašao u mračan, hladan hodnik. Ovo krilo imalo je vrata s obje strane, vrata s prirodnim drvenim rešetkama za maksimalnu ventilaciju. Nick je odabrao vrata gotovo točno nasuprot hodnika. Uredno složeni predmeti ukazivali su na to da su zauzeta. Brzo je zatvorio vrata i pokušao otvoriti druga. Treća soba koju je istražio očito je bila nekorištena gostinjska soba. Ušao je, postavio stolicu kako bi mogao proviriti kroz vrata i čekao.
  
  Prvi koji je pokucao na vrata bio je mladić s cvijetom iza uha - vozač Land Rovera Bing. Nick je pričekao da vitki mladić krene niz hodnik, a zatim mu je tiho prišao s leđa i rekao: "Tražite mene?"
  
  Dječak je skočio, okrenuo se i zbunjeno pogledao, zatim je stavio poruku u Nickovu ruku i požurio, iako je Nick rekao: "Hej, čekaj..."
  
  U poruci je pisalo: "Čuvaj se Sudirmata." Vidimo se večeras. T.
  
  Nick se vratio na svoje mjesto ispred vrata, zapalio cigaretu, povukao šest dimova i šibicom spalio poruku. Bio je to djevojčin rukopis i "T". To bi bila Tala. Nije znala da on procjenjuje ljude poput Sudirmat unutar pet sekundi nakon susreta s njima, a zatim im, ako je moguće, ništa ne govori i pušta ih da mu se udalje.
  
  Bilo je kao da gleda zanimljivu predstavu. Privlačna djevojka koja ga je uvela u sobu tiho mu je prišla, pokucala na vrata i ušla. Nosila je rublje. Možda je bilo potrebno, ili je možda bio izgovor. Otišla je minutu kasnije i nestala.
  
  Sljedeći je bio Ong Chang. Nick mu je dopustio da pokuca i uđe. Nije imao o čemu razgovarati sa starijim Kinezom - zasad. Ong je i dalje odbijao suradnju sve dok događaji nisu potvrdili da je najbolje promijeniti svoje ponašanje. Jedino što bi poštovao kod mudrog starog Changa bili su primjer i djela.
  
  Tada se pojavio pukovnik Sudirmat, izgledajući poput lopova, koračajući po prostirci, čuvajući svoja leđa poput čovjeka koji zna da je ostavio svoje neprijatelje iza sebe i da će ga jednog dana sustići. Pokucao je. Pokucao je.
  
  Nick, sjedeći u mraku i držeći jednu od roleta otvorenu oko 2,5 cm, nasmiješio se. Njegova snažna šaka bila je spremna otvoriti se, dlanom prema gore. Jedva je čekao da od Nicka zatraži putovnicu i htio je to učiniti nasamo ako postoji mogućnost da zaradi nekoliko rupija.
  
  Sudirmat je otišao s nezadovoljnim izrazom lica. Nekoliko je ljudi prošlo, opralo se, odmorilo i odjenulo za večeru, neki u bijelo laneno rublje, drugi u mješavinu europske i indonezijske mode. Svi su izgledali cool, šareno i udobno. Adam Makhmur prošao je s otmjenim Indonežaninom, a Ong Tiang prošao je s dvojicom Kineza otprilike njegovih godina - izgledali su dobro uhranjeni, oprezni i imućni.
  
  Konačno je stigao Hans Nordenboss s torbom za odijelo, u pratnji sluge koji je nosio njegove stvari. Nick je prešao hodnik i otvorio vrata svoje sobe prije nego što su Hansovi zglobovi udarili u ploču.
  
  Hans ga je slijedio u sobu, zahvalio mladiću, koji je brzo otišao, i rekao: "Bok, Nick. Koga ću od sada zvati Al. Odakle si onda pao?"
  
  Rukovali su se i razmijenili osmijehe. Nick je već prije radio s Nordenbossom. Bio je nizak, blago raščupan muškarac kratko ošišane kose i vedrog, mekog lica. Bio je to tip čovjeka koji vas može prevariti - tijelo mu je bilo sastavljeno od mišića i tetiva, a ne od masti, a njegovo vedro, mjesečevo lice prikrivalo je oštrouman um i poznavanje jugoistočne Azije kojem se moglo mjeriti samo nekoliko Britanaca i Nizozemaca koji su proveli godine u regiji.
  
  Nick je rekao: "Izbjegao sam pukovnika Sudirmatu. Želi vidjeti moju putovnicu. Došao me tražiti."
  
  "Gun Bik mi je dao dojavu." Nordenboss je iz džepa na prsima izvukao kožnu futrolu i pružio je Nicku. "Evo vaše putovnice, gospodine Bard. U savršenom je redu. Stigli ste u Jakartu prije četiri dana i ostali ste kod mene do jučer. Donio sam vam odjeću i slično." Pokazao je na kofere. "Imam još vaše opreme u Jakarti. Uključujući i nekoliko povjerljivih predmeta."
  
  "Od Stuarta?"
  
  "Da. Uvijek želi da isprobamo njegove male izume."
  
  Nick je spustio glas sve dok se nije razaznao među njima. "Ispostavilo se da je dijete Akim Tala Machmur. Adamu i Ongu ne treba naša pomoć. Ima li kakvih vijesti o Judi, Mülleru ili smeću?"
  
  "Samo jedna nit." Hans je govorio jednako tiho. "Imam trag u Jakarti koji će vas negdje odvesti. Pritisak na ove bogate obitelji raste, ali oni plaćaju situaciju i čuvaju tajnu za sebe."
  
  "Vraćaju li se Kinezi na političku sliku?"
  
  "A kako? Tek u posljednjih nekoliko mjeseci. Imaju novca za trošenje, a Judin utjecaj vrši politički pritisak na njih, mislim. Čudno je. Uzmimo, na primjer, Adama Makhmoura, multimilijunaša, koji dijeli novac onima koji ga žele uništiti i sve poput njega. I gotovo je prisiljen smiješiti se kad plaća."
  
  "Ali ako nemaju Talu...?"
  
  "Tko zna kojeg još člana njegove obitelji imaju? Akima? Ili nekog drugog od njegove djece?"
  
  "Koliko talaca ima?"
  
  "Tvoja pretpostavka je jednako dobra kao i moja. Većina tih magnata su muslimani ili se pretvaraju da jesu. Imaju nekoliko žena i djece. Teško je provjeriti. Ako ga pitaš, dat će neku razumnu izjavu - poput četiri. Onda ćeš na kraju otkriti da je istina bliža dvanaest."
  
  Nick se nasmijao. "Ovi šarmantni lokalni običaji." Izvukao je bijelo laneno odijelo iz torbe i brzo ga obukao. "Ovaj Tala je sladak. Ima li on nešto slično?"
  
  "Ako te Adam pozove na veliku zabavu gdje peku svinju i plešu serempi i golek, vidjet ćeš više slatkih lutaka nego što možeš izbrojati. Prisustvovala sam jednoj ovdje prije otprilike godinu dana. Bilo je tisuću ljudi. Gozba je trajala četiri dana."
  
  "Nabavi mi pozivnicu."
  
  "Mislim da ćeš uskoro dobiti jednu za pomoć Tali. Brzo plaćaju svoje dugove i pružaju dobru uslugu svojim domaćinima. Doletjet ćemo na zabavu kad se bude odvijala. Ja letim večeras. Prekasno je. Odlazimo rano ujutro."
  
  Hans je odveo Nicka u ogromnu glavnu prostoriju. U kutu se nalazio bar, vodopad, osvježavajući zrak, plesni podij i četveročlani sastav koji je svirao izvrstan francuski jazz. Nick je naišao na nekoliko desetaka muškaraca i žena koji su beskrajno čavrljali, uživajući u divnoj večeri rijsttafela - "rižinom stolu" s curryjem od janjetine i piletinom, ukrašenom tvrdo kuhanim jajetom, narezanim krastavcem, bananama, kikirikijem, pikantnim chutneyjem te voćem i povrćem koje nije mogao imenovati. Bilo je tu finog indonezijskog piva, izvrsnog danskog piva i dobrog viskija. Nakon što su sluge otišle, plesalo je nekoliko parova, uključujući Talu i Gan Bika. Pukovnik Sudirmat je puno pio i ignorirao je Nicka.
  
  U jedanaest i četrdeset šest, Nick i Hans su se vratili niz hodnik, slažući se da su se prejeli, da su imali divnu večer i da nisu ništa naučili.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Nick je raspakirao prtljagu i obukao odjeću.
  
  U svoju malu zelenu bilježnicu zapisao je nekoliko bilješki svojim osobnim kodom - skraćenicom toliko tajnom da je jednom rekao Hawku: "Nitko ga ne može ukrasti i išta saznati. Često ne mogu razumjeti što sam napisao."
  
  U dvanaest i dvadeset netko je pokucao na vrata i pustio je pukovnika Sudirmata unutra, crven od alkohola koji je popio, ali još uvijek izdišući, zajedno s isparenjima pića, zrak oštre moći u malom pakiranju. Pukovnik se mehanički nasmiješio svojim tankim, tamnim usnama. "Nisam vas htio uznemiravati tijekom večere. Smijem li vidjeti vašu putovnicu, gospodine Bard?"
  
  Nick mu je pružio brošuru. Sudirmat ju je pažljivo pregledao, usporedio "g. Bard" s fotografijom i proučio stranice s vizom. "Ovo je izdano vrlo nedavno, g. Bard. Niste dugo u uvoznom poslu."
  
  "Moja stara putovnica je istekla."
  
  "Oh. Koliko dugo ste prijatelji s gospodinom Nordenbossom?"
  
  "Da."
  
  "Znam za njegove... veze. Imaš li ih i ti?"
  
  "Imam puno veza."
  
  "Ah, to je zanimljivo. Javi mi ako mogu pomoći."
  
  Nick je stisnuo zube. Sudirmat je zurio u srebrni hladnjak koji je Nick pronašao na stolu u svojoj sobi, zajedno sa zdjelom voća, termosicom čaja, tanjurom kolačića i malih sendviča te kutijom finih cigara. Nick je mahnuo prema stolu. "Želiš li piće za laku noć?"
  
  Sudirmat je popio dvije boce piva, pojeo većinu sendviča i kolačića, spremio jednu cigaru i zapalio drugu. Nick je pristojno odbio njegova pitanja. Kad je pukovnik konačno ustao, Nick je požurio prema vratima. Sudirmat je zastao na vratima. "Gospodine Bard, morat ćemo ponovno razgovarati ako inzistirate na nošenju pištolja u mom susjedstvu."
  
  "Pištolj?" Nick je pogledao svoju tanku halju.
  
  "Onaj koji si imao ispod majice danas poslijepodne. Moram provoditi sva pravila u svom kraju, znaš..."
  
  Nick je zatvorio vrata. To je bilo jasno. Mogao je nositi pištolj, ali pukovnik Sudirmat morao bi platiti osobnu dozvolu. Nick se pitao jesu li pukovnikove trupe ikada vidjele svoju plaću. Vojnik Indonezijac zarađivao je oko dva dolara mjesečno. Zarađivao je za život radeći isto što su i njegovi časnici radili u velikim razmjerima: iznuđivao je i primao mito, iznuđivao robu i novac od civila, što je uvelike bilo odgovorno za kineski progon.
  
  Nickovi informativni papiri o tom području sadržavali su neke zanimljive informacije. Sjetio se jednog savjeta: "...ako je povezan s lokalnim vojnicima, neka pregovara za novac. Većina će iznajmiti svoje oružje vama ili kriminalcima za šesnaest dolara dnevno, bez ikakvih pitanja." Nasmijao se. Možda bi sakrio Wilhelminu i iznajmio pukovnikovo oružje. Ugasio je sva svjetla osim žarulje male snage i legao na veliki krevet.
  
  Tanko, prodorno škripanje šarke vrata probudilo ga je u nekom trenutku. Naučio se osluškivati i naredio svojim osjetilima da ga slijede. Promatrao je kako se ploča otvara, nepomično na visokom madracu.
  
  Tala Machmur se ušuljala u sobu i tiho zatvorila vrata za sobom. "Al..." začuo se tihi šapat.
  
  "Ovdje sam."
  
  Budući da je noć bila topla, legao je na krevet odjeven samo u pamučne bokserice. Stigle su u Nordenbossovoj prtljazi i savršeno su mu pristajale. Morale su biti izvrsne - bile su izrađene od najfinijeg dostupnog poliranog pamuka, sa skrivenim džepom u međunožju za pohranu Pierrea, jedne od smrtonosnih plinskih kuglica koje je AXE-ov N3 - Nick Carter, alias Al Bard - bio ovlašten koristiti.
  
  Razmišljao je o tome da posegne za ogrtačem, ali je odlučio da neće. On i Tala su dovoljno toga proživjeli zajedno, dovoljno se vidjeli, da bi barem neke formalnosti bile nepotrebne.
  
  Prešla je sobu kratkim koracima, osmijeh na malim crvenim usnama vedar kao kod mlade djevojke koja susreće ili muškarca kojeg je divila i o kojem je sanjala, ili muškarca u kojeg je već bila zaljubljena. Nosila je vrlo svijetložuti sarong s cvjetnim uzorcima u nježno ružičastoj i zelenoj boji. Sjajna crna kosa koju je obojila na večeri - na Nickovo oduševljeno iznenađenje - sada joj se spuštala niz glatka kestenjasta ramena.
  
  U mekom jantarnom sjaju izgledala je kao san svakog muškarca, prekrasno oblina, kretala se glatkim mišićavim pokretima koji su izražavali gracioznost vođenu velikom snagom u njezinim suludo zaobljenim udovima.
  
  Nick se nasmiješio i srušio na krevet. Prošaptao je: "Bok. Drago mi je što te vidim, Tala. Izgledaš apsolutno prekrasno."
  
  Oklijevala je trenutak, zatim odnijela otoman do kreveta i sjela, naslonivši svoju tamnu glavu na njegovo rame. "Sviđa li ti se moja obitelj?"
  
  "Vrlo. A Gan Bik je dobar dečko. Ima pametnu glavu."
  
  Lagano je slegnula ramenima i suzdržano trepnula onim pogledom kojim djevojke govore muškarcu - posebno starijem - da je onaj drugi ili mlađi muškarac u redu, ali nemojmo gubiti vrijeme pričajući o njemu. "Što ćeš sad, Al? Znam da su moj otac i Ong Chang odbili tvoju pomoć."
  
  "Ujutro idem s Hansom u Jakartu."
  
  "Tamo nećete naći ni smeće ni Müller."
  
  Odmah je upitao: "Kako ste čuli za Müllera?"
  
  Pocrvenjela je i pogledala svoje duge, vitke prste. "Mora da je jedan od bande koja nas pljačka."
  
  "I on otima ljude poput tebe radi ucjene?"
  
  "Da."
  
  "Molim te, Tala." Ispružio je ruku i uhvatio jednu od nježnih ruku, držeći je lagano poput ptice. "Nemoj skrivati informacije. Pomozi mi da bih ja mogao pomoći tebi. Ima li s Müllerom još koji čovjek, poznat kao Juda ili Bormann? Teško invalidan čovjek s naglaskom poput Müllerovog."
  
  Ponovno je kimnula, otkrivajući više nego što je mislila. "Mislim da jesam. Ne, sigurna sam u to." Pokušavala je biti iskrena, ali Nick se pitao - kako je mogla znati za Judin naglasak?
  
  "Reci mi koje još obitelji drže u svojim rukama."
  
  "Nisam siguran za mnoge. Nitko ne govori. Ali siguran sam da Loponusije imaju sinove Chen Xin Lianga i Song Yulina. I kćer M.A. King."
  
  "Jesu li zadnja trojica Kinezi?"
  
  "Indonezijski Kinezi. Žive u muslimanskoj regiji Sjeverna Sumatra. Praktički su pod opsadom."
  
  "Misliš da bi mogli biti ubijeni u bilo kojem trenutku?"
  
  "Ne baš. Možda će biti dobro sve dok M.A. nastavi plaćati vojsku."
  
  Hoće li mu novac trajati dok se stvari ne promijene?
  
  "On je vrlo bogat."
  
  "Dakle, Adam plaća pukovnika Sudirmata?"
  
  "Da, osim što su uvjeti na Sumatri još gori."
  
  "Želiš li mi još nešto reći?" upitao je tiho, pitajući se hoće li mu reći kako zna za Judu i zašto je slobodna kad je, prema informacijama koje je dala, trebala biti zarobljenica na džunci.
  
  Polako je odmahnula svojom prekrasnom glavom, spuštajući duge trepavice. Sada je imala obje ruke na njegovoj desnoj ruci i mnogo je znala o kontaktu s kožom, zaključi Nick dok su joj glatki, nježni nokti klizili po njegovoj koži poput lepršanja leptirovih krila. Ugodno su tapkali po unutarnjoj strani njegova zapešća i pratili vene njegove gole ruke dok se pretvarala da mu pregledava ruku. Osjećao se kao važan klijent u salonu posebno zgodnog manikera. Okrenula mu je ruku i lagano pogladila fine linije u podnožju njegovih prstiju, a zatim ih je pratila do dlana, detaljno ocrtavajući svaku liniju. Ne, zaključio je, bio sam s najljepšom ciganskom gataricom koju je itko ikada vidio - kako su se zvali na Istoku? Kažiprstom je prešla s njegova palca na mali prst, pa opet dolje na zapešće, a iznenadni, trnci su se divno proširili od podnožja njegove kralježnice do dlaka na potiljku.
  
  "U Jakarti", šapnula je tihim, gugutavim tonom, "možda ćeš nešto naučiti od Mate Nasut. Slavna je. Vjerojatno ćeš je upoznati. Vrlo je lijepa... puno ljepša nego što ću ja ikada biti. Zaboravit ćeš me zbog nje." Mala glava s crnom ćubom nagnula se naprijed, a on je osjetio njezine meke, tople usne na svom dlanu. Vrh njezina malog jezika počeo se vrtjeti u sredini, gdje su joj prsti dodirivali svaki njegov živac.
  
  Drhtanje se pretvorilo u izmjeničnu struju. Ekstatično je trnulo između tjemena njegove lubanje i vrhova prstiju. Rekao je: "Draga moja, ti si djevojka koju nikada neću zaboraviti. Hrabrost koju si pokazala u toj maloj podmornici, način na koji si držala glavu, udarac koji si zadala tom krokodilu kad si vidjela da sam u opasnosti - jednu stvar nikada neću zaboraviti." Podigao je slobodnu ruku i pogladio kosu na maloj glavi, još uvijek uvijenu u dlanu blizu trbuha. Osjećala se kao zagrijana svila.
  
  Usta su joj se maknula s njegove ruke, otoman se zaglavio na glatkom drvenom podu, a tamne oči bile su joj na nekoliko centimetara od njegovih. Sjale su poput dva uglačana kamena u hramskom kipu, ali bile su uokvirene tamnom toplinom koja je sjala životom. "Sviđam li ti se stvarno?"
  
  "Mislim da si jedinstven/a. Veličanstven/a si." "Ne lažem", pomisli Nick, "i koliko daleko ću ići?" Blagi naleti njezina slatkog daha podudarali su se s njegovim vlastitim pojačanim ritmom, uzrokovanim strujom koju je slala niz njegovu kralježnicu, a koja se sada osjećala poput usijane niti ugrađene u njegovo meso.
  
  "Hoćeš li nam pomoći? I meni?"
  
  "Učinit ću sve što mogu."
  
  "I vratit ćeš mi se? Čak i ako je Mata Nasut tako lijepa kao što kažem?"
  
  "Obećavam." Njegova se ruka, oslobođena, pomaknula iza njezinih golih smeđih ramena, poput kameje, i zaustavila se iznad saronga. Bilo je to kao da zatvara još jedan električni krug.
  
  Njezine male, ružičasto-ružičaste usne bile su u ravnini s njegovim dodirom, a zatim su se njihove pune, gotovo bujne krivulje omekšale u slinoviti osmijeh koji ga je podsjetio kako je izgledala u džungli nakon što je Mabel strgnula odjeću sa sebe. Spustila je glavu na njegove gole grudi i uzdahnula. Na ramenu je stavila slastan teret, ispuštajući topao miris; miris koji nije mogao opisati, ali miris žene bio je uzbudljiv. Na njegovoj lijevoj dojci, njezin je jezik započeo ovalni ples koji je on uvježbavao na dlanu.
  
  Tala Makhmur, kušajući čistu, slanu kožu ovog krupnog muškarca koji je rijetko bio izvan njezinih tajnih misli, osjetila je trenutak zbunjenosti. Bila je upoznata s ljudskim emocijama i ponašanjem u svoj njihovoj složenosti i senzualnim detaljima. Nikada nije poznavala skromnost. Do šeste godine trčala je gola, iznova i iznova špijunirala parove koji vode ljubav u vrućim tropskim noćima, pažljivo promatrala erotske poze i plesove na noćnim gozbama kada su djeca trebala biti u krevetu. Eksperimentirala je s Gan Bikom i Balumom Nidom, najljepšim mladićem na otoku Fong, i nije bilo niti jednog dijela muškog tijela koji nije detaljno istražila i testirala njegovu reakciju. Djelomično kao moderni prosvjed protiv neprovedivih tabua, ona i Gan Bik su nekoliko puta kopulirali, a činili bi to i puno češće da je bilo po njegovom.
  
  Ali s ovim Amerikancem osjećala se toliko drugačije da je to pobudilo oprez i pitanje. S Ganom se osjećala dobro. Večeras se nakratko oduprla vrućem, nategnutom nagonu koji joj je isušio grlo, prisiljavajući je da često guta. Bilo je to poput onoga što gurui nazivaju snagom u vama, snagom kojoj se ne možete oduprijeti, kao kad žedite hladne vode ili ste gladni nakon dugog dana i osjetite miris vruće, ukusne hrane. Rekla je sebi: "Ne sumnjam da je ovo i pogrešno i ispravno, kako savjetuju stare žene, jer nisu pronašle sreću i uskratit će je drugima." Kao suvremenik, smatram samo mudrošću...
  
  Dlačice na njegovim ogromnim prsima golicale su joj obraz, a ona je zurila u smeđe-ružičastu bradavicu koja je stajala poput malog otoka pred njezinim očima. Jezikom je pratila vlažni trag koji je ostavila, poljubila njezin napeto tvrdi vrh i osjetila kako se trza. Uostalom, nije se puno razlikovao od Gana ili Baluma u svojim reakcijama, ali... ah, kakva razlika u njezinom stavu prema njemu. Na Havajima je uvijek bio uslužan i tih, iako ju je često morao smatrati glupim, problematičnim "dečkom". U podmornici i na Adatu osjećala je da će se, što god se dogodilo, brinuti za nju. To je bio pravi razlog, rekla je samoj sebi, zašto nije pokazala strah koji je osjećala. S njim se osjećala sigurno i zaštićeno. U početku ju je iznenadila toplina koja je rasla u njoj, sjaj koji je crpio gorivo iz same blizine krupnog Amerikanca; Njegov pogled rasplamsavao je plamen, njegov dodir bio je benzin na vatri.
  
  Sada, pritisnuta uz njega, gotovo ju je preplavio vatreni sjaj koji je gorio kroz njezinu jezgru poput vrućeg, uzbudljivog fitilja. Željela ga je zagrliti, držati, odnijeti da ga zauvijek zadrži, tako da se slasni plamen nikada ne ugasi. Željela je dodirnuti, pomilovati i poljubiti svaki dio njega, prisvajajući ga pravom istraživanja. Zagrlila ga je tako čvrsto svojim malim ručicama da je otvorio oči. "Dragi moj..."
  
  Nick je pogledao dolje. "Gauguine, gdje si sada, kad evo subjekta za tvoju kredu i kist, koji vrišti da bude uhvaćen i sačuvan, baš kao što je ona sada?" Vrući znoj sjao je na njezinom glatkom smeđem vratu i leđima. Okrenula je glavu na njegove grudi u nervozno hipnotičkom ritmu, naizmjenično ga ljubeći i gledajući ga svojim crnim očima, čudno ga uzbuđujući sirovom strašću koja je u njima plamtjela i svjetlucala.
  
  "Savršena lutka", pomislio je, "prekrasna, gotova i svrhovita lutka."
  
  Uhvatio ju je objema rukama, odmah ispod ramena, i podigao na sebe, napola je podižući s kreveta. Temeljito je poljubio njezine pune usne. Iznenadila ga je njihova gipkost i jedinstven osjećaj njihova vlažnog, obilnog tijela. Uživajući u njihovoj mekoći, njezinom vrućem dahu i osjećaju njezina dodira na svojoj koži, pomislio je koliko je po prirodi pametan - dati ovim djevojkama usne koje su savršene za vođenje ljubavi i za umjetnika da ih slika. Na platnu su izražajne - u usporedbi s tvojima, neodoljive su.
  
  Napustila je otoman i, izvivši svoje vitko tijelo, ostatak sebe spustila na njega. "Brate", pomislio je, osjećajući njegovo tvrdo meso uz svoje sočne obline; sada će trebati malo okretanja da promijeni smjer! Shvatio je da je lagano namazala i naparfimirala svoje tijelo - nije ni čudo što je tako jarko sjalo dok joj je temperatura rasla. Miris mu je i dalje izmicao; mješavina sandalovine i eteričnog ulja tropskog cvijeća?
  
  Tala je napravila trzajni, pritisni pokret koji ju je pritisnuo uz njega poput gusjenice na grani. Znao je da može osjetiti svaki dio njega. Nakon dugih minuta
  
  Nježno je odvojila usne od njegovih i šapnula: "Obožavam te."
  
  Nick je rekao: "Možeš mi reći što osjećam prema tebi, prekrasna javanska lutko." Lagano je prstom prešao po rubu njezina saronga. "Smeta mi, a gužvaš ga."
  
  Polako je spustila noge na pod, ustala i rasklopila sarong, ležerno i prirodno kao kad se kupala u džungli. Samo je atmosfera bila drugačija. Oduzela mu je dah. Njezine blistave oči točno su ga procijenile, a izraz lica promijenio se u nestašnog ježa, veseli pogled koji je ranije primijetio, tako privlačan jer u njemu nije bilo podsmijeha - dijelila je njegovo oduševljenje.
  
  Stavila je ruke na svoja savršena smeđa bedra. "Odobravaš li?"
  
  Nick je progutao knedlu, skočio s kreveta i otišao do vrata. Hodnik je bio prazan. Zatvorio je rolete i čvrsta unutarnja vrata s ravnim mesinganim zasunom, onakvim kakav je bio samo na jahtama. Otvorio je rolete na prozorima kako bi nikoga sakrio iz vida.
  
  Vratio se u krevet i podigao je, držeći je poput dragocjene igračke, držeći je visoko i promatrajući je kako se smiješi. Njezin skromni mir bio je uznemirujući više od njezine aktivnosti. Duboko je uzdahnuo - u mekom svjetlu izgledala je poput gole lutke koju je naslikao Gauguin. Gugutala je nešto što nije mogao razumjeti, a njezin tihi zvuk, toplina i miris otjerali su san nalik lutki. Dok ju je pažljivo polagao na bijeli pokrivač pokraj jastuka, radosno je zagrgolila. Težina njezinih bujnih grudi lagano ih je razdvajala, formirajući primamljive bucmaste jastučiće. Podizale su se i spuštale bržim ritmom nego inače, i shvatio je da je njihovo vođenje ljubavi u njoj probudilo strasti koje su rezonirale s njegovima, ali ona ih je zadržavala u sebi, prikrivajući kipuću strast koju je sada jasno vidio. Njezine male ruke odjednom su se podigle. "Dođi."
  
  Pritisnuo se uz nju. Osjetio je trenutni otpor, a na njezinom prekrasnom licu pojavila se mala grimasa, ali odmah je nestala, kao da ga je umirivala. Dlanovi su joj se sklopili ispod njegovih pazuha, privukli ga k sebi iznenađujućom snagom i popeli mu se uz leđa. Osjetio je ukusnu toplinu ukusnih dubina i tisuće trnaca koji su ga obuhvatili, opustili, zadrhtali, škakljali, nježno ga milovali i ponovno stiskali. Njegova leđna moždina postala je niz naizmjeničnih živaca, primajući tople, sitne, trnace. Vibracije u donjem dijelu leđa uvelike su se pojačale, a na trenutak su ga podigli valovi koji su preplavili njegove.
  
  Zaboravio je na vrijeme. Dugo nakon što je njihova eksplozivna ekstaza planula i splasnula, podigao je svoju ljepljivu ruku i pogledao na sat. "Bože", šapnuo je, "dva sata. Ako me netko traži..."
  
  Prsti su mu plesali po čeljusti, milovali vrat, spuštali se niz prsa i otkrivali opuštenu kožu. Izazvali su iznenadno novo uzbuđenje, poput drhtavih prstiju koncertnog pijanista koji trilerom svira odlomak odlomka.
  
  "Nitko me ne traži." Ponovno je podigla svoje pune usne prema njemu.
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  
  
  
  Na putu do blagovaonice, odmah nakon zore, Nick je izašao na široku verandu. Sunce je bilo žuta kugla na vedrom nebu na rubu mora i obale na istoku. Krajolik je sjao svježe i besprijekorno; cesta i bujna vegetacija koja se spuštala do obale nalikovali su pažljivo izrađenom modelu, toliko lijepom da je gotovo proturječilo stvarnosti.
  
  Zrak je bio mirisan, još svjež od noćnog povjetarca. "Ovo bi mogao biti raj", pomislio je, "kad biste samo istjerali pukovnika Sudirmatsa."
  
  Hans Nordenboss izašao je pokraj njega, njegovo zdepasto tijelo se tiho kretalo preko uglačane drvene palube. "Veličanstveno, zar ne?"
  
  "Da. Što je to začinjeni miris?"
  
  "Iz šumaraka. Ovo područje je nekoć bilo skup vrtova začina, kako ih zovu. Plantaže svega, od muškatnog oraščića do papra. Sada je to mali dio posla."
  
  "To je sjajno mjesto za život. Ljudi koji su preloši ne mogu se samo opustiti i uživati."
  
  Tri kamiona puna domorodaca puzala su poput igračaka cestom daleko ispod. Nordenboss je rekao: "To je dio vašeg problema. Prenaseljenost. Dokle god se ljudi razmnožavaju poput kukaca, stvarat će vlastite probleme."
  
  Nick je kimnuo. Hans realist. "Znam da si u pravu. Vidio sam tablice stanovništva."
  
  "Jeste li sinoć vidjeli pukovnika Sudirmata?"
  
  "Kladim se da si ga vidio kako ulazi u moju sobu."
  
  "Pobijedio si. Zapravo, slušao sam urlik i eksploziju."
  
  "Pogledao je moju putovnicu i nagovijestio da ću mu platiti ako nastavim nositi pištolj."
  
  "Plati mu ako moraš. Dolazi nam jeftino. Njegovi pravi prihodi dolaze od njegovih ljudi, veliki novac od ljudi poput Mahmura i sitniš od svakog seljaka upravo sada. Vojska ponovno preuzima vlast. Uskoro ćemo vidjeti generale u velikim kućama i uvoznim Mercedesima."
  
  Njihova osnovna plaća je oko 2000 rupija mjesečno. To je dvanaest dolara."
  
  "Kakva namještaljka za Judu. Poznajete li ženu po imenu Mata Nasut?"
  
  Nordenboss je izgledao iznenađeno. "Stari, odlaziš. Ona je kontakt koju želim da upoznaš. Ona je najplaćenija manekenka u Jakarti, pravi dragulj. Pozira za prave stvari i oglase, a ne za turističko smeće."
  
  Nick je osjetio nevidljivu podršku Hawkove pronicljive logike. Koliko je bilo prikladno da se kupac umjetnina kreće u krugovima umjetnika? "Tala ju je spomenula. Na čijoj je strani Mata?"
  
  "Sama, kao i većina ljudi koje upoznate. Dolazi iz jedne od najstarijih obitelji, pa se kreće u najboljim krugovima, ali istovremeno živi i među umjetnicima i intelektualcima. Pametna je. Ima puno novca. Živi luksuzno."
  
  "Nije ni s nama ni protiv nas, ali zna što trebamo znati", zaključi Nick zamišljeno. "I pronicljiva je. Pristupimo joj vrlo logično, Hans. Možda bi bilo najbolje da me ne predstavljaš. Da vidim mogu li pronaći stražnje stepenice."
  
  "Samo naprijed." Nordenboss se nasmijao. "Da sam grčki bog poput tebe, umjesto debelog starca, htio bih malo istražiti."
  
  "Vidio sam te kako radiš."
  
  Podijelili su trenutak dobrodušnog razgovora, malo opuštanja za muškarce koji žive na rubu, a zatim su otišli unutra na doručak.
  
  Vjeran Nordenbossovom predviđanju, Adam Makhmur ih je pozvao na zabavu dva vikenda kasnije. Nick je pogledao Hansa i pristao.
  
  Vozili su se uz obalu do zaljeva gdje su Makhmuri imali sletnu rampu za hidroavione i letjelice, te su se moru približavali ravnom linijom, bez grebena. Letjelica Ishikawajima-Harima PX-S2 stajala je na rampi. Nick ju je promatrao, prisjećajući se nedavnih dopisa tvrtke AX u kojima su detaljno opisani njihovi razvoji i proizvodi. Letjelica je imala četiri turbopropelerska motora GE T64-10, raspon krila od 33 metra i masu praznog vozila od 23 tone.
  
  Nick je promatrao kako Hans uzvraća pozdrav Japancu u smeđoj uniformi bez oznaka, koji je otkopčavao kravatu. "Misliš da si došao ovamo da me uvučeš u ovo?"
  
  "Samo najbolje."
  
  "Očekivao sam posao za četiri osobe s krpicama."
  
  "Mislio sam da želiš jahati sa stilom."
  
  Nick je izračunao u glavi. "Jesi li lud? Hawk će nas ubiti. Četiri ili pet tisuća dolara za najam da me pokupi!"
  
  Nordenboss nije mogao zadržati ozbiljan izraz lica. Glasno se nasmijao. "Opusti se. Dobio sam ga od CIA-e. Nije ništa poduzeo do sutra, kada ide u Singapur."
  
  Nick je s olakšanjem uzdahnuo, obrazi su mu se napuhnuli. "To je drugačije. Oni to mogu podnijeti - s proračunom pedeset puta većim od našeg. Hawka u posljednje vrijeme jako zanimaju troškovi."
  
  Telefon je zazvonio u maloj kolibi kraj rampe. Japanac je mahnuo Hansu. "Za tebe."
  
  Hans se vratio namršteno. "Pukovnik Sudirmat i Gan Bik, šest vojnika i dvojica Machmurovih ljudi - Ganovi tjelohranitelji, pretpostavljam - žele prijevoz do Jakarte. Trebao sam reći 'u redu'."
  
  "Znači li nam ovo išta?"
  
  "U ovom dijelu svijeta sve može nešto značiti. Stalno idu u Jakartu. Imaju male avione, pa čak i privatni vagon. Pravite se mirni i gledajte."
  
  Njihovi su putnici stigli dvadeset minuta kasnije. Polijetanje je bilo neobično glatko, bez tutnjave tipične leteće čamca. Pratili su obalu, a Nick se ponovno prisjetio uzornog krajolika dok su zujeći iznad obrađenih polja i plantaža, ispresijecanih dijelovima džungle i neobično glatkim livadama. Hans je u nastavku objasnio raznolikost, ističući da su vulkanski tokovi stoljećima čistili ta područja poput prirodnog buldožera, ponekad stružući džunglu u more.
  
  Jakarta je bila u kaosu. Nick i Hans su se oprostili od ostalih i konačno pronašli taksi, koji je jurio kroz prepune ulice. Nicka je to podsjetilo na druge azijske gradove, iako bi Jakarta mogla biti malo čišća i šarenija. Pločnici su bili puni malih smeđih ljudi, mnogi u veselo printanim suknjama, neki u pamučnim hlačama i sportskim majicama, neki u turbanima ili velikim okruglim slamnatim šeširima - ili turbanima s velikim slamnatim šeširima na njima. Veliki, šareni kišobrani lebdjeli su iznad gomile. Činilo se da Kinezi preferiraju mirnu plavu ili crnu odjeću, dok su arapski tipovi nosili duge ogrtače i crvene fesove. Europljani su bili prilično rijetki. Većina smeđih ljudi bila je elegantna, opuštena i mlada.
  
  Prošli su pokraj lokalnih tržnica punih šupa i štandova. Cjenkanje oko razne robe, živih pilića u kokošinjacima, kada sa živom ribom i hrpa voća i povrća bila je kakofonija kokodakanja, zvučeći kao desetak jezika. Nordenboss je uputio vozača i proveo Nicka u kratkom obilasku glavnog grada.
  
  Napravili su veliko
  
  kružite ispred impresivnih betonskih zgrada grupiranih oko ovalnog zelenog travnjaka. "Downtown Plaza", objasnio je Hans. "A sada pogledajmo nove zgrade i hotele."
  
  Nakon što je prošao nekoliko divovskih zgrada, nekih nedovršenih, Nick je rekao: "Ovo me podsjeća na bulevar u Portoriku."
  
  "Da. To su bili Sukarnovi snovi. Da je bio manje sanjar, a više administrator, mogao je to ostvariti. Nosio je previše tereta prošlosti. Nedostajala mu je fleksibilnost."
  
  "Pretpostavljam da je još uvijek popularan?"
  
  "Zato vegetira. Vikendom živi blizu palače u Bogoru dok mu kuća ne bude dovršena. Dvadeset pet milijuna stanovnika Istočne Java odano mu je. Zato je još uvijek živ."
  
  "Koliko je stabilan novi režim?"
  
  Nordenboss je frknuo. "Ukratko, treba im 550 milijuna dolara godišnjeg uvoza. 400 milijuna dolara izvoza. Kamate i plaćanja na strane kredite iznose 530 milijuna dolara. Najnoviji podaci pokazuju da je riznica imala sedam milijuna dolara."
  
  Nick je trenutak proučavao Nordenbossa. "Mnogo pričaš, ali čini se da ti ih je žao, Hanse. Mislim da ti se sviđa ova zemlja i njezini ljudi."
  
  "O, dovraga, Nick, znam. Imaju neke divne osobine. Naučit ćeš o goton-rojongu - međusobnom pomaganju. U osnovi su ljubazni ljudi, osim kad ih njihova prokleta praznovjerja otjeraju u selo. Ono što se u latinskim zemljama zove siesta je jam karet. To znači elastičan sat. Plivati, drijemati, razgovarati, voditi ljubav."
  
  Izvezli su se iz grada, prolazeći pored velikih kuća na dvosmjernoj cesti. Otprilike osam kilometara dalje, skrenuli su na drugu, užu cestu, a zatim u prilaz velike, široke, tamne drvene kuće smještene u malom parku. "Tvoja?" upitao je Nick.
  
  "Sve moje."
  
  "Što se događa kada te premjeste?"
  
  "Pripremam se", odgovori Hans prilično tmurno. "Možda se to neće dogoditi. Koliko imamo muškaraca koji govore indonezijski na pet dijalekata, kao i nizozemski, engleski i njemački?"
  
  Kuća je bila prekrasna i iznutra i izvana. Hans ga je ukratko proveo kroz sobu, objasnivši kako je bivši kampong - praonica rublja i prostorije za poslugu - pretvoren u malu kabinu uz bazen, zašto preferira ventilatore u odnosu na klima-uređaje i pokazao Nicku svoju kolekciju umivaonika koji su ispunjavali sobu.
  
  Pili su pivo na trijemu, okruženi buktinjom cvijeća koje se kovrčalo uz zidove u naletima ljubičaste, žute i narančaste boje. Orhideje su visjele u grančicama sa strehe, a jarko obojene papige cvrkutale su dok su se njihova dva velika kaveza njihala na laganom povjetarcu.
  
  Nick je popio pivo i rekao: "Dobro, osvježit ću se i otići u grad ako imaš prijevoz."
  
  "Abu će te odvesti bilo gdje. On je onaj tip u bijeloj suknji i crnoj jakni. Ali smiri se - tek si stigla."
  
  "Hans, postao si mi obitelj." Nick je ustao i prešao preko širokog trijema. "Juda je tamo s pola tuceta zarobljenika, koristi ove ljude za ucjenu. Kažeš da ih voliš - idemo se dići s guzica i pomoći! A da ne spominjemo našu vlastitu odgovornost da spriječimo Judu da izvede državni udar za Chicome. Zašto ne razgovaraš s klanom Loponusias?"
  
  "Da", tiho je odgovorio Nordenboss. "Želiš li još piva?"
  
  "Ne."
  
  "Ne duri se."
  
  "Idem u centar."
  
  "Želiš li da idem s tobom?"
  
  "Ne. Trebali bi te već poznavati, zar ne?"
  
  "Naravno. Trebao bih raditi u naftnom inženjerstvu, ali ovdje se ništa ne može sakriti. Ručaj kod Maria. Hrana je izvrsna."
  
  Nick je sjedio na rubu stolice, okrenut prema zdepastom muškarcu. Hansove crte lica nisu izgubile vedar izraz lica. Rekao je: "Oh, Nick, bio sam s tobom cijelo vrijeme. Ali evo te kako iskorištavaš vrijeme. Ne smeta ti. Nisi primijetio kako Makhmuri trče okolo s praznim svjetlima, zar ne? Loponusii - Isto. Platit će. Čekaj. Ima nade. Ovi ljudi su neozbiljni, ali ne i glupi."
  
  "Razumijem što želiš reći", odgovorio je Nick manje žustro. "Možda sam samo nova metla. Želim se povezati s njima, učiti, pronaći ih i krenuti za njima."
  
  "Hvala ti što si mi ponudio staru metlu."
  
  "Rekao si to, ali ja nisam." Nick je s ljubavlju pljesnuo starijeg muškarca po ruci. "Pretpostavljam da sam samo energični dabar, ha?"
  
  "Ne, ne. Ali ti si u novoj zemlji. Sve ćeš saznati. Imam jednog domorodca koji radi za mene u Loponusiahu. Ako budemo imali sreće, saznat ćemo kada Judas treba ponovno dobiti plaću. Onda ćemo krenuti dalje. Saznat ćemo da je smeće negdje uz sjevernu obalu Sumatre."
  
  "Ako budemo imali sreće. Koliko je vaš čovjek pouzdan?"
  
  "Ne baš. Ali dovraga, riskiraš plačući."
  
  "Što kažete na traženje smeća iz aviona?"
  
  "Pokušali smo. Pričekajte dok ne odletite na ostale otoke i vidite broj brodova. Izgleda kao promet na Times Squareu. Tisuće brodova."
  
  Nick je pustio da mu se široka ramena opuste. "Trčat ću po gradu. Vidimo se oko šest?"
  
  "Bit ću ovdje. U bazenu ili se igrati sa svojom opremom." Nick je pogledao gore da vidi šali li se Hans. Njegovo okruglo lice bilo je jednostavno veselo. Njegov gospodar je skočio sa stolca. "Ma daj. Zvat ću te Abu i auto. A za mene još jedno pivo."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Abu je bio nizak, mršav čovjek s crnom kosom i prugom bijelih zuba koje je često pokazivao. Skinuo je jaknu i suknju te sada nosio preplanulu boju i crni šešir, poput kape koja se nosi u inozemstvu.
  
  Nick je u džepu imao dvije karte Jakarte koje je pažljivo proučio. Rekao je: "Abu, molim te, odvedi me do Embassy Rowa, gdje se prodaju umjetnine. Znaš li to mjesto?"
  
  "Da. Ako želite umjetnost, gospodine Bard, moj rođak ima divnu trgovinu u ulici Gila. Puno lijepih stvari. A tamo na ogradi, mnogi umjetnici izlažu svoja djela. Može vas povesti sa sobom i pobrinuti se da vas ne prevare. Moj rođak..."
  
  "Uskoro ćemo posjetiti tvog rođaka", prekinuo ga je Nick. "Imam poseban razlog zašto prvo idem u Embassy Row. Možeš li mi pokazati gdje mogu parkirati? Ne mora biti blizu umjetničkih trgova. Mogu pješice."
  
  "Naravno." Abu se okrenuo, bljesnuvši bijelim zubima, a Nick se trznuo dok su prolazili pokraj kamiona. "Znam."
  
  Nick je proveo dva sata razgledavajući umjetnine u galerijama na otvorenom - neke od njih tek prostori na bodljikavim žičanim ogradama - na zidovima trgova i u ležernijim trgovinama. Proučavao je temu i nije bio očaran "Bandungovom školom", koja je sadržavala izrezane prizore vulkana, rižinih polja i golih žena u živim plavim, ljubičastim, narančastim, ružičastim i zelenim tonovima. Neke su skulpture bile bolje. "Tako bi i trebalo biti", rekao mu je trgovac. "Tristo kipara ostalo je bez posla kada su radovi na Nacionalnom spomeniku Bung Sukarno stali. To je sve što postoji - tamo, na Trgu slobode."
  
  Dok je Nick lutao, upijajući dojmove, približio se velikoj trgovini s malim imenom u izlogu, umetnutim u zlatne listiće - JOSEPH HARIS DALAM, TRGOVAC. Nick je zamišljeno primijetio da su zlatni ukrasi bili s unutarnje strane stakla, a preklopne željezne kapke, djelomično skrivene na rubovima prozora, bile su čvrste kao i sve što je ikada vidio na njujorškom Boweryju.
  
  Vitrine su sadržavale samo nekoliko predmeta, ali su bili veličanstveni. Prva je prikazivala dvije rezbarene glave u prirodnoj veličini, mušku i žensku, izrađene od tamnog drva boje dobro popušene lule od šipka. Kombinirale su realizam fotografije s impresionizmom umjetnosti. Muške crte lica izražavale su smirenu snagu. Ženska ljepota, sa spojem strasti i inteligencije, tjerala vas je da se krećete duž rezbarija, uživajući u suptilnim promjenama u izrazu. Djela su bila neobojena; cijela njihova veličanstvenost stvorena je jednostavno talentom koji je obrađivao bogato drvo.
  
  U sljedećem izlogu - u trgovini su ih bile četiri - stajale su tri srebrne zdjele. Svaka je bila drugačija, svaka je bila okular. Nick si je mentalno zapamtio da se kloni srebra. Malo je znao o tome i sumnjao je da jedna od zdjela vrijedi bogatstvo, dok su ostale bile obične. U slučaju da niste znali, ovo je bila izmjena igre s tri školjke.
  
  U trećem prozoru bile su slike. Bile su bolje od onih koje je vidio na otvorenim kioscima i na ogradama, ali su bile proizvedene za visokokvalitetnu turističku industriju.
  
  U četvrtom prozoru stajao je portret žene gotovo u prirodnoj veličini, odjevene u jednostavan plavi sarong i s cvijetom preko lijevog uha. Žena nije izgledala baš Azijatkinja, iako su joj oči i koža bili smeđi, a umjetnik je očito proveo puno vremena na njezinoj crnoj kosi. Nick je zapalio cigaretu, pogledao je i razmislio.
  
  Mogla je biti mješavina Portugalke i Malajke. Njezine male, pune usne nalikovale su Talinim, ali u njima je bila čvrstoća koja je obećavala strast, izraženu diskretno i nezamislivo. Njene široko postavljene oči, postavljene iznad izražajnih jagodica, bile su mirne i rezervirane, ali su nagovještavale smion tajni ključ.
  
  Nick je zamišljeno uzdahnuo, stao na cigaretu i ušao u trgovinu. Krupni prodavač, s vedrim osmijehom, postao je topao i srdačan kada mu je Nick pružio jednu od kartica s oznakom BARD GALLERIES, NEW YORK. ALBERT BARD, POTPREDSJEDNIK.
  
  Nick je rekao: "Razmišljao sam o kupnji nekoliko stvari za naše trgovine - ako možemo dogovoriti veleprodaju..." Odmah su ga odveli u stražnji dio trgovine, gdje je prodavač pokucao na vrata koja su bila zamršeno ukrašena sedefom.
  
  Veliki ured Josepha Harisa Dalama bio je privatni muzej i riznica blaga. Dalam je izgledao
  
  karticu, otpustio službenika i rukovao se s njim. "Dobrodošli u Dalam. Jeste li čuli za nas?"
  
  "Ukratko", Nick je pristojno slagao. "Čujem da imate izvrsne proizvode. Neke od najboljih u Jakarti."
  
  "Neki od najboljih na svijetu!" Dalam je bio vitak, nizak i okretan, poput seoskih mladića koje je Nick vidio kako se penju po drveću. Njegovo tamno lice imalo je glumačku sposobnost prikazivanja trenutnih emocija; dok su razgovarali, izgledao je umorno, oprezno, proračunato, a zatim i nestašno. Nick je zaključio da je upravo ta empatija, taj kameleonski instinkt da se prilagodi raspoloženju kupca, ono što je dovelo Dalama sa štanda s olucima u ovu uglednu trgovinu. Dalam je promatrao tvoje lice, isprobavajući lica poput šešira. Kod Nicka, njegov tamni ten i blistavi zubi konačno su dobili ozbiljan, poslovan, a opet razigran izgled. Nick se namrštio da vidi što će se dogoditi, a Dalam se odjednom naljutio. Nick se nasmijao, a Dalam mu se pridružio.
  
  Dalam je skočio u visoku škrinju punu srebrnog pribora. "Pogledaj. Ne žuri. Jesi li ikada vidio nešto slično?"
  
  Nick je posegnuo za narukvicom, ali Dalam je bio udaljen dva metra. "Eno ga! Cijena zlata raste - ha? Pogledajte ovaj mali brodić. Tri stoljeća. Novčić vrijedi bogatstvo. Neprocjenjivo, zapravo. Cijene su navedene na karticama."
  
  Cijena je bila 4500 dolara. Dalam je bio daleko i još uvijek je pričao. "Ovo je to mjesto. Vidjet ćeš. Roba, da, ali prava umjetnost. Nezamjenjiva, ekspresivna umjetnost. Briljantne crte lica zamrznute i istrgnute iz toka vremena. I ideje. Pogledajte ovo..."
  
  Pružio je Nicku debelušni, zamršeno izrezbareni drveni krug boje rum-kole. Nick se divio sićušnom prizoru sa svake strane i natpisu oko rubova. Pronašao je svilenkasto žutu vrpcu između dva dijela. "To bi mogao biti jo-jo. Hej! To je jo-jo!"
  
  Dalam je zrcalio Nickov osmijeh. "Da... da! Ali koja je ideja? Znaš za tibetanske molitvene kotače? Vrtiti ih i pisati molitve u raju? Jedan od tvojih sunarodnjaka zaradio je mnogo novca prodajući im role tvog vrhunskog toaletnog papira na kojima su pisali molitve, tako da su, kada bi ih zavrtjeli, ispisivali tisuće molitvi po okretanju. Prouči ovaj jo-jo. Zen, budizam, hinduizam i kršćanstvo - vidi, zdravo Marijo, milosti puna, ovdje! Vrti i moli. Igraj se i moli."
  
  Nick je pomnije proučio rezbarije. Napravio ih je umjetnik koji je mogao napisati Povelju o pravima na balčaku mača. "Pa, ja ću..." U danim okolnostima, završio je, "...prokletstvo."
  
  "Jedinstveno?"
  
  "Moglo bi se reći da je nevjerojatno."
  
  "Ali ti ga držiš u ruci. Ljudi su posvuda zabrinuti. Tjeskobni. Želiš nešto za što se možeš uhvatiti. Oglasi to u New Yorku i vidi što će se dogoditi, ha?"
  
  Žmirkajući, Nick je ugledao slova na arapskom, hebrejskom, kineskom i ćirilici koja su trebala biti molitve. Mogao bi to proučavati vječno. Neke od sićušnih scena bile su tako dobro napravljene da bi mu povećalo bilo od pomoći.
  
  Povukao je petlju žute vrpce i okretao jo-jo gore-dolje. "Ne znam što će se dogoditi. Vjerojatno neka senzacija."
  
  "Promovirajte ih putem Ujedinjenih naroda! Svi su ljudi braća. Kupite si ekumenski top. I dobro su uravnoteženi, pogledajte..."
  
  Dalam je nastupio s još jednim jo-joom. Napravio je petlju, prošetao psa, zavrtio bič i završio posebnim trikom u kojem je drveni krug prevrnuo pola žice, stisnute u zubima.
  
  Nick je izgledao iznenađeno. Dalam je ispustio kabel i izgledao iznenađeno. "Nikad nisi vidio ništa slično? Tip je donio dvanaest u Tokio. Prodao ih je. Previše konzervativan za oglašavanje. Ipak, naručio je još šest."
  
  "Koliko?"
  
  "Maloprodajna cijena dvadeset dolara."
  
  "Veleprodaja?"
  
  "Koliko?"
  
  "Tucet."
  
  "Dvanaest dolara svaki."
  
  "Bruto cijena."
  
  Nick je suzio oči, usredotočujući se na dotičnu temu. Dalam ga je odmah oponašao. "11."
  
  "Imaš li bruto?"
  
  "Ne baš. Dostava za tri dana."
  
  "Šest dolara po komadu. Bilo što će biti dobro kao ovo. Uzet ću jednu bruto za tri dana i još jednu bruto čim budu gotovi."
  
  Dogovorili su se za 7,40 dolara. Nick je neprestano okretao uzorak u ruci. Stvaranje "Albert Bard Importera" bila je skromna investicija.
  
  "Plaćanje?" upita Dalam tiho, zamišljenog izraza lica, koji je odgovarao Nickovom.
  
  "Gotovina. Akreditiv u Bank Indonesia. Morate proći svu carinsku papirologiju. Zračni prijevoz u moju galeriju u New Yorku, na pažnju Billa Rohdea. U redu?"
  
  "Oduševljen sam."
  
  "Sada bih htio pogledati neke slike..."
  
  Dalam mu je pokušao prodati neke turističke stvari iz škole u Bandungu, koje je držao skrivene iza zavjesa u kutu trgovine. Ponudio je nešto za 125 dolara, a zatim spustio cijenu na 4,75 dolara "na veliko". Nick se samo nasmijao, a Dalam se pridružio, slegnuo ramenima i prešao na sljedeću ponudu.
  
  Joseph Haris je odlučio da "Albert Bard" ne može postojati i pokazao mu je prekrasno djelo. Nick je kupio dva tuceta slika po prosječnoj veleprodajnoj cijeni od 17,50 dolara po slici - i to su bila zaista talentirana djela.
  
  Stajali su ispred dvije male uljane slike prekrasne žene. Bila je to žena sa slika u izlogu. Nick je pristojno rekao: "Prekrasna je."
  
  "Ovo je Mata Nasut."
  
  "Doista." Nick je sumnjičavo nagnuo glavu, kao da mu se nisu sviđali potezi kistom. Dalam je potvrdio njegove sumnje. U ovom poslu rijetko otkrivaš ono što si već znao ili sumnjao. Nije rekao Tali da je bacio pogled na poluzaboravljenu fotografiju Mata Nasuta sa šezdesetak Hawkova koje mu je posudio... nije rekao Nordenbossu da je Josef Haris Dalam naveden kao važan, moguće politički značajan, trgovac umjetninama... nikome ne bi rekao da su tehnički podaci AX-a označili Makhmuru i Tyangi crvenom točkom - "sumnjivo - postupajte s oprezom."
  
  Dalam je rekao: "Rukom pisani crtež je jednostavan. Izađi i pogledaj što imam u izlogu."
  
  Nick je ponovno bacio pogled na Matinu Nasutovu sliku, a ona kao da mu je podrugljivo uzvratila pogled - rezerviranost u bistrim očima, čvrsta poput baršunastog užeta za prepreku, obećanje strasti hrabro prikazano jer je tajni ključ bio potpuna obrana.
  
  "Ona je naša vodeća manekenka", rekao je Dalam. "U New Yorku se sjećaš Lise Fonter; govorimo o Mati Nasut." Osjetio je divljenje na Nickovom licu, koje je na trenutak bilo neskriveno. "Savršeni su za njujorško tržište, zar ne? Zaustavljat će pješake na 57. ulici, ha? Tristo pedeset dolara za tu."
  
  "Maloprodaja?"
  
  "O ne. Veleprodaja."
  
  Nick se nasmiješio manjem muškarcu i zauzvrat dobio divljenje u bijelim zubima. "Joseph, pokušavaš me iskoristiti utrostručujući cijene umjesto da ih udvostručuješ. Mogao bih platiti 75 dolara za ovaj portret. Ne više. Ali želio bih još četiri ili pet sličnih njemu, poziranih prema mojim specifikacijama. Smijem li?"
  
  "Možda. Mogu pokušati."
  
  "Ne treba mi komisionar ni posrednik. Treba mi umjetnički studio. Zaboravi na to."
  
  "Čekaj!" Dalamova molba bila je mučna. "Pođi sa mnom..."
  
  Vratio se kroz trgovinu, kroz još jedna reliktna vrata straga, niz vijugavi hodnik pokraj skladišta punih robe i ureda u kojem su dva niska, smeđokosa muškarca i žena radili za skučenim stolovima. Dalam je izašao u malo dvorište s krovom poduprtim stupovima, a susjedne zgrade tvorile su njegove zidove.
  
  Bila je to tvornica "umjetnosti". Desetak slikara i drvorezbara marljivo je i veselo radilo. Nick je prošetao kroz zbijenu skupinu, trudeći se da ne izrazi nikakvu sumnju. Svi radovi bili su dobri, u mnogočemu izvrsni.
  
  "Umjetnički studio", rekao je Dalam. "Najbolji u Jakarti."
  
  "Dobar posao", odgovorio je Nick. "Možeš li mi dogovoriti sastanak s Matom večeras?"
  
  "Oh, bojim se da je to nemoguće. Morate shvatiti da je ona slavna. Ima puno posla. Dobiva pet... dvadeset pet dolara na sat."
  
  "U redu. Vratimo se u tvoj ured i završimo naš posao."
  
  Dalam je ispunio jednostavnu narudžbenicu i račun. "Donijet ću ti carinske obrasce i sve ostalo da sutra potpišeš. Idemo li u banku?"
  
  "Hajdemo."
  
  Bankovni službenik uzeo je akreditiv i vratio se tri minute kasnije s odobrenjem. Nick je Dalamu pokazao 10.000 dolara na računu. Trgovac umjetninama bio je zamišljen dok su šetali prepunim ulicama na putu natrag. Ispred trgovine, Nick je rekao: "Bilo je jako lijepo. Navratit ću sutra poslijepodne i potpisati ove papire. Možemo se ponovno sresti jednog dana."
  
  Dalamov odgovor bio je čista bol. "Nezadovoljan si! Ne želiš Matinu sliku? Evo je - tvoja, za tvoju cijenu." Mahnuo je prema slatkom licu koje je gledalo kroz prozor - pomalo podrugljivo, pomislio je Nick. "Uđi - samo na minutu. Popij hladno pivo - ili sodu - čaj - molim te da budeš moj gost - čast mi je..."
  
  Nick je ušao u trgovinu prije nego što su mu suze počele teći. Prihvatio je hladno nizozemsko pivo. Dalam se ozario. "Što još mogu učiniti za vas? Zabavu? Cure - sve slatke cure koje želite, svih uzrasta, svih vještina, svih vrsta? Znate, amateri, ne profesionalci. Plavi filmovi? Najbolji u boji i zvuku, ravno iz Japana. Gledanje filmova s curama - vrlo uzbudljivo."
  
  Nick se nasmijao. Dalam se nacerio.
  
  Nick se sa žaljenjem namrštio. Dalam se zabrinuto namrštio.
  
  Nick je rekao: "Jednog dana, kad budem imao vremena, volio bih uživati u tvom gostoprimstvu. Ti si zanimljiv čovjek, Dalam, prijatelju moj, i umjetnik u duši. Lopov po obrazovanju i obuci, ali umjetnik u duši. Mogli bismo učiniti više, ali samo ako me upoznaš s Matom Nasutom."
  
  Danas ili večeras. Da zasladiš svoj pristup, mogao bi joj reći da je želim angažirati kao model barem deset sati. Za onog tipa kojeg imaš, uostalom, koji slika glave s fotografija. Dobar je on."
  
  "On mi je najbolji..."
  
  "Dobro ću mu platiti, a ti ćeš dobiti svoj dio. Ali posao s Matom ću srediti sam." Dalam je izgledao tužno. "A ako upoznam Matu i ako ona pozira tvom čovjeku za moje potrebe, a ti ne uništiš posao, obećavam da ću kupiti još tvoje robe za izvoz." Dalamov izraz lica pratio je Nickove primjedbe poput vrtuljka emocija, ali je završio jarkim naletom.
  
  Dalam je uzviknuo: "Pokušat ću! Za vas, gospodine Bard, pokušat ću sve. Vi ste čovjek koji zna što želi i pošteno vodi svoje poslove. Oh, kako je dobro upoznati takvog čovjeka u našoj zemlji..."
  
  "Prestani", rekao je Nick dobrodušno. "Podigni slušalicu i nazovi Matu."
  
  "Oh da." Dalam je počeo birati broj.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Nakon nekoliko poziva i dugih, brzih razgovora koje Nick nije mogao pratiti, Dalam je pobjedničkim tonom Cezara koji proglašava pobjedu objavio da Nick može doći Mate Nasutu u sedam sati.
  
  "Vrlo je teško. Velika sreća", izjavio je trgovac. "Mnogi ljudi nikada ne upoznaju Matu." Nick je imao sumnje. Kratke pozicije bile su dugo uobičajene u zemlji. Po njegovom iskustvu, čak i bogati često traže brzu snop novca. Dalam je dodao da je Mati rekao da će gospodin Albert Bard platiti dvadeset pet dolara na sat za njezine usluge.
  
  "Rekao sam ti da ću se sam pobrinuti za to", rekao je Nick. "Ako me ona sputava, to dolazi s tvoje strane." Dalam je izgledao preplašeno. "Mogu li se poslužiti tvojim telefonom?"
  
  "Naravno. Od moje plaće? Je li to pošteno? Nemaš pojma kakve troškove..."
  
  Nick je prekinuo razgovor stavivši ruku na njegovo rame - kao da stavlja veliku šunku na dječji zapešće - i nagnuo se preko stola kako bi ga pogledao ravno u tamne oči. "Sada smo prijatelji, Josefe. Hoćemo li vježbati gotong-rojong i zajedno napredovati ili ćemo se međusobno slagati tako da obojica izgubimo?"
  
  Poput hipnotiziranog čovjeka, Dalam je gurnuo Nicka telefonom ne gledajući ga. "Da, da." Oči su mu se zasjale. "Želiš postotak od budućih narudžbi? Mogu označiti račune i dati ti..."
  
  "Ne, prijatelju. Pokušajmo nešto novo. Bit ćemo iskreni prema mom društvu i jedni prema drugima."
  
  Dalam se činio razočaranim ili uznemirenim ovom radikalnom idejom. Zatim je slegnuo ramenima - male kosti pod Nickovom rukom trznule su se poput žilavog šteneta koji pokušava pobjeći - i kimnuo. "Odlično."
  
  Nick ga je potapšao po ramenu i podigao slušalicu. Rekao je Nordenbossu da ima kasni sastanak - hoće li moći ostaviti Abua i auto?
  
  "Naravno", odgovori Hans. "Bit ću ovdje ako me zatrebaš."
  
  "Zovem Matea Nasuta da napravimo nekoliko fotografija."
  
  "Sretno, sretno. Ali pazi."
  
  Nick je Abuu pokazao adresu koju je Dalam napisao na komadu papira, a Abu je rekao da zna put. Vozili su se pored novih kuća, sličnih jeftinim projektima koje je Nick vidio u blizini San Diega, tada starijeg naselja gdje je nizozemski utjecaj ponovno bio jak. Kuća je bila impozantna, okružena jarkim cvijećem, vinovom lozom i bujnim drvećem koje je Nick sada povezivao s krajolikom.
  
  Dočekala ga je na prostranoj lođi i čvrsto pružila ruku. "Ja sam Mata Nasut. Dobrodošli, gospodine Bard."
  
  Njeni tonovi imali su čistu, bogatu jasnoću, poput pravog, vrhunskog javorovog sirupa, s neobičnim naglaskom, ali bez lažne note. Kad ga je izgovorila, njezino ime zvučalo je drugačije: Nasrsut, s naglaskom na posljednjem slogu i dvostrukim o, izgovorenim s mekim trzajem crkve i dugim, hladnim gugutanjem. Kasnije, kad ju je pokušao oponašati, otkrio je da je potrebna vježba, poput pravog francuskog tua.
  
  Imala je duge udove modela, što je, po njegovom mišljenju, mogla biti tajna njezina uspjeha u zemlji u kojoj su mnoge žene bile obline, privlačne i lijepe, ali niske. Bila je čistokrvna među svestranim Morganima.
  
  U prostranoj, svijetloj dnevnoj sobi posluženi su im visoki sokovi, a ona je na sve rekla "da". Pozirala je kod kuće. Umjetnika Dalama pozvali bi čim bi imala vremena, za dva ili tri dana. "Gospodin Bard" bi bio obaviješten da im se pridruži i detaljno iznese svoje želje.
  
  Sve je bilo tako lako. Nick joj je uputio svoj najiskreniji osmijeh, bezazlen osmijeh koji je odbijao prepoznati, i prožeo ga dječačkom iskrenošću koja je graničila s nevinošću. Mata ga je hladno pogledala. "Posao na stranu, gospodine Bard, kako vam se sviđa naša zemlja?"
  
  "Zadivljen sam njegovom ljepotom. Naravno, imamo Floridu i Kaliforniju, ali one se ne mogu usporediti s cvijećem, sortama vašeg cvijeća i drveća."
  
  Nikad nisam bio/bila toliko očaran/a."
  
  "Ali mi smo tako spori..." Ostavila je to da visi.
  
  "Završili ste naš projekt brže nego što bih ja to mogao u New Yorku."
  
  "Jer znam da cijeniš vrijeme."
  
  Zaključio je da se osmijeh na njezinim prekrasnim usnama predugo zadržao, a u njezinim tamnim očima definitivno je bio sjaj. "Zadirkuješ me", rekao je. "Reći ćeš mi da tvoji sunarodnjaci zapravo bolje koriste svoje vrijeme. Sporiji su, nježniji. Bio bih oduševljen, reći ćeš."
  
  "Mogu to predložiti."
  
  "Pa... pretpostavljam da si u pravu."
  
  Njegov odgovor ju je iznenadio. Mnogo je puta raspravljala o toj temi s mnogim strancima. Branili su svoju energiju, naporan rad i žurbu, a nikada nisu priznali da bi mogli biti u krivu.
  
  Proučavala je "gospodina Barda", pitajući se iz kojeg kuta. Svi su ih imali: poslovni ljudi koji su postali agenti CIA-e, bankari koji su postali krijumčari zlata i politički fanatici... sve ih je upoznala. Bard je, barem, bio zanimljiv, najzgodniji kojeg je vidjela godinama. Podsjećao ju je na nekoga - vrlo dobrog glumca - Richarda Burtona? Gregoryja Pecka? Nagnula je glavu da ga prouči, a učinak je bio zadivljujući. Nick joj se nasmiješio i ispio čašu do kraja.
  
  "Glumac", pomislila je. Glumi, i to vrlo dobro. Dalam je rekao da ima novca - puno novca.
  
  Zaključila je da je vrlo zgodan, jer iako je bio div po lokalnim standardima, svoje veliko, graciozno tijelo pokretao je s blagom skromnošću koja ga je činila manjim. Toliko drugačiji od onih koji su se hvalili, kao da govore: "Maknite se, kratki." Oči su mu bile tako bistre, a usta uvijek ugodna. Svi muškarci, primijetila je, imali su snažnu, muževnu čeljust, ali dovoljno dječačku da ne shvaćaju stvari previše ozbiljno.
  
  Negdje u stražnjem dijelu kuće, sluga je zveckao tanjurom, a ona je primijetila njegovu opreznost, njegov pogled prema kraju sobe. Bio bi, veselo je zaključila, najzgodniji muškarac u Mario Clubu ili Nirvana Supper Clubu, da nije bilo elegantnog, tamnoputog glumca Tonyja Pora. I naravno, bili su potpuno različiti tipovi.
  
  "Prekrasna si."
  
  Izgubljena u mislima, trznula se na blagi kompliment. Nasmiješila se, a njezini ravni bijeli zubi tako su lijepo naglasili njezine usne da se zapitao kakva je kao osoba koja se ljubi - namjeravao je to saznati. Bila je to žena. Rekla je: "Pametni ste, gospodine Bard." Bilo je to divno reći nakon tako duge šutnje.
  
  "Molim te, zovi me Al."
  
  "Onda me možeš zvati Mata. Jesi li upoznala mnogo ljudi otkad si stigla?"
  
  "Makhmuri. Tjangi. Pukovnik Sudirmat. Poznajete li ih?"
  
  "Da. Mi smo ogromna zemlja, ali ono što biste mogli nazvati zanimljivom skupinom je malo. Možda pedeset obitelji, ali obično su velike."
  
  "A onda je tu i vojska..."
  
  Tamne oči su mu prešle preko lica. "Brzo učiš, Al. Ovo je vojska."
  
  "Reci mi nešto, samo ako želiš - nikad neću ponoviti ono što kažeš, ali bi mi moglo pomoći. Trebam li vjerovati pukovniku Sudirmatu?"
  
  Izraz lica mu je bio iskreno znatiželjan, ne otkrivajući da ne bi vjerovao pukovniku Sudirmatu da će odnijeti kofer do zračne luke.
  
  Matine tamne obrve su se skupile. Nagnula se naprijed, vrlo tihim tonom. "Ne. Nastavi raditi svoj posao i nemoj postavljati pitanja kao drugi. Vojska se vratila na vlast. Generali će gomilati bogatstva, a narod će eksplodirati kad bude dovoljno gladan. U mreži si s profesionalnim paucima, duga vježba. Nemoj se pretvoriti u muhu. Ti si snažan čovjek iz jake zemlje, ali možeš umrijeti jednako brzo kao i tisuće drugih." Naslonila se unatrag. "Jesi li vidio Jakartu?"
  
  "Samo trgovački centar i nekoliko predgrađa. Volio bih da mi pokažete više - recimo, sutra poslijepodne?"
  
  "Radit ću."
  
  "Prekini sastanak. Odgodi ga."
  
  "Oh, ne mogu..."
  
  "Ako je novac, dopusti mi da ti platim tvoju redovnu cijenu kao pratnja." Nasmiješio se. "Mnogo je zabavnije nego pozirati pod jakim svjetlima."
  
  "Da, ali..."
  
  "Doći ću po tebe u podne. Ovdje?"
  
  "Pa..." ponovno se začuo zvuk zveckanja iz stražnjeg dijela kuće. Mata je rekla: "Oprostite na trenutak. Nadam se da kuhar nije ljut."
  
  Prošla je kroz luk, a Nick je pričekao nekoliko sekundi, a zatim brzo krenuo za njom. Prošao je kroz blagovaonicu u zapadnjačkom stilu s duguljastim stolom za kojim je moglo sjediti četrnaest ili šesnaest ljudi. Čuo je Matin glas iz hodnika u obliku slova L s troja zatvorena vrata. Otvorio je prva. Velika spavaća soba. Sljedeća je bila manja spavaća soba, prekrasno namještena i očito Matina. Otvorio je sljedeća vrata i protrčao kroz njih dok je čovjek pokušavao proći kroz prozor.
  
  "Ostani ovdje", zarežao je Nick.
  
  Čovjek koji je sjedio na prozorskoj dasci se ukočio. Nick je ugledao bijeli kaput i glavu glatke crne kose. Rekao je: "Vratimo se. Gospođica Nasut vas želi vidjeti."
  
  Mala figura polako se spustila na pod, uvukla nogu i okrenula se.
  
  Nick je rekao: "Hej, Gun Bik. Hoćemo li ovo nazvati slučajnošću?"
  
  Čuo je kretanje na vratima iza sebe i na trenutak skrenuo pogled s Gun Bika. Mata je stajala na vratima. Držala je mali plavi mitraljez nisko i mirno, uperen u njega. Rekla je: "Ovo bih nazvala mjestom gdje nemaš što tražiti. Što si tražio, Al?"
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 4
  
  
  
  
  
  Nick je stajao nepomično, um mu je procjenjivao šanse poput računala. S neprijateljem ispred i iza sebe, vjerojatno bi primio jedan metak od ovog strijelca prije nego što bi ih obojicu pogodio. Rekao je: "Opusti se, Mata. Tražio sam kupaonicu i vidio ovog tipa kako izlazi kroz prozor. Zove se Gan Bik Tiang."
  
  "Znam mu ime", odgovori Mata suhoparno. "Imaš li slabe bubrege, Al?"
  
  "Baš sada, da." Nick se nasmijao.
  
  "Spusti pištolj, Mata", rekao je Gun Bik. "On je američki agent. Doveo je Talu kući, a ona mu je rekla da te kontaktira. Došao sam ti reći i čuo sam ga kako pretražuje sobe, a uhvatio me je kad sam odlazio."
  
  "Kako zanimljivo." Mata je spustila malo oružje. Nick je primijetio da je to japanski pištolj Baby Nambu. "Mislim da biste vas dvoje trebali otići."
  
  Nick je rekao: "Mislim da si moj tip žene, Mata. Kako si uopće tako brzo nabavila taj pištolj?"
  
  Već je prije uživala u njegovim komplimentima - Nick se nadao da će ublažiti hladnu atmosferu. Mata je ušla u sobu i stavila oružje u zdepastu vazu na visokoj rezbarenoj polici. "Živim sama", rekla je jednostavno.
  
  "Pametno." Nasmiješio se svojim najprijateljskijim osmijehom. "Možemo li popiti piće i razgovarati o ovome? Mislim da smo svi na istoj strani..."
  
  Pili su, ali Nick nije imao iluzija. On je i dalje bio Al Bard, koji je značio gotovinu za Matu i Dalama - bez obzira na njegove druge veze. Izvukao je od Gan Bik priznanje da je došao Matu iz istog razloga kao i Nick - informacije. S američkom pomoći na njihovoj strani, hoće li im reći što zna o Judinoj sljedećoj osveti? Je li Loponusias stvarno trebao posjetiti smeće?
  
  Mata nije imala nijednog. Rekla je svojim mirnim tonom: "Čak i kad bih ti mogla pomoći, nisam sigurna. Ne želim se miješati u politiku. Morala sam se boriti samo da bih preživjela."
  
  "Ali Juda drži ljude koji su ti prijatelji", rekao je Nick.
  
  "Moji prijatelji? Dragi moj Al, ti ne znaš tko su mi prijatelji."
  
  "Onda učini uslugu svojoj zemlji."
  
  "Moji prijatelji? Moja zemlja?" Tiho se nasmijala. "Samo sam sretna što sam preživjela. Naučila sam se ne miješati."
  
  Nick je odvezao Gun Bika natrag u grad. Kinez se ispričao. "Pokušavao sam pomoći. Nanio sam više štete nego koristi."
  
  "Vjerojatno ne", rekao mu je Nick. "Brzo si razjasnio situaciju. Mata točno zna što želim. Na meni je da odlučim hoću li to dobiti."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Sljedećeg dana, Nick je, uz Nordenbossovu pomoć, unajmio motorni čamac i poveo Abua kao pilota. Od vlasnika je posudio vodene skije i košaru hrane i pića. Plivali su, skijali i razgovarali. Mata je bila prekrasno odjevena, a Mata, u bikiniju koji je nosila samo kad su bili daleko od obale, bila je vizija. Abu je plivao s njima i skijao. Nordenboss je rekao da je apsolutno pouzdan jer mu je platio više od bilo kojeg mogućeg mita i jer je s agentom AXE-a četiri godine i nikada nije napravio lažan potez.
  
  Imali su prekrasan dan, a iste večeri pozvao je Matu na večeru u Orientale, a zatim u noćni klub u hotelu Intercontinental Indonesia. Poznavala je mnogo ljudi, a Nick je bio zauzet rukovanjem i pamćenjem imena.
  
  I uživala je. Rekao je sam sebi da je sretna. Bili su upečatljiv par, a ona se ozario kad im se Josef Dalam pridružio na nekoliko minuta u hotelu i rekao joj to. Dalam je bio dio grupe od šestero ljudi, u pratnji prekrasne žene koja je, prema Matinim riječima, također bila vrlo tražena manekenka.
  
  "Lijepa je", rekao je Nick, "možda će kad odraste imati tvoj šarm."
  
  Jakarta ima rano jutro i neposredno prije jedanaest, Abu je ušao u klub i privukao Nickovu pozornost. Nick je kimnuo, misleći da mu čovjek jednostavno želi dati do znanja da je auto vani, ali Abu je prišao stolu, pružio mu poruku i otišao. Nick ju je pogledao - Tala je bio tamo.
  
  Pružio ga je Mati. Pročitala ga je i gotovo podrugljivo rekla: "Dakle, Al, imaš dvije djevojke na rukama. Sigurno se sjeća putovanja vas dvoje s Havaja."
  
  "Rekao sam ti da se ništa nije dogodilo, draga moja."
  
  "Vjerujem ti, ali..."
  
  Mislio je da im je intuicija pouzdana poput radara. Dobro je što ga nije pitala što se dogodilo između njega i Tale nakon što su stigli do Makhmurova - ili je možda pogodila. Ubrzo, na putu kući, ponovno je pozvala Talu. "Tala je šarmantna mlada dama. Razmišlja kao strankinja - mislim, nema onu sramežljivost koju smo mi Azijatkinje nekad imale oko određenih stvari. Zanima je politika, ekonomija i budućnost naše zemlje. Trebao bi uživati u razgovoru s njom."
  
  "O, znam", rekao je Nick srdačno.
  
  "Zadirkuješ me."
  
  "Kad već spominješ to, zašto ne sudjelovati aktivno u politici svoje zemlje? Bog zna da mora postojati netko osim prevaranata, varalica i limenih vojnika koje sam vidio i o kojima sam čitao. Cijena riže utrostručila se u posljednjih šest tjedana. Vidiš otrcane ljude kako pokušavaju kupiti rižu u onim drvenim bačvama koje vlada izdaje. Kladim se da je devet puta označena, a dva puta snižena prije nego što je podijele. Stranac sam ovdje. Vidio sam prljave sirotinjske četvrti iza blještavog hotela Indonezija, ali zar ne biste rekli da nije? Život u vašim selima možda je moguć za siromašne, ali u gradovima je beznadan. Zato se nemojmo smijati Tali. Ona pokušava pomoći."
  
  Mata je dugo šutio, a zatim bez puno uvjerenja rekao: "Na selu se može živjeti gotovo bez novca. Naša klima - naše obilje poljoprivrede - to je lagodan život."
  
  "Je li to razlog zašto si u gradu?"
  
  Krenula je prema njemu i zatvorila oči. Osjetio je suzu kako mu se slijeva niz nadlanicu. Kad su se zaustavili pred njezinom kućom, okrenula se prema njemu. "Ideš li i ti?"
  
  "Nadam se da sam bio pozvan. S ljubavlju."
  
  "Ne žuri li ti se vidjeti Talu?"
  
  Odveo ju je nekoliko koraka od auta i Abua i nježno je poljubio. "Reci mi... i poslat ću Abua natrag. Mogu ujutro uzeti taksi ili me on može pokupiti."
  
  Njezina je težina bila nježna, ruke su joj na trenutak stezale njegove mišiće. Zatim se odmaknula, lagano odmahujući svojom veličanstvenom glavom. "Pošalji ga - dragi."
  
  Kad je rekao da bi želio skinuti smoking, remen i kravatu, žustro ga je odvela u ženstveno uređenu spavaću sobu i pružila mu vješalicu za kapute. Spustila se na francusku ležaljku i pogledala ga, egzotičnog lica zarivenog u jastuk podlaktica. "Zašto si odlučio ostati sa mnom umjesto da odeš kod Tale?"
  
  "Zašto si me pozvao/la?"
  
  "Ne znam. Možda krivnja zbog onoga što si rekao o meni i mojoj zemlji. Mislio si to ozbiljno. Nijedan muškarac ne bi rekao takve stvari iz romantičnih razloga - previše je vjerojatno da će izazvati ogorčenost."
  
  Skinuo je svoj kestenjasti pojas. "Bio sam iskren, draga moja. Laži imaju tendenciju da se zalijepe poput razbacanih čavala. Moraš biti sve oprezniji i oprezniji, i na kraju će te svejedno uhvatiti."
  
  "Što stvarno misliš o tome da je Gun Bik ovdje?"
  
  "Još nisam odlučio/la."
  
  "I on je iskren. To bi trebao znati."
  
  "Nema li šanse da će biti vjerniji svom podrijetlu?"
  
  "Kina? Smatra se Indonežaninom. Preuzeo je ogroman rizik kako bi pomogao Machmurima. I voli Talu."
  
  Nick je sjeo u dnevnu sobu, koja se lagano ljuljala poput divovske kolijevke, i zapalio dvije cigarete. "Tiho je rekao kroz plavi dim. "Ovo je zemlja ljubavi, Mata. Priroda ju je stvorila, a čovjek je gazi svu. Ako itko od nas može pomoći sebi da se riješimo prototipova Jude i svih ostalih koji nas opterećuju, trebali bismo pokušati. Samo zato što imamo svoje ugodno malo gnijezdo i kutke, ne možemo ignorirati sve ostalo. A ako to učinimo, jednog će dana naš prototip biti uništen u nadolazećoj eksploziji."
  
  Suze su se sjajile na donjim rubovima njezinih prekrasnih tamnih očiju. Lako je plakala - ili je možda nakupila mnogo tuge. "Sebični smo. A ja sam baš kao i svi ostali." Naslonila je glavu na njegove grudi, a on ju je zagrlio.
  
  "Nije tvoja krivnja. Nije ničija krivnja. Čovjek je privremeno izvan kontrole. Kad se pojavljujete poput muha i borite se za hranu poput čopora izgladnjelih pasa, s jednom malom kosti između vas, imate malo vremena za pravednost... i pravdu... i ljubaznost... i ljubav. Ali ako svatko od nas učini što može..."
  
  "Moj guru kaže isto, ali vjeruje da je sve unaprijed određeno."
  
  "Radi li tvoj guru?"
  
  "O, ne. On je takav svetac. To je velika čast za njega."
  
  "Kako možeš govoriti o pravednosti kada se drugi znoje umjesto hrane koju ti jedeš? Je li to pravedno? Čini se neljubaznim prema onima koji se znoje."
  
  Ispustila je tihi jecaj. "Tako si praktičan."
  
  "Ne želim biti uzrujan/a
  
  "Ti." Podigao joj je bradu. "Dosta ozbiljnog razgovora. Sama si odlučila želiš li nam pomoći. Previše si lijepa da bi bila tužna u ovo doba noći." Poljubio ju je, a dnevna soba nalik kolijevci nagnula se dok je prebacivao dio težine, noseći je sa sobom. Smatrao je njezine usne poput Talinih, bujne i obilne, ali od te dvije - ah, pomislio je - nije bilo zamjene za zrelost. Odbio je dodati - iskustvo. Nije pokazivala nikakvu sramežljivost ili lažnu skromnost; nijedan od trikova koji, po mišljenju amatera, ne pomažu strasti, već je samo odvraćaju. Metodično ga je svukla, spuštajući vlastitu zlatnu haljinu s jednim patentnim zatvaračem, sliježući ramenima i okrećući se. Proučavala je njegovu tamnu, kremastu kožu uz svoju, refleksno testirajući velike mišiće njegovih ruku, ispitujući mu dlanove, ljubeći svaki njegov prst i praveći vješte uzorke rukama kako bi mu usne ostale u kontaktu.
  
  Njezino tijelo, u stvarnosti toplog mesa, smatrao je još uzbudljivijim od obećanja portreta ili nježnog pritiska dok su plesali. U mekom svjetlu, njezina bogata kakao koža izgledala je izuzetno besprijekorno, osim jednog jedinog tamnog madeža veličine muškatnog oraščića na desnoj stražnjici. Obline njezinih bokova bile su čista umjetnost, a grudi, poput Talinih i mnogih žena koje je vidio na ovim očaravajućim otocima, bile su vizualni užitak, a također su rasplamsale osjetila kada bi ih se milovalo ili ljubilo. Bile su velike, možda 38№C, ali tako čvrste, savršeno postavljene i potporne da se veličina nije primjećivala; jednostavno se udisalo u kratkim gutljajima.
  
  Šapnuo joj je u tamnu, mirisnu kosu: "Nije ni čudo što si najtraženija manekenka. Prekrasna si."
  
  "Moram ih napraviti manjima." Njezin poslovni stav ga je iznenadio. "Srećom, žene većih brojeva su mi ovdje najdraže. Ali kad vidim Twiggy i neke od tvojih njujorških modela, brinem se. Stilovi bi se mogli promijeniti."
  
  Nick se nasmijao, pitajući se kakav bi muškarac zamijenio meke obline pritisnute uz njega za mršavu koju bi morao pipati okolo da bi je pronašao u krevetu.
  
  "Zašto se smiješ?"
  
  "Sve će krenuti u drugom smjeru, draga. Uskoro će biti ugodnih djevojaka s oblinama."
  
  "Jesi li siguran?"
  
  "Gotovo. Provjerit ću to sljedeći put kad budem u New Yorku ili Parizu."
  
  "Nadam se." Pogladila mu je tvrdi trbuh stražnjom stranom svojih dugih noktiju, naslonivši glavu pod njegovu bradu. "Tako si velik, Al. I snažan. Imaš li puno djevojaka u Americi?"
  
  "Znam neke, ali nisam vezan, ako na to misliš."
  
  Poljubila ga je u prsa, crtajući uzorke po njima jezikom. "Oh, još imaš soli. Čekaj..." Otišla je do toaletnog stolića i izvadila malu smeđu bočicu, poput rimske urne za suze. "Ulje. Zove se Ljubavni Pomoćnik. Nije li to opisno ime?"
  
  Trljala ga je, klizeći pokreti njezinih dlanova izazivali su primamljive osjećaje. Zabavljao se pokušavajući kontrolirati svoju joga kožu, naređujući joj da ignorira njezine nježne ruke. Nije uspjelo. Toliko o jogi nasuprot seksu. Temeljito ga je masirala, pokrivajući svaki kvadratni centimetar njegova mesa, koje je nestrpljivo počelo drhtati pri približavanju njezinih prstiju. Istraživala mu je i podmazivala uši suptilnom umjetnošću, okrenula ga, a on se zadovoljno protegnuo dok su mu leptirići lepršali od nožnih prstiju do glave. Kad su mu se mali, svjetlucavi prsti drugi put ovili oko prepona, prepustio je kontrolu. Maknuo je bocu koju mu je naslonila i stavio je na pod. Snažnim rukama ju je poravnao na ležaljci.
  
  Uzdisala je dok su mu ruke i usne klizile po njoj. "Mmm... to je dobro."
  
  Podigao je lice prema njezinu. Njegove tamne oči sjale su poput dvaju bazena mjesečine. Promrmljao je: "Vidiš što si mi učinila. Sad je na meni red. Mogu li upotrijebiti ulje?"
  
  "Da."
  
  Osjećao se poput kipara, dopušteno mu je istraživati neusporedive linije pravog grčkog kipa svojim rukama i prstima. Bilo je to savršenstvo - bila je to prava umjetnost - s očaravajućom razlikom da je Mata Nasut bila žarko živa. Kad je zastao da je poljubi, ona se radovala, stenjući i stenjući kao odgovor na stimulaciju njegovih usana i ruku. Kad su njegove ruke - za koje bi prvi priznao da su prilično iskusne - milovale erogene dijelove njezina prekrasnog tijela, ona se previjala od užitka, drhteći od užitka dok su mu se prsti zadržavali na osjetljivim područjima.
  
  Stavila je ruku na njegov potiljak i pritisnula njegove usne na svoje. "Vidiš? Gotong-rojong. Potpuno podijeliti - potpuno pomoći..." Jače je povukla, a on se našao uronjen u vatrenu, zavodljivu, prodornu mekoću dok su ga razdvojene usne dočekale, dok je vrući jezik sugerirao spor ritam. Disanje joj je bilo brže od pokreta, gotovo vatreno od intenziteta. Ruka na njegovoj glavi trznula se iznenađujućom snagom i
  
  drugi ju je iznenada povukao za rame - uporno.
  
  Prihvatio je njezine uporne nagone i nježno se približio njezinom vodstvu, uživajući u osjećaju ulaska u tajni, uznemirujući svijet gdje je vrijeme stalo od zanosa. Stopili su se u jedno pulsirajuće biće, nerazdvojni i ushićeni, uživajući u blaženoj senzualnoj stvarnosti koju je svako stvarao za drugoga. Nije bilo potrebe za žurbom, nije bilo potrebe za planiranjem ili ulaganjem truda - ritam, oscilacija, mali okreti i spirale dolazili su i odlazili, ponavljali se, mijenjali i mijenjali s bezumnom prirodnošću. Sljepoočnice su ga pekle, želudac i crijeva su mu se napeli, kao da je u liftu koji se iznenada spustio - i opet spustio - i opet, i opet.
  
  Mata je jednom uzdahnula, razdvojila usne i zastenjala melodičnu frazu koju nije mogao razumjeti prije nego što je ponovno zatvorila usne na njegove. I opet, njegova kontrola je nestala - kome je to trebalo? Baš kao što je uhvatila njegove emocije rukama na njegovoj koži, sada je obavijala cijelo njegovo tijelo i emocije, njezin plamteći žar neodoljiv je magnet. Njezini su se nokti zatvorili preko njegove kože, lagano, poput kandži razigranog mačića, a njegovi su se prsti na nogama savili u odgovoru - ugodan, suosjećajan pokret.
  
  "Da, baš", promrmljala je, kao da to dolazi iz njegovih usta. "Ahh..."
  
  "Da", odgovorio je sasvim spremno, "da, da..."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Za Nicka, sljedećih sedam dana bilo je najfrustrirajućih i najuzbudljivijih koje je ikada imao. Uz izuzetak tri kratka susreta s fotografima, Mata je postala njegov stalni vodič i suputnik. Nije imao namjeru gubiti vrijeme, ali potraga za potencijalnim klijentima i kontaktima osjećala se kao ples u toploj šećernoj vuni, a svaki put kad bi pokušao nekoga zaustaviti, ona bi mu pružila hladan gin-tonic.
  
  Nordenboss je odobrio. "Učiš. Nastavi se kretati s ovom gomilom i prije ili kasnije naići ćeš na nešto. Ako dobijem vijest iz svoje tvornice Loponusiuma, uvijek možemo tamo odletjeti."
  
  Mata i Nick posjetili su najbolje restorane i klubove, prisustvovali su dvjema zabavama te gledali utakmicu i nogometnu utakmicu. Unajmio je avion i odletjeli su u Yogyakartu i Solo, posjetivši neopisivo prekrasno budističko svetište Borobudur i hram Prambana iz 9. stoljeća. Letjeli su jedan pored drugoga kroz kratere s raznobojnim jezerima, kao da stoje nad umjetnikovim pladnjem, promatrajući njegove mješavine.
  
  Krenuli su prema Bandungu, obilazeći visoravan s urednim rižinim poljima, šumama, kininom i plantažama čaja. Bio je zadivljen bezgraničnom prijateljskom atmosferom Sundanaca, živim bojama, glazbom, trenutnim smijehom. Prenoćili su u hotelu Savoy Homan i bio je impresioniran njegovom vrhunskom kvalitetom - ili je možda Matina prisutnost bacila ružičasti sjaj na njegove dojmove.
  
  Bila je divno društvo. Prekrasno se odijevala, ponašala se besprijekorno i činilo se da sve i svakoga poznaje.
  
  Tala je živjela u Jakarti, s Nordenbossom, a Nick se držao na distanci, pitajući se kakvu je priču Tala ovaj put ispričala Adamu.
  
  Ali dobro je iskoristio to u njezinoj odsutnosti, jednog toplog dana na bazenu u Puntjaku. Ujutro je odveo Matu u botanički vrt u Bogoru; zadivljeni stotinama tisuća vrsta tropske flore, šetali su zajedno poput dugogodišnjih ljubavnika.
  
  Nakon ukusnog ručka uz bazen, dugo je šutio dok Mata nije rekao: "Dragi, tako si tih. O čemu razmišljaš?"
  
  "Tala".
  
  Vidio je kako sjajne tamne oči otresaju pospanog sjaja, šire se i zasjaju. "Mislim da je Hans dobro."
  
  "Sigurno je do sada prikupila neke informacije. U svakom slučaju, moram napredovati. Ova idila je bila dragocjena, slatka, ali trebam pomoć."
  
  "Čekaj. Vrijeme će ti donijeti ono što..."
  
  Nagnuo se preko njezine ležaljke i prekrio njezine prekrasne usne svojima. Kad se odmaknuo, rekao je: "Strpljenja i promiješaj karte, ha? Sve je to u redu do određene mjere. Ali ne mogu dopustiti da neprijatelj sve govori. Kad se vratimo u grad, morat ću te ostaviti na nekoliko dana. Možeš nadoknaditi svoje sastanke."
  
  Punaste usne su se otvorile i zatvorile. "Dok ti sustigneš Talu?"
  
  "Vidjet ću je."
  
  "Kako lijepo."
  
  "Možda mi ona može pomoći. Dvije glave su bolje nego jedna i sve to."
  
  Na putu natrag u Džakartu, Mata je šutjela. Dok su se približavali njezinoj kući, u brzo padajućem sumraku, rekla je: "Pusti me da pokušam."
  
  Primio ju je za ruku. "Molim vas. Loponusija i ostali?"
  
  "Da. Možda mogu nešto naučiti."
  
  U hladnoj, sada već poznatoj tropskoj dnevnoj sobi, pomiješao je viski i sodu, a kad se vratila s razgovora sa slugama, rekao je: "Probaj odmah."
  
  "Odmah sada?"
  
  "Evo telefona. Draga,
  
  Vjerujem ti. Nemoj mi reći da ne možeš. S tvojim prijateljima i poznanicima..."
  
  Kao hipnotizirana, sjela je i podigla uređaj.
  
  Napravio je još jedno piće prije nego što je završila niz poziva, uključujući trome, brze razgovore na indonezijskom i nizozemskom, od kojih nijedan nije razumio. Nakon što je spustila slušalicu i uzela svoju napunjenu čašu, na trenutak je spustila glavu i tiho progovorila. "Za četiri ili pet dana. U Loponusias. Svi idu tamo, a to može značiti samo da svi moraju platiti."
  
  "Svi oni? Tko su oni?"
  
  "Obitelj Loponusias. Velika je. Bogata."
  
  "Ima li u njemu političara ili generala?"
  
  "Ne. Svi su u poslu. Velikom poslu. Generali dobivaju novac od njih."
  
  "Gdje?"
  
  "Naravno, u glavnom posjedu Loponusija. Sumatra."
  
  "Misliš li da bi se Juda trebao pojaviti?"
  
  "Ne znam." Podigla je pogled i vidjela ga kako se mršti. "Da, da, što bi drugo moglo biti?"
  
  "Drži li Juda jedno od djece?"
  
  "Da." Progutala je malo pića.
  
  "Kako se zove?"
  
  "Amir. Išao je u školu. Nestao je dok je bio u Bombaju. Napravili su veliku grešku. Putovao je pod drugim imenom, natjerali su ga da se zaustavi zbog nekog posla, a onda... nestao je dok..."
  
  "Do tada?"
  
  Govorila je tako tiho da je gotovo nije čuo. "Dok nisu tražili novac za to."
  
  Nick nije rekao da je trebala sve vrijeme znati nešto od ovoga. Rekao je: "Jesu li ih pitali za nešto drugo?"
  
  "Da." Brzo pitanje ju je zateklo. Shvatila je što je priznala i pogledala ga očima prestrašenog laneta.
  
  "Što misliš pod time što?"
  
  "Mislim... da pomažu Kinezima."
  
  "Ne lokalnim Kinezima..."
  
  "Malo."
  
  "Ali i drugi. Možda na brodovima? Imaju dokove?"
  
  "Da."
  
  Naravno, pomislio je, kako logično! Javansko more je veliko, ali plitko, a sada je zamka za podmornice kada je oprema za pretraživanje točna. Ali sjeverna Sumatra? Savršena za površinske ili podvodne brodove koji dolaze iz Južnog kineskog mora.
  
  Zagrlio ju je. "Hvala ti, draga. Kad saznaš više, reci mi. Nije uzalud. Morat ću platiti za informaciju." Izgovorio je poluslaganje. "Možeš slobodno početi skupljati, a to je zaista patriotski čin."
  
  Briznula je u plač. "Ah, žene", pomislio je. Je li plakala jer ju je protiv njezine volje privukao ili jer joj je donio novac? Bilo je prekasno za odustajanje. "Tristo američkih dolara svaka dva tjedna", rekao je. "Dopustit će mi da toliko platim za informaciju." Pitao se koliko bi praktična bila kad bi znala da može odobriti trideset puta veći iznos u krajnjoj nuždi - više nakon razgovora s Hawkom.
  
  Jecanje se stišalo. Ponovno ju je poljubio, uzdahnuo i ustao. "Moram malo prošetati."
  
  Izgledala je tužno, suze su joj svjetlucale na visokim, punim obrazima; ljepša nego ikad prije u očaju. Brzo je dodao: "Samo posao. Vratit ću se oko deset. Kasno ćemo ručati."
  
  Abu ga je odvezao u Nordenboss. Hans, Tala i Gun Bik sjedili su na jastucima oko japanske peći. Hans, vedrog izgleda u bijeloj pregači i nagnutoj kuharskoj kapi, izgledao je kao Djed Mraz u bijelom. "Bok, Al. Ne mogu prestati kuhati. Sjedni i pripremi se za pravu hranu."
  
  Dugi, niski stol s Hansove lijeve strane bio je prepun tanjura; njihov sadržaj izgledao je i mirisao predivno. Smeđokosa djevojka donijela mu je veliki, duboki tanjur. "Ne baš za mene", rekao je Nick. "Nisam baš gladan."
  
  "Pričekaj dok ne probaš", odgovorio je Hans, žlicom stavljajući smeđu rižu preko jela. "Kombiniram najbolje od indonezijske i istočnjačke kuhinje."
  
  Jela su počela kružiti oko stola - rakovi i riba u mirisnim umacima, curry, povrće, ljuto voće. Nick je uzeo mali uzorak svakog, ali hrpa riže brzo je nestala pod delicijama.
  
  Tala je rekla: "Dugo čekam da razgovaram s tobom, Al."
  
  "O Loponusiju?"
  
  Izgledala je iznenađeno. "Da."
  
  "Kada je ovo?"
  
  "Za četiri dana."
  
  Hans je zastao s velikom srebrnom žlicom u zraku, a zatim se nasmiješio dok ju je umakao u škampe s crvenim začinima. "Mislim da Al već ima trag."
  
  "Imao sam ideju", rekao je Nick.
  
  Gan Bik je izgledao ozbiljno i odlučno. "Što možeš učiniti? Loponusias te neće dočekati. Neću čak ni ići tamo bez poziva. Adam je bio pristojan jer si vratio Talu, ali Siau Loponusias - pa, reklo bi se na engleskom - je žilav."
  
  "Jednostavno neće prihvatiti našu pomoć, zar ne?" upitao je Nick.
  
  "Ne. Kao i svi ostali, odlučio je poći s njima. Plati i čekaj."
  
  "I pomaže.
  
  On je crveni Kinez kad treba, ha? Možda stvarno ima simpatije za Peking."
  
  "O ne." Gan Bik je bio nepokolebljiv. "Nevjerojatno je bogat. Nema što dobiti od ovoga. Može sve izgubiti."
  
  "Bogati ljudi su i prije surađivali s Kinom."
  
  "Ne Shiau", tiho reče Tala. "Dobro ga poznajem."
  
  Nick je pogledao Gun Bika. "Želiš li poći s nama? Moglo bi biti teško."
  
  "Da su stvari postale tako gadne, da smo pobili sve bandite, bio bih sretan. Ali ne mogu." Gan Bik se namrštio. "Učinio sam ono zbog čega me otac poslao ovamo - poslovno - i rekao mi je da se vratim ujutro."
  
  "Ne možeš se ispričati?"
  
  "Upoznao si mog oca."
  
  "Da. Razumijem što misliš."
  
  Tala je rekla: "Idem s tobom."
  
  Nick je odmahnuo glavom. "Ovaj put nije ženska zabava."
  
  "Trebat ću ti. Sa mnom možeš ući na imanje. Bez mene, bit ćeš zaustavljen deset milja odavde."
  
  Nick je iznenađeno i upitno pogledao Hansa. Hans je pričekao da sluškinja ode. "Tala ima pravo. Morat ćeš se probiti kroz privatnu vojsku na nepoznatom teritoriju. I na neravnom terenu."
  
  "Privatna vojska?"
  
  Hans je kimnuo. "Ne na lijep način. Redovnim igračima se to neće svidjeti. Ali učinkovitije od običnih."
  
  "To je dobra postavka. Probijamo se kroz prijatelje kako bismo došli do neprijatelja."
  
  "Jesi li se predomislio oko uzimanja Tale?"
  
  Nick je kimnuo, a Taline prekrasne crte lica su se razvedrile. "Da, trebat će nam sva pomoć koju možemo dobiti."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Tristo milja sjeverozapadno, neobičan brod glatko je sjekao duge, ljubičaste valove Javanskog mora. Imao je dva visoka jarbola, s velikim mizenmastom koji je stršio ispred kormila, a oba su bila opremljena gornjim jedrima. Čak bi i iskusni mornari morali još jednom pogledati prije nego što bi rekli: "Izgleda kao škuna, ali to je keč koji se zove Portagee, razumiješ?"
  
  Morate oprostiti starom mornaru što je napola pogriješio. Porto je mogao proći kao keč, Portagee, spretan trgovac, lako se manevrirao u skučenim prostorima; za sat vremena mogao se pretvoriti u prau, batak iz Surabaje; a trideset minuta kasnije, trepnuli biste da ste ponovno podigli dalekozor i vidjeli visoki pramac, nadvijenu krmu i čudna četvrtasta jedra. Pozdravite je i reći će vam da je to junk Wind iz Keelunga na Tajvanu.
  
  Možda će vam nešto od toga biti rečeno, ovisno o tome kako je bila kamuflirana, ili vas može izbaciti iz vode grmljavina neočekivane vatrene moći iz njezina topa od 40 mm i dva topa od 20 mm. Postavljeni na sredini broda, imali su vatreno polje od 140 stupnjeva sa svake strane; na pramcu i krmi, nove ruske bestrzajne puške s praktičnim domaćim nosačima ispunjavale su praznine.
  
  Dobro je upravljala bilo kojim od svojih jedara - ili je mogla postići jedanaest čvorova na svojim ništa ne slutećim švedskim dizelima. Bio je to zapanjujuće lijep Q-brod, izgrađen u Port Arthuru kineskim sredstvima za čovjeka po imenu Judas. Njegovu izgradnju nadzirali su Heinrich Müller i brodski arhitekt Berthold Geitsch, ali Judas je primio financiranje iz Pekinga.
  
  Lijep brod na mirnom moru - s đavoljim učenikom kao gospodarem.
  
  Čovjek po imenu Judas izležavao se pod žućkastosmeđom tendom na krmi, uživajući u laganom pamučnom povjetarcu s Heinrichom Müllerom, Bertom Geichom i čudnim, ogorčenim mladićem s Mindanaa po imenu Nif. Da ste vidjeli ovu skupinu i saznali išta o njihovoj individualnoj povijesti, pobjegli biste, oslobodili se ili zgrabili oružje i napali ih, ovisno o okolnostima i vlastitoj prošlosti.
  
  Izležavajući se u ležaljci, Juda je izgledao zdravo i preplanulo; nosio je kuku od kože i nikla umjesto ruke koja mu je nedostajala, udovi su mu bili prekriveni ožiljcima, a jedna strana lica bila je unakažena strašnom ranom.
  
  Kad je hranio kriškama banane svog kućnog ljubimca čimpanzu, prikovanog za stolicu, izgledao je poput dobroćudnog veterana poluzaboravljenih ratova, ožiljcima prekrivenog buldoga još uvijek spremnog za ubojstvo u nevolji. Oni koji su znali više o njemu možda bi ispravili taj dojam. Juda je bio blagoslovljen briljantnim umom i psihom bijesnog privrženika. Njegov monumentalni ego bio je toliko čista sebičnost da je za Judu na svijetu postojala samo jedna osoba - on sam. Njegova nježnost prema čimpanzi trajala bi samo dok se osjećao zadovoljno. Kad bi mu životinja prestala goditi, bacio bi je u more ili prepolovio - i objasnio svoje postupke iskrivljenom logikom. Njegov stav prema ljudima bio je isti. Čak ni Müller, Geich i Knife nisu razumjeli pravu dubinu njegovog zla. Preživjeli su jer su služili.
  
  Müller i Geich bili su ljudi znanja, ali ne i inteligencije. Nisu imali mašte, osim
  
  u svojim tehničkim specijalnostima - koje su bile ogromne - i stoga nisu obraćali pažnju na druge. Nisu mogli zamisliti ništa osim svog.
  
  Nož je bio dijete u tijelu čovjeka. Ubijao je po naredbi s praznim umom djeteta koje se smjestilo u udobnu igračku kako bi dobilo slatkiše. Sjedio je na palubi nekoliko metara ispred ostalih, bacajući uravnotežene noževe za bacanje na komad mekog drveta veličine 30 cm koji je visio sa ziherice udaljene šest metara. Bacio je španjolski nož odozgo. Oštrice su se zabijale u drvo snagom i preciznošću, a Noževi bijeli zubi svaki su put bljesnuli od oduševljenog dječjeg hihota.
  
  Takav gusarski brod s demonskim zapovjednikom i njegovim demonskim suputnicima mogli su upravljati divljaci, ali Juda je bio previše lukav za to.
  
  Kao regruter i eksploatator ljudskih bića, imao je malo ravnih u svijetu. Njegovih četrnaest mornara, mješavina Europljana i Azijata, gotovo svi mladi, regrutirani su iz najviših slojeva putujućih plaćenika diljem svijeta. Psihijatar bi ih proglasio kriminalno ludima, kako bi ih mogli zatvoriti radi znanstvenog proučavanja. Kapo mafije bi ih cijenio i blagoslovio dan kada ih je pronašao. Juda ih je organizirao u pomorsku bandu, a oni su djelovali poput karipskih gusara. Naravno, Juda bi poštovao svoj dogovor s njima sve dok to služi njegovim ciljevima. Onog dana kada se to ne bi dogodilo, sve bi ih pobio što je učinkovitije moguće.
  
  Juda je bacio posljednji komad banane majmunu, došepao do ograde i pritisnuo crveni gumb. Sirene su zatrubile po cijelom brodu - ne uobičajeni brodski ratni gongovi, već alarmantni vibrato čegrtuša. Brod je oživio.
  
  Geich je skočio ljestvama na krmu, dok je Müller nestao kroz otvor u strojarnicu. Mornari su pomeli tende, ležaljke, stolove i čaše. Drvene ograde nagnule su se prema van i prevrnule na zveckavim šarkama, a lažna pramčana kućica s plastičnim prozorima pretvorila se u uredan kvadrat.
  
  Topovi od 20 mm metalno su zveckali dok su ih napinjali snažni udarci ručki. Topovi od 40 mm zveckali su iza platnenih ekrana, koji su se mogli ispustiti u sekundama na komandu.
  
  Pirati su čučali iza lopata iznad njega, njihove bestrzajne puške pokazivale su točno deset centimetara. Dizelski motori su urlali dok su se palili i radili u praznom hodu.
  
  Judah je pogledao na sat i mahnuo Geichu. "Vrlo dobro, Bert. Imam jednu minutu četrdeset i sedam sekundi."
  
  "Jah." Geich je to shvatio za pedeset i dvije minute, ali se nije prepirao s Judom oko sitnica.
  
  "Proširite vijest. Tri piva za sve za ručak." Posegnuo je za crvenim gumbom i natjerao čegrtuše da zujaju četiri puta.
  
  Juda se spustio niz otvor, krećući se po ljestvama spretnije nego što je mogao po palubi, koristeći jednu ruku poput majmuna. Dizelaši su prestali prediti. Sreo je Müllera na stubama strojarnice. "Vrlo lijepo na palubi, Hein. Ovdje?"
  
  "Dobro. Raeder bi odobrio."
  
  Juda je potisnuo osmijeh. Müller je skidao sjajni kaput i svečani šešir britanskog časnika iz 19. stoljeća. Skinuo ih je i pažljivo objesio u ormarić unutar vrata svoje kabine. Juda je rekao: "Inspirirali su te, ha?"
  
  "Da. Da smo imali Nelsona ili von Moltkea ili von Buddenbrooka, svijet bi danas bio naš."
  
  Juda ga potapša po ramenu. "Još ima nade. Održi ovu formu. Hajde..." Hodali su naprijed i niz jednu palubu. Mornar s pištoljem ustao je sa svog stolca u prednjem stubištu. Juda je pokazao na vrata. Mornar ih je otključao ključem s prstena koji je visio na privjesku za ključeve. Juda i Müller su provirili; Juda je pritisnuo prekidač blizu vrata.
  
  Na krevetu je ležala djevojačka figura; glava joj je, prekrivena šarenim šalom, bila okrenuta prema zidu. Juda je upitao: "Je li sve u redu, Tala?"
  
  Odgovor je bio kratak: "Da."
  
  "Želite li nam se pridružiti na palubi?"
  
  "Ne."
  
  Juda se nasmijao, ugasio svjetlo i gestikulirao mornaru da zaključa vrata. "Ona vježba jednom dnevno, ali to je sve. Nikad nije htjela naše društvo."
  
  "Müller je tiho rekao. "Možda bismo je trebali izvući za kosu."
  
  "Doviđenja", preo je Juda. "A evo i dečki. Znam da bi ih bolje trebao vidjeti." Zaustavio se ispred kabine koja nije imala vrata, samo plavu čeličnu rešetku. Imala je osam kreveta na sprat, naslaganih uz pregradu poput onih u starim podmornicama, i pet putnika. Četvorica su bila Indonežani, jedan Kinez.
  
  Mrzovoljno su pogledali Judu i Müllera. Vitki mladić s opreznim, prkosnim očima, koji je igrao šah, ustao je i napravio dva koraka da dođe do rešetki.
  
  "Kad ćemo se izvući iz ove žarišne kutije?"
  
  "Ventilacijski sustav radi", odgovori Juda ravnodušno, riječi izgovorene sporom jasnoćom nekoga tko uživa u demonstriranju logike manje mudrima. "Nije ti puno toplije nego na palubi."
  
  "Prokleto je vruće."
  
  "Osjećaš se ovako zbog dosade. Frustracije. Budi strpljiv, Amire. Za nekoliko dana posjetit ćemo tvoju obitelj. Zatim ćemo se ponovno vratiti na otok, gdje možeš uživati u svojoj slobodi. To će se dogoditi ako budeš dobar dečko. Inače..." Tužno je odmahnuo glavom, izrazom lica ljubaznog, ali strogog ujaka. "Morat ću te predati Henryju."
  
  "Molim vas, nemojte to raditi", rekao je mladić po imenu Amir. Ostali zatvorenici odjednom su postali pažljivi, poput školaraca koji čekaju učiteljeve upute. "Znate da smo surađivali."
  
  Nisu prevarili Judu, ali Müller je uživao u onome što je smatrao poštovanjem prema autoritetu. Juda je blago upitao: "Spremni ste surađivati samo zato što imamo oružje. Ali naravno, nećemo vam nauditi osim ako nije nužno. Vi ste vrijedni mali taoci. I možda će vam uskoro obitelji platiti dovoljno da se svi vratite kući."
  
  "Nadam se", uljudno je prihvatio Amir. "Ali zapamtite - ne Müller. On će obući svoje mornarsko odijelo i istući jednog od nas, a zatim otići u svoju kabinu i..."
  
  "Svinjo!" urlao je Müller. Proklinjao je i pokušao oteti ključeve stražaru. Njegove psovke nadglasao je smijeh zatvorenika. Amir je pao na krevet i radosno se otkotrljao. Juda je zgrabio Müllera za ruku. "Hajde - zadirkuju te."
  
  Stigli su do palube, a Müller je promrmljao: "Smeđi majmuni. Najradije bih im svima oderao leđa."
  
  "Jednog dana... jednog dana", umirivao ga je Judah. "Vjerojatno ćeš ih sve riješiti. Nakon što iz igre iscijedimo sve što možemo. A ja ću prirediti nekoliko lijepih oproštajnih zabava s Talom." Oblizao je usne. Bili su na moru pet dana, a ovi tropi kao da su pojačali muški libido. Gotovo je mogao razumjeti kako se Müller osjeća.
  
  "Možemo odmah početi", predložio je Müller. "Neće nam nedostajati Tala i jedan dečko..."
  
  "Ne, ne, stari prijatelju. Strpljenja. Glasine se nekako mogu proširiti. Obitelji plaćaju i rade ono što kažemo za Peking samo zato što nam vjeruju." Počeo se smijati, podrugljivim smijehom. Müller se kikotao, smijao, a zatim se počeo pljeskati po bedru u ritmu ironičnog kikotanja koje mu je izmicalo s tankih usana.
  
  "Vjeruju nam. O da, vjeruju nam!" Kad su stigli do struka gdje je tenda ponovno bila pričvršćena, morali su obrisati oči.
  
  Juda se ispružio na ležaljci uz uzdah. "Sutra ćemo stati u Belému. Zatim idemo do Loponusije. Putovanje je isplativo."
  
  "Dvjesto četrdeset tisuća američkih dolara", Mueller je cvoknuo jezikom, kao da je osjetio slastan okus u ustima. "Šesnaestog se sastajemo s korvetom i podmornicom. Koliko bismo im trebali dati ovaj put?"
  
  "Budimo velikodušni. Jedna puna uplata. Osamdeset tisuća. Ako čuju glasine, izjednačit će iznos."
  
  "Dva za nas i jedan za njih." Müller se nasmijao. "Izvrsne šanse."
  
  "Zbogom. Kad utakmica završi, uzet ćemo sve."
  
  "A što je s novim agentom CIA-e, Bardom?"
  
  "Još uvijek je zainteresiran za nas. Moramo biti njegova meta. Napustio je Makhmure zbog Nordenbossa i Mate Nasuta. Siguran sam da ćemo ga osobno sresti u selu Loponusias."
  
  "Kako lijepo."
  
  "Da. I ako možemo, moramo to učiniti da izgleda nasumično. Logično je, znaš."
  
  "Naravno, stari prijatelju. Slučajno."
  
  Gledali su se s nježnošću i smiješili se poput iskusnih kanibala koji uživaju u uspomenama.
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  
  
  
  Hans Nordenboss bio je izvrstan kuhar. Nick je previše jeo, nadajući se da će mu se apetit vratiti do trenutka kada se pridruži Mati. Kad je bio nasamo s Hansom nekoliko minuta u njegovom uredu, rekao je: "Pretpostavimo da prekosutra odemo do Loponusija - to bi nam dalo vremena da uđemo, napravimo planove i organiziramo svoje akcije ako ne dobijemo suradnju?"
  
  "Moramo voziti deset sati. Pista je osamdeset kilometara od imanja. Ceste su pristojne. I ne planirajte nikakvu suradnju. Siauw nije lak."
  
  "A što je s tvojim vezama tamo?"
  
  "Jedan čovjek je mrtav. Drugi je nestao. Možda su previše otvoreno potrošili novac koji sam im platio, ne znam."
  
  "Nemojmo reći Gan Biku više nego što je potrebno."
  
  "Naravno da ne, iako mislim da je dečko na visini zadatka."
  
  "Je li pukovnik Sudirmat dovoljno pametan da ga napumpa?"
  
  "Misliš da će nas klinac izdati? Ne, kladio bih se protiv toga."
  
  "Hoćemo li dobiti pomoć ako nam zatreba? Juda ili ucjenjivači možda imaju vlastitu vojsku."
  
  Nordenboss je tmurno odmahnuo glavom. "Redovna vojska se može kupiti za sitniš. Shiauv je neprijateljski nastrojen; ne možemo koristiti njegove ljude."
  
  "Policija? Policija?"
  
  "Zaboravi na to. Mito, obmana. I jezici koji mašu zbog novca koji je netko platio."
  
  "Male šanse, Hanse."
  
  Zdepasti agent se nasmiješio poput briljantne religiozne figure koja udjeljuje blagoslov. U svojim mekim, varljivo snažnim prstima držao je ukrašenu školjku. "Ali posao je tako zanimljiv. Pogledajte - složen je - Priroda provodi bilijune eksperimenata i smije se našim računalima. Mi mali ljudi. Primitivni uljezi. Izvanzemaljci na našem malom komadiću zemlje."
  
  Nick je već prije vodio slične razgovore s Nordenbossom. Slagao se sa strpljivim frazama. "Posao je zanimljiv. A pokop je besplatan ako se pronađu tijela. Ljudi su rak na planetu. Obojica imamo odgovornosti pred sobom. Što je s oružjem?"
  
  "Dužnost? Vrijedna riječ za nas, jer smo uvjetovani." Hans je uzdahnuo, spustivši školjku i podigavši drugu. "Obaveza - odgovornost. Znam tvoju klasifikaciju, Nikola. Jesi li ikada čitao priču o Neronovom krvniku, Horusu? On je konačno..."
  
  "Možemo li u kofer spakirati pištolj za mast?"
  
  "Ne preporučuje se. Mogli biste sakriti nekoliko pištolja ili nekoliko granata ispod odjeće. Stavite nekoliko velikih rupija na vrh, i ako nam se pretražuje prtljaga, pokazat ćete na rupije kada se otvori kofer, i tip vjerojatno neće dalje tražiti."
  
  "Pa zašto ne poprskati istu stvar?"
  
  "Prevelik i prevrijedan. Stvar je u mjeri. Mito vrijedi više od hvatanja čovjeka s pištoljem, ali čovjek s mitraljezom može vrijediti puno - ili ga ubijete, opljačkate i prodate i pištolj."
  
  "Šarmantno." Nick je uzdahnuo. "Radit ćemo s onim što možemo."
  
  Nordenboss mu je dao nizozemsku cigaru. "Sjeti se najnovije taktike: oružje dobivaš od neprijatelja. On je najjeftiniji i najbliži izvor opskrbe."
  
  "Pročitao/la sam knjigu."
  
  "Ponekad u ovim azijskim zemljama, a posebno ovdje, osjećaš se kao da si izgubljen u gomili ljudi. Nema orijentira. Probijaš se kroz njih u jednom ili drugom smjeru, ali to je kao da si izgubljen u šumi. Odjednom vidiš ista lica i shvatiš da besciljno lutaš. Poželio bi imati kompas. Misliš da si samo još jedno lice u gomili, ali onda vidiš izraz i lice strašnog neprijateljstva. Mržnje! Lutaš, a drugi pogled ti privuče pogled. Ubilačko neprijateljstvo!" Nordenboss je pažljivo vratio školjku na mjesto, zatvorio kofer i krenuo prema vratima dnevne sobe. "Ovo je za tebe novi osjećaj. Shvaćaš koliko si pogriješio..."
  
  "Počinjem primjećivati", rekao je Nick. Slijedio je Hansa natrag do ostalih i rekao laku noć.
  
  Prije nego što je izašao iz kuće, ušuljao se u svoju sobu i otvorio paket koji je bio spakiran u njegovoj prtljazi. Sadržavao je šest komada divno mirisnog zelenog sapuna i tri limenke aerosolne kreme za brijanje.
  
  Zelene kuglice su zapravo bile plastični eksploziv. Nick je nosio kapisle za upaljače kao standardne dijelove olovke u svojoj torbici za pisanje. Eksplozije su nastale okretanjem njegovih posebnih čistača za lule.
  
  Ali ono što mu se najviše sviđalo bile su limenke "kreme za brijanje". Bile su još jedan Stewartov izum, genija koji stoji iza oružja AXE. Izbacivale su ružičasti mlaz s otprilike deset metara prije nego što bi se otopile u sprej koji bi začepio usta i onesposobio protivnika za pet sekundi, a onesvijestio ga za deset. Kad biste im mogli staviti sprej na oči, odmah bi oslijepili. Testovi su pokazali da su svi učinci privremeni. Stewart je rekao: "Policija ima sličan uređaj koji se zove Klub. Ja ga zovem AXE."
  
  Nick im je spakirao nekoliko komada odjeće u transportni sanduk. Nije to nešto protiv privatnih vojski, ali kad se suočavaš s velikom gomilom, uzimaš svako oružje koje ti dođe pod ruku.
  
  Kad je rekao Mati da će biti izvan grada nekoliko dana, ona je vrlo dobro znala kamo ide. "Nemoj ići", rekla je. "Nećeš se vratiti."
  
  "Naravno da ću se vratiti", šapnuo je. Zagrlili su se u dnevnoj sobi, u mekom polumraku terase.
  
  Otkopčala mu je majicu, a jezikom je pronašla mjesto blizu njegova srca. Počeo ju je golicati po lijevom uhu. Od prvog susreta s "Ljubavnim Pomoćnikom" popili su dvije bočice, usavršavajući svoje sposobnosti kako bi postigli veće i intenzivnije zadovoljstvo jedno za drugo.
  
  Tamo se opustila, drhtavi prsti kretali su se u poznatim i sve ljepšim ritmovima. Rekao je: "Zadržat ćeš me - ali samo sat i pol..."
  
  "Sve što imam, dragi moj", promrmljala je u njegove grudi.
  
  Odlučio je da je to vrhunsko postignuće - pulsirajući ritam, tako vješto sinkroniziran, krivulje i spirale, prskalice na sljepoočnicama, lift koji se spušta i spušta.
  
  I znao je da je to nježna naklonost jednake snage za nju, jer dok je ležala mekana i puna srca i teško dišala, nije ništa skrivala, a njezine tamne oči sjale su širom otvorenih i maglovitih dok je izdihal riječi koje je jedva mogao razaznati: "O, čovječe moj - vrati se - oh, čovječe moj..."
  
  Dok su se zajedno tuširali, rekla je smirenije: "Misliš da ti se ništa ne može dogoditi jer iza sebe imaš novac i moć."
  
  "Nimalo. Ali tko bi mi htio nauditi?"
  
  Ispustila je zvuk gađenja. "Velika tajna CIA-e. Svi te gledaju kako se spotičeš."
  
  "Nisam mislio da je to tako očito." Sakrio je osmijeh. "Pretpostavljam da sam amater u poslu gdje bi trebali imati profesionalca."
  
  "Ne toliko tebe, draga moja - nego ono što sam vidjela i čula..."
  
  Nick je trljao lice golemim ručnikom. Neka velika tvrtka uzima kredite dok oni skupljaju lavovski dio cigli. Ili je to dokaz Davidove Hawkove pronicljive učinkovitosti s njegovim ponekad iritantnim inzistiranjem na sigurnosnim detaljima? Nick je često mislio da se Hawk predstavlja kao agent jedne od 27 drugih američkih tajnih službi! Nick je jednom od turske vlade primio medalju s ugraviranim imenom koje je koristio u ovom slučaju - gospodin Horace M. Northcote iz američkog FBI-a.
  
  Mata se privila uz njega i poljubila ga u obraz. "Ostani ovdje. Bit ću tako usamljena."
  
  Mirisala je predivno, čisto, mirisno i napudrano. Zagrlio ju je. "Odlazim u osam ujutro. Možeš mi dovršiti ove slike kod Josefa Dalama. Pošalji ih u New York. U međuvremenu, draga moja..."
  
  Podigao ju je i lagano odnio natrag u dvorište, gdje ju je tako divno zabavljao da nije imala vremena za brigu.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Nick je bio zadovoljan učinkovitošću kojom je Nordenboss organizirao njihovo putovanje. Otkrio je kaos i fantastična kašnjenja koja su bila dio indonezijskih poslova i očekivao ih je. Nisu. Do zračne luke na Sumatri odletjeli su starim De Havillandom, ukrcali se u britanski Ford i vozili se prema sjeveru kroz obalno podnožje.
  
  Abu i Tala govorili su različitim jezicima. Nick je proučavao sela kroz koja su prolazili i shvatio zašto su novine State Departmenta rekle: srećom, ljudi mogu preživjeti bez novca. Usjevi su rasli posvuda, a voćke su rasle oko kuća.
  
  "Neke od ovih malih kućica izgledaju ugodno", primijetio je Nick.
  
  "Ne bi tako mislio da živiš u jednom", rekao mu je Nordenboss. "To je drugačiji način života. Hvatanje insekata, koje susrećete s gušterima dugim tridesetak centimetara. Zovu se gekoni jer krekeću gekon-gekon-gekon. Postoje tarantule veće od vaše šake. Izgledaju kao rakovi. Velike crne bube mogu jesti pastu za zube ravno iz tube i žvakati korice knjiga za desert."
  
  Nick je razočarano uzdahnuo. Terasasta rižina polja, poput divovskih stubišta, i uredna sela izgledala su tako primamljivo. Domoroci su se činili čistim, osim nekolicine s crnim zubima koji su pljuvali crveni sok od betela.
  
  Dan je postao vruć. Vozeći se pod visokim drvećem, osjećali su se kao da prolaze kroz hladne tunele u sjeni zelenila; otvorena cesta, međutim, djelovala je kao pakao. Zaustavili su se na kontrolnoj točki, gdje se desetak vojnika izležavalo na stupovima pod slamnatim krovovima. Abu je brzo govorio dijalektom koji Nick nije razumio. Nordenboss je izašao iz automobila i ušao u kolibu s niskim poručnikom, a zatim se odmah vratio i nastavili su dalje. "Nekoliko rupija", rekao je. "Ovo je bila posljednja postaja redovne vojske. Sljedeće ćemo vidjeti Siauove ljude."
  
  "Zašto kontrolna točka?"
  
  "Da se zaustave banditi. Pobunjenici. Sumnjivi putnici. To je stvarno besmislica. Svatko tko može platiti može proći."
  
  Približili su se gradu sastavljenom od većih, čvršćih zgrada. Druga kontrolna točka na najbližem ulazu u grad bila je označena obojenim stupom spuštenim preko ceste. "Najjužnije selo je Šiauva", rekao je Nordenboss. "Udaljeni smo oko petnaest milja od njegove kuće."
  
  Abu je ujahao u gomilu. Iz male zgrade izašla su trojica muškaraca u tamnozelenim uniformama. Onaj koji je nosio naredničke pruge prepoznao je Nordenbossa. "Zdravo", rekao je na nizozemskom sa širokim osmijehom. "Ovdje ćete odsjesti."
  
  "Naravno." Hans je izašao iz auta. "Hajde, Nick, Tala. Protegnite noge. Hej, Chris. Moramo se naći sa Siauom zbog nečeg važnog."
  
  Narednikovi su zubi blistali bijelo, neokaljani betelom. "Ovdje ćete stati. Naredbe. Morate se vratiti."
  
  Nick je slijedio svog zdepastog suputnika u zgradu. Bilo je hladno i mračno. Šipke barijere polako su se okretale, vučene užadima koja su prolazila kroz zidove. Nordenboss je pružio naredniku malu omotnicu. Čovjek je pogledao unutra, a zatim je polako, sa žaljenjem, stavio na stol. "Ne mogu", rekao je tužno. "Gospodin Loponusias bio je toliko odlučan. Pogotovo u vezi s vama i bilo kojim od vaših prijatelja, gospodine Nordenboss."
  
  Nick je čuo Nordenbossa kako mrmlja: "Mogu malo pomoći."
  
  "Ne, to je tako tužno."
  
  Hans se okrenuo prema Nicku i brzo rekao na engleskom: "On to ozbiljno misli."
  
  "Možemo li se vratiti i izvući helikopter?"
  
  "Ako misliš da možeš proći kroz desetke linebackera, ne bih se kladio na dobitak u jardama."
  
  Nick se namrštio. Izgubljen u gomili bez kompasa. Tala je rekao: "Pustite me da razgovaram sa Siauom. Možda mogu pomoći." Nordenboss je kimnuo. "To je dobar pokušaj kao i bilo koji drugi. U redu, gospodine Bard?"
  
  "Probati."
  
  Narednik je protestirao da se nije usudio nazvati Siau dok mu Hans nije dao znak da uzme omotnicu. Minutu kasnije, pružio je Tali telefon. Nordenboss je to protumačio kao razgovor s nevidljivim vladarom Loponusiasom.
  
  "... Kaže 'da', to je stvarno Tala Muchmur. Zar joj ne prepoznaje glas? Kaže 'ne', ne može mu to reći preko telefona. Mora ga vidjeti. Samo - što god to bilo. Želi ga vidjeti - s prijateljima - samo na nekoliko minuta..."
  
  Tala je nastavio govoriti, nasmiješio se, a zatim predao instrument naredniku. Primio je nekoliko uputa i odgovorio s velikim poštovanjem.
  
  Chris, narednik, dao je naredbu jednom od svojih ljudi, koji se s njima popeo u auto. Hans je rekao: "Bravo, Tala. Nisam znao da imaš tako uvjerljivu tajnu."
  
  Uputila mu je svoj prekrasni osmijeh. "Stari smo prijatelji."
  
  Nije rekla ništa više. Nick je savršeno dobro znao u čemu je tajna.
  
  Vozili su se rubom duge, ovalne doline, čija je druga strana bila more. Dolje se pojavila skupina zgrada, a na obali su bili dokovi, skladišta i vreva kamiona i brodova. "Zemlja Loponusa", rekao je Hans. "Njihova zemljišta protežu se sve do planina. Imaju mnoga druga imena. Njihova poljoprivredna prodaja je ogromna, a imaju prste u nafti i mnogim novim tvornicama."
  
  "I htjeli bi ih zadržati. Možda će nam to dati prednost."
  
  "Nemojte računati na to. Vidjeli su osvajače i političare kako dolaze i odlaze."
  
  Syauv Loponousias ih je dočekao sa svojim pomoćnicima i slugama na natkrivenoj verandi veličine košarkaškog igrališta. Bio je to bucmasti muškarac s blagim osmijehom koji, kako se može pretpostaviti, nije ništa značio. Njegovo bucmasto, tamno lice bilo je neobično čvrsto, brade visoke, obrazi poput boksačkih rukavica od šest unci. Spotaknuo se o uglačani pod i nakratko zagrlio Talu, a zatim je proučio iz svakog kuta. "To si ti. Nisam mogao vjerovati. Čuli smo drugačije." Pogledao je Nicka i Hansa i kimnuo kad je Tala predstavio Nicka. "Dobrodošao. Žao mi je što ne možeš ostati. Popijmo nešto lijepo."
  
  Nick je sjedio u velikoj bambusovoj stolici i pijuckao limunadu. Travnjaci i veličanstveni krajolik protezali su se 500 metara. Na parkiralištu su bila parkirana dva Chevrolet kamioneta, blistavi Cadillac, par potpuno novih Volkswagena, nekoliko britanskih automobila različitih marki i džip sovjetske proizvodnje. Dvanaest muškaraca stajalo je na straži ili patroliralo. Bili su dovoljno slično odjeveni da bi bili vojnici, a svi su bili naoružani puškama ili futrolama za pojasom. Neki su imali oboje.
  
  "...Prenesi moje najbolje želje svom ocu", čuo je Siaua kako govori. "Planiram ga vidjeti sljedeći mjesec. Letim ravno u Phong."
  
  "Ali voljeli bismo vidjeti vaše prekrasne krajeve", premljao je Tala. "Gospodin Bard je uvoznik. Naručio je velike količine u Jakarti."
  
  "Gospodin Bard i gospodin Nordenboss također su agenti Sjedinjenih Država." Siau se nasmijao. "I ja nešto znam, Tala."
  
  Bespomoćno je pogledala Hansa i Nicka. Nick je primaknuo stolicu nekoliko centimetara bliže. "Gospodine Loponusias. Znamo da će ljudi koji drže vašeg sina uskoro stići ovamo svojim brodom. Dopustite nam da vam pomognemo. Vratite ga. Odmah."
  
  Ništa se nije moglo pročitati iz smeđih češera s njihovim prodornim očima i osmijehom, ali trebalo mu je dugo da odgovori. Bio je to dobar znak. Pomislio je.
  
  Konačno, Syauw je lagano odmahnuo glavom. "I vi ćete puno naučiti, gospodine Bard. Neću reći jeste li u pravu ili ne. Ali ne možemo iskoristiti vašu velikodušnu pomoć."
  
  "Bacaš meso tigru i nadaš se da će se odreći plijena i otići. Poznaješ tigrove bolje od mene. Misliš li da će se to stvarno dogoditi?"
  
  "U međuvremenu, proučavamo životinju."
  
  "Slušaš njegove laži. Obećano ti je da će ti se sin vratiti nakon nekoliko uplata i pod određenim uvjetima. Kakva jamstva imaš?"
  
  "Ako tigar nije lud, u njegovom je interesu održati riječ."
  
  "Vjeruj mi, ovaj tigar je lud. Lud kao čovjek."
  
  Siau je trepnuo. "Znaš li za amok?"
  
  "Ne tako dobro kao ti. Možda mi možeš reći nešto o tome. Kako čovjek poludi do krvožednog ludila. Poznaje samo ubojstvo. Ne možeš ga urazumiti, a kamoli mu vjerovati."
  
  Siau je bio zabrinut. Imao je mnogo iskustva s malajskim ludilom, amokom. Divljačkim mahnitošću ubijanja, ubadanja i sjeckanja - toliko brutalnim da je pomoglo američkoj vojsci da odluči usvojiti Colt .45, na temelju teorije da veći metak ima veću zaustavnu moć. Nick je znao da muškarcima u samrtnom grču i dalje treba više metaka iz velikog automatskog pištolja da ih zaustave. Bez obzira na veličinu pištolja, ipak ste morali postaviti metke na pravo mjesto.
  
  "To je drugačije", konačno reče Siau. "Ovo su poslovni ljudi. Oni ne gube živce."
  
  "Ovi ljudi su gori. Sad su izvan kontrole. Suočeni s granatama od pet inča i nuklearnim bombama. Kako možeš poludjeti?"
  
  "Ja... ne razumijem baš..."
  
  "Smijem li slobodno govoriti?" Nick je gestikulirao prema ostalim muškarcima okupljenima oko patrijarha.
  
  "Samo naprijed... samo naprijed. Svi su mi rođaci i prijatelji. U svakom slučaju, većina njih ne razumije engleski."
  
  "Zamoljeni ste da pomognete Pekingu. Vrlo malo govore. Možda politički. Možda će vas čak zamoliti da pomognete indonezijskim Kinezima da pobjegnu, ako je njihova politika ispravna. Mislite da vam to daje prednost i zaštitu od čovjeka kojeg ćemo nazvati Judom. Neće. On krade od Kine baš kao i vi. Kad dođe obračun, suočit ćete se ne samo s Judom, već i s gnjevom Velikog Crvenog Tate."
  
  Nicku se učinilo da je vidio kako se Siauovi mišići grla miču dok je gutao. Zamišljao je čovjekove misli. Ako je išta znao, to je bilo podmićivanje i dvostruki-trostruki križ. Rekao je: "Previše su imali na kocki..." Ali ton mu je oslabio, a riječi su utihnule.
  
  "Misliš da Veliki Tata kontrolira te ljude. Ne kontrolira. Juda ih je izvukao sa svog gusarskog broda, a ima svoje ljude kao posadu. On je neovisni bandit koji pljačka obje strane. Čim nastanu problemi, tvoj sin i njegovi ostali zarobljenici prelaze granicu u lancima."
  
  Siau se više nije pogrbljeno držao u svojoj stolici. "Kako sve to znaš?"
  
  "Sami ste rekli da smo američki agenti. Možda jesmo, možda nismo. Ali ako jesmo, imamo određene veze. Trebate pomoć, a mi vas vidimo bolje od ikoga. Ne usuđujete se pozvati vlastite oružane snage. Poslali bi brod - možda - a vi biste bili izgubljeni u mislima, napola podmićivali, napola simpatizirali komuniste. Prepušteni ste sami sebi. Ili ste bili. Sada - možete nas iskoristiti."
  
  Upotreba je bila prava riječ. Zbog nje je čovjek poput Siaua mislio da još uvijek može hodati po žici. "Znaš ovog Judu, ha?" upitao je Siau.
  
  "Da. Sve što sam ti rekao o njemu je činjenica." "Uz nekoliko detalja, pretpostavio sam", pomislio je Nick. "Iznenadio si se kad si vidio Talu. Pitaj je tko ju je doveo kući. Kako je stigla."
  
  Siau se okrenula prema Tali. Rekla je: "Gospodin Bard me doveo kući. Na brodu američke mornarice. Možeš nazvati Adama pa ćeš vidjeti."
  
  Nick se divio njezinoj brzoj domišljatosti - ne bi otkrila podmornicu da on nije. "Ali odakle?" upitao je Siau.
  
  "Ne možeš očekivati da ti sve kažemo dok surađuješ s neprijateljem", mirno je odgovorio Nick. "Činjenica je da je ovdje. Vratili smo je."
  
  "Ali je li moj sin, Amir, dobro?" Xiao se pitao jesu li potopili Judin brod.
  
  "Ne koliko znamo. U svakom slučaju, znat ćete sigurno za nekoliko sati. A ako ne, zar nas ne želite tamo? Zašto svi ne bismo slijedili Judu?"
  
  Siau je ustao i prošetao širokim trijemom. Dok se približavao, sluge u bijelim jaknama ukočile su se na svojim mjestima kraj vrata. Rijetko se vidjelo krupnog čovjeka da se ovako kreće - zabrinut, duboko zamišljen, kao i svaki drugi čovjek. Odjednom se okrenuo i dao nekoliko naredbi starijem čovjeku s crvenom značkom na besprijekornom kaputu.
  
  Tala je šapnula: "Rezervira sobe i večeru. Ostajemo."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Kad su otišli u deset sati, Nick je pokušao nekoliko trikova da dovede Talu u svoju sobu. Bila je u drugom krilu velike zgrade. Put je blokiralo nekoliko muškaraca u bijelim jaknama koji kao da nikada nisu napuštali svoja radna mjesta na raskrižju hodnika. Ušao je u Nordenbossovu sobu. "Kako možemo dovesti Talu ovamo?"
  
  Nordenboss je skinuo košulju i hlače te legao na veliki krevet, masa mišića i znoja. "Kakav čovjek", rekao je umorno.
  
  "Ne mogu bez toga ni jednu noć."
  
  "Dovraga, želim da nas pokrije kad se izvučemo."
  
  "O. Bježimo li?"
  
  "Idemo na mol. Pazi na Judu i Amira."
  
  "Nema veze. Čuo sam. Trebali bi biti na molu ujutro. Mogli bismo i malo odspavati."
  
  "Zašto mi nisi prije rekao/rekla za ovo?"
  
  "Upravo sam saznao. Od sina mog nestalog muškarca."
  
  "Zna li vaš sin tko je to učinio?"
  
  "Ne. Moja je teorija da je to vojska. Judin novac ga se riješio."
  
  "Imamo puno računa za izravnati s ovim luđakom."
  
  "Ima mnogo drugih ljudi."
  
  "Učinit ćemo to i za njih, ako možemo. U redu. Ustanimo u zoru i prošetajmo. Ako odlučimo ići na plažu, hoće li nas itko zaustaviti?"
  
  "Ne mislim tako. Mislim da će nam Xiao dopustiti da pogledamo cijelu epizodu. Mi smo još jedan kut gledanja na njegove igre - i dovraga, on stvarno koristi komplicirana pravila."
  
  Nick se okrenuo na vratima. "Hans, hoće li utjecaj pukovnika Sudirmata doista doseći tako daleko?"
  
  "Zanimljivo pitanje. I sam sam o tome razmišljao. Ne. Ne njegov vlastiti utjecaj. Ti lokalni despoti su ljubomorni i drže se za sebe. Ali s novcem? Da. Kao posrednik s dijelom za sebe? Moglo bi se tako dogoditi."
  
  "Razumijem. Laku noć, Hans."
  
  "Laku noć. I odlično ste uvjerili Siaua, gospodine Bard."
  
  Sat vremena prije zore, "Portagee ketch Oporto" podigao je svjetlo označavajući rt južno od dokova Loponousias, okrenuo se i polako krenuo prema moru pod jednim stabilizirajućim jedrom. Bert Geich dao je jasne naredbe. Mornari su otvorili skrivene sohe, koje su zamahnule naprijed velikim, naizgled brzim brodom.
  
  U Judinoj kolibi, Müller i Knife podijelili su čajnik i čaše rakije sa svojim vođom. Knife je bio uznemiren. Opipavao je svoje napola skrivene noževe. Ostali su skrivali svoju zabavu od njega, pokazujući toleranciju prema retardiranom djetetu. Nažalost, bio je dio obitelji, da tako kažem. A Knife im je bio koristan za posebno neugodne zadatke.
  
  Judah je rekao: "Postupak je isti. Ležiš dvjesto metara od obale, a oni donose novac. Siau i dvojica muškaraca, ne više, u svom čamcu. Pokazuješ mu dječaka. Pusti ih da razgovaraju minutu. Oni bacaju novac okolo. Ti odlaziš. Sad bi moglo biti problema. Ovaj novi agent, Al Bard, mogao bi pokušati nešto glupo. Ako nešto ne uspije, odlazi."
  
  "Mogu nas uhvatiti", primijetio je Müller, uvijek praktični taktičar. "Imamo mitraljez i bazuku. Mogu opremiti jedan od svojih brodova teškom vatrenom moći i izletjeti iz doka. Štoviše, mogu postaviti topničko oružje u bilo koju od svojih zgrada i - sranje!"
  
  "Ali neće", prede Juda. "Jesi li tako brzo zaboravio svoju povijest, dragi prijatelju? Deset godina smo nametali svoju volju, a žrtve su nas zbog toga voljele. Čak su nam i sami isporučili pobunjenike. Ljudi će izdržati svako ugnjetavanje ako se logično provede. Ali pretpostavimo da izađu i kažu ti: 'Gledaj! Iz ovog skladišta imamo top od 88 mm uperen u tebe. Predaj se! Spusti zastavu, stari prijatelju, krotak kao janje. I u roku od 24 sata ponovno ću te osloboditi iz njihovih ruku. Znaš da mi možeš vjerovati - i možeš pretpostaviti kako bih to učinio.'"
  
  "Da." Müller je kimnuo prema Judinoj radio kućici. Svaki drugi dan Juda bi uspostavio kratak, kodirani kontakt s brodom u brzo rastućoj kineskoj mornarici, ponekad podmornicom, obično korvetom ili nekim drugim površinskim plovilom. Bilo je utješno pomisliti na ogromnu vatrenu moć koja ga je podržavala. Skrivene rezerve; ili, kako je stari Glavni stožer znao reći, više nego što se vidi na prvi pogled.
  
  Müller je znao da i u tome postoji opasnost. On i Juda uzimali su zmajev dio otkupnine od Kine i prije ili kasnije bit će otkriveni, a kandže će ih udariti. Nadao se da će, kada se to dogodi, odavno nestati i da će imati dovoljno sredstava za sebe i blagajnu "ODESSE", međunarodne zaklade na koju su se oslanjali bivši nacisti. Müller je bio ponosan na svoju odanost.
  
  Juda im je s osmijehom natočio još jednu rakiju. Pogodio je što Müller misli. Njegova vlastita odanost nije bila toliko strastvena. Müller nije znao da su ga Kinezi upozorili da u slučaju nevolje može računati na pomoć samo po njihovoj diskreciji. I često su se emitirali dnevni kontakti. Nije dobio odgovor, ali je rekao Mülleru da jesu. I otkrio je jednu stvar. Kad bi uspostavio radio kontakt, mogao bi utvrditi je li riječ o podmornici ili površinskom plovilu s visokim antenama i jakim, širokim signalom. Bio je to komadić informacije koji bi se nekako mogao pokazati vrijednim.
  
  Zlatni luk sunca provirio je preko horizonta dok se Judah opraštao od Müllera, Naifa i Amira.
  
  Loponusisov nasljednik bio je u lisicama, a snažni Japanac bio je za kormilom.
  
  Juda se vratio u svoju kabinu i natočio si treći šnaps prije nego što je konačno vratio bocu na mjesto. Drugo pravilo bilo je pravilo, ali bio je odlično raspoložen. Mein Gott, kakav se novac valjao! Popio je piće, izašao na palubu, protegnuo se i duboko udahnuo. Bio je bogalj, zar ne?
  
  "Plemeniti ožiljci!" uzviknuo je na engleskom.
  
  Sišao je dolje i otvorio kabinu, gdje su ga tri mlade Kineskinje, ne starije od petnaest godina, pozdravile oštrim osmijesima kako bi sakrile svoj strah i mržnju. Ravnodušno ih je promatrao. Kupio ih je od seljačkih obitelji na Penghuu kao zabavu za sebe i svoju posadu, ali sada ih je svaku tako dobro poznavao da su mu postale dosadne. Kontrolirali su ih velika obećanja koja se nikada nisu trebala ispuniti. Zatvorio je vrata i zaključao ih.
  
  Zamišljeno je zastao ispred kolibe u kojoj je Tala bio zatočen. Zašto, dovraga, ne? Zaslužio je to i namjeravao je to prije ili kasnije vratiti. Posegnuo je za ključem, uzeo ga od stražara, ušao i zatvorio vrata.
  
  Vitka figura na uskom krevetu još ga je više uzbuđivala. Djevica? Ove su obitelji morale biti stroge, iako su se nestašne djevojke šepurile po ovim nemoralnim tropskim otocima, a nikad se nije moglo biti sigurno.
  
  "Bok, Tala." Stavio je ruku na njezinu tanku nogu i polako je pomaknuo prema gore.
  
  "Halo." Odgovor je bio nerazumljiv. Okrenula se prema pregradi.
  
  Rukom joj je stegnuo bedro, milujući i istražujući pukotine. Kakvo je čvrsto, masivno tijelo imala! Mali snopovi mišića, poput opreme. Ni trunke masnoće na njoj. Zavukao je ruku ispod njezinog plavog gornjeg dijela pidžame, a njegovo je meso slasno zadrhtalo dok su mu prsti milovali toplu, glatku kožu.
  
  Prevrnula se na trbuh kako bi ga izbjegla dok je pokušavao dosegnuti njezine grudi. Disanje mu se ubrzalo, a slina mu je potekla na jezik. Kako ih je zamišljao - okrugle i tvrde, poput malih gumenih loptica? Ili, recimo, poput loptica, poput zrelog voća na vinovoj lozi?
  
  "Budi dobra prema meni, Tala", rekao je dok je ona izbjegavala njegovu ispitivačku ruku još jednim okretanjem. "Možeš imati što god želiš. I uskoro ćeš kući. Prije, ako budeš pristojna."
  
  Bila je žilava kao jegulja. Ispružio je ruku, a ona se previjala. Pokušaj da je zadrži bio je kao da hvata mršavo, preplašeno štene. Bacio se na rub kreveta, a ona je iskoristila polugu na pregradi da ga odgurne. Pao je na pod. Ustao je, opsovao i strgnuo joj gornji dio pidžame. U prigušenom svjetlu ugledao je samo kako se muče - grudi su joj gotovo nestale! Ma dobro, sviđale su mu se takve.
  
  Gurnuo ju je uza zid i ona je ponovno udarila u pregradu, gurajući se rukama i nogama, a on je skliznuo s ruba.
  
  "Dosta", zarežao je ustajući. Zgrabio je šaku pidžama hlača i poderao ih. Vata se otkinula, pretvarajući se u krpe u njegovim rukama. Zgrabio je nogu koja je mlatarala objema rukama i povukao polovicu s kreveta, boreći se protiv druge noge koja ga je udarila u glavu.
  
  "Dečko!" povikao je. Iznenađenje mu je na trenutak oslabilo stisak, a teška noga ga je udarila u prsa i bacila ga u zrak preko uske kabine. Vratio je ravnotežu i čekao. Dječak na krevetu se pripremio poput zmije koja se migolji - promatrao je - čekao.
  
  "Dakle," zarežao je Juda, "ti si Akim Machmur."
  
  "Jednog dana ću te ubiti", zarežao je mladić.
  
  "Kako si zamijenila mjesta sa sestrom?"
  
  "Rasjeckat ću te na mnogo komada."
  
  "To je bila osveta! Taj idiot Müller. Ali kako... kako?"
  
  Juda je pomno pogledao dječaka. Čak i s licem iskrivljenim od ubilačkog bijesa, bilo je jasno da je Akim pljunuta slika Tale. U pravim okolnostima, ne bi bilo teško prevariti nekoga...
  
  "Reci mi", zaurla Juda. "To je bilo kad si plovio brodom do otoka Fong zbog novca, zar ne? Je li Müller pristao?"
  
  Ogromno mito? Osobno bi ubio Müllera. Ne. Müller je bio podmukao, ali nije bio glup. Čuo je glasine da je Tala kod kuće, ali pretpostavio je da je to Machmurova varka kako bi prikrio činjenicu da je zarobljenica.
  
  Juda je psovao i fintirao svojom zdravom rukom, koja je postala toliko snažna da je imala snagu dvaju normalnih udova. Akim se sagnuo, a pravi udarac ga je pogodio, bacivši ga u kut kreveta. Juda ga je zgrabio i ponovno udario samo jednom rukom. To ga je natjeralo da se osjeća moćno, držeći mu drugu ruku s kukom, elastičnom kandžom i malom, ugrađenom cijevi pištolja. Mogao bi se nositi sa svakim čovjekom samo jednom rukom! Zadovoljavajuća pomisao malo je smirila njegov bijes. Akim je ležao u zgužvanoj hrpi. Juda je otišao i zalupio vratima.
  
  
  Poglavlje 6
  
  
  
  
  
  More je bilo mirno i bistro dok se Müller izležavao u čamcu, promatrajući kako se dokovi Loponusias šire. Nekoliko brodova bilo je privezano na dugim gatovima, uključujući lijepu jahtu Adama Makhmoura i veliki dizelski radni čamac. Müller se nasmijao. Mogao si sakriti veliko oružje u bilo kojoj od zgrada i detonirati ga iz vode ili ga prisiliti da sleti. Ali se ne bi usudili. Uživao je u osjećaju moći.
  
  Ugledao je skupinu ljudi na rubu najvećeg mola. Netko se spuštao niz most prema plutajućem doku gdje je bio privezan mali kruzer s kabinom. Vjerojatno će se tamo pojaviti. Poslušat će naredbe. Jednom ih je već prešutio, ali sve je ispalo u redu. Na otoku Fong naredili su mu da uđe koristeći megafon. Svjestan topništva, poslušao je, spreman zaprijetiti im nasiljem, ali su mu objasnili da njihov motorni čamac neće upaliti.
  
  Zapravo, uživao je u osjećaju moći kada mu je Adam Makhmour predao novac. Kada je jedan od Makhmourovih sinova u suzama zagrlio njegovu sestru, on im je velikodušno dopustio da nekoliko minuta porazgovaraju, uvjeravajući Adama da će se njegova kći vratiti čim se izvrši treća uplata i riješe određena politička pitanja.
  
  "Dajem ti riječ kao časnik i gospodin", obećao je Makhmuru. Tamnoputi budala. Makhmur mu je dao tri boce fine rakije i zapečatili su obećanje brzim gutljajem.
  
  Ali to neće ponoviti. Japanski A.B. izvukao je bocu i svežanj jena za svoju "prijateljsku" šutnju. Ali Nif nije bio s njim. Nikad mu se nije moglo vjerovati s njegovim obožavanjem Jude. Müller je s gađenjem pogledao gdje je Naif sjedio, čisteći nokte sjajnom oštricom, povremeno pogledavajući Amira kako bi vidio gleda li ga dječak. Mladić ga je ignorirao. "Čak i u lisicama", pomislio je Müller, "ovaj je tip sigurno plivao kao riba."
  
  "Nože", naredio je, predajući ključ, "pričvrsti ove lisice popreko."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  S brodskog prozora, Nick i Nordenboss promatrali su kako brod prolazi uz obalu, a zatim usporava i počinje polako kružiti.
  
  "Dečko je tamo", rekao je Hans. "A ono su Müller i Knife. Nikad prije nisam vidio japanskog mornara, ali vjerojatno je on bio onaj koji je s njima došao u Makhmur."
  
  Nick je nosio samo kupaće gaće. Njegova odjeća, prenamijenjeni Luger koji je zvao Wilhelmina i Hugo oštrica koju je obično nosio pričvršćenu za podlakticu bili su skriveni u obližnjem ormariću na sjedalu. Uz njih, u kratkim hlačama, bilo je i njegovo drugo standardno oružje - smrtonosna plinska kuglica zvan Pierre.
  
  "Sad si prava laka konjica", rekao je Hans. "Jesi li siguran da želiš izaći nenaoružan?"
  
  "Siau će ionako dobiti napadaj. Ako prouzročimo bilo kakvu štetu, nikada neće prihvatiti dogovor koji želimo sklopiti."
  
  "Pokrivat ću te. Mogu zabiti s ove udaljenosti."
  
  "Nema potrebe. Osim ako ne umrem."
  
  Hans se trznuo. U ovom poslu nisi imao puno prijatelja - bila je bolna i sama pomisao da ih izgubiš.
  
  Hans je provirio kroz prednji prozor. "Parkirni brod odlazi. Dajte mu dvije minute i bit će zauzeti jedan drugim."
  
  "Dobro. Sjeti se argumenata u korist Siouxa ako to provedemo."
  
  Nick se popeo na ljestve, čučnuo, prešao malu palubu i tiho skliznuo u vodu između radnog čamca i doka. Plivao je uz pramac. Čamac i jedrilica s kabinom približavali su se jedan drugome. Čamac je usporio, jedrilica je usporila. Čuo je kako se spojke isključuju. Nekoliko puta je napunio i ispuhao pluća.
  
  Bili su udaljeni oko dvjesto metara. Iskopani kanal izgledao je dubok oko tri metra, ali voda je bila bistra i prozirna. Mogle su se vidjeti ribe. Nadao se da ga neće primijetiti kako se približava, jer ga se nikako nije moglo zamijeniti za morskog psa.
  
  Muškarci u dvama čamcima pogledali su se i razgovarali. Na krstarici su bili Siau, mali mornar za kormilom na malom mostu, i Siauov ozbiljan pomoćnik, Abdul.
  
  Nick je spustio glavu, plivao dok nije bio tik iznad dna i mjerio svoje snažne zamahe, promatrajući male komadiće školjki i morskih algi koji su držali ravni kurs, okrenuti jedan prema drugome. Kao dio svog posla, Nick je ostao u izvrsnoj fizičkoj kondiciji, pridržavajući se režima dostojnog olimpijskog sportaša. Čak i uz česte neobične sate, alkohol i neočekivane obroke, ako se potrudite, možete se držati razumnog programa. Izbjegavali ste treće piće, birali ste uglavnom proteine kada ste jeli i spavali ste dodatno kada ste mogli. Nick nije lagao - to je bilo njegovo životno osiguranje.
  
  Većinu svog treninga usmjerio je, naravno, na borilačke vještine, jogu.
  
  kao i mnogi sportovi, uključujući plivanje, golf i akrobacije.
  
  Sada je mirno plivao sve dok nije shvatio da je blizu čamaca. Prevrnuo se na bok, ugledao dva ovalna oblika čamaca naspram vedrog neba i dopustio si da se približi pramcu čamca, sasvim siguran da putnici vire preko krme. Skriven valom na kružnoj strani čamca, našao se nevidljivim svima osim onima koji su možda bili daleko od mola. Čuo je glasove iznad sebe.
  
  "Jesi li sigurna da si dobro?" Bio je to Siau.
  
  "Da." Možda Amir?
  
  To bi bio Müller. "Ne smijemo baciti ovaj prekrasni svežanj u vodu. Polako hodajte uz njega - upotrijebite malo sile - ne, nemojte povlačiti uže - ne želim žuriti."
  
  Motor krstarice je tutnjao. Propeler broda se nije okretao, motor je radio u leru. Nick je zaronio na površinu, pogledao gore, naciljao i snažnim zamahom svojih velikih ruku približio se najnižoj točki boka broda, zakačivši jednu snažnu ruku za drveni prag.
  
  To je bilo više nego dovoljno. Zgrabio je drugom rukom i u trenu prevrnuo nogu, poput akrobata koji izvodi skok. Sletio je na palubu, brišući kosu i vodu s očiju. Oprezni i budni Neptun izronio je iz dubine kako bi se suočio s neprijateljima.
  
  Müller, Knife i japanski mornar stajali su na krmi. Knife se prvi pomaknuo, a Nick je pomislio da je jako spor - ili je možda uspoređivao svoj savršeni vid i reflekse s nedostacima iznenađenja i jutarnjeg šnapsa. Nick je skočio prije nego što je nož uopće mogao izaći iz korica. Ruka mu je poletjela ispod Knifeove brade, a kad su mu se noge uhvatile za bok čamca, Knife je zaronio natrag u vodu kao da ga je povuklo uže.
  
  Müller je bio brz s pištoljem, iako je bio star čovjek u usporedbi s ostalima. Uvijek je potajno uživao u vesternima i nosio je 7,65 mm. Mauser u futroli za pojasom bio mu je djelomično odrezan. Ali imao je sigurnosni pojas, a mitraljez je bio napunjen. Müller je pokušao najbrže , ali Nick mu je oteo pištolj iz ruke dok je još bio uperen u palubu. Gurnuo je Müllera na hrpu.
  
  Najzanimljiviji od trojice bio je japanski mornar. Zadao je Nicku udarac lijevom rukom u grlo koji bi ga onesvijestio na deset minuta da je pogodio Adamovu jabučicu. Držeći Müllerov pištolj u desnoj ruci, nagnuo se naprijed lijevom podlakticom, prislonivši šaku na čelo. Mornarov udarac bio je usmjeren u zrak, a Nick ga je laktom bocnuo u grlo.
  
  Kroz suze koje su mu zamagljivale vid, mornarov izraz lica bio je izraz iznenađenja, koji je blijedio u strah. Nije bio stručnjak za crni pojas, ali je prepoznao profesionalnost kad bi je vidio. Ali - možda je to bila samo nesreća! Kakva nagrada ako ispusti velikog bijelca. Pao je na ogradu, ruke su mu se uhvatile za nju, a noge su mu bljesnule pred Nickom - jedna u međunožje, druga u trbuh, poput dvostrukog udarca nogom.
  
  Nick se pomaknuo u stranu. Mogao je blokirati zaokret, ali nije htio modrice koje bi mu te snažne, mišićave noge mogle uzrokovati. Uhvatio je donji dio gležnja lopatom, osigurao ga, podigao, uvrnuo i bacio mornara u nezgrapnoj hrpi na ogradu. Nick je napravio korak unatrag, još uvijek držeći Mauser u jednoj ruci, prstom provučenim kroz štitnik okidača.
  
  Mornar se uspravio i pao unatrag, viseći na jednoj ruci. Müller se s mukom podigao na noge. Nick ga je udario nogom u lijevi gležanj i on se ponovno srušio. Rekao je mornaru: "Prestani ili ću te dokrajčiti."
  
  Čovjek je kimnuo. Nick se sagnuo, skinuo nož s pojasa i bacio ga u more.
  
  "Tko ima ključ od dječakovih lisica?"
  
  Mornar je uzdahnuo, pogledao Müllera i ništa nije rekao. Müller se ponovno uspravio, izgledajući zapanjeno. "Daj mi ključ od lisica", rekao je Nick.
  
  Müller je oklijevao, a zatim ga je izvukao iz džepa. "To ti neće pomoći, budalo. Mi..."
  
  "Sjedni i zašuti, ili ću te opet udariti."
  
  Nick je otključao Amira s ograde i dao mu ključ kako bi mogao osloboditi i drugi zglob. "Hvala ti..."
  
  "Slušaj oca", rekao je Nick, zaustavljajući ga.
  
  Siau je vikao naredbe, prijetnje i vjerojatno psovke na tri ili četiri jezika. Krstarica se udaljila oko pet i pol metara od jedrenjaka. Nick se nagnuo preko boka, povukao Knifea na brod i skinuo mu oružje, kao da čupa kokoš. Knife mu je zgrabio Mauser, a Nick ga je drugom rukom udario po glavi. Bio je to umjeren udarac, ali je srušio Knifea na noge japanskog mornara.
  
  "Hej", doviknuo je Nick Siau. "Hej..." promrmljao je Siau, zamršavši. "Zar ne želiš svog sina natrag? Evo ga."
  
  "Umrijet ćeš zbog ovoga!" viknuo je Siau na engleskom. "Nitko ovo nije tražio."
  
  "Ovo je tvoje prokleto miješanje!" Vikao je naredbe na indonezijskom dvojici muškaraca s njim u optuženičkoj klupi.
  
  "Nick je rekao Amiru. "Želiš li se vratiti Judi?"
  
  "Prvi ću umrijeti. Bježi od mene. Kaže Abdulu Nonu da te upuca. Imaju puške i dobri su strijelci."
  
  Mršavi mladić namjerno se kretao između Nicka i obalnih zgrada. Doviknuo je ocu. "Ne vraćam se. Ne pucaj."
  
  Siau je izgledao kao da će eksplodirati, poput balona vodika držanog blizu plamena. Ali je šutio.
  
  "Tko si ti?" upitao je Amir.
  
  "Kažu da sam američki agent. U svakom slučaju, želim ti pomoći. Možemo zauzeti brod i osloboditi ostale. Tvoj otac i ostale obitelji se ne slažu. Što ti kažeš?"
  
  "Kažem, borite se." Amirovo lice je pocrvenjelo, a zatim se smrknulo dok je dodavao: "Ali bit će ih teško uvjeriti."
  
  Nož i mornar puzali su ravno naprijed. "Pričvrstite lisice jedno drugome", rekao je Nick. Neka dječak osjeti pobjedu. Amir je svezao muškarce kao da uživa u tome.
  
  "Pustite ih", viknuo je Siau.
  
  "Moramo se boriti", odgovorio je Amir. "Ne vraćam se. Ne razumiješ ove ljude. Ionako će nas ubiti. Ne možeš ih kupiti." Prešao je na indonezijski i počeo se svađati s ocem. Nick je odlučio da bi to trebala biti svađa - sa svim tim gestama i eksplozivnim zvukovima.
  
  Nakon nekog vremena, Amir se okrenuo prema Nicku. "Mislim da je malo uvjeren. Razgovarat će sa svojim guruom."
  
  "Njemu što?"
  
  "Njegov savjetnik. Njegov... Ne znam tu riječ na engleskom. Moglo bi se reći 'vjerski savjetnik', ali to je više kao..."
  
  "Njegov psihijatar?" Nick je izgovorio riječ dijelom kao šalu, s gađenjem.
  
  "Da, u određenom smislu! Čovjek koji je odgovoran za svoj vlastiti život."
  
  "O, brate." Nick provjeri Mauser i zatakne ga za pojas. "U redu, vozi ove dečke naprijed, a ja ću ovu kadu odnijeti do obale."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Hans je razgovarao s Nickom dok se tuširao i odijevao. Nije bilo potrebe za žurbom - Siauw je dogovorio sastanak za tri sata. Müllera, Knifea i mornara odveli su Shiauovi ljudi, a Nick je smatrao mudrim ne prosvjedovati.
  
  "Uletjeli smo u osinje gnijezdo", rekao je Hans. "Mislio sam da Amir može uvjeriti svog oca. Povratak njegovog voljenog potomka. On istinski voli dječaka, ali i dalje misli da može poslovati s Judahom. Mislim da je nazvao neke druge obitelji i da se slažu."
  
  Nick je bio vezan za Huga. Bi li Knife htio dodati tu štiklu u svoju kolekciju? Bila je izrađena od najfinijeg čelika. "Izgleda da stvari idu gore-dolje, Hans. Čak i veliki igrači toliko dugo savijaju glave da bi radije uživali nego se suočili s konfrontacijom. Morat će se brzo promijeniti, inače će ih ljudi dvadesetog stoljeća poput Jude sažvakati i ispljunuti. Kakav je ovaj guru?"
  
  "Zove se Buduk. Neki od tih gurua su veliki ljudi. Znanstvenici. Teolozi. Pravi psiholozi i tako dalje. Zatim tu su Buduci."
  
  "Je li on lopov?"
  
  "On je političar."
  
  "Odgovorio si na moje pitanje."
  
  "Uspio je ovdje. Filozof za bogataše s dodatnom intuicijom koju crpi iz duhovnog svijeta. Znaš jazz. Nikad mu nisam vjerovao, ali znam da je lažnjak jer je mali Abu nešto skrivao od mene. Naš sveti čovjek je tajni svinger kad se iskrade u Jakartu."
  
  "Mogu li ga vidjeti?"
  
  "Mislim da da. Pitat ću."
  
  "Fino."
  
  Hans se vratio deset minuta kasnije. "Naravno. Odvest ću te k njemu. Siau je još uvijek ljut. Gotovo me je pljunuo."
  
  Slijedili su beskrajnu, vijugavu stazu ispod gustog drveća do male, uredne kuće u kojoj je živio Buduk. Većina kuća urođenika bila je zbijena jedna uz drugu, ali mudrac je očito trebao privatnost. Sreo ih je sjedeći prekriženih nogu na jastucima u čistoj, praznoj sobi. Hans je predstavio Nicka, a Buduk je ravnodušno kimnuo. "Mnogo sam čuo o gospodinu Bardu i ovom problemu."
  
  "Siau kaže da mu treba tvoj savjet", rekao je Nick bez uvijanja. "Pretpostavljam da je nevoljan. Misli da može pregovarati."
  
  "Nasilje nikad nije dobro rješenje."
  
  "Mir bi bio najbolji", mirno se složio Nick. "Ali bi li čovjeka nazvao budalom kad bi još uvijek sjedio pred tigrom?"
  
  "Sjediti mirno? Misliš biti strpljiv. A onda bogovi mogu narediti tigru da ode."
  
  "Što ako čujemo glasno, gladno tutnjanje iz tigrova trbuha?"
  
  Buduk se namrštio. Nick je pretpostavio da se njegovi klijenti rijetko prepiru s njim. Starac je bio spor. Buduk reče: "Meditirat ću i dati svoje prijedloge."
  
  "Ako predložite da pokažemo hrabrost, da se moramo boriti jer ćemo pobijediti, bit ću vam vrlo zahvalan."
  
  "Nadam se da će se moj savjet svidjeti tebi, kao i Siauu i silama zemlje i neba."
  
  "Bori se protiv savjetnika", tiho reče Nick, "i tri tisuće dolara će te čekati. U Jakarti ili bilo gdje, bilo gdje. U zlatu ili na bilo koji drugi način." Čuo je Hansa kako uzdiše. Nije bio važan iznos - za takvu operaciju, to je bila bijedna sitnica. Hans je mislio da je previše izravan.
  
  Buduk nije ni trepnuo. "Vaša velikodušnost je nevjerojatna. S toliko novca mogao bih učiniti mnogo dobra."
  
  "Je li ovo dogovoreno?"
  
  "Samo će bogovi reći. Odgovorit ću na sastanku vrlo brzo."
  
  Na putu natrag stazom, Hans je rekao: "Lijep pokušaj. Iznenadio si me. Ali mislim da je bolje to učiniti javno."
  
  "Nije otišao."
  
  "Mislim da si u pravu. Želi nas objesiti."
  
  "Ili radi izravno za Judu, ili ovdje ima takvu buku da ne želi talasati. On je kao obitelj - njegova je kralježnica komad mokre tjestenine."
  
  "Jeste li se ikada pitali zašto nas ne čuvaju?"
  
  "Mogu pretpostaviti."
  
  "Tako je. Čuo sam Xiaoua kako daje naredbe."
  
  "Možeš li pozvati Talu da nam se pridruži?"
  
  "Mislim da da. Vidimo se u sobi za nekoliko minuta."
  
  Trebalo je više od nekoliko minuta, ali Nordenboss se vratila s Talom. Prišla je ravno Nicku, uzela ga za ruku i pogledala ga u oči. "Vidjela sam. Sakrila sam se u štali. Način na koji si spasio Amira bio je predivan."
  
  "Jesi li razgovarao/razgovarala s njim?"
  
  "Ne. Otac ga je držao uz sebe. Svađali su se."
  
  "Amir želi pružiti otpor?"
  
  "Pa, jest. Ali ako si čuo Xiaoa..."
  
  "Puno pritiska?"
  
  "Poslušnost je naša navika."
  
  Nick ju je povukao prema sofi. "Reci mi o Buduku. Siguran sam da je protiv nas. Savjetovat će Siau da pošalje Amira natrag s Müllerom i ostalima."
  
  Tala je spustila tamne oči. "Nadam se da neće biti gore."
  
  "Kako se ovo moglo dogoditi?"
  
  "Osramotio si Siaua. Buduk bi mu mogao dopustiti da te kazni. Ovaj sastanak - bit će velika stvar. Jesi li znao za to? Budući da svi znaju što si učinio, a to je bilo protivno željama Siaua i Buduka, postavlja se... pa, pitanje tko si ti."
  
  "O, moj Bože! Sad ovo lice."
  
  "Više kao bogovi Buduka. Njihova lica i njegovo."
  
  Hans se nasmijao. "Drago mi je da nismo na otoku na sjeveru. Pojest će te tamo, Al. Prženog s lukom i umacima."
  
  "Vrlo smiješno."
  
  Hans je uzdahnuo. "Kad bolje razmislim, nije baš tako smiješno."
  
  Nick je upitao Talu: "Siau je bio spreman odgoditi konačnu presudu o otporu nekoliko dana dok nisam uhvatio Müllera i ostale, a onda se jako uzrujao, iako mu se sin vratio. Zašto? Okrenuo se Buduku. Zašto? Omekšao se, koliko ja razumijem. Zašto? Buduk je odbio mito, iako sam čuo da ga je primio. Zašto?"
  
  "Ljudi", tužno reče Tala.
  
  Odgovor od jedne riječi zbunio je Nicka. Ljudi? "Naravno - ljudi. Ali koji su kutovi? Ovaj dogovor se pretvara u uobičajenu mrežu razloga..."
  
  "Dopustite mi da pokušam objasniti, gospodine Bard", Hans se blago umiješa. "Čak i uz korisnu glupost masa, vladari moraju biti oprezni. Uče koristiti moć, ali se ugađaju emocijama i, prije svega, onome što bismo s podsmijehom mogli nazvati javnim mnijenjem. Jeste li sa mnom?"
  
  "Pokazuje se tvoja ironija", odgovorio je Nick. "Samo naprijed."
  
  "Ako šest odlučnih ljudi ustane protiv Napoleona, Hitlera, Staljina ili Franca - bam!"
  
  "Puf?"
  
  "Ako imaju istinsku odlučnost, zabili bi metak ili nož u despota, bez obzira na vlastitu smrt."
  
  "U redu. Kupit ću ga."
  
  "Ali ovi lukavi tipovi ne samo da sprječavaju pola tuceta ljudi da donose odluke - oni kontroliraju stotine tisuća - milijune! To se ne može učiniti s pištoljem na boku. Ali to se radi! Tako tiho da jadne budale izgore kao primjer umjesto da budu pored diktatora na zabavi i zabiju mu nož u trbuh."
  
  "Naravno. Iako će trebati nekoliko mjeseci ili godina da se probiješ do velike zvijezde."
  
  "Što ako si stvarno odlučan? Ali vođe ih moraju držati toliko zbunjenima da nikada ne razviju takav cilj. Kako se to postiže? Kontroliranjem masa. Nikada im ne dopustiti da razmišljaju. Dakle, na tvoja pitanja, Tala, ostanimo da izgladimo stvari. Da vidimo postoji li način da nas iskoristiš protiv Jude - i budeš pobjednik. Ušao si u bitku pred nekoliko desetaka njegovih ljudi, a glasine o tome već su na pola puta do njegovog malog ega. Do sada si mu vratio sina. Ljudi se pitaju zašto nije? Mogu razumjeti kako su on i bogate obitelji surađivali. Bogati to nazivaju mudrom taktikom. Siromašni bi to mogli nazvati kukavičlukom."
  
  Imaju jednostavne principe. Popušta li Amir? Mogu zamisliti kako mu otac govori o njegovoj dužnosti prema dinastiji. Buduk? Uzeo bi sve što nije usijano osim ako nema rukavice za pećnicu. Tražio bi od vas više od tri tisuće, i zamišljam da bi ih dobio, ali zna - instinktivno ili praktično, poput Siaua - da imaju ljude koje trebaju impresionirati."
  
  Nick je protrljao glavu. "Možda ćeš razumjeti, Tala. Je li u pravu?"
  
  Njezine meke usne pritisnule su mu obraz, kao da sažalijeva njegovu glupost. "Da. Kad vidiš tisuće ljudi okupljenih u hramu, shvatit ćeš."
  
  "Koji hram?"
  
  "Gdje će se održati sastanak s Budukom i ostalima, i on će iznijeti svoje prijedloge."
  
  Hans je veselo dodao: "To je vrlo stara građevina. Veličanstvena. Prije sto godina, tamo su održavali ljudske roštilje. I borbena iskušenja. Ljudi nisu toliko glupi u vezi nekih stvari. Okupili bi svoje vojske i poslali dva prvaka da se bore. Kao na Mediteranu. David i Golijat. To je bila najpopularnija zabava. Poput rimskih igara. Prava borba s pravom krvlju..."
  
  "Problemi s problemima i sve to?"
  
  "Da. Veliki igrači su sve smislili, izazivajući samo svoje profesionalne ubojice. Nakon nekog vremena, građani su naučili držati jezik za zubima. Veliki prvak Saadi ubio je devedeset dvoje ljudi u borbi jedan na jedan prošlog stoljeća."
  
  Tala se ozario. "Bio je nepobjediv."
  
  "Kako je umro?"
  
  "Slon ga je nagazio. Imao je samo četrdeset godina."
  
  "Rekao bih da je slon nepobjediv", tmurno reče Nick. "Zašto nas nisu razoružali, Hans?"
  
  "Vidjet ćeš to u hramu."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Amir i trojica naoružanih muškaraca stigli su u Nickovu sobu "kako bi im pokazali put".
  
  Loponusisov nasljednik se ispričao. "Hvala vam na onome što ste učinili za mene. Nadam se da će sve uspjeti."
  
  Nick je bez uvijanja rekao: "Izgleda da si izgubio dio borbe."
  
  Amir je pocrvenio i okrenuo se prema Tali. "Ne bi trebala biti sama s ovim strancima."
  
  "Bit ću nasamo s kim god želim."
  
  "Treba ti injekcija, dečko", rekao je Nick. "Pola crijeva, pola mozak."
  
  Amiru je trebalo trenutak da shvati. Ruka mu je posegnula za velikim krisom na pojasu. Nick je rekao: "Zaboravi. Tvoj otac nas želi vidjeti." Izašao je na vrata, ostavljajući Amira crvenog i bijesnog.
  
  Hodali su gotovo kilometar i pol vijugavim stazama, pored prostranog imanja Buduka, na ravnicu nalik livadi skrivenu divovskim drvećem koje je isticalo osunčanu zgradu u središtu. Bio je to gigantski, zapanjujući hibrid arhitekture i skulpture, mješavina stoljećima isprepletenih religija. Dominantna građevina bila je dvokatna figura Bude sa zlatnom kapom.
  
  "Je li ovo pravo zlato?" upitao je Nick.
  
  "Da", odgovori Tala. "Unutra ima mnogo blaga. Sveci ih čuvaju danju i noću."
  
  "Nisam ih namjeravao ukrasti", rekao je Nick.
  
  Ispred kipa nalazila se široka, stalna platforma za promatranje, koju je sada zauzimalo mnoštvo muškaraca, a na ravnici pred njima bila je čvrsta masa ljudi. Nick je pokušao pogoditi - osam tisuća i devet? A još više ih se slijevalo s ruba polja, poput vrpci mrava iz šume. Naoružani muškarci stajali su s obje strane platforme za promatranje, neki od njih izgledali su kao da su grupirani, kao da su posebni klubovi, orkestri ili plesne skupine. "Jesu li sve ovo obojili za tri sata?" upitao je Talu.
  
  "Da."
  
  "Vau. Tala, što god se dogodilo, ostani uz mene da prevodiš i govoriš umjesto mene. I ne boj se progovoriti."
  
  Stisnula mu je ruku. "Pomoći ću ako mogu."
  
  Glas je zagrmio iz interfona. "Gospodine Nordenboss - gospodine Bard, molimo vas da nam se pridružite na svetim stepenicama."
  
  Za njih su bila rezervirana jednostavna drvena sjedala. Müller, Knife i japanski mornar sjedili su nekoliko metara dalje. Bilo je mnogo stražara i izgledali su žilavo.
  
  Syauw i Buduk su se izmjenjivali za mikrofonom. Tala je objasnila, a ton joj je postajao sve potišteniji: "Syauw kaže da si izdao njegovo gostoprimstvo i uništio mu planove. Amir je bio svojevrsni poslovni talac u projektu koji je koristio svima."
  
  "Bio bi sjajna žrtva", zarežao je Nick.
  
  "Buduk kaže da Müllera i ostale treba pustiti uz ispriku." Dahnula je dok je Buduk nastavio grmiti. "I..."
  
  "Što?"
  
  "Vi i Nordenboss morate biti poslani s njima. Kao plaću za našu grubost."
  
  Siau je zamijenio Buduka za mikrofonom. Nick je ustao, uhvatio Talu za ruku i pojurio prema Siauu. Bilo je to prisilno - jer dok je prešao šest metara, dvojica stražara su već visjela.
  
  u njegovim rukama. Nick je ušao u svoju malu indonezijsku trgovinu i viknuo: "Bung Loponusias - želim razgovarati o tvom sinu, Amiru. O lisicama. O njegovoj hrabrosti."
  
  Siau je ljutito mahnuo stražarima. Trgnuli su. Nick je obavio ruke oko njihovih palčeva i lako im oslobodio stisak. Ponovno su zgrabili. Ponovno je to učinio. Urlik gomile bio je zapanjujući. Preplavio ih je poput prvog vjetra uragana.
  
  "Govorim o hrabrosti", viknuo je Nick. "Amir ima hrabrosti!"
  
  Gomila je klicala. Još! Uzbuđenja! Bilo što! Neka Amerikanac govori. Ili ga ubijte. Ali nemojmo se vratiti na posao. Kucanje po kaučukovcu ne zvuči kao težak posao, ali jest.
  
  Nick je zgrabio mikrofon i viknuo: "Amir je hrabar! Mogu ti sve reći!"
  
  Bilo je nešto poput ovoga! Gomila je vrištala i urlala, baš kao što to čini svaka gomila kad pokušaš potaknuti njihove emocije. Syau je mahnuo stražarima da se pomaknu. Nick je podigao obje ruke iznad glave, kao da je znao da može govoriti. Kakofonija se utišala nakon minute.
  
  Syau je rekao na engleskom: "Rekao si. A sada, molim te, sjedni." Htio je da Nicka odvuku, ali Amerikanac je imao pažnju gomile. To se moglo odmah pretvoriti u suosjećanje. Syau je cijeli život proveo baveći se gomilom. Čekaj...
  
  "Molim te, dođi ovamo", pozvao je Nick i mahnuo Amiru.
  
  Mladić se pridružio Nicku i Tali, izgledajući posramljeno. Prvo ga je ovaj Al-Bard uvrijedio, a sada ga je hvalio pred mnoštvom. Grom odobravanja bio je ugodan.
  
  Nick je rekao Tali: "Sada prevedi ovo glasno i jasno..."
  
  "Čovjek Müller uvrijedio je Amira. Neka Amir vrati svoju čast..."
  
  Tala je viknula riječi u mikrofon.
  
  Nick je nastavio, a djevojka mu je ponovila: "Müller je star... ali s njim je njegov prvak... čovjek s noževima... Amir zahtijeva test..."
  
  Amir je šapnuo: "Ne mogu zahtijevati izazov. Samo se prvaci bore za..."
  
  Nick je rekao: "A budući da se Amir ne može boriti... nudim se kao njegov zaštitnik! Neka Amir povrati svoju čast... neka svi povratimo svoju čast."
  
  Gomila nije marila mnogo za čast, a više za spektakl i uzbuđenje. Njihovi su urlici bili glasniji nego prije.
  
  Xiao je znao kada ga bičuju, ali je izgledao samodopadno dok je govorio Nicku: "Učinio si to nužnim. Dobro. Skini odjeću."
  
  Tala je povukla Nicka za ruku. Okrenuo se, iznenađen kad ju je vidio uplakanu. "Ne... ne", zavapila je. "Izazivač se bori nenaoružan. Ubit će te."
  
  Nick je progutao knedlu. "Zato je vladarov prvak uvijek pobjeđivao." Njegovo divljenje prema Saadiju naglo je opalo. Njih devedeset dvoje bili su žrtve, a ne suparnici.
  
  Amir je rekao: "Ne razumijem vas, gospodine Bard, ali mislim da ne želim da vas vidim ubijene. Možda vam ovim mogu dati priliku da pobjegnete."
  
  Nick je vidio Müllera, Knifea i japanskog mornara kako se smiju. Knife je značajno zamahnuo svojim najvećim nožem i započeo skačući ples. Povici gomile zatresli su tribine. Nick se prisjetio slike rimskog roba koju je vidio kako se bori s potpuno naoružanim vojnikom toljagom. Sažalio se nad gubitnikom. Jadni rob nije imao izbora - primio je svoju plaću i zakleo se da će ispuniti svoju dužnost.
  
  Skinuo je košulju, a vriskovi su dosegli zaglušujući crescendo. "Ne, Amire. Pokušat ćemo sreću."
  
  "Vjerojatno ćeš umrijeti."
  
  "Uvijek postoji šansa za pobjedu."
  
  "Gledaj." Amir je pokazao na trg od dvanaest metara koji se brzo čistio ispred hrama. "To je bojni trg. Nije korišten dvadeset godina. Bit će očišćen i pročišćen. Nemaš nikakve šanse upotrijebiti takav trik kao što je bacanje zemlje u njegove oči. Ako iskočiš s trga da zgrabiš oružje, stražari te imaju pravo ubiti."
  
  Nick je uzdahnuo i izuo cipele. "A sad mi reci."
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 7
  
  
  
  
  
  Syau je ponovno pokušao provesti Budukovu odluku bez osporavanja, ali njegove oprezne naredbe nadglasala je buka. Gomila je urlala dok je Nick odvajao Wilhelminu i Huga i predavao ih Hansu. Ponovno su urlali dok se Knife brzo skinuo i skočio u arenu, noseći svoj veliki nož. Izgledao je žilavo, mišićavo i budno.
  
  "Misliš li da se možeš nositi s njim?" upitao je Hans.
  
  "To sam radio sve dok nisam čuo za pravilo da samo iskusni mogu koristiti oružje. Kakva je to prijevara koju su stari vladari provodili..."
  
  "Ako te dohvati, upucat ću ga ili mu nekako dati tvoj Luger, ali ne mislim da ćemo dugo preživjeti. Xiao ima nekoliko stotina vojnika upravo na ovom polju."
  
  "Ako dođe do mene, nećeš imati vremena natjerati ga da mi učini puno dobra."
  
  Nick je duboko udahnuo. Tala ga je čvrsto, nervozno, držala za ruku.
  
  Nick je znao više o lokalnim običajima nego što je otkrivao - njegovo čitanje i istraživanje bili su pedantni. Običaji su bili mješavina ostataka animizma, budizma i islama. Ali ovo je bio trenutak istine i nije mogao smisliti ništa osim udariti Nožem, a to ne bi bilo lako. Sustav je bio osmišljen za obranu doma.
  
  Gomila je postajala nestrpljiva. Gunđali su, a zatim ponovno urlali dok je Nick pažljivo silazio širokim stepenicama, mišići su mu drhtali od preplanulosti. Nasmiješio se i podigao ruku poput favorita koji ulazi u ring.
  
  Syau, Buduk, Amir i šest naoružanih ljudi koji su izgledali kao časnici Syauovih snaga stupili su na nisku platformu s pogledom na očišćeno, duguljasto područje gdje je stajao Knife. Nick je na trenutak oprezno stajao vani. Nije htio preći preko niskog drvenog ruba - poput barijere na polo terenu - i eventualno dati Knifeu priliku da udari. Krupan muškarac u zelenim hlačama i košulji, turbanu i pozlaćenom buzdovanu izašao je iz hrama, naklonio se Syauu i ušao u ring. "Sudac", pomislio je Nick i slijedio ga.
  
  Krupan muškarac mahnuo je Knifeu na jednu stranu, Nicku na drugu, zatim mahnuo rukama i povukao se - daleko unatrag. Njegovo značenje bilo je nepogrešivo. Prva runda.
  
  Nick je balansirao na vrhovima stopala, raširenih ruku, spojenih prstiju i izbačenih palčeva. To je bilo to. Nema više misli osim onoga što je bilo pred njim. Koncentracija. Zakon. Reakcija.
  
  Nož je bio udaljen pet i pol metara. Žilavi, vitki Mindanaoanac izgledao je kao on - možda ne baš kao on, ali njegov nož bio je velika prednost. Na Nickovo zaprepaštenje, Nož se nacerio - grimasom čistog zla i okrutnosti s bijelim zubima - zatim je okrenuo balčak svog Bowie noža u ruci i, trenutak kasnije, suočio se s Nickom s drugim, manjim bodežom u lijevoj ruci!
  
  Nick nije pogledao krupnog suca. Nije skidao pogled s protivnika. Ovdje neće dosuditi nikakve prekršaje. Nifa je čučnula i brzo krenula naprijed... i tako je započela jedna od najčudnijih, najuzbudljivijih i najnevjerojatnijih borbi ikada održanih u drevnoj areni.
  
  Dugo se Nick koncentrirao isključivo na izbjegavanje ovih smrtonosnih oštrica i brzog čovjeka koji ih je držao. Knife se nasmiješio prema njemu - Nick se izmicao unatrag, ulijevo, pored kraće oštrice. Knife se nacerio svojom demonskom grimasom i ponovno jurnuo. Nick je fintirao lijevo i izmicao desno.
  
  Nož se zlobno nacerio i glatko okrenuo, progoneći svoj plijen. Neka se veliki čovjek malo igra - to bi doprinijelo zabavi. Raširio je oštrice i napredovao sporije. Nick je izbjegao manju oštricu za centimetar. Znao je da će sljedeći put Nož dopustiti te centimetre dodatnim udarcem.
  
  Nick je prešao dvostruko više prostora nego što je njegov protivnik iskoristio, iskoristivši u potpunosti tih desetak metara, ali osiguravajući da ima barem petnaestak metara za manevriranje. Knife je jurnuo. Nick se povukao, pomaknuo se udesno i ovaj put, munjevitim udarcem na kraju iskoraka, poput mačevaoca bez oštrice, odgurnuo je Knifeovu ruku u stranu i skočio na čistinu.
  
  Isprva je publika to obožavala, pozdravljajući svaki napad i obrambeni potez burnim navijanjem, pljeskom i povicima. Zatim, dok se Nick nastavio povlačiti i izbjegavati, postali su krvožedni od vlastitog uzbuđenja, a njihov pljesak bio je za Knifea. Nick ih nije mogao razumjeti, ali ton je bio jasan: izrezati mu crijeva!
  
  Nick je upotrijebio još jedan protuudarac kako bi odvratio Knifeovu desnu ruku, a kada je stigao do drugog kraja ringa, okrenuo se, nasmiješio se Knifeu i mahnuo publici. Svidjelo im se. Urlik je ponovno zvučao kao pljesak, ali nije dugo trajao.
  
  Sunce je pržilo. Nick se znojio, ali bio je zadovoljan što nije teško disao. S Noža je kapao znoj i počeo je pušiti. Rakija koju je popio uzimala je svoj danak. Zastao je i okrenuo mali nož u hvat za bacanje. Gomila je urlala od oduševljenja. Nisu stali kad je Nož vratio oštricu u borbeni hvat, ustao i napravio ubodni pokret, kao da govori: "Misliš da sam lud? Ubost ću te."
  
  Skočio je u skok. Nick je pao, odbio udarac i izbjegao veliku oštricu koja mu je zarezala biceps i povukla krv. Žena je kriknula od radosti.
  
  Knife ga je polako slijedio, poput boksača koji tjera protivnika u kut. Izjednačio je Nickove finte. Lijevo, desno, lijevo. Nick je jurnuo naprijed, nakratko ga uhvatio za desni zapešće, izbjegavši veću oštricu za djelić centimetra, zavrtio se s Knifeom i skočio pored njega prije nego što je ovaj uspio zamahnuti manjim nožem. Znao je da mu je promašio bubrege za manje od širine pera. Knife je zamalo pao, uhvatio se i ljutito se bacio na svoju žrtvu. Nick je skočio u stranu i zabio nož ispod manje oštrice.
  
  Pogodilo je Knifea iznad koljena, ali nije nanijelo štetu dok se Nick prevrnuo u stranu i odbio.
  
  Mindanaoanac je sada bio zauzet. Stisak ovog "majstora za sve" bio je daleko jači nego što je mogao zamisliti. Oprezno je progonio Nicka, a sljedećim iskorakom izbjegao ga je, zarezujući duboku brazdu u Nickovom bedru. Nick nije osjetio ništa - to će doći kasnije.
  
  Mislio je da Knife malo usporava. Svakako je puno teže disao. Vrijeme je došlo. Knife je ušao glatko, s prilično širokim oštricama, namjeravajući stjerati neprijatelja u kut. Nick mu je dopustio da se pripremi, povlačeći se prema kutu malim skokovima. Knife je znao trenutak ushićenja kada je pomislio da mu Nick ovaj put neće moći pobjeći - a onda je Nick skočio ravno na njega, odbijajući obje Knifeove ruke brzim udarcima koji su se pretvorili u judo koplja s tvrdim prstima.
  
  Knife je raširio ruke i uzvratio udarcima osmišljenim da sruše plijen na obje oštrice. Nick se provukao ispod njegove desne ruke i prešao lijevom rukom preko nje, ovaj put se ne odmičući, već prilazeći iza Knifea, gurajući lijevu ruku gore i iza Knifeovog vrata, prateći je desnom rukom s druge strane kako bi zadao staromodni polu-nelson!
  
  Borci su se srušili na tlo, Knife je sletio licem u lice na tvrdo tlo, Nick na leđa. Knifeove su ruke bile podignute, ali je čvrsto držao oštrice. Nick je cijeli život trenirao osobnu borbu i mnogo je puta prošao kroz ovo bacanje i držanje. Nakon četiri ili pet sekundi, Knife bi shvatio da mora udariti protivnika, uvrćući mu ruke prema dolje.
  
  Nick je svom snagom primijenio gušenje. Ako imaš sreće, možeš onesposobiti ili dokrajčiti svog čovjeka na ovaj način. Stisak mu je kliznuo, sklopljene ruke kliznule su uz Knifeov masni, bikovski vrat. Mast! Nick ju je osjetio i pomirisao. To je Buduk učinio kad je dao Knifeu svoj kratki blagoslov!
  
  Nož se mlatarkao pod njim, okrećući se, ruka kojom je držao nož vukla se unatrag po tlu. Nick je oslobodio ruke i udario šakom u Nožev vrat dok je ovaj skočio unatrag, jedva izbjegavajući blistavi čelik koji je bljesnuo prema njemu poput zmijske kljove.
  
  Nick je skočio i sagnuo se, pomno promatrajući protivnika. Udarac u vrat nanio mu je štetu. Knife je ostao bez daha. Lagano se zanjihao, zadihano.
  
  Nick je duboko udahnuo, napregnuo mišiće i usavršio reflekse. Sjetio se MacPhersonove "ortodoksne" obrane od obučenog nožaša: "munja u testise ili trčanje." MacPhersonov priručnik nije čak ni spomenuo što učiniti s dva noža!
  
  Knife je koraknuo naprijed, sada oprezno vrebajući Nicka, oštrica držanih šire i niže. Nick se povukao, zakoračio lijevo, izbjegao desno, a zatim skočio naprijed, koristeći obrambeni udarac rukom kako bi skrenuo kraću oštricu dok je skakala prema njegovim preponama. Knife je pokušao blokirati njegov udarac, ali prije nego što je ruka stala, Nick je napravio jedan korak naprijed, okrenuo se uz drugu i prekrižio ispruženu ruku u obliku slova V ispod Knifeovog lakta, a dlanom je stavio na vrh Knifeovog zapešća. Ruka je pukla uz zvuk krckanja.
  
  Čak i dok je Knife vrisnuo, Nickove oštre oči vidjele su kako se velika oštrica okreće prema njemu, približavajući se Knifeu. Sve je to vidio jasno kao u usporenom snimku. Čelik je bio nizak, vrh oštar, a prodro je tik ispod pupka. Nije bilo načina da ga blokira; njegove su ruke samo dovršile udarac Knifeovim laktom. Postojao je samo...
  
  Sve je trajalo djelić sekunde. Čovjek bez munjevito brzih refleksa, čovjek koji nije ozbiljno shvaćao trening i iskreno se trudio ostati u formi, umro bi na mjestu, s vlastitim rasporenim crijevima i trbuhom.
  
  Nick se okrenuo ulijevo, odrezavši Knifeu ruku kao što bi to učinio u tradicionalnom padu i bloku. Prekrižio je desnu nogu naprijed u skoku, okretu, padu - Knifeova oštrica zahvatila je vrh njegove bedrene kosti, brutalno rastrgavši meso i stvorivši dugu, plitku posjekotinu na Nickovoj stražnjici dok se bacao na tlo, noseći Knifea sa sobom.
  
  Nick nije osjetio bol. Ne osjetiš je odmah; priroda ti daje vremena za borbu. Udario je Knifea nogom u leđa i uhvatio Mindanaoa za zdravu ruku. Ležali su na tlu, Knife na dnu, Nick na leđima, ruke stisnute u zmijskom stisci. Knife je još uvijek držao oštricu u zdravoj ruci, ali bila je privremeno beskorisna. Nick je imao jednu slobodnu ruku, ali nije bio u stanju zadaviti svog čovjeka, iskopati mu oči ili ga zgrabiti za testise. Bila je to pat situacija - čim bi Nick popustio stisak, mogao je očekivati udarac.
  
  Bilo je vrijeme za Pierrea. Slobodnom rukom Nick je opipao svoju krvavu stražnjicu, odglumio bol i zastenjao. Iz gomile se začuo uzdah prepoznavanja, uzdisaji suosjećanja i nekoliko podrugljivih krikova. Nick je brzo uzeo
  
  Iz skrivenog proreza na njegovim kratkim hlačama izvirila je mala kuglica, a on je palcem napipao sićušnu polugu. Trznuo se i izvijao poput televizijskog hrvača, grčeći crte lica kako bi izrazio strašnu bol.
  
  Nož je bio od velike pomoći u ovoj stvari. Pokušavajući se osloboditi, povukao ih je po tlu poput nekog grotesknog, migoljećeg raka s osam udova. Nick je pritisnuo Noža koliko je mogao, podigao ruku do nosa nožača i ispustio Pierreov smrtonosni sadržaj, pretvarajući se da opipa čovjekovo grlo.
  
  Na otvorenom, Pierreova brzo šireća para brzo se raspršila. Primarno je to bilo oružje za unutarnju upotrebu. Ali njegove su pare bile smrtonosne, a za Knifea, koji je teško disao - lice mu je bilo samo nekoliko centimetara od malog ovalnog izvora propasti skrivenog u Nickovom dlanu - nije bilo spasa.
  
  Nick nikada nije držao nijednu od Pierreovih žrtava u naručju kada je plin počeo djelovati, i nikada više nije htio. Uslijedio je trenutak zamrznute neaktivnosti, i pomislili ste da je došla smrt. Tada je priroda prosvjedovala protiv ubojstva organizma koji je razvijala milijarde godina, mišići su se napeli i započela je konačna borba za preživljavanje. Nož - ili Noževo tijelo - pokušao se osloboditi s većom snagom nego što je čovjek ikada upotrijebio dok je imao kontrolu. Zamalo je bacio Nicka. Iz njegovog grla izbio se strašan, povraćajući krik, a gomila je zavijala s njim. Mislili su da je to borbeni poklič.
  
  Mnogo trenutaka kasnije, dok se Nick polako i pažljivo uspravljao, Knifeove su noge grčevito trzale, iako su mu oči bile širom otvorene i zurile. Nickovo tijelo bilo je prekriveno krvlju i prljavštinom. Nick je ozbiljno podigao obje ruke prema nebu, sagnuo se i dodirnuo tlo. Pažljivim i s poštovanjem pokretom prevrnuo je Knifea i zatvorio oči. Izvadio je ugrušak krvi sa stražnjice i dodirnuo čelo, srce i trbuh svog palog protivnika. Sastrugao je zemlju, razmazao još krvi i gurnuo zemlju u Knifeova opuštena usta, gurajući potrošenu kuglicu niz njegovo grlo prstom.
  
  Gomila je to obožavala. Njihove primitivne emocije izrazile su se u urliku odobravanja koji je natjerao visoka stabla da zadrhte. Slava neprijatelju!
  
  Nick se uspravio, ponovno raširivši ruke dok je gledao u nebo i skandirao: "Dominus vobiscum." Pogledao je dolje i napravio krug palcem i kažiprstom, a zatim pokazao palac gore. Promrmljao je: "Truo s ostatkom smeća, ludi relikvije."
  
  Gomila je nahrupila u arenu i podigla ga na ramena, ne mareći za krv. Neki su pružili ruke i dodirnuli čela njime, poput novaka umrljanih krvlju nakon lova na lisice.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Klinika Syau bila je moderna. Iskusni lokalni liječnik pažljivo je zašio Nickovu stražnjicu i stavio antiseptik i zavoje na preostale dvije posjekotine.
  
  Našao je Syaua i Hansa na verandi s još desetak drugih, uključujući Talu i Amira. Hans je kratko rekao: "Pravi dvoboj."
  
  Nick je pogledao Siaua. "Vidio si da ih se može pobijediti. Hoćeš li se boriti?"
  
  "Ne ostavljaš mi izbora. Müller mi je rekao što će nam Juda učiniti."
  
  "Gdje su Müller i Japanac?"
  
  "U našoj stražarnici. Ne idu nikamo."
  
  "Možemo li upotrijebiti vaše čamce da sustignemo brod? Kakvo oružje imate?"
  
  Amir je rekao: "Smeće je prerušeno u trgovački brod. Imaju puno velikih topova. Pokušat ću, ali mislim da ga ne možemo osvojiti ili potopiti."
  
  "Imate li avione? Bombe?"
  
  "Imamo dva", rekao je Xiao tmurno. "Hidroplan s osam sjedala i dvokrilac za terenski rad. Ali imam samo ručne granate i malo dinamita. Samo bi ih ogrebao."
  
  Nick je zamišljeno kimnuo. "Uništit ću Judu i njegov brod."
  
  "A zatvorenici? Sinovi mojih prijatelja..."
  
  "Prvo ću ih osloboditi, naravno", pomisli Nick - s nadom. "I učinit ću to daleko odavde, što mislim da će te usrećiti."
  
  Syau je kimnuo. Ovaj krupni Amerikanac vjerojatno je imao ratni brod američke mornarice. Vidjeti ga kako se s dva noža baca na čovjeka činilo se kao da se može dogoditi bilo što. Nick je razmišljao o tome da zatraži pomoć od Hawka od mornarice, ali je odbacio tu ideju. Do trenutka kada bi Ministarstvo vanjskih poslova i obrane reklo ne, Judas bi već nestao.
  
  "Hans", rekao je Nick, "spremimo se za polazak za sat vremena. Siguran sam da će nam Syau posuditi svoj leteći čamac."
  
  Izletjeli su u jarko podnevno sunce. Nick, Hans, Tala, Amir i lokalni pilot koji se činio da zna svoj posao. Ubrzo nakon toga, brzina je otkinula trup s uzburkanog mora, Nick je rekao pilotu: "Molim vas, okrenite se prema moru. Pokupite trgovca Portagee, koji ne može biti daleko od obale. Samo želim pogledati."
  
  Dvadeset minuta kasnije pronašli su Portu, koja je plovila sjeverozapadnim smjerom. Nick je privukao Amira k prozoru.
  
  "Evo ga", rekao je. "Sada mi sve ispričaj. Kabine. Naoružanje. Gdje si bio zatočen. Broj ljudi..."
  
  Tala je tiho progovorila sa susjednog sjedala. "A možda ja mogu pomoći."
  
  Nickove sive oči na trenutak su se zaustavile na njezinima. Bile su tvrde i hladne. "Mislio sam da to možeš. A onda želim da mi oboje nacrtate planove njezinih kabina. Što je detaljnije moguće."
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Na zvuk motora aviona, Juda je nestao pod krošnjom, promatrajući iz otvora. Leteći brod letio je iznad njih, kružeći. Namrštio se. Bio je to Loponosiusov brod. Prstom je posegnuo za gumbom borbene stanice. Maknuo ga je. Strpljenja. Možda imaju poruku. Brod bi se mogao probiti.
  
  Sporo plovilo kružilo je jedrilicu. Amir i Tala brzo su čavrljali, natječući se u objašnjavanju detalja o smeću koje je Nick upio i pohranio poput kante koja skuplja kaplje iz dvije slavine. Povremeno bi ih postavio pitanje kako bi ih potaknuo.
  
  Nije vidio nikakvu protuzračnu opremu, iako su je mladići opisali. Da su zaštitne mreže i paneli pale, prisilio bi pilota da pobjegne što je brže i izbjegavajuće moguće. Prošli su brod s obje strane, prešli direktno iznad glave i čvrsto kružili.
  
  "Eno ga Juda", uzviknuo je Amir. "Vidiš? Straga... Sad je opet skriven za nadstrešnicom. Pazi na otvor s lijeve strane."
  
  "Vidjeli smo što sam htio", rekao je Nick. Nagnuo se naprijed i progovorio pilotu na uho. "Napravi još jedan spor prelet. Nagni krmu direktno iznad nje." Pilot je kimnuo.
  
  Nick je spustio staromodni prozor. Iz kofera je izvadio pet oštrica - veliki Bowiejev nož s dvije oštrice i tri noža za bacanje. Kad su bili četiristo metara udaljeni od pramca, bacio ih je u more i viknuo pilotu: "Idemo u Jakartu. Sad!"
  
  Sa svog mjesta na krmi, Hans je viknuo: "Nije loše, i nema bombi. Izgledalo je kao da su svi ti noževi negdje pali na nju."
  
  Nick je ponovno sjeo. Rana ga je boljela, a zavoj se stezao dok se micao. "Okupit će ih i shvatiti."
  
  Dok su se približavali Jakarti, Nick je rekao: "Ovdje ćemo prenoćiti, a sutra ćemo krenuti za otok Fong. Naći ćemo se na aerodromu točno u 8 ujutro. Hans, hoćeš li pilota povesti kući sa sobom da ga ne izgubimo?"
  
  "Sigurno."
  
  Nick je znao da se Tala duri, pitajući se gdje će završiti. S Matom Nasutom. I bila je u pravu, ali ne baš iz razloga koje je imala na umu. Hansovo ugodno lice bilo je bezizražajno. Nick je bio zadužen za ovaj projekt. Nikada mu ne bi rekao kako je patio tijekom bitke s Nožem. Znojio se i disao teško kao i borci, spreman u svakom trenutku izvući pištolj i pucati u Noža, znajući da nikada neće biti dovoljno brz da blokira oštricu i pitajući se koliko će daleko stići kroz bijesnu gomilu. Uzdisao je.
  
  Kod Mate se Nick okupao vrućom spužvom - velika rana nije bila dovoljno stvrdnuta za tuširanje - i drijemao na terasi. Stigla je poslije osam, pozdravljajući ga poljupcima koji su se pretvorili u suze dok je pregledavala njegove zavoje. Uzdisao je. Bilo je lijepo. Bila je ljepša nego što ju je pamtio.
  
  "Mogla si poginuti", jecala je. "Rekla sam ti... Rekla sam ti..."
  
  "Rekla si mi", rekao je čvrsto je zagrlivši. "Mislim da su me čekali."
  
  Zavladala je duga tišina. "Što se dogodilo?" upitala je.
  
  Rekao joj je što se dogodilo. Bitka je svedena na minimum, a jedino što će uskoro saznati bio je njihov izviđački let iznad broda. Kad je završio, stresla se i privila se vrlo blizu, a njezin parfem bio je poput poljupca za sebe. "Hvala Bogu da nije bilo gore. Sad možeš predati Müllera i mornara policiji i sve je gotovo."
  
  "Ne baš. Poslat ću ih Makhmurima. Sad je na Judi red da plati otkupninu. Njegovi taoci za njih, ako ih želi natrag."
  
  "O ne! Bit ćeš u većoj opasnosti..."
  
  "To je naziv igre, draga."
  
  "Ne budi smiješna." Usne su joj bile meke i domišljate. Ruke su joj bile iznenađujuće. "Ostani ovdje. Odmori se. Možda će sada otići."
  
  "Možda..."
  
  Uzvraćao je na njezine milovanja. Bilo je nešto u akciji, čak i gotovo katastrofalnoj, čak i bitkama koje su ostavljale rane, što ga je stimuliralo. Povratak primitivnom, kao da si zarobio plijen i žene? Osjećao se pomalo posramljeno i necivilizirano - ali Matin dodir leptira promijenio mu je misli.
  
  Dodirnula je zavoj na njegovoj stražnjici. "Boli li?"
  
  "Malo vjerojatno."
  
  "Možemo biti oprezni..."
  
  "Da..."
  
  Umotala ga je u toplu, meku dekicu.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  
  Sletjeli su na otok Fong i zatekli Adama Muchmura i Gun Bika kako čekaju na rampi. Nick se oprostio od pilota Siaua. "Nakon što se brod popravi, krenut ćeš kući po Müllera i japanskog mornara. Nećeš moći danas na taj povratak, zar ne?"
  
  "Mogu, kad bismo htjeli riskirati noćno slijetanje ovdje. Ali ne bih." Pilot je bio mladić vedrijeg lica, koji je govorio engleski kao netko tko ga cijeni kao jezik međunarodne kontrole zračnog prometa i nije bio spreman griješiti. "Kad bih se mogao vratiti ujutro, mislim da bi bilo bolje. Ali..." Slegnuo je ramenima i rekao da će se vratiti ako bude potrebno. Izvršavao je naredbe. Podsjetio je Nicka na Gun Bycka - pristao je jer još nije bio siguran koliko dobro može prkositi sustavu.
  
  "Učini to na siguran način", rekao je Nick. "Pođi što ranije ujutro."
  
  Zubi su mu svjetlucali poput sićušnih tipki klavira. Nick mu je pružio svežanj rupija. "Ovo je za dobar put ovamo. Ako pokupiš ove ljude i dovedeš ih meni, očekivat će se od tebe četiri puta više."
  
  "Bit će to učinjeno ako je moguće, gospodine Bard."
  
  "Možda su se tamo stvari promijenile. Mislim da plaćaju Buduku."
  
  Letač se namrštio. "Dat ću sve od sebe, ali ako Siau kaže ne..."
  
  "Ako ih uhvatiš, zapamti da su to žilavi momci. Čak i s lisicama, mogu te uvaliti u nevolje. Gun Bik i stražar će ići s tobom. To je pametno."
  
  Promatrao je kako čovjek odlučuje da bi bilo dobro reći Siauu da su Makhmuri bili toliko uvjereni da će zarobljenici biti poslani da su osigurali važnu pratnju - Gan Bika. "U redu."
  
  Nick je povukao Gun Bicka u stranu. "Uzmi dobrog čovjeka, poleti Loponusiasovim avionom i dovedi Muellera i japanskog mornara ovamo. Ako se pojave ikakvi problemi, brzo se sam vrati."
  
  "Nevolje?"
  
  "Buduk na Judinoj plaći."
  
  Nick je gledao kako se Gun Bikove iluzije ruše, razbijajući se pred njegovim očima poput tanke vaze udarene metalnom šipkom. "Ne Buduk."
  
  "Da, Buduk. Čuo si priču o hvatanju Nifa i Müllera. I o borbi."
  
  "Naravno. Moj otac je cijeli dan na telefonu. Obitelji su zbunjene, ali neke su pristale poduzeti akciju. Otpor."
  
  "A Adam?"
  
  "Mislim da će se opirati."
  
  "A tvoj otac?"
  
  "Kaže borbu. Potiče Adama da napusti ideju da se mitom mogu riješiti svi problemi." Gan Bik je govorio s ponosom.
  
  Nick je tiho rekao: "Tvoj otac je pametan čovjek. Vjeruje li Buduku?"
  
  "Ne, jer kad smo bili mladi, Buduk je puno razgovarao s nama. Ali ako je bio na Judinoj platnoj listi, to objašnjava mnogo toga. Mislim, ispričao se za neke svoje postupke, ali..."
  
  "Kako stvoriti pakao sa ženama kad je došao u Džakartu?"
  
  "Kako si to znao?"
  
  "Znate kako se vijesti šire u Indoneziji."
  
  Adam i Ong Tiang odvezli su Nicka i Hansa do kuće. Ispružio se na ležaljci u prostranoj dnevnoj sobi, težina mu se skinula s bolne stražnjice dok je čuo buku letećeg broda koji polijeće. Nick je pogledao Onga. "Tvoj sin je dobar čovjek. Nadam se da će zatvorenike dovesti kući bez ikakvih problema."
  
  "Ako se to može učiniti, učinit će to." Ong je sakrio svoj ponos.
  
  Tala je ušla u sobu dok je Nick pogledao Adama. I ona i njezin otac su počeli govoriti kada je upitao: "Gdje je tvoj hrabri sin, Akim?"
  
  Adam je odmah vratio svoj poker izraz lica. Tala je pogledala svoje ruke. "Da, Akim", rekao je Nick. "Talin brat blizanac, koji joj toliko sliči da je trik bio jednostavan. Prevarila nas je na Havajima neko vrijeme. Čak je i jedan od Akimovih učitelja mislio da joj je brat kad ju je pogledao i proučavao fotografije."
  
  Adam reče svojoj kćeri: "Reci mu. U svakom slučaju, potreba za obmanom gotovo je nestala. Dok Juda sazna, borit ćemo se s njim ili ćemo biti mrtvi."
  
  Tala je podigla svoje prekrasne oči prema Nicku, moleći ga za razumijevanje. "Bila je to Akimova ideja. Bila sam prestravljena kad su me zarobili. U Judinim očima se sve vidi. Kad me Müller doveo na brod da me vide i da tata plati, naši su se ljudi pretvarali da njihovih brodova neće biti tamo. Müller je pristao."
  
  Oklijevala je. Nick je rekao: "To zvuči kao smjela operacija. A Müller je još veća budala nego što sam mislio. Starost. Samo naprijed."
  
  "Svi su bili prijateljski raspoloženi. Tata mu je dao nekoliko boca i pili su. Akim je zavrnuo suknju i - podstavljeni grudnjak - i razgovarao je sa mnom i grlio me, a kad smo se rastali - gurnuo me je u gomilu. Mislili su da sam ja ta koja se presavijala u suzama. Željela sam da obitelji spase sve zatvorenike, ali oni su htjeli pričekati i platiti. Zato sam otišla na Havaje i razgovarala s njima o tebi..."
  
  "I naučio si biti podmorničar prve klase", rekao je Nick. "Razmjenu si držao u tajnosti jer si se nadao prevariti Judu, a ako Jakarta sazna za to, znao si da će saznati u roku od nekoliko sati?"
  
  "Da", rekao je Adam.
  
  "Mogao si mi reći istinu", uzdahnuo je Nick. "To bi malo ubrzalo stvari."
  
  "Isprva te nismo prepoznali", odvratio je Adam.
  
  "Mislim da se sada sve jako ubrzalo." Nick je vidio kako joj se vragolast sjaj vratio u oči.
  
  Ong Tiang se nakašljao. "Koji je naš sljedeći korak, gospodine Bard?"
  
  "Čekati."
  
  "Čekati? Koliko dugo? Za što?"
  
  "Ne znam koliko će vremena proći, ili koliko će zapravo proći, dok naš protivnik ne napravi potez. To je kao partija šaha u kojoj si u boljoj poziciji, ali tvoj mat ovisit će o tome koji potez odabere. Ne može pobijediti, ali može nanijeti štetu ili odgoditi ishod. Ne bi ti trebalo smetati čekanje. To je prije bila tvoja politika."
  
  Adam i Ong su razmijenili poglede. Ovaj američki orangutan mogao je biti izvrstan trgovac. Nick je sakrio podsmjeh. Htio je biti siguran da Juda nema načina izbjeći šah-mat.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Nicku je čekanje lako palo. Spavao je satima, čistio rane i plivao dok su posjekotine zacjeljivale. Šetao je šarenim, egzotičnim krajolikom i naučio voljeti gado-gado - ukusnu mješavinu povrća s umakom od kikirikija.
  
  Gan Bik se vratio s Müllerom i mornarom, a zatvorenici su zaključani u Makhmourov osigurani zatvor. Nakon kratkog posjeta kako bi primijetio da su rešetke čvrste i da su dva stražara uvijek na dužnosti, Nick ih je ignorirao. Posudio je Adamov novi motorni čamac od sedam i pol metara i poveo Talu na piknik i obilazak otoka. Činilo se da misli da je otkrivanje trika koji su ona i njezin brat izveli ojačalo njezinu vezu s "Al-Bardom". Učinkovito ga je silovala dok su se njihali u mirnoj laguni, ali on je sam sebi govorio da je preteško ranjen da bi se opirao - to bi moglo otvoriti jednu od njegovih posjekotina. Kad ga je pitala zašto se smije, rekao je: "Ne bi li bilo smiješno da se moja krv razmaže po tvojim nogama, a Adam to vidi, donese prebrze zaključke i upuca me?"
  
  Uopće nije mislila da je to smiješno.
  
  Znao je da Gan Bik sumnja u dubinu odnosa između Tale i krupnog Amerikanca, ali bilo je očito da se Kinez zavarava, smatrajući Nicka tek "starijim bratom". Gan Bik je ispričao Nicku o svojim problemima, od kojih je većina bila povezana s pokušajima modernizacije ekonomskih, radnih i društvenih praksi na otoku Fong. Nick se izjasnio kao da nema iskustva. "Pronađite stručnjake. Ja nisam stručnjak."
  
  Ali ponudio je savjet u jednom području. Gan Bik, kao kapetan privatne vojske Adama Makhmoura, pokušavao je podići moral svojih ljudi i usaditi im razloge za odanost otoku Fong. Rekao je Nicku: "Naše trupe su uvijek bile na prodaju. Na bojnom polju, mogli biste im, dovraga, pokazati svežanj novčanica i odmah ih kupiti."
  
  "Dokazuje li to da su glupi ili jako pametni?" pitao se Nick.
  
  "Šališ se", uzviknuo je Gan Bik. "Vojnici moraju biti odani. Domovini. Zapovjedniku."
  
  "Ali ovo su privatne trupe. Milicija. Vidio sam redovnu vojsku. Čuvaju kuće velikih zvijezda i pljačkaju trgovce."
  
  "Da. Žalosno je. Nemamo učinkovitost njemačkih trupa, američki Gung Ho, niti japansku predanost..."
  
  "Hvalite Gospodina..."
  
  "Što?"
  
  "Ništa posebno." Nick je uzdahnuo. "Slušaj, mislim da s milicijom moraš im dati dvije stvari za koje se mogu boriti. Prva je vlastiti interes. Dakle, obećaj im bonuse za borbene performanse i vrhunsko gađanje. Zatim, razvij timski duh. Najbolji vojnici."
  
  "Da", reče Gan Bik zamišljeno, "imaš neke dobre prijedloge. Muškarci će biti oduševljeniji stvarima koje mogu vidjeti i iskusiti iz prve ruke, poput borbe za svoju zemlju. Tada nećeš imati problema s moralom."
  
  Sljedećeg jutra, Nick je primijetio vojnike kako marširaju s posebnim entuzijazmom, mašući rukama u vrlo širokom australskom stilu. Gun Bick im je nešto obećao. Kasnije tog dana, Hans mu je donio dugi telegram dok se izležavao na verandi s vrčem voćnog punča pokraj sebe, uživajući u knjizi koju je pronašao u Adamovoj polici za knjige.
  
  Hans je rekao: "Nazvali su ga iz kabelske televizije da mi jave što se događa. Bill Rohde se znoji. Što si mu poslao? Kakve majice?"
  
  Hans je ispisao telegram od Billa Rohdea, agenta AXE-a koji je radio kao upravitelj galerije Bard. Poruka je glasila: MOBING ZA PRISTUP NAJVIŠEG VREMENA SVI SU BILI HIPI-STOP-BROD DVANAEST BRUTA.
  
  Nick je zabacio glavu i zarežao. Hans je rekao: "Pusti me da saznam."
  
  "Poslao sam Billu puno jo-jo vrhova s religioznim rezbarijama."
  
  i prekrasne scene na njima. Morao sam dati Josephu Dalamu malo posla. Bill je vjerojatno stavio oglas u Times i prodao cijelu prokletu stvar. Dvanaest bruto! Ako ih proda po cijeni koju sam ponudio, zaradit ćemo oko četiri tisuće dolara! A ako se ove gluposti nastave prodavati..."
  
  "Ako se dovoljno brzo vratiš kući, možeš ih pokazati na televiziji", rekao je Hans. "U muškom bikiniju. Sve cure..."
  
  "Probaj malo." Nick je protresao led u vrču. "Molim te, zamoli ovu djevojku da donese rezervni telefon. Želim nazvati Josefa Dalama."
  
  Hans je malo govorio indonezijski. "Sve si lijeniji i lijeniji, baš kao i mi ostali."
  
  "To je dobar način života."
  
  "Dakle, priznaješ?"
  
  "Naravno." Privlačna, dobro građena sobarica pružila mu je telefon sa širokim osmijehom i polako podigla ruku dok je Nick prelazio palčevima preko njezinih sitnih. Promatrao ju je kako se okreće kao da može vidjeti kroz njezin sarong. "Prekrasna je to zemlja."
  
  Ali bez dobre telefonske veze, trebalo mu je pola sata da stigne do Dalama i kaže mu da pošalje jo-jo.
  
  Te večeri, Adam Makhmur je bio domaćin obećane gozbe i plesa. Gosti su uživali u šarenom spektaklu, s grupama koje su nastupale, svirale i pjevale. Hans je šapnuo Nicku: "Ova zemlja je 24-satni vodvilj. Kad ovdje stane, još uvijek se odvija u vladinim zgradama."
  
  "Ali sretni su. Zabavljaju se. Pogledajte Talu kako pleše sa svim tim curama. Rakete s oblinama..."
  
  "Naravno. Ali sve dok se razmnožavaju na ovaj način, razina genetske inteligencije će padati. Na kraju ćete završiti sa sirotinjskim četvrtima u Indiji, poput najgorih koje ste vidjeli uz rijeku u Jakarti."
  
  "Hans, ti si mračni nositelj istine."
  
  "A mi, Nizozemci, liječili smo bolesti lijevo i desno, otkrili vitamine i poboljšali sanitaciju."
  
  Nick je gurnuo svježe otvorenu bocu piva u ruku svog prijatelja.
  
  Sljedećeg jutra igrali su tenis. Iako je Nick pobijedio, Hans mu se činio dobrim protivnikom. Dok su se vraćali kući, Nick je rekao: "Naučio sam što si sinoć rekao o prekomjernom razmnožavanju. Postoji li rješenje?"
  
  "Ne mislim tako. Osuđeni su na propast, Nick. Razmnožavat će se kao vinske mušice na jabuci dok ne budu stajali jedni drugima na ramenima."
  
  "Nadam se da se varate. Nadam se da će se nešto otkriti prije nego što bude prekasno."
  
  "Na primjer, što? Odgovori su čovjeku nadohvat ruke, ali generali, političari i vračevi ih blokiraju. Znate, oni se uvijek osvrću. Vidjet ćemo dan kada će..."
  
  Nick nikada nije znao što će vidjeti. Gan Bik je istrčao iza guste, trnovite živice. Izdahnuo je: "Pukovnik Sudirmat je u kući i želi Müllera i mornara."
  
  "To je zanimljivo", rekao je Nick. "Opusti se. Diši."
  
  "Ali idemo. Adam bi mu mogao dopustiti da ih povede."
  
  Nick je rekao: "Hans, molim te uđi unutra. Odvedi Adama ili Onga na stranu i zamoli ih da zadrže Sudirmata dva sata. Natjeraj ga da se okupa - da ruča - što god."
  
  "Dobro." Hans je brzo otišao.
  
  Gan Bik je premještao težinu s noge na nogu, nestrpljiv i uzbuđen.
  
  "Gan Bik, koliko je ljudi Sudirmat doveo sa sobom?"
  
  "Tri."
  
  "Gdje su mu ostale snage?"
  
  "Kako si znao da ima struju u blizini?"
  
  "Nagađanja".
  
  "To je dobra pretpostavka. Nalaze se u Gimbou, oko petnaest milja niz drugu dolinu. Šesnaest kamiona, oko stotinu ljudi, dva teška mitraljeza i stari mitraljez od jedne funte."
  
  "Odlično. Prate li ih vaši izviđači?"
  
  "Da."
  
  "Što je s napadima s drugih strana? Sudirmat nije ovisnik o drogama."
  
  "Ima dvije satnije spremne u vojarni Binto. Mogli bi nas napasti iz bilo kojeg od nekoliko smjerova, ali znat ćemo kad napuste Binto i vjerojatno ćemo znati kojim putem idu."
  
  "Što imate za tešku vatrenu moć?"
  
  "Top od četrdeset milimetara i tri švedska mitraljeza. Puni streljiva i eksploziva za izradu mina."
  
  "Jesu li vaši dečki naučili praviti mine?"
  
  Gan Bik je udario šakom o dlan. "Sviđa im se. Bum!"
  
  "Neka miniraju cestu iz Gimbova na kontrolnoj točki koju je teško proći. Ostatak ljudi neka drže u rezervi dok ne saznamo kojim putem bi Bintov odred mogao ući."
  
  "Jesi li siguran da će napasti?"
  
  "Prije ili kasnije morat će ako žele natrag svoju malu nabildanu košulju."
  
  Gan Bik se nasmijao i pobjegao. Nick je pronašao Hansa s Adamom, Ong Tiangom i pukovnikom Sudirmatom na širokoj verandi. Hans je značajno rekao: "Nick, sjećaš se pukovnika. Bolje se operi, starče, idemo na ručak."
  
  Za velikim stolom kojim su se okupljali ugledni gosti i Adamove vlastite grupe vladalo je iščekivanje. Osjećaj iščekivanja prekinuo je Sudirmat: "Gospodine Bard, došla sam pitati Adama o dvojici muškaraca koje ste doveli ovamo sa Sumatre."
  
  "A ti?"
  
  Sudirmat je izgledao zbunjeno, kao da mu je umjesto lopte bačen kamen. "Ja - što?"
  
  "Ozbiljno? A što je rekao gospodin Makhmur?"
  
  "Rekao je da mora razgovarati s tobom za doručkom - i evo nas."
  
  "Ovi ljudi su međunarodni kriminalci. Zaista ih moram predati Džakarti."
  
  "O ne, ja sam ovdje autoritet. Niste ih trebali preseliti sa Sumatre, a kamoli u moje područje. U ozbiljnoj ste nevolji, gospodine Bard. Odlučeno je. Vi..."
  
  "Pukovniče, rekli ste dovoljno. Ne puštam zatvorenike."
  
  "Gospodine Bard, još uvijek nosite taj pištolj." Sudirmat je tužno odmahnuo glavom. Mijenjao je temu, tražeći način da natjera čovjeka da se brani. Želio je dominirati situacijom - čuo je sve o tome kako se ovaj Al Bard borio i ubio čovjeka s dva noža. A ovo je bio još jedan od Judinih ljudi!
  
  "Da, jesam." Nick mu se široko nasmiješio. "To ti daje osjećaj sigurnosti i samopouzdanja kada imaš posla s nepouzdanim, podmuklim, sebičnim, pohlepnim, prevarantskim i nepoštenim pukovnicima." Razvlačio je riječi, ostavljajući dovoljno vremena u slučaju da njihov engleski ne odgovara točnom značenju.
  
  Sudirmat je pocrvenio i uspravio se. Nije bio potpuna kukavica, iako je većinu svojih osobnih računa riješio hicem u leđa ili "teksaškim sudom" plaćenika sa sačmaricom iz zasjede. "Vaše riječi su uvredljive."
  
  "Ne toliko koliko su istinite. Radiš za Judu i obmanjuješ svoje sunarodnjake otkad je Juda započeo svoju operaciju."
  
  Gun Bik je ušao u sobu, primijetio Nicka i prišao mu s otvorenom porukom u ruci. "Ovo je upravo stiglo."
  
  Nick je kimnuo Sudirmatu uljudno kao da su upravo prekinuli raspravu o rezultatima kriketa. Pročitao je: "Svi iz Gimba polaze u 12:50 sati." Pripremaju se za odlazak iz Binta.
  
  Nick se nasmiješio dječaku. "Izvrsno. Samo naprijed." Pustio je Gun Bika da dođe do vrata, a zatim je viknuo: "Oh, Gun..." Nick je ustao i požurio za dječakom, koji se zaustavio i okrenuo. Nick je promrmljao: "Uzmi tri vojnika koje je ovdje imao."
  
  "Muškarci ih sada promatraju. Samo čekaju moju naredbu."
  
  "Ne moraš mi govoriti o blokiranju Bintovih snaga. Čim saznaš njihovu rutu, blokiraj ih."
  
  Gan Bik je pokazao prve znakove zabrinutosti. "Mogu dovesti puno više trupa. Topništvo. Koliko dugo bismo ih trebali zadržavati?"
  
  "Samo nekoliko sati - možda do sutra ujutro." Nick se nasmijao i potapšao ga po ramenu. "Vjeruješ mi, zar ne?"
  
  "Naravno." Gun Bik je odjurio, a Nick je odmahnuo glavom. Prvo previše sumnjičavo, sada previše povjerljivo. Vratio se za stol.
  
  Pukovnik Sudirmat rekao je Adamu i Ongu: "Moje trupe će uskoro biti ovdje. Onda ćemo vidjeti tko će prozvati..."
  
  Nick je rekao: "Vaše su trupe krenule kako je naređeno. I bile su zaustavljene. A sada, što se tiče pištolja - ovaj vam je na pojasu. Držite prste na dršci."
  
  Sudirmatova omiljena zabava, osim silovanja, bilo je gledanje američkih filmova. Vestern se prikazivao svake večeri dok je bio na svom zapovjednom mjestu. Stari s Tomom Mixom i Hootom Gibsonom, novi s Johnom Wayneom i suvremenim zvijezdama kojima je trebala pomoć pri jahanju konja. Ali Indonežani to nisu znali. Mnogi od njih mislili su da su svi Amerikanci kauboji. Sudirmat je savjesno vježbao svoje vještine - ali ovi Amerikanci su rođeni s oružjem! Pažljivo je pružio čehoslovački mitraljez preko stola, lagano ga držeći među prstima.
  
  Adam je zabrinuto rekao: "Gospodine Bard, jeste li sigurni..."
  
  "Gospodine Makhmur, i vi ćete biti tamo za nekoliko minuta. Zatvorimo ovo smeće pa ću vam pokazati."
  
  Ong Tiang je rekao: "Govno? To ne znam. Na francuskom... molim vas, na njemačkom... znači li to...?"
  
  Nick je rekao: "Konjske jabuke." Sudirmat se namrštio dok je Nick pokazivao put prema kućici na vratima.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Gun Bik i Tala zaustavili su Nicka dok je izlazio iz zatvora. Gun Bik je nosio borbeni radio. Izgledao je zabrinuto. "Još osam kamiona stiže kao podrška kamionima iz Binta."
  
  "Imate li neku jaku prepreku?"
  
  "Da. Ili ako dignemo most Tapachi u zrak..."
  
  "Buj. Zna li tvoj amfibijski pilot gdje je to?"
  
  "Da."
  
  "Koliko dinamita mi možeš uštedjeti ovdje - sada?"
  
  "Puno. Četrdeset do pedeset paketa."
  
  "Donesi mi to avionom, a zatim se vrati svojim ljudima. Ostani na ovoj cesti."
  
  Kad je Gan Bik kimnuo, Tala je upitao: "Što mogu učiniti?"
  
  Nick je pomno pogledao dvije tinejdžerice. "Ostani s Ganom. Ponesi pribor za prvu pomoć, a ako imaš hrabrih djevojaka poput sebe, povedi ih sa sobom. Moglo bi biti žrtava."
  
  Pilot amfibije poznavao je most Tapachi. Pokazao ga je s istim entuzijazmom s kojim je gledao Nicka kako lijepi mekane štapiće eksploziva, veže ih žicom za dodatnu sigurnost i u svaku skupinu ubacuje kapislu - pet centimetara metala, poput minijaturne kemijske olovke - duboko. Iz nje se protezao fitilj dugačak oko metar. Pričvrstio je osigurač na paketić kako ne bi ispao. "Bum!" veselo je rekao pilot. "Bum. Tamo."
  
  Uski most Tapachi bio je dimnjajuća ruševina. Gun Bik je kontaktirao svoj tim za rušenje, a oni su znali svoj posao. "Nick je viknuo letaču na uho. "Napravite lijep, lagan prolaz preko ceste. Raširimo ih i dignemo u zrak kamion ili dva ako možemo."
  
  Bacili su zapaljive bombe u dva prolaza. Ako su Sudirmatovi ljudi znali protuzračne vježbe, zaboravili su ili nikada nisu razmišljali o tome. Kad su ih zadnji put vidjeli, bježali su u svim smjerovima od konvoja kamiona, od kojih su tri gorjela.
  
  "Kuća", rekao je Nick pilotu.
  
  Nisu to mogli učiniti. Deset minuta kasnije, motor se ugasio i sletjeli su u tihu lagunu. Pilot se nasmijao. "Znam. Začepljeno je. Loš benzin. Popravit ću ga."
  
  Nick se znojio zajedno s njim. Koristeći set alata koji je izgledao kao Woolworthsov set za popravak, očistili su rasplinjač.
  
  Nick se znojio i bio nervozan, izgubivši tri sata. Konačno, kada je čisti benzin upumpan u rasplinjač, motor se upalio pri prvom broju okretaja i ponovno su krenuli. "Pogledajte obalu, blizu Fonga", doviknuo je Nick. "Tamo bi trebala biti jedrilica."
  
  Bio je. Porto je ležao blizu dokova Machmur. Nick je rekao: "Idi preko Zoo Islanda. Možda ga znaš kao Adata - blizu Fonga."
  
  Motor se ponovno ugasio na čvrstom zelenom tepihu Zoološkog vrta. Nick se trznuo. Kakav put, probijen drvećem u pukotini u džungli. Mladi pilot ispružio je ručku niz dolinu potoka kojom se Nick popeo s Talom i spustio stari vodozemac iza valova, poput lista koji pada na ribnjak. Nick je duboko udahnuo. Dobio je širok osmijeh od pilota. "Opet čistimo rasplinjač."
  
  "Učini to. Vratit ću se za par sati."
  
  "U REDU."
  
  Nick je trčao uz plažu. Vjetar i voda već su mu promijenili smjer, ali ovo je moralo biti to mjesto. Bio je na pravoj udaljenosti od ušća potoka. Proučavao je rt i nastavio dalje. Sva stabla banjana na rubu džungle izgledala su isto. Gdje su užad?
  
  Prijeteći udarac u džungli natjerao ga je da čučne i dozove Wilhelminu. Iz grmlja, s pet centimetara dugim udovima koji su se širili poput čačkalica, pojavila se Mabel! Majmunica je skakutala po pijesku, položila glavu na Nickovo rame, zagrlila ga i sretno dala znak. Spustio je pištolj. "Hej, dušo. Nikada neće vjerovati u ovo kod kuće."
  
  Ispuštala je sretne gugutave zvukove.
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  
  
  
  Nick je nastavio, kopajući po pijesku s morske strane banjana. Ništa. Majmun ga je pratio za ramenom, poput psa prvaka ili vjerne supruge. Pogledala ga je, a zatim potrčala plažom; on se zaustavio i osvrnuo, kao da mu govori: "Samo naprijed."
  
  "Ne", rekao je Nick. "To je sve nemoguće. Ali ako je ovo tvoj komad plaže..."
  
  Bilo je. Mabel se zaustavila kod sedmog drveta i izvukla dva užeta ispod pijeska koji je nanijela plima. Nick ju je potapšao po ramenu.
  
  Dvadeset minuta kasnije, ispumpao je plutajuće spremnike malog broda i zagrijao motor. Posljednji put je ugledao mali zaljev kako stoji na obali, upitno podižući svoju veliku ruku. Mislio je da izgleda shrvano tugom, ali rekao si je da je to samo plod njegove mašte.
  
  Ubrzo je izronio i čuo kako se amfibijsko plovilo kreće, rekavši pilotu s izbuljenim očima da će ga dočekati u Makhmurovu. "Neću stići tamo prije mraka. Ako želiš proletjeti pored kontrolnih točaka kako bi vidio planira li vojska kakve akrobacije, samo naprijed. Možeš li se javiti Gun Biku?"
  
  "Ne. Bacam mu poruku."
  
  Tog dana, mladi pilot nije ostavio nikakve bilješke. Vodeći sporu amfibiju prema rampi, spuštajući se prema moru poput debele bube, prošao je vrlo blizu Porte. Pripremala se za akciju i promijenila je identitet u džunku. Juda je čuo zavijanje interkoma na mostu Tapachi. Judini brzometni protuzračni topovi isjeckali su avion u komadiće, a on je pao u vodu poput umorne bube. Pilot je bio neozlijeđen. Slegnuo je ramenima i otplivao do obale.
  
  Bilo je mračno kad je Nick ušao u podmornicu.
  
  do doka za gorivo Machmur i počela puniti spremnike. Četvorica tipova na dokovima slabo su govorila engleski, ali su stalno ponavljali: "Idi kući. Gledaj, Adame. Požuri."
  
  Na trijemu je pronašao Hansa, Adama, Onga i Talu. Položaj je čuvalo dvanaest ljudi - izgledalo je kao zapovjedno mjesto. Hans je rekao: "Dobrodošao natrag. Morat ćeš platiti."
  
  "Što se dogodilo?"
  
  "Juda se iskrcao na obalu i opljačkao stražarnicu. Oslobodio je Müllera, Japance i Sudirmata. Uslijedila je bijesna borba za oružje stražara - ostala su samo dva stražara, a Gan Bik je poveo sve vojnike sa sobom. Sudirmata je tada ustrijelio jedan od njegovih ljudi, a ostali su pobjegli s Judom."
  
  "Opasnosti despotizma. Pitam se koliko je dugo ovaj vojnik čekao svoju priliku. Drži li Gan Bik ceste?"
  
  "Kao kamen. Brinemo se za Judu. Mogao bi nas ponovno upucati ili opljačkati. Poslao je poruku Adamu. Želi 150.000 dolara. Za tjedan dana."
  
  "Ili ubija Akima?"
  
  "Da."
  
  Tala je počela plakati. Nick je rekao: "Ne brini, Tala. Ne brini, Adame, vratit ću zarobljenike." Pomislio je da ako je bio previše samouvjeren, to je bio dobar razlog.
  
  Povukao je Hansa u stranu i napisao poruku u notes. "Rade li telefoni još uvijek?"
  
  "Naravno, Sudirmatov ađutant zove svakih deset minuta s prijetnjama."
  
  "Pokušajte nazvati svoju kabelsku uslugu."
  
  Telegram, koji je Hans pažljivo ponovio u telefon, glasio je: OBAVIJEST DA JE KINESKA BANKA JUDAS PRIKUPILA ŠEST MILIJUNA U ZLATU I SADA JE POVEZANA SA STRANKOM NAHDATUL ULAM. Poslan je Davidu Hawku.
  
  Nick se okrenuo Adamu: "Pošalji čovjeka Judi. Reci mu da ćeš mu sutra u deset ujutro platiti 150 000 dolara ako odmah vratiš Akima."
  
  "Nemam ovdje puno deviza. Neću uzeti Akima ako će ostali zatvorenici umrijeti. Nijedan Makhmur se više nikada neće moći pojaviti..."
  
  "Ne plaćamo im ništa i puštamo sve zatvorenike. To je trik."
  
  "Oh." Brzo je dao naredbe.
  
  U zoru, Nick je bio u maloj podmornici, njišući se u plitkoj vodi na periskopskoj dubini, pola milje niz plažu od elegantne kineske brodice, Leptir vjetra, koja je vijorila zastavu Chiang Kai-sheka, crveni plašt s bijelim suncem na plavoj pozadini. Nick je podigao antenu podmornice. Beskrajno je skenirao frekvencije. Čuo je brbljanje vojnih radija na kontrolnim točkama, čuo je čvrste tonove Gun Bika i znao je da je vjerojatno sve u redu. Tada je primio jak signal - u blizini - i radio Leptir vjetra se javio.
  
  Nick je namjestio odašiljač na istu frekvenciju i stalno ponavljao: "Zdravo, Leptirov vjetre. Zdravo, Juda. Imamo komunističke zatvorenike za tebe i novac. Zdravo, leptirov vjetre..."
  
  Nastavio je pričati dok je plivao malom podmornicom prema otpadu, nesiguran hoće li more prigušiti njegov signal, ali teoretski je antena opremljena periskopom mogla odašiljati na toj dubini.
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  Juda je opsovao, lupio nogom o pod svoje kabine i prebacio se na svoj moćni odašiljač. Nije imao kristale interkoma i nije mogao dobiti nevidljivi brod koji je pazio na visokosnažnim CW opsezima. "Müller", zarežao je, "što dovraga ovaj vrag pokušava učiniti? Slušaj."
  
  Müller je rekao: "Blizu je. Ako korveta misli da smo u nevolji, pokušajte s DF-om..."
  
  "Ma. Ne treba mi radiogoniometar. To je onaj ludi Bard s obale. Možeš li podesiti odašiljač na dovoljno snage da ga ometaš?"
  
  "Trebat će malo vremena."
  
  Nick je promatrao kako se Leptirov vjetar približava kroz prozor za promatranje. Pretraživao je more svojim teleskopom i uočio brod na horizontu. Spustio je malu podmornicu na dubinu od dva metra, povremeno provirujući svojim metalnim okom dok se približavao brodu s obale. Njegovi će promatrači biti usmjereni na brod koji se približava s mora. Stigao je do desne strane, ostajući neotkriven. Kad je otvorio otvor, čuo je viku u megafon, viku drugih ljudi i tutnjavu teškog topa. Pedesetak metara od broda, šikljao je mlaz vode.
  
  "To će te zaokupiti", promrmlja Nick, bacajući hvataljku obloženu najlonom kako bi uhvatila metalni rub užeta. "Čekaj, prilagodit će domet." Brzo se popeo po užetu i provirio preko ruba palube.
  
  Bum! Granata je projurila pored glavnog jarbola, njezina odvratna tutnjava bila je toliko glasna da biste pomislili da možete osjetiti nalet vjetra dok je prolazio. Svi na brodu okupili su se na obali, vičući i urlajući u megafone. Müller je naredio dvojici muškaraca da signaliziraju semaforom i međunarodnim zastavama Morseovom abecedom. Nick se nasmiješio - ništa što im sada kažeš neće ih usrećiti! Popeo se na brod i nestao kroz prednji otvor. Spustio se niz stepenice, a zatim niz još jedne ljestve.
  
  uh... sudeći po opisu i crtežima Gan Bika i Tale, osjećao se kao da je već bio ovdje.
  
  Stražar je zgrabio pištolj, a Wilhelmina je ispalila Luger. Ravno kroz grlo, ravno u sredinu. Nick je otvorio ćeliju. "Hajde, dečki."
  
  "Ima još jedan", rekao je mladić grubog izgleda. "Daj mi ključeve."
  
  Mladići su pustili Akima. Nick je predao čuvarov pištolj tipu koji je tražio ključeve i promatrao ga kako provjerava osiguranje. Bit će dobro.
  
  Na palubi se Müller ukočio kad je vidio Nicka i sedam mladih Indonežana kako skaču iz otvora u more. Stari nacist potrčao je do krme po svoj samonabijač, prskajući more mecima. Mogao je jednako dobro upucati jato pliskavica koje se skrivalo pod vodom.
  
  Granata od tri inča pogodila je brodsku ruševinu na sredini broda, eksplodirala unutra i bacila Müllera na koljena. Bolno je šepao do krme kako bi se posavjetovao s Judom.
  
  Nick je izronio u podmornici, otvorio otvor, uskočio u sićušnu kabinu i bez trenutka oklijevanja porinuo sićušnu letjelicu. Dječaci su se prilijepili za nju poput vodenih kukaca za leđa kornjače. Nick je viknuo: "Pazite na pucnjavu! Skočite u more ako vidite oružje!"
  
  "Da."
  
  Neprijatelj je bio zauzet. Müller je viknuo Judi: "Zarobljenici su pobjegli! Kako možemo spriječiti ove budale da pucaju? Poludjeli su!"
  
  Juda je bio hladan poput trgovačkog kapetana koji nadgleda vježbu. Znao je da će doći dan obračuna sa zmajem - ali tako brzo! U tako loše vrijeme! Rekao je: "A sada obuci Nelsonovo odijelo, Müller. Razumjet ćeš kako se osjećao."
  
  Usmjerio je dalekozor prema korveti, usne su mu se mračno iskrivile dok je ugledao boje Narodne Republike Kine. Spustio je naočale i nasmijao se - čudan, grleni zvuk, poput demonske kletve. "Da, Müller, moglo bi se reći napustite brod. Naš dogovor s Kinom je otkazan."
  
  Dva hica iz korvete probila su pramac broda i njegov top od 40 mm raznijela u mrak. Nick si je mentalno zabilježio da se punom snagom uputi prema obali - osim za hitce s velikog dometa, koje ovi topnici nikada nisu promašivali.
  
  Hans ga je dočekao na molu. "Čini se da je Hawk primio telegram i ispravno proširio informaciju."
  
  Adam Makhmur je dotrčao i zagrlio sina.
  
  Smeće je gorjelo, polako se slijegajući. Korveta na horizontu postajala je sve manja. "U što se kladiš, Hans?" upitao je Nick. "Je li ovo kraj Jude ili ne?"
  
  "Nema sumnje. Iz onoga što znamo o njemu, mogao bi upravo sada pobjeći u ronilačkom odijelu."
  
  "Uzmimo brod i pogledajmo što možemo pronaći."
  
  Pronašli su dio posade kako se drži za olupinu, četiri tijela, dvoje teško ozlijeđenih. Judah i Müller nigdje nisu bili na vidiku. Kad su odustali od potrage s padom mraka, Hans je komentirao: "Nadam se da su u utrobi morskog psa."
  
  Sljedećeg jutra na konferenciji, Adam Makhmur je ponovno bio sabran i proračunat. "Obitelji su zahvalne. Majstorski je izvedeno, gospodine Bard. Uskoro će ovamo stići avioni po dječake."
  
  "Što je s vojskom i objašnjenjem Sudirmatove smrti?" upitao je Nick.
  
  Adam se nasmiješio. "Zahvaljujući našem zajedničkom utjecaju i svjedočenju, vojska će biti ukorena. Za sve je kriva pohlepa pukovnika Sudirmata."
  
  Privatno amfibijsko vozilo klana Van King dovezlo je Nicka i Hansa u Jakartu. U sumrak je Nick - istuširan i odjeven u čistu odjeću - čekao Matu u hladnoj, mračnoj dnevnoj sobi gdje je uživao u toliko mirisnih sati. Stigla je i prišla ravno njemu. "Stvarno si siguran! Čula sam najfantastičnije priče. Priča se po cijelom gradu."
  
  "Nešto bi moglo biti istina, draga moja. Najvažnije je da je Sudirmat mrtav. Taoci su oslobođeni. Judin gusarski brod je uništen."
  
  Strastveno ga je poljubila: "...svugdje."
  
  "Gotovo."
  
  "Skoro? Hajde, presvući ću se, a ti mi možeš ispričati..."
  
  Vrlo malo je objasnio dok je s divljenjem promatrao kako odbacuje gradsku odjeću i omotava se cvjetnim sarongom.
  
  Dok su izlazili na terasu i smjestili se uz gin-tonik, upitala je: "Što ćeš sad?"
  
  "Moram ići. I želim da pođeš sa mnom."
  
  Njezino prekrasno lice se ozari dok ga je gledala s iznenađenjem i oduševljenjem. "Što? O da... Ti stvarno..."
  
  "Stvarno, Mata. Moraš poći sa mnom. U roku od četrdeset osam sati. Ostavit ću te u Singapuru ili gdje god. I nikada se ne smiješ vratiti u Indoneziju." Pogledao ju je u oči, ozbiljno i ozbiljno. "Nikada se ne smiješ vratiti u Indoneziju. Ako se vratiš, onda se moram vratiti i - napraviti neke promjene."
  
  Problijedila je. U njegovim sivim očima, tvrdim poput uglačanog čelika, bilo je nešto duboko i nečitljivo. Razumjela je, ali je pokušala ponovno. "Ali što ako odlučim da ne želim? Mislim - s tobom je to jedno - ali biti napušten u Singapuru..."
  
  "
  
  "Preopasno je ostaviti te, Mata. Ako odem, neću dovršiti svoj posao - a uvijek sam temeljit. Tu si zbog novca, a ne zbog ideologije, pa ti mogu dati ponudu. Ostati?" Uzdisao je. "Imala si mnogo drugih kontakata osim Sudirmata. Tvoji kanali i mreža putem koje si komunicirala s Judom još su uvijek netaknuti. Pretpostavljam da si koristila vojni radio - ili možda imaš svoje ljude. Ali... vidiš... moj stav."
  
  Osjećala je hladnoću. Ovo nije bio muškarac kojeg je držala u naručju, gotovo prvi muškarac u životu s kojim se ikada povezala mislima ljubavi. Muškarac tako snažan, hrabar, nježan, oštrog uma - ali kako su te prekrasne oči sada bile čelične! "Nisam mislila da ti..."
  
  Dodirnuo joj je vrhove prstiju i zatvorio ih prstom. "Upala si u nekoliko zamki. Sjetit ćeš ih se. Korupcija rađa nemar. Ozbiljno, Mata, predlažem da prihvatiš moju prvu ponudu."
  
  "A tvoj drugi...?" Grlo joj se odjednom osušilo. Sjetila se pištolja i noža koje je nosio, stavila ih je sa strane i izvan vidokruga, tiho se šaleći dok ih je komentirala. Krajičkom oka ponovno je pogledala neumoljivu masku koja je izgledala tako čudno na njezinom voljenom, lijepom licu. Ruka joj se podigla do usta i problijedila je. "Bi! Da... ubio si Noža. I Judu i ostale. Ti... ne izgledaš kao Hans Nordenboss."
  
  "Ja sam drugačiji", složio se s mirnom ozbiljnošću. "Ako ikad više kročiš u Indoneziju, ubit ću te."
  
  Mrzio je riječi, ali dogovor je morao biti jasno prikazan. Ne - kobni nesporazum. Plakala je satima, venula poput cvijeta u suši, kao da suzama istiskuje svu svoju životnu snagu iz sebe. Žalio je zbog scene - ali znao je moć lijepih žena da obnove. Druga zemlja - drugi muškarci - i možda drugi dogovori.
  
  Odgurnula ga je - zatim mu se prišuljala i rekla tankim glasom: "Znam da nemam izbora. Idem."
  
  Opustio se - samo malo. "Pomoći ću ti. Nordenbossu se može vjerovati da će prodati ono što ostaviš za sobom, a ja ti jamčim da ćeš dobiti novac. Nećeš ostati bez novčića u novoj zemlji."
  
  Prigušila je posljednje jecaje, prstima milujući njegove grudi. "Možeš li odvojiti dan ili dva da mi pomogneš smjestiti se u Singapuru?"
  
  "Mislim da da."
  
  Tijelo joj se činilo bez kostiju. Bila je to predaja. Nick je polako, tiho uzdahnuo s olakšanjem. Nikad se nije navikao na ovo. Ovako je bilo bolje. Hawk bi odobrio.
  
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  Kapuljača smrti
  
  
  
  Nick Carter
  
  Kapuljača smrti
  
  Posvećeno ljudima tajnih službi Sjedinjenih Američkih Država
  
  
  Poglavlje I
  
  
  Deset sekundi nakon što je skrenuo s autoceste 28, pitao se je li pogriješio. Trebao li je djevojku dovesti na ovo izolirano mjesto? Je li bilo potrebno ostaviti pištolj izvan dohvata u skrivenom ormariću ispod stražnjeg dijela automobila?
  
  Cijelim putem od Washingtona, D.C., na američkoj autocesti 66, stražnja svjetla su se kretala uokolo. To se i očekivalo na prometnoj autocesti, ali na američkoj autocesti 28 nisu reagirala, što je bilo manje logično. Mislio je da pripadaju istom automobilu. Sad jesu.
  
  "Smiješno", rekao je, pokušavajući osjetiti je li se djevojka u njegovom naručju ukočila na tu primjedbu. Nije osjetio nikakvu promjenu. Njezino prekrasno, meko tijelo ostalo je predivno podatno.
  
  "Koji?" promrmljala je.
  
  "Morat ćeš malo sjediti, draga." Pažljivo ju je uspravio, ravnomjerno stavio ruke na volan u položajima tri i devet sati i pritisnuo gas. Minutu kasnije, skrenuo je u poznatu sporednu ulicu.
  
  Sam je podešavao novi motor i osjetio osobno zadovoljstvo kada je 428 kubičnih inča okretnog momenta omogućilo ubrzanje bez posustajanja pri okretajima. Thunderbird je jurio kroz S-zavoje dvosmjerne seoske ceste u Marylandu poput kolibrija koji juri kroz drveće.
  
  "Fascinantno!" Ruth Moto se pomaknula u stranu kako bi mu napravila mjesta za ruke.
  
  "Pametna djevojka", pomislio je. Pametna, lijepa. Mislim...
  
  Dobro je poznavao cestu. Vjerojatno nije bila istina. Mogao bi ih prestići, izvući se na sigurno i imati obećavajuću večer. To ne bi upalilo. Uzdisao je, pustio Pticu da uspori na umjerenu brzinu i provjerio svoj trag uzbrdo. Svjetla su bila tamo. Nisu se usudili izložiti ih takvom brzinom na vijugavim cestama. Srušit će se. Nije mogao dopustiti da se to dogodi - mogla su mu biti jednako vrijedna kao i on njima.
  
  Usporio je do puzanja. Svjetla su se približila, zatreperila kao da je usporen još jedan automobil, a zatim se ugasila. Ahh... Nasmiješio se u mraku. Nakon prvog hladnog kontakta, uvijek je bilo uzbuđenja i nade u uspjeh.
  
  Ruth se naslonila na njega, miris njezine kose i nježan, ugodan parfem ponovno mu je ispunio nosnice. "To je bilo zabavno", rekla je. "Volim iznenađenja."
  
  Ruka joj je počivala na tvrdim, čvrstim mišićima njegova bedra. Nije mogao razaznati vrši li lagani pritisak ili je osjećaj uzrokovan ljuljanjem automobila. Obgrlio ju je rukom i nježno zagrlio. "Htio sam isprobati ove okrete. Prošli tjedan kotači su bili balansirani i nisam imao priliku savijati je po gradu. Sad se odlično okreće."
  
  "Mislim da je sve što radiš usmjereno na savršenstvo, Jerry. Jesam li u pravu? Nemoj biti skroman. To mi je dovoljno kad sam u Japanu."
  
  "Pretpostavljam. Da... možda."
  
  "Naravno. I ambiciozan si. Želiš biti s vođama."
  
  "Pogađaš. Svi žele savršenstvo i vodstvo. Baš kao što će se u životu svake žene pojaviti visok, tamnoput muškarac ako dovoljno dugo izdrži."
  
  "Dugo sam čekao." Ruka mu je pritisnula bedro. Nije to bio pokret stroja.
  
  "Donosiš prenagljenu odluku. Bili smo zajedno samo dva puta. Tri puta, ako računamo susret na zabavi Jimmyja Hartforda."
  
  "Vjerujem da je tako", šapnula je. Ruka joj je lagano pogladila njegovu nogu. Bio je iznenađen i oduševljen senzualnom toplinom koju je ovaj jednostavan dodir izazvao u njemu. Više je jeze prostrujalo njegovim leđima nego većini djevojaka kad su milovale njegovo golo tijelo. "Toliko je istinito", pomislio je, "fizičko kondicioniranje prikladno je za životinje ili post", ali da bi se temperatura zaista podigla, potreban je emocionalni odnos.
  
  Djelomično, pretpostavljao je, zaljubio se u Ruth Moto kad ju je gledao na plesu u jaht klubu, a tjedan dana kasnije i na rođendanskoj večeri Roberta Quitlocka. Poput dječaka koji u izlogu promatra sjajni bicikl ili primamljiv niz slatkiša, skupljao je dojmove koji su hranili njegove nade i težnje. Sad kad ju je bolje poznavao, bio je uvjeren da ima vrhunski ukus.
  
  Usred skupih haljina i smokinga na zabavama gdje su bogati muškarci dovodili najljepše žene koje su mogli pronaći, Ruth je prikazana kao neusporediv dragulj. Visinu i duge kosti naslijedila je od svoje norveške majke, a taman ten i egzotične crte lica od svog japanskog oca, stvarajući euroazijsku mješavinu koja stvara najljepše žene na svijetu. Po svim standardima, njezino tijelo bilo je apsolutno besprijekorno, a dok se kretala po sobi na očevoj ruci, svaki par muških očiju klizio je za njom ili je pratio, ovisno o tome je li ih neka druga žena promatrala ili ne. Izazivala je divljenje, želju i, jednostavnije rečeno, trenutnu požudu.
  
  Njezin otac, Akito Tsogu Nu Moto, pratio ju je. Bio je nizak i krupnog oblika, s glatkom, bezvremenskom kožom i mirnim, spokojnim izrazom lica patrijarha isklesanog od granita.
  
  Jesu li Motosi bili ono što su se činili? Istraživala ih je najučinkovitija američka obavještajna agencija, AXE. Izvješće je bilo čisto, ali istraga će ići dublje i vratiti se na Matthewa Perryja.
  
  David Hawk, viši časnik AXE-a i jedan od Nickovih nadređenih, rekao je: "Mogli bi biti slijepa ulica, Nick. Stari Akito zaradio je milijune u japansko-američkim pothvatima s elektronikom i građevinskim proizvodima. Oštar je, ali izravan. Ruth je bila u dobrim odnosima s Vassarom. Popularna je domaćica i kreće se u dobrim washingtonskim krugovima. Prati druge tragove... ako ih imaš."
  
  Nick je suzdržao osmijeh. Hawk bi te podržao svojim životom i karijerom, ali bio je vješt u umjetnosti inspiracije. Odgovorio je: "Da. Što kažeš na Akita kao još jednu žrtvu?"
  
  Hawkove tanke usne otkrile su jedan od njegovih rijetkih osmijeha, stvarajući mudre i umorne bore oko usta i očiju. Sastali su se na svom posljednjem razgovoru odmah nakon zore u osamljenoj slijepoj ulici u Fort Belvoiru. Jutro je bilo bez oblaka; dan će biti vruć. Jarke sunčeve zrake probijale su zrak iznad Potomaca i obasjavale Hawkove snažne crte lica. Promatrao je kako brodovi napuštaju planinu. Vernon Yacht Club i Gunston Cove. "Mora da je lijepa kao što kažu."
  
  Nick se nije ni trznuo. "Tko, Ruth? Jedinstvena."
  
  "Osobnost plus seksipil, ha? Moram je pogledati. Izgleda sjajno na fotografijama. Možeš ih pogledati u uredu."
  
  "Nick je pomislio, Jastreb. Da to ime nije odgovaralo, predložio bih Stari Lisac. Rekao je: 'Više volim pravu stvar; tako dobro miriše ako-? Pornografski.'"
  
  "Ne, ništa slično. Izgleda kao tipična djevojka iz pristojne obitelji. Možda jedna ili dvije afere, ali ako su tako pažljivo skrivene. Moguće je djevica. U našem poslu uvijek postoji 'možda'. Ali nemoj ih prvo kupiti, provjeri ih, Nick. Budi oprezan. Nemoj se opustiti ni na trenutak."
  
  Hawk je više puta, riječima upozorenja i vrlo dalekovidnim postupcima, doslovno spasio život Nicholasa Huntingtona Cartera, N3 iz AX-US-a.
  
  "Neću, gospodine", odgovorio je Nick. "Ali imam osjećaj da ne idem nikamo. Šest tjedana washingtonskih zabava je zabavno, ali umoran sam od dobrog života."
  
  "Mogu zamisliti kako se osjećaš, ali nastavi dalje. Ovaj slučaj se čini bespomoćnim s obzirom na to da su tri važne osobe mrtve. Ali napravit ćemo pauzu i otvorit će se širom otvorene oči."
  
  "Nema više pomoći od konferencija za obdukciju?"
  
  "Najbolji patolozi na svijetu slažu se da su umrli prirodnom smrću - očito. Misle da su tako mali prirodni? Da. Logično? Ne. Senator, dužnosnik kabineta i ključni bankar u našem monetarnom kompleksu. Ne znam metodu, vezu ili uzrok. Imam osjećaj..."
  
  Hawkovi "osjećaji" - temeljeni na njegovom enciklopedijskom znanju i zdravoj intuiciji - nikada, koliko se Nick mogao sjetiti, nisu bili pogrešni. Sat vremena je s Hawkom raspravljao o detaljima slučaja i mogućnostima, a zatim su se razišli. Hawk zbog tima - Nick zbog svoje uloge.
  
  Prije šest tjedana, Nick Carter doslovno je ušao u cipele "Geralda Parsonsa Deminga", washingtonskog predstavnika naftne tvrtke sa zapadne obale. Još jedan visok, tamnoput i zgodan mladi direktor, pozvan na sve najbolje službene i društvene događaje.
  
  Došao je do ove točke. Trebao je; stvorili su je za njega majstori AX-ovog Odjela za dokumentaciju i uređivanje. Nickova kosa postala je crna umjesto smeđe, a sićušna plava sjekira unutar desnog lakta bila je skrivena bojom za kožu. Njegova tamna preplanulost nije bila dovoljna da ga razlikuje od njegove prave brinete; koža mu je potamnila. Ušao je u život koji je dvojnik unaprijed uspostavio, s dokumentima i identifikacijom, savršen čak i do najsitnijih detalja. Jerry Deming, običan čovjek, s impresivnom seoskom kućom u Marylandu i stanom u gradu.
  
  Treperenje farova u retrovizoru vratilo ga je u trenutak. Postao je Jerry Deming, živeći fantaziju, prisiljavajući se zaboraviti Luger, stiletto i sićušnu plinsku bombu tako savršeno skrivenu u odjeljku zavarenom ispod stražnjeg dijela Birda. Jerry Deming. Sam. Mamac. Meta. Čovjek poslan da drži neprijatelja u pokretu. Čovjek koji je ponekad dobivao kutiju.
  
  Ruth je tiho rekla: "Zašto si danas tako raspoložen, Jerry?"
  
  "Imao sam predosjećaj. Mislio sam da nas prati auto."
  
  "O, draga. Nisi mi rekla da si oženjena."
  
  "Sedam puta i svidjeli su mi se." Nasmijao se. Bila je to šala kakvu bi Jerry Deming volio ispričati. "Neee, dušo. Bio sam previše zauzet da bih se ozbiljno upleo." Bila je istina. Dodao je laž: "Više ne vidim ta svjetla. Pretpostavljam da sam pogriješio. Trebao bi ovo vidjeti. Mnogo je pljački na ovim sporednim cestama."
  
  "Pazi, draga. Možda nismo trebali odavde otići. Je li tvoja kuća strašno izolirana? Ne bojim se, ali moj otac je strog. Užasno se boji publiciteta. Uvijek me upozorava da budem oprezna. Njegova stara seoska razboritost, pretpostavljam."
  
  Pritisnula se uz njegovu ruku. "Ako je ovo gluma", pomislio je Nick, "onda je sjajno." Otkad ju je upoznao, ponašala se točno kao moderna, ali konzervativna kći stranog poslovnog čovjeka koji je otkrio kako zaraditi milijune u Sjedinjenim Državama.
  
  Čovjek koji je unaprijed promišljao svaki svoj potez i riječ. Kad si pronašao zlatni izobilje, izbjegao si svaku ozloglašenost koja bi mogla ometati tvoj posao. U svijetu vojnih izvođača radova, bankara i menadžmenta, publicitet je dobrodošao kao šamar po crvenoj, netretiranoj opeklini od sunca.
  
  Desnom rukom je naišao na sočnu dojku, a da se ona nije bunila. To je bilo sve što je stigao s Ruth Moto; napredak je bio sporiji nego što je želio, ali to je odgovaralo njegovim metodama. Shvatio je da je treniranje žena slično treniranju konja. Ključevi uspjeha bili su strpljenje, mali uspjesi odjednom, nježnost i iskustvo.
  
  "Moja kuća je izolirana, draga, ali na prilazu su automatska vrata, a policija redovito patrolira tim područjem. Nema razloga za brigu."
  
  Pritisnula se uz njega. "To je dobro. Koliko dugo to imaš?"
  
  "Nekoliko godina. Otkad sam počeo provoditi puno vremena u Washingtonu." Pitao se jesu li njezina pitanja nasumična ili dobro isplanirana.
  
  "A bili ste u Seattleu prije nego što ste došli ovamo? To je prekrasan kraj. Ono drveće u planinama. Klima je ujednačena."
  
  "Da." U mraku nije mogla vidjeti njegov mali osmijeh. "Ja sam zapravo dijete prirode. Voljela bih se povući u Stjenjake i samo loviti i pecati i... i slično."
  
  "Sasvim sam?"
  
  "Ne. Ne možeš loviti i ribariti cijelu zimu. A ima i kišnih dana."
  
  Hihotala se. "To su divni planovi. Ali slažeš li se? Mislim - možda to odgodiš kao i svi ostali, i naći će te za tvojim stolom u pedeset devetoj. Srčani udar. Nema lova. Nema ribolova. Nema zime, nema kišnih dana."
  
  "Ne ja. Planiram unaprijed."
  
  "I ja", pomislio je dok je kočio, a u vidokrugu se pojavio mali crveni reflektor koji je označavao gotovo skrivenu cestu. Okrenuo se, prošao četrdeset metara i zaustavio se ispred čvrstih drvenih vrata od dasaka čempresa obojenih bogatom crvenosmeđom bojom. Ugasio je motor i prednja svjetla.
  
  Tišina je bila zapanjujuća kada je prestalo tutnjanje motora i šuštanje guma. Nježno je nagnuo njezinu bradu prema svojoj i poljubac je glatko započeo; njihove su se usne spojile u toplom, stimulirajućem i vlažnom miješanju. Slobodnom rukom je milovao njezino gipko tijelo, pažljivo se pomičući malo dalje nego ikad prije. Bio je zadovoljan što osjeća njezinu suradnju, njezine su se usne polako zatvarale oko njegova jezika, a njezine su se grudi činile kao da se vraćaju njegovoj nježnoj masaži bez drhtaja povlačenja. Disanje joj se ubrzalo. Uskladio je vlastiti ritam s mirisnim mirisom - i slušao.
  
  Pod upornim pritiskom njegova jezika, usne su joj se konačno potpuno razdvojile, nabubrile poput fleksibilnog himena dok je oblikovao koplje mesa, istražujući oštre dubine njezinih usta. Zadirkivao ju je i škakljao, osjećajući kako je zadrhtala u reakciji. Uhvatio joj je jezik među usne i nježno sisao... i slušao.
  
  Nosila je jednostavnu haljinu od fine bijele kože morskog psa, s gumbima sprijeda. Njegovi spretni prsti otkopčali su tri gumba, a on je stražnjom stranom noktiju pogladivao glatku kožu između njezinih grudi. Lagano, promišljeno - snagom leptira koji gazi po latici ruže. Nakratko se ukočila, a on se mučio održati ritam svojih milovanja, ubrzavajući tek kad je njezin dah prodro u njega toplim, bez daha naletom, a ona je ispuštala tihe, pjevušeće zvukove. Poslao je prste u nježno, istraživačko krstarenje preko nabrekle desne dojke. Pjevušenje se pretvorilo u uzdah dok se pritišće uz njegovu ruku.
  
  I slušao je. Auto se polako i tiho kretao uskom cestom pokraj prilaza, a farovi su mu plivali u noći. Bili su previše ugledni. Čuo ih je kako se zaustavljaju kad je ugasio auto. Sad su provjeravali. Nadao se da imaju dobru maštu i da su vidjeli Ruth. Najedite se, dečki!
  
  Otkopčao je kopču njezina polu-grudnjaka na mjestu gdje se spajao s njezinim veličanstvenim dekolteom i uživao u glatkoj, toploj koži koja mu je ležala na dlanu. Ukusno. Inspirativno - bio je sretan što nije nosio krojene trenirke; oružje u uskim džepovima bilo bi utješno, ali ograničenje je bilo iritantno. Ruth je rekla: "O, draga moja", i lagano zagrizla usnicu.
  
  Pomislio je: "Nadam se da je to samo tinejdžer koji traži parkirno mjesto." Ili je možda to bio Nick Carterov stroj za iznenadnu smrt. Uklanjanje opasne figure u igri koja se trenutno igra ili nasljeđe osvete zarađeno u prošlosti. Nakon što ste zaradili klasifikaciju Killmastera, razumjeli ste rizike.
  
  Nick je jezikom prešao niz njezin svilenkasti obraz do uha. Započeo je ritam rukom, koja je sada obuhvaćala veličanstvenu, toplu dojku unutar njezina grudnjaka. Usporedio je njezin uzdah sa svojim. Ako umreš danas, nećeš morati umrijeti sutra.
  
  Podigao je kažiprst desne ruke i nježno ga umetnuo u drugo uho, stvarajući trostruko golicanje dok je s vremenom mijenjao pritisak svojom malom simfonijom. Drhtala je od užitka, a on je s određenom uzbunom otkrio da uživa oblikujući njezin užitak i nadao se da nema nikakve veze s automobilom na cesti.
  
  koji se zaustavio nekoliko stotina metara od nas. Lako ga je mogao čuti u tišini noći. U tom trenutku nije čula ništa.
  
  Sluh mu je bio oštar - doista, kada nije bio fizički savršen, SJEKIRA mu nije davala takve zadatke, a on ih nije ni prihvaćao. Izgledi su već bili dovoljno smrtonosni. Čuo je tiho škripanje šarki na vratima automobila, zvuk kamena koji je udario u nešto u mraku.
  
  Rekao je: "Draga, što kažeš na piće i plivanje?"
  
  "Sviđa mi se", odgovorila je, lagano i hrapavo udahnuvši prije nego što je to izgovorila.
  
  Pritisnuo je gumb odašiljača kako bi otvorio vrata, a barijera se pomaknula u stranu i automatski zatvorila za njima dok su slijedili kratku vijugavu stazu. To je bilo samo odvraćanje uljeza, a ne prepreka. Ograda imanja bila je jednostavna, otvorena ograda od stupova i ograde.
  
  Gerald Parsons Deming sagradio je šarmantnu seosku kuću sa sedam soba i ogromnim dvorištem od plavog kamena s pogledom na bazen. Kad je Nick pritisnuo gumb na stupu na rubu parkirališta, upalili su se unutarnji i vanjski reflektori. Ruth je veselo zagrgoljala.
  
  "Ovo je prekrasno! Oh, prekrasno cvijeće. Sami uređujete krajolik?"
  
  "Prilično često", slagao je. "Previše sam zauzet da bih napravio sve što bih želio. Lokalni vrtlar dolazi dva puta tjedno."
  
  Zastala je na kamenoj stazi pokraj stupa ruža penjačica, okomite trake boja u crvenoj i ružičastoj, bijeloj i krem boji. "Tako su lijepe. Dio je japanski - ili dio japanski - mislim. Čak me i jedan cvijet može uzbuditi."
  
  Poljubio ju je u vrat prije nego što su nastavili i rekao: "Kako me jedna prekrasna djevojka može uzbuditi? Lijepa si kao svo ovo cvijeće zajedno - i živa si."
  
  Odobravajući se nasmijala. "Sladak si, Jerry, ali pitam se koliko si djevojaka poveo u ovu šetnju?"
  
  "Je li istina?"
  
  "Nadam se."
  
  Otvorio je vrata i ušli su u veliki dnevni boravak s golemim kaminom i staklenom stijenom s pogledom na bazen. "Pa, Ruth - istina. Istina za Ruth." Odveo ju je do malog šanka i jednom rukom pritisnuo gramofon, a drugom joj držao prste. "Ti, draga moja, prva si djevojka koju sam ikada doveo ovamo samu."
  
  Vidio je kako joj se oči rašire, a onda je po toplini i mekoći njezina izraza lica znao da misli da govori istinu - što je i bio - i da joj se to sviđalo.
  
  Bilo koja djevojka bi ti povjerovala da ti je vjerovala, a kreacija, postavka i rastuća intimnost bili su pravi večeras. Njegov dvojnik mogao je dovesti pedeset djevojaka ovamo - znajući da vjerojatno ima Deming - ali Nick je govorio istinu, a Ruthina intuicija je to potvrdila.
  
  Brzo je pripremio martini dok je Ruth sjedila i promatrala ga kroz uski hrastov kamin, brade naslonjene na ruke, crnih očiju zamišljeno budnih. Njezina besprijekorna koža još je uvijek sjala od emocija koje je izazvao, a Nicku je zastao dah pri pogledu na zapanjujuće lijep portret koji je snimila dok je stavljao čašu pred nju i natočio piće.
  
  "Povjerovala je, ali neće vjerovati", pomislio je. Istočnjački oprez, ili sumnje koje žene gaje čak i kad ih emocije odvedu na krivi put . Tiho je rekao: "Za tebe, Ruthie. Najljepša slika koju sam ikad vidio. Umjetnik bi te najradije naslikao upravo sada."
  
  "Hvala ti. Jako me usrećuješ i činiš me toplim, Jerry."
  
  Oči su joj sjale prema njemu preko vrha čaše za koktel. Slušao je. Ništa. Sada su hodali kroz šumu, ili su možda već stigli do glatkog zelenog tepiha travnjaka. Pažljivo su kružili, ubrzo otkrivši da su prozori savršeni za promatranje tko je u kući.
  
  Ja sam mamac. Nismo to spomenuli, ali ja sam samo sir u AXE-ovoj zamci. To je bio jedini izlaz. Hawk mu ne bi ovako smjestio da nije bilo drugog načina. Tri važna čovjeka su mrtva. Prirodna smrt na smrtovnicama. Nema tragova. Nema tragova. Nema uzorka.
  
  "Ne možeš mamcu pružiti nikakvu posebnu zaštitu", tmurno je razmišljao Nick, "jer nemaš pojma što bi moglo uplašiti plijen ili na kojoj bi se čudnoj razini mogao pojaviti." Ako instaliraš složene sigurnosne mjere, jedna od njih mogla bi biti dio plana koji si pokušavao otkriti. Hawk je odabrao jedini logičan put - njegov najpouzdaniji agent postao bi mamac.
  
  Nick je pratio washingtonski trag mrtvih najbolje što je mogao. Diskretno je primao pozivnice na bezbrojne zabave, prijeme, poslovna i društvena okupljanja preko Hawka. Posjećivao je kongresne hotele, veleposlanstva, privatne kuće, imanja i klubove od Georgetowna do sveučilišta i Union League. Umorio se od predjela i file mignona, a umorio se i od oblačenja i svlačenja iz smokinga. Praonica nije dovoljno brzo vraćala njegove zgužvane košulje, pa je morao nazvati Rogersa Peetea da mu se desetak dostavi posebnom kurirskom službom.
  
  Upoznao je desetke važnih muškaraca i lijepih žena te primio desetke poziva koje je s poštovanjem odbio, osim onih koji su se ticali ljudi koje su mrtvi poznavali ili mjesta koja su posjetili.
  
  Bio je neprestano popularan, a većina žena smatrala je njegovu tihu pažnju očaravajućom. Kad su otkrile da je "direktor u naftnoj industriji" i samac, neke su mu uporno pisale poruke i zvale ga.
  
  Sigurno nije ništa pronašao. Ruth i njezin otac djelovali su sasvim pristojno, i pitao se testira li je iskreno zato što je njegova ugrađena antena za rješavanje problema ispustila malu iskru - ili zato što je bila najpoželjnija ljepotica od stotina koje je sreo u proteklih nekoliko tjedana.
  
  Nasmiješio se u te prekrasne tamne oči i uhvatio njezinu ruku koja je ležala pokraj njegove na uglačanom hrastu. Postojalo je samo jedno pitanje: tko je bio tamo i kako su pronašli njegov trag u Thunderbirdu? I zašto? Je li stvarno pogodio u sridu? Nasmiješio se na igru riječi kad je Ruth tiho rekla: "Čudan si čovjek, Geralde Deming. Više si nego što se činiš."
  
  "Je li ovo neka vrsta istočnjačke mudrosti ili zena ili nešto slično?"
  
  "Mislim da je to bio njemački filozof koji je to prvi rekao kao maksimu - 'Budi više nego što se činiš.' Ali ja sam promatrao tvoje lice i tvoje oči. Bio si daleko od mene."
  
  "Samo sanjam."
  
  "Jeste li oduvijek bili u naftnom poslu?"
  
  "Manje-više." Ispričao je svoju priču. "Rođen sam u Kansasu i preselio se na naftna polja. Proveo sam neko vrijeme na Bliskom istoku, stekao dobre prijatelje i imao sam sreće." Uzdisao je i napravio grimasu.
  
  "Samo naprijed. Nešto si smislio i stao..."
  
  "Sad sam gotovo toliko daleko. To je dobar posao i trebao bih biti sretan. Ali da imam fakultetsku diplomu, ne bih bio toliko ograničen."
  
  Stisnula mu je ruku. "Naći ćeš način da ovo zaobiđeš. Ti - ti imaš bistru osobnost."
  
  "Bio sam tamo." Nasmijao se i dodao: "Zapravo, učinio sam više nego što sam rekao. Zapravo, nisam spomenuo Demingovo ime nekoliko puta. Bio je to brz dogovor na Bliskom istoku, i da smo mogli srušiti londonski kartel u roku od nekoliko mjeseci, danas bih bio bogat čovjek."
  
  Odmahnuo je glavom, kao da duboko kaje, prišao hi-fi konzoli i prebacio se s playera na radio. Igrao se s frekvencijama u kiši statičkih smetnji i na dugim valovima uhvatio je taj bip-bip-bip. Dakle, tako su ga pratili! Sad se postavljalo pitanje je li pager bio skriven u njegovom automobilu bez Ruthina znanja ili ga je njegova lijepa gošća nosila u torbici, pričvršćenog za odjeću ili - morao je biti oprezan - u plastičnoj kutijici? Vratio se na snimku, snažne, senzualne slike Četvrte symfonije Petra Čajkovskog i vratio se do bara. "Što kažeš na to plivanje?"
  
  "Sviđa mi se ovo. Daj mi minutu da završim."
  
  "Želiš li još jednu?"
  
  "Nakon što otplovimo."
  
  "Fino."
  
  "I - gdje je kupaonica, molim vas?"
  
  "Ovdje baš..."
  
  Odveo ju je u glavnu spavaću sobu i pokazao joj veliku kupaonicu s rimskom kadom obloženom ružičastim keramičkim pločicama. Lagano ga je poljubila, ušla i zatvorila vrata.
  
  Brzo se vratio do šanka gdje je ostavila torbicu. Obično su ih nosili kod Johna. Zamka? Pazio je da ne poremeti njezin položaj ili mjesto dok je provjeravao sadržaj. Ruž za usne, novčanice u štipaljci za novac, mali zlatni upaljač koji je otvorio i pregledao, kreditna kartica... ništa što bi moglo biti zvonce. Precizno je složio predmete i uzeo piće.
  
  Kad će stići? Kad će biti u bazenu s njom? Nije mu se sviđao osjećaj bespomoćnosti koji mu je situacija pružala, neugodan osjećaj nesigurnosti, neugodna činjenica da nije mogao prvi udariti.
  
  Tmurno se pitao je li predugo u ovom poslu. Ako pištolj znači sigurnost, trebao bi otići. Je li se osjećao ranjivo jer Hugo, s tankom oštricom, nije bio pričvršćen za njegovu podlakticu? Nisi mogao zagrliti djevojku s Hugom dok ga ona ne osjeti.
  
  Vukti Wilhelminu, modificirani Luger kojim je obično mogao pogoditi muhu na dvadeset i pet metara, također je bilo nemoguće u njegovoj ulozi Deminga Meta. Ako bi ga dodirnuli ili pronašli, bio bi to gotov. Morao se složiti s Eglintonom, oružarom AXE-a, da Wilhelmina ima svoje nedostatke kao omiljeno oružje. Eglinton ih je preoblikovao po svom ukusu, montirajući cijevi od tri inča na savršene vijke i opremivši ih tankim, prozirnim plastičnim kundacima. Smanjio je veličinu i težinu, pa se moglo vidjeti kako meci marširaju niz rampu poput štapa od sićušnih bombi s nosom na boci - ali i dalje je to bilo puno oružja.
  
  "Nazovimo to psihološkim", uzvratio je Eglintonom. "Moje Wilhelmine su me provele kroz neke teške situacije. Točno znam što mogu učiniti pod bilo kojim kutom i u bilo kojem položaju. Mora da sam u svoje vrijeme ispalio 10 000 metaka od devet milijuna. Sviđa mi se pištolj."
  
  "Pogledajte još jednom taj S & W, šefe", potaknuo ga je Eglinton.
  
  "Možeš li odgovoriti Babea Rutha od njegovog omiljenog palica? Reći Metzu da promijeni rukavice? Idem u lov sa starcem u Maineu koji već četrdeset i tri godine lovi jelene Springfieldom iz 1903. Povest ću te sa sobom ovog ljeta i pustit ću te da ga nagovoriš da upotrijebi jedan od novih mitraljeza."
  
  Eglinton je popustio. Nick se nasmijao na sjećanje. Pogledao je mesinganu svjetiljku,
  
  koji je visio iznad divovske sofe u sjenici s druge strane sobe. Nije bio potpuno bespomoćan. Majstori SJEKIRE učinili su sve što su mogli. Povucite ovu lampu i stropni zid bi se srušio, otkrivajući švedski automat Carl Gustav SMG Parabellum s kundakom koji biste mogli uhvatiti.
  
  U autu su bili Wilhelmina i Hugo, zajedno s malom plinskom bombom kodnog imena "Pierre". Ispod pulta, četvrta boca gina lijevo od ormarića sadržavala je neukusnu verziju Michaela Finna, koja se mogla riješiti za otprilike petnaestak sekundi. A u garaži, pretposljednja kuka - ona s poderanim, najmanje privlačnim kabanicom - otvorila je ploču kuke punim okretanjem ulijevo. Wilhelminina sestra blizanka ležala je na polici između ukosnica.
  
  Slušao je. Namrštio se. Nick Carter s nervozom? U Čajkovskom remek-djelu nije se čulo ništa, izlijevajući svoju vodeću temu.
  
  Bilo je to iščekivanje. I sumnja. Ako biste prerano požurili po oružje, uništili biste cijelu skupu postavu. Ako biste predugo čekali, mogli biste umrijeti. Kako su ubili tu trojicu? Ako jesu? Hawk nikad nije griješio...
  
  "Bok", Ruth je izašla iza luka. "Još uvijek ti se pliva?"
  
  Sreo ju je na pola sobe, zagrlio, snažno poljubio i odveo natrag u spavaću sobu. "Više nego ikad. Samo od pomisli na tebe mi se temperatura diže. Trebam se okupati."
  
  Nasmijala se i stala pokraj bračnog kreveta, izgledajući nesigurno dok je on skinuo smoking i vezao bordo kravatu. Dok je odgovarajući pojas za hlače pao na krevet, plaho je upitala: "Imate li odijelo za mene?"
  
  "Naravno", nasmiješio se, vadeći sive biserne naušnice iz košulje. "Ali kome one trebaju? Jesmo li stvarno toliko staromodni? Čujem da se u Japanu dječaci i djevojčice gotovo i ne brinu oko kupaćih kostima."
  
  Pogledala ga je upitno, a on je zastao dah dok je svjetlost plesala u njezinim očima poput iskri zarobljenih u opsidijanu.
  
  "Ne bismo htjeli da se to dogodi", rekla je promuklo i tiho. Otkopčala je urednu haljinu od morske kože, a on se okrenuo, čuvši obećavajuće z-z-z-z skrivenog patentnog zatvarača, a kad se osvrnuo, ona je pažljivo polagala haljinu na krevet.
  
  S naporom ju je gledao u oči sve dok nije bio potpuno gol, a zatim se ležerno okrenuo i poslužio - i bio je siguran da mu je srce lagano zalupalo dok mu je krvni tlak počeo rasti.
  
  Mislio je da ih je sve vidio. Od visokih Skandinavaca do krupnih Australaca, na Kamathipuri i Ho Pang Roadu i u političarevoj palači u Hamburgu gdje se plaća sto dolara samo da se uđe. Ali ti, Ruthie, pomislio je, opet si nešto drugo!
  
  Privlačila je pažnju na ekskluzivnim zabavama gdje su birani najbolji svjetski zvijezde, a tada je bila u svojoj odjeći. Sada, stojeći gola uz svježe bijeli zid i bogati plavi tepih, izgledala je kao nešto posebno oslikano za haremski zid - kako bi inspiriralo domaćina.
  
  Tijelo joj je bilo čvrsto i besprijekorno, grudi su joj bile dvije, bradavice visoko postavljene, poput signala crvenog balona - čuvajte se eksploziva. Koža joj je bila besprijekorna od obrva do ružičastih, emajliranih nožnih prstiju, stidne dlake primamljiva prsna ploča meke crne boje. Bila je zaključana na mjestu. Za sada, imala ju je, i znala je to. Podigla je dugi nokat do usana i upitno kucnula po bradi. Obrve, visoko podignute i izvijene kako bi dodale taman pravu količinu okruglosti blagom nagibu njezinih očiju, spustile su se i podigle. "Odobravaš li, Jerry?"
  
  "Ti..." Progutao je knedlu, pažljivo birajući riječi. "Ti si jedna ogromna, prekrasna žena. Želim te - želim te fotografirati. Baš takvu kakva jesi u ovom trenutku."
  
  "To je jedna od najljepših stvari koje mi je itko ikada rekao. Imaš umjetnika u sebi." Izvadila je dvije cigarete iz njegove kutije na krevetu i prislonila jednu na usne, jednu za drugom, kako bi ga natjerala da upali svjetlo. Nakon što mu je pružila jednu, rekla je: "Nisam sigurna bih li ovo učinila da nije bilo onoga što si rekao..."
  
  "Što sam rekao?"
  
  "Da sam jedina djevojka koju si doveo ovamo. Nekako znam da je to istina."
  
  "Kako znaš?"
  
  Oči su joj postale sanjive kroz plavi dim. "Nisam sigurna. Bila bi to tipična laž za muškarca, ali znala sam da govoriš istinu."
  
  Nick joj je stavio ruku na rame. Bila je okrugla, satenska i čvrsta, poput preplanule kože sportaša. "To je bila istina, draga moja."
  
  Rekla je: "I ti imaš nevjerojatno tijelo, Jerry. Nisam znala. Koliko imaš kilograma?"
  
  "Dva i deset. Plus ili minus."
  
  Osjetila je njegovu ruku, oko koje se njezina tanka ruka jedva savijala, toliko je tvrda bila površina preko kosti. "Puno vježbaš. To je dobro za sve. Bojala sam se da ćeš postati kao mnogi muškarci danas. Za tim stolovima rastu trbusi. Čak i mladi ljudi u Pentagonu. To je sramota."
  
  Pomislio je: sada nije baš ni vrijeme ni mjesto,
  
  i on ju je uzeo u naručje, njihova tijela su se stopila u jedan stup responzivne kože. Obje ruke je obavila oko njegova vrata i privila se u njegov topli zagrljaj, noge su joj se podigle s poda i raširila ih je nekoliko puta, poput balerine, ali oštrijim, energičnijim i uzbuđenijim pokretom, poput mišićnog refleksa.
  
  Nick je bio u izvrsnoj fizičkoj kondiciji. Strogo se pridržavao svog programa vježbanja za tijelo i um. To je uključivalo kontrolu libida, ali nije se mogao uhvatiti na vrijeme. Njegovo rastegnuto, strastveno tijelo nadimalo se među njima. Duboko ga je poljubila, pritišćući cijelo tijelo uz njegovo.
  
  Osjećao se kao da mu je dječji prskalica prošla kroz kralježnicu od trtice do vrha glave. Oči su joj bile zatvorene, a disala je poput trkačice koja se bliži drugoj minuti. Udari iz njezinih pluća bili su poput požudnih mlaznica usmjerenih prema njegovom grlu. Ne remeteći njezin položaj, napravio je tri kratka koraka do ruba kreveta.
  
  Volio bi da je više slušao, ali ne bi pomoglo. Osjetio je - ili možda uhvatio odraz ili sjenu - kako čovjek ulazi u sobu.
  
  "Spusti to i okreni se. Polako."
  
  Bio je to tih glas. Riječi su izlazile glasno i jasno, s blagim grlenim prizvukom. Zvučale su kao da dolaze od čovjeka naviknutog da ga se doslovno sluša.
  
  Nick je poslušao. Okrenuo se za četvrtinu kruga i položio Ruth. Napravio je još jedan spori četvrtinu okreta kako bi se suočio s plavokosi div, otprilike njegovih godina i veličine kao i on.
  
  U svojoj velikoj ruci, nisko i mirno držeći je prilično blizu tijela, čovjek je držao ono što je Nick lako prepoznao kao Walther P-38. Čak i bez besprijekornog rukovanja oružjem, znalo bi se da ovaj tip zna svoj posao.
  
  To je to, pomisli Nick sa žaljenjem. Sav taj judo i savatizam ti neće pomoći u ovoj situaciji. I on ih zna, jer zna svoj posao.
  
  Ako je došao da te ubije, mrtav si.
  
  
  Poglavlje II.
  
  
  Nick je ostao skamenjen na mjestu. Da su se plave oči velikog plavokosog muškarca stisnule ili bljesnule, Nick bi pokušao pasti s rampe - pouzdanog McDonald'sa u Singapuru koji je spasio živote mnogih ljudi i ubio još mnogo više. Sve je ovisilo o položaju. P-38 se nije trznuo. Mogao je biti pričvršćen za ispitnu platformu.
  
  Nizak, mršav muškarac ušao je u sobu iza krupnog tipa. Imao je smeđu kožu i crte lica koje su izgledale kao da ih je u mraku razmazao palac amaterskog kipara. Lice mu je bilo oštro, a u ustima gorčina koja se morala razviti stoljećima. Nick je razmislio o tome - malajski, filipinski, indonezijski? Izaberite. Postoji preko 4000 otoka. Manji muškarac držao je Walther prekrasnom čvrstoćom i pokazao na pod. Još jedan profesionalac. "Ovdje nema nikoga drugog", rekao je.
  
  Igrač je iznenada stao. To je značilo treću osobu.
  
  Krupni plavokosi muškarac pogledao je Nicka iščekujući, ravnodušno. Zatim su, ne gubeći pažnju, krenuli prema Ruth, a na kutu jedne usne pojavio se tračak zabave. Nick je izdahnuo - kad su pokazivali emocije ili razgovarali, obično nisu pucali - odmah.
  
  "Imaš dobar ukus", rekao je čovjek. "Nisam godinama vidio tako ukusno jelo."
  
  Nick je bio u iskušenju reći: "Samo izvoli, pojedi ako ti se sviđa", ali je zagrizao. Umjesto toga, polako je kimnuo.
  
  Okrenuo je pogled u stranu ne pomičući glavu i ugledao Ruth kako stoji skamenjena, s nadlanicom jedne ruke pritisnutom na usta, a zglobovi druge stisnuti ispred pupka. Crne oči bile su joj uprte u pištolj.
  
  Nick je rekao: "Plašiš je. Novčanik mi je u hlačama. Naći ćeš oko dvjesto. Nema smisla ikome nauditi."
  
  "Točno. Ti čak ni ne razmišljaš o brzim koracima, a možda nitko ni neće. Ali ja vjerujem u samoodržanje. Skoči. Trči. Posegni. Samo moram pucati. Čovjek je budala ako riskira. Mislim, smatrao bih se budalom da te ne ubijem brzo."
  
  "Razumijem što želiš reći. Ne planiram se ni počešati po vratu, ali svrbi me."
  
  "Samo naprijed. Vrlo polako. Ne želiš li to učiniti sada? U redu." Čovjek je pogledom prelazio po Nickovom tijelu. "Jako smo slični. Svi ste veliki. Odakle ti svi ti ožiljci?"
  
  "Koreja. Bio sam jako mlad i glup."
  
  "Granata?"
  
  "Šrapneli", rekao je Nick, nadajući se da tip ne obraća previše pažnje na žrtve pješadije. Šrapneli te rijetko zašiju s obje strane. Zbirka ožiljaka bila je uspomena na godine provedene s AXE-om. Nadao se da ih neće povećati; meci R-38 su opaki. Čovjek je jednom primio tri i još uvijek postoji - šanse su četiristo prema jedan da će preživjeti dva.
  
  "Hrabar čovjek", rekao je drugi, tonom komentara, a ne komplimenta.
  
  "Sakrio sam se u najveću rupu koju sam mogao pronaći. Da sam mogao pronaći veću, završio bih u njoj."
  
  "Ova žena je lijepa, ali zar ne preferiraš bjelkinje?"
  
  "Volim ih sve", odgovorio je Nick. Tip je bio ili cool ili lud. Pucao je tako sa smeđim čovjekom iza sebe s pištoljem.
  
  ;
  
  Strašno lice pojavilo se na vratima iza druge dvije. Ruth je dahnula. Nick je rekao: "Smiri se, dušo."
  
  Lice je bila gumena maska, koju je nosio treći muškarac prosječne visine. Očito je odabrao najstrašniju u skladištu: crvena, otvorena usta s izbočenim zubima, lažna krvava rana s jedne strane. Gospodin Hyde u loš dan. Pružio je malom čovjeku rolu bijele ribarske strune i veliki sklopivi nož.
  
  Veliki čovjek je rekao: "Ti, djevojko. Lezi na krevet i stavi ruke iza leđa."
  
  Ruth se okrenula prema Nicku, oči su joj bile raširene od užasa. Nick je rekao: "Učini kako kaže. Čiste ovo mjesto i ne žele da ih se progoni."
  
  Ruth je legla, s rukama na svojoj veličanstvenoj stražnjici. Mali čovjek ih je ignorirao dok je kružio po sobi i spretno joj vezao zapešća. Nick je primijetio da je i on nekoć morao biti mornar.
  
  "Sada je na vama red, gospodine Deming", rekao je čovjek s pištoljem.
  
  Nick se pridružio Ruth i osjetio kako mu obrnute zavojnice klize iz ruku i zatežu se. Istegnuo je mišiće da se malo opusti, ali čovjek se nije dao prevariti.
  
  Veliki čovjek je rekao: "Bit ćemo ovdje zauzeti neko vrijeme. Ponašaj se pristojno, a kad odemo, možeš ići slobodno. Nemoj se sada truditi. Sammy, ti ih pazi." Zastao je na trenutak na vratima. "Deming - dokaži da stvarno imaš vještine. Sruši je na koljena i završi ono što si započeo." Nasmiješio se i izašao.
  
  Nick je slušao muškarce u drugoj sobi, nagađajući njihove pokrete. Čuo je kako se otvaraju ladice stola i kako se premeću "Demingovi papiri". Pretražili su ormariće, izvukli kofere i njegovu aktovku te pretražili police za knjige. Ova operacija bila je potpuno luda. Nije mogao spojiti dva dijela slagalice - još.
  
  Sumnjao je da će išta pronaći. Automat iznad svjetiljke mogao se otkriti samo pravim prevrtanjem mjesta, dok je pištolj u garaži bio gotovo sigurno skriven. Ako su popili dovoljno džina da dobiju četvrtu bocu, ne bi im trebale kapi za nokautiranje. Tajni pretinac u Birdu? Neka traže. Ljudi iz AXE-a znali su svoj posao.
  
  Zašto? Pitanje mu se vrtjelo u glavi dok ga doslovno nije zaboljelo. Zašto? Zašto? Trebalo mu je još dokaza. Još razgovora. Ako pretraže ovo mjesto i odu, bit će to još jedna izgubljena večer - i već je mogao čuti Jastreba kako se kikoće na priču. Razborito bi stisnuo tanke usne i rekao nešto poput: "Pa, dečko moj, ipak je dobro da nisi ozlijeđen. Trebao bi biti pažljiviji prema sebi. Ovo su opasna vremena. Najbolje je da se kloniš težih područja dok ti ne nađem partnera za posao..."
  
  I cijelo se vrijeme tiho kikotao. Nick je zastenjao od kiselog gađenja. Ruth je šapnula: "Što?"
  
  "U redu je. Sve će biti u redu." I tada mu je sinula ideja i razmislio je o mogućnostima koje stoje iza nje. Kutovi. Grananje. Glava ga je prestala boljeti.
  
  Duboko je udahnuo, promeškoljio se na krevetu, stavio koljeno pod Ruthino i uspravio se.
  
  "Što radiš?" Njezine crne oči bljesnule su pokraj njegovih. Poljubio ju je i nastavio pritiskati dok se nije prevrnula na leđa na velikom krevetu. Slijedio ju je, ponovno s koljenom među njezinim nogama.
  
  "Čuli ste što je ovaj čovjek rekao. Ima pištolj."
  
  "O, moj Bože, Jerry. Ne sada."
  
  "Želi pokazati svoju domišljatost. Ravnodušno ćemo slijediti naredbe. Vratit ću se u uniformi za nekoliko minuta."
  
  "Ne!"
  
  "Primiti injekciju ranije?"
  
  "Ne, ali..."
  
  "Imamo li izbora?"
  
  Postojan i strpljiv trening dao je Nicku potpunu vlast nad svojim tijelom, uključujući i spolne organe. Ruth je osjetila pritisak na bedru, pobunila se i bijesno se izvijala dok se on pritiskao uz njezino prekrasno tijelo. "NE!"
  
  Sammy se probudio. "Hej, što radiš?"
  
  Nick je okrenuo glavu. "Točno ono što nam je šef rekao. Je li tako?"
  
  "NE!" vrisnula je Ruth. Pritisak u njezinom želucu sada je bio intenzivan. Nick se spusti niže. "NE!"
  
  Sammy je potrčao do vrata, viknuo: "Hans" i zbunjeno se vratio u krevet. Nicku je laknulo kad je vidio da je Walther još uvijek uperen u pod. Međutim, priča je bila drugačija. Jedan metak kroz tebe, i prekrasna žena u pravom trenutku.
  
  Ruth se previjala pod Nickovom težinom, ali njezine vlastite ruke, svezane i vezane ispod nje, osujetile su njezine pokušaje da se oslobodi. S oba Nickova koljena među svojima, bila je praktički prikovana. Nick je pritisnuo bokove prema naprijed. Prokletstvo. Pokušaj ponovno.
  
  Krupni tip je upao u sobu. "Vičeš li, Sammy?"
  
  Niski čovjek pokazao je na krevet.
  
  Ruth je vrisnula: "NE!"
  
  Hans je zalajao: "Što se dovraga događa? Prestani s tom bukom."
  
  Nick se nasmijao, ponovno ispruživši slabine naprijed. "Daj mi vremena, stari prijatelju. Učinit ću to."
  
  Snažna ruka ga je uhvatila za rame i gurnula na leđa na krevet. "Zatvori usta i drži ih zatvorena", zarežao je Hans na Ruth. Pogledao je Nicka. "Ne želim nikakvu buku."
  
  "Pa zašto si mi onda rekao da završim posao?"
  
  Plavokosi je stavio ruke na bokove. P-38 je nestao iz vida. "Bože, čovječe, ti si nešto posebno. Znaš..."
  
  Šalio sam se."
  
  "Kako sam znao? Imaš pištolj. Radim kako mi se kaže."
  
  "Deming, volio bih se jednog dana boriti s tobom. Hoćeš li se hrvati? Boksati? Mačevati?"
  
  "Malo. Zakažite sastanak."
  
  Lice krupnog čovjeka poprimilo je zamišljen izraz. Lagano je odmahnuo glavom s jedne strane na drugu, kao da pokušava razbistriti misli. "Ne znam za tebe. Ili si lud ili si najkul tip kojeg sam ikad vidio. Ako nisi lud, bio bi dobra osoba za imati te u blizini. Koliko zarađuješ godišnje?"
  
  "Šesnaest tisuća i sve što mogu učiniti."
  
  "Hrana za piliće. Šteta što si kvadrat."
  
  "Pogriješio sam nekoliko puta, ali sada sam ispravio stvari i više ne štedim."
  
  "Gdje si pogriješio/pogriješila?"
  
  "Žao mi je, stari prijatelju. Uzmi svoj plijen i kreni svojim putem."
  
  "Čini se da sam pogriješio u vezi tebe." Čovjek je ponovno odmahnuo glavom. "Žao mi je što čistim jedan od klubova, ali posao ide sporo."
  
  "Kladim se."
  
  Hans se okrenuo prema Sammyju. "Idi pomoći Chicku da se spremi. Ništa posebno." Okrenuo se, a zatim, gotovo kao naknadna misao, zgrabio Nicka za hlače, izvadio novčanice iz novčanika i ubacio ih u komodu. Rekao je: "Vas dvojica sjedite mirno i tiho. Nakon što odemo, bit ćete slobodni. Telefonske linije su u prekidu. Ostavit ću razvodnu kapu od vašeg auta kraj ulaza u zgradu. Bez ljutnje."
  
  Hladne plave oči zaustavile su se na Nicku. "Nijedno", odgovorio je Nick. "I doći ćemo do tog hrvačkog meča jednog dana."
  
  "Možda", rekao je Hans i izašao.
  
  Nick se skotrljao iz kreveta, pronašao hrapavi rub metalnog okvira koji je podupirao madrac i nakon otprilike minute prerezao je kruto uže, prorezavši komad kože i nešto što je izgledalo kao istegnuće mišića. Dok se dizao s poda, Ruthine crne oči srele su se s njegovima. Bile su širom otvorene i zurile su u njega, ali nije izgledala prestrašeno. Lice joj je bilo bezizražajno. "Ne miči se", šapnuo je i prišuljao se vratima.
  
  Dnevni boravak bio je prazan. Imao je snažnu želju nabaviti učinkovitu švedsku strojnicu, ali da mu je ova ekipa bila meta, bio bi to dar. Čak ni obližnji naftni radnici nisu imali pripremljene samonapuhala. Tiho je prošao kroz kuhinju, izašao na stražnja vrata i obišao kuću do garaže. U svjetlima reflektora ugledao je automobil kojim su stigli. Dvojica muškaraca sjedila su pokraj njega. Obišao je garažu, ušao straga i okrenuo zasun bez skidanja kaputa. Drvena letva se zanjihala, a Wilhelmina mu je skliznula u ruku, a on je osjetio iznenadno olakšanje od njezine težine.
  
  Kamen mu je udario o bosu nogu dok je zaobilazio plavu smreku i prilazio automobilu s tamne strane. Hans je izašao s terase, a kad su se okrenuli da ga pogledaju, Nick je vidio da su dvojica muškaraca blizu automobila Sammy i Chick. Nijedan od njih sada nije imao oružje. Hans je rekao: "Idemo."
  
  Tada je Nick rekao: "Iznenađenje, dečki. Ne mičite se. Pištolj koji držim velik je kao i vaš."
  
  Tiho su se okrenuli prema njemu. "Smirite se, dečki. I vi, Deming. Možemo to riješiti. Je li to stvarno pištolj koji imate?"
  
  "Luger. Ne miči se. Pristupit ću malo naprijed da to možeš vidjeti i osjećati se bolje. I živjeti dulje."
  
  Zakoračio je u svjetlo, a Hans je frknuo. "Sljedeći put, Sammy, koristit ćemo žicu. A sigurno si loše napravio s tim čvorovima. Kad budemo imali vremena, dat ću ti novu edukaciju."
  
  "Oh, bili su žilavi", obrecnu se Sammy.
  
  "Nije dovoljno čvrsto. Čime misliš da su bili vezani, vrećama žita? Možda bismo trebali upotrijebiti lisice..."
  
  Besmisleni razgovor odjednom je dobio smisao. Nick je viknuo: "Začepi!" i počeo se povlačiti, ali bilo je prekasno.
  
  Čovjek iza njega zareža: "Stani, buko, ili ćeš biti pun rupa. Spusti to. To je dječak. Dođi ovamo, Hans."
  
  Nick je stisnuo zube. Pametan, taj Hans! Četvrti čovjek na straži i nikad razotkriven. Izvrsno vođa. Kad se probudio, bio je sretan što je stisnuo zube, inače bi možda izgubio nekoliko. Hans je prišao, odmahnuo glavom, rekao: "Ti si nešto posebno", i zadao mu brzi lijevi kroše u bradu koji je tresao svijet mnogo minuta.
  
  * * *
  
  U tom istom trenutku, dok je Nick Carter ležao privezan za branik Thunderbirda, svijet je dolazio i odlazio, zlatni kotači su treperili, a glava mu je pulsirala, Herbert Wheeldale Tyson rekao je sam sebi kako je to veličanstven svijet.
  
  Za odvjetnika iz Indiane koji nikada nije zarađivao više od šest tisuća godišnje u Logansportu, Fort Wayneu i Indianapolisu, radio je to ispod radara. Kao kongresmen s jednim mandatom, prije nego što su građani odlučili da je njegov protivnik manje lukav, glup i sebičan, pretvorio je nekoliko brzih veza u Washingtonu u veliki posao. Treba vam lobist koji obavlja stvari - Herbert vam treba za određene projekte. Imao je dobre veze u Pentagonu i tijekom devet godina mnogo je naučio o naftnom poslu, streljivom i građevinskim ugovorima.
  
  Herbert je bio ružan, ali je bio važan. Nisi ga morao voljeti, iskoristio si ga. I on je to i isporučio.
  
  Večeras je Herbert uživao u svojoj omiljenoj razonodi u svojoj maloj, skupoj kući na periferiji Georgetowna. Bio je u velikom krevetu u velikoj spavaćoj sobi s velikim vrčem leda,
  
  boce i čaše kraj kreveta gdje je velika djevojka čekala njegovo zadovoljstvo.
  
  Upravo je uživao gledajući seksi film na suprotnom zidu. Prijatelj pilot mu ih je donio iz Zapadne Njemačke, gdje ih proizvode.
  
  Nadao se da će djevojka dobiti isti poticaj od njih kao i on, iako nije bilo važno. Bila je Korejka, Mongolka ili jedna od onih žena koje su radile u nekom od trgovačkih ureda. Glupa, možda, ali sviđale su mu se takve - krupna tijela i lijepa lica. Želio je da ga sada vide te kurve iz Indianapolisa.
  
  Osjećao se sigurno. Baumanova odjeća bila je malo smetnja, ali nije mogla biti toliko jaka koliko su šaputali. U svakom slučaju, kuća je imala potpuni alarmni sustav, a u ormaru je bila sačmarica, a na noćnom ormariću pištolj.
  
  "Gledaj, dušo", nasmijao se i nagnuo naprijed.
  
  Osjetio ju je kako se miče na krevetu, a nešto mu je zaklonilo pogled na ekran, pa je podigao ruke da ga odgurne. Pa, preletio mu je preko glave! Halo.
  
  Herbert Wheeldale Tyson bio je paraliziran prije nego što su mu ruke dohvatile bradu i umro je nekoliko sekundi kasnije.
  
  
  Poglavlje III.
  
  
  Kad se svijet prestao tresti i postao jasan, Nick se našao na tlu iza automobila. Zapešća su mu bila vezana za auto, a Chick je vjerojatno pokazao Hansu da zna kako se snalazi time što je Nicka dugo držao. Zapešća su mu bila prekrivena užetom, a nekoliko niti bilo je vezano za četvrtasti čvor koji mu je držao ruke zajedno.
  
  Čuo je četvoricu muškaraca kako tiho razgovaraju i primijetio je samo Hansovu primjedbu: "...saznat ćemo. Na ovaj ili onaj način."
  
  Ušli su u automobil i dok je prolazio ispod reflektora najbliže cesti, Nick ga je prepoznao kao zeleni Fordov sedan s četvero vrata iz 1968. Bio je vezan pod nezgodnim kutom kako bi se jasno vidjela oznaka ili točno identificirao model, ali nije bio kompaktan.
  
  Uložio je svoju golemu snagu u uže, a zatim uzdahnuo. Bilo je to pamučno uže, ali ne ono kućno, mornarsko kvalitetno i izdržljivo. Obilno je slinio, stavio ga na jezik na području zapešća i počeo ga neprestano grickati svojim snažnim bijelim zubima. Materijal je bio težak. Monotono je žvakao tvrdu, mokru masu kad je Ruth izašla i pronašla ga.
  
  Navukla je odjeću, sve do urednih bijelih cipela s visokom petom, prešla preko pločnika i pogledala ga. Osjećao je da joj je korak previše ujednačen, pogled previše smiren za situaciju. Bilo je depresivno shvatiti da je mogla biti u drugom timu, unatoč onome što se dogodilo, a muškarci su je ostavili kako bi izveli neku vrstu državnog udara.
  
  Najšire se nasmiješio. "Hej, znao sam da ćeš se osloboditi."
  
  "Ne, hvala, seksualni manijače."
  
  "Draga! Što da kažem? Riskirao sam život da ih otjeram i spasim tvoju čast."
  
  "Mogli ste me barem odvezati."
  
  "Kako si se oslobodio?"
  
  "I ti si. Otkotrljala sam se iz kreveta i strgnula kožu s ruku, prerezavši uže na okviru kreveta." Nick je osjetio val olakšanja. Nastavila je mršteći se: "Jerry Deming, mislim da ću te ostaviti ovdje."
  
  Nick je brzo razmislio. Što bi Deming rekao u ovakvoj situaciji? Eksplodirao je. Napravio je buku. Sad me pusti odmah, ili ću, kad izađem, mlatiti tvoju lijepu guzicu dok ne sjedneš mjesec dana, a nakon toga ću zaboraviti da sam te ikada poznavao. Lud si..."
  
  Zastao je kad se nasmijala, nagnuvši se da mu pokaže žilet koji je držala u ruci. Pažljivo mu je prerezala okove. "Eto, moj junače. Bio si hrabar. Jesi li ih stvarno napao golim rukama? Mogli su te ubiti umjesto da te svežu."
  
  Protrljao je zapešća i opipao čeljust. Taj veliki Hans ga je izgubio! "Sakrio sam pištolj u garaži jer ako kuću opljačkaju, mislim da postoji mogućnost da ga tamo neće pronaći. Uzeo sam ga, i imao sam tri kad me razoružao četvrti koji se skrivao u grmlju. Hans me ušutkao. Ovi tipovi moraju biti pravi profesionalci. Zamisli da se odvoziš od piketa?"
  
  "Budi zahvalan što nisu pogoršali stvari. Pretpostavljam da su te tvoja putovanja u naftnom poslu navikla na nasilje. Pretpostavljam da si djelovao bez straha. Ali ovako bi mogao nastradati."
  
  Pomislio je: "I na Vassaru ih treniraju smireno, inače ima u tebi više nego što se na prvi pogled čini." Hodali su prema kući, a privlačna djevojka držala je za ruku golog, snažno građenog muškarca. Dok se Nick svlačio, podsjetio ju je na sportaša na treningu, možda profesionalnog nogometaša.
  
  Primijetio je da je pogledom pratila njegovo tijelo, kako i priliči slatkoj mladoj dami. Je li ovo bila gluma? Viknuo je, navlačeći jednostavne bijele bokserice: ;
  
  "Nazvat ću policiju. Neće nikoga ovdje uhvatiti, ali to će pokriti moje osiguranje, a možda će i pomno pratiti mjesto."
  
  "Nazvao sam ih, Jerry. Ne mogu ni zamisliti gdje su."
  
  "Ovisi gdje su bili. Imaju tri automobila na sto četvornih milja. Još martinija?..."
  
  * * *
  
  Policajci su bili suosjećajni. Ruth je napravila malu grešku s pozivom i uzalud su im potrošili vrijeme. Komentirali su velik broj provala i pljački koje su počinili gradski nasilnici. Zapisali su to i posudili njegove rezervne ključeve kako bi njihovi policajci iz BCI-a mogli ujutro dvaput provjeriti mjesto. Nick je mislio da je to gubljenje vremena - i bilo je.
  
  Nakon što su otišli, on i Ruth su plivali, ponovno pili, plesali i kratko se mazili, ali privlačnost je već splasnula. Pomislio je da se, unatoč ukočenosti u gornjoj usni, čini zamišljenom - ili nervoznom. Dok su se ljuljali u čvrstom zagrljaju na terasi, uz ritam Armstrongove trube na svijetloplavoj numeri, poljubio ju je nekoliko puta, ali raspoloženje je nestalo. Usne joj se više nisu topile; bile su trome. Otkucaji srca i disanje nisu joj se ubrzavali kao nekada.
  
  I sama je primijetila razliku. Skrenula je pogled s njegova, ali je naslonila glavu na njegovo rame. "Jako mi je žao, Jerry. Valjda sam samo sramežljiva. Stalno razmišljam o tome što se moglo dogoditi. Mogli smo biti... mrtvi." Stresla se.
  
  "Mi nismo takvi", odgovorio je, stišćući je.
  
  "Bi li to stvarno učinio?" upitala je.
  
  "Što je učinio?"
  
  "Na krevetu. Činjenica da me je čovjek nazvao Hans dala mi je naslutiti."
  
  "Bio je pametan momak, a to mu se obilo o glavu."
  
  "Kako?"
  
  "Sjećaš se kad je Sammy vikao na njega? Ušao je, a zatim poslao Sammyja na nekoliko minuta da pomogne drugom tipu. Zatim je sam izašao iz sobe, i to je bila moja prilika. Inače ćemo još uvijek biti vezani za ovaj krevet, možda su odavno otišli. Ili će mi gurati šibice pod nožne prste kako bih im rekao gdje skrivam novac."
  
  "A ti? Skrivaš li novac?"
  
  "Naravno da ne. Ali ne izgleda li kao da su imali lažne savjete, kao i ja?"
  
  "Da, vidim."
  
  "Ako ona to vidi", pomisli Nick, "sve je u redu." Barem je bila zbunjena. Da je bila u drugom timu, morala bi priznati da se Jerry Deming ponašao i razmišljao kao tipičan građanin. Kupio joj je fini odrezak u Perrault's Supper Clubu i odvezao je kući u rezidenciju Moto u Georgetownu. Nedaleko od prekrasne kućice u kojoj je Herbert W. Tyson ležao mrtav, čekajući da ga ujutro pronađe sluškinja i da užurbani liječnik odluči da je ozlijeđeno srce izdalo svog nositelja.
  
  Skupio je jedan mali plus. Ruth ga je pozvala da ga prati na večeru kod Sherman Owena Cushingsa u petak u tjednu - njihov godišnji događaj "Svi prijatelji". Cushingovi su bili bogati, privatni i počeli su gomilati nekretnine i novac čak i prije nego što je du Pont počeo proizvoditi barut, a većinu su držali u svojim rukama. Mnogi su senatori pokušali osigurati Cushingovu nominaciju - ali nikada je nisu dobili. Rekao je Ruth da je apsolutno siguran da to može učiniti. Potvrdit će pozivom u srijedu. Gdje će Akito biti? Kairo - zato je Nick mogao zauzeti njegovo mjesto. Saznao je da je Ruth upoznala Alice Cushing u Vassaru.
  
  Sljedeći dan bio je vruć, sunčan četvrtak. Nick je spavao do devet, a zatim je doručkovao u restoranu u stambenoj zgradi Jerryja Deminga - svježe iscijeđeni sok od naranče, tri kajgane, slaninu, tost i dvije šalice čaja. Kad god je mogao, planirao je svoj način života poput sportaša koji ostaje u dobroj formi.
  
  Samo njegovo veliko tijelo nije ga moglo održati u vrhunskoj formi, pogotovo kada bi se prepustio određenoj količini obilne hrane i alkohola. Nije zanemarivao svoj um, posebno kada su u pitanju bila aktualna događanja. Njegove novine bile su The New York Times, a putem pretplate na AXE čitao je periodične publikacije od Scientific Americana do The Atlantica i Harper'sa. Nije prošao mjesec dana a da na njegovom računu nije bilo četiri ili pet značajnih knjiga.
  
  Njegova fizička snaga zahtijevala je dosljedan, iako neplaniran, program treninga. Dva puta tjedno, osim ako nije bio "na licu mjesta" - AX znači "na poslu" na lokalnom žargonu - vježbao je akrobacije i judo, udarao vreće za udaranje i metodično plivao pod vodom duge minute. Također je redovito razgovarao u svoje kasetofone, usavršavao svoj izvrsni francuski i španjolski, poboljšavao svoj njemački i tri druga jezika, što mu je, kako je rekao, omogućilo da "uzme curu, nađe krevet i dobije upute za dolazak do zračne luke".
  
  David Hawk, kojeg nikada ništa nije impresioniralo, jednom je rekao Nicku da smatra da je njegova najveća prednost glumačka vještina: "...pozornica je nešto izgubila kada si ti došao u naš posao."
  
  Nickov otac bio je karakterni glumac. Jedan od onih rijetkih kameleona koji se mogao uvući u bilo koju ulogu i postati to. Vrsta talenta koju pametni producenti traže. "Probaj dobiti Cartera", govorili su dovoljno često da Nickov otac dobije svaku ulogu koju je odabrao.
  
  Nick je odrastao gotovo diljem Sjedinjenih Država. Činilo se da je njegovo obrazovanje, podijeljeno između tutora, studija i javnih škola, imalo koristi od raznolikosti.
  
  S osam godina usavršio je svoj španjolski i snimao iza kulisa s ansamblom koji je izvodio "Está el Doctor en Casa?". Do desete godine - budući da su Tea i Sympathy bili iskusni, a njihov vođa matematički genij - mogao je većinu algebre izračunati u glavi, izračunati vjerojatnost svih ruku u pokeru i blackjacku te proizvesti savršene imitacije Oxoniana, Yorkshirea i Cockneyja.
  
  Ubrzo nakon svog dvanaestog rođendana napisao je jednočinku koja je, neznatno revidirana nekoliko godina kasnije, sada u tisku. I otkrio je da je savate, kojem ga je naučio njegov francuski akrobat, Jean Benoît-Gironière, jednako učinkovit u uličici kao i na strunjači.
  
  Bilo je to nakon kasnonoćne predstave, a on se sam vraćao kući. Dva potencijalna razbojnika prišla su mu u usamljenom žutom svjetlu napuštene uličice koja je vodila od ulaza do ulice. Lupio je nogom, udario u potkoljenicu, skočio na ruke i zadao mu udarac bičem poput mazge u prepone, nakon čega je uslijedio udarac kotačem za spektakularan okret i udarac u bradu. Zatim se vratio u kazalište i doveo oca da pogleda zgužvane, stenjuće figure.
  
  Stariji Carter primijetio je da njegov sin govori mirno i diše sasvim normalno. Rekao je: "Nick, učinio si što si morao. Što ćemo s njima?"
  
  "Ne zanima me".
  
  "Želiš li ih vidjeti uhićene?"
  
  "Mislim da ne", odgovorio je Nick. Vratili su se u kazalište, a kad su se vratili kući sat vremena kasnije, muškaraca više nije bilo.
  
  Godinu dana kasnije, Carter stariji otkrio je Nicka u krevetu s Lily Greene, prekrasnom mladom glumicom koja je kasnije postala velika u Hollywoodu. Samo se nasmijao i otišao, ali nakon kasnijeg razgovora, Nick je otkrio da polaže prijemne ispite za fakultet pod drugim imenom i upisuje se na Dartmouth. Njegov otac poginuo je u prometnoj nesreći manje od dvije godine kasnije.
  
  Neke od tih uspomena - one najbolje - bljesnule su Nicku kroz glavu dok je pješačio četiri bloka do teretane i presvlačio se u kupaće gaće. U sunčanoj teretani na krovu vježbao je laganim tempom. Odmarao se. Padao. Sunčao se. Radio na karikama i trampolinu. Sat vremena kasnije, oznojio se na vrećama za udaranje, a zatim je petnaest minuta neprestano plivao u velikom bazenu. Vježbao je joga disanje i provjeravao svoje podvodno vrijeme, trznuvši se kad je primijetio da mu četrdeset osam sekundi nedostaje za službeni svjetski rekord. Pa - neće uspjeti.
  
  Neposredno nakon ponoći, Nick se uputio prema svojoj otmjenoj stambenoj zgradi, prošuljavši se pokraj stola za doručak kako bi dogovorio sastanak s Davidom Hawkom. Unutra je zatekao svog višeg časnika. Pozdravili su se rukovanjem i tihim, prijateljskim klimanjem glavom - kombinacijom kontrolirane topline, ukorijenjene u dugogodišnjem odnosu i međusobnom poštovanju.
  
  Hawk je nosio jedno od svojih sivih odijela. Kad su mu se ramena pognula i hodao ležerno, umjesto svojim uobičajenim hodom, mogao je biti neki veliki ili mali washingtonski poslovni čovjek, vladin dužnosnik ili porezni obveznik u posjetu iz West Forka. Običan, neupadljiv, tako neupadljiv.
  
  Nick je šutio. Hawk je rekao: "Možemo razgovarati. Mislim da kotlovi počinju gorjeti."
  
  "Da, gospodine. Što kažete na šalicu čaja?"
  
  "Odlično. Jesi li ručao/ručala?"
  
  "Ne. To danas preskačem. To je protuteža svim kanapeima i jelima od sedam sljedova koje dobivam na ovom zadatku."
  
  "Spusti vodu, dečko. Bit ćemo pravi britanski. Možda će to pomoći. Protiv smo onoga u čemu su se specijalizirali. Niti unutar niti i bez početka za čvor. Kako je prošlo sinoć?"
  
  Nick mu je rekao. Hawk je povremeno kimao glavom i pažljivo se igrao svojom odmotanom cigarom.
  
  "Ovo je opasno mjesto. Nema oružja, sve je odneseno i vezano. Nemojmo više riskirati. Siguran sam da imamo posla s hladnokrvnim ubojicama i možda je na tebi red." Planovi i operacije "Ne slažem se s tobom sto posto, ali mislim da će se slagati nakon što se sutra sastanemo."
  
  "Nove činjenice?"
  
  "Ništa novo. To je ljepota. Herbert Wildale Tyson pronađen je mrtav u svom domu jutros. Navodno prirodnom smrću. Počinje mi se sviđati ta fraza. Svaki put kad je čujem, moje sumnje se udvostruče. A sada postoji dobar razlog za to. Ili bolji razlog. Prepoznajete li Tysona?"
  
  "Nadimak 'Kotač i Posao'. Zatezač užeta i podmazivač. Jedan od tisuću i petsto takvih kao on. Vjerojatno mogu nabrojati stotinu."
  
  "Da. Znaš ga jer se popeo na vrh smrdljive bačve. Sad ću pokušati povezati točkice. Tyson je četvrta osoba koja je umrla prirodnom smrću, a svi su se poznavali. Svi glavni vlasnici rezervi nafte i streljiva na Bliskom istoku."
  
  Hawk je zastao, a Nick se namrštio. "Očekuješ da ću reći da ovo nije ništa neobično u Washingtonu."
  
  "Tako je. Još jedan članak. Prošli tjedan, dvije važne i vrlo ugledne osobe primile su prijetnje smrću. Senator Aaron Hawkburn i Fritsching iz Ministarstva financija."
  
  "I jesu li nekako povezani s ostalom četvoricom?"
  
  "Nimalo. Niti jedno od njih ne bi bilo uhvaćeno na ručku s Tysonom, na primjer. Ali obojica imaju ogromne ključne pozicije koje bi mogle utjecati na... Bliski istok i neke vojne ugovore."
  
  "Jesu li im samo prijetili? Nisu li dobili nikakve naredbe?"
  
  "Vjerujem da će se to dogoditi kasnije. Mislim da će se četiri smrti koristiti kao strašni primjeri. Ali Hawkburn i Fritsching nisu ljudi koje treba zastrašiti, iako nikad se ne zna. Nazvali su FBI i dali nam unakrsnu dojavu. Rekao sam im da AXE možda nešto ima."
  
  Nick je oprezno rekao: "Izgleda da nemamo puno - još."
  
  "Tu nastupaš ti. Što kažeš na malo tog čaja?"
  
  Nick je ustao, natočio i donio šalice, po dvije vrećice čaja. Već su prošli kroz ovaj ritual. Hawk je rekao: "Tvoj nedostatak vjere u mene je razumljiv, iako sam nakon svih ovih godina mislio da zaslužujem više..." Otpio je gutljaj čaja i pogledao Nicka svjetlucavim sjajem koji je uvijek najavljivao zadovoljavajuće otkriće - poput snažnog pružanja ruke partneru koji se bojao da ga je nadmašio u ponudi.
  
  "Pokaži mi još jedan dio slagalice koji skrivaš", rekao je Nick. "Onaj koji odgovara."
  
  "Komadići, Nicholas. Komadići. Koje ćeš, sigurna sam, i ti složiti. Vruć si. Oboje znamo da sinoć nije bila obična pljačka. Tvoji su kupci promatrali i slušali. Zašto? Htjeli su znati više o Jerryju Demingu. Je li to zato što Jerry Deming - Nick Carter - ima nešto na tragu, a mi to još ne shvaćamo?"
  
  "...Ili Akito prokleto pomno pazi na svoju kćer?"
  
  "...Ili je kći bila umiješana u ovo i glumila žrtvu?"
  
  Nick se namrštio. "Neću to odbaciti. Ali mogla me ubiti dok sam bio vezan. Imala je britvu. Mogla je jednako lako izvući nož za odrezak i izrezati me kao pečenku."
  
  "Možda žele Jerryja Deminga. Ti si iskusan naftaš. Slabo plaćen i vjerojatno pohlepan. Mogli bi ti prići. To bi bio trag."
  
  "Pretražio sam joj torbu", rekao je Nick zamišljeno. "Kako su nas pratili? Nisu mogli pustiti tu četvoricu da se cijeli dan jašu okolo."
  
  "Oh," Jastreb se pretvarao da žali. "Tvoja Bird ima pager na sebi. Jedan od onih starih koji rade 24 sata dnevno. Ostavili smo ga tamo u slučaju da ga odluče podići."
  
  "Znao sam", rekao je Nick, nježno okrećući stol.
  
  "Jesi li to učinio/la?"
  
  "Provjerio sam frekvencije koristeći kućni radio. Nisam pronašao sam pager, ali znao sam da mora biti tamo."
  
  "Možeš mi reći. A sada nešto egzotičnije. Tajanstveni Istok. Jesi li primijetio obilje lijepih djevojaka s kosim očima u društvu?"
  
  "Zašto ne? Od 1938. svake godine žanjemo novu berbu azijskih milijunaša. Većina njih na kraju stigne ovamo sa svojim obiteljima i svojim plijenom."
  
  "Ali oni ostaju ispod radara. Ima i drugih. Tijekom protekle dvije godine sastavili smo popise gostiju s više od šesto pedeset događaja i unijeli ih u računalo. Među ženama s Istoka, šest šarmantnih žena predvodi popis za zabave međunarodnog kalibra. "Ili lobiranja. Ovdje..." Pružio je Nicku poruku.
  
  Jeanyee Ahling
  
  Susie Cuong
  
  Ann We Ling
  
  Pong-Pong Lily
  
  Ruta Moto
  
  Sonia Rañez
  
  Nick je rekao: "Vidio sam ih troje plus Ruth. Vjerojatno ih samo nisam upoznao s ostalima. Broj orijentalnih djevojaka privukao mi je pažnju, ali nije se činilo važnim dok mi nisi pokazao ovaj uzorak. Naravno, u posljednjih šest tjedana upoznao sam dvjesto ljudi, svih nacionalnosti na svijetu..."
  
  "Ali ne računajući ostalo prekrasno cvijeće s Istoka."
  
  "Je li istina."
  
  Hawk je kucnuo po papiru. "Ostali su možda u grupi ili negdje drugdje, ali nisu otkriveni u računalnom predlošku. Sada, grumen..."
  
  "Jedan ili više ovih voljenih bili su na barem jednom okupljanju gdje su mogli susresti mrtve. Računalo nam govori da nam Tysonov radnik u garaži kaže da misli da je vidio Tysona kako se odvozi u svom automobilu prije otprilike dva tjedna s nekom ženom s Istoka. Nije siguran, ali to je zanimljiv dio naše slagalice. Provjeravamo Tysonove navike. Bilo bi dobro saznati je li jeo u nekim većim restoranima ili hotelima ili je viđen s njom više od nekoliko puta."
  
  "Tada ćemo znati da smo na mogućem putu."
  
  "Iako nećemo znati kamo idemo. Ne zaboravite spomenuti naftnu kompaniju Konfederacije u Latakiji. Pokušali su poslovati preko Tysona i još jednog mrtvaca, Armbrustera, koji je rekao svojoj odvjetničkoj tvrtki da ih odbije. Imaju dva tankera i unajmljuju još tri, s puno kineskih posada. Zabranjeno im je prevoziti američki teret jer su putovali u Havanu i Haiphong. Ne možemo vršiti pritisak na njih jer je u tome uključeno puno... francuskog novca, a imaju i bliske veze s Baalom u Siriji. Konfederacija je uobičajenih pet korporacija, naslaganih jedna na drugu, elegantno isprepletenih u Švicarskoj, Libanonu i Londonu. Ali Harry Demarkin nam je rekao da je središte nešto što se zove Baumannov prsten. To je struktura moći."
  
  Nick je ponovio ovaj "Baumanov prsten".
  
  "Uključeno."
  
  "Bauman. Borman. Martin Borman?"
  
  "Možda."
  
  Nickov se puls ubrzao, tempom koji je bilo teško iznenaditi. Borman. Zagonetni sup. Neuhvatljiv poput dima. Jedan od najtraženijih ljudi na Zemlji ili šire. Ponekad se činilo kao da djeluje iz druge dimenzije.
  
  Njegova smrt je desetke puta objavljena otkako je njegov šef umro u Berlinu 29. travnja 1945.
  
  "Harry još istražuje?"
  
  Hawkovo se lice smrknulo. "Harry je jučer umro. Auto mu je pao s litice iznad Bejruta."
  
  "Prava nesreća?" Nick je osjetio oštar ubod žaljenja. Sjekira Harry Demarkin bio mu je prijatelj, a ti nisi puno postigao u ovom poslu. Harry je bio neustrašiv, ali oprezan.
  
  "Možda".
  
  Činilo se kao da je u trenutku tišine ponovio - možda.
  
  Hawkeove zamišljene oči bile su tamnije nego što ih je Nick ikada vidio. "Spremamo se otvoriti veliku vreću problema, Nick. Nemoj ih podcijeniti. Sjeti se Harryja."
  
  "Najgore je što nismo sigurni kako torba izgleda, gdje je ili što je u njoj."
  
  "Dobar opis. Gadna je situacija u svakom pogledu. Osjećam se kao da te stavljam za klavir sa sjedalom punim dinamita koji eksplodira kad pritisneš određenu tipku. Ne mogu ti reći koja je tipka smrtonosna jer ni ja ne znam!"
  
  "Postoji mogućnost da je manje ozbiljno nego što izgleda", rekao je Nick, ne vjerujući, ali ohrabrujući starca. "Možda ću otkriti da su smrti zapanjujuća slučajnost, djevojke su nova plaćena skupina, a Konfederacija je samo hrpa promotora i desetoprosječnih."
  
  "Istina. Oslanjaš se na AXE-ovu maksimu - samo su glupi sigurni, mudri uvijek sumnjaju. Ali, za ime Božje, budi vrlo oprezan, činjenice koje imamo upućuju u mnogim smjerovima, a ovo je najgori mogući scenarij." Hawk je uzdahnuo i iz džepa izvukao presavijeni papir. "Mogu ti još malo pomoći. Evo dosjea o šest djevojaka. Naravno, još uvijek kopamo po njihovim biografijama. Ali..."
  
  Između palca i kažiprsta držao je malu, jarko obojenu metalnu kuglicu, otprilike dvostruko veću od graha. "Novi pager iz Stuartovog odjela. Pritisnete ovu zelenu točku i aktivira se na šest sati. Domet je oko tri milje u ruralnim područjima. Ovisi o uvjetima u gradu, jeste li zaštićeni zgradama itd."
  
  Nick ga je pregledao: "Sve su bolji i bolji. Drugačija vrsta slučaja?"
  
  "Može se tako koristiti. Ali prava je ideja progutati ga. Pretraga ne otkriva ništa. Naravno, ako imaju monitor, znaju da je u tebi..."
  
  "I imaju do šest sati da te otvore i ušutkaju", suhoparno je dodao Nick. Gurnuo je uređaj u džep. "Hvala vam."
  
  Hawk se nagnuo preko naslona stolca i izvukao dvije boce skupog škotskog viskija, svaku u tamnosmeđoj čaši. Jednu je pružio Nicku. "Pogledaj ovo."
  
  Nick je pregledao pečat, pročitao etiketu te pregledao čep i dno. "Da je ovo čep", razmišljao je, "moglo bi se u njemu skrivati bilo što, ali ovo izgleda apsolutno košer. Može li stvarno biti selotejpa unutra?"
  
  "Ako si ikada natočiš gutljaj ovoga, uživaj. Jedna od najboljih mješavina." Hawk je naginjao bocu koju je držao gore-dolje, promatrajući kako tekućina iz vlastitog zraka stvara sitne mjehuriće.
  
  "Vidiš li išta?" upitao je Hawk.
  
  "Daj da probam." Nick je pažljivo okretao bocu iznova i iznova i shvatio je. Da vam je oko jako oštro i da ste pogledali dno boce, primijetili biste da se mjehurići ulja ne pojavljuju tamo kada se boca okrene naopako. "Dno nekako ne izgleda kako treba."
  
  "Tako je. Tu je staklena pregrada. Gornja polovica je viski. Donja polovica je jedan od Stewartovih supereksploziva, koji izgleda kao viski. Aktivirate ga tako da razbijete bocu i izložite je zraku dvije minute. Tada će ga bilo koji plamen zapaliti. Budući da je trenutno pod kompresijom i bez zraka, relativno je siguran", kaže Stewart.
  
  Nick je pažljivo spustio bocu. "Mogle bi ti dobro doći."
  
  "Da", složio se Hawk, ustajući i pažljivo otresajući pepeo s jakne. "Kad si u nevolji, uvijek možeš ponuditi da platiš posljednje piće."
  
  * * *
  
  Točno u 16:12 u petak poslijepodne, Nickov je telefon zazvonio. Djevojka je rekla: "Ovdje gospođa Rice iz telefonske tvrtke. Zvali ste..." Navela je broj koji završava na sedam, osam.
  
  "Žao mi je, ne", odgovorio je Nick. Slatko se ispričala zbog poziva i spustila slušalicu.
  
  Nick je okrenuo telefon, odvrnuo dva vijka s podnožja i spojio tri žice iz male smeđe kutije na tri terminala, uključujući i ulaz za napajanje od 24 V. Zatim je birao broj. Kad se Hawk javio, rekao je: "Kod za kodiranje sedamdeset osam."
  
  "Točno i jasno. Izvješće?"
  
  "Ništa. Bila sam na još tri dosadne zabave. Znaš kakve su djevojke bile. Vrlo prijateljski nastrojene. Imale su pratnju, a ja ih nisam mogla skinuti."
  
  "Vrlo dobro. Nastavite večeras s Cushingom. Imamo velikih problema. Postoje velika curenja informacija na vrhu tvrtke."
  
  "Hoću."
  
  "Molim vas, nazovite broj šest između deset i devet sati ujutro."
  
  "To će biti dovoljno. Doviđenja."
  
  "Doviđenja i sretno."
  
  Nick je spustio slušalicu, odvojio žice i vratio bazu. Mali smeđi prijenosni scrambleri bili su jedan od Stewartovih najdomišljatijih uređaja. Dizajn scramblera bio je beskrajan. Dizajnirao je male smeđe kutijice, od kojih je svaka sadržavala tranzistorske sklopove i desetopinsku sklopku, pakirane u kutiju manju od kutije cigareta uobičajene veličine.
  
  Osim ako oba nisu bila postavljena na "78", modulacija zvuka bila je besmislena. Za svaki slučaj, svaka dva mjeseca kutije su zamjenjivane novima koje su sadržavale nove sklopove za kodiranje i deset novih odabira. Nick je obukao smoking i krenuo "Pticom" po Ruth.
  
  Cushingovo okupljanje - godišnje okupljanje svih prijatelja, uz koktele, večeru, zabavu i ples - održano je na njihovom imanju u Virginiji od dvjesto jutara. Ambijent je bio veličanstven.
  
  Dok su se vozili dugim prilazom, šarena svjetla svjetlucala su u sumraku, glazba je treštala iz zimskog vrta s lijeve strane, a morali su kratko pričekati dok ugledni gosti nisu izašli iz svojih automobila, a pratitelji su ih odvezli. Sjajne limuzine bile su popularne - Cadillaci su se isticali.
  
  Nick je rekao: "Pretpostavljam da si već bio ovdje?"
  
  "Mnogo puta. Alice i ja smo stalno igrale tenis. Sad ponekad dolazim ovamo vikendom."
  
  "Koliko teniskih terena?"
  
  "Tri, brojeći jedan unutra."
  
  "Dobar život. Reci o čemu se radi."
  
  "Moj otac kaže da, budući da je većina ljudi toliko glupa, nema opravdanja da čovjek s mozgom ne postane bogat."
  
  "Cushingovi su bogati već sedam generacija. Svi ti mozgovi?"
  
  "Tata kaže da su ljudi glupi što rade toliko sati. Prodaju se za toliko vremena, tako on to naziva. Vole svoje ropstvo jer je sloboda strašna. Moraš raditi za sebe. Iskoristi prilike."
  
  "Nikad nisam na pravom mjestu u pravo vrijeme", uzdahnuo je Nick. "Pošalju me na polje deset godina nakon što počne proizvodnja nafte."
  
  Osmjehnuo joj se dok su se penjali uz tri široke stepenice, a njezine prekrasne crne oči proučavale su ga. Dok su hodali preko travnjaka nalik tunelu, osvijetljenog raznobojnim svjetlima, upitala je: "Želiš li da razgovaram s ocem?"
  
  "Otvoren sam. Pogotovo kad vidim ovakvu gužvu. Samo nemojte da izgubim posao koji imam."
  
  "Jerry, konzervativan si. Ovako se ne obogaćuje."
  
  "Tako ostaju bogati", promrmljao je, ali ona je pozdravila visoku plavušu u redu dobro odjevenih ljudi na ulazu u golemi šator. U recepciji su ga upoznali s Alice Cushing i četrnaest drugih osoba, od kojih se šestero zvalo Cushing. Zapamtio je svako ime i lice.
  
  Nakon što su prešli liniju, prošetali su do dugog šanka - stola od dvanaest metara prekrivenog snijegom. Pozdravili su se s nekoliko ljudi koji su poznavali Ruth ili "onog finog mladog naftaša, Jerryja Deminga". Nick je od barmena primio dva konjaka s ledom, koji je izgledao iznenađeno narudžbom, ali ju je imao. Odmaknuli su se nekoliko metara od šanka i zastali kako bi popili piće.
  
  Veliki šator mogao je primiti dva cirkusa, s preostalim mjestom za dvije igre boćanja, i mogao je podnijeti samo preopterećenje iz kamenog zimskog vrta uz koji se naslanjao. Kroz visoke prozore, Nick je vidio još jedan dugi bar unutar zgrade, s ljudima koji su plesali na uglačanim podovima.
  
  Primijetio je da su predjela na dugim stolovima nasuprot šanku u šatoru pripremljena na licu mjesta. Pečeno meso, perad i kavijar, dok su konobari u bijelim kutama spretno pripremali traženo predjelo, nahranili bi kinesko selo tjedan dana. Među gostima je vidio četiri američka generala koje je poznavao i šest iz drugih zemalja koje nije poznavao.
  
  Zastali su razgovarati s kongresmenom Andrewsom i njegovom nećakinjom - svugdje ju je predstavljao kao svoju nećakinju, ali imala je onu oholu, dosadnu djevojku koja je baca u sjenu - i dok je Nick bio pristojan, Ruth je izmijenila poglede iza njegovih leđa i vratila se s Kineskinjom u drugoj skupini. Njihovi su pogledi bili brzi, a budući da su bili potpuno bezizražajni, bili su skriveni.
  
  Kineze obično kategoriziramo kao male, blage, pa čak i susretljive. Djevojka koja je s Ruth razmjenjivala brze znakove prepoznavanja bila je krupna i dominantna, a smion pogled njezinih inteligentnih crnih očiju bio je šokantan, dopirući ispod obrva namjerno iščupanih kako bi naglasile njihove kose kutove. "Orijentalne?" činilo se da izazivaju. "Prokleto si u pravu. Samo naprijed ako se usuđuješ."
  
  To je bio dojam koji je Nick ostavio trenutak kasnije, kada ga je Ruth upoznala s Jeanie Aling. Viđao ju je na drugim zabavama, pažljivo je provjeravao njezino ime s popisa u mislima, ali to je bio prvi osjećaj u središtu pozornosti koji je osjetio pod utjecajem njezina pogleda - gotovo rastaljena toplina tih blistavih očiju iznad okruglih obraza, čiju su mekoću osporavale čiste, oštre linije njezina lica i smjela krivulja njezinih crvenih usana.
  
  Rekao je: "Posebno mi je drago upoznati vas, gospođice Aling."
  
  Sjajne crne obrve podigle su se tek za centimetar. Nick je pomislio: "Zapanjujuća je - ljepotica poput one koju vidiš na televiziji ili u filmovima." "Da, jer sam te vidio na Panameričkoj zabavi prije dva tjedna. Nadao sam se da ću te tada upoznati."
  
  "Zanima li te Istok? Ili sama Kina? Ili djevojke?"
  
  "Sve tri ove stvari."
  
  "Jeste li diplomat, gospodine Deming?"
  
  "Ne. Samo sitni naftni radnik."
  
  "Kako su gospodin Murchison i gospodin Hunt?"
  
  "Ne. Razlika je oko tri milijarde dolara. Radim kao državni službenik."
  
  Nasmijala se. Glas joj je bio tih i dubok, a engleski izvrstan.
  
  s tek najmanjim nagovještajem "previše savršeno", kao da ga je pažljivo zapamtila ili govorila nekoliko jezika i naučila zaokruživati sve samoglasnike. "Vrlo si iskrena. Većina muškaraca koje upoznaš da si malu povišicu. Mogla bi jednostavno reći: 'Službeno sam na poslu.'"
  
  "Saznao bi, i moja ocjena iskrenosti bi pala."
  
  "Jeste li pošten čovjek?"
  
  "Želim biti poznat kao poštena osoba."
  
  "Zašto?"
  
  "Jer sam obećao majci. I kad ti lažem, vjerovat ćeš mi."
  
  Nasmijala se. Osjetio je ugodno trnce u kralježnici. To nisu često radili. Ruth je razgovarala s Ginnynom pratnjom, visokim, vitkim Latinoamerikancem. Okrenula se i rekla: "Jerry, jesi li upoznao Patricka Valdeza?"
  
  "Ne."
  
  Ruth se iselila i okupila kvartet, dalje od grupe koju je Nick opisao kao političare, municiju i četiri nacionalnosti. Kongresmen Creeks, već kao i obično pripit, pričao je priču - njegova se publika pretvarala da je zainteresirana jer je bio stari vražji Creek, sa senioritetom, odborima i kontrolom nad ukupnim rashodima od oko trideset milijardi dolara.
  
  "Pat, ovo je Jerry Deming", rekla je Ruth. "Pat iz OAS-a. Jerry iz naftne industrije. To znači da ćete znati da niste konkurenti."
  
  Valdez je pokazao svoje prekrasne bijele zube i rukovao se s njim. "Možda nam se sviđaju lijepe djevojke", rekao je. "Vas dvojica to znate."
  
  "Kakav lijep način da se oda kompliment", rekla je Ruth. "Jeanie, Jerry, hoćete li nas ispričati na trenutak? Bob Quitlock je htio upoznati Pat. Pridružit ćemo vam se u konzervatoriju za deset minuta. Pored orkestra."
  
  "Naravno", odgovori Nick, promatrajući par kako se probija kroz sve veću gomilu. "Ruth ima zapanjujuću figuru", razmišljao je, "dok ne pogledaš Ginny." Okrenuo se prema njoj. "A ti? Princeza na odmoru?"
  
  "Sumnjam, ali hvala vam. Radim za tvrtku Ling-Taiwan Export."
  
  "Mislio sam da bi mogla biti manekenka. Iskreno, Ginny, nikad nisam vidio Kineskinju u filmu tako lijepu kao ti. Ili tako visoku."
  
  "Hvala vam. Nismo svi mali cvjetovi. Moja obitelj je došla iz sjeverne Kine. Tamo su veliki. Vrlo je slično Švedskoj. Planine i more. Puno dobre hrane."
  
  "Kako im ide pod Maom?"
  
  Mislio je da je vidio kako joj oči bljeskaju, ali njezine su emocije bile nečitljive. "Izašli smo s Changom. Nisam puno čuo."
  
  Odveo ju je u zimski vrt, donio joj piće i postavio još nekoliko nježnih pitanja. Dobio je blage, neinformativne odgovore. U svojoj blijedozelenoj haljini, savršenom kontrastu s njezinom glatkom crnom kosom i blistavim očima, isticala se. Promatrao je ostale muškarce kako gledaju.
  
  Poznavala je mnogo ljudi koji su se smiješili i kimali glavom ili zastajali da kažu nekoliko riječi. Neke muškarce koji su htjeli ostati s njom odbijala je promjenom tempa koja je stvarala ledeni zid dok ne bi krenuli dalje. Nikada nije uvrijedila-
  
  Ed, upravo je ušla u zamrzivač i izašla čim su otišli.
  
  Zatekao ju je kako vješto pleše, a ostali su na podiju jer je bilo zabavno - i jer je Nick istinski uživao u osjećaju nje u svom naručju i mirisu njezina parfema i tijela. Kad su se Ruth i Valdez vratili, zaplesali su, dosta popili i okupili se u grupi u kutu velike sobe, koja se sastojala od ljudi koje je Nick upoznao i nekih koje nije.
  
  Tijekom jedne stanke, Ruth je rekla, stojeći pokraj Jeanie: "Možete li nas ispričati na nekoliko minuta? Večera mora biti najavljena, a mi se želimo osvježiti."
  
  Nick je ostao s Patom. Naručili su svježa pića i, kao i obično, pozdravili se zdravicama. Nije naučio ništa novo od Južnoamerikanca.
  
  Sama u ženskoj dnevnoj sobi, Ruth je rekla Ginny: "Što misliš o njemu nakon što si ga dobro pogledala?"
  
  "Mislim da si ovaj put shvatio. Nije li to san? Puno zanimljiviji od Pata."
  
  "Vođa kaže da ako se Deming pridruži, zaboravimo na Pata."
  
  "Znam." Ruth je uzdahnula. "Preuzet ću ti to s ruku, kako je dogovoreno. U svakom slučaju, dobar je plesač. Ali vidjet ćeš da je Deming zapravo nešto drugo. Toliko šarma za potrošiti na naftni posao. I sav je poslovan. Zamalo je preokrenuo situaciju. Vođa. Smijala bi se. Naravno, Vođa ih je preokrenuo - i nije ljut zbog toga. Mislim da se divi Demingu zbog toga. Preporučio ga je Zapovjedništvu."
  
  Djevojke su bile u jednom od bezbroj ženskih salona - potpuno opremljenim garderobama i kupaonicama. Ginny je pogledala skupi namještaj. "Trebamo li ovdje razgovarati?"
  
  "Sigurno", odgovorila je Ruth, redajući svoje prekrasne usne na jednom od divovskih ogledala. "Znaš, vojska i politika špijuniraju samo izlaze. Ovo su sve ulazi. Možeš špijunirati pojedince i varati jedni druge, ali ako te uhvate kako špijuniraš skupinu, najebao si."
  
  Ginny je uzdahnula. "Znaš puno više o politici od mene. Ali poznajem ljude. Nešto me kod ovog Deminga brine. Previše je - prejak. Jesi li ikada primijetio kako su generali od mjedi, posebno njihove glave? Čelični ljudi postali su čelik, a naftni ljudi postali su uljani? Pa, Deming je tvrd i brz, a ti i Vođa otkrili ste da ima hrabrosti."
  
  To ne odgovara slici naftaša."
  
  "Reći ću da si upoznata s muškarcima. Nikad nisam o tome tako razmišljala. Ali pretpostavljam da su to razlozi zašto je Zapovjedništvo zainteresirano za Deminga. On je više od samo poslovnog čovjeka. Zanima ga novac, kao i svi oni. Što se događa večeras? Ponudi mu nešto što misliš da bi moglo upaliti. Predložila sam da bi moj otac možda imao nešto za njega, ali nije nasjeo na mamac."
  
  "Također oprezno..."
  
  "Naravno. To je plus. On voli cure, ako se bojiš da ćeš dobiti još jednu poput Carla Comstocka."
  
  "Ne. Rekao sam ti da znam da je Deming pravi muškarac. Samo... pa, možda je on jednostavno tako vrijedan tip, nisam navikao na to. Osjećao sam se kao da ponekad nosi masku, baš kao što mi to radimo."
  
  "Nisam stekla taj dojam, Ginny. Ali budi oprezna. Ako je lopov, ne treba nam." Ruth je uzdahnula. "Ali kakvo tijelo..."
  
  "Nisi li ljubomoran/ljubomorna?"
  
  "Naravno da ne. Kad bih imao izbora, izabrao bih njega. Kad bih dobio narudžbu, uzeo bih Pat i iskoristio je maksimalno."
  
  Ono o čemu Ruth i Jeanie nisu raspravljale - nikada nisu raspravljale - bio je njihov uvjetovani ukus za bijelce, a ne istočnjake. Poput većine djevojaka odraslih u određenom društvu, prihvatile su njegove norme. Njihov ideal bio je Gregory Peck ili Lee Marvin. Njihov vođa je to znao - pažljivo ga je informirao Prvi zapovjednik, koji je o tome često raspravljao sa svojim psihologom Lindhauerom.
  
  Djevojke su zatvorile torbice. Ruth je htjela otići, ali Ginny se suzdržala. "Što da radim", upitala je zamišljeno, "ako Deming nije onaj kojim se čini? Još uvijek imam ovaj čudan osjećaj..."
  
  "Da bi mogao biti u drugoj ekipi?"
  
  "Da."
  
  "Razumijem..." Ruth je zastala, lice joj je na trenutak postalo prazno, a zatim ozbiljno. "Ne bih htjela biti ti ako nisi u pravu, Ginny. Ali ako si uvjerena, pretpostavljam da ti preostaje samo jedno."
  
  "Pravilo sedam?"
  
  "Da. Pokrij ga."
  
  "Nikada nisam samostalno donio ovu odluku."
  
  "Pravilo je jasno. Stavi ga. Ne ostavljaj traga."
  
  Poglavlje IV.
  
  
  Budući da je pravi Nick Carter bio tip muškarca koji je privlačio ljude, i muškarce i žene, kada su se djevojke vratile u zimski vrt, vidjele su ga s balkona u središtu velike skupine. Razgovarao je sa zvijezdom Zračnih snaga o topničkoj taktici u Koreji. Dvoje poduzetnika koje je upoznao u novootvorenom Fordovom kazalištu pokušavali su privući njegovu pažnju razgovorom o nafti. Prekrasna crvenokosa, s kojom je razmijenio tople primjedbe na maloj, intimnoj zabavi, razgovarala je s Pat Valdez dok je tražila priliku da Nicku otvori oči. Nekoliko drugih parova reklo je: "Hej, to je Jerry Deming!" i proguralo se.
  
  "Pogledaj ovo", rekla je Ruth. "Previše je dobar da bi bio istinit."
  
  "To je ulje", odgovorila je Ginny.
  
  "Šarmantno je."
  
  "I prodajna vještina. Kladim se da te stvari prodaje na cisterne."
  
  "Mislim da on zna."
  
  Ruth je izjavila da su Nick i Jeanie stigli do Pata kada su se iz zvučnika začuli tihi zvukovi zvona i utišali gomilu.
  
  "Izgleda kao SS UNITED STATES", glasno je cvrkutala crvenokosa. Gotovo je stigla do Nicka, ali sada ga je izgubila iz vida. Uhvatio ju je krajičkom oka, zapisao to za referencu, ali nije to pokazao.
  
  Muški glas, tih i ovalan, zvučeći profesionalno, začuo se iz zvučnika: "Dobra večer svima. Cushingovi vas pozdravljaju na Večeri svih prijatelja i zamolili su me da kažem nekoliko riječi. Ovo je osamdeset peta godišnjica večere koju je pokrenuo Napoleon Cushing s vrlo neobičnom svrhom. Želio je upoznati filantropsku i idealističnu washingtonsku zajednicu s potrebom za više misionara na Dalekom istoku, posebno u Kini. Želio je dobiti raznoliku podršku za ovaj plemeniti pothvat."
  
  Nick je otpio gutljaj pića i pomislio: "O, Bože, stavi Budu u košaru." Sagradi mi kuću u kojoj bizoni lutaju iz limenki kerozina i benzina.
  
  Umiljati glas je nastavio: "Već nekoliko godina, zbog okolnosti, ovaj je projekt donekle ograničen, ali obitelj Cushing iskreno se nada da će se dobar posao uskoro nastaviti."
  
  "Zbog trenutne veličine godišnje večere, stolovi su postavljeni u blagovaonici Madison, sobi Hamilton u lijevom krilu i Velikoj dvorani u stražnjem dijelu kuće."
  
  Ruth je stisnula Nickovu ruku i rekla uz lagani smijeh: "Gimnazija."
  
  Govornik je zaključio: "Većini vas je savjetovano gdje pronaći svoje kartice s mjestima. Ako niste sigurni, batler na ulazu u svaku sobu ima popis gostiju i može vam savjetovati. Večera će biti poslužena za trideset minuta. Cushingovi još jednom kažu - hvala vam svima što ste došli."
  
  Ruth je upitala Nicka: "Jesi li već bio ovdje?"
  
  "Ne. Idem gore."
  
  "Hajde, pogledaj stvari u Monroeinoj sobi. Zanimljiva je kao muzej." Pokazala je Ginny i Patu da ih slijede i odmaknula se od grupe.
  
  Nicku se činilo da su prošli milju. Penjali su se širokim stubištima, kroz velike hodnike koji su nalikovali hotelskim hodnicima, osim što je namještaj bio raznolik i skup,
  
  i svakih nekoliko metara sluga je stajao na recepciji kako bi ponudio savjet ako je potrebno. Nick je rekao: "Imaju vlastitu vojsku."
  
  "Gotovo. Alice je rekla da su zaposlili šezdeset ljudi prije nego što su smanjili broj zaposlenih prije nekoliko godina. Neki od njih su vjerojatno zaposleni za tu priliku."
  
  "Impresioniraju me."
  
  "Trebali ste ovo vidjeti prije nekoliko godina. Svi su bili odjeveni kao francuski dvorski sluge. Alice je imala neke veze s modernizacijom."
  
  Monroeova soba nudila je impresivan izbor umjetnina, od kojih su mnoge bile neprocjenjive, a čuvala su je dva privatna detektiva i strog čovjek koji je nalikovao starom obiteljskom slugi. Nick je rekao: "Grije srce, zar ne?"
  
  "Kako?" upitala je Ginny znatiželjno.
  
  "Sve ove divne stvari su, vjerujem, misionarima poklonili vaši zahvalni sunarodnjaci."
  
  Jeanie i Ruth su izmijenile poglede. Pat je izgledao kao da se želi nasmijati, ali se predomislio. Izašle su kroz druga vrata i ušle u Madisoninu blagovaonicu.
  
  Večera je bila veličanstvena: voće, riba i meso. Nick je prepoznao choy ngou tong, kantonskog jastoga, saut daw chow gi yok i bok choy ngou prije nego što je odustao kad su pred njega stavili komad krčkajućeg Chateaubrianda. "Gdje možemo ovo staviti?" promrmljao je Ruth.
  
  "Probaj, ukusno je", odgovorila je. "Frederick Cushing IV osobno bira jelovnik."
  
  "Tko je on?"
  
  "Peti s desne strane za glavnim stolom. Ima sedamdeset osam godina. Na blagoj je dijeti."
  
  "Bit ću s njim nakon ovoga."
  
  Na svakom mjestu bile su četiri čaše za vino i nisu mogle ostati prazne. Nick je srknuo pola centimetra iz svake i odgovorio na nekoliko zdravica, ali velika većina gostiju bila je crvena i pijana dok nije stigao veseli don go - biskvit s ananasom i šlagom.
  
  Zatim je sve teklo glatko i brzo, na Nickovo potpuno zadovoljstvo. Gosti su se vratili u zimski vrt i šator, gdje su barovi sada prodavali kavu i likere, uz ogromne količine alkohola u gotovo svakom zamislivom obliku. Jeanie mu je rekla da nije došla na večeru s Patom... Ruth je odjednom dobila glavobolju: "Sva ta bogata hrana"... i našao se kako pleše s Jeanie dok je Ruth nestala. Pat se upario s crvenokosom.
  
  Neposredno prije ponoći, Jerry Deming je primio poziv s porukom: "Draga moja, bolestan sam." Ništa ozbiljno, samo previše hrane. Otišao sam kući Reynoldsom. Mogla bi ponuditi Jeanie prijevoz do grada. Molim te, nazovi me sutra. Ruth.
  
  Ozbiljno je predao pismo Ginny. Crne su joj oči zasjale, a njezino veličanstveno tijelo našlo se u njegovom naručju. "Žao mi je zbog Ruth", promrmlja Ginny, "ali drago mi je što sam imala sreće."
  
  Glazba je bila ugodna, a na podiju je bilo manje gužve dok su se gosti, omamljeni vinom, udaljavali. Dok su polako kružili u kutu, Nick je upitao: "Kako se osjećaš?"
  
  "Divno. Imam lošu probavu željeza." Uzdisala je. "To je luksuz, zar ne?"
  
  "Odlično. Sve što mu treba je duh Vasilija Zaharova kako skače iz bazena u ponoć."
  
  "Je li bio veseo?"
  
  "U većini slučajeva."
  
  Nick je ponovno udahnuo njezin parfem. Njezina sjajna kosa i blistava koža prodrle su mu u nosnice, a on ju je uživao poput afrodizijaka. Pritisnula se uz njega s nježnom upornošću koja je sugerirala naklonost, strast ili mješavinu obojega. Osjetio je toplinu u stražnjem dijelu vrata i niz kralježnicu. Možeš podići temperaturu s Ginny i zbog Ginny. Nadao se da to nije crna udovica, dresirana da maše svojim veličanstvenim leptirovim krilima kao mamac. Čak i da jest, bilo bi zanimljivo, možda i divno, i veselio se susretu s talentiranom osobom koja ju je naučila takvim vještinama.
  
  Sat vremena kasnije, bio je kod Birda, jureći prema Washingtonu, s Ginny, mirisnom i toplom, pritisnutom uz njegovu ruku. Pomislio je da je možda prelazak s Ruth na Ginny bio malo nategnut. Ne da mu je smetalo. Za svoj AXE zadatak ili osobno zadovoljstvo, uzeo bi jedno ili drugo. Ginny se činila vrlo osjetljivom - ili je možda bilo zbog pića. Stisnuo ju je. Onda je pomislio - ali prvo...
  
  "Draga", rekao je, "nadam se da je Ruth dobro. Podsjeća me na Susie Quong. Poznaješ li je?"
  
  Stanka je bila preduga. Morala je odlučiti hoće li lagati, pomislio je, a onda je zaključila da je istina najlogičnija i najsigurnija. "Da. Ali kako? Ne mislim da su baš slični."
  
  "Imaju taj isti istočnjački šarm. Mislim, znaš što govore, ali često ne možeš pogoditi što misle, ali znaš, bilo bi prokleto zanimljivo kad bi mogao."
  
  Razmislila je o tome. "Razumijem što misliš, Jerry. Da, fine su djevojke." Promrmljala je nešto nerazgovijetno i nježno naslonila glavu na njegovo rame.
  
  "I Ann We Ling", nastavio je. "Postoji jedna djevojka koja me uvijek podsjeća na lotosov cvijet i mirisni čaj u kineskom vrtu."
  
  Ginny je samo uzdahnula.
  
  "Poznaješ li Ann?" inzistirao je Nick.
  
  Još jedna stanka. "Da. Naravno, djevojke istog porijekla koje se često sudaraju obično se nađu i razmjenjuju poruke. Mislim da znam stotinu
  
  "Crvene slatke Kineskinje u Washingtonu." Vozili su se nekoliko kilometara u tišini. Pitao se je li otišao predaleko, oslanjajući se na alkohol u njoj. Trgnuo se kad ga je upitala: "Zašto te toliko zanimaju Kineskinje?"
  
  "Proveo sam neko vrijeme na Istoku. Kineska kultura me intrigira. Sviđa mi se atmosfera, hrana, tradicije, djevojke..." Uzeo je njezinu veliku dojku i nježno je pomilovao svojim osjetljivim prstima. Pritisnula se uz njega.
  
  "Lijepo", promrmljala je. "Znaš da su Kinezi dobri poslovni ljudi. Gotovo svugdje gdje iskrcamo, dobro se snalazimo u trgovini."
  
  "Primijetio sam. Poslovao sam s kineskim tvrtkama. Pouzdano. Dobar ugled."
  
  "Zarađuješ li puno novca, Jerry?"
  
  "Dovoljno da se snađeš. Ako želiš vidjeti kako živim, svratimo do mene na piće prije nego što te odvezem kući."
  
  "U redu", lijeno je promrmljala. "Ali pod novcem mislim na zarađivanje novca za sebe, ne samo na plaću. Da dolazi lijepo, tisuće tisuća, i možda ne moraš plaćati previše poreza na to. To je način za zarađivanje novca."
  
  "To je doista istina", složio se.
  
  "Moj rođak se bavi naftnim poslom", nastavila je. "Govorio je o pronalaženju drugog partnera. Bez ulaganja. Novoj osobi bi bila zajamčena pristojna plaća ako ima pravo iskustvo s naftom. Ali ako uspiju, on bi podijelio profit."
  
  "Želio bih upoznati tvog rođaka."
  
  "Reći ću ti o tome kad ga vidim."
  
  "Dat ću ti svoju posjetnicu da me može nazvati."
  
  "Molim te, učini to. Želio bih ti pomoći." Tanka, snažna ruka stisnula mu je koljeno.
  
  Dva sata i četiri pića kasnije, prekrasna ruka stisnula je isto koljeno mnogo čvršćim dodirom - i dodirnula mnogo više njegovog tijela. Nick je bio zadovoljan lakoćom s kojom je pristala ostati u njegovom stanu prije nego što ju je odvezao kući, u ono što je opisala kao "mjesto koje je obitelj kupila u Chevy Chaseu".
  
  Piće? Bila je glupa, ali malo je vjerojatno da će iz nje izvući i riječ o njezinoj rođakinji ili obiteljskom poslu. "Pomažem u uredu", dodala je kao da ima automatski prigušivač.
  
  Igrati? Nije se uopće bunila kad je predložio da skinu cipele radi udobnosti - zatim njezinu haljinu i svoje prugaste hlače... "kako bismo se mogli opustiti i ne bismo ih sve zgužvali."
  
  Ispružen na kauču ispred prozora s pogledom na rijeku Anacostia, s prigušenim svjetlima, laganom glazbom, ledom, sodom i viskijem složenim pokraj kauča kako ne bi morao previše lutati, Nick je zadovoljno pomislio: Kakav način zarađivanja za život.
  
  Djelomično skinuta, Ginny je izgledala ljepše nego ikad. Nosila je svilenu kombinezon i grudnjak bez naramenica, a koža joj je bila prekrasne nijanse zlatnožute breskve u trenutku čvrste zrelosti, prije nego što bi omekšala do crvenkaste mekoće. Pomislio je da joj je kosa boje svježeg ulja koje se u mračnoj noći ulijeva u spremnike - crno zlato.
  
  Ljubio ju je duboko, ali ne tako neprestano kao što bi željela. Milovao ju je i mazio i pustio je da sanja. Bio je strpljiv sve dok iznenada nije rekla iz tišine: "Razumijem te, Jerry. Želiš voditi ljubav sa mnom, zar ne?"
  
  "Da."
  
  "Lako je s tobom razgovarati, Jerry Deming. Jesi li ikad bio oženjen?"
  
  "Ne."
  
  "Ali poznavao si mnogo djevojaka."
  
  "Da."
  
  "Po cijelom svijetu?"
  
  "Da." Davao je kratke odgovore tiho, dovoljno brzo da pokaže da su istiniti - i bili su istiniti, ali bez imalo kratkoće ili iritacije prilikom ispitivanja.
  
  "Osjećaš li da ti se sviđam?"
  
  "Kao i svaka djevojka koju sam ikad upoznao. Jednostavno si prekrasna. Egzotična. Ljepša od bilo koje fotografije kineske princeze jer si topla i živa."
  
  "Možeš se kladiti da jesam", dahnula je, okrećući se prema njemu. "I naučit ćeš nešto", dodala je prije nego što su im se usne srele.
  
  Nije imao vremena previše se brinuti o tome, jer je Ginny vodila ljubav, a njezine su aktivnosti zahtijevale njegovu punu pažnju. Bila je očaravajući magnet, privlačeći strast prema unutra i van, i čim biste osjetili njezinu privlačnost i dopustili si da se pomaknete djelić centimetra, bili biste obuzeti neodoljivom privlačnošću i ništa vas nije moglo spriječiti da zaronite u njezinu samu srž. A čim biste se jednom pomaknuli, niste htjeli stati.
  
  Nije ga prisiljavala, niti je to činila pažnja koju mu je prostitutka pružala, pružana s profesionalnim intenzitetom na dohvat ruke. Ginny je vodila ljubav kao da za to ima dozvolu, s vještinom, toplinom i takvim osobnim užitkom da ste bili jednostavno zapanjeni. Muškarac bi bio budala da se ne opusti, a nitko nikada nije nazvao Nicka budalom.
  
  Surađivao je, doprinosio i bio je zahvalan na svojoj sreći. Imao je više nego dovoljno senzualnih susreta u životu i znao je da ih nije zaslužio slučajno, već svojom fizičkom privlačnošću prema ženama.
  
  S Ginny - kao i s drugima kojima je bila potrebna ljubav i kojima je bila potrebna samo prava ponuda za zamjenu kako bi širom otvorili svoja srca, umove i tijela - dogovor je bio sklopljen. Nick je isporučio robu s nježnošću i suptilnošću.
  
  Dok je ležao ondje s vlažnom crnom kosom koja mu je prekrivala lice, kušajući njezinu teksturu jezikom i ponovno se pitajući koji je to parfem, Nick je pomislio, sjajno.
  
  Posljednja dva sata se radovao - i bio je siguran da je dao koliko je i primio.
  
  Kosa se polako povlačila s njezine kože, a zamijenile su je blistave crne oči i nestašan osmijeh - vilenjakinja puna visina ocrtavala se u prigušenom svjetlu jedine svjetiljke, koju je potom prigušio prebacivši preko nje svoju haljinu. "Sretna?"
  
  "Preplavljen sam emocijama. Jako uzbuđen", odgovorio je vrlo tiho.
  
  "Osjećam se isto. Znaš to."
  
  "Osjećam to."
  
  Prevrnula je glavu na njegovo rame, divovski vilenjak omekšao je i zapljusnuo se cijelom svojom dužinom. "Zašto ljudi ne mogu biti sretni s ovim? Ustaju i svađaju se. Ili odlaze bez lijepe riječi. Ili muškarci odlaze piti ili voditi glupe ratove."
  
  "To znači", rekao je Nick iznenađeno, "da većina ljudi to nema. Previše su ukočeni, egocentrični ili neiskusni. Koliko se često dvoje ljudi poput nas nađu? Oboje davatelji. Oboje strpljivi... Znaš - svi misle da su rođeni igrači, sugovornici i ljubavnici. Većina ljudi nikada ne otkrije da zapravo ne znaju ništa o bilo kojoj od tih stvari. Što se tiče kopanja, učenja i razvijanja vještina - nikad se ne trude."
  
  "Misliš li da sam vješt?"
  
  Nick je razmišljao o šest ili sedam različitih vještina koje je do sada pokazala. "Vrlo si vješta."
  
  "Gledati."
  
  Zlatna vilenjakinja pala je na pod okretnošću akrobata. Umjetnost njezinih pokreta oduzela mu je dah, a valovite, savršene obline njezinih grudi, bokova i stražnjice natjerale su ga da obliže usne i proguta. Stajala je raširenih nogu, nasmiješila mu se, zatim se nagnula unatrag i odjednom joj se glava našla među nogama, crvene usne još uvijek stisnute. "Jeste li ovo ikada prije vidjeli?"
  
  "Samo na pozornici!" podigao se na lakat.
  
  "Ili je ipak?" Polako se ustala, sagnula i stavila ruke na tepih od zida do zida, a zatim glatko, centimetar po centimetar, podizala uredne nožne prste dok im ružičasti nokti nisu bili usmjereni prema stropu, a zatim ih spuštala prema njemu dok nisu pali na krevet i dotaknuli pod u luku na štiklama.
  
  Pogledao je polovicu djevojke. Zanimljivu polovicu, ali čudno uznemirujuću. U prigušenom svjetlu, bila je odsječena u struku. Njezin tihi glas bio je neprimjetan. "Ti si sportaš, Jerry. Ti si moćan čovjek. Možeš li to učiniti?"
  
  "Bože, ne", odgovorio je s iskrenim strahopoštovanjem. Pola tijela se ponovno pretvorilo u visoku, zlatnu djevojku. San se pojavio smijući se. "Mora da si cijeli život trenirala. Ti... ti si bila u šoubiznisu?"
  
  "Kad sam bio mali, trenirali smo svaki dan. Često dva ili tri puta dnevno. Nastavio sam. Mislim da je to dobro za tebe. Nikad u životu nisam bio bolestan."
  
  "Ovo bi trebao biti veliki hit na zabavama."
  
  "Nikad više ne nastupam. Samo ovako. Za nekoga tko je posebno dobar. Ima drugu svrhu..." Spustila se na njega, poljubila ga, odmaknula se da ga zamišljeno pogleda. "Opet si spreman", rekla je iznenađeno. "Moćan čovjek."
  
  "Gledajući te kako ovo radiš, svaki bi kip u gradu oživio."
  
  Nasmijala se, otkotrljala se od njega, a zatim se spustila niže dok nije ugledala vrh njegove crne kose. Zatim se prevrnula na krevetu, njezine duge, gipke noge okrenute za 180 stupnjeva, u blagom luku, sve dok se ponovno nije savila više nego dvostruko, sklupčana unatrag.
  
  "Dakle, draga." Glas joj je bio prigušen uz vlastiti želudac.
  
  "Trenutno?"
  
  "Vidjet ćeš. Bit će drugačije."
  
  Dok se predajao, Nick je osjetio neobično uzbuđenje i žar. Ponosio se svojom savršenom samokontrolom - poslušno je izvodio svoje dnevne vježbe joge i zen-a - ali sada se nije trebao uvjeravati.
  
  Plivao je prema toploj špilji gdje ga je čekala prekrasna djevojka, ali nije je mogao dodirnuti. Bio je sam, a ipak s njom. Cijelim putem hodao je, lebdeći na prekriženim rukama, naslonivši glavu na njih.
  
  Osjetio je svilenkasto golicanje njezine kose kako mu lebdi po bedrima i pomislio je da bi na trenutak mogao pobjeći iz dubina, ali velika riba s vlažnim, nježnim ustima zarobila je dvije sfere njegove muškosti i još se trenutak borio protiv gubitka kontrole. Ali zanos je bio prevelik, zatvorio je oči i pustio da ga osjećaji preplave u slatkoj tami prijateljskih dubina. Ovo je bilo neobično. Ovo je bilo rijetko. Lebdio je u crvenoj i tamnoljubičastoj boji, pretvoren u živu raketu nepoznate veličine, trnući i pulsirajući na svojoj lansirnoj rampi ispod tajnog mora, sve dok se nije pretvarao da to želi, ali je znao da je bespomoćan, kao da su valom divne moći lansirani u svemir ili izvan njega - sada nije bilo važno - i potisnici su radosno eksplodirali u lancu ekstatičnih drugova.
  
  Kad je pogledao na sat, bilo je 3:07. Spavali su već dvadeset minuta. Promeškoljio se i Ginny se probudila, kao i uvijek - živahna i puna zvukova. "U koje vrijeme?" upitala je zadovoljno uzdahnuvši. Kad joj je rekao, rekla je: "Bolje da idem kući. Moja obitelj je tolerantna, ali..."
  
  Na putu do Chevy Chasea, Nick je uvjeravao samog sebe da će uskoro ponovno vidjeti Ginny.
  
  Temeljitost se često isplatila. Dovoljno vremena da još jednom provjeri Anne, Susie i ostale. Na njegovo iznenađenje, odbila je zakazati ikakav sastanak.
  
  "Moram napustiti grad poslovno", rekla je. "Nazovi me za tjedan dana i bit će mi drago vidjeti te - ako još uvijek želiš."
  
  "Nazvat ću te", rekao je ozbiljno. Poznavao je nekoliko lijepih djevojaka... neke od njih bile su lijepe, pametne, strastvene, a neke su imale sve ostalo. Ali Ginny Ahling bila je nešto drugo!
  
  Tada se postavilo pitanje: kamo je išla poslovno? Zašto? S kim? Može li to biti povezano s neobjašnjivim smrtima ili Baumanovim prstenom?
  
  Rekao je: "Nadam se da će vaše poslovno putovanje biti negdje drugdje, daleko od ovog vrućeg razdoblja. Nije ni čudo što Britanci plaćaju tropski bonus za dug Washingtona. Volio bih da se vi i ja možemo iskradati u Catskill, Asheville ili Maine."
  
  "To bi bilo lijepo", odgovorila je sanjivo. "Možda jednog dana. Trenutno smo jako zauzeti. Uglavnom ćemo letjeti. Ili u klimatiziranim konferencijskim dvoranama." Bila je pospana. Blijedosiva zora omekšala je tamu dok ga je uputila da se zaustavi kod starije kuće s deset ili dvanaest soba. Parkirao je iza zavjese od grmlja. Odlučio je da je neće pokušavati dalje forsirati - Jerry Deming je dobro napredovao u svim odjelima i ne bi imalo smisla uništiti to prevelikim forsiranjem.
  
  Ljubio ju je nekoliko minuta. Prošaptala je: "To je bilo jako zabavno, Jerry. Razmisli o tome, možda bi želio da te upoznam sa svojim rođakom. Znam da način na koji on rukuje naftom donosi pravi novac."
  
  "Odlučila sam. Želim ga upoznati."
  
  "U redu. Nazovi me za tjedan dana."
  
  I otišla je.
  
  Uživao je u povratku u stan. Moglo bi se pomisliti da je svjež, još uvijek hladan dan, s malo prometa. Dok je usporavao, mljekar mu je mahnuo, a on mu je srdačno uzvratio.
  
  Pomislio je na Ruth i Jeanie. Bile su posljednje u dugom nizu promotora. Ili si se žurio ili si gladovao. Možda su htjeli Jerryja Deminga jer se činio tvrdoglavim i iskusnim u poslu u kojem novac teče, ako si imao imalo sreće. Ili bi ovo mogao biti njegov prvi vrijedan kontakt s nečim i složenim i smrtonosnim.
  
  Namjestio je budilicu za 11:50. Kad se probudio, brzo je uključio Farberware i nazvao Ruth Moto.
  
  "Bok, Jerry..." Nije izgledala bolesno.
  
  "Bok. Žao mi je, sinoć se nisi osjećao dobro. Jesi li sada bolje?"
  
  "Da. Probudio sam se i osjećao sam se odlično. Nadam se da te nisam uznemirio odlaskom, ali možda bih se razbolio da sam ostao. Definitivno loše društvo."
  
  "Samo da se opet osjećaš dobro, sve je u redu. Jeanie i ja smo se dobro proveli." "O, čovječe", pomislio je, "ovo može izaći u javnost." "Što kažeš na večeru večeras da nadoknadimo izgubljenu noć?"
  
  "Sviđa mi se."
  
  "Usput", kaže mi Ginny, "ima rođakinju koja se bavi naftom, i ja bih se tu nekako mogla uklopiti. Ne želim da se osjećaš kao da te stavljam u težak položaj, ali znaš li imamo li ona i ja jake poslovne veze?"
  
  "Misliš, možeš li vjerovati Genienom mišljenju?"
  
  "Da, to je to."
  
  Zavladala je tišina. Zatim je odgovorila: "Mislim da da. To te može približiti... tvom području."
  
  "U redu, hvala. Što radiš sljedeće srijede navečer?" Nickova želja da postavi pitanje pojavila se kad se sjetio Jeanienih planova. Što ako nekoliko misterioznih djevojaka odlazi "poslovno"? "Idem na iranski koncert u Hiltonu - želiš li poći?"
  
  U njezinu glasu bilo je iskreno žaljenje. "Oh, Jerry, voljela bih, ali bit ću zauzeta cijeli tjedan."
  
  "Cijeli tjedan! Odlaziš?"
  
  "Pa... da, bit ću izvan grada veći dio tjedna."
  
  "Ovo će mi biti dosadan tjedan", rekao je. "Vidimo se oko šest, Ruth. Trebam li te pokupiti kod tebe?"
  
  "Molim."
  
  Nakon što je spustio slušalicu, sjeo je na tepih u lotosov položaj i počeo vježbati vježbe joge za disanje i kontrolu mišića. Napredovao je - nakon otprilike šest godina vježbanja - do točke u kojoj je mogao gledati puls na zapešću, odmarajući se na savijenom koljenu, i vidjeti kako se ubrzava ili usporava po volji. Nakon petnaest minuta, svjesno se vratio problemu čudnih smrti, Baumanovog prstena, Ginny i Ruth. Obje djevojke su mu se sviđale. Bile su čudne na svoj način, ali jedinstvene i drugačije uvijek su ga intrigirale. Prepričao je događaje u Marylandu, Hawkove komentare i Ruthinu čudnu bolest na Cushingovoj večeri. Moglo se sve to spojiti ili priznati da sve povezujuće niti mogu biti slučajnost. Nije se mogao sjetiti da se osjećao tako bespomoćno u slučaju... s izborom odgovora, ali ničim s čime bi ih usporedio.
  
  Odjenuo se u kestenjaste hlače i bijelu polo majicu, prošetao i odvezao se do Gallaudet Collegea u Birdu. Hodao je New York Avenue, skrenuo desno na Mt. Olivet i ugledao čovjeka koji ga čeka na raskrižju s Bladensburg Roadom.
  
  Ovaj čovjek imao je dvostruku nevidljivost: potpunu običnost plus otrcanu, pogrbljenu malodušnost koja vas je podsvjesno tjerala da brzo prođete pored njega, tako da siromaštvo ili
  
  Nesreće njegova svijeta nisu te same pogodile. Nick se zaustavio, čovjek se brzo popeo i odvezao se prema Lincoln Parku i mostu John Philip Sousa.
  
  Nick je rekao: "Kad sam te vidio, htio sam ti kupiti obilan obrok i ugurati ti novčanicu od pet dolara u pohabani džep."
  
  "Možeš to učiniti", odgovorio je Hawk. "Nisam ručao. Uzmi hamburgere i mlijeko s onog mjesta blizu Navy Yarda. Možemo ih pojesti u autu."
  
  Iako Hawk nije prihvatio kompliment, Nick je znao da ga cijeni. Stariji čovjek mogao je učiniti čuda s poderanom jaknom. Čak su i lula, cigara ili stari šešir mogli potpuno promijeniti njegov izgled. Nije to bila tema... Hawk je imao sposobnost izgledati staro, iscrpljeno i potišteno, ili arogantno, žilavo i pompozno, ili kao deseci drugih likova. Bio je stručnjak za pravo prerušavanje. Hawk je mogao nestati jer je postao običan čovjek.
  
  Nick je opisao svoju večer s Jeanie: "...onda sam je odveo kući. Neće biti tamo sljedeći tjedan. Mislim da će i Ruth Moto biti tamo. Postoji li neko mjesto gdje se svi mogu okupiti?"
  
  Jastreb je polako otpio gutljaj mlijeka. "Odveo ju je kući u zoru, ha?"
  
  "Da."
  
  "Oh, da opet budem mlad i radim na poljima. Zabavljaš lijepe djevojke. Sam s njima... bi li rekao četiri ili pet sati? Ja sam rob u dosadnom uredu."
  
  "Pričali smo o kineskom žadu", tiho je rekao Nick. "To joj je hobi."
  
  "Znam da među Ginnynim hobijima ima i onih aktivnijih."
  
  "Dakle, ne provodiš sve vrijeme u uredu. Kakvu si masku koristio? Nešto poput Cliftona Webba u onim starim TV filmovima, pretpostavljam?"
  
  "Blizu si. Lijepo je vidjeti da vi mladi imate tako usavršene tehnike." Ispustio je praznu posudu i nasmiješio se. Zatim je nastavio: "Imamo ideju kamo djevojke mogu otići. U imanju Lordova u Pennsylvaniji održava se jednotjedna zabava - zove se poslovna konferencija. Najpopularniji međunarodni poslovni ljudi. Primarno čelik, avioni i, naravno, streljivo."
  
  "Nema radnika u naftnoj industriji?"
  
  U svakom slučaju, tvoja uloga Jerryja Deminga ne vodi nikamo. U posljednje vrijeme upoznao si previše ljudi. Ali ti si taj koji mora otići.
  
  "Što je s Louom Carlom?"
  
  "On je u Iranu. Duboko je upleten. Ne bih ga htio eliminirati."
  
  "Pomislila sam na njega jer poznaje posao s čelikom. A ako tamo ima djevojaka, bilo koji identitet koji odaberem morat će biti potpuna maska."
  
  "Sumnjam da će među gostima kružiti djevojke."
  
  Nick je ozbiljno kimnuo, promatrajući kako DC-8 prolazi pored manjeg aviona kroz gusti washingtonski pojas. S ove udaljenosti izgledali su opasno blizu. "Ući ću. U svakom slučaju, mogla bi biti lažna informacija."
  
  Hawk se nasmijao. "Ako je ovo pokušaj da se dobije moje mišljenje, upalit će. Znamo za ovaj sastanak jer već šest dana pratimo središnju telefonsku centralu, bez prekida duljeg od trideset minuta. Nešto veliko i izvrsno organizirano. Ako su odgovorni za nedavne smrti, koje su navodno bile prirodne, nemilosrdni su i vješti."
  
  "Sve ovo izvlačiš iz telefonskih razgovora?"
  
  "Nemoj me pokušavati prevariti, dečko moj - stručnjaci su to pokušali." Nick je potisnuo osmijeh dok je Hawk nastavio: "Ne svaki dio odgovara, ali osjećam obrazac. Uđi tamo i vidi kako se uklapaju."
  
  "Ako su tako pametni i žilavi kao što misliš, možda ćeš me morati sabrati."
  
  "Sumnjam, Nicholas. Znaš što mislim o tvojim sposobnostima. Zato ideš tamo. Ako ideš na krstarenje svojim brodom u nedjelju ujutro, naći ćemo se na Bryan Pointu. Ako je rijeka prepuna, kreni prema jugozapadu dok ne ostanemo sami."
  
  "Kada će tehničari biti spremni za mene?"
  
  "U utorak u garaži u McLeanu. Ali dat ću vam potpuni brifing i većinu dokumenata i karata u nedjelju."
  
  Nick je te večeri uživao u večeri s Ruth Moto, ali nije saznao ništa vrijedno i, po Hawkovom savjetu, nije inzistirao na tome. Uživali su u nekoliko strastvenih trenutaka parkirani na plaži, a u dva sata ju je odvezao kući.
  
  U nedjelju se sastao s Hawkom i proveli su tri sata pregledavajući detalje s preciznošću dvaju arhitekata koji se spremaju potpisati ugovor.
  
  U utorak je Jerry Deming rekao svojoj telefonskoj sekretarici, vrataru i još nekolicini važnih ljudi da ide poslovno u Teksas, a zatim je odvezao Birdom. Pola sata kasnije, prošao je kroz vrata terminala za kamione srednje veličine, daleko od ceste, i na trenutak su on i njegov automobil nestali s lica zemlje.
  
  U srijedu ujutro, dvogodišnji Buick napustio je garažu za kamione i vozio se autocestom 7 u Leesburgu. Kad se zaustavio, muškarac je izašao i pješice prošetao pet blokova do taksi službe.
  
  Nitko ga nije primijetio dok je polako hodao prometnom ulicom, jer nije bio čovjek kojeg biste dvaput pogledali, iako je šepao i nosio jednostavan smeđi štap. Mogao je biti lokalni trgovac ili nečiji otac, koji je došao po neke papire i limenku soka od naranče. Kosa i brkovi bili su mu sijedi, koža crvena i rumena, imao je loše držanje i bio je pretežak, unatoč krupnoj građi. Nosio je tamnoplavo odijelo i plavo-sivi mekani šešir.
  
  Unajmio je taksi i odvezen je natrag autocestom L7 do zračne luke,
  
  gdje je sišao u uredu za čarter avione. Čovjek iza pulta ga je volio jer je bio tako pristojan i očito ugledan.
  
  Njegovi su dokumenti bili u redu. Alastair Beadle Williams. Pažljivo ih je provjerila. "Vaša je tajnica rezervirala Aero Commandera, gospodine Williams, i poslala polog u gotovini." I sama je postala vrlo pristojna. "Budući da prije niste letjeli s nama, željeli bismo vas provjeriti... osobno. Ako vam ne smeta..."
  
  "Ne krivim te. Bio je to mudar potez."
  
  "U redu. Ići ću s tobom. Ako ti ne smeta jedna žena..."
  
  "Izgledaš kao žena koja je dobra pilotkinja. Mogu reći obavještajne podatke. Pretpostavljam da imaš LC i ovlaštenje za instrumentalno letenje."
  
  "Pa, da. Kako si znao?"
  
  "Uvijek sam mogao procijeniti karakter." I, pomisli Nick, nijedna djevojka koja se muči s oblačenjem hlača ne bi dopustila muškarcima da je preduhitre - a dovoljno si stara da letiš satima.
  
  Prišao joj je dva puta, oba besprijekorno. Rekla je: "Vrlo ste dobri, gospodine Williams. Drago mi je. Idete li u Sjevernu Karolinu?"
  
  "Da."
  
  "Evo karata. Dođite u ured i podnijet ćemo plan leta."
  
  Nakon što je dovršio plan, rekao je: "Ovisno o okolnostima, mogao bih promijeniti ovaj plan za sutra. Osobno ću nazvati kontrolnu sobu u vezi bilo kakvog odstupanja. Molim vas, ne brinite se zbog toga."
  
  Zračila je. "Tako je lijepo vidjeti nekoga s metodičnim zdravim razumom. Toliko ljudi te samo želi impresionirati. Za neke od njih se znojim već danima."
  
  Dao joj je novčanicu od deset dolara "Za moje vrijeme".
  
  Dok je odlazio, rekla je "Ne, molim" i "Hvala" u jednom dahu.
  
  U podne, Nick je sletio u gradsku zračnu luku Manassas i nazvao kako bi otkazao svoj plan leta. AXE je znao obrasce napada do minute u minutu i mogao je upravljati kontrolorima, ali slijeđenje rutine je manje vjerojatno privuklo pažnju. Napuštajući Manassas, poletio je prema sjeverozapadu, infiltrirajući se u planinske prijevoje Allegheny u svom moćnom malom avionu, gdje su konjica Unije i Konfederacije stoljeće ranije progonila i pokušavala matirati jedna drugu.
  
  Bio je to odličan dan za letenje, s jakim suncem i minimalnim vjetrom. Pjevao je "Dixie" i "Marching Through Georgia" dok je prelazio u Pennsylvaniju i slijetao kako bi se napunio gorivom. Kad je ponovno poletio, prešao je na nekoliko refrena iz "The British Grenadier", izvodeći stihove sa staromodnim engleskim naglaskom. Alastair Beadle Williams predstavljao je Vickers, Ltd., a Nick je imao precizan rječnik.
  
  Koristio je svjetionik Altoona, zatim još jedan Omni kurs i sat vremena kasnije sletio je na malo, ali prometno polje. Nazvao je da unajmi automobil i do 18:42 puzao je uskom cestom na sjeverozapadnoj padini Apalačkog gorja. Bila je to jednosmjerna cesta, ali osim širine, bila je to dobra cesta: dva stoljeća korištenja i bezbrojni sati napornog rada uloženi su u njezino oblikovanje i izgradnju kamenih zidova koji su je još uvijek omeđivali. Nekad je to bila prometna cesta prema zapadu, jer je pratila dužu rutu, ali s lakšim spustovima kroz usjeke; na kartama više nije bila označena kao prolazna cesta kroz planine.
  
  Na Nickovoj karti Geološkog zavoda iz 1892. bila je označena kao prolazna cesta; na karti iz 1967. središnji dio bio je jednostavno isprekidana linija koja je označavala stazu. On i Hawk pažljivo su proučili svaki detalj na kartama - osjećao je da poznaje rutu čak i prije nego što je njome krenuo. Četiri milje dalje ležalo je najbliže stražnjem dijelu golemog imanja lordova, dvjesto tisuću i pol hektara u tri planinske doline.
  
  Čak ni AXE nije mogao dobiti najnovije detalje o imanju Lordovih, iako su stare geodetske karte nesumnjivo bile pouzdane za većinu cesta i zgrada. Hawke je rekao: "Znamo da tamo postoji zračna luka, ali to je otprilike to. Naravno, mogli smo je fotografirati i pregledati, ali nije bilo razloga za to. Stari Antoine Lord osnovao je to mjesto oko 1924. On i Calghenny stekli su bogatstvo dok su željezo i čelik bili kraljevi, a zadržavali ste ono što ste zaradili. Nema gluposti o hranjenju ljudi koje niste mogli iskoristiti. Lord je očito bio najsofisticiraniji od svih. Nakon što je zaradio još četrdeset milijuna tijekom Prvog svjetskog rata, prodao je većinu svojih industrijskih dionica i kupio mnogo nekretnina."
  
  Priča je zaintrigirala Nicka. "Starac je, naravno, mrtav?"
  
  "Umro je 1934. godine. Tada je čak dospio na naslovnice, rekavši Johnu Raskobu da je pohlepna budala i da Roosevelt spašava zemlju od socijalizma, te da bi ga trebali podržati umjesto da ga zbunjuju. Novinari su to obožavali. Njegov sin, Ulysses, naslijedio je imanje, a sedamdeset ili osamdeset milijuna podijeljeno je s njegovom sestrom Marthom."
  
  Nick je upitao: "A oni...?"
  
  "Martha je zadnji put bila u Kaliforniji. Provjeravamo. Ulysses je osnovao nekoliko dobrotvornih i obrazovnih zaklada. Prave su bile oko 1936. do 1942. To je nekada bio pametan potez kao utaja poreza i kako bi osigurao stalan posao za svoje nasljednike. Bio je kapetan u diviziji Keystone u Drugom svjetskom ratu."
  
  Dobio je Srebrnu zvijezdu i Brončanu zvijezdu s grozdom hrastovog lista. Dvaput je ranjen. Usput, započeo je kao vojnik. Nikada nije žrtvovao svoje veze.
  
  "Zvuči kao pravi tip", primijetio je Nick. "Gdje je on sada?"
  
  "Ne znamo. Njegovi bankari, agenti za nekretnine i burzovni mešetari pišu mu na poštanski sandučić u Palm Springsu."
  
  Dok je Nick polako vozio drevnom cestom, prisjećao se ovog razgovora. Gospodari jedva da su nalikovali zaposlenicima Baumanovog prstena ili Shikomima.
  
  Zaustavio se na velikom prostoru koji je možda bio stajalište za kola i proučio kartu. Pola milje dalje bila su dva mala crna kvadrata, koji su označavali ono što su sada vjerojatno bili napušteni temelji bivših zgrada. Iza njih, sićušna oznaka označavala je groblje, a zatim, prije nego što je stara cesta skrenula prema jugozapadu i prešla udolinu između dvije planine, put je morao voditi kroz mali usjek do imanja gospodara.
  
  Nick je okrenuo auto, zgnječio nekoliko grmova, zaključao ga i ostavio u koloni. Hodao je cestom na umirućem suncu, uživajući u bujnom zelenilu, visokim kukutama i kontrastu bijelih breza. Iznenađena vjeverica pretrčala je nekoliko metara ispred njega, mašući malim repom poput antene, prije nego što je skočila na kameni zid, na trenutak se smrznula u malom čuperku smeđe-crnog krzna, a zatim trepnula svojim blistavim očima i nestala. Nick je na trenutak požalio što nije izašao u večernju šetnju, kako bi mir zavladao svijetom, a to je ono što je važno. Ali nije bilo važno, podsjetio se, zašutio i zapalio cigaretu.
  
  Dodatna težina njegove posebne opreme podsjetila ga je koliko je svijet miran. Budući da je situacija bila nepoznata, on i Hawk su se dogovorili da će stići dobro pripremljen. Bijela najlonska podstava, koja mu je davala pomalo bucmasti izgled, sadržavala je desetak džepova s eksplozivom, alatima, žicom, malim radio odašiljačem - čak i plinskom maskom.
  
  Hawk je rekao: "U svakom slučaju, nosit ćeš Wilhelminu, Huga i Pierrea. Ako te uhvate, bit će ih dovoljno da te inkriminiraju. Dakle, mogao bi nositi i dodatnu opremu. To bi moglo biti upravo ono što ti treba za preživljavanje. , ili što god, daj nam signal s uskog mjesta. Postavit ću Barneyja Manouna i Billa Rohdea blizu ulaza u imanje u kamionu kemijske čistionice."
  
  Imalo je smisla, ali bilo je teško na dugoj šetnji. Nick je migoljio laktovima pod jaknom kako bi raspršio znoj, koji je postajao neugodan, i nastavio hodati. Došao je do čistine gdje je karta prikazivala stare temelje i zastao. Temelji? Ugledao je slikovitu rustikalnu gotičku seosku kuću s prijelaza stoljeća, sa širokim trijemom s tri strane, ljuljačkama i visećom mrežom za ljuljanje, povrtnjakom za kamione i gospodarskom zgradom pored prilaza obrubljenog cvijećem iza kuće. Bili su obojani bogatom žutom bojom s bijelim obrubima na prozorima, olucima i ogradama.
  
  Iza kuće nalazila se mala, uredno obojena crvena štala. Dva kestenjasta konja provirivala su iza ograde od stupova i ograda, a ispod šupe od dvaju kola ugledao je kola i nešto poljoprivredne opreme.
  
  Nick je hodao polako, s pažnjom usmjerenom na šarmantan, ali zastarjeli prizor. Pripadao je kalendaru Currier i Ives - "Dom" ili "Mala farma".
  
  Stigao je do kamene staze koja je vodila do trijema, a želudac mu se stisnuo kad je snažan glas iza njega, negdje s ruba ceste, rekao: "Stani, gospodine. Automatska sačmarica je uperena u tebe."
  
  
  Poglavlje V
  
  
  Nick je stajao vrlo, vrlo mirno. Sunce, sada odmah ispod planina na zapadu, pržilo mu je lice. Šojka je glasno kreštala u tišini šume. Čovjek s puškom imao je sve - iznenađenje, zaklon i svoj položaj nasuprot suncu.
  
  Nick se zaustavio, zamahujući svojim smeđim štapom. Držao ga je ondje, petnaestak centimetara iznad tla, ne ispuštajući ga. Glas je rekao: "Možeš se okrenuti."
  
  Muškarac se pojavio iza crnog oraha okruženog grmljem. Izgledao je kao osmatračnica, dizajnirana da ostane nezapažena. Sačmarica je izgledala kao skupi Browning, vjerojatno Sweet 16 bez kompenzatora. Muškarac je bio prosječne visine, oko pedeset godina, odjeven u sivu pamučnu košulju i hlače, ali nosio je mekani tvidasti šešir koji se teško da bi se odmah prodao. Izgledao je inteligentno. Njegove brze sive oči ležerno su lutale po Nicku.
  
  Nick se osvrnuo. Čovjek je stajao mirno, držeći pištolj rukom blizu okidača, s cijevi usmjerenom prema dolje i udesno. Početnik bi možda pomislio da je to čovjek kojeg mogu brzo i neočekivano uhvatiti. Nick je odlučio drugačije.
  
  "Imao sam mali problem ovdje", rekao je čovjek. "Možete li mi reći kamo idete?"
  
  "Stara cesta i staza", odgovorio je Nick svojim savršenim starim naglaskom. "Rado ću vam pokazati identifikacijski broj i kartu ako želite."
  
  "Ako vam je ljubazno."
  
  Wilhelmina se osjećala ugodno uz njegova lijeva prsa. Mogla je pljunuti u djeliću sekunde. Nickova rečenica je glasila da će oboje završiti i umrijeti. Pažljivo je izvadio karticu iz bočnog džepa svoje plave jakne i novčanik iz unutarnjeg džepa na prsima. Iz novčanika je izvukao dvije kartice - propusnicu "Vicker Security Department" s njegovom fotografijom i univerzalnu kartu za zračni prijevoz.
  
  "Možeš li ih držati u desnoj ruci?"
  
  Nick nije prigovorio. Čestitao je sam sebi na prosudbi kad se čovjek nagnuo naprijed i podigao ih lijevom rukom, držeći pušku drugom. Napravio je dva koraka unatrag i pogledao karte, primijetivši područje označeno u kutu. Zatim je prišao i vratio ih. "Oprostite na prekidu. Imam neke uistinu opasne susjede. Ovo nije baš kao Engleska."
  
  "O, siguran sam", odgovori Nick, spremajući papire. "Upoznat sam s vašim gorštacima, s njihovom klanovskom pripadnošću i njihovom odbojnošću prema vladinim otkrićima - izgovaram li to ispravno?"
  
  "Da. Bolje da uđete na šalicu čaja. Prenoćite ako želite. Ja sam John Villon. Živim ovdje." Pokazao je na kuću s bajkama.
  
  "Ovo je prekrasno mjesto", rekao je Nick. "Volio bih ti se pridružiti na kavi i izbliza pogledati ovu prekrasnu farmu. Ali želim prijeći preko planine i vratiti se. Mogu li doći k tebi sutra oko četiri sata?"
  
  "Naravno. Ali malo kasniš."
  
  "Znam. Ostavio sam auto na izlazu jer je cesta postala tako uska. Zbog toga imam pola sata kašnjenja." Bio je oprezan kad je rekao "raspored". "Često hodam noću. Nosim malu svjetiljku sa sobom. Večeras će biti mjesec i noću jako dobro vidim. Sutra ću ići stazom danju. Ne može biti loša staza. To je cesta već gotovo dva stoljeća."
  
  "Hodanje je prilično lako, osim nekoliko kamenitih jaruga i pukotine gdje je nekoć stajao drveni most. Morat ćete se penjati gore-dolje i pregaziti potok. Zašto ste odlučili ići ovom stazom?"
  
  "Prošlog stoljeća, jedan moj daleki rođak prošao je kroz ovo korak po korak. Napisao je knjigu o tome. Zapravo, otišao je sve do vaše zapadne obale. Planiram slijediti njegove korake. Trebat će mi nekoliko godina odmora, ali onda ću napisati knjigu o promjenama. Bit će to fascinantna priča. Zapravo, ovo područje je primitivnije nego kad je on prošao kroz njega."
  
  "Da, to je istina. Pa, sretno. Dođi sutra poslijepodne."
  
  "Hvala, hoću. Veselim se tom čaju."
  
  John Villon stajao je na travi nasred ceste i promatrao kako Alastair Williams odlazi. Velika, bucmasta, šepajuća figura u uličnoj odjeći, hodala je s odlučnošću i naizgled nepokolebljivim mirom. Čim je putnik nestao iz vidokruga, Villon je ušao u kuću i hodao s odlučnošću i brzinom.
  
  Iako je Nick žustro koračao, misli su ga mučile. John Villon? Romantično ime, čudan čovjek na tajanstvenom mjestu. Nije mogao provoditi dvadeset četiri sata dnevno u ovom grmlju. Kako je znao da Nick dolazi?
  
  Ako je fotoćelija ili televizijski skener nadzirao cestu, to je značilo veliki događaj, a veliki događaj je značio vezu s imanjem gospodara. Što je to značilo...?
  
  To je značilo odbor za prijem, budući da je Villon morao komunicirati s ostalima kroz planinski klanac koji je presijecala sporedna staza. Imalo je smisla. Da je operacija bila toliko velikih razmjera koliko je Hawk sumnjao ili da se radilo o Baumanovoj bandi, ne bi ostavili stražnji ulaz nečuvanim. Nadao se da će prvi uočiti promatrače, zbog čega je izašao iz automobila.
  
  Osvrnuo se, nije ništa vidio, prestao je šepati i krenuo gotovo kasom, brzo prelazeći tlo. Ja sam miš. Ne treba im čak ni sir, jer sam odan. Ako je ovo zamka, bit će dobra. Ljudi koji je postave kupuju najbolje.
  
  Dok se kretao, pogledao je kartu, provjeravajući sitne brojke koje je nacrtao dok je mjerio udaljenosti skalom. Dvjesto četrdeset jardi, skretanje lijevo, skretanje desno i potok. Skočio je. U redu. na potok i njegova procijenjena lokacija bila je točna. Sada 615 jardi ravno do onoga što je bilo udaljeno oko 300 stopa. Zatim oštar lijevi skretanje i duž onoga što se na karti činilo kao ravna staza uz liticu. Da. A onda...
  
  Stari put je ponovno skrenuo desno, ali sporedni put kroz usjek morao je ići ravno prije nego što je skrenuo lijevo. Njegove oštre oči uočile su stazu i otvor u šumskom zidu, te je skrenuo kroz šumarak kukuta, osvijetljen tu i tamo bijelim brezama.
  
  Stigao je do vrha baš kad je sunce zalazilo iza njega i krenuo je kamenitom stazom u sve gušćem sumraku. Sada je bilo teže procijeniti udaljenosti, provjeravajući korake, ali stao je kad je procijenio da je tristo metara udaljen od dna male doline. Otprilike je to bilo mjesto gdje će se aktivirati prva zamka.
  
  Malo je vjerojatno da će mnoge probleme cijeniti dovoljno visoko da bi se jako potrudili
  
  "Stražari postaju nemarni ako moraju svakodnevno ići na duge pješačke pohode jer smatraju da je patroliranje beskorisno. Karta je pokazivala da je sljedeća udubina na površini planine 460 jardi sjevernije. Strpljivo se Nick probijao kroz drveće i grmlje sve dok se tlo nije spustilo do malog planinskog potoka. Dok je uzimao hladnu vodu u ruku da pije, primijetio je da je noć mrkla kao u rogu. "Dobro provedeno vrijeme", zaključio je."
  
  Gotovo svaki potok ima neki prolaz kojim se koristi povremeni lovac, ponekad samo jedan ili dva godišnje, ali u većini slučajeva više od tisuću godina. Nažalost, ovo nije bila jedna od najboljih ruta. Prošao je sat vremena prije nego što je Nick ugledao prvi tračak svjetlosti odozdo. Dva sata ranije, uočio je staru drvenu gospodarsku zgradu na slaboj mjesečini kroz drveće. Kad se zaustavio na rubu čistine u dolini, njegov sat je pokazivao 10:56.
  
  A sada - strpljenje. Sjetio se stare izreke o Glavnom Stojećem Konju, s kojim je povremeno putovao s čoporom u Stjenjake. Bila je to dio mnogih savjeta ratnicima - onima koji se kreću prema svom posljednjem životu.
  
  Četvrt milje niz dolinu, točno tamo gdje je crna oznaka u obliku slova T na karti označavala, stajala je gigantska gospodarska vila - ili bivša gospodarska vila. Visoka tri kata, svjetlucala je svjetlima poput srednjovjekovnog dvorca kada bi gospodar imanja priredio prijem. Dva farova automobila neprestano su se kretala duž njezine druge strane, ulazeći i izlazeći s parkirališta.
  
  Uz dolinu, s desne strane, bila su i druga svjetla koja su na karti označavala možda bivše prostorije za poslugu, štale, trgovine ili staklenike - bilo je nemoguće sa sigurnošću reći.
  
  Tada će vidjeti ono što je doista vidio. Na trenutak, okruženi svjetlošću, čovjek i pas prešli su rub doline pokraj njega. Nešto na čovjekovom ramenu moglo je biti oružje. Hodali su šljunčanom stazom koja je išla paralelno s rubom drveća i nastavila se pored parkirališta prema zgradama iza. Pas je bio doberman ili njemački ovčar. Dvije figure u ophodnji gotovo su nestale iz vidokruga, ostavljajući osvijetljena područja, a onda su Nickove osjetljive uši uhvatile još jedan zvuk. Klik, zveckanje i slabo škripanje koraka po šljunku prekinuli su njihov ritam, stali, a zatim nastavili.
  
  Nick je slijedio čovjeka, njegovi koraci nisu ispuštali zvuk na gustoj, glatkoj travi, i za nekoliko minuta vidio je i osjetio ono što je sumnjao: stražnji dio imanja bio je odvojen od glavne kuće visokom žičanom ogradom, na čijem su vrhu bila tri niti napete bodljikave žice, zlokobno ocrtane na mjesečini. Slijedio je ogradu preko doline, ugledao vrata kroz koja je prolazila šljunčana staza i pronašao druga vrata 200 metara dalje, koja su blokirala cestu s crnim vrhom. Slijedio je bujnu vegetaciju na rubu ceste, ušuljao se na parkiralište i sakrio se u sjenu limuzine.
  
  Ljudi u dolini voljeli su velike automobile - parkiralište, ili ono što je mogao vidjeti pod dvama reflektorima, činilo se ispunjenim samo automobilima preko 5000 dolara. Kad se blistavi Lincoln zaustavio, Nick je slijedio dvojicu muškaraca koji su se pojavili prema kući, držeći pristojan razmak. Dok je hodao, ispravio je kravatu, uredno složio šešir, očetkao se i glatko navukao sako preko svoje krupne figure. Čovjek koji je gazio niz Leesburg Street preobrazio se u uglednu, dostojanstvenu figuru, onu koja je ležerno nosila odjeću, a ipak znala da je najviše kvalitete.
  
  Put od parkirališta do kuće bio je blag, osvijetljen mlazovima vode u dugim intervalima, a svjetiljke u razini stopala često su bile postavljene u dobro održavanom grmlju oko kuće. Nick je hodao ležerno, ugledni gost koji čeka sastanak. Zapalio je dugu Churchill cigaru, jednu od tri koje su bile uredno spremljene u jedan od mnogih unutarnjih džepova njegove posebne jakne. Iznenađujuće je koliko malo ljudi sumnjičavo gleda čovjeka koji šeta ulicom, uživajući u cigari ili luli. Protrčite pored policajca s donjim rubljem pod rukom i mogli biste biti upucani; prođite ga s krunskim draguljima u poštanskom sandučiću, pušući plavi oblak mirisne Havane, i policajac će s poštovanjem kimnuti glavom.
  
  Stigavši do stražnjeg dijela kuće, Nick je preskočio grmlje u tamu i krenuo prema stražnjem dijelu, gdje su se na drvenim ogradama ispod metalnih štitova koji su trebali skrivati kante za smeće vidjela svjetla. Probio se kroz najbliža vrata, ugledao hodnik i praonicu rublja te krenuo hodnikom prema središtu kuće. Vidio je ogromnu kuhinju, ali aktivnost je završavala daleko. Hodnik je završavao vratima koja su vodila u drugi hodnik, mnogo raskošniji i namješteniji od pomoćne prostorije. Odmah iza pomoćnih vrata bila su četiri ormarića. Nick je brzo otvorio jedan, vidjevši metle i opremu za čišćenje. Ušao je u glavni dio kuće.
  
  - i naletio ravno na mršavog muškarca u crnom odijelu, koji ga je upitno pogledao. Upitni izraz lica pretvorio se u sumnju, ali prije nego što je uspio progovoriti, Nick je podigao ruku.
  
  Bilo je to baš kao kad bi Alastair Williams - ali vrlo brzo - pitao: "Draga moja, ima li na ovom podu toaletni stolić? Znaš, sva ova divna piva, ali jako mi je neugodno..."
  
  Nick je plesao s noge na nogu, molećivo gledajući čovjeka.
  
  "Što? Misliš..."
  
  "Zahod, starče! Za ime Božje, gdje je zahod?"
  
  Čovjek je odjednom shvatio, a humor situacije i vlastiti sadizam odvratili su mu sumnje. "Ormarić s vodom, ha? Želiš li piće?"
  
  "Bože, ne", eksplodirao je Nick. "Hvala ti..." Okrenuo se, nastavivši plesati, puštajući lice da pocrveni sve dok nije shvatio da bi mu rumene crte lica trebale sjati.
  
  "Evo, Mac", rekao je čovjek. "Slijedi me."
  
  Poveo je Nicka iza ugla, uz rub prostrane sobe obložene hrastovim pločama s visećim tapiserijama, u plitku nišu s vratima na kraju. "Eno ga." Pokazao je, nasmiješio se - a zatim, shvativši da bi ga važni gosti mogli trebati, brzo otišao.
  
  Nick se oprao, pažljivo se uredio, provjerio šminku i lagano se vratio u veliku sobu, uživajući u dugoj crnoj cigari. Zvukovi su dopirali iz velikog luka na drugom kraju. Približio mu se i ugledao očaravajući prizor.
  
  Soba je bila ogromna, duguljastog oblika, s visokim francuskim prozorima na jednom kraju i još jednim lukom na drugom. Na uglačanom podu pokraj prozora, sedam parova plesalo je uz ugodnu glazbu koja je dopirala iz stereo sustava. Blizu središta dalekog zida nalazio se mali ovalni bar, oko kojeg se okupilo dvanaestak muškaraca, a u središtima za razgovor koje su činile šarene skupine sofa u obliku slova U, čavrljali su drugi muškarci, neki opušteni, neki skupljenih glava. Iz udaljenog luka dopirao je zvuk udarca biljarskih kugli.
  
  Osim plesačica, koje su sve izgledale profinjeno - bilo da su bile supruge bogatih ili sofisticiranije i skuplje prostitutke - u sobi su bile samo četiri žene. Gotovo svi muškarci izgledali su bogato. Bilo je nekoliko smokinga, ali dojam je bio mnogo dublji.
  
  Nick se s veličanstvenim dostojanstvom spustio niz pet širokih stepenica u sobu, ležerno proučavajući stanare. Zaboravite smokinge i zamislite te ljude odjevene u engleske halje, okupljene na kraljevskom dvoru feudalne Engleske ili okupljene nakon večere s burbonom u Versaillesu. Punašna tijela, meke ruke, prebrzi osmijesi, proračunate oči i stalni šum razgovora. Suptilna pitanja, prikriveni prijedlozi, složeni planovi, niti intriga izranjale su jedna za drugom, ispreplićući se koliko su okolnosti dopuštale.
  
  Vidio je nekoliko kongresmena, dva civilna generala, Roberta Quitlocka, Harryja Cushinga i još desetak ljudi koje je njegov fotografski um katalogizirao iz nedavnih događaja u Washingtonu. Prišao je šanku, naručio veliki viski sa sodom - "Bez leda, molim" - i okrenuo se kako bi susreo upitni pogled Akita Tsogua Nu Mota.
  
  
  Poglavlje VI.
  
  
  Nick je pogledao pored Akita, nasmiješio se, kimnuo zamišljenom prijatelju iza sebe i okrenuo se. Stariji Moto, kao i uvijek, bio je bezizražajan - bilo je nemoguće pogoditi kakve se misli vrte iza tih spokojnih, ali neumoljivih crta lica.
  
  "Oprostite, molim vas", začuo se Akitov glas pokraj njegova lakta. "Mislim da smo se upoznali. Jako mi je teško pamtiti zapadnjačke crte lica, baš kao što vi zbunjujete nas Azijate, siguran sam. Ja sam Akito Moto..."
  
  Akito se pristojno nasmiješio, ali kad ga je Nick ponovno pogledao, u tim isklesanim smeđim ravnima nije bilo ni traga humora.
  
  "Ne sjećam se, starče." Nick se slabo nasmiješio i pružio ruku. "Alastair Williams iz Vickersa."
  
  "Vickers?" Akito je izgledao iznenađeno. Nick je brzo razmišljao, popisujući ljude koje je tamo vidio. Nastavio je: "Odjel za naftu i bušenje."
  
  "Meta! Sreo sam se s nekima od vaših ljudi u Saudijskoj Arabiji. Da, da, mislim da su Kirk, Miglierina i Robbins. Znate...?"
  
  Nick je sumnjao da se može tako brzo sjetiti svih imena. Igrao se. "Stvarno? Prije nekog vremena, pretpostavljam, prije... hm, promjena?"
  
  "Da. Prije promjene." Uzdahnuo je. "Imao si sjajnu situaciju tamo." Akito je na trenutak spustio pogled, kao da odaje počast propuštenoj prilici. Zatim se nasmiješio samo usnama. "Ali oporavio si se. Nije tako loše kao što je moglo biti."
  
  "Ne. Pola štruce i sve to."
  
  "Predstavljam Konfederaciju. Možete li raspraviti...?"
  
  "Ne osobno. Quentin Smithfield se brine o svemu što trebate vidjeti u Londonu. Nije mogao doći."
  
  "Ah! Je li dostupan?"
  
  "Dosta."
  
  "Nisam znao. Tako je teško organizirati se oko Aramca."
  
  "Sasvim." Nick je iz kutije izvukao jednu od prekrasno graviranih posjetnica Alastair Beadle Williamsa, s adresom i londonskim telefonskim brojem Vickersa, ali na stolu agenta AX. Na poleđini je olovkom napisao: "Sreo se s gospodinom Motom, Pennsylvania, 14. srpnja. A.B. Williams."
  
  "To bi trebalo biti dovoljno, starče."
  
  "Hvala."
  
  Akito Khan dao je Nicku jednu od svojih posjetnica. "Nalazimo se na jakom tržištu. Pretpostavljam da znaš? Planiram doći u London sljedeći mjesec. Vidjet ću gospodina Smithfielda."
  
  Nick je kimnuo i okrenuo se. Akito ga je promatrao kako pažljivo sprema kartu. Zatim je rukama napravio šator i razmišljao. Bilo je to zagonetno. Možda će se Ruth sjetiti. Otišao je potražiti svoju "kćer".
  
  Nick je osjetio kapljicu znoja na vratu i pažljivo ju je obrisao maramicom. Sada je bilo lako - njegova kontrola bila je bolja od toga. Njegova maska bila je izvrsna, ali postojala je sumnja u japanskog patrijarha. Nick se kretao polako, šepajući sa štapom. Ponekad su mogli više reći po hodu nego po izgledu, i osjetio je jarko smeđe oči na leđima.
  
  Stajao je na plesnom podiju, rumeni, sijedi britanski poslovni čovjek koji se divio djevojkama. Vidio je Ann We Ling kako pokazuje svoje bijele zube mladoj direktorici. Bila je blistava u šljokičastoj suknji s prorezom.
  
  Sjetio se Ruthine primjedbe; tata je trebao biti u Kairu. O, zar ne? Hodao je po sobi, hvatajući dijelove razgovora. Ovaj sastanak je definitivno bio o nafti. Hawka je malo zbunilo ono što su Barney i Bill saznali iz prisluškivanja. Možda je druga strana koristila čelik kao kodnu riječ za naftu. Zaustavivši se blizu jedne skupine, čuo je: "... 850.000 dolara godišnje za nas i otprilike isto za vladu. Ali za ulaganje od 200.000 dolara, ne možete se žaliti..."
  
  Britanski naglasak je govorio: "...zaista zaslužujemo više, ali..."
  
  Nick je otišao odatle.
  
  Sjetio se Ginijevog komentara: "Uglavnom ćemo letjeti u klimatiziranim konferencijskim dvoranama..."
  
  Gdje je bila? Cijelo mjesto je bilo klimatizirano. Ušuljao se u bife, prošao pored još ljudi u glazbenoj sobi, zavirio u veličanstvenu knjižnicu, pronašao ulazna vrata i izašao. Ni traga drugim djevojkama, Hansu Geistu ili Nijemcu koji je mogao biti Bauman.
  
  Hodao je stazom i krenuo prema parkiralištu. Strog mladić koji je stajao u kutu kuće zamišljeno ga je promatrao. Nick je kimnuo. "Šarmantna večer, zar ne, starče?"
  
  "Da, baš."
  
  Pravi Britanac nikada ne bi tako često koristio riječ "starac" ili je koristio pred strancima, ali bila je odlična za ostavljanje brzog dojma. Nick je ispuhao oblak dima i krenuo dalje. Prošao je pored nekoliko parova muškaraca i pristojno kimnuo. Na parkiralištu je lutao kroz red automobila, nije vidio nikoga u njima - i onda je odjednom nestao.
  
  Hodao je crnom cestom u mraku dok nije stigao do vrata. Bila su zaključana standardnom, visokokvalitetnom bravom. Tri minute kasnije, otvorio ih je jednim od svojih glavnih ključeva i zaključao za sobom. Trebat će mu barem minuta da to ponovi - nadao se da neće žuriti.
  
  Cesta bi se trebala blago vijugati pola milje, završavajući tamo gdje su zgrade bile prikazane na staroj karti i gdje je vidio svjetla odozgo. Hodao je oprezno, tiho koračajući. Dvaput je skrenuo s ceste dok su automobili prolazili tijekom noći: jedan od glavne kuće, drugi se vraćao. Okrenuo se i ugledao svjetla zgrada - manju verziju glavne vile.
  
  Pas je zalajao, a on se ukočio. Zvuk je bio ispred njega. Odabrao je visoku točku i promatrao dok između njega i svjetala nije prošla figura, s desna na lijevo. Jedan od stražara slijedio je šljunčanu stazu na drugu stranu doline. S ove udaljenosti, lajanje nije bilo za njega - možda ni za psa čuvara.
  
  Dugo je čekao, sve dok nije čuo škripanje i zveckanje vrata i bio siguran da ga stražar napušta. Polako je obišao veliku zgradu, ignorirajući garažu s deset boksova, koja je bila u mraku, i još jednu štalu bez svjetla.
  
  To neće biti lako. Na svaka od troja vrata sjedio je po jedan čovjek; samo je južna strana ostala nezapažena. Provukao se kroz bujno zelenilo na toj strani i stigao do prvog prozora, visokog, širokog otvora koji je očito bio izgrađen po mjeri. Oprezno je zavirio u luksuzno namještenu, praznu spavaću sobu, prekrasno uređenu u egzotičnom, modernom stilu. Provjerio je prozor. Bio je dvostruko ostakljen i zaključan. Proklet bio klima uređaj!
  
  Čučnuo je i promotrio svoj put. Blizu kuće bio je prekriven urednim biljkama, ali najbliži zaklon od zgrade bio mu je travnjak od petnaest metara preko kojeg se približio. Ako bi zadržali pseću patrolu, mogao bi biti u nevolji; inače bi se kretao oprezno, držeći se što dalje od svjetala na prozorima.
  
  Nikad se nije znalo - njegov ulazak u dolinu i istraga raskošne konferencije u velikoj vili mogli su biti dio veće zamke. Možda ga je "John Villon" upozorio. Dao si je prednost sumnje. Ilegalne skupine imale su iste kadrovske probleme kao i korporacije i birokracija. Vođe - Akito, Baumann, Geist, Villon ili tko god - mogli su voditi čvrst brod, izdajući jasne naredbe i izvrsne planove. Ali trupe su uvijek
  
  pokazivao je iste slabosti - lijenost, nepažnju i nedostatak mašte za neočekivano.
  
  "Neočekivano sam došao", uvjeravao je sam sebe. Provirio je kroz sljedeći prozor. Bio je djelomično prekriven zavjesama, ali kroz otvore između soba mogao je vidjeti veliku sobu s kaučima za pet osoba raspoređenim oko kamenog kamina dovoljno velikog da se na njemu ispeče vol, a ostalo je mjesta i za nekoliko ražnjića peradi.
  
  Sjedeći na kaučima, izgledajući opušteno kao navečer u Hunter Mountain Resortu, vidio je muškarce i žene; s njihovih fotografija uočio je Ginny, Ruth, Susie, Pong-Pong Lily i Sonyu Ranez; Akita, Hansa Geista, Sammyja i mršavog Kineza koji je, sudeći po pokretima, mogao biti maskirani muškarac iz racije na Demingove u Marylandu.
  
  Ruth i njezin otac vjerojatno su bili u automobilu koji ga je pretekao na cesti. Pitao se jesu li došli ovamo upravo zato što je Akito upoznao "Alastaira Williamsa".
  
  Jedna od djevojaka točila je piće. Nick je primijetio kako je brzo Pong-Pong Lily uzela upaljač za stol i pružila ga Hansu Geistu da ga zapali. Imala je taj izraz lica dok je promatrala krupnog plavokosog muškarca - Nick je zapisao zapažanje kao podsjetnik. Geist je polako koračao naprijed-natrag, razgovarajući, dok su ostali pažljivo slušali, povremeno se smijući njegovim riječima.
  
  Nick je zamišljeno promatrao. Što, kako, zašto? Direktori tvrtke i neke djevojke? Ne baš. Kurve i svodnici? Ne - atmosfera je bila prava, ali odnosi nisu bili pravi; a ovo nije bilo tipično društveno okupljanje.
  
  Izvukao je maleni stetoskop s kratkom cijevi i isprobao ga na prozoru s dvostrukim staklom; namrštio se kad nije ništa čuo. Morao je doći do sobe ili do mjesta odakle bi mogao čuti. A kad bi mogao snimiti dio ovog razgovora na malom uređaju ne većem od špila karata koji mu je ponekad iritirao desnu bedrenu kost - morat će o tome razgovarati sa Stuartom - možda bi imao neke odgovore. Hawkove bi se obrve sigurno podigle kad bi ga ponovno preslušao.
  
  Da je ušao kao Alastair Beadle Williams, njegov bi prijem trajao deset sekundi, a živio bi oko trideset - u toj hrpi bilo je mozgova. Nick se namrštio i provukao se kroz biljke.
  
  Sljedeći prozor gledao je u istu sobu, i onaj nakon nje, također. Sljedeći je bio svlačionica i hodnik, s nečim što je izgledalo kao toaleti. Posljednji prozori gledali su u sobu s trofejima i knjižnicu, sve s tamnim panelima i prekriveno bogatim smeđim tepihom, gdje su sjedila i razgovarala dva rukovoditelja ozbiljnog izgleda. "I ja bih volio čuti taj dogovor", promrmljao je Nick.
  
  Provirio je iza ugla zgrade.
  
  Stražar je izgledao neobično. Bio je to sportski tip u tamnom odijelu, očito je ozbiljno shvaćao svoje dužnosti. Stavio je svoju kampersku stolicu u grmlje, ali nije ostao u njoj. Koračao je naprijed-natrag, gledajući tri reflektora koji su osvjetljavali trijem, gledajući u noć. Nikada nije bio okrenut leđima Nicku dulje od nekoliko trenutaka.
  
  Nick ga je promatrao kroz grmlje. Mentalno je provjeravao desetke ofenzivnih i obrambenih predmeta u čarobnjakovom plaštu, koje su osigurali inventivni Stuart i AXE tehničari. Ah, pa - nisu mogli misliti na sve. Ovo mu je bio posao, a šanse su bile male.
  
  Oprezniji čovjek od Nicka bi procijenio situaciju i možda šutio. Ta ideja nije pala ni na pamet agentu Axeu, kojeg je Hawk smatrao "našim najboljim". Nick se sjećao što je Harry Demarkin jednom rekao: "Uvijek guram jer nas ne plaćaju da gubimo."
  
  Harry je previše forsirao. Možda je sada bio Nickov red.
  
  Pokušao je nešto drugo. Na trenutak je isključio misli, a zatim zamislio tamu na ulazu u cestu. Kao da su mu misli nijemi film, zamislio je lik kako se približava barijeri, vadi alat i obija bravu. Čak je zamislio i zvukove, zveckanje, dok je čovjek povlačio lanac.
  
  S tom slikom u mislima, pogledao je stražara u glavu. Čovjek se počeo okretati prema Nicku, ali činilo se da je slušao. Napravio je nekoliko koraka i izgledao zabrinuto. Nick se koncentrirao, znajući da je bespomoćan ako mu netko priđe s leđa. Znoj mu se slijevao niz vrat. Čovjek se okrenuo. Pogledao je prema vratima. Izašao je u šetnju, gledajući u noć.
  
  Nick je napravio deset tihih koraka i skočio. Udarac, probod s prstima koji su formirali zaobljeni vrh koplja, a zatim ruka oko njegovog vrata radi podrške dok je vukao čovjeka natrag prema kutu kuće i u grmlje. Prošlo je dvadeset sekundi kasnije.
  
  Poput kauboja koji drži vola nakon što ga je ulovio na rodeu, Nick je otkinuo dva kratka komada ribarske strune s kaputa i zavezao čavliće i četvrtaste čvorove oko čovjekovih zapešća i gležnjeva. Tanki najlon poslužio je kao jače ograničenje od lisica. Gotovi utikač skliznuo je Nicku u ruku - nije trebao više razmišljanja ili pretraživanja džepova nego kauboj koji traži svoja užad za svinje - i bio je pričvršćen u čovjekovim otvorenim ustima. Nick ga je odvukao u najgušće grmlje.
  
  Neće se probuditi sat ili dva.
  
  Dok se Nick uspravljao, svjetla automobila su bljesnula na vratima, zaustavila se, a zatim se upalila. Pao je pored svoje žrtve. Crna limuzina zaustavila se pred trijemom, a iz nje su izašla dvojica dobro odjevenih muškaraca, obojica oko pedeset godina. Vozač se motao oko automobila, naizgled iznenađen odsutnošću vratara/zaštitara, i na trenutak je stajao na svjetlu nakon što su njegovi putnici ušli u zgradu.
  
  "Ako je on prijatelj čuvara, sve će biti u redu", uvjeravao je Nick sam sebe. Nadao se da ga promatra. Vozač je zapalio kratku cigaru, osvrnuo se oko sebe, slegnuo ramenima, ušao u auto i odvezao se natrag do glavne zgrade. Nije imao namjeru grditi prijatelja, koji je vjerojatno napustio svoje mjesto iz dobrog, zabavnog razloga. Nick je s olakšanjem uzdahnuo. Problemi s osobljem imaju svoje prednosti.
  
  Brzo je prišao vratima i provirio kroz malo staklo. Muškarci su nestali. Otvorio je vrata, ušuljao se unutra i zaronio u nešto što je izgledalo kao garderoba s umivaonicima.
  
  Soba je bila prazna. Ponovno je provirio u hodnik. Bilo je to vrijeme, ako ikada, kada su novopridošlice bile u središtu pozornosti.
  
  Napravio je korak naprijed, a glas iza njega upitno je rekao: "Halo...?"
  
  Okrenuo se. Jedan od muškaraca iz sobe s trofejima sumnjičavo ga je pogledao. Nick se nasmiješio. "Tražio sam te!" rekao je s entuzijazmom koji nije osjećao. "Možemo li tamo razgovarati?" Otišao je do vrata sobe s trofejima.
  
  "Ne poznajem te. Što...?"
  
  Čovjek ga je automatski slijedio, a lice mu se stvrdnulo.
  
  "Pogledaj ovo." Nick je zavjerenički izvukao crnu bilježnicu i sakrio je u ruku. "Gubi se iz vida. Ne želimo da Geist ovo vidi."
  
  Muškarac ga je slijedio mršteći se. Drugi muškarac je još uvijek bio u sobi. Nick se široko nasmiješio i doviknuo: "Hej. Pogledajte ovo."
  
  Sjedeći muškarac prišao im je, s izrazom krajnje sumnje na licu. Nick je otvorio vrata. Drugi muškarac posegnuo je pod kaput. Nick se brzo pomaknuo. Snažnim rukama ih je obgrlio oko vratova i udario im glavama. Spustili su se, jedan tiho, drugi stenjući.
  
  Kad im je začepio usta i svezao ih, nakon što je bacio .38 S&W terijer i .32 španjolski galesi iza stolca, bio je sretan što je pokazao suzdržanost. Bili su to stariji muškarci - vjerojatno kupci, a ne čuvari ili Geistovi dečki. Uzeo im je novčanike s papirima i karticama i ugurao ih u džep hlača. Sada nije bilo vremena da ih pregledava.
  
  Provjerio je hodnik. Još je uvijek bio prazan. Tiho se provukao, ugledao skupinu kraj kamina koja se živo upustila u razgovor i zavukao se iza sofe. Bio je predaleko - ali bio je unutra.
  
  Pomislio je: pravi Alistair bi rekao: "Za peni, za funtu." DOBRO! Sve do kraja!
  
  Na pola puta preko sobe nalazila se još jedna komunikacijska točka - skupina namještaja blizu prozora. Puzao je prema njoj i pronašao zaklon između stolova na naslonu sofe. Na njima su bile lampe, časopisi, pepeljare i kutije cigareta. Premjestio je neke predmete kako bi stvorio barijeru kroz koju je mogao viriti.
  
  Ruth Moto poslužila je piće novopridošlima. Ostali su stajati, kao da su imali neku svrhu. Kad je Ginnie ustala i prošla pored muškaraca - bankarskih tipova s neprestanim, beznačajnim osmijehom - svrha je bila jasna. Rekla je: "Jako mi je drago da sam vam udovoljila, gospodine Carrington. I jako mi je drago što ste se vratili."
  
  "Sviđa mi se vaša marka", rekao je čovjek iskreno, ali njegov vedar stav djelovao je lažno. Još uvijek je bio pravedan tata sa svojim provincijskim mentalitetom, previše zbunjen da bi se ikada osjećao ugodno s lijepom djevojkom - pogotovo s visokoklasnom kurvom. Ginny ga je uhvatila za ruku i prošli su kroz luk na drugom kraju sobe.
  
  Drugi muškarac je rekao: "Ja... želio bih... upoznati... ići s gospođicom... ah, gospođicom Lily." Nick se nasmijao. Bio je toliko napet da nije mogao govoriti. Obiteljska kuća prve klase u Parizu, Kopenhagenu ili Hamburgu pristojno bi im pokazala vrata.
  
  Pong Pong Lily ustala je i krenula prema njemu, san tekuće ljepote u ružičastoj koktel haljini. "Laskate mi, gospodine O'Brien."
  
  "Izgledaš... najljepše meni." Nick je vidio kako se Ruth podižu obrve na grubu primjedbu, a Suzy Cuong se malo stvrdne.
  
  Pong-Pong je graciozno stavio ruku na njegovo rame. "Ne bismo li trebali..."
  
  "Svakako ćemo to učiniti." O'Brien je otpio dugi gutljaj iz čaše i hodao s njom, noseći piće. Nick se nadao ranom spoju sa svojim ispovjednikom.
  
  Kad su dva para otišla, Hans Geist je rekao: "Nemoj se uvrijediti, Susie. On je samo sunarodnjak koji je puno popio. Siguran sam da si ga sinoć usrećila. Siguran sam da si jedna od najljepših djevojaka koje je ikada vidio."
  
  "Hvala ti, Hans", odgovorila je Susie. "Nije toliko jak. Pravi je zec, i oh, tako napet. Stalno sam se osjećala nelagodno u njegovoj blizini."
  
  "Samo je hodao ravno?"
  
  "O, da. Čak me zamolio da ugasim svjetla kad smo bili polugoli." Svi su se nasmijali.
  
  Akito je nježno rekao: "Ne možeš očekivati da će svaki muškarac cijeniti tako lijepu djevojku kao što si ti, Susie. Ali zapamti, svaki muškarac koji je istinski poznavao
  
  Svatko tko posjeduje ljepotu divit će vam se. Svaka od vas, djevojke, izvanredna je ljepotica. Mi muškarci to znamo, a i vi to sumnjate. Ali ljepota nije rijetka. Pronaći djevojke poput vas, s ljepotom i inteligencijom - ah, to je rijetka kombinacija."
  
  "Osim toga", doda Hans, "politički si informirana. Na čelu društva. Koliko je takvih djevojaka na svijetu? Ne baš puno. Anne, tvoja čaša je prazna. Još jedna?"
  
  "Ne sada", gugutala je ljepotica.
  
  Nick se namrštio. Što je to bilo? Kakvo ponašanje prema vojvotkinji kao prema kurvi, a prema kurvi kao prema vojvotkinji! To je bio raj za kurve. Muškarci su glumili svodnike, ali su se ponašali kao prisutni na maturskoj čajanki. Ipak, zamišljeno je pomislio, to je bila izvrsna taktika. Učinkovita sa ženama. Madame Bergeron izgradila je jednu od najpoznatijih kuća u Parizu i od nje stekla bogatstvo.
  
  Mali Kinez u bijelom ogrtaču ušao je iz dalekog luka, noseći pladanj s nečim što je izgledalo kao kanapei. Nick je jedva uspio izbjeći.
  
  Konobar je pružio pladanj, stavio ga na stolić za kavu i otišao. Nick se pitao koliko ih je još u kući. Zamišljeno je procijenio svoje naoružanje. Imao je Wilhelminu i dodatni spremnik, dvije smrtonosne plinske bombe - "Pierre" - u džepovima svojih džokejskih hlača, koje su bile jednako mađioničarska oprema kao i njegov kaput, i razna eksplozivna punjenja.
  
  Čuo je Hansa Geista kako govori: "...a za tjedan dana, počevši od četvrtka, na brodu ćemo se naći sa Zapovjednikom Jedan. Ostavimo dobar dojam. Znam da je ponosan na nas i zadovoljan kako stvari idu."
  
  "Idu li vaši pregovori s ovom skupinom dobro?" upitala je Ruth Moto.
  
  "Odlično. Nikad nisam mislio da može biti drugačije. Oni su trgovci, a mi želimo kupiti. U ovakvim situacijama stvari obično idu glatko."
  
  Akito je upitao: "Tko je Alastair Williams? Britanac iz Vickersove naftne divizije. Siguran sam da sam ga već negdje sreo, ali ne mogu ga smjestiti."
  
  Nakon trenutka tišine, Geist je odgovorio: "Ne znam. Ime mi ništa ne znači. A Vickers nema podružnicu koju zovu naftna divizija. Čime se točno bavi? Gdje ste ga upoznali?"
  
  "Evo. S gostima je."
  
  Nick je nakratko podigao pogled i vidio Geista kako podiže slušalicu i bira broj. "Frede? Pogledaj popis gostiju. Jesi li dodao Alastair Williamsa? Ne... Kada je stigao? Nikad ga nisi ugostio? Akito - kako izgleda?"
  
  "Velik. Bucmast. Crveno lice. Sijeda kosa. Vrlo engleski."
  
  "Je li bio s drugima?"
  
  "Ne."
  
  Hans je ponovio opis u mobitel. "Reci Vladu i Aliju. Pronađite muškarca koji odgovara ovom opisu, inače nešto nije u redu. Provjerite sve goste s engleskim naglaskom. Bit ću tamo za nekoliko minuta." Promijenio je slušalicu. "Ovo je ili jednostavna stvar ili nešto vrlo ozbiljno. Bolje da ti i ja krenemo..."
  
  Nick je izgubio odmor kad je njegov oštar sluh uhvatio zvuk izvana. Došao je jedan ili više automobila. Ako se soba napuni, bit će uhvaćen između grupa. Puzao je prema ulazu u dvoranu, držeći namještaj između sebe i ljudi kraj kamina. Stigavši do zavoja, ustao je i krenuo prema vratima koja su se otvorila, puštajući unutra petoricu muškaraca.
  
  Veselo su čavrljali - jedan je bio napušen, drugi se hihotao. Nick se široko nasmiješio i mahnuo prema velikoj sobi. "Uđite..."
  
  Okrenuo se i brzo krenuo uz široke stepenice.
  
  Na drugom katu bio je dugi hodnik. Došao je do prozora s pogledom na cestu. Dva velika vozila bila su parkirana pod reflektorima. Činilo se da posljednja grupa vozi sama.
  
  Prošao je straga, pokraj luksuznog dnevnog boravka i tri luksuzne spavaće sobe s otvorenim vratima. Prišao je zatvorenim vratima i osluškivao svojim malim stetoskopom, ali nije ništa čuo. Ušao je u sobu i zatvorio vrata za sobom. Bila je to spavaća soba, s nekoliko zalutalih predmeta koji su ukazivali na to da je bila zauzeta. Brzo je pretražio - stol, komodu, dva skupa kofera. Ništa. Ni komadića papira. Ovo je bila soba krupnog muškarca, sudeći po veličini odijela u ormaru. Moguće Geista.
  
  Sljedeća soba bila je zanimljivija - i gotovo katastrofalna.
  
  Čuo je teško, otežano disanje i stenjanje. Dok je vraćao stetoskop u džep, otvorila su se sljedeća vrata u hodniku i iz njih se pojavio jedan od prvih muškaraca koji su stigli, zajedno s Pong-Pong Lily.
  
  Nick se uspravio i nasmiješio. "Bok. Lijepo se provodiš?"
  
  Čovjek je zurio. Pong-Pong je uzviknuo: "Tko si ti?"
  
  "Da", ponovio je grub, glasan muški glas iza njega. "Tko ste vi?"
  
  Nick se okrenuo i ugledao mršavog Kineza - onog za kojeg je sumnjao da je iza maske u Marylandu - kako mu se približava sa stepenica, koraci su mu bili nečujni na debelom tepihu. Vitka ruka nestala je ispod njegove jakne, gdje je možda bila futrola od školjke.
  
  "Ja sam Tim Dva", rekao je Nick. Pokušao je otvoriti vrata koja je prisluškivao. Bio je izložen. "Laku noć."
  
  Skočio je kroz vrata i zalupio ih za sobom, pronašao zasun i zaključao ih.
  
  Iz velikog kreveta u kojem su ležali onaj drugi koji je ranije stigao i Ginny začuo se uzdah i režanje.
  
  Bili su goli.
  
  Šake su tutnjale po vratima. "Ginny je vrisnula. Goli muškarac je pao na pod i skočio na Nicka s čistom odlučnošću čovjeka koji je godinama igrao nogomet.
  
  
  Poglavlje VII.
  
  
  Nick se izvukao s gracioznom lakoćom matadora. Carrington se zabio u zid, pojačavajući buku zalupljenih vrata. Nick je udarcem nogom i rezom, oba izvedena s preciznošću kirurga, ostao bez daha dok je padao na pod.
  
  "Tko si ti?" Ginny je gotovo vrisnula.
  
  "Svi su zainteresirani za malog mene", rekao je Nick. "Ja sam u timu tri, četiri i pet."
  
  Pogledao je vrata. Kao i sve ostalo u sobi, bila su vrhunska. Trebat će im ovan za razbijanje ili neki čvrsti namještaj da probiju.
  
  "Što radiš?"
  
  "Ja sam Baumanov sin."
  
  "Upomoć!" vrisnula je. Zatim je na trenutak razmislila. "Tko si ti?"
  
  "Baumanov sin. Ima ih troje. To je tajna."
  
  Skliznula je na pod i ustala. Nickov pogled kliznuo je preko njezina dugog, prekrasnog tijela, a sjećanje na što je ono bilo sposobno na trenutak ga je zapalilo. Netko je udario nogom u vrata. Bio je ponosan na sebe - ja sam još uvijek zadržala onu staru nepažnju. "Obuci se", zalajao je. "Požuri. Moram te izvući odavde."
  
  "Moraš me izvući odavde? Jesi li lud..."
  
  "Hans i Sammy planiraju vas sve pobiti, djevojke, nakon ovog sastanka. Želite li umrijeti?"
  
  "Ljut si. Upomoć!"
  
  "Svi osim Ruth. Akito je to popravio. I Pong-Pong. Hans je to popravio."
  
  Zgrabila je tanki grudnjak sa stolca i omotala ga oko sebe. Ono što je rekao prevarilo je ženu u njoj. Da je o tome razmislila nekoliko minuta, shvatila bi da laže. Nešto teže od noge udarilo je u vrata. Izvukao je Wilhelminu van jednim uvježbanim pokretom ručnog zgloba i pucao kroz prekrasnu oblogu na dvanaest sati. Buka je prestala.
  
  Jeanie je obula visoke pete i zurila u Luger. Izraz lica joj je bio mješavina straha i iznenađenja dok je gledala pištolj. "To smo vidjeli kod Baumana..."
  
  "Naravno", odbrusi Nick. "Dođi do prozora."
  
  Ali emocije su mu uzburkale emocije. Prvi vođa. Ova banda, djevojke i, naravno, Baumann! Jednim trzajem prsta uključio je svoj maleni snimač.
  
  Dok je otvarao prozor i skidao aluminijsku mrežu s opružnih kopči, rekao je: "Baumann me poslao da vas izvučem. Ostatke ćemo spasiti kasnije ako možemo. Imamo malu vojsku na ulazu u ovo mjesto."
  
  "To je kaos," kukala je Ginny. "Ne razumijem..."
  
  "Baumann će objasniti", glasno reče Nick i isključi snimač. Ponekad snimke prežive, ali ti ne.
  
  Pogledao je van u noć. Bila je to istočna strana. Na vratima je bio stražar, ali očito je bio zaokupljen bukom. Nisu uvježbavali taktiku unutarnjeg upada gore. Za minutu će razmisliti o prozoru.
  
  U zrakama svjetlosti s prozora ispod, glatki travnjak bio je prazan. Okrenuo se i pružio obje ruke prema Ginny. "Drška." Bio je to dug put do tla.
  
  "Koji?"
  
  "Drži se. Kako se radi u šanku. Sjećaš se?"
  
  "Naravno da se sjećam, ali..." Zastala je, gledajući bucmastog, starijeg, ali neobično atletskog muškarca koji se nagnuo naprijed ispred prozora i pružio ruke prema njoj, čvrsto je zagrlio. Čak je i podigao rukave i manžete. Taj sitni detalj ju je uvjerio. Uhvatila ga je za ruke i uzdahnula - bile su od kože na čeliku, snažne kao kod bilo kojeg profesionalca. "Jesi li ozbiljan..."
  
  Zaboravila je na pitanje dok ju je nešto glavom naprijed povlačilo kroz prozor. Zamišljala je kako pada na tlo, samo da bi slomila vrat, i pokušala se okrenuti da padne. Lagano se namjestila, ali nije bilo potrebno. Snažne ruke vodile su je u čvrsti salto prema naprijed, a zatim su je okrenule u stranu dok se okretala natrag prema zidu zgrade. Umjesto da udari u bijelo obojeni trup broda, lagano ga je udarila bedrom, pridržavajući ga čudan, moćan muškarac koji je sada visio iznad nje, stežući prozorsku dasku koljenima.
  
  "Pad je kratak", rekao je, a lice mu je bilo čudna mrlja naopakih crta lica u tami iznad. "Savij koljena. Gotovo - o-tratinčice."
  
  Sletjela je na pola-pola hortenzije, ogrebavši nogu, ali se bez napora odbila na svojim snažnim nogama. Cipele s visokom petom njihale su se duboko u noć, izgubljene u vrtnji prema van.
  
  Osvrnula se oko sebe bespomoćnim, paničnim pogledom zeca koji je izjurio iz grma na otvoreno tlo gdje su psi lajali i potrčala.
  
  Čim ju je pustio, Nick se popeo uz bok zgrade, uhvatio se za izbočinu i na trenutak se zadržao ondje dok se nije našla ispod njega, a zatim se okrenuo bočno kako bi promašio hortenziju i sletio lako poput padobranca s padobranom od deset metara. Napravio je salto kako ne bi pao i sletio na desnu stranu nakon Ginny.
  
  Kako je ova djevojka mogla pobjeći! Ugledao ju je kako nestaje na livadi izvan dosega svjetala. Potrčao je za njom i trčao ravno naprijed.
  
  Potrčao je u tamu, pretpostavljajući da se u panici neće okrenuti i pomaknuti bočno barem nekoliko desetaka metara. Nick je mogao prijeći bilo koju udaljenost do pola milje u vremenu koje bi bilo prihvatljivo za prosječno sveučilišno atletsko natjecanje. Nije znao da je Ginny Achling, osim obiteljskih akrobacija, nekoć bila najbrža djevojka u Blagoveščensku. Trčali su utrke na duge staze, a ona je pomagala svakom timu od Harbina do rijeke Amur.
  
  Nick se zaustavio. Čuo je topot koraka daleko ispred sebe. Potrčao je. Išla je ravno prema visokoj žičanoj ogradi. Ako bi je udarila punom brzinom, pala bi, ili još gore. U mislima je izračunao udaljenost do ruba doline, procijenio svoje vrijeme i korake koje je napravio te pogodio koliko je daleko ispred njega. Zatim je izbrojao dvadeset osam koraka, stao i, prekriživši usta rukama, viknuo: "Ginny! Stani, opasnost. Stani."
  
  Osluškivao je. Trčanje koraka prestalo je. Potrčao je naprijed, čuo ili osjetio kretanje ispred sebe s desne strane i prilagodio smjer. Trenutak kasnije, čuo ju je kako se kreće.
  
  "Nemoj trčati", rekao je tiho. "Išla si ravno prema ogradi. Mogla bi biti pod strujom. U svakom slučaju, ozlijedit ćeš se."
  
  Te noći ju je pronašao i zagrlio. Nije plakala, samo se tresla. Osjećala se i mirisala jednako divno kao i u Washingtonu - možda čak i više, s obzirom na žar njezina uzbuđenja i vlažan znoj na njegovom obrazu.
  
  "Sad je lakše", umirivao ju je. "Diši."
  
  Kuća je bila ispunjena bukom. Muškarci su trčali okolo, pokazivali na prozor i pretraživali grmlje. U garaži se upalilo svjetlo i pojavilo se nekoliko muškaraca, poluodjevenih i noseći duge predmete za koje je Nick pretpostavio da nisu lopate. Automobil je jurio cestom, izbacivši četvoricu muškaraca, a drugo svjetlo ih je osvijetlilo u blizini glavne kuće. Psi su lajali. U snopu svjetla vidio je zaštitara sa psom kako se pridružuje muškarcima ispod prozora.
  
  Pregledao je ogradu. Nije izgledala kao da je pod naponom, samo visoka i prekrivena bodljikavom žicom - najboljom industrijskom ogradom. Troja vrata u dolini bila su previše udaljena, nisu vodila nikamo i uskoro će ih se promatrati. Pogledao je unatrag. Muškarci su se organizirali - i to ne loše. Automobil se zaustavio pred vratima. Četiri patrole su se razišle. Ona sa psom krenula je ravno prema njima, prateći njihov trag.
  
  Nick je brzo iskopao podnožje čeličnog stupa ograde i postavio tri eksplozivne pločice, poput crnih čepova od duhana za žvakanje. Dodao je još dvije energetske bombe, oblikovane poput debelih kemijskih olovaka, i kutijicu za naočale napunjenu Stewartovom posebnom mješavinom nitroglicerina i dijatomejske zemlje. To je bila njegova zaliha eksploziva, ali nije mogla zadržati silu koja bi zahtijevala sve što je potrebno da se prereže žica. Postavio je minijaturni tridesetsekundni fitilj i odvukao Ginny, brojeći u hodu.
  
  "Dvadeset i dva", rekao je. Povukao je Ginny sa sobom na tlo. "Lezi ravno. Zari lice u tlo."
  
  Nagnuo ih je prema nabojima, smanjujući površinu. Žica je mogla odletjeti poput fragmenata granate. Nije upotrijebio svoje dvije granate tipa upaljača jer se njihovi naboji nisu isplatili riskirati u pljusku oštrog metala. Patrolni pas bio je udaljen samo stotinjak metara. Što nije u redu s...
  
  WAMO-O-O-O!
  
  Stari pouzdani Stuart. "Samo naprijed." Odvukao je Jeanie prema mjestu eksplozije, ispitujući nazubljenu rupu u mraku. Mogao bi se kroz nju provući Volkswagenom. Ako joj se logika sada uključi i odbije se pomaknuti, shvatit će.
  
  "Jesi li dobro?" upitao je suosjećajno, stišćući joj rame.
  
  "Ja... mislim da da."
  
  "Hajde." Trčali su prema onome što je procijenio da je put kroz planinu. Nakon što su prošli stotinjak metara, rekao je: "Stani."
  
  Osvrnuo se. Svjetiljke su probijale rupu u žici. Pas je zalajao. Odgovorilo je još pasa - vodili su ih odnekud. Mora da ih je bilo nekoliko pasmina. Automobil je jurio preko travnjaka, svjetla su mu se gasila dok je prekinuta žica sjajila u njihovom svjetlu. Muškarci su se izvalili van.
  
  Nick je izvukao granatu i bacio je svom snagom prema uličnim svjetiljkama. Nisam je mogao dohvatiti - ali moglo bi biti sredstvo za smirenje. Izbrojao je petnaest. Rekao je: "Opet dolje." Eksplozija je bila poput vatrometa u usporedbi s ostalima. Automat je zagrmio; dva kratka rafala od šest ili sedam, a kad je prestao, čovjek je zaurlao: "Stani!"
  
  Nick je izvukao Gini i krenuo prema rubu doline. Nekoliko metaka odletjelo je u njihovom smjeru, odbijajući se od tla, leteći kroz noć sa zlokobnim zviždukom koji intrigira prvi put kad ga čujete - i užasava svaki put kad ga čujete neko vrijeme. Nick ga je čuo mnogo puta.
  
  Osvrnuo se. Granata ih je usporila. Približavali su se nazubljenoj žičanoj provaliji poput skupine za obuku u pješačkoj školi. Sada ih je progonilo dvadeset ili više ljudi. Dvije snažne svjetiljke probijale su tamu, ali ih nisu dosezale.
  
  Da su oblaci otkrili mjesec, on i Ginny bi dobili po metak.
  
  Trčao je držeći djevojku za ruku. Rekla je: "Gdje smo..."
  
  "Ne pričaj", prekinuo ju je. "Živimo ili umiremo zajedno, zato se osloni na mene."
  
  Koljenima je udario u grm i zaustavio se. U kojem su smjeru išli tragovi? Logično, trebao bi biti desno, paralelno s putem kojim je krenuo od glavne kuće. Okrenuo se u tom smjeru.
  
  Jarko svjetlo bljesnulo je iz pukotine u žici i proširilo se preko čistine, dopirući do šume s njihove lijeve strane, gdje je blijedim dodirom ispitivalo grmlje. Netko je donio jače svjetlo, vjerojatno sportsku svjetiljku od šest volti. Odvukao je Jeanie u grmlje i prikovao je za tlo. Sigurno! Sagnuo je glavu dok je svjetlost dodirivala njihovo sklonište i krenuo dalje, pretražujući drveće. Mnogi su vojnici poginuli jer su im lica bila osvijetljena.
  
  Ginny je šapnula: "Idemo odavde."
  
  "Ne želim da me sada upucaju." Nije joj mogao reći da nema izlaza. Iza njih su bile šuma i litica, a nije znao gdje je staza. Ako se pomaknu, buka će biti smrtonosna. Ako pređu livadu, svjetlost će ih pronaći.
  
  Eksperimentalno je pretraživao grmlje, pokušavajući pronaći mjesto gdje bi mogla biti staza. Niske grane kukute i sekundarno raslinje stvarali su pucketavi zvuk. Svjetlost se odbila, ponovno ih promašila i nastavila u drugom smjeru.
  
  Na žici su počeli napredovati jedan po jedan, u pažljivo raspoređenim rafalima. Onaj koji im je zapovijedao sada je eliminirao sve osim onih koji su napredovali. Znali su svoj posao. Nick je izvukao Wilhelminu, pritisnuvši je unutarnjom rukom za jedini slobodni spremnik, zakačen unutar njegovog pojasa gdje mu je prije bilo slijepo crijevo. Bila je to slaba utjeha. Ti kratki rafali ukazivali su na dobrog čovjeka s pištoljem - a vjerojatno ih je bilo još.
  
  Trojica muškaraca prošla su kroz procjep i raširila se. Drugi je potrčao prema njemu, jasna meta u svjetlima vozila. Čekanje je bilo besmisleno. Mogao je jednako tako nastaviti kretati se dok je žica na njegovoj zapovijedi, zadržavajući njihov usklađeni juriš. S vještom preciznošću izračunao je pad, brzinu čovjeka i oborio figuru u bijegu jednim hicem. Ispalio je drugi metak u jedno od farova vozila, i ono je odjednom postalo jednooko. Mirno je naciljao u jarko svjetlo svjetiljke kada se automat ponovno otvorio, pridružio mu se još jedan, a dva ili tri pištolja počela su bljeskati plamenom. Udario je u zemlju.
  
  Zlokobna tutnjava odjekivala je posvuda. Meci su se probijali kroz travu, zveckajući po suhim granama. Natapali su krajolik, a on se nije usudio pomaknuti. Neka ta svjetlost uhvati fosforescenciju njegove kože, povremeni bljesak na njegovom ručnom satu, i on i Giny bili bi leševi, izrešetani i rastrgani olovom, bakrom i čelikom. Pokušala je podići glavu. Nježno ju je gurnuo. "Ne gledaj. Ostani gdje jesi."
  
  Pucnjava je prestala. Posljednji je stao mitraljez, metodično ispaljujući kratke rafale duž ruba drveća. Nick se odupro iskušenju da proviri. Bio je dobar pješak.
  
  Čovjek kojeg je Nick upucao zastenjao je dok mu je bol parala grlo. Snažan glas je vrisnuo: "Ne pucaj. John Broj Dva vuče Angela natrag iza auta. Onda ga nemoj dirati. Barry, uzmi trojicu svojih ljudi, uzmi auto, kruži ulicom i zabij ga u ono drveće. Zabij auto, izađi i kreni prema nama. Drži to svjetlo tamo, na rubu. Vince, imaš li još municije?"
  
  "Trideset pet do četrdeset." Nick se pitao - jesam li dobar strijelac?
  
  "Pogledaj svjetlo."
  
  "Pravo."
  
  "Gledaj i slušaj. Pritisnuli smo ih."
  
  Dakle, generale. Nick je navukao tamnu jaknu preko lica, gurnuo ruku unutra i riskirao pogled. Većina ih se vjerojatno neko vrijeme promatrala. U Kiklopovom oku, svjetlu automobila, drugi je čovjek vukao ranjenika, teško dišući. Svjetiljka se kretala kroz šumu daleko lijevo. Trojica muškaraca trčala su prema kući.
  
  Izdana je naredba, ali Nick je nije čuo. Muškarci su počeli puzati iza automobila, poput patrole iza tenka. Nick se brinuo za trojicu muškaraca koji su prošli kroz žicu. Da je u toj skupini bio vođa, krenuo bi naprijed polako, poput smrtonosnog gmazova.
  
  Ginny je zagrgoljala. Nick ju je potapšao po glavi. "Tiho", šapnuo je. "Budi vrlo tiha." Zadržao je dah i osluškivao, pokušavajući vidjeti ili osjetiti bilo što što se miče u gotovo potpunom mraku.
  
  Još jedan mrmor glasova i treperenje farova. Jedini far automobila se ugasio. Nick se namrštio. Sad će genije krenuti naprijed sa svojim topnicima bez svjetala. U međuvremenu, gdje su bila ona trojica koje je zadnji put vidio kako leže licem prema dolje negdje u moru tame ispred sebe?
  
  Auto je krenuo i projurio niz cestu, zaustavio se na vratima, zatim se okrenuo i projurio preko livade. Evo dolaze bočni napadači! Kad bih samo imao priliku
  
  Javio bih radiovezom topništvo, minobacačku vatru i pomoćni vod. Još bolje, pošaljite mi tenk ili oklopno vozilo ako imate viška.
  
  
  Poglavlje VIII.
  
  
  Motor automobila s jednim svjetlom zaurlao je. Vrata su se zalupila. Nickove maštarije su bile prekinute. Frontalni napad, također! Prokleto učinkovit. Gurnuo je preostalu granatu u lijevu ruku i prikovao Wilhelminu s desne. Automobil na boku upalio je svjetla, krećući se uz potok, poskakujući i prelazeći obližnju šljunčanu stazu.
  
  Svjetlo automobila bljesnulo je iza žice i automobil se pojurio prema ponoru. Svjetiljka se ponovno upalila, skenirajući drveće. Njezin sjaj probio je liniju grmlja. Začuo se zvuk pucketanja - automatska puška je zazveckala. Zrak se ponovno zatresao. Nick je pomislio: "Vjerojatno puca na jednog od svojih ljudi, jednog od trojice koji su ovuda prošli."
  
  "Hej... ja." Završilo je uz uzdah.
  
  Možda je i on to učinio. Nick je zaškiljio. Njegov noćni vid bio je izvrstan kao karoten i vid 20/15, ali nije mogao pronaći druga dva.
  
  Tada je automobil udario u ogradu. Na trenutak je Nick ugledao tamnu figuru dvadesetak metara ispred sebe dok su se svjetla automobila okrenula u njegovom smjeru. Dvaput je pucao i bio je siguran da je postigao gol. Ali sada je lopta bila na redu!
  
  Pucao je u prednje svjetlo i ugurao olovo u auto, ucrtavši uzorak preko dna vjetrobranskog stakla, a posljednje hice ispalio je u svjetiljku prije nego što se ugasila.
  
  Motor automobila je zaurlao i začuo se još jedan tresak. Nick je pretpostavio da je možda udario vozača, a automobil se zabio natrag u ogradu.
  
  "Eno ga!" viknuo je snažan glas. "Desno. Gore i na njih."
  
  "Hajde." Nick je izvukao Ginny van. "Natjeraj ih da bježe."
  
  Poveo ju je naprijed prema travi i uz nju, dalje od napadača, ali prema drugom automobilu, koji je bio nekoliko metara od ruba drveća, otprilike stotinjak metara dalje.
  
  A onda se mjesec probio kroz oblake. Nick je čučnuo i okrenuo se prema pukotini, ubacio rezervni spremnik u Wilhelminu i zavirio u tamu, koja se odjednom činila manje skrivajućom. Imao je nekoliko sekundi. Njega i Ginny bilo je teže vidjeti na šumskoj pozadini nego napadače na umjetnom horizontu. Čovjek sa svjetiljkom ju je glupo upalio. Nick je primijetio da je metak držao u lijevoj ruci, jer ga je stavio tamo gdje je trebala biti kopča njegovog remena. Čovjek se stresao, a zrake svjetlosti preplavile su tlo, povećavajući Nickovu vidljivost desetak figura koje su mu se približavale. Vođa je bio udaljen oko dvjesto metara. Nick je pucao na njega. Pomislio je, a Stuart se pita zašto ostajem uz Wilhelminu! Dodaj streljivo, Stuart, i izvući ćemo se iz ovoga. Ali Stuart ga nije čuo.
  
  Mjesečev hitac! Promašio je jedan, pogodio ga je drugim. Još nekoliko hitaca i sve će biti gotovo. Topovi su mu namignuli, a on je ponovno čuo zujanje-r-r-r-r. Lagano je gurnuo Ginny. "Bježi."
  
  Izvukao je malu ovalnu kuglu, povukao polugu sa strane i bacio je u liniju bojišta. Stewartova dimna bomba, brzo se širila, pružajući gustu kamuflažu, ali se raspršila u roku od nekoliko minuta. Naprava se nacerila i na trenutak su bili skriveni.
  
  Potrčao je za Ginny. Automobil se zaustavio na rubu šume. Iskočila su trojica muškaraca s podignutim pištoljima, nejasne prijetnje vidljive u mraku. Prednja svjetla automobila ostala su upaljena. Pištolji na leđima i u licima; Nick se trznuo. I još dva metka u mom!
  
  Osvrnuo se. Iz sivobijele magle izronila je prigušena silueta. Da spasi metak, Nick je bacio svoju drugu i posljednju dimnu bombu, a obris joj je nestao. Okrenuo se prema automobilu. Trojica muškaraca su se razilazila, ili nisu htjeli ubiti Ginny ili su svu svoju vatru čuvali za njega. Koliko važan možeš postati? Nick im je prišao, čučeći. "Dvojica od vas idu sa mnom i to je kraj priče. Približit ću se kako bih obradio metu na mjesečini."
  
  TUP! Iz šume, na pola puta između Gini, Nicka i trojice muškaraca koji su se približavali, začula se tutnjava teškog oružja - promukla tutnjava puške dobrog kalibra. Jedna od tamnih figura pala je. TUP! TUP! Druge dvije figure pale su na tlo. Nick nije mogao razaznati je li jedna ili obje ranjene - prva je vrištala od boli.
  
  "Dođi ovamo", rekao je Nick, uhvativši Ginny za ruku s leđa. Čovjek s puškom možda je bio za ili protiv, ali on je bio jedina nada na vidiku, što ga je činilo saveznikom s automatskim oružjem. Odvukao je Ginny u grmlje i spustio je na vatrenu točku.
  
  KRAK-BAM B-VUM! Isti pucanj iz cijevi, blizu, pokazao je put! Nick je nisko držao Luger. KRAK-BAM B-VUM! Ginny je dahnula i vrisnula. Pucanj iz cijevi bio je toliko blizu da ih je pogodio poput uragana, ali nijedan vjetar nije mogao tako zatresti bubnjiće. Ispalio je pored njih, prema dimnoj zavjesi.
  
  "Halo", doviknuo je Nick. "Trebate li pomoć?"
  
  "Pa, proklet bio", odgovorio je glas. "Da. Dođi i spasi me." Bio je to John Villon.
  
  Za trenutak su bili pokraj njega. Nick je rekao -
  
  "Puno ti hvala, stari. Samo brza usluga. Imaš li kod sebe streljivo za Luger kalibra devet milijuna metaka?"
  
  "Ne. Ti?"
  
  "Ostao je još jedan metak.
  
  "Evo. Colt 45. Znaš li ovo?"
  
  "Sviđa mi se." Podigao je teški pištolj. "Idemo li?"
  
  "Slijedi me."
  
  Villon je prolazio kroz drveće, okrećući se i savijajući. Trenutak kasnije, stigli su do staze, drveće iznad njih ocrtavalo se kao otvoreni prorez na nebu, a mjesec poput slomljenog zlatnika na rubu.
  
  Nick je rekao: "Nema vremena da te pitam zašto. Hoćeš li nas odvesti natrag preko planine?"
  
  "Naravno. Ali psi će nas pronaći."
  
  "Znam. Pretpostavimo da ideš s djevojkom. Uhvatit ću te ili me čekaj najviše deset minuta na staroj cesti."
  
  "Moj džip je tamo. Ali bolje da se držimo zajedno. Dobit ćeš samo..."
  
  "Hajde", rekao je Nick. "Kupio si mi vremena. Na meni je red za posao."
  
  Potrčao je niz stazu do livade ne čekajući odgovor. Obišli su auto kroz drveće, a on se našao na suprotnoj strani od mjesta gdje su mu putnici pali. Sudeći po vrsti ljudi koje je vidio te večeri, ako je itko od njih još bio živ nakon tog pucnja, puzao je kroz drveće tražeći ga. Potrčao je do auta i provirio unutra. Bio je prazan, svjetla su bila upaljena, motor je predeo.
  
  Automatski mjenjač. Pomaknuo se unatrag na pola puta, ubacio nisku brzinu kako bi krenuo naprijed punim gasom i odmah pomaknuo ručicu prema gore kako bi krenuo naprijed.
  
  Čovjek je opsovao i pucanj je odjeknuo petnaestak metara dalje. Metak je pogodio metal automobila. Drugi hitac je probio staklo tridesetak centimetara od njegove glave. Stisnuo se, napravio dvostruki zavoj, prešao šljunčanu stazu i potrčao nizvodno i uzvodno uz potok.
  
  Pratio je ogradu, stigao do ceste i skrenuo prema glavnoj kući. Vozio je četvrt milje, ugasio svjetla i naglo zakočio. Iskočio je i izvukao malu cijev iz jakne, dugu dva i pol centimetra i jedva debelu poput olovke. Nosio je četiri, obične zapaljive fitilje. Prstima je uhvatio male cilindre na oba kraja, zavrnuo ih i ubacio u spremnik goriva. Zaokret je probio brtvu i kiselina je potekla niz tanku metalnu stijenku. Stijena se držala oko minutu, a zatim se naprava zapalila - vruća i prodorna, poput fosfora.
  
  Ne onoliko koliko bi volio. Žalio je što nije pronašao kamen da umiri papučicu gasa, ali svjetla automobila su ga projurila na vratima. Vozio je oko četrdeset kad je prebacio mjenjač u neutralni položaj, nagnuo teški automobil prema parkiralištu i iskočio.
  
  Pad ga je potresao, čak i uz svu snagu bacanja koju je uspio skupiti. Potrčao je u livadu, prema stazi koja je vodila iz doline, a zatim se srušio na tlo dok su ga farovi automobila progonili.
  
  Automobil koji je napustio kotrljao se između redova parkiranih automobila znatnu udaljenost, grebući prednje dijelove raznih vozila dok se ljuljao s jedne strane na drugu. Zvukovi su bili zanimljivi. Uključio je snimač dok je trčao prema šumi.
  
  Slušao je šištanje eksplodirajućeg spremnika goriva. Nikad se ne zna za zapaljivi čep u zatvorenom spremniku. Naravno, nije skinuo čep, a teoretski bi trebalo biti dovoljno kisika, pogotovo ako je početna eksplozija probila spremnik. Ali ako je spremnik bio napunjen do vrha ili je bio posebno izrađen od izdržljivog ili neprobojnog metala, sve što ste imali bio je mali požar.
  
  Koristeći svjetla kuće kao vodič, pronašao je izlaz na stazu. Pažljivo je slušao i kretao se oprezno, ali trojica muškaraca koji su se vozili s bočnim vozilom nigdje se nisu vidjeli. Tiho i brzo se popeo na planinu, ali ne nepromišljeno, bojeći se zasjede.
  
  Tenk je eksplodirao uz zadovoljavajući urlik, eksplozija obavijena kašom. Pogledao je unatrag i vidio plamenove kako se dižu u nebo.
  
  "Malo se igraj s tim", promrmljao je. Uhvatio je Ginny i Johna Villona neposredno prije nego što su stigli do stare ceste s druge strane usjeka.
  
  * * *
  
  Odvezli su se do obnovljene seoske kuće u Villonovom SUV-u s pogonom na sva četiri kotača. Parkirao je auto straga i ušli su u kuhinju. Bila je jednako izvrsno obnovljena kao i vanjština, sve široke radne ploče, bogato drvo i blistava mjed - sam pogled na nju tjerao vas je da osjetite miris pite od jabuka, zamislite kante svježeg mlijeka i zamislite djevojke s oblinama i rumenim obrazima u dugim suknjama, ali bez donjeg rublja.
  
  Villon je zavukao svoju pušku M1 između dvije mesingane kuke iznad vrata, natočio vodu u kuhalo za vodu i rekao, dok ga je stavljao na štednjak: "Mislim da vam treba kupaonica, gospođice. Odmah tamo. Prva vrata s lijeve strane. Naći ćete ručnike. U ormaru, kozmetiku."
  
  "Hvala ti", rekla je Ginny, Nick je malo slabo pomislio i nestao.
  
  Villon je napunio električni kuhalo i uključio ga u struju. Obnova nije bila bez modernih pogodnosti - štednjak je bio plinski, a u velikoj otvorenoj smočnici Nick je ugledao veliki hladnjak i zamrzivač. Rekao je: "Bit će ovdje. Psi."
  
  "Da", odgovorio je Villon. "Znat ćemo kad stignu. Barem dvadeset minuta unaprijed."
  
  "Sam
  
  Kako si znao/la da hodam cestom?
  
  "Da."
  
  Sive oči su zurile ravno u tebe dok je Villon govorio, ali čovjek je bio vrlo rezerviran. Njegov izraz lica kao da je govorio: "Neću ti lagati, ali brzo ću ti reći ako te se ne tiče." Nick je odjednom bio jako sretan što je odlučio ne pokušati skočiti s Browningovom sačmaricom prvi put kad se dovezao na staru cestu. Sjećajući se Villonova rada s puškom, bio je posebno zadovoljan tom odlukom. Najmanje što je mogao dobiti bilo je da mu noga bude raznesena. Nick je upitao: "TV skener?"
  
  "Ništa tako komplicirano. Oko 1895. godine, željeznički radnik izumio je uređaj nazvan "željezni mikrofon". Jeste li ikada čuli za njega?"
  
  "Ne."
  
  "Prvi je bio poput ugljične telefonske slušalice postavljene uz tračnice. Kad bi vlak prolazio, čuli biste zvuk i znali gdje se nalazi."
  
  "Rana greška."
  
  "Tako je. Moji su svakako poboljšani." Villon je pokazao na kutiju od oraha na zidu, za koju je Nick pretpostavio da je hi-fi sustav zvučnika. "Moji željezni mikrofoni su puno osjetljiviji. Bežično prenose i aktiviraju se samo kada se pojača glasnoća, ali ostalo je zahvaljujući onom nepoznatom telegrafistu na željeznici rijeke Connecticut."
  
  "Kako znaš hoda li netko cestom ili planinskom stazom?"
  
  Villon je otvorio prednju stranu malog ormarića i otkrio šest indikatorskih lampica i prekidača. "Kad čujete zvukove, pogledate. Lampice vam govore. Ako svijetli više od jedne, trenutno isključite ostale ili povećate osjetljivost prijemnika reostatom."
  
  "Odlično." Nick je izvukao pištolj kalibra .45 iz pojasa i pažljivo ga stavio na široki stol. "Puno vam hvala. Smeta li vam ako vam kažem? Što? Zašto?"
  
  "Ako i ti učiniš isto. Britanska obavještajna služba? Imaš krivi naglasak osim ako nisi dugo živio u ovoj zemlji."
  
  "Većina ljudi ne primjećuje. Ne, ne Britanci. Imate li streljiva za Luger?"
  
  "Da. Donijet ću ti malo za minutu. Recimo samo da sam asocijalan tip koji ne želi da ljudi nastradaju i dovoljno je lud da se umiješa."
  
  "Radije bih rekao da ste Uliksov Lord." Nick je ispustio svoj engleski naglasak. "Imali ste vraški dobar dosje u 28. diviziji, kapetane. Počeli ste sa starom 103. konjičkom pukovnijom. Dvaput ste ranjeni. Još uvijek možete voziti M-1. Zadržali ste ovaj komad imovine kada su imanja prodana, možda za lovački kamp. Kasnije ste obnovili ovu staru farmu."
  
  Villon je stavio vrećice čaja u šalice i prelio ih vrućom vodom. "Koje su tvoje?"
  
  "Ne mogu ti reći, ali bio si blizu. Dat ću ti telefonski broj u Washingtonu koji možeš nazvati. Djelomično će me podržati ako se pažljivo identificiraš u Vojnom arhivu. Ili ih možeš tamo posjetiti i bit ćeš siguran."
  
  "Dobro procjenjujem karaktere. Mislim da si dobro. Ali zapiši ovaj broj. Ovdje..."
  
  Nick je zapisao broj koji bi pozivatelja proveo kroz proces provjere koji bi ga - ako je legitiman - na kraju spojio s Hawkovim asistentom. "Ako nas odvedete do mog auta, maknut ćemo vam se s puta. Koliko vremena imamo prije nego što blokiraju kraj ceste?"
  
  "To je krug od dvadeset pet milja po uskim cestama. Imamo vremena."
  
  "Hoćeš li biti dobro?"
  
  "Poznaju me - i znaju dovoljno da me ostave na miru. Ne znaju da sam ti pomogao."
  
  "Shvatit će oni to."
  
  "Do vraga s njima."
  
  Ginny je ušla u kuhinju, smirenog i staloženog izraza lica. Nick je nastavio govoriti svojim naglaskom. "Jeste li se vas dvoje predstavili? Bili smo jako zauzeti..."
  
  "Čavrljali smo dok smo se penjali preko brda", suhoparno reče Villon. Pružio im je šalice s prečkama. Iz zvučnika od oraha dopirali su krici lijenog udarca. Villon se poigravao čajem. "Jelen. Uskoro ćeš moći ispričati sve životinje."
  
  Nick je primijetio da se Ginny ne samo pribrala, već je imala i oštar izraz lica koji mu se nije svidio. Imala je vremena razmisliti - pitao se koliko su njezini zaključci blizu istini. Nick je upitao: "Kako su ti noge? Većina djevojaka nije navikla putovati sama u čarapama. Jesu li mekane?"
  
  "Nisam osjetljiva osoba." Pokušala je zvučati ležerno, ali crne oči su joj sjale od ogorčenja. "Uvalila si me u strašnu zbrku."
  
  "Moglo bi se reći. Većina nas krivi druge za svoje teškoće. Ali čini mi se da si se ti uvalio u nevolju - potpuno bez moje pomoći."
  
  "Rekli ste Baumanov sin? Mislim..."
  
  Zidni zvučnik zujao je uz uzbuđujuću glazbu psećeg laveža. Pridružio se još jedan. Činilo se da su ušli u sobu. Villon je podigao jednu ruku, a drugom smanjio zvuk. Kopao je. Čuli su kako jedan čovjek stenje i guši se, drugi teško diše poput trkača na duge staze. Zvukovi su postajali sve glasniji, a zatim su nestajali - poput marširajuće glazbe u filmu. "Evo ih", izjavio je Villon. "Četiri ili pet ljudi i tri ili četiri psa, rekao bih."
  
  Nick je kimnuo u znak slaganja: "Nisu bili dobermani."
  
  "Imaju i rodezijske grebeke i njemačke ovčare. Grebeci mogu pratiti trag poput krvoslednika i napadati poput tigrova. Veličanstvena pasmina."
  
  "Siguran sam", strogo reče Nick. "Jedva čekam."
  
  "Što je ovo?" uzviknula je Jenny.
  
  "Prislušni uređaj", objasnio je Nick. "Gospodin Villon ima mikrofone postavljene na prilazima. Poput televizijskih skenera bez videa. Oni samo slušaju. Divan uređaj, zaista."
  
  Villon je ispio šalicu i pažljivo je stavio u sudoper. "Mislim da ih stvarno nećeš čekati." Na trenutak je izašao iz sobe i vratio se s kutijom devetmilimetarskih metaka Parabellum. Nick je ponovno napunio Wilhelminin spremnik i u džep stavio još dvadesetak.
  
  Umetnuo je spremnik, podigao zatvarač palcem i kažiprstom i gledao kako metak uleti u ležište. Vratio je pištolj u pojas. Stajao mu je pod rukom udobno kao stara čizma. "U pravu si. Idemo."
  
  Villon ih je odvezao džipom do mjesta gdje je Nick parkirao svoj unajmljeni automobil. Nick se zaustavio kad je izašao iz džipa. "Vraćaš se u kuću?"
  
  "Da. Nemoj mi reći da operem šalice i spremim ih. Ja ću to učiniti."
  
  "Pazi se. Ne možeš prevariti ovu skupinu. Mogu ti uzeti M-1 i pokupiti metke."
  
  "Neće."
  
  "Mislim da bi trebao/trebala otići na neko vrijeme. Bit će im vruće."
  
  "U ovim sam planinama jer neću raditi ono što drugi ljudi misle da bih trebao."
  
  "Što si u posljednje vrijeme čuo/čula od Marthe?"
  
  Bio je to nasumični test. Nicka je iznenadio izravni pogodak. Villon je progutao knedlu, namrštio se i rekao: "Sretno." Zabio je džip u grmlje, okrenuo se i odvezao.
  
  Nick je brzo vozio unajmljeni automobil starom cestom. Stigavši do autoceste, skrenuo je lijevo, dalje od Gospodnjeg posjeda. Zapamtio je kartu područja i koristio kružnu rutu prema zračnoj luci. Na vrhu brda stao je, ispružio mali antenski kabel primopredajnika i pozvao dva AXE-ovca u kamionu za kemijsko čišćenje. Ignorirao je FCC propise. "Plunger zove ured B. Plunger zove ured B. Javite se."
  
  Barney Manounov glas zazvonio je gotovo odmah, glasno i jasno. "Ured B. Hajde."
  
  "Odlazim. Vidiš li ikakvu akciju?"
  
  "Puno. Pet automobila u posljednjem satu."
  
  "Operacija završena. Odlazi osim ako nemaš drugih naredbi. Reci ptici. Upotrijebit ćeš telefon prije mene."
  
  "Nema drugih naredbi ovdje. Trebate li nas?"
  
  "Ne. Idi kući."
  
  "U redu, gotovo."
  
  "Spremni i kreni."
  
  Nick se vratio u auto. Barney Manoun i Bill Rohde vratili bi kamion u ured AXE-a u Pittsburghu i odletjeli u Washington. Bili su dobri ljudi. Vjerojatno nisu samo parkirali kamion na ulazu u imanje; sakrili su ga i postavili osmatračnicu u šumi. Što su, kako mu je Bill kasnije rekao, upravo i učinili.
  
  Uputio se prema zračnoj luci. Ginny je rekla: "U redu, Jerry, možeš se riješiti engleskog naglaska. Kamo misliš da me vodiš i što je dovraga ovo?"
  
  
  Poglavlje IX.
  
  
  Nickove usne na trenutak su se prelile kiselim osmijehom. "Dovraga, Ginny. Mislio sam da je moj staromodni naglasak s kravatom prilično dobar."
  
  "Pretpostavljam. Ali ti si jedna od rijetkih osoba koja zna za moj akrobatski trening. Previše sam pričala u tvom stanu, ali jednog dana mi je pomoglo. Dok smo izlazili kroz onaj prozor, rekla si: 'Čekaj.' Isto kao i kad si radio sa šipkom. Nisam imala vremena razmišljati o tome dok nisam čistila kod Villona. Onda sam te gledala kako hodaš. Znam ta ramena, Jerry. Nikad ne bih to pogodila gledajući te. Izmislili su te stručnjaci. Tko si ti, Jerry Deming? Ili tko je Jerry Deming?"
  
  "Tip koji te puno cijeni, Ginny." Morao ju je ušutkati dok je nije uveo u avion. Bila je cool mačkica. Po njezinu glasu se nije moglo zaključiti da je te noći nekoliko puta zamalo poginula. "Hans je postao prevelik za svoju ogrlicu. Kao što sam ti rekla u sobi, vara. Sve djevojke trebale su biti eliminirane osim Ruth i Pong-Ponga."
  
  "Ne mogu vjerovati", rekla je, izgubivši prisebnost. Progutala je riječi i zašutjela.
  
  "Nadam se da možeš", pomislio je, "i pitam se imaš li oružje za koje ne znam?" Vidio ju je golu. Izgubila je cipele i torbicu, a ipak... Mogao si ga skinuti gotovo do kože i ne pronaći Pierreovu smrtonosnu plinsku bombu u posebnom džepu njegovih kratkih hlača.
  
  Odjednom je rekla: "Reci mi kako izgleda Vođa. Koga poznaješ? Kamo idemo? Ja... jednostavno ne mogu vjerovati, Jerry."
  
  Parkirao je auto pokraj hangara, samo nekoliko koraka od mjesta gdje je bio vezan Aero Commander. Na istoku se nazirao tračak zore. Zagrlio ju je i potapšao po ruci. "Jenny, ti si najbolja. Trebam ženu poput tebe, a nakon sinoć, mislim da shvaćaš da ti treba muškarac poput mene. Muškarac iznutra koji je teži od Hansa. Ostani sa mnom i bit će sve u redu. Vratit ćemo se i razgovarati sa Zapovjedništvom Jedan, a onda možeš donijeti odluku. U redu?"
  
  "Ne znam..."
  
  Polako joj je okrenuo bradu i poljubio je. Usne su joj bile hladne i tvrde, zatim mekše, pa toplije i gostoljubivije. Znao je da mu želi vjerovati. Ali ova čudna Azijatkinja je previše toga vidjela u životu da bi se dala lako ili dugo prevariti. Rekao je: "Ozbiljno sam mislio kad sam predložio da zajedno odemo na kratki odmor."
  
  Znam malo mjesto blizu Mount Trempera, iznad New Yorka. Lišće će uskoro promijeniti boju. Ako ti se sviđa, možemo se vratiti barem na vikend u jesen. Vjeruj mi, dok ne razgovaramo s Vođom.
  
  Samo je odmahnula glavom. Osjetio je suzu na njezinu obrazu. Dakle, lijepa Kineskinja, unatoč svim svojim postignućima, nije bila od čelika. Rekao je: "Pričekaj ovdje. Neću biti tamo ni minute. U redu?"
  
  Kimnula je glavom, a on je brzo prešao preko hangara, trenutak zurio u auto, a zatim potrčao do telefonske govornice blizu ureda zračne luke. Ako odluči trčati, vidio bi je kako hoda cestom ili izlazi na polje.
  
  Nazvao je broj i rekao: "Ovdje Plunger. Nazovite ured Avisa u devet sati i recite im da je auto na aerodromu. Ključevi su zaglavljeni ispod stražnjeg sjedala."
  
  Čovjek je odgovorio: "Razumijem."
  
  Nick je otrčao natrag do kuta hangara, a zatim ležerno prišao automobilu. Ginny je mirno sjedila i gledala u novu zoru.
  
  Promatrao je kako se motor aviona zagrijava. Nitko nije izašao iz malog ureda. Iako je nekoliko svjetala bilo upaljeno, zračna luka se činila pustom. Pustio je avion da leti, pomogao mu da prođe kroz blagu turbulenciju iznad jutarnjih planina i izravnao se na sedam tisuća stopa, krećući se pod kutom od 120 stupnjeva.
  
  Pogledao je Ginny. Gledala je ravno ispred sebe, njezino lijepo lice bilo je mješavina koncentracije i sumnje. Rekao je: "Dobro doručkuj kad sletimo. Kladim se da si gladna."
  
  "Bio sam gladan prije. Kako izgleda Vođa?"
  
  "Nije moj tip. Jesi li ikad letio avionom? Stavi ruke na komande. Održat ću ti lekciju. Moglo bi ti dobro doći."
  
  "Koga još poznaješ? Prestani gubiti vrijeme, Jerry."
  
  "Mogli smo provesti puno vremena u kabinama. Pretpostavljam da su, osim leda u karburatorima, ubili više pilota nego išta drugo. Gledajte pa ću vam pokazati..."
  
  "Bolje mi reci tko si, Jerry", oštro ga je zaustavila. "Ovo je otišlo predaleko."
  
  Uzdahnuo je. Zagrijavala se za pravi otpor. "Zar me ne voliš dovoljno da mi uopće vjeruješ, Ginny?"
  
  "Sviđaš mi se kao i bilo koji muškarac kojeg sam ikad upoznala. Ali to nije ono o čemu pričamo. Pričaj mi o Baumanu."
  
  "Jesi li ikada čuo da ga zovu Juda?"
  
  Pomislila je. On je uzvratio pogled. Namrštila se. "Ne. Pa što onda?"
  
  "Dolazi."
  
  "I nazvao si se njegovim sinom. Lažeš brzo kao što i govoriš."
  
  "Lažeš mi otkad smo se upoznali, draga. Ali razumijem te jer si odigrala svoju ulogu i nisi me poznavala. Sad sam iskrena prema tebi."
  
  Izgubila je malo prisebnosti. "Prestani pokušavati preokrenuti situaciju i reci nešto razumno."
  
  "Volim te."
  
  "Ako to misliš, ostavi to za kasnije. Ne mogu vjerovati što govoriš."
  
  Glas joj je bio grub. Rukavice su se skidale. Nick je upitao: "Sjećaš se Lebanona?"
  
  "Što?"
  
  "Sjećaš se Harryja Demarkina?"
  
  "Ne."
  
  "I slikali su te s Tysonom Kotačem. Kladim se da to nisi znao." To ju je šokiralo. "Da", nastavio je - nastup uživo. "Hans je tako glup. Htio te je prebaciti na drugu stranu. Slikom. Zamisli da si progovorio."
  
  Nikada nije koristio smanjenu verziju autopilota dizajniranu za opću avijaciju i male avione, ali je bila testirana na njemu. Postavio je kurs - zaključao brod. Činilo se učinkovitim. Zapalio je cigaretu i sjeo. Jenny je odbila jednu. Rekla je: "Sve što si rekao je laž."
  
  "Sam si rekao da sam prejak da bih bio trgovac naftom."
  
  "Previše znaš."
  
  Bila je zapanjujuće lijepa, s nisko spuštenim tamnim obrvama, napetim usnama i usredotočenim pogledom. Previše se forsirala. Željela je to sama riješiti, u slučaju da nije član bande i da će se ona naći u dvostrukoj nevolji kad slete. Morala je imati pištolj. Kakav? Gdje?
  
  Napokon je rekla: "Ti si nekakav policajac. Možda si me stvarno slikao s Tysonom. Tu je tvoja primjedba počela."
  
  "Ne budi smiješan."
  
  "Interpol, Jerry?"
  
  "SAD ima dvadeset osam obavještajnih agencija. Probijte se kroz njih. I polovica njih traži mene."
  
  "Možda si onda Britanac, ali nisi jedan od nas. Tišina." U redu... "Sada je njezin glas bio tih i tvrd, oštar i prodoran poput Hugova nakon što je naoštrio sjajnu oštricu na finom kamenu. Spomenuo si Harryja Demarkina. To te čini vrlo vjerojatnim SJEKAČKOM."
  
  "Naravno. I CIA i FBI." Oba para rukavica su skliznula. Trenutak kasnije, bacili ste ih jedan drugome u lice i otišli po svoje Derringere ili Pepperboxe.
  
  Nick je osjetio tračak žaljenja. Bila je tako veličanstvena - a on još nije počeo istraživati njezine talente. Ta kralježnica bila je napravljena od fleksibilnog čeličnog kabela, prekrivenog gustom pjenom. Mogao bi... Odjednom je pomaknula ruku, a on je postao oprezan. Obrisala je kapljicu znoja s uredne udubine ispod usana.
  
  "Ne", rekla je gorko. "Nisi ti neko ko traži užitke niti službenik koji gubi vrijeme dok ne uspostavi vezu."
  
  Nick je podigao obrve. Morao je reći Hawku o ovome. "Odlično si obavio posao na Demarkinu. Tata je odobrio."
  
  "Prestani s ovim sranjem."
  
  "Sad si ljut na mene."
  
  "Ti si fašistički gad."
  
  "Strašno si brzo prihvatio tu ideju. Spasio sam te."
  
  Bili smo... jako bliski u Washingtonu, mislio sam. Ti si tip djevojke kakvu bih mogao..."
  
  "Gluposti", prekinula ga je. "Bila sam mekana nekoliko sati. Kao i sve ostalo u mom životu, krenulo je po zlu. Ti si odvjetnica. Ali voljela bih znati tko i što."
  
  "U redu. Reci mi kako je prošlo s Tysonom. Jesi li imao ikakvih problema?"
  
  Sjedila je mrzovoljno, prekriženih ruku na prsima, u očima joj je tinjao bijes. Pokušao je dati još nekoliko komentara. Odbila je odgovoriti. Provjerio je kurs, divio se novom autopilotu, uzdahnuo i srušio se u sjedalo. Ugasio je cigaretu.
  
  Nakon nekoliko minuta promrmljao je: "Kakva noć. Topim se." Opustio se. Uzdisao je. Dan je bio vedar. Pogledao je dolje na šumovite planine koje su se valjale pod njima poput valova zelenog, neravnomjerno uzdižućeg žita. Pogledao je na sat, provjerio kurs i brzinu, procijenio vjetar i zanošenje. U mislima je izračunao položaj aviona. Zatvorio je oči i pretvarao se da drijema.
  
  Sljedeći put kad je riskirao pogled kroz sužene oči, ruke su joj bile otvorene. Desna ruka joj je bila izvan vidokruga, i to ga je smetalo, ali se nije usudio pomaknuti ili zaustaviti ono što je radila. Osjećao je napetost i prijetnju njezine namjere. Ponekad mu se činilo da ga je obuka natjerala da osjeti opasnost, poput konja ili psa.
  
  Izgubio je iz vida njezinu drugu ruku.
  
  Tiho je uzdahnuo i promrmljao: "Ne pokušavaj ništa, Ginny, osim ako i sama nisi iskusan pilot. Ova stvar je na novom autopilotu, na kojem se kladim da još nisi bila isprobana." Spustio se još dublje u sjedalo. "U svakom slučaju, letjeti kroz ove planine je teško..."
  
  Duboko je udahnuo, zabacio glavu unatrag. Čuo je sitne pokrete. Što je to bilo? Možda joj je grudnjak bio od 1000-1b, čvrstog najlona, i lako se mogao davljenjem ugušiti. Čak i da je imao samoblokirajuću stezaljku, bi li mogao podnijeti taj eksploziv? Ne u avionu. Oštricom? Gdje? Osjećaj opasnosti i zla postao je toliko jak da se morao prisiliti da se ne miče, da ne gleda, da ne djeluje u samoobrani. Promatrao je, suženih očiju.
  
  Nešto se pomaknulo na vrhu njegova malog vidnog polja i spustilo. Instinktivno je prestao disati usred udaha dok mu se tanki sloj nečega spustio iznad glave i čuo je tiho "Stopa". Zadržao je dah - mislio je da je to plin. Ili neka vrsta pare. Tako su to učinili! S kapuljačom smrti! Ovo mora biti trenutno ubojstvo s fantastičnim širenjem, koje omogućuje djevojci da svlada muškarce poput Harryja Demarkina i Tysona. Izdahnuo je nekoliko kubičnih centimetara kako bi spriječio da tvar uđe u tkivo nosa. Uvukao je zdjelicu kako bi održao tlak u plućima.
  
  Brojao je. Jedan, dva, tri... bacila ga je oko vrata... čvrsto ga je držala s neobičnom nježnošću. 120, 121, 122, 123...
  
  Dopustio je svim mišićima i tkivima da se opuste osim pluća i zdjelice. Poput jogija, naredio je svom tijelu da bude potpuno opušteno i beživotno. Dopustio je očima da se lagano otvore. 160, 161, 162...
  
  Podigla je jednu od njegovih ruku. Ruka je ležala mlohavo i beživotno, poput mokre papirnate pulpe. Ispustila ju je - opet s neobičnom nježnošću. Progovorila je. "Zbogom, dušo. Bio si netko drugi. Molim te, oprosti mi. Ti si štakorski gad kao i svi ostali, ali mislim da si najljubazniji štakorski gad kojeg sam ikad upoznala. Voljela bih da su stvari drugačije, rođena sam gubitnica. Jednog dana svijet će biti drugačiji. Ako ikada stignem do tih Catskill planina, pamtit ću te. Možda ću te se još uvijek sjećati... dugo." Tiho je jecala.
  
  Sada je imao malo vremena. Osjetila su mu se brzo otupljivala, protok krvi se usporavao. Otvorila je prozor. Tanka plastična kapuljača mu je skinuta s glave. Motala ju je među dlanovima i gledala kako se smanjuje i nestaje, poput mađioničarskog šala. Zatim ju je podigla između palca i kažiprsta. Na dnu je visjela bezbojna kapsula ne veća od glinene klikere.
  
  Ljuljala je malu lopticu naprijed-natrag. Bila je pričvršćena za paketić veličine poštanske marke u njezinoj ruci malom cjevčicom, poput pupčane vrpce. "Odvratno", rekla je gorko.
  
  "Naravno", složio se Nick. Oštro je ispuhao preostali zrak, nagnuvši se nad nju kako bi udahnuo samo svježi mlaz s njezina prozora. Kad je sjeo, vrisnula je. "Ti!..."
  
  "Da, jesam. Dakle, tako su Harry i Tyson umrli."
  
  Puzala je prema maloj kolibi poput novo uhvaćene vjeverice u kutiji s klopkom, izbjegavajući hvatanje, tražeći izlaz.
  
  "Opusti se", rekao je Nick. Nije je pokušao zgrabiti. "Reci mi sve o Geistu, Akitu i Baumanu. Možda ti mogu pomoći."
  
  Otvorila je vrata, unatoč olujnom vjetru. Nick je isključio autopilota i usporio motor. Prva je iskočila iz kokpita. Pogledala ga je ravno s izrazom užasa, mržnje i čudnog umora.
  
  "Vrati se", rekao je autoritativno, glasno i jasno. "Ne budi glupa. Neću te povrijediti. Nisam mrtav. Zadržavao sam dah."
  
  Izbačena je napola iz aviona. Mogao ju je uhvatiti za zapešće, a svojom snagom i nagibom broda ulijevo, vjerojatno ju je mogao srušiti, htjela ona to ili ne. Je li to trebao učiniti?
  
  Bila bi AX-u jednako vrijedna kao da je živa, zbog plana koji je smišljao. Da je preživjela, provela bi bidne godine u tajnom teksaškom objektu, nepoznata mnogima, malo tko ju je vidio, a nitko je nije spomenuo. Godine? Imala je izbor. Stisnuo je čeljust. Pogledao je indikator nagiba i držao brod u ravnini. "Vrati se, Ginny."
  
  "Zbogom Jerry."
  
  Njene dvije riječi zvučale su tiše i tužnije; bez topline i mržnje - ili je to bila njegova iluzija? Otišla je.
  
  Ponovno je procijenio svoj položaj i spustio se nekoliko stotina metara. U blizini uske seoske ceste ugledao je znak na štali na kojem je pisalo "OX HOLLOW". Pronašao ga je na karti naftne tvrtke i sam ga označio.
  
  * * *
  
  Kad je sletio, vlasnik čarter broda bio je na dužnosti. Htio je razgovarati o planovima leta i poslovnim poteškoćama. Nick je rekao: "Lijep brod. Divno putovanje. Hvala vam puno. Doviđenja."
  
  Ili Giannijevo tijelo nije pronađeno ili još nije stigao račun s aerodroma. Nazvao je taksi s telefonske govornice uz cestu. Zatim je nazvao Hawkov trenutni fiksni broj - shema koja se nasumično mijenjala za korištenje kada koderi nisu bili dostupni. Dobio ga je za manje od minute. Hawk je rekao: "Da, Plunger."
  
  "Osumnjičenik broj dvanaest počinio je samoubojstvo otprilike petnaest milja, 290 stupnjeva od Bull Hollowa, što je otprilike osamdeset pet milja od posljednje točke akcije."
  
  "U redu, pronađi."
  
  "Nema kontakta s tvrtkom ili sa mnom. Bolje je komunicirati i to je u redu. Bili smo u mom vozilu. Otišla je."
  
  "Jasno je".
  
  "Trebali bismo se naći. Imam neke zanimljive stvari za podijeliti."
  
  "Možeš li uspjeti s Foxovim vremenom? Peta točka?"
  
  "Vidimo se tamo."
  
  Nick je spustio slušalicu i na trenutak stajao, s rukom na bradi. AXE bi vlastima Ox Hollowa pružio uvjerljivo objašnjenje za Jeanyeeinu smrt. Pitao se hoće li itko preuzeti njezino tijelo. Morao je provjeriti. Bila je u drugom timu, ali tko je imao priliku birati?
  
  Fox Time i Point Five bili su jednostavno kodovi za vrijeme i mjesto, u ovom slučaju privatna soba za sastanke u Klubu vojske i mornarice.
  
  Nick se taksijem vozio tri bloka od autobusnog terminala blizu autoceste 7. Izašao je i prešao pješice preostalu udaljenost nakon što je taksi nestao iz vida. Dan je bio sunčan i vruć, promet glasan. Gospodin Williams je nestao.
  
  Tri sata kasnije, "Jerry Deming" je u promet ubacio Thunderbird i mentalno se označio kao "stvarnog" u današnjem društvu. Zaustavio se u trgovini papirom i kupio običnu crnu olovku za označavanje, blok papira za bilješke i hrpu bijelih omotnica.
  
  U svom stanu pregledao je svu poštu, otvorio bocu vode Saratoga i napisao pet poruka. Svaka je bila ista - a onda ih je bilo pet.
  
  Iz informacija koje mu je Hawk dao, izveo je vjerojatne adrese Ruth, Susie, Anne, Pong-Ponga i Sonye. "Vjerojatno, budući da su Annine i Sonyine datoteke imale oznaku, ova se adresa mogla koristiti samo za poštu." Okrenuo se prema omotnicama, otvorio ih i zalijepio gumicom.
  
  Pažljivo je pregledao kartice i papire koje je pokupio od dvojice muškaraca u hodniku kuće u Pennsylvaniji - smatrao ju je "privatnom sportskom zgradom". Činilo se da su legitimni članovi kartela koji je kontrolirao značajan dio bliskoistočne nafte.
  
  Zatim je namjestio budilicu i otišao spavati do 18:00 sati. Popio je piće u Washington Hiltonu, večerao odrezak, salatu i pitu od pekana u DuBarry'su, a u 19:00 sati ušao je u Klub vojske i mornarice. Hawk ga je čekao u udobno namještenoj privatnoj sobi - sobi koja se koristila samo mjesec dana prije nego što su se preselili negdje drugdje.
  
  Njegov šef stajao je kraj malog, neosvijetljenog kamina; on i Nick izmijenili su čvrst stisak ruke i zadržani pogled. Nick je znao da neumorni direktor AXE-a mora da je radio svoj uobičajeni dugi dan - obično je dolazio u ured prije osam. Ali djelovao je mirno i osvježeno poput čovjeka koji se dobro naspavao. Ta vitka, žilava figura krila je ogromne rezerve.
  
  Hawkovo briljantno, kožasto lice usredotočilo se na Nicka dok je iznosio svoju procjenu. To što je suzdržao njihovo uobičajeno zadirkivanje bio je znak njegove percepcije. "Drago mi je da si dobro izašao, Nicholas. Barney i Bill rekli su da su čuli slabe zvukove koji su bili... hm, vježba gađanja. Gospođica Achling je u uredu okružnog mrtvozornika."
  
  "Odabrala je smrt. Ali moglo bi se reći da sam joj dopustio da bira."
  
  "Dakle, tehnički gledano, nije bilo Killmasterovo ubojstvo. To ću prijaviti. Jeste li napisali svoje izvješće?"
  
  "Ne. Mrtav sam umoran. Učinit ću to večeras. Tako je bilo. Vozio sam cestom koju smo označili na karti..."
  
  Ispričao je Hawku točno što se dogodilo, koristeći rijetke fraze. Kad je završio, predao je Hawku kartice i papire koje je uzeo iz novčanika naftnih radnika.
  
  Jastreb ih je gorko pogledao. "Čini se da je novac uvijek glavna stvar. Informacija da je Judas-Borman negdje u prljavoj mreži je neprocjenjiva. Jesu li on i Zapovjednik Jedan ista osoba?"
  
  "Možda. Pitam se što će sada učiniti? Bit će zbunjeni i zabrinuti zbog gospodina Williamsa. Hoće li ga poći tražiti?"
  
  "Možda. Ali mislim da mogu kriviti Britance i nastaviti dalje. Rade nešto preozbiljno da bi uništili svoj aparat. Pitat će se je li Williams bio lopov ili Ginijin ljubavnik. Razmislit će o tome da zaustave što god planiraju, a onda neće."
  
  Nick je kimnuo. Hawk je, kao i uvijek, bio logičan. Prihvatio je malu rakiju koju je Hawk natočio iz dekantera. Tada je stariji rekao: "Imam loše vijesti. John Villon je imao neobičnu nesreću. Njegova puška je opalila u njegovom džipu i srušio se. Metak je, naravno, prošao ravno kroz njega. Mrtav je."
  
  "Ti vragovi!" Nick je zamišljao urednu seosku kuću. Utočište od društva koje se pretvorilo u zamku. "Mislio je da se može nositi s njima. Ali ti prislušni uređaji bili su dar s neba. Morali su ga uhvatiti, temeljito pretražiti mjesto i odlučiti ga uništiti."
  
  "To je najbolji odgovor. Njegova sestra Martha povezana je s najdesničarskijom skupinom u Kaliforniji. Ona je kraljica Bijelih Camellia Squiresa. Jeste li čuli za to?"
  
  "Ne, ali razumijem."
  
  "Pratimo je. Imate li kakve prijedloge za naš sljedeći korak? Želite li nastaviti Demingovu ulogu?"
  
  "Prigovorio bih kad bi mi rekao da ne radim." To je bio Hawkov način. Imao je isplanirane njihove sljedeće korake, ali uvijek je tražio savjet.
  
  Nick je izvukao hrpu pisama adresiranih na djevojke i opisao ih. "Uz vaše dopuštenje, gospodine, poslat ću ih poštom. Mora postojati slaba veza između njih. Mislim da će to ostaviti snažan dojam. Neka se pitaju - tko je sljedeći?"
  
  Hawk je izvukao dvije cigare. Nick je prihvatio jednu. Zapalili su ih. Aroma je bila jaka. Hawk ju je zamišljeno proučavao. "To je dobra igla, Nick. Volio bih razmisliti o tome. Bolje da napišeš još četiri."
  
  "Još djevojaka?"
  
  "Ne, dodatne kopije ovih adresa za Pong-Ponga i Annu. Nismo sasvim sigurni odakle dobivaju poštu." Provjerio je blok i brzo napisao, istrgnuo stranicu i pružio je Nicku. "Neće se ništa loše dogoditi ako djevojka dobije više od jedne. Smanjit će se prijetnja ako nitko ništa ne dobije."
  
  "U pravu si."
  
  "Evo još nešto. Osjećam određenu tugu u tvom uobičajeno veselom držanju. Pogledaj." Stavio je foto esej dimenzija pet puta sedam ispred Nicka. "Snimljeno u motelu South Gate."
  
  Fotografija je bila Tyson i Ginny Achling. Bila je slabo osvijetljena, snimljena sa strane, ali su im se lica vidjela. Nick ju je vratio. "Dakle, ubila je Tysona. Bio sam gotovo siguran."
  
  "Osjećaš li se bolje?"
  
  "Da. I rado ću osvetiti Tysona. Bio bi zadovoljan."
  
  "Drago mi je da si tako temeljito istražio, Nicholas."
  
  "Ovaj trik s kapuljačom brzo djeluje. Plin mora imati nevjerojatna svojstva širenja i smrtonosnosti. Čini se da se onda brzo raspršuje ili raspada."
  
  "Poradi na ovome. To će sigurno olakšati stvari laboratoriju nakon što vratiš uzorak."
  
  "Gdje mogu naći jedan?"
  
  "Tu si me uhvatio, i znam da to znaš." Hawk se namrštio. Nick je šutio. "Moramo držati pod nadzorom svakoga tko ima ikakve veze s Akitom, djevojke ili muškarce u Pennsylvaniji. Znaš koliko bi to bilo beznadno s našim zaposlenicima. Ali imam malu tragu. Mnogi naši prijatelji posjećuju to mjesto, restoran Chu Dai. Na plaži izvan Baltimorea. Znaš?"
  
  "Ne."
  
  "Hrana je izvrsna. Otvoreni su četiri godine i vrlo su profitabilni. To je jedna od dvanaest velikih banketnih dvorana koje uslužuju vjenčanja, poslovne zabave i slično. Vlasnici su dva Kineza i dobro rade. Pogotovo jer kongresmen Reed posjeduje dio posla."
  
  "Opet Kinez. Koliko često osjetim potencijal Chicoma."
  
  "Apsolutno točno. Ali zašto? I gdje je Juda-Bormann?"
  
  "Poznajemo ga." Nick je polako nabrajao: "Sebičan, pohlepan, okrutan, nemilosrdan, lukav - i, po mom mišljenju, lud."
  
  "Ali s vremena na vrijeme pogledamo se u ogledalo i tamo je", doda Hawk zamišljeno. "Kakva bi to kombinacija mogla biti. Otmjeni ljudi ga koriste jer im trebaju kavkaski frontovi, veze, Bog zna što još."
  
  "Imamo li čovjeka u Chu Daiju?"
  
  "Držali smo ga tamo. Pustili smo ga jer nije mogao ništa pronaći. Opet taj manjak osoblja. Bio je to Kolya. Predstavio se kao pomalo sumnjivi radnik na parkiralištu. Nije ništa pronašao, ali je rekao da ovdje ne miriše tako dobro."
  
  "Bila je to kuhinja." Hawk se nije nasmiješio svojim uobičajenim ležernim osmijehom. Bio je iskreno zabrinut zbog ovoga. "Kole je dobar čovjek. Mora da nešto ima u vezi s ovim."
  
  Hock je rekao: "Osoblje kuće gotovo je u potpunosti kinesko. Ali mi smo bili telefonski operateri i pomagali smo brusiti i voskati podove. Ni naši dečki nisu ništa pronašli."
  
  "Trebam li ovo provjeriti?"
  
  "Kad god želite, gospodine Deming. Skupo je, ali želimo da dobro živite."
  
  * * *
  
  Četiri dana i četiri noći, Nick je bio Jerry Deming, ugodan mladić na pravim zabavama. Napisao je dodatna pisma i sva ih poslao poštom. Barney Manoun je pogledao imanje bivših lordova, predstavljajući se kao bešćutni zaštitar. Bilo je čuvano i pusto.
  
  Otišao je na zabavu u rasadnik u Annapolisu, koju je priredio jedan od sedam tisuća arapskih prinčeva koji vole swingirati u gradu odakle dolazi novac.
  
  Promatrajući široke osmijehe i ukočene oči, odlučio je da ako je stvarno Jerry Deming, odustat će od dogovora i otići što dalje od Washingtona. Nakon osam tjedana, stvari su postale dosadne.
  
  Svatko je odigrao svoju ulogu. Nisi bio zapravo Jerry ili John... bio si nafta, država ili Bijela kuća. Nikad nisi pričao o stvarnim ili zanimljivim stvarima; o njima si čavrljao u podsvijesti. Njegovo mrštenje postalo je toplo i ljubazno kad je ugledao Susie Cuong.
  
  Krajnje je vrijeme! Ovo je bio njegov prvi pogled na jednu od djevojaka od Genieine smrti. One, Akito i ostale ili su bile izvan vidokruga ili zauzete drugim stvarima o kojima je Nick Carter, kao N3, mogao puno naučiti. Susie je bila dio skupine oko princa.
  
  Tip je bio dosadan. Njegovi hobiji bili su plavi filmovi i što je više moguće izbjegavanje prostranog, bogatog poluotoka između Afrike i Indije. Njegov prevoditelj dvaput je objasnio da su grickalice za ovu malu proslavu dopremljene avionom posebno iz Pariza. Nick ih je probao. Bile su izvrsne.
  
  Nick je prišao Susie. Slučajno ju je zagledao i ponovno se predstavio. Plesali su. Nakon kratkog razgovora, izdvojio je šik Kineskinju, popio par pića i postavio ključno pitanje. "Susie, izlazio sam s Ruth Moto i Jeanie Aling. Nisam ih vidio već dugo. One su u inozemstvu, znaš?"
  
  Naravno, sjećam se, ti si Jerry Ruth koji bi joj pokušao pomoći da se poveže s ocem. "Bilo je prebrzo." Mnogo misli na tebe. "Lice joj se namrštilo. "Ali nisi. Jesi li čuo za Jenny?"
  
  "Ne."
  
  "Mrtva je. Poginula je u nesreći u selu."
  
  "Ne! Ne Jenny."
  
  "Da. Prošli tjedan."
  
  "Tako mlada, slatka djevojka..."
  
  "Bio je to automobil ili avion ili nešto slično."
  
  Nakon prikladne stanke, Nick je podigao čašu i tiho rekao: "Za Jenny."
  
  Pili su. To je uspostavilo intimnu vezu. Ostatak večeri proveo je vezajući prvu stranu čamca za sajlu. Spojna sajla bila je pričvršćena tako brzo i jednostavno da je znao da su mu žice na njezinom kraju pomogle. Zašto ne? S Gininim odlaskom, ako je druga strana još uvijek bila zainteresirana za usluge "Jerryja Deminga", uputili bi ostale djevojke da pojačaju kontakt.
  
  Kad su se vrata otvorila u drugu veliku privatnu sobu s bifeom, Nick je otpratio Susie do prijemne sobe. Iako je princ unajmio nekoliko soba za konferencije, bankete i zabave, njegovo ime moralo je biti na popisu lijenčina. Sobe su bile prepune, a piće i raskošni bife s užitkom su gutali mnogi stanovnici Washingtona, koje je Nick prepoznao kao odmetnike. "Sretno im bilo", pomislio je, promatrajući uredno odjeveni par kako puni tanjure govedinom i puretinom i poslužuje delicije.
  
  Ubrzo nakon ponoći otkrio je da Susie planira uzeti taksi kući: "... Živim blizu Columbia Heightsa."
  
  Rekla je da ju je dovela rođakinja i da je morala otići.
  
  Nick se pitala ide li danas na neke događaje još pet djevojaka. Svaku je dovezla rođakinja - kako bi mogla kontaktirati Jerryja Deminga. "Dopusti mi da te odvezem kući", rekao je. "Ionako ću se malo zadržati. Bilo bi lijepo proći pored parka."
  
  "Ljubazno od tebe..."
  
  I to je bilo lijepo. Bila je savršeno voljna ostati u njegovom stanu do kasno u noć. Bila je sretna što je mogla izuti cipele i sklupčati se na kauču s pogledom na rijeku "na kratko".
  
  Susie je bila slatka i mazna poput jedne od onih slatkih kineskih lutki koje možete pronaći u najboljim trgovinama u San Franciscu. Sva šarmantna i glatka koža, sjajna crna kosa i pažnja. Razgovor joj je bio tečan.
  
  I to je Nicku dalo oštrinu. Glatko; tečno! Sjetio se Ginnynog pogleda i načina na koji su djevojke razgovarale dok je prisluškivao u planinama Pennsylvanije. Sve su djevojke odgovarale kalupu - ponašale su se kao da su bile obučene i usavršene za određenu svrhu, onako kako najbolje madame obučavaju svoje kurtizane.
  
  Bilo je suptilnije od pukog pružanja skupine izvrsnih suigrača za nešto što se dogodilo u kući bivšeg lorda. Hans Geist je to mogao podnijeti, ali išlo je dublje od toga. Ruth, Ginny, Susie i ostale su bile... stručnjakinje? Da, ali najbolje učiteljice mogu biti specijalistice. Razmišljao je o tome dok je Susie izdahnula ispod njegove brade. Odane. Upravo je to odlučio gurati.
  
  "Susie, htjela bih kontaktirati rođakinju Jeanie. Mislim da ga nekako mogu pronaći. Rekla je da bi mogao imati vrlo zanimljivu ponudu za naftaša."
  
  "Mislim da ga mogu kontaktirati. Želiš li da te nazove?"
  
  "Molim te, učini to. Ili misliš da bi moglo biti prerano nakon onoga što joj se dogodilo?"
  
  "Možda i bolje. Bio bi... netko kome bi htjela pomoći. Gotovo kao jedna od njezinih posljednjih želja."
  
  Bio je to zanimljiv kut gledanja. Rekao je: "Ali jesi li sigurna da znaš onu pravu? Mogla bi imati puno rođaka. Čuo sam za vaše kineske obitelji. Mislim da živi u Baltimoreu."
  
  "Da, to je ta..." Zastala je. Nadao se da je Susie takva.
  
  Dobra glumica, prebrzo će shvatiti svoju rečenicu i istina će joj izmaknuti. "Barem tako mislim. Mogu ga kontaktirati preko prijatelja koji dobro poznaje obitelj."
  
  "Bio bih ti jako zahvalan", promrmljao je, ljubeći je u vrh glave.
  
  Ljubio ju je puno više jer je Susie dobro naučila lekcije. Zadužena da bude očaravajuća, dala je sve od sebe. Nije imala Ginnyne vještine, ali njezino manje, čvršće tijelo nudilo je ushićene vibracije, posebno njezine vlastite. Nick ju je hranio komplimentima poput sirupa, a ona ih je gutala. Ispod agenta bila je žena.
  
  Spavali su do sedam, kada je skuhao kavu, donio joj je u krevet i probudio je s dužnom nježnošću. Pokušala je inzistirati da pozove taksi, ali on je odbio, tvrdeći da će se, ako bude inzistirala, naljutiti na nju.
  
  Odvezao ju je kući i zapisao adresu u 13. ulici. To nije bila adresa navedena u AXE evidenciji. Nazvao je pozivni centar. U pola sedam, dok se odijevao za ono što se bojao da će biti dosadna večer - Jerry Deming više nije bio zabavan - Hawk ga je nazvao. Nick je uključio kodirani radio i rekao: "Da, gospodine."
  
  "Zapisala sam Susieinu novu adresu. Ostale su samo tri djevojčice. Mislim, to je poslije škole."
  
  "Igrali smo kineske dame."
  
  "Možeš li vjerovati? Toliko zanimljivo da si to radio cijelu noć?" Nick je odbio mamac. Hawk je znao da će odmah nazvati adresu, jer je pretpostavio da je to jutro napustio Susie. "Imam vijesti", nastavio je Hawk. "Zvali su kontaktni broj koji si dao Villonu. Bog zna zašto su se potrudili provjeriti ga tako kasno, osim ako se ne radi o pruskoj pedantnosti ili birokratskoj pogrešci. Nismo ništa rekli, a pozivatelj je spustio slušalicu, ali ne prije naše protukomunikacije. Poziv je bio s pozivnog broja tri puta jedan."
  
  "Baltimore".
  
  "Vrlo vjerojatno. Dodajte tome još nešto. Ruth i njezin otac su sinoć otišli u Baltimore. Naš ih je čovjek izgubio u gradu, ali su se kretali južno od grada. Primjećujete li vezu?"
  
  "Restoran Ču Dai".
  
  "Da. Zašto ne odeš tamo i ne večeraš? Mislimo da je ovo mjesto nevino, i to je još jedan razlog zašto bi N3 mogao znati drugačije. U prošlosti su se događale čudne stvari."
  
  "U redu. Odmah ću otići, gospodine."
  
  U Baltimoreu je bilo više sumnje ili intuicije nego što bi Hawk priznao. Način na koji je to rekao - mislimo da je ovo mjesto nevino - bio je znak upozorenja ako ste poznavali logički mehanizam tog složenog uma.
  
  Nick je objesio smoking, obukao kratke hlače s Pierreom u posebnom džepu i dvije zapaljive kapisle koje su tvorile "V" tamo gdje su mu se noge spajale s zdjelicom, te odjenuo tamno odijelo. Hugo je imao štiklu na lijevoj podlaktici, a Wilhelmina je bila zavučena pod ruku u posebno prilagođenu, kutno postavljenu remenu. Imao je četiri kemijske olovke, od kojih je samo jedna pisala. Ostale tri bile su Stuartove granate. Imao je dva upaljača; teži s identifikacijskom olovkom sa strane bio je onaj koji je najviše cijenio. Bez njih bi još uvijek bio u planinama Pennsylvanije, vjerojatno pokopan.
  
  U 8:55 predao je "Bird" osoblju na parkiralištu restorana Chu Dai, koji je bio daleko impresivniji nego što mu je ime sugeriralo. Bio je to skup međusobno povezanih zgrada na plaži, s gigantskim parkiralištima i blještavim neonskim svjetlima. Veliki, uslužni kineski glavni konobar dočekao ga je u predvorju, koje je moglo poslužiti kao broadwaysko kazalište. "Dobra večer. Imate li rezervaciju?"
  
  Nick mu je pružio novčanicu od pet dolara, presavijenu u dlanu. "Evo ovdje."
  
  "Da, doista. Za jednog?"
  
  "Osim ako ne vidiš nekoga tko bi to htio učiniti na oba načina."
  
  Kinez se nasmijao. "Ne ovdje. Oaza u centru grada je za to. Ali prvo, ručajte s nama. Samo pričekajte tri ili četiri minute. Pričekajte ovdje, molim vas." Veličanstveno je gestikulirao prema sobi uređenoj u karnevalskom stilu sjevernoafričkog harema s orijentalnim prizvukom. Usred crvenog pliša, satenskih zavjesa, smjelih zlatnih resa i luksuznih sofa, svijetlio je i blejao televizor u boji.
  
  Nick se trznuo. "Udahnut ću malo svježeg zraka i zapaliti."
  
  "Žao mi je, nema mjesta za hodanje. Morali smo sve iskoristiti za parkiranje. Pušenje je ovdje dozvoljeno."
  
  "Mogu unajmiti nekoliko vaših privatnih soba za sastanke za poslovnu konferenciju i cjelodnevni banket. Može li mi netko pokazati okolinu?"
  
  "Naš ured za konferencije zatvara se u pet. Koliko je ljudi na sastanku?"
  
  "Šeststo." Nick je podigao respektabilnu brojku u zraku.
  
  "Čekaj ovdje." Kineski agent ispružio je baršunasto uže koje je uhvatilo ljude iza Nicka poput riba u brani. Požurio je otići. Jedan od potencijalnih klijenata uhvaćenih užetom, zgodan muškarac s lijepom ženom u crvenoj haljini, nasmiješio se Nicku.
  
  "Hej, kako si tako lako ušao/ušla? Trebaš li rezervaciju?"
  
  "Da. Ili mu dajte graviranu sliku Lincolna. On je kolekcionar."
  
  "Hvala, prijatelju."
  
  Kinez se vratio s drugim, mršavijim Kinezom, a Nick je stekao dojam da je ovaj veći muškarac bio sačinjen od masti - ispod te bucmasti nije se moglo pronaći nikakvo tvrdo meso.
  
  Veliki tip je rekao: "Ovo je naš gospodin Shin, gospodine..."
  
  "Deming. Jerry Deming. Evo moje posjetnice."
  
  Shin je povukao Nicka u stranu dok je glavni konobar nastavio voditi ribu. Muškarac i žena u crvenom ušli su unutra.
  
  G. Shin pokazao je Nicku tri prekrasne konferencijske dvorane koje su bile prazne i četiri još impresivnije s njihovim ukrasima i zabavama.
  
  "Nick je upitao. Zatražio je da vidi kuhinje (bilo ih je sedam), salone, kafić, sale za sastanke, kino, fotokopirni aparat i tkalačke strojeve. Gospodin Shin bio je ljubazan i pažljiv, dobar prodavač."
  
  "Imate li vinski podrum ili da vam pošaljemo jedan iz Washingtona...?" Nick je odustao od pitanja. Vidio je ovo prokleto mjesto od početka do kraja - jedino mjesto koje je ostalo bio je podrum.
  
  "Točno niz ovu stazu."
  
  Shin ga je poveo niz široko stubište blizu kuhinje i izvadio veliki ključ. Podrum je bio velik, dobro osvijetljen i izgrađen od punog betonskog bloka. Vinski podrum bio je hladan, čist i opskrbljen, kao da je šampanjac izašao iz mode. Nick je uzdahnuo. "Divno. Samo ćemo u ugovoru navesti što želimo."
  
  Ponovno su se popeli uz stepenice. "Jesi li zadovoljan?" upitao je Shin.
  
  "Odlično. Gospodin Gold će vas nazvati za dan ili dva."
  
  "WHO?"
  
  "Gospodin Paul Gold."
  
  "O, da." Odveo je Nicka natrag u predvorje i predao ga gospodinu Bigu. "Molim vas, pobrinite se da gospodin Deming dobije sve što želi - pozdrave kuće."
  
  "Hvala, gospodine Shin", rekao je Nick. "Što kažete na ovo! Ako pokušate dobiti besplatan ručak uz ponudu za najam dvorane, svaki put ćete nastradati. Pravite se hladnokrvni, i kupit će vam ciglu." Ugledao je brošure u boji na stalku za dvoranu i uzeo jednu. Bio je to veličanstven rad Billa Barda. Fotografije su bile zapanjujuće. Jedva ju je otvorio kad je čovjek kojeg je nazvao Gospodinom Velikim rekao: "Hajde, molim vas."
  
  Večera je bila raskošna. Odlučio se za jednostavan obrok od leptir škampa i Kov odreska s čajem i bocom rosea, iako je jelovnik sadržavao mnoga kontinentalna i kineska jela.
  
  Udobno smješten, uz posljednju šalicu čaja, pročitao je brošuru u boji, bilježeći svaku riječ, jer je Nick Carter bio načitan i temeljit čovjek. Vratio se i ponovno pročitao jedan odlomak. Dovoljno parkirnih mjesta za 1000 automobila - usluga parkiranja - privatni dok za goste koji dolaze brodom.
  
  Ponovno ga je pročitao. Nije primijetio liječnika. Zatražio je račun. Konobar je rekao: "Besplatno, gospodine."
  
  Nick mu je dao napojnicu i otišao. Zahvalio se gospodinu Bigu, pohvalio domaću kuhinju i zakoračio u ugodnu noć.
  
  Kad je radnik došao po njegovu kartu, rekao je: "Rečeno mi je da mogu doći svojim brodom. Gdje je pristanište?"
  
  "Nitko ga više ne koristi. Zaustavili su ga."
  
  "Zašto?"
  
  "Kao što sam rekao. Ne za to, mislim. Thunderbird. Je li tako?"
  
  "Pravo."
  
  Nick je polako vozio autocestom. Chu Dai je bio izgrađen gotovo iznad vode i nije mogao vidjeti marinu iza njega. Okrenuo se i ponovno krenuo prema jugu. Oko tristo metara ispod restorana nalazila se mala marina, od kojih se jedna protezala daleko u zaljev. Na obali je gorjelo samo jedno svjetlo; svi brodovi koje je vidio bili su tamni. Parkirao se i krenuo natrag.
  
  Na natpisu je pisalo: MAY LUNA MARINA.
  
  Žičana vrata blokirala su dok od obale. Nick se brzo osvrnuo, preskočio i izašao na palubu, trudeći se da mu koraci ne zvuče poput prigušenog bubnja.
  
  Na pola puta do mola, zaustavio se, izvan dohvata slabog svjetla. Brodovi su bili različitih veličina - oni kakvi se nalaze tamo gdje je održavanje marine minimalno, ali je dok razumno cijenjen. Samo su tri bila duža od devet metara, a jedan na kraju doka koji je u mraku izgledao veći... možda petnaest metara. Većina je bila skrivena pod ceradama. Samo je jedan pokazivao svjetlo, kojem se Nick tiho približio - devet metara dugi Evinrude, uredan, ali neodređene starosti. Žuti sjaj njegovih prozora i otvora jedva je dopirao do doka.
  
  Iz noći se začuo glas: "Kako vam mogu pomoći?"
  
  Nick je pogledao dolje. Na palubi se upalilo svjetlo, otkrivajući mršavog muškarca od pedesetak godina koji je sjedio na ležaljci. Nosio je stare smeđe kaki hlače koje su se stapale s pozadinom sve dok ga svjetlo nije istaknulo. Nick je odmahnuo rukom. "Tražim mjesto za pristanište. Čuo sam da je cijena razumna."
  
  "Uđite. Imaju mjesta. Kakav brod imate?"
  
  Nick se spustio drvenim ljestvama do plutajućih dasaka i popeo se na brod. Čovjek je pokazao na mekano sjedalo. "Dobrodošli na brod. Nema potrebe dovoditi previše ljudi."
  
  "Imam Rangera od 28 metara."
  
  "Radi svoj posao? Ovdje nema usluge. Struja i voda su sve."
  
  "To je sve što želim."
  
  "Onda bi ovo moglo biti pravo mjesto. Dobivam besplatno mjesto za noćnog čuvara. Imaju čovjeka tijekom dana. Možete ga vidjeti od devet do pet."
  
  "Talijan? Mislio sam da je netko rekao..."
  
  "Ne. Vlasnik je kineskog restorana niz ulicu. Nikad nas ne gnjave. Želite li pivo?"
  
  Nick to nije učinio, ali je htio razgovarati. "Draga, na meni je red kad izvezujem."
  
  Stariji muškarac ušao je u kabinu i vratio se s limenkom votke. Nick mu je zahvalio i otvorio limenku. Podigli su piva u znak pozdrava i pili.
  
  Starac je ugasio svjetlo: "Lijepo je ovdje u mraku. Slušajte."
  
  Grad se odjednom činio dalekim. Buku prometa nadglasalo je pljuskanje vode i zvižduk velikog broda. Šarena svjetla bljesnula su u zaljevu. Čovjek je uzdahnuo. "Zovem se Boyd. Umirovljeni mornar. Radite li u gradu?"
  
  "Da. Naftni biznis. Jerry Deming." Dodirnuli su se rukama. "Koriste li vlasnici uopće dok?"
  
  "Nekad je bilo. Postojala je ta ideja da ljudi mogu doći jesti u svojim čamcima. Malo tko je to ikada učinio. Puno je lakše uskočiti u auto." Boyd je frknuo. "Uostalom, oni posjeduju tu krstaricu, pretpostavljam da se znaš snalaziti s užetom. Nemoj plaćati da bi ovdje previše vidio."
  
  "Slijep sam i nijem", rekao je Nick. "U čemu je stvar?"
  
  "Mali punt i možda disalica ili dvije. Ne znam. Gotovo svake noći neki od njih izađu ili dođu policijskim čamcem."
  
  "Možda špijuni ili nešto slično?"
  
  "Ne. Razgovarao sam s prijateljem u Pomorskoj obavještajnoj službi. Rekao je da su dobro."
  
  "Toliko o mojim konkurentima", pomisli Nick. Međutim, kako je Hawk objasnio, Chu Daijeva odjeća izgledala je čisto. "Znaju li da si bivši mornar?"
  
  "Ne. Rekao sam im da radim na ribarskom brodu u Bostonu. Progutali su to. Ponudili su mi noćnu stražu kad sam se cjenkao oko cijene."
  
  Nick je dao Boydu cigaru. Boyd je izvadio još dva piva. Dugo su sjedili u ugodnoj tišini. Policajac i Boydovi komentari bili su zanimljivi. Kad je popio drugu limenku, Nick je ustao i rukovao se s njima. "Hvala puno. Idem dolje i posjetit ću ih danas poslijepodne."
  
  "Nadam se da znaš. Mogu ti ispričati o dobrom brodskom kolegi. Jesi li ti mornarički časnik?"
  
  "Ne. Služio sam u vojsci. Ali bio sam malo na vodi."
  
  "Najbolje mjesto."
  
  Nick je vozio Bird niz cestu i parkirao ga između dva skladišta četvrt milje od marine May Moon. Vratio se pješice i otkrio dok cementne tvrtke, s kojeg je, skriven u mraku, imao savršen pogled na Boydov brod i veliki policijski automobil. Otprilike sat vremena kasnije, automobil se zaustavio na doku i iz njega su izašle tri osobe. Nickov izvrstan vid prepoznao ih je čak i u slabom svjetlu - Susie, Pong-Ponga i mršavog Kineza kojeg je vidio na stubama u Pennsylvaniji i koji je možda bio čovjek iza maske u Marylandu.
  
  Prošetali su se dokom, izmijenili nekoliko riječi s Boydom, kojeg nije mogao čuti, i ukrcali se na putničku jahtu dugu petnaest stopa. Nick je brzo razmislio. Ovo je bio dobar trag koji je mogao dobiti. Što bi trebao učiniti s njim? Potražiti pomoć i saznati nešto o navikama krstarice? Da su svi mislili da je Chu Daijeva posada tako legitimna, vjerojatno bi to zataškali. Izvrsna ideja bila bi postaviti pager na plovilo i pratiti ga helikopterom. Izuo je cipele, ušao u vodu i otplivao kratku udaljenost oko krstarice. Svjetla su mu sada bila upaljena, ali motori se nisu htjeli upaliti. Napipao je utor u koji bi mogao umetnuti pager. Ništa. Bio je zdrav i čist.
  
  Otplivao je do najbližeg malog broda u marini i prerezao uže za privez Manile dugo tri četvrtine. Radije bi najlon, ali Manila je bila izdržljiva i nije izgledala osobito staro. Omotavši uže oko struka, popeo se uz ljestve doka i tiho se ukrcao na kruzer, točno ispred prozora svoje kabine. Obišao je zaljev i zavirio unutra. Ugledao je prazan toalet, praznu glavnu kabinu, a zatim se približio prozoru u dnevnoj sobi. Trojica koji su se ukrcali mirno su sjedili, izgledajući kao ljudi koji čekaju nekoga ili nešto. Mršavi Kinez otišao je u kuhinju i vratio se s pladnjem s čajnikom i šalicama. Nick se trgnuo. S protivnicima koji su pili uvijek je bilo lakše izaći na kraj.
  
  Zvukovi s doka upozorili su ga. Još jedan automobil se zaustavio, a četiri osobe približavale su se krstarici. Puzao je naprijed. Nije bilo mjesta za skrivanje na pramcu. Brod je izgledao brzo, s urednim užadima. Pramac je imao samo niski otvor. Nick je pričvrstio svoje uže za sidrenu bitu čvrstim čvorom i spustio se niz lijevu stranu u vodu. Nikada ne bi primijetili uže da nisu upotrijebili sidro ili se vezali s lijeve strane.
  
  Voda je bila topla. Razmišljao je o plivanju u mraku. Nije namjestio pejdžer. Nije mogao brzo plivati u mokroj odjeći i oružju. Zadržao ih je jer je gol izgledao kao arsenal, a nije htio ostaviti svu svoju vrijednu opremu - posebno Wilhelminu - na mračnom doku.
  
  Motori su urlali. Zamišljeno je provjerio uže, podigao se 60 centimetara i spustio dva luka na zavojnice - mornarsko sjedalo za bocmana. Učinio je mnogo čudnih i opasnih stvari, ali ovo je možda bilo previše. Treba li kupiti helikopter?
  
  Noge su lupale po palubi. Razvijali su jedra. Nisu bili osobito sigurni u zagrijavanje motora. Njegova je odluka bila donesena umjesto njega - bili su na putu.
  
  Motori krstarice radili su brzo, a voda ga je šibala po leđima. Još se više vezao u more,
  
  Dok je gliser tutnjao kroz zaljev, svaki put kad bi naišao na valove, voda bičala njegove noge poput grubih udaraca masera.
  
  Na moru, gas krstarice bio je potpuno otvoren. Zabio se u noć. Nick se osjećao kao muha na nosu torpeda. Što sam, dovraga, ovdje radio? Skakao? Bokovi i propeleri broda pretvorili bi ga u hamburger.
  
  Svaki put kad bi se brod odbio, udario bi ga u pramac. Naučio je praviti opruge u obliku slova V rukama i nogama kako bi ublažio udarce, ali to je bila stalna borba da mu zubi ne budu izbijeni.
  
  Proklinjao je. Njegova je situacija bila smrtno opasna i apsurdna. Ovdje riskiram! AXE-ov N3. Rika motora niz zaljev Chesapeake!
  
  
  Poglavlje X
  
  
  Kruzer je zapravo mogao krstariti. Nick se pitao kakve snažne motore ima. Tko god je bio na mostu mogao je upravljati kormilom, čak i ako nije uspio pravilno zagrijati motore. Brod je tutnjao po rijeci Patapsco bez skretanja s kursa. Da je netko bio za kormilom, njišući pramcem s jedne strane na drugu, Nick nije bio siguran da bi mogao zadržati neke od valova koji su se udarali u njega.
  
  Negdje blizu Pinehursta, prošli su pored velikog teretnog broda, i dok je krstarica prelazila preko brodskog traga, Nick je shvatio da će se mrav osjećati kao da je zarobljen u automatskoj perilici rublja. Bio je mokar i podignut visoko, tučen i tučen. Voda se obrušila na njega takvom silinom da mu je dio ušao u nos, čak i u snažna pluća. Gušio se i gubio kontrolu, a kada je pokušao kontrolirati vodu dahom, odbio se od litice, a vjetar ga je ponovno iščupao.
  
  Odlučio je da je na krivom mjestu u krivo vrijeme i da nema izlaza. Udarci po leđima dok je udarao u tvrdu slanu vodu osjećali su se kao da će ga kastrirati. Kakav dragulj - kastriran na dužnosti! Pokušao se popeti više, ali poskakujuće, vibrirajuće uže odbacilo bi ga svaki put kad bi se podigao nekoliko centimetara. Prošli su pored brazde velikog broda i ponovno je mogao disati. Želio je da stignu kamo su išli. Pomislio je, // idu na more, a tamo je nekakvo vrijeme, već sam bio.
  
  Pokušao je procijeniti njihov položaj. Osjećao se kao da ga satima guraju valovi. Trebali bi već biti kod rijeke Magothy. Okrenuo je glavu, pokušavajući uočiti Love Point, ili Sandy Point, ili most zaljeva Chesapeake. Sve što je vidio bila je uzburkana voda.
  
  Ruke su ga boljele. Prsa će mu biti crna i modra. Ovo je bio pakao na vodi. Shvatio je da će se za sat vremena morati koncentrirati kako bi ostao pri svijesti - a onda se buka motora utišala u ugodno zujanje. Opuštajući se, visio je na dvije zavojnice poput utopljene vidre izvučene iz zamke.
  
  Što sad? Začešljao je kosu s očiju i okrenuo vrat. Pojavila se škuna s dva jarbola, lerirajući preko zaljeva, osvjetljavajući svjetla za plovidbu, vrhove jarbola i kabinske lampe, slikajući sliku u noći koja se mogla naslikati. Ovo nije igračka od šperploče, zaključio je; ovo je dijete stvoreno za novac i duboko more.
  
  Krenuli su prema jedrenjaku, lijevo na crvenom, crveno na crvenom. Držao se za desni rub litice, nestajući iz vidokruga. Nije bilo lako. Uže vezano za lijevu stezaljku mučilo se s njim. Krstarica je započela spor, oštar zaokret ulijevo. Za nekoliko trenutaka, Nick će se pojaviti pred očima velikog broda, poput žohara koji jaše pirogu na rotirajućem postolju kraj prozora.
  
  Izvukao je Huga, povukao udicu što je više mogao i čekao, promatrajući. Baš kad se pojavila krma škune, prerezao je udicu oštrom oštricom svojeg stileta.
  
  Udario je u vodu i primio snažan udarac od broda u pokretu dok je plivao dolje-dolje, zadajući snažne udarce svojim moćnim rukama i škarama kao nikada prije. Prizivao je svoje veličanstveno tijelo napetom snagom. Dolje-dolje, dalje od propelera mljevenja mesa koji su se kretali prema tebi - usisavali te - posezali za tobom.
  
  Proklinjao je svoju glupost što nosi odjeću, čak i ako ga je štitila od udara valova. Borio se protiv težine svojih ruku i Stewartovih uređaja, grmljavine motora i rike, tekućeg tutnjanja propelera koji su mu udarali u bubnjiće kao da će ih slomiti. Voda se odjednom osjećala kao ljepilo - držala ga je, borila se s njim. Osjetio je povlačenje prema gore i otpor dok su propeleri broda posezali za velikim gutljajima vode i nehotice ga povlačili s tekućinom, poput mrava usisanog u drobilice odlagališta smeća. Borio se, udarajući vodu kratkim, trzavim zamahima, koristeći svu svoju vještinu - kako bi pripremio ruke za iskorake naprijed, ne trošeći energiju na veslanje repom. Ruke su ga boljele od snage i brzine zamaha.
  
  Tlak se promijenio. Rika je odjeknula pored njega, nevidljiva u mračnim dubinama. Umjesto toga, podvodna struja ga je iznenada gurnula u stranu, gurajući propelere iza njega!
  
  Uspravio se i zaplivao prema gore. Čak su mu i snažna, dobro uvježbana pluća bila iscrpljena od napora. Oprezno je izronio. Zahvalno je uzdahnuo. Škuna je bila kamuflirana krstaricom i bio je siguran da bi se svi na oba broda trebali gledati, a ne u mrlju tame na površini, koja se polako kreta prema pramcu škune, držeći se podalje od svjetla.
  
  Veći brod ugasio je motore kako bi se zaustavio. Pretpostavio je da je to dio tutnjave koju je čuo. Sada se krstarica okrenula i lagano dotaknula. Čuo je razgovore na kineskom. Ljudi su se penjali s manjeg broda na veći. Očito su namjeravali neko vrijeme plutati. Dobro! Mogli su ga ostaviti bespomoćnog, savršeno sposobnog otplivati kući, ali osjećajući se potpuno glupo.
  
  Nick je plivao u širokom krugu dok nije stigao do pramca velike škune, zatim je zaronio i zaplivao prema njoj, slušajući tutnjavu njezinih velikih motora. Bio bi u nevolji ako bi se iznenada pokrenula naprijed, ali računao je na pozdrave, razgovor, možda čak i sastanak s oba broda radi razgovora ili... što? Morao je znati što.
  
  Škuna nije imala ceradu. Koristila je pomoćnu opremu. Njegovi brzi pogledi otkrili su samo četiri ili pet ljudi, dovoljno da se s njom nose u nevolji, ali mogla je imati malu vojsku na brodu.
  
  Provirio je preko njezine lijeve strane. Krstarica je bila pod stražom. U prigušenom svjetlu palube škune, čovjek nalik mornaru izležavao se na niskoj metalnoj ogradi, promatrajući manji brod.
  
  Nick je tiho obišao desni pramac, tražeći zalutalo sidreno uže. Ništa. Povukao se nekoliko metara i pogledao jarbole i lance pramca. Bili su visoko iznad njega. Više ih nije mogao dosegnuti, dok bi žohar koji pliva u kadi mogao dosegnuti glavu tuša. Otplivao je oko desne strane, pored njegovog najšireg kuta, i nije pronašao ništa osim glatkog, dobro održavanog trupa. Nastavio je prema krmi - i, zaključio je, imao je svoj najveći odmor te večeri. Metar iznad njegove glave, pažljivo pričvršćene za škunu remenima, nalazile su se aluminijske ljestve. Ta se vrsta koristi u mnoge svrhe - pristajanje, ukrcaj na male brodove, plivanje, ribolov. Očito je brod bio usidren ili usidren u zaljevu, a nisu smatrali potrebnim zaštititi ga za plovidbu. To je ukazivalo na to da bi susreti između krstarice i škune mogli biti česta pojava.
  
  Zaronio je, skočio poput pliskavice u vodenom skoku za ribu, zgrabio ljestve i popeo se, držeći se za bok broda kako bi barem dio vode otekao s njegove mokre odjeće.
  
  Činilo se da su svi potonuli osim mornara s druge strane. Nick se popeo na brod. Prskao je poput mokrog jedra, prolijevajući vodu s obje noge. Sa žaljenjem je skinuo jaknu i hlače, gurnuo novčanik i još nekoliko stvari u džepove svojih posebnih hlača te bacio odjeću u more, zatvarajući je u tamnu kuglu.
  
  Stojeći poput modernog Tarzana, u košulji, kratkim hlačama i čarapama, s futrolom za rame i tankim nožem pričvršćenim za podlakticu, osjećao se izloženijim - ali nekako slobodnim. Prišuljao se preko palube prema kokpitu. Blizu prozora, koji je bio zasunom otvoren, ali s paravanom i zavjesama koje su mu zaklanjale pogled, čuo je glasove. Engleski, kineski i njemački! Mogao je čuti samo nekoliko riječi višejezičnog razgovora. Prerezao je paravan i vrlo pažljivo povukao zavjesu vrhom Hugove igle.
  
  U velikoj glavnoj kabini, ili salonu, za stolom prekrivenim čašama, bocama i šalicama sjedili su Akito, Hans Geist, pogrbljena figura sijede kose i previjenog lica, te mršavi Kinez. Nick je učio mandarinski. Ovo je bio njegov prvi pravi dobar pogled na to. Bilo je to u Marylandu, kada ga je Geist zvao Chick, i u Pennsylvaniji. Ovaj čovjek je imao oprezne oči i sjedio je samouvjereno, poput čovjeka koji misli da može podnijeti ono što se dogodilo.
  
  Nick je slušao čudno brbljanje sve dok Geist nije rekao: "... djevojke su kukavičke bebe. Ne može biti nikakve veze između Engleza Williamsa i glupih poruka. Kažem da nastavimo s našim planom."
  
  "Vidio sam Williamsa", zamišljeno reče Akito. "Podsjetio me na nekog drugog. Ali koga?"
  
  Čovjek s previjenim licem progovorio je grlenim naglaskom. "Što kažeš, Sung? Ti si kupac. Najveći dobitnik ili gubitnik, jer ti treba nafta."
  
  Mršavi Kinez kratko se nasmiješio. "Nemojte vjerovati da nam očajnički treba nafta. Svjetska tržišta su preopskrbljena. Za tri mjeseca plaćat ćemo manje od sedamdeset dolara po barelu u Perzijskom zaljevu. Što, usput rečeno, imperijalistima daje profit od pedeset dolara. Samo jedan od njih pumpa tri milijuna barela dnevno. Možete predvidjeti višak."
  
  "Znamo sliku svijeta", tiho reče zavojima obavijeni čovjek. "Pitanje je, želite li sada naftu?"
  
  "Da."
  
  "Tada će biti potrebna suradnja samo jedne osobe. Povest ćemo ga."
  
  "Nadam se", odgovorio je Chik Sun. "Tvoj plan da postigneš suradnju strahom, silom i preljubom do sada nije uspio."
  
  "Ovdje sam puno dulje od tebe, prijatelju. Vidio sam što ljude pokreće... ili ne pokreće."
  
  "Priznajem, tvoje iskustvo je ogromno." Nick je stekao dojam da Sung ima ozbiljne sumnje; kao dobar branič, odigrat će svoju ulogu u predstavi, ali imao je veze u uredu, pa pripazi. "Kada ćeš vršiti pritisak?"
  
  "Sutra", rekao je Geist.
  
  "Vrlo dobro. Moramo brzo saznati je li ovo učinkovito ili ne. Hoćemo li se naći prekosutra u Shenandoahu?"
  
  "Dobra ideja. Još čaja?" Geist je natočio, izgledajući kao dizač utega uhvaćen na ženskom izlasku. I sam je pio viski.
  
  "Nick je pomislio. "Danas možeš saznati više o Windowsima nego o svim greškama i problemima na svijetu. Nitko više ništa ne otkriva preko telefona."
  
  Razgovor je postao dosadan. Pustio je zavjese da se zatvore i provukao se pored dvaju prozora koja su vodila u istu sobu. Približio se drugoj, glavnoj kabini, otvorenoj i zatvorenoj paravanom i zavjesom od cicane tkanine. Kroz nju su dopirali djevojački glasovi. Prerezao je paravan i prorezao malu rupicu u zavjesi. Oh, pomislio je, kako nestašno.
  
  Potpuno odjevene i uredno, sjedile su Ruth Moto, Suzy Kuong i Ann We Ling. Na krevetu, potpuno gole, sjedile su Pong-Pong Lily, Sonia Rañez i muškarac po imenu Sammy.
  
  Nick je primijetio da Sammy izgleda u formi, bez trbuha. Cure su bile raskošne. Na trenutak je pogledao po palubi, odvojivši nekoliko sekundi za znanstvena zapažanja. Vau, Sonya! Možeš samo kliknuti kamerom iz bilo kojeg kuta i imat ćeš Playboyjev sklopivi krevet.
  
  Ono što je radila nije se moglo uhvatiti u Playboyu. Nije se to moglo upotrijebiti nigdje osim u čeličnoj srži pornografije. Sonya je usmjerila svoju pozornost na Sammyja, koji je ležao s podignutim koljenima i zadovoljnim izrazom lica dok ga je Pong-Pong promatrao. Svaki put kad bi Pong-Pong nešto rekao Sonyji tihim tonom koji Nick nije mogao razaznati, Sammy bi reagirao u roku od nekoliko sekundi. Smiješio se, skakao, trzao, stenjao ili gugutao od zadovoljstva.
  
  "Treninzi", odluči Nick. Usta su mu se malo osušila. Progutao je. Ugh! Tko se toga sjetio? Rekao je sam sebi da se ne bi trebao toliko iznenaditi. Pravi stručnjak uvijek mora negdje učiti. A Pong-Pong je bila izvrsna učiteljica - od Sonje je napravila stručnjakinju.
  
  "Ooh!" Sammy je izvio leđa i ispustio uzdah zadovoljstva.
  
  Pong-Pong mu se nasmiješio poput učitelja ponosnog na svog učenika. Sonya nije podigla pogled niti je mogla govoriti. Bila je sposobna učenica.
  
  Nicka je upozorilo brbljanje Kineza na palubi, koji su se kretali prema krmi. Sa žaljenjem je skrenuo pogled sa zavjese. Uvijek se može učiti. Dva mornara bila su na njegovoj strani broda, ispitujući vodu dugom udicom. Nick se povukao u prostranu kabinu. Prokletstvo! Podigli su mlohavi crni svežanj. Njegovu odbačenu odjeću! Uostalom, težina vode ih nije potopila. Jedan mornar uzeo je svežanj i nestao kroz otvor.
  
  Brzo je razmišljao. Mogli bi tražiti. Mornar na palubi ispitivao je vodu udicom, nadajući se da će nešto pronaći. Nick je prešao i popeo se na grebene glavnog jarbola. Škuna je bila prekrivena harfenim konopom. Našavši se iznad glavnog teretnog broda, dobio je znatan zaklon. Sklupčao se oko vrha jarbola poput guštera oko debla i promatrao.
  
  Poduzeo je akciju. Hans Geist i Chik Sun izašli su na palubu, u pratnji petorice mornara. Ulazili su i izlazili iz otvora. Pregledali su kabinu, provjerili bravu ambulante, okupili se na pramcu i probijali se prema krmi poput lovaca na divljinu koji se bore za plijen. Upalili su svjetla i pretražili vodu oko škune, zatim oko krstarice, a zatim i manjeg broda. Jednom ili dvaput netko od njih pogledao je gore, ali kao i mnogi tragači, nisu mogli vjerovati da će im se plijen pojaviti.
  
  Njihovi su komentari odjeknuli glasno i jasno u mirnoj noći. "Ta je odjeća bila samo smeće... Zapovjedništvo 1 kaže 'ne'... što je s onim posebnim džepovima?... Otplivao je ili je imao čamac... u svakom slučaju, sada ga nema."
  
  Ubrzo su se Ruth, Susie, Sonya, Anne, Akito, Sammy i Chick Soon ukrcali na krstaricu i otišli. Ubrzo su se motori škune pojačali, okrenula se i krenula niz zaljev. Jedan je čovjek stajao na straži za kormilom, drugi na pramcu. Nick je pomno promatrao mornara. Kad mu je glava bila iznad nakula, Nick se spustio štakorskim tragom poput trčećeg majmuna. Kad je čovjek podigao pogled, Nick je rekao: "Bok", i onesvijestio ga prije nego što se otkrilo njegovo iznenađenje.
  
  Bio je u iskušenju baciti ga u more kako bi uštedio vrijeme i smanjio vjerojatnost pogotka, ali čak ni njegova ocjena Killmastera ne bi to opravdala. Prerezao je dva komada Hugove strune, osigurao zarobljenika i začepio mu usta vlastitom košuljom.
  
  Kormilar je morao vidjeti ili osjetiti da nešto nije u redu. Nick ga je dočekao na brodskom struku i u roku od tri minute bio je vezan, kao i njegov pomoćnik. Nick je pomislio na Pong-Pong. Sve ide tako dobro kad si potpuno uvježban.
  
  U strojarnici je nešto pošlo po zlu. Spustio se niz željezne ljestve, pritisnuo Wilhelminu uz zapanjenog Kineza koji je stajao za upravljačkom pločom, a zatim je iz malene ostave iza njega izjurio još jedan muškarac i zgrabio ga za vrat.
  
  Nick ga je prevrnuo poput rodeo bronca na lakom jahaču, ali čovjek ga je čvrsto držao za ruku u kojoj je držao pištolj. Nick je primio udarac koji ga je pogodio u lubanju, a ne u vrat, a drugi mehaničar se spotaknuo o palubne ploče, stežući veliki željezni alat.
  
  "Wilhelmina je zaurlala. Metak se kobno odbio od čeličnih ploča. Čovjek je zamahnuo alatom, a Nickovi munjevito brzi refleksi uhvatili su čovjeka koji se držao za njega. Pogodio ga je u rame, a on je vrisnuo i pustio.
  
  Nick je odbio sljedeći udarac i pogodio Wilhelminu u štitonošino uho. Trenutak kasnije, drugi je ležao na podu, stenjući.
  
  "Halo!" začuo se Hans Geistov krik niz stepenice.
  
  Nick je bacio Wilhelminu i ispalio upozorenje u mračni otvor. Skočio je na kraj odjeljka, izvan dohvata, i promotrio situaciju. Tamo je bilo sedam ili osam ljudi. Povukao se do ploče i ugasio motore. Tišina je bila trenutno iznenađenje.
  
  Pogledao je ljestve. "Ne mogu se popeti, a oni ne mogu dolje, ali mogu me izvući plinom ili čak zapaljenim krpama. Smislit će već nešto." Požurio je kroz kabinu-ostavu, pronašao vodonepropusna vrata i zaključao ih. Škuna je bila izgrađena za malu posadu i s unutarnjim prolazima za loše vrijeme. Ako se brzo pokrene, prije nego što se organiziraju...
  
  Prišuljao se naprijed i ugledao sobu u kojoj je vidio djevojke i Sammyja. Bila je prazna. Čim je ušao u glavni salon, Geist je nestao kroz glavni otvor, gurajući ispred sebe zavojima ogrnutu figuru muškarca. Juda? Borman?
  
  Nick je krenuo za njim, a zatim je odskočio unatrag kad se pojavila cijev pištolja i ispljunula metke niz prekrasno drveno stubište. Probili su finu drvenariju i lak. Nick je potrčao natrag do vodonepropusnih vrata. Nitko ga nije slijedio. Ušao je u strojarnicu i viknuo: "Zdravo, gore."
  
  Tommyjev pištolj je pukao, a strojarnica se pretvorila u streljanu, s mecima u čeličnoj košuljici koji su odbijali poput sačme u metalnoj vazi. Ležeći na prednjoj strani barijere, zaštićen visokim krovom u razini palube, čuo je nekoliko metaka kako pogađaju obližnji zid. Jedan od njih se sručio na njega u poznatom, smrtonosnom vrtlogu.
  
  Netko je viknuo. Pištolj naprijed i mitraljez kraj otvora strojarnice prestali su pucati. Tišina. Voda je udarala o trup. Noge su udarale o palube. Brod je škripao i odjekivao desecima zvukova koje svaki brod proizvodi kada se kreće po laganom moru. Čuo je još vike, tupe udarce drva i zvuk valjanja. Pretpostavio je da su bacili čamac u more, ili čamac s pogonom koji je bio prebačen preko krme, ili čamac na nadgrađu. Pronašao je pilu za metal i prerezane žice motora.
  
  Istražio je svoj zatvor ispod palube. Činilo se da je škuna izgrađena u nizozemskom ili baltičkom brodogradilištu. Bila je dobro građena. Metal je bio u metričkim dimenzijama. Motori su bili njemački dizelski motori. Na moru, pomislio je, kombinirat će pouzdanost ribarskog broda iz Gloucestera s dodatnom brzinom i udobnošću. Neki od ovih brodova bili su dizajnirani s utovarnim otvorom u blizini skladišta i strojarnice. Istražio je sredinu broda iza vodonepropusne pregrade. Pronašao je dvije male kabine koje su mogle primiti dva mornara, a odmah iza njih otkrio je bočni teretni otvor, lijepo ugrađen i osiguran sa šest velikih metalnih pasa.
  
  Vratio se i zaključao otvor strojarnice. To je bilo sve. Spustio se niz ljestve u glavni salon. Dva su metka ispaljena iz pištolja uperenog u njega. Brzo se vratio do bočnog otvora, otključao bravu i polako otvorio metalna vrata.
  
  Da su mali brodić postavili na ovu stranu ili da je jedan od ljudi gore bio strojar s pametnom glavom na ramenima i da su već stavili bravu na bočna vrata, to bi značilo da je još uvijek zarobljen. Provirio je van. Nije se moglo vidjeti ništa osim tamnoljubičaste vode i svjetala koja su svijetlila iznad. Sva aktivnost dolazila je s broda na krmi. Mogao je vidjeti vrh kormila. Spustili su ga.
  
  Nick je pružio ruku, uhvatio se za ogradu, zatim za rub palube i skliznuo na palubu poput mokasinki napunjenih vodom koje klize po trupcu. Prišuljao se do krme, gdje je Hans Geist pomogao Pong-Pong Lily da se popne preko ograde i niz ljestve. Rekao je nekome koga Nick nije mogao vidjeti: "Vrati se petnaest metara unatrag i zaokruži."
  
  Nick je osjećao nevoljko divljenje prema velikom Nijemcu. Štitio je svoju djevojku u slučaju da Nick otvori pipce za vodu ili da škuna eksplodira. Pitao se tko ga misle. Popeo se na kormilarnicu i ispružio se između čamca i dvaju U-splavi.
  
  Geist se vratio preko palube, prolazeći tri metra iza Nicka. Rekao je nešto onome tko je promatrao otvor strojarnice, a zatim nestao prema glavnom otvoru.
  
  Tip je imao dovoljno hrabrosti. Sišao je na brod kako bi uplašio uljeza. Iznenađenje!
  
  Nick je tiho, bos, hodao prema krmi. Dva kineska mornara koje je vezao sada su bila odvezana i virila su prema izlazu poput mačaka u mišju rupu. Umjesto da riskira još udaraca po bačvi Vulhelmine, Nick je izvukao stiletto iz otvora. Dvojica su pala poput olovnih vojnika dotaknutih dječjom rukom.
  
  Nick je pojurio naprijed, približavajući se čovjeku koji je čuvao pramac. Nick je zašutio dok je čovjek tiho pao na palubu pod udarcem štikle. Ova sreća nije dugo trajala. Nick se upozorio i pažljivo hodao do krme, pregledavajući svaki prolaz i kut kormilarnice. Bila je prazna. Preostala trojica muškaraca prošla su kroz unutrašnjost broda s Geistom.
  
  Nick je shvatio da nije čuo paljenje motora. Provirio je preko jarbola. Čamac se udaljio desetak metara od većeg broda. Niski mornar psovao je i petljao s motorom, a Pong-Pong ga je promatrao. Nick je čučao sa stiletom u jednoj ruci i Lugerom u drugoj. Tko je sada imao taj samonabijak?
  
  "Halo!" viknuo je glas iza njega. Koraci su tutnjali drugarski.
  
  Bum! Pištolj je zaurlao, i bio je siguran da je čuo udarac metka kad mu je glava udarila u vodu. Ispustio je stiletto, vratio Wilhelminu u futrolu i zaplivao prema čamcu. Čuo je i osjetio eksplozije i prskanje tekućine dok su meci probijali more iznad njega. Osjećao se iznenađujuće sigurno i zaštićeno dok je plivao duboko, a zatim se izdizao, tražeći dno malog čamca.
  
  Promašio ga je, procjenjujući da je udaljen petnaestak metara, i izronio je lako poput žabe koja viri iz ribnjaka. Uz pozadinu svjetala škune, trojica muškaraca stajala su na krmi tražeći vodu. Prepoznao je Geista po njegovoj golemoj veličini. Mornar na jedrenjaku stajao je, gledajući prema većem brodu. Zatim se okrenuo, zagledajući se u noć, a pogled mu je pao na Nicka. Posegnuo je za strukom. Nick je shvatio da ne može dosegnuti čamac prije nego što ga ovaj čovjek upuca četiri puta. Wilhelmina se približila, ispravila - i mornar je odletio unatrag na zvuk pucnja. Tommyjev pištolj divlje je zveckao. Nick se zaronio i postavio čamac između sebe i ljudi na škuni.
  
  Doplivao je do čamca i pogledao iznenadnu smrt ravno u lice. Pong Pong mu je gotovo u zube zabio mali mitraljez, hvatajući se za ogradu kako bi se podigao. Mrmljala je i divlje povlačila pištolj objema rukama. Zgrabio je oružje, promašio i pao. Gledao je ravno u njezino lijepo, ljutito lice.
  
  "Imam ga", pomislio je, "naći će osigurač u trenu ili bi trebala znati dovoljno da ga zategne ako je cijev prazna."
  
  Samouboj je zaurlao. Pong-Pong se ukočila, a zatim se srušila na Nicka, zadavši mu letimičan udarac dok je padala u vodu. Hans Geist je zaurlao: "Prestani!" Uslijedila je bujica njemačkih psovki.
  
  Noć je odjednom postala vrlo tiha.
  
  Nick je skliznuo u vodu, držeći čamac između sebe i škune. Hans je uzbuđeno, gotovo tužno, viknuo: "Pong-pong?"
  
  Tišina. "Pong-pong!"
  
  Nick je otplivao do pramca čamca, pružio ruku i zgrabio uže. Pričvrstio je konop oko struka i polako počeo vući čamac, udarajući svom snagom u njegovu mrtvu težinu. Polako se okrenuo prema škuni i slijedio je poput puža u močvari.
  
  "Vuče čamac", viknuo je Hans. "Tamo..."
  
  Nick je zaronio na površinu uz zvuk pucnja iz pištolja, a zatim se oprezno ponovno izronio, skriven lansiranjem topa. Top je ponovno zagrmio, glodajući krmu malog čamca, prskajući vodu s obje Nickove strane.
  
  Odvukao je brod u noć. Popeo se unutra i uključio pager - nadajući se - i nakon pet minuta brzog rada, motor je upalio.
  
  Brod je bio spor, dizajniran za težak rad i uzburkano more, a ne za brzinu. Nick je začepio pet rupa do kojih je mogao doći, povremeno bi iskočio kad bi se voda podigla. Dok je zaobilazio rt prema rijeci Patapsco, svanula je vedra, sjajna zora. Hawk, koji je upravljao Bellovim helikopterom, stigao ga je dok se kretao prema marini na plaži Riviera. Mahnuli su jedan drugome. Četrdeset minuta kasnije, predao je brod iznenađenom poslužitelju i pridružio se Hawku, koji je sletio na napušteno parkiralište. Hawk je rekao: "Prekrasno je jutro za vožnju brodom."
  
  "U redu, pitat ću", rekao je Nick. "Kako si me pronašao?"
  
  "Jesi li koristio Stuartov posljednji zvučni signal? Signal je bio izvrstan."
  
  "Da. Ova stvar je učinkovita. Pretpostavljam, posebno na vodi. Ali ne leti se svako jutro."
  
  Hawk je izvukao dvije jake cigare i jednu pružio Nicku. "S vremena na vrijeme sretnete vrlo pametnog građanina. Upoznali ste jednog. Zvao se Boyd. Bivši časnik mornarice. Nazvao je mornaricu. Mornarica je nazvala FBI. Nazvali su mene. Nazvao sam Boyda, a on mi je opisao Jerryja Deminga, naftnog radnika koji je želio mjesto u doku. Mislio sam da bih vas trebao potražiti ako me želite vidjeti."
  
  "A Boyd je spomenuo tajanstveni kruzer koji isplovljava s pristaništa Chu Dai, ha?"
  
  "Pa, da", veselo je priznao Hawk. "Ne mogu zamisliti da propustiš priliku da ploviš s njom."
  
  "Bio je to prilično dug put. Dugo će čistiti ruševine. Izvukli smo se..."
  
  Detaljno je opisao događaje koje je Hawk orkestrirao na aerodromu Mountain Road, i jednog vedrog jutra poletjeli su prema hangarima AXE-a iznad Annapolisa. Kad je Nick završio s govorom, Hawk je upitao: "Imaš li kakvih ideja, Nicholas?"
  
  "Pokušat ću jednu. Kini treba više nafte. Viša kvaliteta, i to odmah. Obično mogu kupiti što god žele, ali nije da su Saudijci ili bilo tko drugi spremni utovariti ih brzo kao što mogu poslati tankere. Možda je to suptilna kineska naznaka. Recimo da je izgradio organizaciju u Washingtonu, koristeći ljude poput Judaha i Geista, koji su stručnjaci za nemilosrdni pritisak. Imaju djevojke kao agente za informacije i nagrađuju muškarce koji pristaju na to. Kad se vijest o smrti proširi, čovjek nema puno izbora. Zabava i igre ili brza smrt, a oni ne varaju."
  
  "Pogodio si u sridu, Nick. Adamu Reedu iz Saudica je rečeno da utovari kineske tankere u Zaljevu ili tako nešto."
  
  "Imamo dovoljno težine da ovo zaustavimo."
  
  "Da, iako se neki Arapi ponašaju buntovno. U svakom slučaju, mi tamo odlučujemo o redu. Ali Adamu Reedu ne pomaže kad mu se kaže da se proda ili umre."
  
  "Je li impresioniran?"
  
  "Impresioniran je. Detaljno su mu objasnili. Zna za Tysona i, iako nije kukavica, ne možete ga kriviti što diže prašinu oko odjeće koja gotovo ubija kao primjer."
  
  "Imamo li dovoljno da se približimo?"
  
  "Gdje je Juda? A Chik Sung i Geist? Reći će mu da će ga, čak i ako ljudi koje poznajemo nestanu, drugi uhvatiti."
  
  "Naredbe?" tiho je upitao Nick.
  
  Hawk je govorio točno pet minuta.
  
  Vozač AXE-a dovezao je Jerryja Deminga, odjevenog u posuđeni mehaničarski kombinezon, do njegovog stana u jedanaest sati. Pisao je poruke trima djevojkama - bile su četiri. A onda još - onda ih je bilo tri. Prvi set poslao je posebnom dostavom, drugi običnom poštom. Bill Rohde i Barney Manoun trebali su pokupiti bilo koje dvije od djevojaka, osim Ruth, poslijepodne i navečer, ovisno o raspoloživosti.
  
  Nick se vratio i spavao osam sati. Telefon ga je probudio u sumrak. Stavio je svoju kodiranu slušalicu. Hawk je rekao: "Imamo Susie i Anne. Nadam se da su imale priliku jedna drugu gnjaviti."
  
  "Je li Sonja posljednja?"
  
  "Nismo imali šanse, ali promatrala je. U redu, pokupite je sutra. Ali nema ni traga Geistu, Sungu ili Judasu. Škuna se vratila na dok. Navodno u vlasništvu Tajvanca. Britanskog državljanina. Polazi za Europu. Sljedeći tjedan."
  
  "Nastaviti kako je naređeno?"
  
  "Da. Sretno."
  
  Nick je napisao još jednu poruku - i još jednu. Poslao ju je Ruth Moto.
  
  Neposredno prije podneva sljedećeg dana, nazvao ju je, kontaktirajući je nakon što je prebačena u Akitov ured. Djelovala je napeto dok je odbijala njegov veseli poziv na ručak. "Ja... sam užasno zauzeta, Jerry. Molim te, nazovi me ponovno."
  
  "Nije sve zabavno", rekao je, "iako bih u Washingtonu najviše volio ručati s tobom. Odlučio sam dati otkaz. Mora postojati način da se brže i lakše zaradi novac. Je li tvoj otac još uvijek zainteresiran?"
  
  Nastala je stanka. Rekla je: "Molim vas, pričekajte." Kad se vratila telefonu, još uvijek je izgledala zabrinuto, gotovo prestrašeno. "Želi vas vidjeti. Za dan ili dva."
  
  "Pa, imam još nekoliko gledišta, Ruth. Ne zaboravi, znam gdje nabaviti ulje. I kako ga kupiti. Bez ograničenja, imala sam osjećaj da bi ga to moglo zanimati."
  
  Duga pauza. Napokon se vratila. "U tom slučaju, biste li se mogli naći s nama na koktelu oko pet?"
  
  "Tražim posao, draga. Nađimo se bilo kada, bilo gdje."
  
  "U Remarcu. Znaš?"
  
  "Naravno. Bit ću tamo."
  
  Kad je Nick, veseo u sivom kaputu od morske kože talijanskog kroja i gardističkoj kravati, sreo Ruth kod Remarca, bila je sama. Vinci, strogi partner koji ga je dočekivao, odveo ga je u jednu od mnogih malih niša ovog tajnog, popularnog mjesta sastanka. Izgledala je zabrinuto.
  
  Nick se nasmiješio, prišao joj i zagrlio je. Bila je žilava. "Hej, Ruthie. Nedostajala si mi. Spremna za još avantura večeras?"
  
  Osjetio je kako se naježila. "Bok... Jerry. Drago mi je što te vidim." Otpila je gutljaj vode. "Ne, umorna sam."
  
  "Oh..." Podigao je prst. "Znam lijek." Obratio se konobaru. "Dva martinija. Obična. Onako kako ih je gospodin Martini izmislio."
  
  Ruth je izvadila cigaretu. Nick je izvukao jednu iz kutije i upalio svjetlo. "Tata nije mogao. Mi... imali smo nešto važno za obaviti."
  
  "Problemi?"
  
  "Da. Neočekivano."
  
  Pogledao ju je. Bila je veličanstveno jelo! Slatkiši kraljevske veličine uvezeni iz Norveške i materijali ručno izrađeni u Japanu. Nasmiješio se. Pogledala ga je. "Što?"
  
  "Samo sam mislio da si lijepa." Govorio je polako i tiho. "U posljednje vrijeme promatram djevojke - da vidim ima li neka s tvojim prekrasnim tijelom i egzotičnom bojom kože. Ne. Nijedna. Znaš da možeš biti bilo tko,"
  
  Vjerujem. Model. Filmska ili TV glumica. Zaista izgledaš kao najbolja žena na svijetu. Najbolje od Istoka i Zapada.
  
  Lagano je pocrvenjela. Pomislio je: "Nema ništa bolje od niza toplih komplimenata da odvrati ženu od njezinih problema."
  
  "Hvala ti. Pravi si čovjek, Jerry. Tata je stvarno zainteresiran. Želi da ga sutra dođeš vidjeti."
  
  "Oh." Nick je izgledao vrlo razočarano.
  
  "Nemoj izgledati tako tužno. Mislim da stvarno ima ideju za tebe."
  
  "Kladim se da jest", razmišljao je Nick. Pitao se je li joj on doista otac. I je li išta saznao o Jerryju Demingu?
  
  Stigli su martiniji. Nick je nastavio nježan razgovor, pun iskrenog laskanja i velikih mogućnosti za Ruth. Naručio je još dvije čaše. Zatim još dvije. Protestirala je, ali je popila. Njezina ukočenost je popustila. Hihotala se njegovim šalama. Vrijeme je prolazilo i odabrali su nekoliko izvrsnih Remarco club odrezaka. Popili su rakiju i kavu. Plesali su. Dok je Nick raširio svoje prekrasno tijelo po podu, pomislio je: "Ne znam kako se sada osjeća, ali moje raspoloženje se poboljšalo." Privukao ju je k sebi. Opustila se. Njezine su oči slijedile njihove. Činili su upečatljiv par.
  
  Nick je pogledao na sat. 9:52. Sad, pomislio je, postoji nekoliko načina da se ovo riješi. Ako to napravim na svoj način, većina Hawkova će shvatiti i dati jedan od svojih zajedljivih komentara. Ruthina duga, topla strana bila je pritisnuta uz njegovu, njezini su vitki prsti iscrtavali uzbudljive uzorke na njegovom dlanu ispod stola. Na moj način, odlučio je. Hawk me ionako voli zadirkivati.
  
  Ušli su u Jerry Demingov stan u 10:46. Pili su viski i gledali svjetla rijeke dok je Billy Fair svirao u pozadini. Rekao joj je kako se lako može zaljubiti u djevojku tako lijepu, tako egzotičnu, tako intrigantnu. Razigranost se pretvorila u strast, a primijetio je da je već bila ponoć kada je objesio njezinu haljinu i svoje odijelo "kako bi ih održao urednima".
  
  Njena sposobnost vođenja ljubavi ga je elektrizirala. Nazovite to sredstvom za ublažavanje stresa, priznajte zasluge martiniju, sjetite se da je pažljivo obučena za šarmiranje muškaraca - i dalje je bilo najbolje. Rekao joj je to u 2 ujutro.
  
  Usne su joj bile vlažne uz njegovo uho, dah bogat, vruć spoj slatke strasti, alkohola i mesnatog, afrodizijačkog mirisa žene. Odgovorila je: "Hvala ti, dragi. Jako me usrećuješ. I - još nisi uživao u svemu ovome. Znam još toliko toga", nasmiješila se, "očaravajuće čudnih stvari."
  
  "To me i uznemiruje", odgovorio je. "Zapravo sam te pronašao i neću te vidjeti tjednima. Možda mjesecima."
  
  "Što?" Podigla je lice, koža joj je sjala vlažnim, vrućim, ružičastim sjajem u prigušenom svjetlu ulične lampe. "Kamo ideš? Sutra ideš kod tate."
  
  "Ne. Nisam ti htio reći. Odlazim za New York u deset. Uhvatit ću avion za London, a onda vjerojatno za Rijad."
  
  "Naftni biznis?"
  
  "Da. O tome sam htio razgovarati s Akitom, ali pretpostavljam da sada nećemo o tome. Kad su me tada pritiskali, Saudico i japanska koncesija - znaš onaj dogovor - nisu dobili sve. Saudijska Arabija je tri puta veća od Teksasa, s rezervama od možda 170 milijardi barela. Pluta na nafti. Veliki kotači blokiraju Faisal, ali ima pet tisuća prinčeva. Imam veze. Znam gdje se može vaditi nekoliko milijuna barela mjesečno. Kaže se da je profit od toga tri milijuna dolara. Trećina je moja. Ne mogu propustiti ovaj dogovor..."
  
  Blistave crne oči raširile su se prema njegovima. "Nisi mi sve ovo rekao."
  
  "Nisi pitao/pitala."
  
  "Možda... možda bi ti tata mogao dati bolji dogovor od ovog koji ti nudiš. Želi naftu."
  
  "Može kupiti što god želi od japanske koncesije. Osim ako se ne proda Redsima?"
  
  Polako je kimnula. "Smeta li vam?"
  
  Nasmijao se. "Zašto? Svi to rade."
  
  "Mogu li nazvati tatu?"
  
  "Samo naprijed. Radije bih da ovo ostane u obitelji, draga." Poljubio ju je. Prošle su tri minute. Dovraga s mrtvačkom kapom i njegovim poslom - bilo bi puno zabavnije samo - pažljivo je spustio slušalicu. "Nazovi. Nemamo puno vremena."
  
  Obukao se, njegov oštar sluh uhvatio je njezinu stranu razgovora. Ispričala je tati sve o divnim vezama Jerryja Deminga i onim milijunima. Nick je stavio dvije boce dobrog viskija u kožnu torbu.
  
  Sat vremena kasnije, povela ga je niz sporednu ulicu blizu Rockvillea. Svjetla su sjala u industrijskoj i poslovnoj zgradi srednje veličine. Natpis iznad ulaza glasio je: MARVIN UVOZ-IZVOZ. Dok je Nick hodao hodnikom, ugledao je još jedan mali, neupadljivi natpis: Walter W. Wing, potpredsjednik Confederation Oil-a. Nosio je kožnu torbu.
  
  Akito ih je čekao u svom privatnom uredu. Izgledao je kao preopterećeni poslovni čovjek, sada mu je maska djelomično skinuta. Nick je mislio da zna zašto. Nakon što ga je pozdravio i sažeo Ruthino objašnjenje, Akito je rekao: "Znam da je vremena malo, ali možda mogu učiniti vaše putovanje na Bliski istok nepotrebnim. Imamo tankere. Platit ćemo vam sedamdeset četiri dolara po barelu za sve što možemo utovariti barem godinu dana."
  
  "Unovčiti?"
  
  "Naravno. Bilo koja valuta."
  
  Bilo koja podjela ili dogovor koji želite. Vidite što nudim, gospodine Deming. Imate potpunu kontrolu nad svojom dobiti. A time i nad svojom sudbinom.
  
  Nick je uzeo vrećicu viskija i stavio dvije boce na stol. Akito se široko nasmiješio. "Zapečatit ćemo dogovor pićem, ha?"
  
  Nick se naslonio i otkopčao kaput. "Osim ako još uvijek ne želiš ponovno pokušati s Adamom Reedom."
  
  Akitovo tvrdo, suho lice se ukočilo. Izgledao je kao Buda ispod nule.
  
  Ruth je uzdahnula, užasnuto zurila u Nicka i okrenula se prema Akitu. "Kunem se, nisam znala..."
  
  Akito je šutjela, pljesnuvši je po ruci. "Dakle, to si bila ti. U Pennsylvaniji. Na brodu. Bilješke za djevojke."
  
  "Ja sam to bio. Nemoj više spuštati tu ruku niz noge. Ostani potpuno miran. Mogao bih te pogubiti u trenu. I tvoja kći bi mogla nastradati. Usput, je li ona tvoja kći?"
  
  "Ne. Djevojke... sudionice."
  
  "Regrutirani za dugoročni plan. Mogu jamčiti za njihovu obuku."
  
  "Nemojte ih sažaljevati. Odakle su došli, možda nikada nisu imali pravi obrok. Mi smo im dali..."
  
  Wilhelmina se pojavila i lagano dodirnula Nicka po zapešću. Akito je zašutio. Njegov ukočeni izraz lica nije se promijenio. Nick je rekao: "Kao što kažeš, pretpostavljam da si pritisnuo gumb ispod noge. Nadam se da je to za Sunga, Geista i ostale. I ja ih želim."
  
  "Želiš ih. Rekao si da ih pogubimo. Tko si ti?"
  
  "Kao što ste možda pretpostavili, L3 iz AX-a. Jedan od trojice ubojica."
  
  "Barbarin".
  
  "Kao udarac mačem po vratu bespomoćnog zarobljenika?"
  
  Akitove crte lica prvi put su se omekšale. Vrata su se otvorila. Chik Sung je ušao u sobu, pogledavši Akita prije nego što je ugledao Lugera. Pao je naprijed brzom gracioznošću judo stručnjaka dok su Akitove ruke nestajale iz vidokruga ispod stola.
  
  Nick je ispalio prvi metak tamo gdje je Luger bio usmjeren - odmah ispod trokuta bijelog rupčića u Akitovom džepu na prsima. Drugi hitac pogodio je Sunga u zraku, metar i pol od cijevi. Kinez je podigao plavi revolver u ruci kada ga je Wilhelminin hitac pogodio ravno u srce. Dok je padao, glavom je udario Nickovu nogu. Otkotrljao se na leđa. Nick je uzeo revolver i odgurnuo Akita od stola.
  
  Tijelo starijeg muškarca palo je postrance sa stolca. Nick je primijetio da ovdje više nema nikakve prijetnje, ali preživjela si, ne uzimajući ništa zdravo za gotovo. Ruth je vrisnula, prodoran tresak stakla prorezao joj je bubnjiće poput hladnog noža u maloj sobi. Istrčala je kroz vrata, još uvijek vrišteći.
  
  Zgrabio je dvije boce viskija s eksplozivom sa stola i slijedio je. Potrčala je niz hodnik do stražnjeg dijela zgrade i u skladište, gdje se Nick nalazio tri i pol metra dalje.
  
  "Stani!", zaurlao je. Potrčala je niz hodnik između naslaganih kutija. Stavio je Wilhelminu u futrolu i zgrabio je dok je istrčavala na otvoreno. Muškarac bez majice iskočio je sa stražnjeg dijela kamiona. Muškarac je viknuo: "Što...?" dok su se njih trojica sudarila.
  
  Bio je to Hans Geist, i njegov um i tijelo brzo su reagirali. Gurnuo je Ruth u stranu i udario Nicka u prsa. AXE-ovac nije mogao izbjeći porazan pozdrav - zamah ga je nosio ravno u njega. Boce škotskog viskija razbile su se o beton u pljusku stakla i tekućine.
  
  "Zabranjeno pušenje", rekao je Nick, mašući Geistovim pištoljem prema njemu, a zatim pao na pod dok je veliki muškarac raširio ruke i zatvorio ih oko sebe. Nick je znao kako je iznenaditi grizlija. Bio je zgnječen, zgnječen i zgnječen o cement. Nije mogao dosegnuti Wilhelminu ni Huga. Geist je bio tu. Nick se okrenuo da ga blokira udarcem koljenom u jaja. Udario je lubanjom u čovjekovo lice dok je osjećao kako mu zubi grizu vrat. Ovaj tip je igrao pošteno.
  
  Otkotrljali su čašu i viski u gušću, smećkastu tvar koja je prekrila pod. Nick se odgurnuo laktovima, ispravio prsa i ramena te konačno sklopio ruke i pucao - gurajući, znatiželjno, pomičući svaku tetivu i mišić, oslobađajući punu snagu svoje goleme snage.
  
  Geist je bio snažan čovjek, ali kad su se mišići njegova trupa i ramena sukobili sa snagom njegovih ruku, nije bilo konkurencije. Ruke su mu se podigle, a Nickove stisnute šake su poletjele gore. Prije nego što ih je uspio ponovno sklopiti, Nickovi munjevito brzi refleksi riješili su problem. Zarezao je Geistovu Adamovu jabučicu bočnom stranom svoje željezne šake - čistim udarcem koji je jedva okrznuo čovjekovu bradu. Geist se srušio.
  
  Nick je brzo pretražio ostatak malog skladišta, pronašao ga praznim i oprezno se približio uredskom prostoru. Ruth je nestala - nadao se da neće izvući pištolj ispod Akitovog stola i isprobati ga. Njegov oštar sluh uhvatio je kretanje iza vrata hodnika. Sammy je ušao u veliku sobu, u pratnji mitraljeza srednje veličine, s cigaretom uvučenom u kut usta. Nick se pitao je li ovisnik o nikotinu ili gleda stare gangsterske filmove na TV-u. Sammy je hodao hodnikom s kutijama, sagnuvši se nad stenjajućim Geistom usred razbijenog stakla i smrada viskija.
  
  Držeći se što dalje u hodniku, Nick je tiho pozvao:
  
  "Sammy. Spusti pištolj ili si mrtav."
  
  Sammy nije. Sammy je divlje pucao iz svog automatskog pištolja i ispustio cigaretu u smeđu masu na podu, a Sammy je umro. Nick se povukao šest metara uz kartonske kutije, nošen silinom eksplozije, držeći se za usta kako bi zaštitio bubnjiće. Skladište se pretvorilo u masu smeđeg dima.
  
  Nick se na trenutak teturao dok je hodao hodnikom ureda. Fuj! Taj Stuart! Zvonjalo mu je u glavi. Nije bio previše zapanjen da bi provjerio svaku sobu na putu do Akitovog ureda. Oprezno je ušao, Wilhelmina se usredotočila na Ruth, koja je sjedila za svojim stolom, obje ruke su joj bile vidljive i prazne. Plakala je.
  
  Čak i sa šokom i užasom koji su joj prekrivali smjele crte lica, sa suzama koje su joj tekle niz obraze, dok se tresla i gušila kao da će svakog trena povratiti - Nick je pomislio: "Ona je i dalje najljepša žena koju sam ikad vidio."
  
  Rekao je: "Opusti se, Ruth. Ionako ti nije bio otac. I nije kraj svijeta."
  
  Dahnula je. Bijesno je kimnula glavom. Nije mogla disati. "Ne zanima me. Mi... vi..."
  
  Glava joj je pala na tvrdo drvo, zatim se nagnula na stranu, a njezino prekrasno tijelo pretvorilo se u meku krpenu lutku.
  
  Nick se nagnuo naprijed, šmrknuo i opsovao. Najvjerojatnije cijanid. Stavio je Wilhelminu u futrolu i stavio ruku na njezinu glatku, zaglađenu kosu. I onda više nije bilo ničega.
  
  Takve smo budale. Svi mi. Podigao je slušalicu i okrenuo Hawkov broj.
  
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  Amsterdam
  
  
  
  
  NICK CARTER
  
  Amsterdam
  
  preveo Lev Šklovski u spomen na svog preminulog sina Antona
  
  Izvorni naziv: Amsterdam
  
  
  
  
  Poglavlje 1
  
  
  Nick je uživao prateći Helmi de Boer. Njezin je izgled bio stimulirajući. Zaista je privlačila pažnju, jedna od "ljepotica". Sve su oči bile uprte u nju dok je hodala kroz međunarodnu zračnu luku John F. Kennedy i nastavile su je pratiti dok se kretala prema KLM DC-9. Nije bilo ničega osim divljenja za njezinu vedrinu, njezino bijelo laneno odijelo i sjajnu kožnu aktovku.
  
  Dok ju je Nick slijedio, čuo je muškarca, koji je gotovo slomio vrat kad je vidio njezinu kratku suknju, kako mrmlja: "Tko je to?"
  
  "Švedska filmska zvijezda?" predložila je stjuardesa. Provjerila je Nickovu kartu. "Gospodin Norman Kent. Prva klasa. Hvala vam." Helmi je sjela točno tamo gdje je Nick čekao. Stoga je sjeo pokraj nje i malo se petljao sa stjuardesom, kako ne bi izgledalo previše ležerno. Kad je stigao do svog sjedala, uputio je Helmi dječački osmijeh. Bilo je sasvim normalno da visoki, preplanuli mladić bude presretan zbog takve sreće. Tiho je rekao: "Dobar dan."
  
  Osmijeh na njezinim mekim ružičastim usnama bio je odgovor. Njezini dugi, vitki prsti nervozno su se isprepleli. Od trenutka kad ju je promatrao (kada je napustila Mansonovu kuću), bila je napeta, tjeskobna, ali ne i oprezna. "Živci", pomislio je Nick.
  
  Gurnuo je svoj kofer Mark Cross pod sjedalo i sjeo - vrlo lagan i vrlo uredan za tako visokog muškarca - bez da je udario u djevojku.
  
  Pokazala mu je tri četvrtine svoje bujne, sjajne kose boje bambusa, pretvarajući se da je zanima pogled kroz prozor. Imao je poseban instinkt za takva raspoloženja - nije bila neprijateljski nastrojena, samo je preplavljivala tjeskoba.
  
  Sjedala su bila zauzeta. Vrata su se zalupila uz tihi aluminijski udarac. Zvučnici su počeli treštati na tri jezika. Nick je spretno pričvrstio sigurnosni pojas ne uznemirujući je. Ona se na trenutak petljala sa svojim. Mlazni motori zlokobno su zavijali. Veliki avion se tresao dok je šepao prema pisti, ljutito stenjući dok je posada prolazila kroz sigurnosnu listu.
  
  Helmini su zglobovi pobijeljeli na naslonima za ruke. Polako je okrenula glavu: bistre, prestrašene plave oči pojavile su se pokraj Nickovih širokih, čelično sivih. Vidio je kremastu kožu, rumene usne, nepovjerenje i strah.
  
  Nasmijao se, znajući koliko nevino može izgledati. "Doista", rekao je. "Ne želim ti nauditi. Naravno, mogao bih pričekati dok se ne posluže pića - to je uobičajeno vrijeme da ti se obratim. Ali vidim po tvojim rukama da ti nije baš ugodno." Njezini tanki prsti opustili su se i krivo stisnuli dok je čvrsto stiskala ruke.
  
  "Je li ovo vaš prvi let?"
  
  "Ne, ne. Dobro sam, ali hvala." Dodala je nježan, sladak osmijeh.
  
  I dalje mekim, umirujućim tonom ispovjednika, Nick je nastavio: "Volio bih da te poznajem dovoljno dobro da te držim za ruke..." Njegove plave oči su se raširile, upozoravajući bljesak. "...da te umirim. Ali i za vlastito zadovoljstvo. Mama mi je rekla da to ne radim dok te ne upoznaju. Mama je bila vrlo pažljiva što se tiče bontona. U Bostonu smo obično vrlo pažljivi po tom pitanju..."
  
  Plavi odsjaj je nestao. Slušala je. Sada se pojavio tračak interesa. Nick je uzdahnuo i tužno odmahnuo glavom. "Onda je tata pao u more tijekom utrke Jedriličarskog kluba Cohasset. Blizu cilja. Točno ispred kluba."
  
  Savršene obrve skupile su se iznad zabrinutih očiju - sada su izgledale malo manje zabrinuto. Ali i to je moguće. Imam rekorde; gledao sam te utrke čamaca. Je li ozlijeđen? upitala je.
  
  'O, ne. Ali tata je tvrdoglav čovjek. Još je držao bocu kad je izronio i pokušao je vratiti na brod.'
  
  Nasmijala se, ruke su joj se opustile od tog osmijeha.
  
  Utučen, Nick se nasmijao zajedno s njom. "I promašio je."
  
  Duboko je udahnula i ponovno izdahnula. Nick je osjetio miris slatkog mlijeka pomiješanog s ginom i njezinim intrigantnim parfemom. Slegnuo je ramenima. "Zato te ne mogu držati za ruku dok se ne upoznamo. Zovem se Norman Kent."
  
  Njezin osmijeh dominirao je nedjeljnim New York Timesom. "Zovem se Helmi de Boer. Ne morate me više držati za ruku. Osjećam se bolje. U svakom slučaju hvala, gospodine Kent. Jeste li psiholog?"
  
  "Samo poslovni čovjek." Mlazni motori su zaurlali. Nick je zamislio kako se četiri ručice gasa sada polako pomiču naprijed, prisjetio se složenog postupka prije i tijekom polijetanja, razmišljao o statistici - i osjetio kako se čvrsto drži za naslone sjedala. Helmijevi su zglobovi ponovno pobijeljeli.
  
  "Postoji priča o dvojici muškaraca u sličnom avionu", rekao je. "Jedan je potpuno opušten i malo drijema. On je običan putnik. Ništa ga ne smeta. Drugi se znoji, čvrsto drži svoje sjedalo, pokušava disati, ali ne može. Znate li tko je to?"
  
  Avion se zatresao. Tlo je projurilo pokraj prozora pokraj Helmija. Nickov je trbuh bio pritisnut uz kralježnicu. Pogledala ga je. "Ne znam."
  
  "Ovaj čovjek je pilot."
  
  Razmislila je trenutak, a zatim prasnula u sretan smijeh. U trenutku izuzetne intimnosti, njezina plava glava okrznula je njegovo rame. Avion se nagnuo, poskočio i uzletio sporim usponom koji je kao da je na trenutak zastao, a zatim nastavio.
  
  Svjetla upozorenja su se ugasila. Putnici su otkopčali sigurnosne pojaseve. "Gospodine Kent", rekao je Helmi, "jeste li znali da je putnički zrakoplov stroj koji, teoretski, ne može letjeti?"
  
  "Ne", slagao je Nick. Divio se njezinom odgovoru. Pitao se koliko je shvaćala da je u nevolji. "Popijmo gutljaj našeg koktela."
  
  Nick je pronašla ugodno društvo u Helmiju. Pila je koktele poput gospodina Kenta, a nakon tri, njezina nervoza je nestala. Jeli su ukusnu nizozemsku hranu, razgovarali, čitali i sanjarili. Kad su ugasili svjetla za čitanje i htjeli zadrijemati, poput djece raskošnog društva za socijalnu skrb, naslonila je glavu na njegovu i šapnula: "Sad te želim držati za ruku."
  
  Bilo je to vrijeme uzajamne topline, razdoblje oporavka, dva sata pretvaranja da svijet nije onakav kakav jest.
  
  "Što je ona znala?" pitao se Nick. I je li to što je znala bio razlog njezine početne nervoze? Radeći za Manson's, prestižnu draguljarnicu koja je stalno letjela između ureda u New Yorku i Amsterdamu, AXE je bio prilično siguran da su mnogi od tih kurira dio neobično učinkovitog špijunskog kruga. Neki su bili temeljito pregledani, ali kod njih ništa nije pronađeno. Kako bi Helmini živci reagirali da je znala da je Nick Carter, AXE-ov N3, poznatiji kao Norman Kent, kupac dijamanata za Bard Galleries, nije slučajno sreo?
  
  Topla ruka ju je trnula. Je li bila opasna? Agentu AXE-a Herbu Whitlocku trebalo je nekoliko godina da konačno odredi Mansonovu lokaciju kao glavno središte špijunskog aparata. Ubrzo nakon toga, izvučen je iz amsterdamskog kanala. Prijavljeno je da se radilo o nesreći. Herb je neprestano tvrdio da je Manson razvio tako pouzdan i jednostavan sustav da je tvrtka u biti postala obavještajni posrednik: posrednik profesionalnog špijuna. Herb je kupio fotokopije - za 2000 dolara - balističkog sustava naoružanja američke mornarice, koji je prikazivao sheme novog geobalističkog računala.
  
  Nick je pomirisao Helmijin divni miris. Kao odgovor na njezino promrmljano pitanje, rekao je: "Ja sam samo ljubitelj dijamanata. Pretpostavljam da će biti sumnje."
  
  "Kad čovjek to kaže, gradi jednu od najboljih poslovnih obrana na svijetu. Znate li pravilo četiri C-a?"
  
  "Boja, čistoća, frakture i karati. Trebaju mi veze, kao i savjeti o kanjonima, rijetkom kamenju i pouzdanim veletrgovcima. Imamo nekoliko bogatih klijenata jer se pridržavamo vrlo visokih etičkih standarda. Možete naš posao staviti pod najpomniji mikroskop i pokazat će se pouzdanim i besprijekornim kada mi to kažemo."
  
  "Pa, radim za Mansona. Znam ponešto o trgovini." Brbljala je o poslu s nakitom. Njegovo divno pamćenje pamtilo je sve što je rekla. Djed Normana Kenta bio je prvi Nick Carter, detektiv koji je uveo mnoge nove metode u ono što je nazivao provedbom zakona. Odašiljač u maslinastozelenoj čaši za Martini bi ga obradovao, ali ne i iznenadio. Razvio je teleks u džepnom satu. Aktivirali ste ga pritiskom senzora u peti cipele na tlo.
  
  Nicholas Huntington Carter III postao je broj tri u AXE-u - "nepoznatoj službi" Sjedinjenih Država, toliko tajnoj da je CIA paničarila kada se njezino ime ponovno spomenulo u novinama. Bio je jedan od četiri Killmastera s ovlastima za ubijanje, a AXE ga je bezuvjetno podržavao. Mogao je biti otpušten, ali ne i procesuiran. Za neke bi to bio prilično težak teret, ali Nick je održavao fizičku kondiciju profesionalnog sportaša. Uživao je u tome.
  
  Mnogo je razmišljao o Mansonovoj špijunskoj mreži. Funkcionirala je izvrsno. Dijagram navođenja za projektil PEAPOD, naoružan sa šest nuklearnih bojevih glava, "prodan" poznatom amaterskom špijunu u Huntsvilleu u Alabami, stigao je u Moskvu devet dana kasnije. Agent AXE-a kupio je kopiju i bila je savršena do posljednjeg detalja, duga osam stranica. To se dogodilo unatoč tome što je 16 američkih agencija upozoreno da promatraju, prate i sprječavaju. Kao sigurnosni test, bio je neuspjeh. Tri "Mansonova" kurira, koji su "slučajno" putovali naprijed-natrag tijekom tih devet dana, trebali su proći temeljite provjere, ali ništa nije pronađeno.
  
  "A sad o Helmi", pomislio je pospano. Upletena ili nevina? A ako jest upletena, kako se to dogodi?
  
  "...cijelo tržište dijamanata je umjetno", rekao je Helmi. "Dakle, ako bi doživjeli veliko otkriće, bilo bi ga nemoguće kontrolirati. Tada bi sve cijene pale."
  
  Nick je uzdahnuo. "Upravo me to sada plaši. Ne samo da možeš izgubiti obraz u trgovanju, nego možeš i bankrotirati u tren oka. Ako si puno uložio u dijamante, onda pfft. Onda će ono za što si platio milijun vrijediti samo pola."
  
  "Ili treći. Tržište može pasti toliko odjednom. Zatim pada sve niže i niže, kao što je nekoć padalo srebro."
  
  "Razumijem da ću morati kupovati pažljivo."
  
  "Imaš li kakvih ideja?"
  
  "Da, za nekoliko kuća."
  
  "I za Mansonove također?"
  
  'Da.'
  
  "Mislio sam. Mi zapravo nismo veletrgovci, iako, kao i sve veće kuće, trgujemo velikim količinama odjednom. Trebali biste upoznati našeg direktora, Philipa van der Laana. On zna više od bilo koga izvan kartela."
  
  - Je li on u Amsterdamu?
  
  'Da. Danas, da. Praktički putuje naprijed-natrag između Amsterdama i New Yorka.'
  
  "Samo me jednog dana upoznaj s njim, Helmi. Možda još uvijek možemo poslovati. Osim toga, mogao bi mi koristiti kao vodič da mi malo pokažeš grad. Što kažeš da mi se pridružiš danas poslijepodne? A onda ću te častiti ručkom."
  
  "Sa zadovoljstvom. Jesi li i ti razmišljao/la o seksu?"
  
  Nick je trepnuo. Ova zapanjujuća primjedba ga je na trenutak izbacila iz ravnoteže. Nije bio naviknut na ovo. Refleksi su mu vjerojatno na rubu. "Ne dok ti ne kažeš. Ali ipak vrijedi pokušati."
  
  "Ako sve bude u redu. Uz zdrav razum i iskustvo."
  
  "I, naravno, talent. To je kao dobar odrezak ili dobra boca vina. Moraš negdje početi. Nakon toga, moraš paziti da to opet ne pokvariš. A ako ne znaš sve, pitaj ili pročitaj knjigu."
  
  "Mislim da bi mnogi ljudi bili puno sretniji kad bi bili potpuno otvoreni jedni prema drugima. Mislim, možete računati na dobar dan ili dobar obrok, ali čini se da se danas još uvijek ne možete osloniti na dobar seks. Iako su stvari danas u Amsterdamu drugačije. Može li to biti zbog našeg puritanskog odgoja ili je to još uvijek dio viktorijanskog nasljeđa? Ne znam."
  
  "Pa, postali smo malo slobodniji jedno s drugim u posljednjih nekoliko godina. I ja sam pomalo ljubitelj života, a budući da je seks dio života, i ja uživam u njemu. Na isti način na koji ti uživaš u skijanju, nizozemskom pivu ili Picassovom bakropisu." Dok je slušao, ljubazno ju je gledao, pitajući se šali li se s njim. Njezine blistavo plave oči sjale su nevinošću. Njezino lijepo lice izgledalo je nevino poput anđela na božićnoj čestitki.
  
  Kimnula je. "Mislila sam da tako misliš. Ti si muškarac. Mnogi od ovih Amerikanaca su tihi škrtci. Jedu, naglo ispiju čašu, uzbuđuju se i maze. Oh, i pitaju se zašto Amerikanke toliko odbija seks. Pod seksom ne mislim samo na skakanje u krevet. Mislim na dobru vezu. Dobri ste prijatelji i možete razgovarati. Kad konačno osjetite potrebu da to učinite na određeni način, barem možete razgovarati o tome. Kad konačno dođe vrijeme, barem ćete imati nešto zajedničko."
  
  'Gdje ćemo se naći?'
  
  "O." Izvadila je posjetnicu iz Mansonove kuće iz torbice i napisala nešto na poleđini. "U tri sata. Neću biti kod kuće nakon ručka. Čim sletimo, posjetit ću Philipa van der Laana. Imate li koga tko vas može dočekati?"
  
  'Ne.'
  
  - Onda pođi sa mnom. Možeš početi uspostavljati dodatne kontakte s njim. Sigurno će ti pomoći. Zanimljiv je čovjek. Gle, eno nove zračne luke Schiphol. Velika je, zar ne?
  
  Nick je poslušno pogledao kroz prozor i složio se da je velik i impresivan.
  
  U daljini je vidio četiri velike piste, kontrolni toranj i zgrade visoke oko deset katova. Još jedna ljudska pašnjak za krilate konje.
  
  "Četiri je metra ispod razine mora", rekao je Helmi. "Trideset i dvije redovne linije ga koriste. Trebali biste vidjeti njihov informacijski sustav i Tapis roulant, valjkaste staze. Pogledajte tamo, livade. Poljoprivrednici su ovdje jako zabrinuti zbog toga. Pa, ne samo poljoprivrednici. Zovu tu stazu tamo 'buldožer'. To je zbog strašne buke koju svi ti ljudi moraju trpjeti." U svom entuzijastičnom pripovijedanju, nagnula se nad njega. Grudi su joj bile čvrste. Kosa joj je mirisala. "Ah, oprostite mi. Možda već sve ovo znate. Jeste li ikada bili na novom Schipholu?"
  
  "Ne, samo stari Schiphol. Prije mnogo godina. To je bio prvi put da sam skrenuo sa svoje uobičajene rute preko Londona i Pariza."
  
  "Stari Schiphol je udaljen tri kilometra. Danas je to teretni aerodrom."
  
  "Ti si savršen vodič, Helmi. Također sam primijetio da jako voliš Nizozemsku."
  
  Tiho se nasmijala. "Gospodin van der Laan kaže da sam još uvijek tako tvrdoglava Nizozemka. Moji roditelji dolaze iz Hilversuma, koji je trideset kilometara od Amsterdama."
  
  "Dakle, pronašao si pravi posao. Onaj koji ti omogućuje da s vremena na vrijeme posjetiš svoju staru domovinu."
  
  'Da. Nije bilo tako teško jer sam već znao jezik.'
  
  "Jesi li zadovoljan/zadovoljna s ovim?"
  
  "Da." Podigla je glavu dok joj prekrasne usne nisu dotaknule uho. "Bio si ljubazan prema meni. Nisam se osjećala dobro. Mislim da sam bila preumorna. Sad se osjećam puno bolje. Ako puno letiš, patiš od jet laga. Ponekad imamo dva puna desetosatna radna dana nagurana zajedno. Voljela bih da upoznaš Phila. On ti može pomoći da izbjegneš mnoge zamke."
  
  Bilo je slatko. Vjerojatno je stvarno vjerovala u to. Nick ju je potapšao po ruci. "Sretan sam što sjedim ovdje s tobom. Strašno si lijepa, Helmi. Ti si čovjek. Ili krivo kažem? Također si inteligentna. To znači da ti je istinski stalo do ljudi. To je suprotno od, recimo, znanstvenika koji je za svoju karijeru odabrao samo nuklearne bombe."
  
  "To je najslađi, najkompliciraniji kompliment koji sam ikad primio, Normane. Mislim da bismo sada trebali krenuti."
  
  Obavili su formalnosti i pronašli svoju prtljagu. Helmi ga je odveo do zdepastog mladića koji je parkirao Mercedes u prilaz zgrade u izgradnji. "Naše tajno parkiralište", rekao je Helmi. "Bok, Kobus."
  
  "Zdravo", rekao je mladić. Prišao im je i uzeo njihovu tešku prtljagu.
  
  Tada se to dogodilo. Srceparajući, oštar zvuk koji je Nick itekako dobro poznavao. Gurnuo je Helmi na stražnje sjedalo automobila. "Što je to bilo?" upitala je.
  
  Ako nikada niste čuli zvuk pucketanja čegrtuše, šištanje eksplozije topničke granate ili mučan zvižduk metka koji je proletio, isprva ćete se prestrašiti. Ali ako znate što takav zvuk znači, odmah ste na oprezu i oprezni. Metak im je upravo prošao pored glava. Nick nije čuo pucanj. Oružje je bilo dobro prigušeno, moguće poluautomatsko. Možda je snajperist punio pušku?
  
  "Bio je to metak", rekao je Helmiju i Kobusu. Vjerojatno su već znali ili su nagađali. "Izlazite odavde. Stanite i čekajte dok se ne vratim. U svakom slučaju, nemojte ostati ovdje."
  
  Okrenuo se i potrčao prema sivom kamenom zidu zgrade u izgradnji. Preskočio je prepreku i penjao se stepenicama po dvije ili tri odjednom. Ispred dugačke zgrade, skupine radnika postavljale su prozore. Nisu ga ni pogledali dok se saginjao kroz vrata u zgradu. Prostorija je bila ogromna, prašnjava i mirisala je na vapno i beton koji se stvrdnjavao. Daleko desno, dvojica muškaraca radila su s gletericama za žbukanje uz zid. "Ne oni", odlučio je Nick. Ruke su im bile bijele od vlažne prašine.
  
  Trčao je uz stepenice dugim, laganim skokovima. U blizini su bila četiri nepomična pokretna stepeništa. Ubojice vole visoke, prazne zgrade. Možda ga ubojica još nije vidio. Da jest, sada bi trčao. Dakle, tražili su trkača. Nešto je s treskom palo na kat iznad. Kad je Nick stigao do kraja stepenica - zapravo dva kata, budući da je strop prvog kata bio vrlo visok - kaskada sivih cementnih dasaka pala je kroz pukotinu u podu. Dvojica muškaraca stajala su u blizini, gestikulirajući prljavim rukama i vičući na talijanskom. Dalje, u daljini, glomazna, gotovo majmunska figura spustila se i nestala iz vidokruga.
  
  Nick je potrčao do prozora ispred zgrade. Pogledao je mjesto gdje je bio parkiran Mercedes. Htio je potražiti čahuru, ali to nije nadmašilo nikakvo uplitanje građevinskih radnika ili policije. Talijanski zidari počeli su vikati na njega. Brzo je strčao niz stepenice i ugledao Mercedes u prilazu, gdje se Kobus pretvarao da nekoga čeka.
  
  Popeo se unutra i rekao blijedoj Helmi: "Mislim da sam ga vidio. Težak, pogrbljen tip." Prislonila je dlan na usne. "Pucanj na nas - mene - tebe, stvarno? Ne znam..."
  
  Gotovo ju je uhvatila panika. "Nikad se ne zna", rekao je. "Možda je to bio metak koji je izašao iz zračne puške. Tko te sada želi upucati?"
  
  Nije odgovorila. Nakon trenutka, ruka se ponovno spustila. Nick ju je potapšao po ruci. "Možda bi bilo bolje da kažeš Kobusu da zaboravi na ovaj incident. Poznaješ li ga dovoljno dobro?"
  
  "Da." Rekla je nešto vozaču na nizozemskom. Slegnuo je ramenima, a zatim pokazao na helikopter u niskom letu. Bio je to novi ruski div koji je prevozio autobus na teretnoj platformi koja je nalikovala kliještama divovskog raka.
  
  "Možete autobusom doći do grada", rekao je Helmi. "Postoje dvije linije. Jedna je iz središnje Nizozemske. Drugu vodi sam KLM. Košta oko tri guldena, iako je danas teško sa sigurnošću reći."
  
  Je li to nizozemska štedljivost? Tvrdoglavi su. Ali nisam mislio da mogu biti opasni."
  
  "Možda je ipak bio pucanj iz zračne puške."
  
  Nije stekao dojam da i sama vjeruje u to. Na njezin izričit zahtjev, pogledao je Vondelpark dok su prolazili. Vozili su se prema brani, kroz Vijelstraat i Rokin, središte grada. "Nešto u Amsterdamu izdvaja ga od drugih gradova koje poznajem", pomislio je.
  
  - Hoćemo li reći vašem šefu o ovom događaju na Schipholu?
  
  'O ne. Nemojmo to raditi. Vidjet ću Philipa u hotelu Krasnopolskaya. Svakako bi trebao probati njihove palačinke. Osnivač tvrtke pokrenuo ih je 1865. i od tada su na jelovniku. Sam je počeo s malim kafićem, a sada je to gigantski kompleks. Ipak, jako je lijepo.'
  
  Vidio je da je ponovno preuzela kontrolu. Možda će joj trebati. Bio je siguran da ga nitko nije otkrio - pogotovo sada, tako brzo. Pitala bi se je li taj metak bio namijenjen njoj.
  
  Ko je obećao odnijeti Nickovu prtljagu u njegov hotel, Die Port van Cleve, u blizini, negdje na Nieuwe Zijds Voorburgwalu, blizu pošte. Također je donio Helmine toaletne potrepštine u hotel. Nick je primijetio da je kožnu aktovku držala sa sobom; čak ju je koristila i za odlazak na WC u avionu. Njezin sadržaj bi mogao biti zanimljiv, ali možda su to samo skice ili uzorci. Nije imalo smisla išta provjeravati - ne još.
  
  Helmi mu je pokazala slikoviti hotel Krasnopolsky. Philip van der Laan si je sve uvelike olakšao. Doručkovao je s drugim muškarcem u prekrasnoj privatnoj sobi, punoj drvenih panela. Helmi je stavila svoj kofer pokraj van der Laana, pozdravljajući ga. Zatim je predstavila Nicka. "Gospodin Kent jako se zanima za nakit."
  
  Muškarac se ustao za formalni pozdrav, rukovanje, naklon i poziv da im se pridruži na doručku. Drugi čovjek s Van der Laanom bio je Constant Draayer. Izgovorio je "Van Mansonov" kao da mi je čast biti tamo.
  
  Van der Laan bio je srednje visine, vitak i snažan. Imao je oštre, nemirne smeđe oči. Iako je djelovao mirno, bilo je nešto nemirno u njemu, višak energije koji se mogao objasniti ili njegovim poslom ili njegovim vlastitim snobizmom. Nosio je sivo baršunasto odijelo talijanskog stila koje nije bilo osobito moderno; crni prsluk s malim, ravnim gumbima koji su izgledali poput zlata; crveno-crnu kravatu; i prsten s plavo-bijelim dijamantom težine oko tri karata - sve je izgledalo apsolutno besprijekorno.
  
  Turner je bio nešto manja verzija svog šefa, čovjek koji je prvo morao skupiti hrabrost da napravi svaki korak, ali istovremeno dovoljno pametan da ne proturječi svom šefu. Njegov prsluk imao je obične sive gumbe, a dijamant težio je oko jedan karat. Ali njegove su se oči naučile pomicati i registrirati. Nisu imale ništa zajedničko s njegovim osmijehom. Nick je rekao da će rado razgovarati s njima i sjeli su.
  
  "Radite li za veletrgovca, gospodine Kent?" upitao je van der Laan. "Manson's ponekad posluje s njima."
  
  'Ne. Radim u galerijama Bard.'
  
  "Gospodin Kent kaže da gotovo ništa ne zna o dijamantima", rekao je Helmi.
  
  Van der Laan se nasmiješio, zubi uredno stisnuti ispod kestenjastih brkova. "To kažu svi pametni kupci. Gospodin Kent možda ima povećalo i zna kako ga koristiti. Odsjedate li u ovom hotelu?"
  
  "Ne." "U Die Port van Cleveu", odgovorio je Nick.
  
  "Lijep hotel", rekao je Van der Laan. Pokazao je na konobara ispred sebe i rekao samo: "Doručak." Zatim se okrenuo prema Helmiju, a Nick je primijetio više topline nego što bi direktor trebao pokazati podređenom.
  
  "Ah, Helmi", pomisli Nick, "dobila si taj posao u tvrtki koja se čini kao ugledna." Ali to ipak nije životno osiguranje. "Sretan put", zamolio ju je Van der Laan.
  
  "Hvala vam, gospodine Kent, mislim Normane. Možemo li ovdje koristiti američka imena?"
  
  "Naravno", odlučno je uzviknuo Van der Laan, ne postavljajući Draayeru daljnja pitanja. "Problematičan let?"
  
  'Ne. Malo sam se brinuo zbog vremena. Sjedili smo jedno do drugoga, a Norman me malo ohrabrio.'
  
  Van der Laanove smeđe oči čestitale su Nicku na dobrom ukusu. U njima nije bilo ljubomore, samo nečeg kontemplativnog. Nick je vjerovao da bi Van der Laan postao redatelj u bilo kojoj industriji. Posjedovao je nepatvorenu iskrenost rođenog diplomata. Vjerovao je u vlastite gluposti.
  
  "Oprostite", rekao je van der Laan. "Moram na trenutak otići."
  
  Vratio se pet minuta kasnije. Bio je odsutan dovoljno dugo da ode u kupaonicu - ili napravi bilo što drugo.
  
  Doručak se sastojao od raznih vrsta kruha, hrpe zlatnog maslaca, tri vrste sira, kriški pečene govedine, kuhanih jaja, kave i piva. Van der Laan je Nicku ukratko objasnio trgovinu dijamantima u Amsterdamu, navodeći ljude s kojima bi možda želio razgovarati i spomenuvši njezine najzanimljivije aspekte. "...a ako sutra dođeš u moj ured, Normane, pokazat ću ti što imamo."
  
  Nick je rekao da će sigurno biti tamo, zatim mu je zahvalio na doručku, rukovao se s njim i nestao. Nakon što je otišao, Philip van der Laan je zapalio kratku, aromatičnu cigaru. Kucnuo je po kožnoj aktovci koju je Helmi donijela i pogledao je. "Nisi ovo otvorio u avionu?"
  
  "Naravno da ne." Njezin ton nije bio sasvim miran.
  
  "Ostavila si ga samog s ovim?"
  
  "Phil, znam svoj posao."
  
  "Nije li ti bilo čudno što je sjedio pokraj tebe?"
  
  Njezine su se sjajne plave oči još više raširile. 'Zašto? Vjerojatno je u tom avionu bilo još trgovaca dijamantima. Možda sam naletio na konkurenta umjesto na namjeravanog kupca. Možda biste mu mogli nešto prodati.'
  
  Van der Laan ju je potapšao po ruci. "Ne brini. Redovito provjeravaj. Zovi njujorške banke ako bude potrebno."
  
  Drugi je kimnuo. Van der Laanovo mirno lice prikrivalo je sumnju. Mislio je da se Helmi pretvorila u opasnu, prestrašenu ženu koja previše zna. Sada, u ovom trenutku, nije bio tako siguran. Isprva je mislio da je "Norman Kent" policajac - sada je sumnjao u svoje brzopleto razmišljanje. Pitao se je li bilo ispravno nazvati Paula. Sada je bilo prekasno da ga zaustave. Ali barem će Paul i njegovi prijatelji znati istinu o ovom Kentu.
  
  Helmi se namrštio. "Stvarno misliš da možda..."
  
  "Ne mislim tako, dijete. Ali, kao što kažeš, mogli bismo mu prodati nešto dobro. Samo da provjerimo njegovu kreditnu sposobnost."
  
  Nick je prešao branu. Proljetni povjetarac bio je prekrasan. Pokušao se orijentirati. Pogledao je slikovitu Kalverstraat, gdje se gusta struja ljudi kretala pločnikom bez automobila između zgrada koje su izgledale čisto kao i sami ljudi. "Jesu li ti ljudi zaista toliko čisti?" pomislio je Nick. Stresao se. Sada nije bilo vrijeme za brigu o tome.
  
  Odlučio je prošetati do Keizersgrachta - svojevrsni počast utopljeniku, a ne pijanom Herbertu Whitlocku. Herbert Whitlock bio je visokopozicionirani dužnosnik američke vlade, posjedovao je putničku agenciju i vjerojatno je tog dana popio previše gina. Vjerojatno. Ali Herbert Whitlock bio je agent AXE-a i nije baš volio alkohol. Nick je dva puta radio s njim i obojica su se nasmijali kad je Nick primijetio: "Zamisli čovjeka koji te tjera da piješ - zbog posla." Herb je bio u Europi gotovo godinu dana, prateći curenje informacija koje je AXE otkrio kada su počeli curiti podaci o vojnoj elektronici i zrakoplovstvu. Herbert je u arhivi došao do slova M u trenutku svoje smrti. A njegovo srednje ime bilo je Manson.
  
  David Hawk, na svom zapovjednom mjestu u AXE-u, rekao je to vrlo jednostavno. "Ne žuri, Nicholas. Ako ti treba pomoć, zatraži pomoć. Ne možemo si priuštiti više ovakvih šala." Na trenutak su mu se tanke usne stisnule preko izbočene čeljusti. "I ako možeš, ako postigneš ikakve rezultate, zatraži moju pomoć."
  
  Nick je stigao do Keizersgrachta i vratio se pješice Herengrachtom. Zrak je bio gladak i svilenkast. "Evo me", pomislio je. Upucaj me opet. Upucaj, a ako promašiš, barem ću ja preuzeti inicijativu. Nije li to dovoljno sportski? Zaustavio se kako bi se divio kolicima s cvijećem i pojeo malo haringe na uglu Herengracht-Paleistraata. Visok, bezbrižan čovjek koji je volio sunce. Ništa se nije dogodilo. Namrštio se i vratio se u hotel.
  
  U velikoj, udobnoj sobi, bez nepotrebnih slojeva laka i brzih, krhkih, plastičnih efekata ultramodernih hotela, Nick je raspakirao svoje stvari. Njegov Wilhelmina Luger prošao je carinu pod rukom. Nije bio na provjeri. Osim toga, imao bi papire za njega ako bude potrebno. Hugo, oštar stiletto, pronašao je put do poštanskog sandučića kao otvarač pisama. Skinuo se do donjeg rublja i odlučio da ne može puno učiniti dok se ne nađe s Helmijem u tri sata. Vježbao je petnaest minuta, a zatim spavao sat vremena.
  
  Začulo se tiho kucanje na vratima. 'Halo?' uzviknuo je Nick. 'Soba za poslugu.'
  
  Otvorio je vrata. Debeli konobar se smiješio u bijelom kaputu, držeći buket cvijeća i bocu Four Roses, djelomično skrivenu iza bijelog ubrusa. "Dobrodošli u Amsterdam, gospodine. S pozdravima uprave."
  
  Nick je napravio korak unatrag. Muškarac je nosio cvijeće i burbon do stola kraj prozora. Nickove su se obrve podigle. Nema vaze? Nema pladnja? "Hej..." Muškarac je tupo ispustio bocu. Nije se razbila. Nick ga je pratio pogledom. Vrata su se otvorila, gotovo ga oborivši s nogu. Kroz vrata je skočio muškarac - visok, masivan muškarac, poput brodara. Čvrsto je u ruci držao crni pištolj. Bio je to veliki pištolj. Slijedio je Nicka, koji se pretvarao da se spotiče, ne trznuvši se. Zatim se Nick uspravio. Manji muškarac slijedio je mišićavog i zatvorio vrata. Iz konobarovog smjera začuo se oštar engleski glas: "Čekajte, gospodine Kent." Krajičkom oka Nick je vidio kako ubrus pada. Ruka koja ga je držala držala je pištolj, a i ovaj je izgledao kao da ga drži profesionalac. Nepomičan, na pravoj visini, spreman za pucanj. Nick se zaustavio.
  
  I sam je imao jedan adut. U džepu donjeg rublja držao je jednu od smrtonosnih plinskih bombi - "Pierre". Polako je spustio ruku.
  
  Čovjek koji je izgledao kao konobar rekao je: "Ostavi to. Ne miči se." Čovjek je djelovao prilično odlučno. Nick se ukočio i rekao: "Imam samo nekoliko guldena u..."
  
  'Začepi.'
  
  Posljednji čovjek koji je prošao kroz vrata bio je iza Nicka i u tom trenutku nije mogao ništa učiniti. Ne u unakrsnoj vatri dvaju pištolja koji su se činili u vrlo vještim rukama. Nešto mu je bilo omotano oko zapešća i ruka mu se trgnula. Zatim mu je druga ruka povučena - mornar ju je omotavao užetom. Uže je bilo napeto i na dodir je podsjećalo na najlon. Čovjek koji je vezao čvorove bio je ili mornar ili je to bio dugi niz godina. Jedan od stotina puta kada je Nicholas Huntington Carter III, broj 3 u SJEKIRI, bio vezan i činio se gotovo bespomoćnim.
  
  "Sjedni ovdje", rekao je veliki čovjek.
  
  Nick je sjeo. Konobar i debeli čovjek kao da su bili glavni. Pažljivo su pregledali njegove stvari. Sigurno nisu bili pljačkaši. Nakon što su provjerili svaki džep i šav njegova dva odijela, pažljivo su sve objesili. Nakon deset minuta mukotrpnog detektivskog rada, debeli čovjek je sjeo nasuprot Nicka. Imao je mali vrat, ne više od nekoliko debelih nabora mesa između ovratnika i glave, ali nipošto nisu nalikovali na salo. Nije nosio oružje. "Gospodin Norman Kent iz New Yorka", rekao je. "Koliko dugo poznajete Helmija de Boera?"
  
  'Nedavno. Upoznali smo se danas u avionu.'
  
  "Kad ćeš je opet vidjeti?"
  
  'Ne znam.'
  
  "Zato ti je ovo dala?" Debelim prstima podigao je posjetnicu koju mu je Helmi dao, s njezinom lokalnom adresom.
  
  "Vidjet ćemo se nekoliko puta. Ona je dobar vodič."
  
  "Jeste li ovdje da biste poslovali s Mansonom?"
  
  "Ovdje sam da bih poslovao sa svakim tko proda dijamante mojoj tvrtki po razumnoj cijeni. Tko ste vi? Policajci, lopovi, špijuni?"
  
  "Malo od svega. Recimo samo da je to mafija. Na kraju krajeva, nije važno."
  
  'Što želiš od mene?'
  
  Koščati muškarac pokazao je na krevet gdje je Wilhelmina ležala. "To je prilično čudan predmet za poslovnog čovjeka."
  
  "Za nekoga tko može prevoziti dijamante vrijedne desetke tisuća dolara? Obožavam ovu pušku."
  
  "Protiv zakona."
  
  "Bit ću oprezan."
  
  "Što znaš o jenisejskoj kuhinji?"
  
  "O, imam ih."
  
  Da je rekao da je došao s drugog planeta, ne bi skočili više. Mišićavi muškarac se uspravio. "Konobar" je viknuo: "Da?" i mornar koji je vezao čvorove spustio je usta pet centimetara.
  
  Veliki je rekao: "Imaš ih? Već? Stvarno?"
  
  "U Grand Hotelu Krasnopolsky. Ne možete ih dosegnuti." Koščati čovjek izvukao je kutiju iz džepa i pružio ostalima malu cigaretu. Činilo se da će jednu ponuditi Nicku, ali se predomislio. Ustali su. "Što ćete s ovim?"
  
  "Naravno, ponesite ga sa sobom u Sjedinjene Države."
  
  - Ali... ali ne možete. Carina - ah! Imate plan. Sve je već gotovo.
  
  "Sve je već postavljeno", ozbiljno je odgovorio Nick.
  
  Krupni muškarac izgledao je ogorčeno. "Svi su oni idioti", pomislio je Nick. "Ili možda stvarno jesam. Ali idioti ili ne, znaju svoj posao." Povukao je uže iza leđa, ali nije se pomaknulo.
  
  Debeli čovjek je s napućenih usana ispuhao tamnoplavi oblak dima prema stropu. "Rekli ste da ih ne možemo dobiti? A vi? Gdje je račun? Dokaz?"
  
  "Nemam ga. Gospodin Stahl mi ga je sredio." Stahl je prije mnogo godina upravljao hotelom Krasnopolsky. Nick se nadao da je još uvijek tamo.
  
  Luđak koji se pretvarao da je konobar iznenada je rekao: "Mislim da laže. Zatvorimo mu usta i zapalimo mu nožne prste pa ćemo vidjeti što će reći."
  
  "Ne", rekao je debeli. "Već je bio u Krasnopolskojeu. S Helmijem. Vidio sam ga. Ovo će nam biti prava poslastica. A sada..." prišao je Nicku, "gospodine Kent, sada ćete se odjenuti, a mi ćemo svi pažljivo isporučiti ove Cullinane. Nas četvorica. Veliki ste dečko i možda želite biti heroj u svojoj zajednici. Ali ako ne, bit ćete mrtvi u ovoj maloj zemlji. Ne želimo takav nered. Možda ste sada uvjereni u to. Ako niste, razmislite o onome što sam vam upravo rekao."
  
  Vratio se do zida sobe i pokazao na konobara i drugog muškarca. Nisu Nicku pružili zadovoljstvo da ponovno izvuče pištolj. Mornar je odvezao čvor na Nickovim leđima i skinuo mu užete za rezanje s zapešća. Krv ga je pekla. Bony je rekao: "Obuci se. Luger nije napunjen. Kreći se pažljivo."
  
  Nick se oprezno kretao. Posegnuo je za majicom koja je visjela preko naslona stolca, a zatim udario dlanom u konobarovu Adamovu jabučicu. Bio je to iznenadni napad, poput člana kineske stolnoteniske ekipe koji pokušava udariti lopticu bekhendom oko metar i pol od stola. Nick je koraknuo naprijed, skočio i udario - a čovjek se jedva uspio pomaknuti prije nego što mu je Nick dodirnuo vrat.
  
  Dok je čovjek padao, Nick se okrenuo i uhvatio debelog čovjeka za ruku dok je ovaj posezao u džep. Debeljku su se oči raširile kad je osjetio snažnu snagu stiska. Kao snažan čovjek, znao je što mišići znače kada ih je sam morao kontrolirati. Podigao je ruku udesno, ali Nick je bio negdje drugdje prije nego što su stvari krenule kako treba.
  
  Nick je podigao ruku i nagnuo je tik ispod prsnog koša, tik ispod srca. Nije imao vremena pronaći najbolji udarac. Štoviše, ovo tijelo bez vrata bilo je neosjetljivo na udarce. Čovjek se nasmijao, ali Nickova šaka je bila kao da je upravo pokušao udariti kravu štapom.
  
  Mornar je pojurio prema njemu, mašući nečim što je izgledalo kao policijska palica. Nick je zavrtio Debeljkoa i gurnuo ga naprijed. Dvojica muškaraca su se sudarila jedan s drugim dok je Nick petljao sa stražnjom stranom njegove jakne... Dvojica muškaraca su se ponovno razdvojila i brzo okrenula prema njemu. Nick je udario mornara nogom u koljeno dok se približavao, a zatim se spretno okrenuo prema svom većem protivniku. Debeljko je preskočio vrištećeg čovjeka, čvrsto stao i nagnuo se prema Nicku, ispruženih ruku. Nick je odglumio napad, stavivši lijevu ruku na desnu debelog čovjeka, povukao se, okrenuo i udario ga nogom u trbuh, držeći mu desnom rukom lijevi zapešće.
  
  Klizeći postrance, čovjekova težina od nekoliko stotina funti zdrobila je stolicu i stolić za kavu, razbila televizor o pod kao da je igračka automobil i konačno se s treskom zaustavila na ostacima pisaćeg stroja, čije se tijelo razbilo o zid uz tužan, kidajući zvuk. Pokretan i zavrćen Nickovim stiskom, debeli čovjek najviše je patio od napada na namještaj. Trebalo mu je sekundu duže da ustane nego Nicku.
  
  Nick je skočio naprijed i zgrabio protivnika za grlo. Nicku je trebalo samo nekoliko sekundi - kad su pali... Drugom rukom Nick ga je uhvatio za zapešće. Bio je to zahvat koji je čovjeku prekinuo disanje i protok krvi na deset sekundi. Ali nije imao deset sekundi. Kašljući i gušeći se, stvorenje nalik konobaru oživjelo je taman toliko da zgrabi pištolj. Nick se oslobodio, brzo udario glavom protivnika i istrgnuo mu pištolj iz ruke.
  
  Prvi hitac je promašio, drugi je probio strop, a Nick je bacio pištolj kroz drugi neoštećeni prozor. Mogli su udahnuti svježeg zraka da se ovo nastavilo. Zar nitko u ovom hotelu ne čuje što se događa?
  
  Konobar ga je udario u trbuh. Da to nije očekivao, možda više nikada ne bi osjetio bol od udarca. Stavio je ruku pod napadačevu bradu i udario ga... Debeljko je jurnuo naprijed poput bika na crvenu krpu. Nick se zaronio u stranu, nadajući se da će pronaći malo bolju zaštitu, ali se spotaknuo o tužne ostatke televizora s priborom. Debeljko bi ga uhvatio za rogove, da ih je imao. Dok su se obojica pritiskali uz krevet, vrata sobe su se otvorila i žena je utrčala vrišteći. Nick i debeli su se zapetljali u prekrivač, deke i jastuke. Njegov napadač je bio spor. Nick je vidio mornara kako puzi prema vratima. Gdje je bio konobar? Nick je bijesno povukao prekrivač, koji je još uvijek visio oko njega. BAM! Svjetla su se ugasila.
  
  Na nekoliko sekundi bio je ošamućen udarcem i oslijepljen. Njegova izvrsna fizička kondicija držala ga je gotovo pri svijesti dok je odmahivao glavom i dizao se na noge. Tu se pojavio konobar! Uzeo je mornarsku palicu i udario me njome. Ako ga uspijem uhvatiti...
  
  Morao se sabrati, sjesti na pod i duboko udahnuti nekoliko puta. Negdje je žena počela vrištati tražeći pomoć. Čuo je korake kako trče. Trepnuo je dok nije ponovno vidio i ustao. Soba je bila prazna.
  
  Dok je proveo neko vrijeme pod hladnom vodom, soba više nije bila prazna. U njoj su bili vrišteća sobarica, dva nosača prtljage, upravitelj, njegov asistent i zaštitar. Dok se sušio, oblačio ogrtač i skrivao Wilhelminu, pretvarajući se da vadi košulju iz nereda na krevetu, stigla je policija.
  
  Proveli su s njim sat vremena. Upravitelj mu je dao drugu sobu i inzistirao na liječniku. Svi su bili pristojni, prijateljski nastrojeni i ljuti što je Amsterdamov dobar glas okaljan. Nick se nasmijao i zahvalio svima. Dao je detektivu precizne opise i čestitao mu. Odbio je pogledati policijski foto album, tvrdeći da je sve prošlo prebrzo. Detektiv je promatrao kaos, zatim zatvorio bilježnicu i rekao na sporom engleskom: "Ali ne prebrzo, gospodine Kent. Sada su otišli, ali možemo ih pronaći u bolnici."
  
  Nick je odnio svoje stvari u novu sobu, naručio buđenje u 2 ujutro i otišao u krevet. Kad ga je operater probudio, osjećao se dobro - nije ga čak ni boljela glava. Donijeli su mu kavu dok se tuširao.
  
  Adresa koju mu je Helmi dala bila je besprijekorno čista mala kuća na Stadionwegu, nedaleko od Olimpijskog stadiona. Dočekala ga je u vrlo urednom hodniku, tako sjajnom od laka, boje i voska da je sve izgledalo savršeno... "Iskoristimo dnevno svjetlo", rekla je. "Možemo popiti piće ovdje kad se vratimo, ako želiš."
  
  "Već znam da će tako biti."
  
  Ukrcali su se u plavi Vauxhall kojim je vješto upravljala. U uskom svijetlozelenom puloveru i plisiranoj suknji, s maramom boje lososa u kosi, izgledala je još ljepše nego u avionu. Vrlo britanska, vitka i seksipilnija nego u svojoj kratkoj lanenoj suknji.
  
  Promatrao ju je iz profila dok je vozila. Nije ni čudo što ju je Manson koristio kao model. Ponosno mu je pokazala grad. - Tu je Oosterpark, tu je Tropenmuseum - a ovdje, vidite, je Artis. Ovaj zoološki vrt možda ima najbolju kolekciju životinja na svijetu. Vozimo se prema kolodvoru. Vidite li kako vješto ovi kanali prosijecaju grad? Drevni urbanisti vidjeli su daleko unaprijed. To je drugačije od danas; danas više ne uzimaju u obzir budućnost. Dalje - pogledajte, tu je Rembrandtova kuća - dalje, znate što mislim. Cijela ova ulica, Jodenbreestraat, ruši se za metro, znate?
  
  Nick je slušao, zaintrigiran. Sjetio se kakav je ovaj kvart bio: šaren i očaravajući, s atmosferom ljudi koji su ovdje živjeli, shvaćajući da život ima prošlost i budućnost. Tužno je pogledao ostatke tog razumijevanja i povjerenja bivših stanovnika. Čitavi kvartovi su nestali... a Nieuwmarkt, kroz koji su sada prolazili, sveden je na ruševine svoje nekadašnje radosti. Slegnuo je ramenima. Pa dobro, pomislio je, prošlost i budućnost. Podzemna željeznica poput ove zapravo nije ništa više od podmornice u gradu poput ovog...
  
  Vozila se s njim kroz luke, prelazila kanale koji vode do IJ-a, gdje se cijeli dan mogao promatrati promet vodenim putevima, baš kao na Istoku. Rijeke. I pokazala mu je prostrane poldere... Dok su se vozili Sjevernomorskim kanalom, rekla je: "Postoji izreka: Bog je stvorio nebo i zemlju, a Nizozemci Nizozemsku."
  
  "Helmi, stvarno si ponosan na svoju zemlju. Bio bi dobar vodič za sve američke turiste koji dolaze ovamo."
  
  "To je tako neobično, Normane. Generacijama se ljudi ovdje bore s morem. Je li čudo što su tako tvrdoglavi...? Ali tako su živi, tako čisti, tako energični."
  
  "I dosadni i praznovjerni kao i svi drugi ljudi", promrmlja Nick. "Jer, Helmi, monarhije su, po svim mjerilima, odavno zastarjele."
  
  Ostala je pričljiva sve dok nisu stigli na odredište: stari nizozemski restoran, koji je izgledao gotovo isto kao i godinama. Ali nikoga nije obeshrabrio autentični frizijski biljni bitter poslužen pod drevnim gredama, gdje su veseli ljudi zauzimali vesele stolice ukrašene cvijećem. Zatim je uslijedila šetnja do švedskog stola - veličine kuglane - s toplim i hladnim ribljim jelima, mesom, sirevima, umacima, salatama, mesnim pitama i mnoštvom drugih ukusnih jela.
  
  Nakon drugog posjeta ovom stolu, s izvrsnim lagerom i bogatim izborom jela, Nick je odustao. "Morat ću se jako potruditi da pojedem ovoliko hrane", rekao je.
  
  "Ovo je zaista izvrstan i jeftin restoran. Pričekajte dok ne probate našu patku, jarebicu, jastoga i zelandske kamenice."
  
  "Kasnije, draga."
  
  Puni i zadovoljni, vozili su se natrag u Amsterdam starom dvosmjernom cestom. Nick se ponudio da je odveze natrag i ustanovio je da je auto lako upravljiv.
  
  Automobil je vozio iza njih. Muškarac se nagnuo kroz prozor, dao im znak da se zaustave i gurnuo ih uz cestu. Nick se htio brzo okrenuti, ali je odmah odbacio tu ideju. Prvo, nije dovoljno dobro poznavao auto, a osim toga, uvijek se nešto može naučiti, sve dok se pazi da te ne upucaju.
  
  Čovjek koji ih je odgurnuo izašao je i prišao im. Izgledao je kao policajac iz serije FBI. Čak je izvukao i obični Mauser i rekao: "S nama ide i jedna djevojka. Molim vas, ne brinite."
  
  Nick ga je pogledao s osmijehom. "Dobro." Okrenuo se prema Helmiju. "Poznaješ ga?"
  
  Glas joj je bio prodoran. "Ne, Normane. Ne..."
  
  Čovjek se jednostavno previše približio vratima. Nick ih je otvorio i čuo zvuk metala o pištolj dok su mu noge stizale do pločnika. Izgledi su bili u njegovu korist. Kad kažu "U redu je" i "Nema na čemu", nisu ubojice. Pištolj je možda na osiguraču. A osim toga, ako su vam refleksi dobri, ako ste u dobroj formi i ako ste proveli sate, dane, mjesece, godine trenirajući za ovakve situacije...
  
  Pištolj nije opalio. Muškarac se zavrtio na Nickovom kuku i pao na cestu s dovoljno snage da ga ozbiljno potrese. Mauser mu je ispao iz ruku. Nick ga je šutnuo pod Vauxhall i potrčao do drugog automobila, vukući Wilhelminu sa sobom. Ili je ovaj vozač bio pametan ili je bio kukavica - u najmanju ruku, bio je loš partner. Odjurio je, ostavljajući Nicka da se tetura u ogromnom oblaku ispušnih plinova.
  
  Nick je vratio Luger u futrolu i nagnuo se nad čovjeka koji je nepomično ležao na cesti. Činilo se da mu je disanje teško. Nick je brzo ispraznio džepove i skupio sve što je mogao pronaći. Pretražio je pojas tražeći futrolu, rezervno streljivo i značku. Zatim je ponovno skočio za volan i pojurio za malim stražnjim svjetlima u daljini.
  
  Vauxhall je bio brz, ali ne dovoljno brz.
  
  "O, moj Bože", Helmi je ponavljao iznova i iznova. "O, moj Bože. A ovo je u Nizozemskoj. Ovdje se ovakve stvari nikad ne događaju. Idemo na policiju. Tko su oni? I zašto? Kako si to tako brzo učinio, Normane? Inače bi nas upucao?"
  
  Trebalo je popiti čašu i pol viskija u njegovoj sobi prije nego što se uspjela malo smiriti.
  
  U međuvremenu, pregledavao je kolekciju stvari koje je uzeo od čovjeka s Mauzerom. Ništa posebno. Uobičajeno smeće iz običnih torbi - cigarete, olovka, džepni nožić, bilježnica, šibice. Bilježnica je bila prazna; u njoj nije bilo ni jednog zapisa. Odmahnuo je glavom. "Nije policajac. Ni ja ne bih tako mislio. Obično se ponašaju drugačije, iako postoje neki tipovi koji previše gledaju televiziju."
  
  Napunio je čaše i sjeo pokraj Helmija na široki krevet. Čak i da su u njihovoj sobi bili prislušni uređaji, tiha glazba iz hi-fija bila bi dovoljna da njihove riječi učini nerazumljivima svakom slušatelju.
  
  "Zašto su te htjeli odvesti, Helmi?"
  
  "Ja - ja ne znam."
  
  "Znaš, ovo nije bila samo pljačka. Čovjek je rekao: 'Djevojka ide s nama.' Dakle, ako su nešto smjerali, to si bio ti. Ovi tipovi nisu namjeravali zaustaviti svaki auto na cesti. Morali su tražiti tebe."
  
  Helmina ljepota je rasla sa strahom ili ljutnjom. Nick je pogledao maglovite oblake koji su zaklanjali njezine sjajne plave oči. "Ja... ne mogu zamisliti tko..."
  
  "Imate li kakve poslovne tajne ili nešto slično?"
  
  Progutala je knedlu i odmahnula glavom. Nick je razmišljao o sljedećem pitanju: Jesi li saznao nešto što nisi smio znati? Ali onda je ponovno odustao od pitanja. Bilo je previše izravno. Više nije vjerovala Normanu Kentu zbog njegove reakcije na dvojicu muškaraca, a njezine sljedeće riječi to su i dokazale. "Normane", rekla je polako. "Bio si tako užasno brz. I vidjela sam tvoj pištolj. Tko si ti?"
  
  Zagrlio ju je. Činilo se da uživa u tome. "Ništa drugo nego tipičan američki poslovni čovjek, Helmi. Staromodan. Dok god imam ove dijamante, nitko mi ih neće oduzeti, sve dok mogu nešto učiniti po tom pitanju."
  
  Trznula se. Nick je ispružio noge. Volio je sebe, sliku koju je stvorio o sebi. Osjećao se vrlo herojski. Nježno ju je potapšao po koljenu. "Opusti se, Helmi. Vani je bilo gadno. Ali tko god udari glavom na cesti, neće tebi ni ikome drugome smetati sljedećih nekoliko tjedana. Možemo obavijestiti policiju ili možemo zašutjeti. Misliš li da bi trebala reći Philipu van der Laanu? To je bilo ključno pitanje." Dugo je šutjela. Naslonila je glavu na njegovo rame i uzdahnula. "Ne znam. Trebalo bi ga upozoriti ako žele nešto učiniti protiv Mansona. Ali što se događa?"
  
  'Čudno.'
  
  "To sam i mislio. Phil je mozak. Pametan. Nije on onaj staromodni europski biznismen u crnom, s bijelim ovratnikom i ledenim umom. Ali što će reći kad sazna da je podređeni gotovo otet? Mansonu se to uopće ne bi svidjelo. Trebao bi vidjeti kakve provjere osoblja koriste u New Yorku. Detektivi, savjetnici za nadzor i sve to. Mislim, na osobnoj razini, Phil možda jest čarobnjak, ali u svom poslu je nešto drugo. A ja volim svoj posao."
  
  "Misliš li da će te otpustiti?"
  
  "Ne, ne, ne baš."
  
  "Ali ako je tvoja budućnost u pitanju, bi li mu to moglo biti korisno?"
  
  'Da. Dobro mi ide tamo. Pouzdan sam i učinkovit. Onda će to biti prvi test.'
  
  "Molim te, nemoj se ljutiti", rekao je Nick pažljivo birajući riječi, "ali mislim da si Philu bila više od samo prijatelja. Prekrasna si žena, Helmi. Postoji li mogućnost da je ljubomoran? Možda skrivena ljubomora na nekoga poput mene?
  
  Razmislila je o tome. "Ne. Ja... uvjerena sam da to nije istina. Bože, Phil i ja... imali smo nekoliko dana... bili smo zajedno. Da, što se događa za dugi vikend. On je stvarno drag i zanimljiv. Dakle..."
  
  Zna li on za tebe - s drugima?
  
  "Zna da sam slobodna, ako na to misliš." U njezinim se riječima osjećala hladnoća.
  
  Nick je rekao: "Phil uopće ne djeluje kao opasna ljubomorna osoba. Previše je uglađen i kozmopolitski. Čovjek u njegovom položaju nikada ne bi upleo sebe ili svoju tvrtku u sumnjive poslove. Ili ilegalne poslove. Dakle, možemo ga isključiti."
  
  Predugo je šutjela. Njegove riječi su je natjerale na razmišljanje.
  
  "Da", konačno je rekla. Ali to nije zvučalo kao pravi odgovor.
  
  "A što je s ostatkom društva? Mislio sam ono što sam rekao o tebi. Ti si užasno privlačna žena. Ne bi mi bilo tako čudno da te neki muškarac ili dječak obožava. Netko od koga to uopće ne bi očekivao. Možda netko koga si upoznao samo nekoliko puta. Ne Manson. Žene obično nesvjesno osjete te stvari. Dobro razmisli. Jesu li te ljudi promatrali dok si bio negdje, je li te netko dodatno pazio?"
  
  "Ne, možda. Ne znam. Ali zasad smo... sretna obitelj. Nikada nikoga nisam odbila. Ne, nisam to mislila. Ako je netko pokazao više interesa ili naklonosti nego inače, bila sam jako ljubazna prema njemu. Volim ugoditi. Znaš?"
  
  'Vrlo dobro. Nekako vidim i da nećeš imati nepoznatog obožavatelja koji bi mogao postati opasan. A sigurno nemaš neprijatelja. Djevojka koja ih ima puno riskira. Jedna od onih bespomoćnih osoba koje vole "vruće u ustima, hladno u guzici". Ona vrsta koja uživa kad muškarci idu s njima u pakao...'
  
  Helmijeve su se oči potamnile kad su se srele s njegovima. "Normane, razumiješ."
  
  Bio je to dug poljubac. Oslobađanje od napetosti i dijeljenje teškoća pomogli su. Nick je znao, ali dovraga, ona je koristila te savršene usne poput toplih valova na plaži. Uzdišući, privila se uz njega s pokornošću i spremnošću koja nije imala ni traga prijevari. Mirisala je na cvijeće nakon rane proljetne kiše i osjećala se kao žena koju je Muhammed obećao svojim trupama usred koncentrirane neprijateljske vatre. Disanje mu se ubrzalo dok je svojim slatkim grudima udarala o Nicka, potpuno očajna.
  
  Činilo se kao da su prošle godine otkako je rekla: "Mislim, prijateljstvo." Dobri ste prijatelji i možete razgovarati. Konačno osjećate potrebu da to učinite na određeni način, barem možete razgovarati o tome. Kad konačno dođe vrijeme, onda barem imate nešto zajedničko.
  
  Danas nisu trebali ništa reći jedno drugome. Dok je otkopčavao košulju, pomogla mu je, brzo skinuvši svijetlozeleni pulover i pripijeni grudnjak. Grlo mu se ponovno steglo kad je ugledao što se otkrilo njegovim očima u prigušenom svjetlu. Fontana. Izvor. Pokušao je lagano piti, kušajući ga, kao da su mu se cijele cvjetne gredice pritisnule uz lice, tkajući šarene uzorke tamo čak i kad su mu oči bile zatvorene. Allah - slava tebi. Bio je to najnježniji, najmirisniji oblak kroz koji je ikada propao.
  
  Kad su se konačno povezali nakon uzajamnog istraživanja, promrmljala je: "Oh, ovo je tako drugačije. Tako ukusno. Ali baš kao što sam i mislila da će biti."
  
  Dublje je zaronio u nju i tiho odgovorio: "Baš kao što sam i zamišljao, Helmi. Sad znam zašto si tako lijepa. Nisi samo vanjština, ljuštura. Ti si rog izobilja."
  
  "Ti me tjeraš da se osjećam..."
  
  Nije znao što, ali oboje su to osjećali.
  
  Kasnije je rekao, mrmljajući u malo uho: "Čisto. Ukusno čisto. To si ti, Helmi."
  
  Uzdisala je i okrenula se prema njemu. "Stvarno vodimo ljubav..." Pustila je da joj riječi izlete s jezika. "Znam što je to. Nije stvar u pronalaženju pravog ljubavnika - stvar je u tome da budeš pravi ljubavnik."
  
  "Trebala bi ovo zapisati", šapnuo je, zatvarajući usne oko njezina uha.
  
  
  Poglavlje 2
  
  
  Bilo je prekrasno jutro za doručak u krevetu s prekrasnom djevojkom. Žarko sunce bacalo je vruće iskre kroz prozor. Kolica s poslugom u sobu, naručena uz Helmijevu pomoć, bila su švedski stol pun delicija, od okruglica s ribizlom do piva, šunke i haringe.
  
  Nakon druge šalice izvrsne aromatične kave, koju mu je natočio potpuno goli i nimalo sramežljivi Helmi, Nick je rekao: "Kasniš na posao. Što će se dogoditi ako šef sazna da sinoć nisi bio kod kuće?"
  
  Meke ruke spustile su se na njegovo lice, milujući strnište na njegovoj bradi. Pogledala ga je ravno u oči i zločesto se nasmiješila. "Ne brini se za mene. S ove strane oceana ne moram gledati na sat. Nemam čak ni telefon u stanu. Namjerno. Volim svoju slobodu."
  
  Nick ju je poljubio i odgurnuo. Da su tako stajali jedno pored drugoga, više se nikada ne bi digli. Helmi, a zatim i on. "Mrzim što ovo ponovno spominjem, ali jesi li razmišljala o onoj dvojici idiota koji su te sinoć pokušali napasti? I za koga bi mogli raditi? Uhodili su te - nemojmo se zavaravati. Predmeti iz džepova ovog tipa ne zvuče nam kao prijetnja."
  
  Gledao je kako joj slatki osmijeh blijedi s usana. Volio ju je. Kad je pala na koljena na veliki krevet, još mu se više svidjela. Bujna punoća njezinih oblina i krivulja, viđena u toj pogrbljenoj pozi, bila je san svakog umjetnika. Bilo je nečuveno vidjeti kako ružičasti sjaj nestaje s tog prekrasnog lica i zamjenjuje ga tmurna, brigom ispunjena maska. Kad bi mu samo rekla sve što zna - ali ako previše pritisne, eksplodirala bi poput kamenice. Na trenutak je zagrizla donju usnu svojim prekrasnim bijelim zubima. Na licu joj se pojavio izraz brige - više nego što bi lijepa djevojka trebala imati. "Nikad ih prije nisam vidjela", rekla je polako. "I ja sam razmišljala o njima. Ali nismo sigurni da su me poznavali. Možda su samo htjeli djevojku?"
  
  "Čak i da si htio, ne bi vjerovao ni riječi koju si rekao. Ovi tipovi su bili profesionalci. Ne onakvi profesionalci kakve si sretao u zlatno doba Amerike, ali bili su dovoljno opaki. Željeli su te. Nisu bili prosječni čudaci - ili možda jesu - ili ženskaroši koji su previše vidjeli u ogledalu i sada žele plavušu. Vrlo su namjerno odabrali ovo mjesto za svoj napad."
  
  "A ti si to spriječio/la", rekla je.
  
  "Obično nisu mogli podnijeti udarac tipa iz Bostona koji se znao tući s irskom i talijanskom uličnom djecom iz North Enda iz zabave. Naučio sam se vrlo dobro braniti. Nisu imali toliko sreće."
  
  Sad je bila dobro zbrinuta; ležao je na njoj poput sivog, prozirnog plastičnog ogrtača. Oduzimao joj je sjaj. Također je pomislio da je u njezinim očima vidio strah. "Drago mi je što ću se za tjedan dana vratiti u New York", promrmljala je.
  
  "To uopće nije obrana. A prije toga, mogli bi te isjeći na komadiće. A onda, ako to žele, mogli bi poslati nekoga u New York za tobom. Razmisli o tome, dušo. Tko te želi povrijediti?"
  
  "Ja - ja ne znam."
  
  "Zar nemaš neprijatelja na cijelom svijetu?"
  
  'Ne.' Nije to mislila.
  
  Nick je uzdahnuo i rekao: "Bolje mi sve reci, Helmi. Mislim da ti treba prijatelj, a ja bih mogao biti jedan od najboljih. Kad sam se jučer vratio u hotel, napala su me trojica muškaraca u mojoj hotelskoj sobi. Njihovo glavno pitanje bilo je koliko te dugo poznajem?"
  
  Odjednom je problijedila i pala natrag na bokove. Na trenutak je zadržala dah, a zatim ga nervozno ispustila. "Nisi mi rekao za ovo... tko..."
  
  Mogao bih upotrijebiti staromodni izraz. "Nisi me pitao o ovome." To će danas biti u novinama. Strani poslovni čovjek žrtva pljačke. Nisam rekao policiji da su pitali za tebe. Opisat ću ti ih i vidjeti poznaješ li koga od njih.
  
  Dao je jasan opis konobara, mornara i gorilu bez vrata. Dok je govorio, pogledao ju je, naizgled ležerno, ali je proučavao svaku promjenu u njezinom izrazu lica i pokretu. Nije se htio kladiti u život na to, ali mislio je da prepoznaje barem jednog od tih tipova. Bi li bila iskrena s njim?
  
  "... Mislim da mornar više ne ide na more, a konobar u restoran. Vjerojatno su pronašli bolje poslove. Koščati čovjek im je šef. Nisu to obični jeftini lopovi, mislim. Bili su dobro odjeveni i ponašali su se prilično profesionalno."
  
  "Ohhhh..." Usta su joj izgledala zabrinuto, a oči su joj bile tamne. "N-ne poznajem nikoga tko tako izgleda."
  
  Nick je uzdahnuo. "Hklmi, u opasnosti si. Mi smo u opasnosti. Ti su tipovi to mislili i možda će se vratiti. Tko god je pucao na nas na aerodromu Schiphol, možda će pokušati ponovno, ali bolje će ciljati."
  
  "Zar stvarno misliš da nas je on - da nas je htio ubiti?"
  
  "Bilo je to više od puke prijetnje. Osobno, ne mislim da u gradu ima ikakvih smrtnih neprijatelja... ako uopće imaju pojma tko je to."
  
  "... dakle, ti i Kobus ste ostali u opasnosti. Kobus mi se ne čini tako očitim, iako ni ti nikad ne možeš znati, pa ti ostaje ovo. Ili je strijelac bio nečim oslabljen, ili jednostavno ne može baš dobro pucati, iako sam sklon kladiti se na prvo. Ali razmisli o tome, možda će se jednog dana vratiti."
  
  Tresla se. 'O ne.'
  
  Iza velikih plavih očiju moglo se vidjeti kako joj mozak radi.
  
  Releji i elektromagneti su radili, birajući i ponovno odbacujući, strukturirajući i birajući - najsloženije računalo na svijetu.
  
  Programirao je preopterećenje i upitao: "Što su Jenisejski dijamanti?"
  
  Osigurači su pregorjeli. - 'Što? Ne znam.'
  
  "Mislim da su ovo dijamanti. Dobro razmisli."
  
  "Možda sam čuo/čula za njih. Ali... ne... nisam... nisam primio/primila nijedan od njih..."
  
  'Možete li provjeriti postoje li pod ovim imenom poznati dragulji ili veliki dijamanti?'
  
  'O, da. Imamo neku vrstu knjižnice u uredu.'
  
  Automatski mu je odgovorila. Ako bi sada smislio ključna pitanja, mogla bi mu dati točne odgovore. Ali ako bi to bilo previše za taj složeni uređaj u njezinoj glavi, postojala je velika vjerojatnost da će zakazati. Jedini odgovor koji bi dobila bio je nešto poput "Da", "Ne" i "Ne znam".
  
  Odmarala se na krevetu, na rukama s obje strane prsa. Divio se sjaju njezine zlatne kose; ona je odmahnula glavom. "Moram reći, Phil", rekla je. "Možda je sve od Mansona."
  
  "Jesi li se predomislio?"
  
  "Ne bi bilo pošteno prema tvrtki da ništa ne kažemo. Moglo bi se djelomično raditi o prijevari ili tako nešto."
  
  Vječna žena, pomislio je Nick. Dimna zavjesa i izgovor. "Hoćeš li i ti nešto učiniti za mene, Helmi? Nazovi Mansona i pitaj ga jesu li provjerili moju kreditnu sposobnost."
  
  Naglo je podigla glavu. "Kako ste saznali za inspekciju...?"
  
  "Prvo je da je ovo razumna stvar... Neka vam oni kažu?"
  
  "Da." Ustala je iz kreveta. Nick je ustao i uživao u pogledu. Brzo je progovorila na nizozemskom. "... Algemene Bank Nederland..." čuo je.
  
  Spustila je slušalicu i okrenula se prema njemu. Kažu da je sve normalno.
  
  Imate sto tisuća dolara na računu. Također je dostupan i kredit ako vam treba više.
  
  "Dakle, ja sam dobrodošao klijent?"
  
  "Da." Sagnula se da podigne gaćice i počela se odijevati. Pokreti su joj bili spori, kao da je sasvim dobro. "Phil će te rado prodati. To znam pouzdano." Pitala se zašto je Phil poslao Paula Meyera s dva pomoćnika da dođu do Nicka. A onaj metak na aerodromu Schiphol? Trznula se. Je li itko u Mansonu znao što je saznala o isporuci Kellynih planova? Odbijala je vjerovati da Phil nema nikakve veze s njima, ali tko jest? Nije mu trebala reći da bi prepoznala Paula iz Normanovih opisa. To se može učiniti kasnije. Policija bi također htjela znati. U tom trenutku, dala je Nicku dugi poljubac za rastanak prije nego što se ukrasila ružem za usne, ponovno je bila pod kontrolom.
  
  "Bit ću tamo za pola sata", rekla je. "Tako ćemo Van der Laanu sve iskreno reći. Osim gdje ste sinoć spavali, naravno."
  
  Pogledao ju je s osmijehom, ali ona to nije primijetila.
  
  "Da, mislim da bismo trebali..."
  
  "Dobro, Helmi. Čovjek uvijek najbolje zna što treba učiniti."
  
  Pitao se misli li ona da je to potrebno.
  
  Paul Eduard Meyer osjećao se nelagodno razgovarajući s Philipom van der Laanom i slušajući njegove komentare. Istegnuo je noge u svojim skupim cipelama. To mu je pomoglo da se smiri... Prešao je rukom preko vrata, koji je gotovo nestao, i obrisao znoj. Phil ne bi smio tako razgovarati s njim. Mogao si pomoći... Ne, ne - ne bi smio razmišljati kao idiot. Phil je pamet i novac. Trznuo se kad mu je van der Laan ispljunuo riječi poput grudvi blata. "... moja vojska. Tri degenerika. Ili dva degenerika i idiot - ti - ti si im šef. Kakav kreten. Upucao si je?"
  
  'Da.'
  
  "Iz puške s prigušivačem?"
  
  'Da.'
  
  "Jednom si mi rekao da možeš zabiti čavao u zid stotinjak metara dalje. Koliko si bio daleko od njih? Osim toga, njezina glava je malo veća od čavla, zar ne?"
  
  "Dvjesto jardi"
  
  "Lažeš da si osujećen." Van der Laan je polako koračao naprijed-natrag po svom luksuznom uredu. Nije imao namjeru reći Paulu da je sretan što je promašio metu ili da je promijenio svoj prvi dojam o Normanu Kentu. Kad je naredio Paulu Meyeru da napadne Kenta za doručkom, kad je stigao u svoj hotel, bio je uvjeren da je iz kontraobavještajne službe. Baš kao što je bio siguran da je Helmi u Kellyjevom studiju otkrio da se složeni i opsežni podaci mogu konsolidirati na mikročipu. Bio je ponosan na svoj špijunski uređaj jer je to bio njegov vlastiti izum. Među njegovim klijentima bili su Rusija, Južna Afrika, Španjolska i još tri bliskoistočne zemlje. Tako jednostavan, a tako profitabilan. Također je poslovao s De Grootom oko ukradenih dijamanata Jeniseja. Philipp je ispravio ramena. Mislio je da može prodati svoj izum onome tko ponudi najviše. Neka to budu samo planovi. De Groot je bio iskusan špijun, ali kad je riječ o takvoj vrsti profita...
  
  Nakon toga, mogao bi prodati svoj uređaj Amerikancima i Britancima. Njihovi kuriri bi tada mogli sigurno prenijeti njihove podatke bilo gdje. CIA bi bila najsretnija agencija na svijetu, a britanski MI bi mogao koristiti novi sustav. Sve dok bi radili učinkovito.
  
  Bivši njemački agent bio je u pravu. De Groot je bio u pravu. Morao je biti fleksibilan! Helmi je još uvijek bio uslužan, samo malo nervozan. Kent je bio žilavi američki playboy s puno novca za trošenje na dijamante. Dakle! Mala, trenutna promjena strategije. Iskoristit će Paulove pogreške kao taktičko oružje. Gad je počeo postajati previše bahat. Pogledao je Paula, koji je trljao ruke kako bi se smirio.
  
  "Potrebna vam je vježba snajpera", rekao je Van der Laan.
  
  Paul nije mogao vidjeti njegove oči. "Ciljao sam u glavu. Bilo bi glupo samo je ozlijediti."
  
  "Zapravo, mogao sam unajmiti nekoliko kriminalaca s hamburških dokova. Kakav je nered i ovaj hotel! Ismijavao te."
  
  "Nije on bilo tko. Mora da je iz Interpola."
  
  "Nemate dokaza. New York potvrđuje da je Kent kupac ugledne tvrtke. Prilično snažan mladić. Poslovni čovjek i borac. Ne razumiješ te Amerikance, Paul. On je čak i pametniji od tebe - tebe, koji sebe nazivaš profesionalcem. Vi ste hrpa idiota, sva trojica. Ha!"
  
  "Ima pištolj."
  
  "Čovjek poput Kenta može ga imati, znaš da... Reci mi ponovno što ti je rekao o jenisejskim dijamantima?
  
  "Rekao je da ih je on kupio."
  
  'Nemoguće. Rekao bih ti da ih je kupio.'
  
  "Rekao si mi da se nećemo vidjeti... Pa sam mislio..."
  
  "Možda me je nadmudrio."
  
  "Pa, ne, ali..."
  
  "Tišina!" Philippe je volio zapovijedati. Zbog njih se osjećao kao njemački časnik, i, jednom riječju, onaj koji je ušutkao cijelu svoju publiku - vojnike, civile i konje. Paul je pogledao svoje zglobove.
  
  "Razmisli ponovno", rekao je van der Laan. "Nije ništa rekao o dijamantima?" Pozorno je pogledao Paula, pitajući se zna li ovaj više nego što je otkrivao. Nikada nije rekao Paulu o svom posebnom komunikacijskom uređaju. Povremeno je koristio tog nespretnog tipa kao kurira za svoje kontakte u Nizozemskoj, ali to je bilo sve. Paulove guste obrve su se spajale poput sivih puževa preko korijena nosa.
  
  'Ne. Samo da ih je ostavio u hotelu Krasnapolski.'
  
  "U skladištu? Pod ključem?"
  
  "Pa, nije rekao gdje su bili. Navodno su bili kod Strahla."
  
  "I on o tome ništa ne zna", upitao sam ga. "Nenametljivo, naravno - to je stanje stvari koje tvoj tupi mozak nikada neće moći shvatiti." Van der Laan je uzdahnuo s ozbiljnom ozbiljnošću generala koji je upravo donio važnu odluku, uvjeren da je sve ispravno učinio. "U redu, Paul. Odvedi Beppa i Marka na farmu DS-a i ostani tamo neko vrijeme. Ne želim vidjeti tvoju budalu u gradu neko vrijeme. Sklupčaj se i ne dopusti nikome da te vidi."
  
  'Da, gospodine.' Paul je brzo nestao.
  
  Van der Laan je polako hodao gore-dolje stazom, zamišljeno pušeći cigaru. Obično mu je to pružalo osjećaj ugode i postignuća, ali sada nije upalilo. Prošetao je kratku udaljenost kako bi se opustio i upitao okolinu. Leđa su mu bila ravna, težina ravnomjerno raspoređena na obje noge. Ali nije se mogao osjećati ugodno... Igra je sada počela postajati opasna. Helmi je vjerojatno previše naučila, ali se nije usudio pitati je o tome. Bilo bi dobro, s praktičnog stajališta, eliminirati je samo ako sve prođe glatko.
  
  Ipak, činilo se da bi se mogao naći u oku uragana. Ako ona razgovara u New Yorku, a Norman Kent s njom, morat će odmah poduzeti korake. Svi dokazi koji su im trebali bili su u novinama u onoj kožnoj aktovci koju je nosila. O, Bože. Obrisao je znoj s čela besprijekornim rupčićem, a zatim iz ladice izvukao novi.
  
  Helmi se oglasio preko interfona. Van der Laan je rekao: "Samo trenutak." Prišao je ogledalu i promotrio svoje zgodno lice. Trebao je provesti još malo vremena s Helmi. Do sada je smatrao njihov odnos površnim jer nije vjerovao u stabilne veze između šefa i podređenih. Trebao je ponovno rasplamsati vatru. Ovo bi moglo biti jako zabavno, jer je bila prilično dobra u krevetu.
  
  Prišao je vratima svog ureda kako bi je pozdravio. "Helmi, draga moja. Ah, dobro je da si neko vrijeme sama." Poljubio ju je u oba obraza. Na trenutak je izgledala posramljeno, a zatim se nasmiješila.
  
  "Lijepo je biti u Amsterdamu, Phil. Znaš da se ovdje uvijek osjećam kao kod kuće."
  
  I doveli ste klijenta sa sobom. Imate smisla za posao, draga moja. Gospodin Kent ima izvrsne kvalifikacije. Jednog dana ćemo sigurno poslovati s njim. Sjednite, Helmi.
  
  Pridržao joj je stolicu i zapalio cigaretu. Isuse, bila je prekrasna. Ušao je u svoju privatnu sobu i provjerio brkove i bijele zube nizom grimasa u ogledalu.
  
  Kad se vratio, Helmi je rekao: "Razgovarao sam s gospodinom Kentom. Mislim da bi nam mogao biti dobar klijent."
  
  "Zašto misliš da se dogodilo da je završio na tom mjestu pored tebe u tom avionu?"
  
  "I ja sam o tome razmišljala." Helmi je podijelila svoje misli o tome: "Ako je htio stupiti u kontakt s Mansonom, to je bio najteži dio. Ali ako je samo htio sjediti pored mene, bila sam polaskana."
  
  "On je snažan čovjek. Fizički, mislim."
  
  "Da, primijetio sam to. Jučer poslijepodne, dok smo istraživali grad, rekao mi je da su ga trojica muškaraca pokušala opljačkati u sobi. Netko je pucao na njega, ili na mene, na aerodromu Schiphol. A sinoć su me dvojica muškaraca pokušala oteti."
  
  Van der Laan je podigla obrve kad je spomenula ovaj posljednji pokušaj otmice. Pripremao se odglumiti - ali sada uopće nije trebao. "Hedmi, tko? Zašto?"
  
  "Ovi ljudi u hotelu su ga pitali o meni. I o nečemu što se zove Jenisejski dijamanti. Znaš li što je to?"
  
  Pažljivo ga je promatrala. Phil je bio izvanredan glumac, možda i najbolji u Nizozemskoj, i uvijek mu je potpuno vjerovala. Njegovo uglađeno ponašanje, njegova ljubazna velikodušnost, uvijek su je potpuno zavaravali. Oči su joj se tek malo otvorile kad je neočekivano ušla u Kellyn studio u New Yorku. Otkrila je njihovu vezu s "Mansonom" i primijetila neobične predmete pričvršćene za njezinu aktovku. Možda Phil nije znao za to, ali s obzirom na to što je rekao ili učinio, bila je sigurna da je bio dio zavjere. Mrzila ga je zbog toga. Živci su joj bili na rubu dok mu konačno nije pružila aktovku.
  
  Van der Laan se toplo nasmiješio - prijateljska maska na licu. "Jenisejski dijamanti, za koje se kaže da su sada na prodaju. Ali vi, kao i ja, znate sve te priče u našoj industriji. Ali što je još važnije - kako ste znali da je netko pucao na vas u zračnoj luci?"
  
  "Norman je rekao da je čuo metak."
  
  "Kako ga zoveš Norman? Slatko je. On je..."
  
  "Dogovorili smo se da ćemo se zvati imenom, još tada u Krasnapolskom, sjećaš se? Vrlo je šarmantan."
  
  Nije znala da će toliko povrijediti Van der Laanovu dušu, ali nije to mogla drugačije reći.
  
  Odjednom je shvatila koliko je taj čovjek egocentričan. Mrzio je komplimente od drugih osim ako ih sam nije davao kao neku vrstu poslovnog laskanja.
  
  "Stajao si pored njega. Jesi li išta čuo?"
  
  "Nisam siguran. Mislio sam da je avion."
  
  "A oni ljudi u njegovom hotelu i na autocesti? Imate li ikakvu ideju tko bi to mogli biti? Lopovi? Razbojnici? Amsterdam nije ono što je nekad bio. Ne poznajemo ih..."
  
  "Ne. Ona trojica u hotelu su pitala za mene. Znali su moje ime."
  
  "A taj je na cesti?"
  
  'Ne. Samo je rekao da djevojka treba poći s njima.'
  
  "Helmi, mislim da se svi suočavamo s problemom. Kad sljedeći utorak letiš za Ameriku, želio bih ti dati vrlo vrijednu pošiljku. Jednu od najvrjednijih koje smo ikada poslali. Sumnjive stvari se događaju otkad sam počeo raditi na ovom problemu. Moglo bi biti dio zavjere, iako ne vidim kako sve to funkcionira."
  
  Nadao se da mu vjeruje. U svakom slučaju, trebao je zbuniti nju i Kenta.
  
  Helmi je bila zapanjena. U posljednjih nekoliko godina bilo je nekoliko pljački i prepadnica - više nego prije. Odanost koju je osjećala prema "Mansonu" povećala je njezinu lakovjernost. "Oh, ali kako - nisu imali nikakve veze s nama kad smo sišli s aviona, osim..." Progutala je ostatak.
  
  Htjela mu je reći o tim snimkama.
  
  "Tko nam može reći kako funkcionira um kriminalca? Možda su vam htjeli ponuditi vrlo visok mito. Možda su vas htjeli omamiti ili hipnotizirati kako biste kasnije bili poslušniji. Samo vaš prijatelj zna za sve loše stvari koje se događaju."
  
  "Što bismo trebali učiniti?
  
  "Ti i Kent biste trebali prijaviti pucanj i one ljude na ulici policiji?"
  
  Nije otišao tako daleko da je primijetila da je zaboravio spomenuti incident u hotelu. Je li znao da ga je Norman prijavio? Njezina se nevjerica produbila. Mogla je normalno disati. 'Ne. To mi se ne čini baš logičnim.'
  
  "Možda bi to trebao učiniti. Ali sada je prekasno za to. Norman će odmah biti ovdje, sve dok se drži našeg dogovora."
  
  "Norman" je održao obećanje. Njih trojica sjedili su u Van der Laanovom uredu i raspravljali o događajima. Nick nije saznao ništa novo - a Van der Laan je ostao glavni osumnjičenik na popisu. Van der Laan je rekao da će Helmi osigurati sigurnost do kraja njezina boravka u Amsterdamu, ali Nick je imao još jedan prijedlog. "Ne bi trebala ovo koristiti", rekao je, "ako mi Helmi želi pokazati grad. Tada ću se smatrati odgovornim za nju."
  
  "Koliko ja razumijem", rekao je Van der Laan, pokušavajući sakriti ljubomoru, "izvrstan ste tjelohranitelj."
  
  Nick je slegnuo ramenima i kratko se nasmijao. "Ah, znaš, ti jednostavni Amerikanci. Ako postoji opasnost, oni su tamo."
  
  Helmi se dogovorio da se nađe s Nickom u šest. Nakon što je napustio Van der Laan, Nick je vidio više blistavih dijamanata nego što je ikada mogao - ili sanjao. Posjetili su burzu, druge kuće s dijamantima...
  
  Van der Laan mu je rekao koliko je znao i najbolje što je mogao o vrijednosti zanimljivih kolekcija. Nick je primijetio malu razliku u cijeni. Kad su se vratili s obilnog bruncha u Tsoi Wahu, indonezijskom restoranu na Ceintuurbaanu - rižin stol s dvadesetak različitih jela - Nick je rekao: "Hvala ti na trudu, Philip. Mnogo sam naučio od tebe. Hajdemo sada poslovati."
  
  Van der Laan je trepnuo. "Jeste li donijeli odluku?"
  
  "Da, odlučio sam saznati kojoj tvrtki moja tvrtka može vjerovati. Zbrojimo iznose, recimo, 30.000 dolara, što je jednako vrijednosti onih dijamanata koje ste mi upravo pokazali. Uskoro ćemo znati varate li nas ili ne. Ako ne, imate vrlo dobrog klijenta u nama. Ako ne, gubite tog dobrog klijenta, iako možemo ostati prijatelji."
  
  Van der Laan se nasmijao. "Kako da pronađem zlatnu sredinu između svoje pohlepe i dobrog posla?"
  
  'Upravo tako. To je uvijek slučaj s dobrim tvrtkama. Jednostavno ne možete drugačije.'
  
  "U redu, Normane. Sutra ujutro ću ti odabrati kamenje. Možeš ih pogledati, a ja ću ti reći sve što znam o njima kako bi mi mogao reći što misliš o njima. Danas je prekasno."
  
  "Naravno, Philipe. I molim te, donesi mi hrpu malih bijelih omotnica da na njima pišem. Onda ću zapisati tvoje komentare o svakoj skupini kamenja tamo."
  
  'Naravno. Sredit ćemo to, Normane. Što planiraš sljedeće? Hoćeš li posjetiti još neke europske gradove? Ili ćeš se vratiti kući?'
  
  "Vratit ću se uskoro."
  
  "Žuriš li se?"
  
  "Ne baš..."
  
  "Onda bih ti htio ponuditi dvije stvari. Prvo: dođi u moju seosku kuću ovaj vikend. Dobro ćemo se zabaviti. Tenis, konji, golf. I solo let balonom na vrući zrak. Jesi li ikada probao?"
  
  'Ne.'
  
  "Uživat ćeš u ovome." Stavio je ruku oko Nickovih ramena... Ti, kao i svi ostali, voliš nove stvari i nove, lijepe žene. I plavuše, zar ne, Normane?
  
  "I plavuše."
  
  "Onda evo moje druge ponude. Zapravo, više je kao zahtjev. Helmi šaljem natrag u Ameriku s paketom dijamanata, stvarno velikom pošiljkom. Sumnjam da netko planira ukrasti je. Vaše nedavno iskustvo moglo bi biti dio toga. Sada bih vam predložio da putujete s Helmi kako biste je čuvali, osim ako, naravno, to ne odgovara vašem rasporedu ili vaša tvrtka ne odluči drugačije."
  
  "Učinit ću to", odgovorio je Nick. "Intriga me fascinira. Zapravo, trebao sam biti tajni agent. Znaš, Phil, oduvijek sam bio veliki obožavatelj Jamesa Bonda i još uvijek volim knjige o njemu. Jesi li ih ikada pročitao?"
  
  'Naravno. Prilično su popularni. Ali naravno, takve se stvari češće događaju u Americi.'
  
  "Možda u brojkama, ali negdje sam pročitao da se najsloženiji zločini događaju u Engleskoj, Francuskoj i Nizozemskoj."
  
  "Stvarno?" Van der Laan se činio fasciniranim. "Ali razmisli o bostonskom ubojici, tvojim policajcima u svakoj podzemnoj željeznici, kako hvataju pljačkaše oklopnih vozila u Novoj Engleskoj, ovakve se stvari događaju gotovo svaki mjesec."
  
  "Međutim, ne možemo se natjecati s Engleskom, jer njihovi kriminalci tamo opljačkaju cijeli vlak."
  
  'Razumijem što misliš. Naši su kriminalci domišljatiji.'
  
  'Naravno. Radnja se odvija u Americi, ali i stari svijet ima svoje kriminalce. Uglavnom, drago mi je što putujem natrag s Helmijem. Kao što si rekao, volim dijamante - i plavuše.'
  
  Nakon što je napustio Nikv, Van der Laan je zamišljeno pušio, zavaljen u veliku kožnu fotelju, očiju uprtih u Lautrecovu skicu na zidu nasuprot njemu. Ovaj Norman Kent bio je zanimljiv lik. Manje površan nego što se činio. Nije bio policajac, štoviše, jer nitko u policiji ne bi razmišljao ili govorio o kriminalu, niti spominjao svoj interes za Tajnu službu. Van der Laan nije mogao zamisliti da bi ikoji agent Tajne službe poslao jednog sa sto tisuća dolara plus akreditivom za druge kupnje. Kent će biti dobar klijent, a možda bi se od njega moglo nešto napraviti i na druge načine. Osjećao se dobro što Paul i njegovi ljudi nisu uspjeli izvršiti njegove zadatke. Pomislio je na Helmi. Vjerojatno je provela noć s Kentom. To ga je brinulo. Uvijek ju je s vremena na vrijeme gledao kao nešto više od lijepe lutke kako bi je se riješio... Pomisao na njezino raskošno tijelo u naručju drugog muškarca probudila je sjećanje na nju.
  
  Popeo se na četvrti kat, gdje ju je pronašao u sobi pored odjela za dizajn. Kad ju je pitao može li s njim večerati, rekla mu je da ima sastanak s Normanom Kentom. Sakrio je svoje razočaranje. Vrativši se u ured, zatekao je Nicholasa i De Groota kako ga čekaju.
  
  Zajedno su ušli u Van der Laanov ured. De Groot je bio nizak, tamnoput čovjek s neobičnom sposobnošću da se uklopi s drugima. Bio je neupadljiv poput prosječnog agenta FBI-a, prosječnog poreznog službenika ili prosječnog špijuna.
  
  Nakon što ga je pozdravio, Van der Laan je upitao: "Jeste li odredili cijenu za OVE dijamante?"
  
  "Jesi li već odlučio koliko želiš platiti za ovo?"
  
  Trebalo je trideset minuta napetog razgovora da bi se otkrilo da se još uvijek ne mogu dogovoriti.
  
  Nick se polako vratio u hotel. Još je mnogo toga htio učiniti. Slijediti kontakte Herba Whitlocka do njegovih omiljenih barova, pronaći dijamante iz Eniseja i, ako Helmy nije došao do ikakvih informacija, otkriti što Manson radi s Kellynim mikrovrpcama. Ali svaka pogreška mogla bi odmah otkriti njegov identitet i ulogu. Do sada je funkcioniralo savršeno. Bilo je frustrirajuće - čekati da dođu k vama ili se konačno upustiti u akciju.
  
  Na recepciji hotela dobio je veliku, ružičastu, zapečaćenu omotnicu s natpisom - Gospodinu Normanu Kentu, dostaviti osobno, važno.
  
  Ušao je u egzotični predvorje i otvorio pismo. Otisnuta poruka glasila je: "Imam jenisejske dijamante po razumnoj cijeni. Hoće li vas uskoro biti moguće kontaktirati? Pieter-Jan van Rijn."
  
  Smiješeći se, Nick je ušao u lift, držeći ružičastu omotnicu poput zastave. Čekali su ga u hodniku, dvojica dobro odjevenih muškaraca.
  
  Stari svijet još uvijek nije smislio ništa čime bi ga prepoznao, razmišljao je Nick o tome dok se igrao s bravom.
  
  Došli su po njega. Nije bilo sumnje. Kad su još bili udaljeni metar i pol, bacio je ključ i u djeliću sekunde izvukao Wilhelminu...
  
  "Ostani gdje jesi", obrecnuo se. Spustio je ružičastu omotnicu na pod pred njihove noge. "Ti
  
  "Kamo si otišao nakon što si ovo ostavio? U redu, onda si me pronašao."
  
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  Dvojica muškaraca ukočila su se, poput dvije figure u filmu koji je iznenada stao. Oči su im se raširile na smrtonosni pozdrav Wilhelmininog dugog pištolja. Nick je vidio njihove ruke. Jedan od njih nosio je crne rukavice. "Ne miči se dok ti ne kažem", rekao je Nick. "Razumiješ li dovoljno dobro moj engleski?"
  
  Nakon stanke da dođe do daha, čovjek u rukavicama odgovori: "Da, da. Razumijemo vas."
  
  "Začepi", rekao je Nick, a zatim se vratio u sobu, još uvijek ljutito gledajući dvojicu muškaraca. "Hajde."
  
  Slijedili su ga unutra. Zatvorio je vrata. Čovjek u rukavicama rekao je: "Ne razumijete. Imamo poruku za vas."
  
  Razumijem savršeno. Koristio si poruku u omotnici da me pronađeš. Koristili smo ovaj trik prije stoljeća u Sjedinjenim Državama. Ali nisi odmah došao po mene. Kako si znao da dolazim i da sam to ja?
  
  Pogledali su se. Čovjek u rukavicama rekao je: "Walkie. Čekali smo u drugom hodniku. Prijatelj u hodniku vas je obavijestio da ste primili omotnicu."
  
  "Vrlo učinkovito. Sjednite i podignite ruke prema licu."
  
  "Ne želimo sjediti skrštenih ruku. Gospodin Van Rijn nas je poslao po vas. Ima nešto što vam treba."
  
  - Dakle, ionako bi me htio povesti. Htio ja to ili ne. Je li tako?
  
  "Pa, gospodin Van Rijn je bio vrlo... odlučan."
  
  "Zašto me onda nije pozvao da dođem k njemu ili da sam dođe ovamo da me upozna?"
  
  "To ne znamo."
  
  "Koliko je on daleko odavde?
  
  "Petnaest minuta vožnje."
  
  "U njegovom uredu ili kod kuće?"
  
  "U mom autu."
  
  Nick je šutke kimnuo. Želio je kontakt i akciju. Poželi to i dobit ćeš. "Oboje, stavite ruke na zid." Počeli su prosvjedovati, ali Wilhelminin pištolj ih je pokolebao, a Nickov izraz lica promijenio se od prijateljskog do bezizražajnog. Stavili su ruke na zid.
  
  Jedan je imao automatski Colt .32. Drugi je bio nenaoružan. Pažljivo ih je pregledao, sve do potkoljenica. Odmaknuo se, izvadio spremnik iz Colta i izbacio metke. Zatim je ponovno umetnuo spremnik.
  
  "To je zanimljivo oružje", rekao je. "Nije baš popularno ovih dana. Može li se ovdje kupiti streljivo za njega?"
  
  'Da.'
  
  'Gdje si ovo kupio/kupila?'
  
  "U Brattleboru, Vermont. Bio sam tamo s nekim prijateljima. Sviđa mi se... Lijepo."
  
  Nick je stavio Wilhelminu u futrolu. Zatim je uzeo Colt u ruku i pružio ga čovjeku. "Uzmi."
  
  Okrenuli su se i iznenađeno ga pogledali. Nakon trenutka, rukavica je posegnula za oružjem. Nick mu ga je pružio. "Idemo", rekao je Nick. "Slažem se posjetiti ovog Van Rijna. Ali nemam puno vremena. Molim vas, nemojte raditi nikakve nagle pokrete. Jako sam nervozan, ali se krećem prilično brzo. Nešto bi moglo poći po zlu, zbog čega ćemo svi kasnije požaliti."
  
  Imali su veliki, prilično stari, ali dobro održavani Mercedes. S njima je putovao i treći čovjek. Nick je pretpostavio da je to tip s odašiljačem. Uputili su se prema autocesti i zaustavili se na ulici gdje je sivi Jaguar bio parkiran u blizini stambene zgrade. Unutra je bila jedna osoba.
  
  "Je li ovo on?" upitao je Nick.
  
  'Da.'
  
  "Usput, vaši satovi su ovdje u Nizozemskoj jako spori. Molim vas, ostanite u autu 15 minuta. Razgovarat ću s njim. Ne pokušavajte izaći." Neću mu reći za incident u hotelu. Ispričat ćete mu svoju priču.
  
  Nitko se nije pomaknuo dok je izlazio iz automobila i brzo hodao prema Jaguaru. Slijedio je vozača Mercedesa sve dok se nije našao ispod Jaguarovog zaklona.
  
  Čovjek u autu izgledao je kao mornarički časnik na dopustu. Nosio je jaknu s mjedenim gumbima i plavu mornaričku kapu. "Gospodine van Rijn", rekao je Nick, "mogu li se rukovati s vama?"
  
  'Molim.'
  
  Nick mu je čvrsto stisnuo ruku. "Ispričavam se zbog toga, gospodine Kent. Ali ovo je vrlo delikatna stvar."
  
  "Imao sam vremena razmisliti o tome", rekao je Nick s osmijehom. Van Rijn je izgledao posramljeno. "Pa, naravno da znaš o čemu želim s tobom razgovarati. Ovdje si da kupiš jenisejske dijamante. Imam ih. Znaš njihovu vrijednost, zar ne? Želiš li dati ponudu?"
  
  "Znam, naravno", rekao je Nick ljubazno. "Ali, znate, ne znamo točnu cijenu ovoga. Koji iznos otprilike imate na umu?"
  
  "Šest milijuna."
  
  'Mogu li ih vidjeti?'
  
  'Sigurno.'
  
  Dvojica muškaraca su se trenutak prijateljski pogledala, puni iščekivanja. Nick se pitao hoće li ih izvući iz džepa, pretinca za rukavice ili ispod tepiha. Napokon, Nick je upitao: "Imaš li ih sa sobom?"
  
  "Ovi 'dijamanti'? Hvala Bogu, ne. Pola europske policije ih traži." Nasmijao se. "I nitko ne zna što je to." Povjerljivo je snizio glas. "Osim toga, postoje neke vrlo učinkovite kriminalne organizacije koje to traže."
  
  'Stvarno? Gut, mislio sam da je to tajna.'
  
  'O ne. Vijest se već širi Istočnom Europom. Dakle, možete zamisliti koliko je informacija procurilo. Rusi su bijesni. Mislim da su sasvim sposobni baciti bombu na Amsterdam - malu, naravno - samo kad bi bili sigurni da je tamo. Znate, ovo će uskoro postati krađa stoljeća?'
  
  "Morate znati, gospodine van Rijn..."
  
  Zovite me Petar.
  
  "U redu, Peter, zovi me Norman. Nisam stručnjak za dijamante, ali - i oprosti mi ovo glupo pitanje - koliko je to karata?"
  
  Zgodno lice starijeg muškarca odavalo je iznenađenje. "Norman ne zna ništa o trgovini dijamantima. Zato si bio s Philom van der Laanom kad si dolazio na sve te popodnevne posjete?"
  
  'Sigurno.'
  
  'Razumijem. Moraš biti malo oprezan s ovim Philom.'
  
  'Hvala.'
  
  "Dijamanti još nisu izbrušeni. Kupac možda želi stvoriti vlastito mišljenje o njima. Ali uvjeravam vas da je sve što ste čuli o njima istina. Jednako su lijepi i, naravno, besprijekorni kao i originali."
  
  'Jesu li pravi?'
  
  'Da. Ali samo Bog zna zašto su identični kameni pronađeni na različitim mjestima, tako udaljeni. To je fascinantna zagonetka za um. Ili možda uopće nije zagonetka za um, ako se ne mogu povezati.'
  
  'Istina je.'
  
  Van Rijn je odmahnuo glavom i na trenutak razmislio. "Nevjerojatno, priroda, geologija."
  
  "To je velika tajna."
  
  Kad bi samo znao kakva je ovo tajna za mene, pomislio je Nick. Iz svega ovoga, stvarno razumijem da bismo pola ovog razgovora mogli zadržati u tajnosti. "Kupio sam malo kamenja od Phila kao eksperiment."
  
  'O. Trebaju li ti još uvijek?'
  
  "Naša tvrtka se brzo širi.
  
  'Razumijem. U redu. Kako znaš koliko trebaš platiti?'
  
  "Pustio sam ga da sam određuje cijene. U roku od dva tjedna znat ćemo hoćemo li imati velike poslove s Manson'som ili više nikada nećemo imati posla s njima."
  
  Vrlo razumno, Normane. Ali moj ugled je možda čak i pouzdaniji od njegovog.
  
  Van der Laan. To možete i sami provjeriti. Zašto mi onda ne dopustite da odredim cijenu za ove dijamante?
  
  "Ipak postoji određena razlika između male probne narudžbe i narudžbe od šest milijuna dolara."
  
  "Sami kažete da niste stručnjak za dijamante. Čak i kada ih testirate, koliko ćete dobro znati njihovu vrijednost?"
  
  "Onda sada jednostavno znam malo više nego prije." Nick je iz džepa izvukao povećalo i nadao se da nije bio previše nespretan. "Mogu li ih sada pogledati?" Van Rijn se suzdržano nasmijao. "Svi ste vi Amerikanci takvi. Možda uopće niste stručnjak za dijamante, možda se šalite." Posegnuo je u džep svoje plave jakne. Nick se ukočio. Van Rijn mu je dao Spriet cigaretu iz male kutije i uzeo jednu za sebe.
  
  "U redu, Normane. Moći ćeš ih vidjeti."
  
  Što kažete na petak navečer? Kod mene kući? Nalazi se blizu Volkela, odmah pored Den Boscha. Poslat ću auto po vas. Ili biste možda željeli ostati preko vikenda? Uvijek imam nekoliko šarmantnih gostiju.
  
  "U redu. Doći ću u petak, ali ne mogu ostati preko vikenda. Hvala u svakom slučaju. Ne brini se za auto, jer sam ga unajmio. Zgodnije mi je i ovako te neću gnjaviti kad moram otići."
  
  "Kako želiš..." Pružio je Nicku posjetnicu. "Ovo je moja adresa, a na poleđini je mala karta područja. To je da ti bude malo lakše doći tamo. Trebam li zamoliti svoje ljude da te odvezu natrag u grad?"
  
  "Ne, to nije potrebno. Uzet ću autobus na kraju ulice. I to izgleda zabavno. Osim toga, ti tvoji ljudi... čini se da im je malo neugodno u mom društvu."
  
  Nick se rukovao s njim i izašao. Nasmiješio se i mahnuo Van Rijnu, koji je ljubazno kimnuo i okrenuo se s pločnika. Smiješeći se, Nick je također mahnuo muškarcima u Mercedesu iza sebe. Ali oni su ga potpuno ignorirali, poput staromodnog britanskog plemstva od farmera koji je nedavno odlučio zatvoriti svoja polja za lov.
  
  Dok je Nick ulazio u hotel, udahnuo je miris odreska iz velikog restorana. Pogledao je na sat. Trebao je pokupiti Helmija za četrdeset minuta. Bio je i gladan. Ta ogromna glad bila je razumljiva. U ovoj zemlji, bez punog želuca, vjerojatno nećete odoljeti svim divnim mirisima koji vas cijeli dan okružuju. Ali sabrao se i prošao pored restorana. U liftu ga je zaustavio glas iza njega. "Gospodine Kent-" Brzo se okrenuo i prepoznao policajca kojemu je podnio prijavu nakon napada trojice muškaraca.
  
  'Da?'
  
  Nick je osjetio simpatiju prema ovom policijskom detektivu čim ga je prvi put upoznao. Nije mislio da će odmah promijeniti mišljenje. Čovjekovo prijateljsko, otvoreno, "nizozemsko" lice bilo je nemoguće pročitati. Sjala je čelična nepopustljivost, ali možda je sve to bilo samo za predstavu.
  
  "Gospodine Kent, imate li trenutak za mene uz pivo?"
  
  "U redu. Ali ne više od jedan, imam sastanak." Ušli su u stari, mirisni bar i detektiv je naručio pivo.
  
  "Kad policajac plati piće, želi nešto zauzvrat", rekao je Nick s osmijehom koji je trebao ublažiti riječi. "Što želiš znati?"
  
  Kao odgovor na njegov osmijeh, i detektiv se osmijehnuo.
  
  "Zamišljam, gospodine Kent, da mi kažete točno onoliko koliko želite reći."
  
  Nicku je nedostajao njegov osmijeh. 'Stvarno?'
  
  Ne ljuti se. U gradu poput ovog imamo svoj dio problema. Stoljećima je ova zemlja bila svojevrsno raskrižje za svijet. Uvijek smo zanimljivi svima, osim ako mali događaji ovdje nisu dio veće slike. Možda je u Americi sve malo grublje, ali tamo je i puno jednostavnije. Još uvijek imate ocean koji razdvaja veći dio svijeta. Ovdje smo uvijek zabrinuti zbog svake sitnice.
  
  Nick je probao pivo. Izvrsno. "Možda si u pravu."
  
  "Uzmimo za primjer ovaj napad na tebe. Naravno, bilo bi im puno lakše jednostavno provaliti u tvoju sobu. Ili pričekati da hodaš udaljenom ulicom. Što ako žele nešto od tebe, nešto što nosiš sa sobom?"
  
  Drago mi je da je vaša policija tako pažljiva u pogledu razlike između pljačke i provale.
  
  "Ne znaju svi da postoji stvarna razlika, gospodine Kent."
  
  "Samo odvjetnici i policajci. Jeste li vi odvjetnik? Nisam odvjetnik."
  
  "Ah." U tome je bilo blago zanimanje. "Naravno da ne. Ti si kupac dijamanata." Izvukao je malu fotografiju i pokazao je Nicku. "Pitam se je li ovo slučajno jedna od osoba koje su te napale."
  
  Ovo je arhivska fotografija "debelog tipa" s indirektnim osvjetljenjem koje ga je činilo da izgleda kao napeti hrvač.
  
  "Pa", rekao je Nick, "vrlo je moguće da je to on. Ali nisam siguran. Sve se dogodilo tako brzo."
  
  Detektiv je spustio fotografiju. "Biste li mi sada rekli - neformalno, kako kažu novinari - je li on bio jedan od njih?"
  
  Nick je naručio još dva piva i pogledao na sat. Trebao je pokupiti Helmija, ali bilo je previše važno da bi išao gore.
  
  "Provodiš dosta vremena na ovom redovnom poslu u hotelu", rekao je. "Mora da si jako zauzet čovjek."
  
  "Jednako smo zauzeti kao i svi ostali. Ali kao što sam rekao, ponekad se mali detalji uklapaju u veliku sliku. Moramo nastaviti pokušavati, a ponekad dio slagalice dođe na svoje mjesto. Kad biste sada odgovorili na moje pitanje, možda bih vam mogao reći nešto što bi vas moglo zanimati."
  
  "Neslužbeno?"
  
  "Neslužbeno."
  
  Nick je pozorno pogledao čovjeka. Slijedio je svoju intuiciju. "Da, bio je to jedan od njih."
  
  "Mislio sam. Radi za Philipa van der Laana. Trojica se skrivaju u njegovoj seoskoj kući. Prilično su pretučeni."
  
  "Imaš li tamo kakvog muškarca?"
  
  "Ne mogu odgovoriti na to pitanje, čak ni neformalno."
  
  'Razumijem.'
  
  "Želiš li ih optužiti?"
  
  'Još ne. Što su Jenisejski dijamanti?'
  
  Ah. Mnogi ljudi u ovom području mogli bi vam reći što je ovo. Iako nije dokumentirano, možete vjerovati ili ne. Prije nekoliko mjeseci, tri briljantna dijamanta pronađena su u rudnicima zlata uz rijeku Jenisej - to jest, negdje u Sibiru. To je bio najnevjerojatniji nalaz ikad napravljen. Vjeruje se da teže gotovo pola kilograma svaki i da su procijenjeni na 3100 karata. Jeste li svjesni njihove vrijednosti?
  
  "To je jednostavno čudo. Ovisi samo o kvaliteti."
  
  Vjeruje se da su najveći na svijetu i nazvani su 'Jenisejski Cullinani', po dijamantu Cullinan. Pronađen je 1905. u Transvaalu i ovdje izbrušen 1908. Dva od prva četiri velika kamena vjerojatno su još uvijek najveći i najbesprijekorniji dijamanti na svijetu. Kažu da su Rusi unajmili nizozemskog stručnjaka za dijamante kako bi utvrdio njihovu vrijednost. Njihova sigurnost bila je previše slaba. On je, zajedno s dijamantima, nestao. Ljudi još uvijek misle da su u Amsterdamu.
  
  Nick je kratko, gotovo nečujno zviždao.
  
  "Ovo je zaista krađa stoljeća. Imate li ikakvu ideju gdje bi ta osoba mogla biti?"
  
  "To je velika poteškoća. Tijekom Drugog svjetskog rata, nekoliko Nizozemaca - jako mi je neugodno ovo reći - obavljalo je vrlo unosne poslove za Nijemce. Obično su to radili za novac, iako je bilo i onih koji su to radili iz idealističkih razloga. Naravno, zapisi o tome su uništeni ili krivotvoreni. Gotovo ih je nemoguće pronaći, posebno one koji su otišli u Rusiju ili koje su možda zarobili Rusi. Imamo više od dvadeset osumnjičenika, ali imamo fotografije ili opise samo polovice njih."
  
  Je li Van der Laan jedan od njih?
  
  "O ne. Premlad je za to. Gospodin van der Laan je veliki poslovni čovjek. Njegov se posao prilično zakomplicirao posljednjih godina."
  
  "Barem dovoljno složeno da se mogu fotografirati ovi dijamanti? Ili ih nekako donijeti u Amsterdam?"
  
  Detektiv je pažljivo izbjegao ovu zasjedu. "Budući da je vlasnik kamenja prilično tajnovit, postoji popriličan broj tvrtki koje se klade na tu cijenu."
  
  "Što je s međunarodnim komplikacijama? Što bi ovo otkriće značilo, što to znači za cijenu dijamanta?"
  
  "Naravno, surađujemo s Rusima. Ali nakon što se kamenje razdvoji, identifikacija je malo vjerojatna. Možda je razdvojeno prebrzo i previše nepažljivo, ali uvijek će biti zanimljivo za nakit. Samo ovo kamenje ne predstavlja veliku prijetnju svijetu dijamanata, a koliko znamo, rudnici Jenisej nisu novo polje. Da nisu, tržište dijamanata bilo bi u kaosu. Svakako, na kratko vrijeme."
  
  "Razumijem da moram biti vrlo oprezan."
  
  Gospodine Kent, nemojte lagati, ali ne vjerujem da ste kupac dijamanata. Biste li mi rekli tko ste zapravo? Kad bih se s vama mogao dogovoriti, možda bismo mogli pomoći jedan drugome.
  
  "Nadam se da vam mogu pomoći koliko god mogu", rekao je Nick. "I ja bih volio vašu suradnju. Ali moje ime je Norman Kent i otkupljujem dijamante za Bard Galleries u New Yorku. Možete nazvati Billa Rhodesa, vlasnika i direktora Barda. Ja ću platiti poziv."
  
  Detektiv je uzdahnuo. Nick je jadikovao zbog svoje nemogućnosti da radi s ovim čovjekom.
  
  Ali taktički, ne bi imalo puno smisla napustiti svoju masku. Možda je detektiv znao više o Whitlockovoj smrti nego što su policijska izvješća pokazivala. Nick ga je također htio pitati jesu li Pieter-Jan van Rijn, Paul Meyer i njegovi pomoćnici imali snajpersku obuku. Ali nije mogao. Popio je pivo do kraja. "Moram sada raditi. Već kasnim."
  
  "Možete li, molim vas, odgoditi ovaj sastanak?"
  
  "Ne bih to htio/htjela."
  
  "Molim vas, pričekajte, morate se naći s nekim."
  
  Prvi put otkad ga je Nick poznavao, detektiv je pokazao zube.
  
  
  
  Poglavlje 4
  
  
  Čovjek koji im je prišao bio je Jaap Ballegøyer. "Predstavnik naše vlade", rekao je detektiv s određenim poštovanjem u glasu. Nick je znao da se ne šali. Njegovo ponašanje i ton bili su oni pobožne servilnosti, posebno rezervirane za visoke dužnosnike.
  
  Bio je tu dobro odjeven muškarac - nosio je šešir, rukavice i štap, potonji očito zbog šepanja. Lice mu je bilo gotovo bezizražajno, i to je bilo oprostivo, jer je Nick shvatio da je to posljedica plastične operacije. Jedno oko bilo je od stakla. U nekom trenutku u prošlosti, čovjek je bio strašno opečen ili ozlijeđen. Usta i usne mu nisu baš dobro funkcionirale, iako je njegov engleski zvučao ispravno dok je pokušavao izgovarati riječi polako i precizno.
  
  Gospodine Kent, želio bih da ostanete sa mnom na trenutak. Trebat će vam samo pola sata, a izuzetno je važno.
  
  "Ne može li ovo pričekati do sutra? Dogovorio sam spoj."
  
  'Molim vas. Koristit će vam ovaj sastanak...'
  
  "S kim?"
  
  'Primijetit ćeš. Vrlo važna osoba.'
  
  "Molim vas, gospodine Kent", doda detektiv.
  
  Nick je slegnuo ramenima. "Ako samo pričekaš dok je ne nazovem."
  
  Ballegoyer je kimnuo, lice mu je bilo mirno. Možda se čovjek nije mogao ni nasmiješiti, pomislio je Nick. "Naravno", rekao je čovjek.
  
  Nick je nazvao Helmi i rekao joj da će zakasniti.
  
  "... Žao mi je, draga moja, ali čini se da ovdje ima puno ljudi koji žele upoznati Normana Kenta."
  
  "Normane", zabrinutost u njezinu glasu bila je stvarna. "Molim te, budi oprezan."
  
  "Ne boj se. Nema se čega bojati u ovom bogobojaznom Amsterdamu, draga moja."
  
  Detektiv ih je ostavio same s vozačem Bentleyja. Ballegoyer je šutio dok su jurili niz Linnaeusstraat i, deset minuta kasnije, zaustavili se ispred golemog skladišta. Nick je vidio Shellov logotip dok su se vrata podigla, a zatim su se trenutak kasnije spustila iza automobila.
  
  Unutrašnjost dobro osvijetljene zgrade bila je toliko velika da je Bentley mogao napraviti široki zaokret i zatim se zaustaviti pokraj još veće, sjajnije limuzine na parkiralištu negdje u sredini. Nick je uočio hrpe kartona, viličar uredno parkiran iza njega, a s druge strane ulice manji automobil s muškarcem koji je stajao pokraj njega. Držao je pušku ili automat. S ove udaljenosti Nick nije mogao sa sigurnošću reći. Pokušao ju je što neupadljivije sakriti iza svog tijela. Između naslaganih kutija na viličaru, Nick je uočio drugog muškarca. Ostali su stajali kraj vrata, izgledajući vrlo budno.
  
  Brzim pokretom lijeve ruke namjestio je Wilhelminu u futroli. Počeo je osjećati nesigurnost. Ballegoyer je rekao: "Ako sjedneš straga u drugom automobilu, upoznat ćeš čovjeka o kojem sam govorio."
  
  Nick je na trenutak ostao nepomičan. Ugledao je prazne držače za zastave na sjajnim crnim blatobranima limuzine. Tiho je upitao: "Recite mi, što čovjek radi u ovom autu? Ima li pravo stavljati te zastave u te držače?"
  
  'Da.'
  
  Gospodine Ballegoyer, kad izađem iz ovog auta, bit ću vrlo ranjiva meta neko vrijeme. Biste li bili tako ljubazni i stali ispred mene?
  
  'Sigurno.'
  
  Ostao je iza Ballegoya dok je ovaj otvarao vrata limuzine i rekao:
  
  "Gospodin Norman Kent."
  
  Nick je uletio u limuzinu, a Ballegoyer je zatvorio vrata za njim. Na stražnjem sjedalu automobila bila je žena. Ali tek je miris njezina parfema uvjerio Nicka da ima posla sa ženom. Bila je toliko umotana u krzna i velove da je nije mogao vidjeti. Kad je progovorila, osjećao se malo bolje. Bio je to ženski glas. Govorila je engleski s jakim nizozemskim naglaskom.
  
  "Gospodine Kent, hvala vam što ste došli. Znam da je sve ovo prilično neobično, ali ovo su neobična vremena."
  
  'Stvarno.'
  
  "Molim vas, ne brinite. Ovo je praktična poslovna stvar - ovaj sastanak, zaista moram ovo reći."
  
  "Bio sam u šoku dok te nisam upoznao," slagao je Nick. "Ali sada se osjećam malo bolje."
  
  'Hvala vam. Razumijemo da ste došli u Amsterdam nešto kupiti. Želimo vam pomoći.'
  
  "Čini se da mi svi ovdje žele pomoći. Imate vrlo gostoljubiv grad."
  
  "I mi tako razmišljamo o tome. Ali ne možeš svima vjerovati."
  
  'Znam to. Ja sam obavio kupnju. To je još uvijek eksperiment.'
  
  "Je li ovo bila velika stvar?"
  
  'O ne. Pa, dijamanti u vrijednosti od nekoliko tisuća dolara. Od izvjesnog gospodina Philipa van der Laana.'
  
  'Je li istina da vam gospodin Van der Laan nudi i posebno veliko kamenje?'
  
  "Misliš li na jenisejske dijamante?"
  
  'Da.'
  
  "Budući da je ukradeno, mislim da ne mogu reći da sam o tome govorio."
  
  Oštar, razdražljiv krik dopro je iza debelog crnog vela. Ovo nije bila žena koju treba ljutiti. Bilo je nešto zlokobnije od tog zvuka...
  
  Pažljivo je birao riječi. "Biste li onda razmotrili moj stav? Neću nikome reći da smo razgovarali o tim dijamantima, bilo bi to, blago rečeno, nepristojno. Dozvolite mi da kažem ovo: obratilo mi se nekoliko ljudi koji su nagovijestili da bi mi se, ako sam zainteresiran za te dijamante, mogli prodati."
  
  Čuo je nešto poput režanja. - "Čuvaj se takvih ponuda. Varaju te. To je, kako kažu Englezi: varanje."
  
  "Možda ih čak ni ne želim kupiti."
  
  "Gospodine Kent, ovdje imamo malu zajednicu. Svrha vašeg posjeta mi je savršeno jasna. Pokušavam vam pomoći."
  
  "Ili možda prodati dijamante?"
  
  'Naravno. Vidjeli smo da biste mogli biti prevareni. Odlučio sam vas upozoriti. Za nekoliko dana, gospodin Ballegoyer će dogovoriti sastanak s vama kako bi vam ih pokazao.'
  
  "Mogu li ih sada vidjeti?" upitao je Nick prijateljskim tonom, uz nevin osmijeh.
  
  "Mislim da znaš da to nije moguće. Gospodin Ballegoyer će te nazvati. Istodobno, nema smisla besciljno bacati novac."
  
  'Hvala.'
  
  Očito su pregovori bili završeni. "Pa, hvala na upozorenju", rekao je Nick. "Manje-više vidim nove prilike za posao s dijamantima."
  
  'Znamo to. Često je svrsishodnije poslati pametnog čovjeka koji nije stručnjak nego stručnjaka koji nije toliko pametan. Doviđenja, gospodine Kent.'
  
  Nick je izašao iz limuzine i vratio se na svoje mjesto pored Ballegooyera. Ženin automobil tiho se kretao prema metalnim vratima, koja su se podigla i automobil je nestao u proljetnom mraku. Registarska pločica bila je zatamnjena. Vrata su ostala otvorena, ali Ballegooyerov vozač nije upalio auto. "Kasnim", rekao je Nick.
  
  "Tako ravno, gospodine Kent. Cigareta?"
  
  "Hvala." Nick je zapalio cigaretu. Dali su limuzini vremena da se odmakne, možda da se zaustavi i otkrije registarske pločice. Pitao se hoće li staviti zastavice u držače. "Važna damo."
  
  'Da.'
  
  "Kako ćemo je zvati ako mene pozoveš?"
  
  "Uzmi bilo koje ime ili kod koji želiš."
  
  "Gospođo J?"
  
  'Fino.'
  
  Nick se pitao odakle su Ballegoyeru sve te rane. Bio je čovjek koji je mogao biti bilo što, od pilota borbenog zrakoplova do pješaštva. "Pristojan čovjek" bio je prejednostavan opis za njega. Nije bilo tako teško zaključiti da bi ovaj čovjek obavljao svoju dužnost pod bilo kojim okolnostima. Poput britanskih časnika kojima se Patton toliko divio kada su rekli: "Ako je dužnost, napast ćemo bilo koga jednim udarcem biča."
  
  Petnaest minuta kasnije, Bentley se zaustavio ispred hotela Die Port van Cleve. Ballegoyer je rekao: "Nazvat ću vas. Hvala vam što ste pristali na sastanak, gospodine Kent."
  
  Nick je ugledao čovjeka kako prilazi predvorju i oprezno se okrenuo. Stotine ljudi mogu proći pored vas, a da ih i ne primijetite, ali kada su vam osjetila oštra poput britve, a oči uvijek na oprezu ili jedva opuštene, osoba vam se čini poznatom čim je ugledate. Neki od nas, rekao je jednom Hawk, imaju ugrađeni radar, poput šišmiša.
  
  Čovjek je bio običan. Bio je prilično star, dobro odjeven, ali ne i ukusno, sa sijedim brkovima i ukočenim hodom, vjerojatno od artritisa ili jednostavno problema sa zglobovima. Bio je nezanimljiv - jer je to htio biti. Nosio je metalne naočale s blago zatamnjenim lećama.
  
  Staklo je spriječilo Nicka da odmah prepozna čovjeka. Tada je čovjek rekao: "Dobro veče, gospodine Kent. Ne bismo li trebali prošetati? Bilo bi prekrasno prošetati kanalima."
  
  Nick se nasmijao. Bio je to David Hawk. "Moje je zadovoljstvo", rekao je. Mislio je to ozbiljno. Bilo je olakšanje raspravljati o događajima iz posljednja dva dana i premda je ponekad glumio nezadovoljstvo, uvijek je uzimao u obzir Hawkov savjet.
  
  Starac je bio nemilosrdan kad su mu dužnosti to zahtijevale, ali ako biste to mogli razaznati u njegovu izgledu, vidjeli biste lice ispunjeno sažaljenjem - lice neobično suosjećajno. Imao je fantastično pamćenje, i to je bio jedan od onih ljudi, Nick je htio priznati, kod kojih je Hawkovo bilo bolje od njegovog. Također je bio izvrstan u analiziranju činjenica sve dok njegov oštar um nije pronašao točku u kojoj se uklapaju. Bio je oprezan, s urođenom navikom suca da situaciju promatra s tri strane odjednom, pa i iznutra, ali za razliku od mnogih stručnjaka usmjerenih na detalje, mogao je donijeti odluke u djeliću sekunde i držati ih se dugo vremena ako bi se pokazale valjanima.
  
  Šetali su Nieuwendijkom, čavrljajući o gradu, sve dok nisu stigli do mjesta gdje bi proljetni vjetar uništio svaku mogućnost prisluškivanja mikrofonom velikog dometa. Tamo je Hawk rekao: "Nadam se da vam neću pokvariti planove za danas; neću vas predugo zadržavati. Moram danas krenuti za London."
  
  "Imam dogovor s Helmi, ali ona zna da ću zakasniti."
  
  "Ah, dragi Helmi. Dakle, napreduješ. Jesi li sretan što se naša pravila ne razlikuju od Hooverovih?"
  
  "Možda bi trebalo malo duže da su ih pratili." Nick je prepričao događaje vezane uz njegove susrete s Van der Laanom, Van Rijnom i ženom s velom u limuzini. Zabilježio je svaki detalj osim sočnih trenutaka s Helmijem. Oni nisu imali nikakve veze s ovim.
  
  "Htio sam ti reći za jenisejske dijamante", rekao je Hawkeye kad je Nick završio svoju priču. "NSA ima ove informacije već tjedan dana, ali tek smo ih dobili. Golijat se kreće sporo." Njegov ton je bio gorak. "Dižu buku oko tebe jer kruže glasine da si došao ovamo kupiti ove dijamante. Žena s Velom - ako je ona ono što mislimo da jest - jedna je od najbogatijih žena na svijetu. Iz nekog očiglednog razloga, odlučila je da bi ove dijamante trebalo prodati preko nje. Van der Laan i Van Rijn, iz različitih razloga, također razmišljaju o tome. Vjerojatno zato što im je lopov obećao. Dopuštaju ti da budeš kupac."
  
  "To je postalo korisna maska", komentirao je Nick. "Dok ne shvate dogovor i sve ne izađe na vidjelo." Ključno pitanje je: koga oni zapravo imaju? Je li to povezano s curenjem informacija o našim špijunima i Whitlockovoj smrti?
  
  "Možda. Ili možda ne. Recimo samo da je Manson postao špijunski kanal zbog stalnog protoka kurira između raznih dijamantnih centara. Jenisejski dijamanti dovedeni su u Amsterdam jer su se tamo mogli prodavati i jer je Mansonova špijunska mreža organizirana odande. Jer lopov to zna." Hawk je pokazao prema grozdu osvijetljenog cvijeća, kao da to predlažu. Držao je štap kao mač, pomislio je Nick.
  
  "Možda su jednostavno izmišljeni kako bi nam pomogli s ovim kontraobavještajnim problemom. Prema našim informacijama, Herb Whitlock je poznavao van der Laana, ali nikada nije upoznao van Rijna, a nije znao ništa o jenisejskim dijamantima."
  
  "Gotovo da je Whitlock čuo za njih. Da jest, ne bi ih povezao. Da je živio malo duže, možda bi ih i povezao."
  
  Jastreb je kratkim, ubodnim pokretom zabio štap u pločnik. "Saznat ćemo. Možda se neke od informacija koje imamo kriju od lokalnih detektiva. Ovaj nizozemski prebjeg predstavljao se kao Nijemac u Sovjetskom Savezu, pod imenom Hans Geyser. Mali, mršav, star oko pedeset pet godina. Svijetlosmeđa kosa, a u Sibiru je imao plavu bradu."
  
  "Možda Rusi nisu prenijeli ovaj opis Nizozemcima?"
  
  'Možda. Možda njegova krađa dijamanata nije povezana s mjestom gdje se ovaj Gejzir nalazi od 1945., ili detektiv to krije od vas, što bi imalo smisla.'
  
  "Pazit ću na ovaj Gejzir."
  
  "Moglo bi biti mršavo, nisko, tamnokoso i bez brade. Za nekoga poput njega, to bi mogle biti predvidljive promjene. To je sve što znamo o ovom Gejziru. Stručnjak za dijamante. Ništa nije apsolutno sigurno."
  
  Nick je pomislio: "Nitko od ljudi koje sam do sada sreo nije kao on. Čak ni oni koji su me napali."
  
  "Loše organiziran napad. Vjerujem da je jedini pravi pokušaj bio pucati na Helmi u zračnoj luci. Vjerojatno od strane Van der Laanovih ljudi. Pokušaj atentata na Helmi dogodio se jer je otkrila da je špijunska kurirka i jer su mislili da bi mogao biti agent CIA-e ili FBI-a."
  
  "Možda su se sada predomislili oko njegovog uklanjanja?"
  
  'Da. Pogrešna procjena. Prokletstvo svih danskih mafijaša. Znamo koji su podaci ostavljeni o Helmiju u New Yorku. Radi se o "Mansonovoj" imovini. Ovdje je prikazano. Pokušaj atentata nije uspio. Zatim je dostavila aktovku u dobrom stanju. Ponaša se normalno. Ispostavilo se da si kupac dijamanata kojeg su provjerili i potvrdili da ima puno dolara za trošenje. Pa, mogli bi zaključiti da ne odgovaraš ulozi tipičnog kupca dijamanata. Naravno da ne, jer tražiš dijamante s Jeniseja. Možda postoje sumnje, ali nema razloga da te se bojimo. Još jedna pogrešna procjena.
  
  Nick se prisjetio Helmijeve nervoze. "Preumoran sam", činilo se kao vrlo slab izgovor. Helmi je vjerojatno pokušavao složiti informacije ne znajući bit.
  
  "Bila je jako nervozna u avionu", rekao je Nick. "Držala je kofer kao da joj je lancem vezan za zapešće. Činilo se da su i ona i Van der Laan odahnuli kad mu je predala kofer. Možda su imali i druge razloge."
  
  "Zanimljivo. Ne znamo sa sigurnošću, ali moramo pretpostaviti da Van der Laan ne zna da je saznala što se događa u Mansonovoj tvrtki. Taj aspekt pitanja prepuštam vama."
  
  Šetali su i ulična svjetla su se upalila. Bila je tipična proljetna večer u Amsterdamu. Ni hladna, ni vruća, vlažna, ali ugodna. Hawk je pažljivo prepričavao razne događaje, ispitujući Nickyjevo mišljenje suptilnim pitanjima. Napokon se starac uputio prema ulici Hendrikkade, a Nick je shvatio da je službeni posao završen. "Popijmo pivo, Nicholas", rekao je Hawk. "Živjeli."
  
  Ušli su u bar. Arhitektura je bila drevna, dekor prekrasan. Izgledalo je kao mjesto gdje je Henry Hudson popio svoju posljednju čašu prije nego što je otplovio na De Halve Maen kako bi istražio indijski otok Manhattan. Nick je ispričao priču prije nego što je ispio čašu pjenastog piva.
  
  "Da", tužno je priznao Hawk. "Zvali su ih istraživačima. Ali nikad ne zaboravite da je većina njih htjela zaraditi vlastiti novac. Dvije riječi odgovorit će na većinu pitanja o tim ljudima i o ljudima poput Van der Laana, Van Rijn i one žene iza vela. Ako ne možete sami riješiti problem, neka pokušaju."
  
  Nick je popio pivo i čekao. Ponekad te Hawk može izluditi. Udahnuo je aromu iz velike čaše. 'Hmm. To je pivo. Mirna voda s alkoholom i nekoliko dodatnih okusa.'
  
  "Koje su ove dvije riječi?" upitao je Nick.
  
  Hawk je polako ispio čašu, a zatim je uz uzdah spustio pred sebe. Zatim je uzeo štap.
  
  'Tko će pobijediti?' promrmljao je.
  
  Nick se ponovno ispričao dok se opuštao u njezinom Vauxhallu. Helmi je bila dobra vozačica. Malo je žena moglo sjediti pokraj njih u autu, neometano, ne uznemireno vožnjom. Ali Helmi je vozila samouvjereno. "Posao, draga. To je kao bolest. Što kažeš na Five Flies da nadoknadim svoje kašnjenje?"
  
  "Pet muha?" nasmijala se gušeći se. "Previše si pročitao o Europi za 5 dolara dnevno. To je za turiste."
  
  "Onda nađi drugo mjesto. Iznenadi me."
  
  'Fino.'
  
  Bila je sretna što je pitao. Jeli su u Zwarte Schaepu, uz svjetlost svijeća, na trećem katu slikovite zgrade iz sedamnaestog stoljeća. Ograde su bile napravljene od upredenog užeta; bakreni lonci krasili su spaljene zidove. U svakom trenutku očekivalo se da će se vidjeti Rembrandt kako šeta s dugom lulom, rukom milujući bucmastu stražnjicu svoje djevojke. Piće je bilo savršeno, hrana fantastična, a atmosfera savršen podsjetnik da se vrijeme ne smije gubiti.
  
  Uz kavu i konjak, Nick je rekao: "Hvala vam puno što ste me doveli ovdje. U ovoj situaciji, podsjetili ste me da su rođenje i smrt važni događaji, a sve što se dogodi između je igra."
  
  "Da, ovo mjesto se čini bezvremenskim." Stavila je ruke na njegove. "Lijepo je biti s tobom, Normane. Osjećam se sigurno, čak i nakon svega što se dogodilo."
  
  Bio sam na vrhuncu života. Moja obitelj je bila lijepa i topla na svoj način, ali nikad se nisam osjećao jako bliskim s njima. Možda je to razlog zašto sam osjećao tako tople osjećaje prema Hollandu, "Mansonu" i Philu...
  
  Odjednom je utihnula, a Nick je pomislio da će zaplakati. "Lijepo je gurati ovu ženu u određenom smjeru, ali budi oprezan kad stigneš do raskrižja i račvanja. Ona se suočava s kockanjem." Namrštio se. Morao si priznati, dio tog kockanja bio je dobar. Pogladi joj sjajne nokte. "Jesi li provjerio zapise o ovim dijamantima?"
  
  "Da." Ispričala mu je o transvaalskom Cullinanu. Phil je rekao da postoje dijamanti koje zovu Jenisejski Cullinani. Vjerojatno će biti stavljeni na prodaju.
  
  'Tako je. Možete saznati više o tome. Priča kaže da su ukradeni u Sovjetskom Savezu i nestali u Amsterdamu.'
  
  "Je li istina da ih zapravo tražite?"
  
  Nick je uzdahnuo. Ovo je bio njezin način da objasni sve misterije oko "Normana Kenta".
  
  "Ne draga, mislim da me ne zanima trgovanje ukradenom robom. Ali želim vidjeti kada će se nuditi."
  
  Te slatke plave oči bile su čvrsto zatvorene s naznakom straha i nesigurnosti.
  
  "Zbunjuješ me, Normane. U jednom trenutku mislim da si poslovni čovjek, pametan koliko god možeš biti, a onda se pitam bi li mogao biti inspektor osiguranja ili možda netko iz Interpola. Ako jesi, draga, reci mi istinu."
  
  "Iskreno i istinski, draga moja, ne." Bila je slaba istražiteljica.
  
  Trebala ga je jednostavno pitati radi li za neku tajnu službu.
  
  "Hoće li doista saznati išta novo o ljudima koji su te napali u tvojoj sobi?"
  
  'Ne.'
  
  Pomislila je na Paula Meyera. Bio je to čovjek koji ju je plašio. Zašto bi Phil imao išta zajedničko s nekim poput njega? Trnci straha prošli su joj niz kralježnicu i smjestili se negdje između lopatica. Metak u Schipholu - Meyerovo djelo? Pokušaj atentata na nju? Možda po Philovoj zapovijedi? Oh ne. Ne Phil. Ne "Manson". Ali što je s Kellynim mikrovrpcama? Da ih nije otkrila, možda bi jednostavno pitala Phila, ali sada se njezin mali svijet, za koji se toliko vezala, tresao iz temelja. I nije znala kamo otići.
  
  "Nikad nisam razmišljao o tome koliko kriminalaca ima u Amsterdamu, Normane. Ali bit ću sretan kad se vratim u New York, čak i ako se bojim noću hodati ulicom blizu svog stana. Imali smo tri napada u manje od dva bloka."
  
  Osjetio je njezinu nelagodu i sažalio se nad njom. Status quo je ženama teže stvoriti nego muškarcima. Čuvala ga je kao blago, držala se za njega. Usidrila se za njega, poput morskog stvorenja koje oklijevajući testira koraljni greben kad osjeti vjetar. Kad je pitala: "Je li ovo istina?", mislila je: "Nećeš me i ti izdati?" Nick je to znao ako se njihov odnos promijeni. Sigurno bi u nekom trenutku mogao iskoristiti dovoljno utjecaja da je prisili da ide putem koji on želi. Želio je da se moć, ili neka od njezinih sidrišta, prenesu s van der Laana i "Mansona" na njega. Sumnjala bi u njih, a onda bi ga pitala-
  
  "Draga, mogu li stvarno vjerovati Philu da će učiniti nešto što će me uništiti ako me vara?" i onda pričekati njegov odgovor.
  
  Nick se vratio. Vozili su se Stadhouderskadeom i ona je sjela pokraj njega. "Danas sam ljubomoran", rekao je Nick.
  
  'Zašto?'
  
  "Razmišljala sam o tebi s Philom. Znam da te divi i vidjela sam kako te gleda na određeni način. Ima lijepu veliku sofu u svom uredu."
  
  Počinjem primjećivati stvari. Čak i ako ti ne želiš da ih vidim - veliki šef i slični.
  
  "O, Normane." Protrljala je unutarnju stranu koljena, a on se zadivio toplinom koju je mogla izazvati u njemu. "To nije istina. Nikad nismo imali seks tamo - ne u uredu. Kao što sam ti rekao, bilo je to samo nekoliko puta kad smo bili vani. Nisi toliko staromodan da bi bio lud za tim?"
  
  'Ne. Ali dovoljno si lijepa da zavedeš čak i brončani kip.'
  
  Dragi, ako je to ono što želiš, ne smijemo se varati.
  
  Obgrlio ju je rukom. "Nije to tako loša ideja. Gajim tako tople osjećaje prema tebi, Helmi. Od trenutka kad smo se upoznali. A onda, sinoć, bilo je tako nevjerojatno. Nestvarno je, tako snažne emocije. Kao da si postala dio mene."
  
  "Tako se osjećam, Normane", šapnula je. "Obično me nije briga hodam li s nekim dečkom ili ne. Kad si me nazvao da mi kažeš da ćeš zakasniti, osjetila sam neku prazninu u sebi. Pokušala sam nešto pročitati, ali nisam mogla. Morala sam se pomaknuti. Morala sam nešto učiniti. Znaš što sam učinila? Oprala sam hrpu suđa."
  
  Bio bi jako iznenađen da si me tada vidio. Odjeven za ručak, s velikom pregačom i gumenim rukavicama. Kako ne bih razmišljao. Bojeći se da možda uopće nećeš doći.
  
  "Mislim da te razumijem." Prigušio je zijevanje. "Vrijeme je za spavanje..."
  
  Dok je bila u kupaonici i puštala vodu, brzo je nazvao. Javio se ženski glas s vrlo blagim naglaskom. "Bok, Mata", rekao je. "Ne mogu predugo razgovarati. Želio bih s tobom razgovarati o još nekim detaljima Salamehovih slika. Trebao sam te pozdraviti od Hansa Noorderbosa. Hoćeš li biti kod kuće sutra ujutro u pola deset?"
  
  Čuo je prigušeni jauk. Zavladala je tišina. Onda da.
  
  "Možete li mi malo pomoći tijekom dana? Trebam vodiča. Bilo bi korisno."
  
  "Da." Divio se njezinom brzom odgovoru i kratkoći. Voda u kupaonici bila je zatvorena. Rekao je: "U redu, John. Doviđenja."
  
  Helmi je izašla iz kupaonice s odjećom prebačenom preko ruke. Uredno ju je objesila na stolicu. "Želiš li nešto popiti prije nego što odeš u krevet?"
  
  'Odlična ideja.'
  
  Nick je zadržao dah. Bilo je tako svaki put kad bi vidio to prekrasno tijelo. U mekom svjetlu, sjala je poput modela. Njezina koža nije bila tamna kao njegova, a on nije nosio nikakvu odjeću. Pružila mu je čašu i nasmiješila se, osmijehom koji je bio nov, sramežljiv i topao.
  
  Poljubio ju je.
  
  Polako je prišla krevetu i stavila čašu na noćni ormarić. Nick ju je odobravajuće pogledao. Sjela je na bijele plahte i privukla koljena do brade. "Normane, moramo biti oprezni. Znam da si pametan i puno znaš o dijamantima, ali uvijek postoji mogućnost da dobiješ krivi. Pametan način za malu narudžbu je isprobati je prije nego što se obvežeš na nešto veće."
  
  Nick je legao na krevet pokraj nje. "U pravu si, dušo. Već sam i sam razmišljao o tome, volio bih to tako učiniti. Počela mi je pomagati", pomislio je. Upozorila ga je na Van der Laana i "Mansona" bez previše riječi. Poljubila mu je ušnu resicu, poput mladenke koja poziva mladence da uživaju u njezinim ljubavnim vještinama. Duboko je udahnuo i pogledao kroz prozore u noć. Ne bi bila tako loša ideja napraviti ove zavjese", pomislio je.
  
  Pogladila ju je po zlatnoplavim pramenovima kose. Nasmiješila se i rekla: "Zar nije lijepo?"
  
  'Nevjerojatno.'
  
  "Mislim, biti ovdje mirno cijelu noć i ne žuriti nikamo. Imat ćemo sve ovo vrijeme samo za sebe."
  
  "I znaš kako ga koristiti."
  
  Njezin je osmijeh bio zavodljiv. "Ne više od tebe. Mislim, da te nije ovdje, bilo bi drugačije. Ali vrijeme nije toliko važno. To je ljudski izum. Vrijeme je važno samo ako znaš kako ga ispuniti." Nježno ju je pomilovao. Prava je filozofkinja, pomislio je. Pustio je da mu usne klize po njezinu tijelu. "Dat ću ti nešto lijepo za pamćenje ovog puta, draga", zarežao je.
  
  Milujući vrat prstima, rekla je: "A ja ću ti pomoći."
  
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  Na crnoj pločici na vratima stana pisalo je: Paul Eduard Meyer. Da su ga posjetili Helmy, Van der Laan ili bilo tko tko je poznavao Meyerove prihode i ukus, bili bi iznenađeni. Van der Laan bi čak pokrenuo istragu.
  
  Stan na trećem katu jedne od starih zgrada s pogledom na Naarderweg. Čvrsta, povijesna zgrada, pedantno održavana u tipičnom nizozemskom stilu. Prije mnogo godina, trgovac građevinskim materijalom s troje djece uspio je unajmiti mali stan pored.
  
  Srušio je zidove i spojio dva apartmana. Čak i s dobrim odnosima, sve dozvole bi trajale najmanje sedam mjeseci; u Nizozemskoj sve takve transakcije idu kroz razne kanale koji nalikuju blatnim bazenima u kojima se utapate. Ali dok je završio, ovaj stan imao je čak osam soba i dugi balkon. Prije tri godine prodao je svoje posljednje skladište drvne građe, zajedno s ostalim nekretninama, i preselio se u Južnu Afriku. Čovjek koji ga je došao unajmiti, plaćajući gotovinom, bio je Paul Eduard Meyer. Bio je tihi stanar i postupno je postao poslovni čovjek, primajući mnogo posjetitelja. Posjeti nisu bili namijenjeni ženama, u ovom slučaju, iako je sada jedna silazila niz stepenice. Ali svi posjetitelji bili su ugledni ljudi, poput Meyera. Pogotovo sada, kada je bio bogat čovjek.
  
  Meyerov prosperitet bio je povezan s ljudima koji su ga posjećivali, posebno s Nicholasom G. de Grootom, koji je otišao prije pet godina, naredivši mu da se brine o prekrasnom, velikom stanu, a zatim odmah nakon toga nestao. Paul je nedavno saznao da je de Groot stručnjak za dijamante za Ruse. To je bilo sve što mu je de Groot htio reći o tome. Ali bilo je dovoljno. Kad se de Groot iznenada pojavio u tom ogromnom stanu, znao je: "Ukrao si ih" - to je bilo sve što je imao reći.
  
  "Imam ih. I ti ćeš dobiti svoj dio. Ne govori Van der Laanu ništa i nemoj ništa reći."
  
  De Groot je kontaktirao van der Laana i ostale zainteresirane strane putem pošte dostavljene na adresu. Jenisejski dijamanti bili su skriveni negdje u neupadljivom paketu u De Grootovoj prtljazi. Paul je tri puta pokušao doći do njih, ali nije bio previše razočaran kada ih nije mogao pronaći. Uvijek je bolje pustiti nekog drugog da pokuša otvoriti paket eksploziva nego osigurati svoj dio.
  
  Tog lijepog jutra, De Groot je popio kavu i proždirao obilan doručak. Uživao je u pogledu s balkona dok je pregledavao poštu koju je dostavio Harry Hazebroek. Davno, kada se zvao Hans Geyser, De Groot je bio nizak, plavokosi muškarac. Sada, kako je Hawk pretpostavio, bio je nizak, tamnokosi muškarac. Hans Geyser bio je metodičan čovjek. Dobro se kamuflirao, sve do tena i tamnog laka za nokte. Za razliku od mnogih sitnih muškaraca, De Groot je bio lagan i skroman. Polako je probijao kroz život, nezanimljiv i neupadljiv čovjek koji se vjerojatno bojao da će biti prepoznat. Odabrao je neupadljivu ulogu i savršeno je savladao.
  
  Harry Hazebroek bio je otprilike istih godina kao i De Groot. Oko pedeset, i otprilike iste visine i građe. I on je bio pobožni štovatelj Führera, koji je Njemačkoj nekoć toliko obećao. Možda zato što mu je bila potrebna očinska figura ili zato što je tražio ispušni ventil za svoje snove. De Groot je sada također znao da je u to vrijeme pogriješio. Štedio je toliko resursa koje je koristio, a onda je dugoročno izostao potpuni uspjeh. Hazebroek je i sam bio takav i bio je apsolutno odan De Grootu.
  
  Kad mu je De Groot rekao za jenisejske dijamante, Hazebroek se nasmiješio i rekao: "Znao sam da ćeš jednog dana uspjeti. Hoće li to biti veliki pothvat?"
  
  "Da, to će biti ogromna količina novca. Da, bit će dovoljno za svakoga od nas."
  
  Hazebroek je bio jedini na svijetu prema kojem je De Groot mogao gajiti bilo kakve osjećaje osim sebe.
  
  Pažljivo je pregledao pisma. "Harry, ribe grizu. Van Rijn želi sastanak u petak. Van der Laan u subotu."
  
  "U tvojoj kući?"
  
  'Da, u provincijama.'
  
  'Ovo je opasno.'
  
  'Da. Ali je nužno.'
  
  "Kako ćemo stići tamo?"
  
  "Morat ćemo biti tamo. Ali morat ćemo biti oprezni i naoružani. Paul će nam dati informacije o Van der Laanu. Philip ga ponekad koristi umjesto mene. Zatim mi prenosi informacije." Obojica su se nasmiješili. "Ali Van Rijn bi mogao biti druga priča. Što misliš o njemu?"
  
  "Bio sam iznenađen kad mi je ponudio da ih kupi."
  
  "Vrlo dobro, Harry... Ali ipak..."
  
  De Groot si je natočio još jednu šalicu kave. Izraz lica mu je bio zamišljen. "Tri konkurenta nisu u pravu - smetat će jedan drugome", rekao je Hazebroek.
  
  "Naravno. Oni su najveći poznavatelji dijamanata na svijetu. Ali zašto nisu pokazali više interesa? 'Preopasno', rekli su. Treba vam ugledan kupac kojemu ćete prodati. Kao vaš vlastiti trgovac dijamantima. Ali ipak, trguju velikim količinama ukradenih dijamanata diljem svijeta. Trebaju im sirovi."
  
  "Moramo biti oprezni."
  
  "Naravno, Harry. Imaš li lažne dijamante?"
  
  "Čuvaju se na tajnom mjestu. Auto je također zaključan."
  
  "Ima li tamo i oružja?"
  
  'Da.'
  
  "Dođi k meni u jedan sat. Onda ćemo otići tamo. Dva starca će posjetiti krokodile."
  
  "Trebaju nam tamne naočale za kamuflažu", ozbiljno reče Hazebroek.
  
  De Groot se nasmijao. Harry je bio glup u usporedbi s njim. Bilo je to davno, kad je otišao u Njemačku... Ali mogao je vjerovati Harryju, pouzdanom vojniku od kojeg se ne bi trebalo previše očekivati. Harry nikada nije pitao o posebnom poslu koji je De Groot obavljao s Van der Laanom, ali nije imalo smisla govoriti mu o kurirskim službama za Moskvu ili bilo koga drugog. De Groot se bavio trgovinom - tako je Van der Laan nazivao prijenosom informacija - u njihovoj vezi. Bio je to unosan posao, ponekad manje, ali u konačnici, bio je to dobar prihod. Sada je bilo previše rizično ako biste to nastavili predugo.
  
  Bi li Van der Laanu bilo lako pronaći drugog kurira? Da je odmah krenuo, Rusi bi mu možda pronašli konkurenta. Ali ono što mu je bilo važno bio je De Groot.
  
  Morao se riješiti tih jenisejskih dijamanata dok su se krokodili međusobno borili za njih. De Grootove tvrde, tanke, bezbojne usne stisnule su se. Neka te zvijeri to same riješe.
  
  Nakon što je Helmi otišla, radosna i sretna, kao da ju je vrijeme provedeno s Nickom oslobodilo briga, Nick je bio spreman za putovanje izvan grada. Obavio je pedantne pripreme, provjeravajući svoju specijaliziranu opremu.
  
  Brzo je sastavio pištolj od dijelova pisaćeg stroja koji nisu radili. Ponovno je sastavio pisaći stroj i zatim ga sakrio u kofer. Stuart, genij za posebne resurse, bio je ponosan na ovaj izum. Nick je bio malo zabrinut zbog dodatne težine prtljage tijekom putovanja. Nakon što je sastavio pištolj koji mu je bio potreban, Nick je pregledao tri čokoladice i češalj, koji su bili izrađeni od lijevane plastike. Sadržavali su čepove, neke bočice s lijekovima i recepte... Njegova prtljaga sadržavala je i iznimno velik broj kemijskih olovaka, podijeljenih u skupine od šest različitih boja... Neke su bile pikrinska kiselina za detonatore, s vremenom paljenja od deset minuta. Druge su bile eksploziv, a plave su bile fragmentacijske granate. Kad je bio spreman za odlazak - ostavljajući samo nekoliko stvari u svojoj sobi - nazvao je van Rijna i van der Laana kako bi potvrdio sastanke s njima. Zatim je nazvao Helmi i osjetio njezino razočaranje kad je rekao: "Draga, neću te moći vidjeti danas. Ideš li kod Van der Laana za vikend?"
  
  "Čekao sam da ovo kažeš. Ali uvijek rado..."
  
  "Vjerojatno ću neko vrijeme biti jako zauzet. Ali vidimo se u subotu."
  
  "U redu." Govorila je polako i nervozno. Znao je da se pita gdje će biti i što će učiniti, nagađa i brine se. Na trenutak mu je bilo žao...
  
  Ušla je u igru dobrovoljno i znala je njezina gruba pravila.
  
  U svom unajmljenom Peugeotu pronašao je adresu u vodiču koristeći detaljnu kartu Amsterdama i okolice. Kupio je buket cvijeća s kolica s cvijećem, ponovno se divio nizozemskom krajoliku i krenuo kući.
  
  Mata je otvorila vrata baš kad je pozvonio. "Dragi moj", rekla je, i gotovo su zgnječili cvijeće između njezina sočnog tijela i njegovog. Poljupci i milovanja. Trebalo je dugo, ali konačno je stavila cvijeće u vazu i obrisala oči. "Pa, napokon se opet susrećemo", rekao je Nick. "Ne smiješ plakati."
  
  "Bilo je to tako davno. Bila sam tako usamljena. Podsjećaš me na Jakartu."
  
  "S radošću, nadam se?"
  
  'Naravno. Znam da si tada učinio što si morao.'
  
  "Ovdje sam zbog potpuno istog zadatka. Zovem se Norman Kent. Čovjek koji je bio ovdje prije mene bio je Herbert Whitlock. Nikad čuo za njega?
  
  "Da." Mata je polako hodala prema svom malom kućnom baru. "Previše je popio ovdje, ali sada osjećam da i meni to treba. Kava s Vieuxom?"
  
  "Što je ovo?"
  
  "Određeni nizozemski konjak.
  
  "Pa, volio bih."
  
  Donijela je piće i sjela pokraj njega na široki, cvjetni kauč. "Pa, Normane Kent. Nikad te nisam povezivala s Herbertom Whitlockom, iako počinjem shvaćati zašto je prihvaćao toliko poslova i imao toliko posla. Mogla sam pretpostaviti."
  
  'Možda ne. Dolazimo u svim oblicima i veličinama. Gle...'
  
  Prekinuo ju je kratkim, dubokim smijehom. Trznuo se... Gle. Iz džepa je izvadio kartu i pokazao joj područje oko Volkela. "Poznaješ ova područja?"
  
  'Da. Čekaj malo. Imam topografsku kartu.'
  
  Otišla je u drugu sobu, a Nick je istraživao stan. Četiri prostrane sobe. Vrlo skupo. Ali Mata se dobro držala, ili, da se loše našalim, legla je na leđa. U Indoneziji je Mata bila tajna agentica sve dok nije protjerana iz zemlje. To je bio dogovor; inače su mogli biti puno stroži.
  
  Mata se vratio i rasklopio kartu pred sobom. "Ovo je područje Volkela."
  
  "Imam adresu. Pripada seoskoj kući Pietera-Jana van Rijna. Možete li je pronaći?"
  
  Promatrali su zamršene linije i sjenčanje.
  
  "Ovo mora biti njegovo imanje. Ima mnogo polja i šuma. U ovoj zemlji su prilično rijetke i vrlo skupe."
  
  "Želim da možeš ostati sa mnom tijekom dana. Je li to moguće?"
  
  Okrenula se prema njemu. Nosila je jednostavnu haljinu koja je nejasno podsjećala na orijentalni ogrtač. Nosila ju je preko cijelog tijela i isticala je obline njezinih grudi. Mata je bila niska i tamnoputa, potpuna suprotnost Helmi. Smijeh joj je bio brz. Imala je smisla za humor. U nekim aspektima, bila je pametnija od Helmi. Doživjela je mnogo više i prošla kroz mnogo teža vremena od ovih u kojima se sada našla. Nije gajila zamjerke na svoj život. Bio je dobar kakav jest - ali smiješan. Njezine tamne oči gledale su ga podrugljivo, a crvene usne izvile su se u veselu grimasu. Stavila je obje ruke na bokove. "Znala sam da ćeš se vratiti, dragi. Što te je tako dugo zadržalo?"
  
  Nakon još dva susreta i nekoliko toplih zagrljaja iz dobrih starih vremena, otišli su. Nije joj trebalo više od četiri minute da se pripremi za putovanje. Pitao se nestaje li još uvijek tako brzo kroz stražnji zid kad se na njezinim ulaznim vratima pojavi kriva osoba.
  
  Dok su odlazili, Nick je rekao: "Mislim da je to oko sto pedeset milja. Znaš li put?"
  
  "Da. Skrećemo na Den Bosch. Nakon toga mogu pitati za upute u policijskoj postaji ili pošti. Još si na strani pravde, zar ne?" Zadirkujući je izvila svoje tople usne. "Volim te, Nick. Drago mi je što te opet vidim. Ali dobro, naći ćemo kafić da pitamo za upute."
  
  Nick se osvrnuo. Ova djevojka ga je imala naviku iritirati otkad ju je upoznao. Sakrio je zadovoljstvo i rekao: "Van Rijn je ugledan građanin. Moramo izgledati kao pristojni gosti. Pokušajte ponovno kasnije u pošti. Imam sastanak s njim večeras. Ali želim temeljito istražiti ovo mjesto. Što vi znate o njemu?"
  
  'Ne baš puno. Jednom sam radio u odjelu za oglašavanje njegove tvrtke i dva ili tri puta sam ga sreo na zabavama.'
  
  "Zar ga ne poznaješ?"
  
  'Što misliš?'
  
  "Pa, upoznao sam ga i vidio. Poznajete li ga osobno?"
  
  'Ne. To sam ti rekao. Barem ga nisam dirao, ako na to misliš.'
  
  Nick se nasmiješio.
  
  "Ali", nastavio je Mata, "sa svim tim velikim trgovačkim tvrtkama, brzo postaje jasno da Amsterdam zapravo nije ništa više od sela. Veliko selo, ali ipak selo. Svi ti ljudi..."
  
  - Kako je Van Rijn?
  
  "Ne, ne", pomislio sam na trenutak. "Ne. Ne on. Ali Amsterdam je tako malen. On je sjajan čovjek u poslu. Dobri odnosi. Mislim, da je imao ikakve veze s kriminalnim podzemljem, poput onih ljudi u... poput onih koje smo poznavali u Jakarti, mislim da bih znao za to."
  
  Drugim riječima, on se ne bavi špijunažom.
  
  Ne. Ne mislim da je pravedniji od bilo kojeg drugog špekulanta, ali - kako se to kaže? - njegove su ruke čiste."
  
  'U redu. Što je s van der Laanom i "Mansonom"?
  
  'Ah. Ne poznajem ih. Čuo sam za to. On se stvarno bavi nekim sumnjivim stvarima.'
  
  Jahali su neko vrijeme ne govoreći ništa. "A ti, Mata", upitao je Nick, "kako idu tvoja mračna djela?"
  
  Nije odgovorila. Pogledao ju je. Njezin oštar euroazijski profil isticao se na zelenim pašnjacima.
  
  "Ljepša si nego ikad, Mata", rekao je. "Kako ti ide financijski i u krevetu?"
  
  Dragi... Je li to razlog zašto si me ostavio u Singapuru? Zato što sam lijepa?
  
  "To je cijena koju sam morao platiti za to. Znaš moj posao. Mogu li te vratiti u Amsterdam?"
  
  Uzdisala je. "Ne, draga, drago mi je što te opet vidim. Samo se ne mogu smijati toliko kao sada već nekoliko sati. Radim. Poznaju me po cijeloj Europi. Vrlo dobro me poznaju. Dobro sam."
  
  "Odlično zbog ovog stana."
  
  "Ona me košta bogatstvo. Ali treba mi nešto pristojno. Ljubav? Ništa posebno. Dobri prijatelji, dobri ljudi. Ne mogu ovo više podnijeti." Naslonila se na njega i tiho dodala: "Otkad te poznajem..."
  
  Nick ju je zagrlio, osjećajući se pomalo nelagodno.
  
  Ubrzo nakon ukusnog ručka u maloj krčmi uz cestu izvan Den Boscha, Mata je pokazao naprijed. "Eno je ona sporedna cesta s karte. Ako nema drugih manjih cesta, trebali bismo ići ovom do Van Rijnova imanja. Mora da potječe iz stare obitelji kad posjeduje toliko hektara zemlje u Nizozemskoj."
  
  "Visoka bodljikava žica izranjala je iz uređene šume i protezala se pod pravim kutom paralelno s cestom. 'Možda je to granica njegovog posjeda', rekao je Nick."
  
  'Da. Moguće.'
  
  Cesta je bila jedva dovoljno široka da se dva automobila mimoiđu, ali je mjestimično bila proširena. Drveće je izgledalo dobro održavano. Nije bilo vidljivih grana ili otpada na tlu, pa čak je i trava izgledala dobro održavano. Iza vrata, iz šume se izranjao zemljani put, lagano se savijao i išao paralelno s cestom prije nego što je nestao natrag u drveću. Nick je parkirao na jednom od proširenih prostora. "Izgledalo je kao pašnjak. Van Rijn je rekao da ima konje", rekao je Nick.
  
  "Ovdje nema okretnih vrata. Prošli smo kroz jedno, ali je na njemu bila velika brava. Hoćemo li pogledati dalje?"
  
  'Za minutu. Mogu li dobiti posjetnicu, molim?'
  
  Proučavao je topografsku kartu. 'Tako je. Ovdje je označeno kao zemljani put. Vodi prema cesti s druge strane šume.'
  
  Vozio je polako.
  
  "Zašto jednostavno ne prođeš kroz glavni ulaz? Sjećam se da to nisi mogao baš dobro izvesti ni u Jakarti."
  
  "Da, Mata, draga moja. Navike teško umiru. Pogledaj, tamo..." Ugledao je slabe tragove guma u travi. Slijedio ih je i nekoliko sekundi kasnije parkirao auto, djelomično skriven od ceste. U Sjedinjenim Državama zvala bi se Lovers Lane, samo što ovdje nije bilo ograde. "Idem pogledati. Uvijek volim nešto znati o nekom mjestu prije nego što dođem."
  
  Podigla je lice prema njemu. "Zapravo, ona je na svoj način čak i ljepša od Helmi", pomislio je. Dugo ju je ljubio i dao joj ključeve. "Drži ih kod sebe."
  
  "Što ako se ne vratiš?"
  
  "Onda idi kući i ispričaj Hansu Norderbosu cijelu priču. Ali ja ću se vratiti."
  
  Popevši se na krov automobila, pomislio je: "Oduvijek sam to radio do sada. Ali jednog dana se to neće dogoditi. Mata je tako praktičan." S trzajem koji je zatresao auto na oprugama, preskočio je ogradu. S druge strane ponovno je pao, prevrnuo se i ponovno dočekao na noge. Tamo se okrenuo prema Mati, nasmiješio se, kratko se naklonio i nestao u drveću.
  
  Mekani trag zlatne sunčeve svjetlosti pao je između drveća i zadržao se na njezinim obrazima. Kupala se u njemu i pušila cigaretu, razmišljajući i prisjećajući se. Nije pratila Normana Kenta u Jakartu. Tada je bio poznat pod drugim imenom. Ali on je i dalje bio isti moćan, šarmantan, nepokolebljiv čovjek koji je progonio tajanstvenog Judu. Nije bila tamo kada je tražio Q-brod, sjedište Jude i Heinricha Müllera. Kada je konačno pronašao to kinesko smeće, imao je sa sobom još jednu indonezijsku djevojku. Mata je uzdahnuo.
  
  Ta djevojka u Indoneziji bila je prekrasna. Bili su gotovo jednako šarmantni kao i ona, možda čak i više, ali to je bilo sve što su imali zajedničko. Postojala je ogromna razlika među njima. Mata je znao što muškarac želi između sumraka i zore; djevojka je samo došla to vidjeti. Nije ni čudo što ga je djevojka poštovala. Norman Kent bio je savršen muškarac, sposoban udahnuti život svakoj djevojci.
  
  Mata je proučavala šumu u kojoj je Norman nestao. Pokušala se prisjetiti što zna o tom Pieter-Janu van Rijnu. Opisala ga je. Izvrstan odnos. Odanost. Prisjetila se. Je li mu mogla dati lažne informacije? Možda nije bila dovoljno informirana; van Rijn je zapravo nije poznavao. Nije prije primijetila ništa slično.
  
  Izašla je iz auta, bacila cigaretu i izula žute kožne čizme. Njezin skok s krova Peugeota preko ograde možda nije bio tako dalek kao Nickov, ali je bio graciozniji. Glatko se spustila. Ponovno je obula čizme i krenula prema drveću.
  
  Nick je hodao stazom nekoliko stotina metara. Hodao je kroz kratku, gustu travu uz nju kako ne bi ostavljao tragove. Došao je do dugog zavoja gdje je staza prelazila šumu. Nick je odlučio ne slijediti otvorenu stazu i hodao je paralelno s njom kroz šumu.
  
  Staza je prelazila potok preko rustikalnog drvenog mosta koji je izgledao kao da je tjedno podmazan lanenim uljem. Drvo je sjalo. Obale potoka izgledale su jednako njegovane kao i drveće u samoj šumi, a duboki potok činio se kao jamstvo dobrog ribolova. Stigao je do brda gdje su sva stabla bila posječena, nudeći dobar pogled na okolicu.
  
  Panorama je bila zapanjujuća. Doista je izgledala kao razglednica s natpisom: "Nizozemski krajolik". Šuma se protezala oko kilometar, a čak su i krošnje drveća oko nje izgledale podšišane. Iza njih su se nalazili uredni komadi obrađene zemlje. Nick ih je proučavao malim dalekozorom. Polja su bila neobična zbirka kukuruza, cvijeća i povrća. Na jednom je muškarac radio na žutom traktoru; na drugom su se dvije žene saginjale kako bi se brinule o tlu. Iza tih polja nalazila se prekrasna velika kuća s nekoliko gospodarskih zgrada i dugim redovima staklenika koji su svjetlucali na suncu.
  
  Odjednom je Nick spustio dalekozor i pomirisao zrak. Netko je pušio cigaru. Brzo se spustio niz brdo i sakrio se među drvećem. S druge strane brda uočio je Daf 44 Comfort parkiran među grmljem. Tragovi guma ukazivali su na to da je krivudao kroz šumu.
  
  Proučavao je tlo. Nije bilo tragova koje bi mogao pratiti na ovom tepihu prekrivenom tlu. Ali dok je hodao kroz šumu, miris je postajao sve jači. Ugledao je čovjeka okrenutog leđima kako proučava krajolik kroz dalekozor. Laganim pokretom ramena oslobodio je Wilhelminu u futroli i zakašljao se. Čovjek se brzo okrenuo, a Nick je rekao: "Bok."
  
  Nick se zadovoljno nasmiješio. Pomislio je na Hawkove riječi: "Tražite tamnog, bradatog muškarca od oko pedeset pet godina." Izvrsno! Nicolaas E. de Groot uzvratio je osmijeh i ljubazno kimnuo. "Zdravo. Prekrasan pogled."
  
  Osmijeh i prijateljski kimanje glavom bili su samo očiti. Ali Nick se nije dao prevariti. "Ovaj čovjek je tvrd kao čelik", pomislio je. "Nevjerojatno. Nikad prije ovo nisam vidio. Čini se da znaš put tamo." Kimnuo je prema skrivenom Dafi.
  
  Već sam bio ovdje, iako uvijek pješice. Ali postoje vrata. Obična brava. De Groot je slegnuo ramenima.
  
  "Dakle, pretpostavljam da smo obojica kriminalci?"
  
  Recimo: izviđači. Znate li čija je ovo kuća?
  
  "Pieter Jan van Rijn".
  
  "Upravo tako." De Groot ga je pažljivo proučavao. "Prodajem dijamante, gospodine Kent, a čuo sam po gradu da ih vi kupujete."
  
  "Možda je to razlog zašto pazimo na kuću Van Rijna. Oh, a možda ćeš ti prodati, možda ja kupim."
  
  "Dobro zapaženo, gospodine Kent. A budući da se sada sastajemo, možda nam više neće trebati posrednik."
  
  Nick je brzo razmišljao. Stariji je čovjek odmah shvatio. Polako je odmahnuo glavom. "Nisam stručnjak za dijamante, gospodine De Groot. Nisam siguran da bi mi dugoročno koristilo okrenuti gospodina Van Rijna protiv sebe."
  
  De Groot je ubacio dalekozor u kožnu torbicu prebačenu preko ramena. Nick je pomno promatrao pokrete njegovih ruku. "Ne razumijem ni riječi od ovoga. Kažu da ste vi Amerikanci vrlo pametni u poslu. Shvaćate li kolika je Van Rijnova provizija u ovom poslu?"
  
  'Puno novca. Ali za mene bi to moglo biti jamstvo.'
  
  "Onda, ako ste toliko zabrinuti zbog ovog proizvoda, možda se možemo kasnije sastati. S vašim stručnjakom - ako mu se može vjerovati."
  
  "Van Rijn je stručnjak. Vrlo sam zadovoljan s njim." Mali čovjek žustro je hodao naprijed-natrag, krećući se kao da nosi hlače i borbene čizme umjesto formalnog sivog odijela.
  
  Odmahnuo je glavom. "Mislim da ne shvaćaš svoje prednosti u ovoj novoj situaciji."
  
  'Dobro. Ali biste li mi mogli pokazati ove jenisejske dijamante?'
  
  'Možda. U blizini su.'
  
  'U autu?'
  
  'Sigurno.'
  
  Nick se ukočio. Ovaj mali čovjek bio je previše samouvjeren. U tren oka izvukao je Wilhelminu van. De Groot je ležerno pogledao dugi plavi kovčeg. Jedino što se u njemu promijenilo bilo je širenje njegovih samouvjerenih, oštrih očiju. "Sigurno postoji još netko u šumi tko će paziti na tvoj auto", rekao je Nick. "Pozovi ga ili nju ovamo."
  
  I bez šala, molim. Vjerojatno znaš što je metak iz takvog pištolja sposoban."
  
  De Groot nije pomaknuo ni mišić osim usana. "Dobro poznajem Luger, gospodine Kent. Ali nadam se da ste i vi dobro upoznati s velikim engleskim pištoljem Webley. Trenutno vam je jedan uperen u leđa i u dobrim je rukama."
  
  "Reci mu da izađe i pridruži ti se."
  
  "O ne. Možeš me ubiti ako želiš. Svi moramo jednog dana umrijeti. Dakle, ako želiš umrijeti sa mnom, možeš me ubiti sada." De Groot je podigao glas. "Priđi bliže, Harry, i pokušaj ga pogoditi. Ako puca, ubij ga odmah. Zatim uzmi dijamante i sam ih prodaj. Auf Wiedersehen."
  
  "Blefiraš li?" tiho je upitao Nick.
  
  "Reci nešto, Harry."
  
  Odmah iza Nicka, začuo se nečiji glas: "Izvršit ću naredbu. Upravo tako. A ti si tako hrabar..."
  
  
  Poglavlje 6
  
  
  - Nick je nepomično stajao. Sunce mu je grijalo vrat. Negdje u šumi cvrkutale su ptice. Napokon, De Groot reče: "Na Divljem zapadu su to zvali meksički poker, zar ne?" "Drago mi je da znate igru." "Ah, gospodine Kent. Kockanje mi je hobi. Možda uz moju ljubav prema starom Divljem zapadu. Nizozemci i Nijemci su puno više doprinijeli razvoju tog vremena nego što se općenito vjeruje. Jeste li znali, na primjer, da su neki od konjičkih pukova koji su se borili protiv Indijanaca primali naredbe izravno iz Njemačke? 'Ne. Usput, to mi se čini vrlo malo vjerojatnim.' "Ipak, istina je. Peta konjička pukovnija nekoć je imala vojni orkestar koji je govorio samo njemački." Nasmiješio se, ali mu se osmijeh produbio kad je Nick rekao: "To mi ne govori ništa o tim izravnim naredbama iz Njemačke o kojima ste govorili." De Groot ga je na trenutak pogledao ravno u oči. "Ovaj čovjek je opasan", pomisli Nick. "Ova glupost s hobijem - ova fascinacija Divljim zapadom. Ova glupost o njemačkim naredbama, njemačkim kapelama." "Ovaj čovjek je čudan." De Groot se ponovno opustio, a poslušni osmijeh mu se vratio na lice. "U redu. A sada na posao. Hoćete li kupiti ove dijamante izravno od mene?"
  
  "Možda, s obzirom na drugačije okolnosti. Ali zašto vas smeta što ne kupujem izravno od vas umjesto preko Van Rijna? Želim ih po njegovoj cijeni. Ili cijeni koju traži Van der Laan ili gospođa J. - gospođa J.?" "Čini se da mi svi žele prodati ove dijamante. Bila je to neka žena u velikom automobilu koja mi je rekla da pričekam njezinu ponudu." De Groot se namrštio. Ova ga je vijest malo uznemirila. Nick se pitao što bi čovjek učinio ako nazove detektiva ili Hawka. "To malo komplicira stvari", rekao je De Groot. "Možda bismo trebali odmah dogovoriti sastanak." "Dakle, imate dijamante, ali ne znam vašu cijenu." "Razumijem to." "Ako pristanete da ih kupite, možemo dogovoriti zamjenu - novac za dijamante - na obostrano prihvatljiv način." Nick je zaključio da čovjek govori akademski engleski. Bio je to netko tko je lako učio jezike, ali nije dobro slušao ljude. "Samo sam vam htio postaviti još jedno pitanje", rekao je Nick. "Da?" "Rečeno mi je da je moj prijatelj dao predujam za ove dijamante. Možda vama - možda nekome drugome." Činilo se da se mali De Groot napreže. "Barem meni. Ako uzmem predujam, i ja ću ih isporučiti." Bio je iritiran što bi mu čast kao lopova mogla biti okaljana. "Možete li mi reći i tko je to bio?" "Herbert Whitlock." De Groot je izgledao zamišljeno. "Nije li nedavno umro?" "Doista." Nisam ga poznavao. "Nisam uzeo ni centa od njega." Nick je kimnuo, kao da je to odgovor koji je očekivao. Glatkim pokretom pustio je Wilhelminu da se vrati svojoj futroli. "Nećemo nikamo stići ako se malo ljutito pogledamo." "Hoćemo li sada do onih dijamanata?" De Groot se nasmijao. Njegov osmijeh bio je hladan kao led. "Naravno. Naravno, oprostit ćeš nam što smo Harryja držali izvan tvog dohvata kako bi nas pazio? Uostalom, to je neprocjenjivo pitanje. I ovdje je prilično tiho, i jedva se poznajemo. Harry, slijedi nas!" Podigao je glas prema drugom muškarcu, zatim se okrenuo i krenuo prema Daph. Nick je slijedio iza njegovih ravnih leđa sa svojim uskim, umjetno pognutim ramenima. Tip je bio uzor samovažnosti, ali nemoj ga previše podcjenjivati. Nije baš zabavno hodati s naoružanim čovjekom na leđima. Čovjek o kojem se ne može ništa reći osim da je djelovao izuzetno fanatično. Harry? Oh, Harry? Reci mi što se događa ako slučajno naletiš na korijen drveta. Ako imaš jedan od onih starih vojnih Webleyja, nema čak ni osigurač. Daph je izgledala kao dječja igračka napuštena na maketi željeznice. Začulo se trenutno šuštanje grana, a zatim je glas viknuo: "Spusti pištolj!" Nick je odmah shvatio situaciju. Sagnuo se ulijevo, okrenuo se i rekao De Grootu: "Reci Harryju da posluša. Djevojka je sa mnom." Nekoliko metara iza niskog muškarca s velikim Webleyjem, Mata Nasut se popela na noge gdje je sletjela kad je pala s drveta. Njezin mali plavi automatski pištolj bio je uperen u Harryjeva leđa. "I smirite sve", rekla je Mata. Harry je oklijevao. S jedne strane, bio je tip koji se igra kamikaze pilota, a s druge strane, njegov um se činio nesposobnim za brzo donošenje odluka. "Da, smiri se", zarežao je De Groot. "Reci joj da spusti pištolj", rekao je Nicku. "Svi se riješimo oružja", rekao je Nick umirujuće. "Ja sam bio prvi. Reci Harryju-" "Ne", rekao je De Groot. "Učinit ćemo to na moj način." "Spusti ga-" Nick se nagnuo naprijed. Webley je projurio iznad njegove glave. U trenutku se našao ispod Webleyja i ispalio drugi hitac. Zatim je poletio, povlačeći Harryja sa sobom brzinom. Nick je istrgnuo revolver iz ruku Harryja poput dječje zvečke. Zatim je skočio na noge dok je Mata zarežao na De Groota: "Ostavi ga-pusti ga-" De Grootova ruka nestala je u njegovoj jakni. Ukočio se. Nick je držao Webley za cijev. "Smiri se, De Groot. U svakom slučaju, svi se malo smirimo." Promatrao je Harryja krajičkom oka. Mali čovjek se mučio ustati, kašljući i gušeći se. Ali nije pokušao posegnuti za drugim oružjem, ako ga je uopće imao. "Izvadi ruku iz jakne", rekao je Nick. "Očekujemo li ovo sada? "Sve ostaje isto." De Grootove ledene oči srele su se s parom sivih, manje hladnih, ali nepomičnih poput granita. Slika je ostala nepromijenjena nekoliko sekundi, osim Harryjevog kašlja, a zatim je De Groot polako spustio ruku. "Vidim da smo vas podcijenili, gospodine Kent. Ozbiljna strateška pogreška." Nick se podsmjehnuo. De Groot je izgledao zbunjeno. "Zamislite samo što bi se dogodilo da smo imali više ljudi koji stoje među drvećem. Mogli bismo ovako satima. Imate li možda još ljudi?" "Ne", rekao je De Groot. "Volio bih da je to istina." Nick se okrenuo Harryju. "Žao mi je zbog onoga što se dogodilo. Ali jednostavno ne volim male tipove s velikim pištoljem uperenim u moja leđa. Tada me refleksi preuzmu." Harry se nasmijao, ali nije odgovorio. "Imaš dobre reflekse za poslovnog čovjeka", suhoparno je komentirao De Groot. "Nisi ništa više od tog kauboja, zar ne?" "Ja sam tip Amerikanca koji je navikao rukovati pištoljem." Bio je to apsurdan komentar, ali možda bi odjeknuo kod nekoga tko je tvrdio da toliko voli kockanje i stari Divlji zapad, i tko je bio toliko tašt. Nesumnjivo bi pomislio da ovi primitivni Amerikanci jednostavno čekaju da se situacija promijeni. Sljedeći potez ludog Amerikanca bio je dovoljan da potpuno zbuni De Groota, ali bio je prebrz da bi se suprotstavio. Nick mu je prišao, zavukao Webley za pojas i jednim brzim pokretom izvukao revolver kalibra .38 s tupim nosom iz krute kožne futrole. De Groot je shvatio da bi, ako pomakne i jedan prst, ovaj brzi Amerikanac mogao razviti drugačije reflekse. Stisnuo je zube i čekao. "Sad smo opet prijatelji", rekao je Nick. "Vratit ću ti ih kako treba kad se rastanemo. Hvala ti, Mata..." Prišla je i stala pokraj njega, njezino prekrasno lice bilo je potpuno pod kontrolom. "Pratila sam te jer si me možda krivo shvatio - ne poznajem Van Rijna baš dobro. Ne znam kakva mu je politika - je li to prava riječ? Da, odlična riječ za to. Ali možda nam sada ne treba, zar ne, De Groot? A sada idemo pogledati ove dijamante." Harry je pogledao svog šefa. De Groot je rekao: "Donesi ih, Harry", a Harry je izvukao ključeve i pretražio auto prije nego što se ponovno pojavio s malom smeđom torbom. Nick je dječački rekao: "Dovraga, mislio sam da će biti veći." "Nešto manje od pet funti", rekao je De Groot. "Sav taj kapital u tako maloj torbi." Stavio je torbu na krov automobila i petljao se s vezicom koja ju je držala zatvorenu poput novčanika. "Sve te naranče u jednoj maloj bočici", promrmljao je Nick. "Molim?" Stara jenkijevska izreka. Slogan tvornice limunade u St. Josephu, Missouri, 1873. "Ah, nisam to prije znao. Moram se sjetiti. Sve te naranče..." De Groot je pažljivo ponovio frazu, povlačeći konac. "Ljudi jašu", rekao je Mata prodorno. "Na konjima..." rekao je Nick, "De Groot, daj vrećicu Harryju i zamoli ga da je spremi." De Groot je bacio vrećicu Harryju, koji ju je brzo vratio u auto. Nick ga je držao na oku i na dijelu šume koji je Mata istovremeno gledao. Ne podcjenjuj tu dvojicu staraca. Bio bi mrtav prije nego što se osvijestiš. Četiri konja su izjahala iz drveća prema njima. Pratili su slabašne tragove Duffovih kotača. Ispred njih bio je Van Rijnov čovjek, onaj kojeg je Nick sreo u hotelu, mlađi od njih dvojice, koji je bio nenaoružan. Jahao je kestenjastog konja vješto i lako - i bio je potpuno gol. Nick je imao samo kratko vrijeme da se divi takvom jahačkom umijeću, jer su iza njega jahale dvije djevojke i još jedan muškarac. Drugi muškarac također je jahao, ali nije se činio toliko iskusnim kao vođa. Dvije djevojke bile su jednostavno jadne jahačice, ali Nicka je to manje iznenadilo nego činjenica da su one, poput muškaraca, bile gole. "Poznaješ li ih?" upitao je De Groot Nicka. "Ne. Čudne mlade budale." De Groot je prešao jezikom preko usana, proučavajući djevojke. "Ima li u blizini nudistički kamp?" "Pretpostavljam da postoji."
  
  - Pripadaju li Van Rijnu? 'Ne znam. Vratite nam oružje.' 'Kad se oprostimo.' 'Mislim... Mislim da poznajem ovog tipa', rekao je De Groot. 'Radi za Van Rijna.' 'Da. Je li ovo zamka za mene?' 'Ovisi. Možda, a možda i nema zamke.' Četiri jahača su se zaustavila. Nick je došao do zaključka da su barem ove dvije djevojke fantastične. Bilo je nešto uzbudljivo u tome što si gol na konju. Kentaurice s prekrasnim grudima, tako da su se oči nehotice okrenule u tom smjeru. Pa - nehotice? pomislio je Nick. Čovjek kojeg je Nick već upoznao rekao je: 'Dobrodošli, uljezi. Pretpostavljam da ste znali da neovlašteno ulazite na privatni posjed?'
  
  Nick je pogledao djevojku s crvenom kosom. Na njezinoj preplanuloj koži bili su mliječno bijeli pramenovi. Dakle, nije profesionalka. Druga djevojka, čija joj je crna kosa dosezala do ramena, bila je potpuno kestenjaste boje. "Gospodin Van Rijn me čeka", rekao je de Groot. "Kroz stražnja vrata? I tako rano? 'Ah. Zato vam nije rekao da dolazim.' "Vi i još neki. Idemo se sada naći s njim?" "Što ako se ne složim?" predložio je de Groot istim hladnim i preciznim tonom koji je upravo upotrijebio u razgovoru s Nickom prije nego što je Mata preokrenuo situaciju. "Nemate drugog izbora." "Ne, možda imate." De Groot je pogledao Nicka. "Uđimo u auto i pričekajmo." "Hajde, Harry." De Groot i njegova sjena krenuli su prema autu, a za njima Nick i Mata. Nick je brzo razmišljao - stvar se svake sekunde sve više komplicirala. Nikako nije mogao riskirati da izgubi kontakte s van der Laanom, jer bi ga to dovelo do prvog dijela njegove misije, špijunskog traga i na kraju do Whitlockovih ubojica. S druge strane, De Groot i njegovi dijamanti mogli bi se pokazati ključnim vezama. Imao je neke sumnje u vezi De Groot-Geysera. De Groot se zaustavio pokraj malog automobila. Skupina vozača krenula je za njim. "Molim vas, gospodine Kent - vaše oružje." "Nemojmo pucati", rekao je Nick. "Želite li se uključiti u ovo?" Pokazao je na prekrasno lepršave grudi dviju djevojaka, od kojih su dvije imale vlasnicu, koja je otkrila nestašan osmijeh.
  
  "Želiš li voziti?"
  
  "Naravno." De Groot nije imao namjeru da Nick ili Mata budu iza njih, riskirajući dijamante. Nick se pitao kako De Groot misli da će to sakriti od prodornih pogleda Van Rijnovih sljedbenika. Ali to ga se nije ticalo. Njih četvorica bili su nagurani u mali automobil. Jahač kojeg je Nick prepoznao hodao je uz njih. Nick je otvorio prozor. "Zaobiđi brdo i slijedi stazu do kuće", rekao je čovjek. "Pretpostavimo da ću jahati u drugom smjeru", predložio je Nick. Jahač se nasmiješio. "Sjećam se vaših brzih vještina s pištoljem, gospodine Kent, i pretpostavljam da ga sada nosite i vi, ali pogledajte..." Pokazao je na skupinu udaljenih stabala, a Nick je ugledao još jednog čovjeka na konju, odjevenog u tamne hlače i crnu dolčevitu. Držao je nešto što je izgledalo kao automat. Nick je progutao knedlu. Bili su nagurani u tu stvar poput sardina u bačvi - sardine u konzervi bio je najbolji izraz. "Primijetio sam da neki od vas zapravo nose odjeću", rekao je. "Naravno." "Ali vi... hm... više volite sunce?" Nick je pogledao preko vozača na dvogodišnjim djevojčicama. "To je stvar ukusa. Gospodin Van Rijn ima umjetničku grupu, nudistički kamp i mjesto za obične ljude. To bi moglo biti nešto za tebe." "Još ti nije dosadno u hotelu, ha?" "Nimalo. Odveli bismo te tamo da smo htjeli, zar ne? Sad vozi stazom i stani kod kuće." Nick je upalio motor i odobravajuće pritisnuo papučicu gasa. Svidio mu se zvuk motora. Brzo se snašao s instrumentima i mjeračima. Vozio je gotovo svako vozilo koje je postojalo; to je bio dio njegove stalne obuke u AXE-u, ali nekako nikada nisu stigli do Dafa. Sjetio se da ovaj automobil ima potpuno drugačiji način mjenjača. Ali zašto ne?
  
  To bi upalilo na onim starim Harley Davidsonima. Polako je krivudao kroz drveće. Počeo je shvaćati stroj. Dobro se ponašao. Stigavši do staze, namjerno je skrenuo na drugu stranu i vozio pristojnom brzinom kad su ga njegovi pomagači ponovno sustigli. "Hej - na drugu stranu!" Nick se zaustavio. "Da. Mislio sam da ću tako moći doći kući." "To je istina, ali je duže. Vraćam se." "U redu", rekao je Nick. Okrenuo je stroj unatrag i krenuo natrag do mjesta gdje je mogao skrenuti.
  
  Vozili su se tako neko vrijeme, a onda je Nick iznenada rekao: "Čekaj." Ubrzao je i automobil je u vrlo kratkom vremenu postigao vrlo pristojnu brzinu, podižući šljunak i krš poput psa koji kopa lisičju rupu. Kad su stigli do prvog zavoja, vozili su se brzinom od oko šezdeset milja na sat. Daph je klizila glatko i gotovo se nije ljuljala. "Ovdje proizvode dobre automobile", pomislio je Nick. "Dobri rasplinjači i kalupi za kolačiće." Staza je vodila kroz polja. Desno od njih bila je skakaonica, kameni zidovi, drvene prepreke i jarko obojene ograde jaraka. "Ovo je prekrasan kraj", lako je rekao Nick, pritišćući papučicu gasa do kraja.
  
  Iza sebe je čuo Harryjev glas: "Upravo su izašli iz šume. Šljunak na njihovim licima ih je malo usporio. Sad dolazimo po njih."
  
  "I ovaj tip s mitraljezom?"
  
  'Da.'
  
  "Misliš li da će pucati?"
  
  'Ne.'
  
  "Javi mi ako to istakne, ali mislim da neće."
  
  Nick je naglo zakočio i Duff se uredno provukao u lijevom zavoju. Staza je vodila do niza štala. Stražnji dio automobila počeo je kliziti i on je skrenuo, osjećajući kako proklizavanje lagano prestaje dok je zaobilazio ugao.
  
  Prošli su između dvije zgrade i ušli u prostrano, popločano dvorište s velikom fontanom od lijevanog željeza u sredini.
  
  S druge strane dvorišta bio je popločani prilaz koji je vodio pored desetak garaža do velike kuće. Odatle je vjerojatno nastavio javnom cestom. Jedini problem, pomislio je Nick, bio je taj što je bilo nemoguće proći pored velikog stočnog kamiona i poluprikolice parkirane s druge strane ulice. Blokirali su put od garaža do kamenog zida nasuprot, poput urednog čepa od šampanjca.
  
  Nick je tri puta zavrtio auto oko kružnog dvorišta, osjećajući se kao da vrti kuglicu ruleta, prije nego što je ponovno ugledao prvog vozača kako im se približava. Ugledao ga je između zgrada. "Pripremite se, djeco", rekao je Nick. "Pazite na njih."
  
  Naglo je zakočio. Prednji dio automobila bio je usmjeren prema uskom procjepu između dvije zgrade kroz koje su prolazili vozači. Van Rijn i čovjek koji je mazio ždrijebe izašli su iza kamiona sa ženom i sada promatrali što se događa u dvorištu. Djelovali su iznenađeno.
  
  Nick je promolio glavu kroz prozor i nasmiješio se Van Rijnu. Van Rijn je pogledao gore i oklijevajući podigao ruku da mahne dok su jahači izlazili iz uskog prolaza između zgrada. Nick je naglas brojao: "Jedan, dva, tri, četiri. Nije dovoljno. Posljednja djevojka morat će još malo pričekati."
  
  Upravljao je automobilom kroz uski prolaz, a jahači su jurili pokušavajući obuzdati konje. Njihove potkove su zalupile po pločicama trga i proklizale. Pojavila se djevojka s dugom crnom kosom - najgora jahačica od svih. Nick je zatrubio i držao nogu na kočnici, za svaki slučaj.
  
  Nije imao namjeru udariti je i proletio je pored nje udesno. U mislima se kladio da neće skrenuti, ali konj jest. Bila nespretna jahačica ili ne, izgledala je sjajno bez sedla na tom konju.
  
  Jahali su stazom punom brzinom, prošli stazu za preskakanje prepona i vratili se u šumu.
  
  "Imamo auto, gospodine De Groot", rekao je Nick. "Trebamo li pokušati proći ravno kroz ogradu ili proći kroz ona stražnja vrata kroz koja ste ušli?"
  
  De Groot je odgovorio vedrim tonom nekoga tko ukazuje na stratešku pogrešku. "Mogli su vam oštetiti auto. Ja bih to prvo provjerio. Ne, pokušajmo se odvesti. Pokazat ću vam put."
  
  Nick se osjećao ljutito. Naravno, De Groot je bio u pravu. Proletjeli su pokraj vrata, ugledali Peugeot i zaronili natrag u šumu niz blage zavoje.
  
  "Samo idi ravno naprijed", rekao je De Groot. "I skreni lijevo iza onog grma. Onda ćeš sam vidjeti."
  
  Nick je usporio, skrenuo lijevo i ugledao velika vrata koja su blokirala cestu. Zaustavio se, a De Groot je iskočio i potrčao prema vratima. Umetnuo je ključ u bravu i pokušao ga okrenuti - pokušao je ponovno, okrenuo ga i, boreći se s bravom, izgubio je prisebnost.
  
  Zvuk automobila odjeknuo je iza njih. Mercedes se pojavio na nekoliko centimetara od njihovog stražnjeg branika i zaustavio se između vrata i njihovog automobila. Muškarci su se otkotrljali poput guldena iz automata koji je isplaćivao dobitke. Nick je izašao iz DAF-a i viknuo De Grootu: "Dobar pokušaj s tim vratima. Ali više nisu potrebna." Zatim se okrenuo prema skupini pridošlica.
  
  
  
  Poglavlje 7
  
  
  Philip van der Laan je rano napustio ured kako bi uživao u produženom vikendu. S olakšanjem je zatvorio vrata za sobom i popeo se u svoj žuti Lotus Europa. Imao je problema. Ponekad bi duga vožnja pomogla. Bio je sretan sa svojom sadašnjom djevojkom, kćeri bogate obitelji koja je prihvatila izazov da postane filmska zvijezda. Trenutno je bila u Parizu, na sastanku s filmskim producentom koji bi joj mogao dati ulogu u filmu koji je snimao u Španjolskoj.
  
  Problemi. Opasna, ali profitabilna krijumčarska služba koju je stvorio za prijenos obavještajnih podataka iz Sjedinjenih Država svima koji su dobro plaćali došla je do slijepe ulice, jer je De Groot odbio nastaviti raditi. Na trenutak je pomislio da je Helmi otkrio kako njegov sustav funkcionira, ali ispostavilo se da je pogriješio. Hvala Bogu da ju je Paul promašio svojim glupim hicem. Osim toga, De Groota je mogao zamijeniti. Europa je vrvjela pohlepnim malim ljudima spremnima pružati kurirske usluge, pod uvjetom da su sigurni i dobro plaćeni.
  
  De Grootovi dijamanti s Jeniseja bili su vrč zlata na kraju duge. Postojala je potencijalna zarada od preko pola milijuna guldena. Njegovi kontakti rekli su mu da deseci amsterdamskih poslovnih lidera - onih s pravim kapitalom - pokušavaju saznati cijenu. To bi moglo objasniti neobične avanture Normana Kenta. Htjeli su ga kontaktirati, ali on - Philip - već je imao kontakt. Kad bi uspio nabaviti ove dijamante za Bard galeriju, mogao bi imati klijenta godinama koje dolaze.
  
  U pravo vrijeme, moći će kupiti veći, ulični posao poput Van Rijnova. Trgnuo se. Osjetio je žestoku ljubomoru prema starijem čovjeku. Obojica su potjecali iz brodarskih obitelji. Van der Laan je prodao sve svoje dionice kako bi se usredotočio na brže prilike za ostvarivanje profita, dok je Van Rijn još uvijek posjedovao svoje dionice, kao i svoj posao s dijamantima.
  
  Stigao je do pustog dijela autoceste i počeo voziti brže od ograničenja brzine. To mu je davalo osjećaj moći. Sutra će De Groot, Kent i jenisejski dijamanti biti u njegovoj seoskoj kući. I ova će se prilika isplatiti; iako je morao iskoristiti Paula, Beppoa i Marka da događaje prilagodi svojoj volji. Volio bi da je živio ranije, u vrijeme Pieter-Jana van Rijnovih predaka, koji su jednostavno opljačkali autohtono stanovništvo Indonezije. U to vrijeme, nisi se osvrtao preko ramena, brisao si stražnjicu lijevom rukom, a guvernera pozdravljao desnom.
  
  Pieter-Jan van Rijn znao je za Van der Laanovu zavist. To je nešto što je skrivao u svom hermetički zatvorenom mozgu, zajedno s mnogim drugim stvarima. Ali suprotno Van der Laanovom uvjerenju, Van Rijnov pradjed nije tako okrutno postupao s domorodačkim stanovništvom Jave i Sumatre. Njegovi lakeji upravo su ustrijelili osam ljudi, nakon čega je svaki postao vrlo voljan surađivati za malu naknadu.
  
  Dok se Wang Rin približavao zarobljenom Dafuu, na njegovom licu se vidio tračak osmijeha. "Dobro jutro, gospodine Kent. Danas ste malo uranili."
  
  'Izgubio sam se. Pogledao sam vaše imanje. Ovdje je prekrasno.'
  
  'Hvala vam. Uspio sam pratiti dio vašeg putovanja automobilom. Pobjegli ste svojoj pratnji.'
  
  "Nisam vidio niti jednu policijsku značku."
  
  "Ne, oni pripadaju našoj maloj nudističkoj koloniji. Iznenadili biste se koliko dobro funkcioniraju. Mislim da je to zato što ljudi ovdje imaju priliku osloboditi se svih svojih frustracija i inhibicija."
  
  "Možda. Čini se da puštaju." Dok su razgovarali, Nick je promatrao situaciju. Van Rijn je imao četvoricu muškaraca koji su, nakon što su izašli iz automobila, sada s poštovanjem stajali iza svog šefa. Nosili su sakoe i kravate, a svi su imali odlučan izraz lica koji je Nick sada počeo smatrati tipično nizozemskim. Mata, Harry i De Groot izašli su iz Dafa i sada su oklijevajući čekali da vide što će se dogoditi. Nick je uzdahnuo. Njegovo jedino logično rješenje bilo je jednostavno nastaviti biti pristojan prema Van Rijnu i nadati se da su on i njegovi ljudi pauci koji su osu zamijenili za muhu. "Iako sam rano došao", rekao je Nick, "možda možemo prijeći na posao."
  
  - Jesi li o tome razgovarao s De Grootom?
  
  'Da. Slučajno smo se sreli. Obojica smo se izgubili i ušli na vaša stražnja vrata. Rekao mi je da je i on umiješan u slučaj o kojem smo razgovarali.'
  
  Van Rijn je pogledao De Groota. Prestao se smiješiti. Sada je više izgledao kao dostojanstveni, nepokolebljivi sudac iz vremena kralja Georgea III. Onaj koji je inzistirao da se desetogodišnjaci pristojno ponašaju i budu oprezni kada ih sud osudi na smrt zbog krađe komada kruha. Njegov izraz lica pokazivao je da zna kada biti ljubazan, a kada odlučan.
  
  "Jeste li pokazali gospodinu Kentu okolicu?" De Groot je pogledao Nicka postrance. Nick je pogledao prema vrhu drveta i divio se lišću. "Ne", odgovorio je De Groot. "Upravo smo saznali da svi imamo zajedničke interese."
  
  "Dobro." Van Rijn se okrenuo prema jednom od svojih ljudi. "Antone, otvori vrata i dovezi gospodina Kenta s Peugeotom do kuće. Ostali se vraćate u Dafe." Pokazao je na Nicka i njegovu djevojku. "Želite li poći sa mnom? Veći auto je malo udobniji."
  
  Nick je upoznao Matu s van Rijnom, koji je odobravajuće kimnuo. Složili su se da su se jednom sreli, ali se nisu mogli sjetiti zabave. Nick se bio spreman kladiti da se oboje dobro sjećaju. Jeste li ikada pomislili da će ovaj flegmatični muškarac ili ova prekrasna djevojka sa slatkim bademastim očima zaboraviti njegovo lice ili čak i neku činjenicu? Prevarili ste se. Mata je preživjela ostajući budna. Mogli biste također pretpostaviti da su generacije strastvenog Pietera-Jannena van Rijna stvorile ovo imanje širom otvorenih očiju i ušiju.
  
  "Možda je zato ovo nudistički kamp", pomislio je Nick. Ako nemaš ništa pametnije za raditi, barem možeš vježbati držati oči otvorene.
  
  Čovjek kojeg su zvali Anton nije imao problema s bravom na vratima. Približavajući se Peugeotu, Van Rijn je rekao De Grootu: "Redovito mijenjamo ove brave."
  
  "Pametna taktika", rekao je De Groot, pridržavajući vrata Mercedesa otvorena za Matu. Popeo se za njom, dok su Nick i Van Rijn zauzeli svoja mjesta na sklopivim stolicama. Harry je pogledao i sjeo pokraj vozača.
  
  "Daf...", rekao je De Groot.
  
  "Znam", mirno je odgovorio Van Rijn. "Jedan od mojih ljudi, Adrian, vozi ga do kuće i pomno ga pazi. To je vrijedan automobil." Posljednja rečenica bila je dovoljno naglašena da pokaže da zna što je u njemu. Veličanstveno su se vratili u kuću. Kamion za stoku i kamion su nestali. Zaustavili su se na prilazu i obišli divovsku građevinu koja je izgledala kao da je svake godine bojana, a prozori oprani svako jutro.
  
  Iza automobila bilo je veliko crno parkiralište s parkiranih četrdesetak automobila. Mjesto nije bilo ni do pola puno. Svi su bili novi, a mnogi od njih vrlo skupi. Nick je znao nekoliko registarskih oznaka na većim limuzinama. Van Rijn je imao puno gostiju i prijatelja. Vjerojatno i jedno i drugo.
  
  Grupa je izašla iz Mercedesa, a Van Rijn ih je poveo u laganu šetnju vrtovima koji su okruživali stražnji dio kuće. Vrtovi, s natkrivenim terasama prekrivenim mekom zelenom travom i prošaranim iznenađujućim nizom tulipana, bili su namješteni namještajem od kovanog željeza, ležaljkama s pjenastim jastucima, stolicama i stolovima sa suncobranima. Van Rijn je prošetao jednom od tih terasa, gdje su ljudi s obje strane igrali bridž. Popeli su se kamenim stubištem i izašli do velikog bazena. Desetak ljudi se opuštalo u dvorištu, a neki su se prskali u vodi. Krajičkom oka Nick je ugledao oduševljeni osmijeh na Van Rijnovom licu na mjestu događaja. Bio je i ostao nevjerojatan čovjek. Osjećali ste da može biti opasan, ali nije bio loš. Mogli ste ga zamisliti kako daje naredbu: daj tom glupom dječaku dvadeset udaraca bičem. Ako biste bili pokroviteljski, podigao bi svoje uredne sijede obrve i rekao: "Ali moramo biti praktični, zar ne?"
  
  Njihov domaćin je rekao: "Gospođice Nasut... Gospodine Hasebroek, ovaj prvi bazen je moj. Tamo ćete naći liker, sladoled i kupaće kostime. Uživajte u suncu i vodi dok gospodin De Groot, gospodin Kent i ja raspravljamo o nekim stvarima. Ako nas ispričate, nećemo dugo nastaviti raspravu."
  
  Krenuo je prema kući ne čekajući odgovor. Nick je brzo kimnuo Mati i krenuo za Van Rijnom. Neposredno prije ulaska u kuću, Nick je čuo dva automobila kako se zaustavljaju na parkiralištu. Bio je siguran da prepoznaje Peugeot i čudan metalni zvuk Dafa. Van Rijnov čovjek, koji je vozio Mercedes, žilav muškarac odlučnog izraza lica, hodao je nekoliko metara iza njih. Kad su ušli u prostran, lijepo namješten ured, sjeo je pokraj njih. "Učinkovit, a opet vrlo diskretan", pomislio je Nick.
  
  Nekoliko maketa brodova bilo je izloženo uz jedan zid sobe. Nalazile su se ili na policama ili ispod staklenih vitrina na stolovima. Van Rijn je pokazao na jednu. "Prepoznajete li je?"
  
  Nick nije mogao pročitati znak s nizozemskim rukopisom.
  
  'Ne.'
  
  "Ovo je bio prvi brod izgrađen na području današnjeg New Yorka. Izgrađen je uz pomoć Manhattan Indijanaca. Newyorški jaht klub ponudio mi je vrlo visoku cijenu za ovaj model. Ne prodajem ga, ali ću im ga ostaviti nakon svoje smrti."
  
  "To je vrlo velikodušno od tebe", rekao je Nick.
  
  Van Rijn je sjeo za veliki stol od tamnog, crnkastog drva koje je kao da je svijetlilo. "Pa dobro, gospodine De Groot, jeste li naoružani?"
  
  De Groot je zapravo pocrvenio. Pogledao je Nicka. Nick je iz džepa izvukao kratki pištolj kalibra .38 i gurnuo ga preko stola. Van Rijn ga je bez komentara bacio u ladicu.
  
  "Pretpostavljam da imate stvari na prodaju u autu ili negdje na mom imanju?"
  
  "Da", odlučno je rekao De Groot.
  
  "Ne misliš li da bi sada bilo dobro vrijeme da ih pogledamo kako bismo mogli razgovarati o uvjetima?"
  
  "Da." De Groot je krenuo prema vratima.
  
  Willem će biti s tobom neko vrijeme, tako da se nećeš izgubiti." De Groot je izašao u pratnji žilavog mladića.
  
  "De Groot je tako... izbjegava odgovore", rekao je Nick.
  
  "Znam to. Willem je prilično pouzdan. Ako se ne vrate, smatrat ću ga mrtvim. A sada, gospodine Kent, što se tiče naše transakcije - nakon što uplatite polog ovdje, hoćete li ostatak moći platiti gotovinom u Švicarskoj ili u svojoj domovini?"
  
  Nick je tiho sjedio u velikoj kožnoj fotelji. "Možda - ako preuzmeš na sebe da ih dostaviš u Ameriku. Ne znam puno o krijumčarenju."
  
  - Prepusti to meni. Onda cijena... -
  
  I pogledajte proizvod.
  
  'Naravno. Učinit ćemo to odmah.'
  
  Interkom je zazujao. Van Rijn se namrštio. 'Stvarno?'
  
  Iz zvučnika se začuo djevojački glas. "Gospodin Jaap Ballegoyer je s dva prijatelja. Kaže da je vrlo važno."
  
  Nick se ukočio. Sjećanja na tvrdu čeljust, hladno stakleno oko, bezizražajnu umjetnu kožu i ženu iza crnog vela proletjela su mu kroz glavu. Na trenutak, naznaka nekontrolirane emocije preletjela je preko Van Rijnova lica. Iznenađenje, odlučnost i iritacija. Dakle, njegov gospodar nije očekivao ovog gosta. Brzo je razmišljao. S Van Rijnom izvan kontrole, bilo je vrijeme da gost ode. Nick je ustao. "Trebao bih se sada ispričati."
  
  'Sjesti.'
  
  "I ja sam naoružan." Wilhelmina je iznenada neprijateljski pogledala Van Rijna, njezine bezizražajne, kiklopske oči ostale su bezizražajne. Stavio je ruku na stol. "Možda imaš cijelu hrpu gumba pod nogom. Ali savjetovao bih ti da ih ne koristiš za vlastito zdravlje. Osim, naravno, ako uživaš u nasilju."
  
  Van Rijnovo se lice ponovno smirilo, kao da je to nešto što razumije i što može podnijeti.
  
  "Nije potrebno nasilje. Samo sjednite. Molim vas." Zvučalo je kao stroga naredba.
  
  Nick je s vrata rekao: "Održavanje obustavljeno na neodređeno vrijeme." Zatim je otišao. Ballegoyer, Van Rijn i cijela vojska. Sad je sve bilo previše labavo. Agent AX je možda bio žilav i mišićav, ali ponovno spajanje svih tih izudaranih dijelova moglo bi biti previše posla.
  
  Potrčao je natrag istim putem kojim su i oni prošli, prolazeći kroz golemi dnevni boravak i kroz otvorena francuska vrata koja vode do bazena. Mata, koja je sjedila kraj bazena s Harryjem Hasebroekom, vidjela ga je kako joj se približava dok je skakao uz kamene stepenice. Bez riječi, ustala je i potrčala prema njemu. Nick joj je gestikulirao da pođe s njim, a zatim se okrenuo i potrčao preko imanja prema parkiralištu.
  
  Willem i De Groot stajali su pokraj Daph. Willem se naslonio na auto i pogledao De Grootovo malo dupe, koje je pretraživalo iza prednjih sjedala. Nick je sakrio Wilhelminu i nasmiješio se Willemu, koji se brzo okrenuo. "Što radiš ovdje?"
  
  Mišićavi muškarac bio je spreman na svaki napad, osim na ultrabrzi desni kroše koji ga je pogodio tik ispod donjeg gumba jakne. Udarac bi rascijepio dasku debelu tri centimetra, a Willem se presavio poput zalupljene knjige. Čak i prije nego što je potpuno pao na tlo, Nickovi su prsti pritiskali mišiće njegova vrata, a palčevi spinalne živce.
  
  Otprilike pet minuta, Willem - hladan kao i na normalan, sretan nizozemski dan - bio je onesviješten. Nick je izvukao mali automatski pištolj iz dječakovog pojasa i ponovno ustao kako bi gledao kako De Groot izlazi iz auta. Okrenuvši se, Nick je u njegovoj ruci ugledao malu smeđu vrećicu.
  
  Nick je pružio ruku. De Groot mu je, poput robota, pružio vrećicu. Nick je čuo brzo kuckanje Matinih nogu po asfaltu. Na trenutak je pogledao unatrag. Zasad ih nisu pratili. "De Groot, možemo kasnije razgovarati o našem dogovoru. Robu ću zadržati kod sebe. Onda je barem nećeš imati ako te uhvate."
  
  De Groot se uspravio. "A onda ću morati smisliti kako da te opet dobijem?"
  
  "Ne ostavljam ti izbora."
  
  "Gdje je Harry?"
  
  "Zadnji put sam ga vidio kraj bazena. Dobro je. Mislim da ga neće dirati. A sada je bolje da odeš odavde."
  
  Nick je dao znak Mati i potrčao do Peugeota, parkiranog četiri mjesta dalje od Dafa. Ključevi su još uvijek bili tamo. Nick je upalio motor dok se Mata penjala. Bez daha je rekla: "To je bio moj kratki posjet."
  
  "Previše gostiju", odgovorio je Nick. Ubacio je auto unatrag, brzo skrenuo na parkiralištu i krenuo prema autocesti. Dok se udaljavao od kuće, nakratko je pogledao unatrag. Daph je krenula, Harry je istrčao iz kuće, a za njim su išli Willem, Anton, Adrian, Balleguier i jedan od muškaraca koji je bio u garaži sa ženom pod velom. Nitko od njih nije bio naoružan. Nick se vratio vožnji, sjekajući dvostruke zavoje između visokih, pažljivo zasađenih stabala i konačno izašao na ravni put koji vodi do autoceste.
  
  Deset ili dvanaest metara od autoceste stajale su dvije niske kamene zgrade, od kojih je jedna bila spojena s vratarovom kućom. Pritišćući papučicu gasa do kraja, promatrao je kako se velika, široka željezna vrata počinju zatvarati. Čak ih ni tenk ne bi mogao ugurati u ruševine. Procijenio je udaljenost između vrata dok su se polako otvarala jedna prema drugoj.
  
  Četiri i pol metra? Recimo četiri. Sad tri i pol. Ograde su se sada brže približavale. Bile su to veličanstvene metalne barijere, toliko teške da su im se donji dijelovi kotrljali po kotačima. Svaki automobil koji bi se zabio u njih bio bi potpuno uništen.
  
  Nastavio je voziti punim gasom. Drveće je bljesnulo s obje strane. Krajičkom oka vidio je kako Mata prekriža ruke pred licem. Ovo dijete bi radije slomila leđa ili vrat nego izubijano lice. Nije joj zamjerao.
  
  Procijenio je preostali razmak i pokušao održati smjer prema središtu.
  
  Zveket - klik - prasak! Metalni škripav zvuk i izašli su kroz suženi otvor. Jedna ili obje polovice vrata gotovo su zdrobile Peugeot, poput zuba morskog psa koji se zatvaraju oko leteće ribe. Njihova brzina i činjenica da su se vrata otvarala prema van omogućili su im da prođu.
  
  Autocesta je sada bila blizu. Nick je naglo zakočio. Nije se usudio riskirati. Površina ceste bila je gruba i suha, savršena za ubrzavanje, ali za ime Božje, pokušajte ne proklizavati po njoj, inače biste mogli završiti s uljnom mrljom. Ali nije ništa vidio.
  
  Autocesta je formirala pravi kut s Van Rijnovim prilazom. Prešli su je odmah iza autobusa koji je prolazio i srećom se ništa nije dogodilo s druge strane. Snažnim povlačenjem volana, Nick je uspio zadržati automobil izvan jarka s druge strane. Šljunak je bio podignut, a Peugeotov kotač se možda otkotrljao nekoliko centimetara iznad jarka, ali tada je automobil ponovno uspio uhvatiti kontakt s tlom i Nick je ubrzao. Skrenuo je, vratio automobil na cestu i pojurili su niz dvosmjernu cestu.
  
  Mata je ponovno podigao pogled. "O, moj Bože..." Nick je bacio pogled na Van Rijnov prilaz. Iz kućice na vratima izašao je čovjek i vidio ga je kako mu maše šakom. Dobro. Ako ne može ponovno otvoriti ta vrata, barem će na neko vrijeme odvratiti sve potencijalne progonitelje.
  
  Upitao je: "Znate li ovu cestu?"
  
  'Ne.' Pronašla je kartu u pretincu za rukavice.
  
  "Što se tamo stvarno dogodilo? Zar služe tako loš viski?"
  
  Nick se nasmijao. To mu je prijalo. Već je mogao vidjeti sebe i Matu kako se pretvaraju u omlet od kamena i željeza. "Nisu mi čak ni ponudili piće."
  
  "Pa, barem sam uspio popiti gutljaj. Pitam se što će učiniti s tim Harryjem Hasebroekom i De Grootom. Svi su oni čudni mališani."
  
  'Ludi? Ove otrovne zmije?'
  
  "Želim ukrasti ove dijamante."
  
  "To je na De Grootovoj savjesti. Harry je njegova sjena. Mogu zamisliti Van Rijna kako ih uništava. Što mu sada znače? Možda nije previše oduševljen što ih Balleguier vidi. On je tip koji izgleda kao britanski diplomat koji me upoznao s onom ženom pod velom."
  
  "Je li i ona bila tamo?"
  
  'Upravo sam stigao. Zato sam mislio da je bolje da potrčim. Previše je stvari na koje moram obratiti pozornost odjednom. Previše ruku pohlepno poseže za tim jenisejskim dijamantima. Provjeri vrećicu da vidiš je li nas De Groot prevario i brzo zamijenio dijamante. Mislim da nije imao vremena za to, ali to je samo misao.'
  
  Mata je otvorila vrećicu i rekla: "Ne znam puno o neobrađenom kamenju, ali je vrlo veliko."
  
  - Koliko ja razumijem, oni su rekordne veličine.
  
  Nick je bacio pogled na dijamante u Matinom krilu, poput divovskih lizalica. "Pa, mislim da ih imamo. Ponovno ih spremi i pogledaj kartu, draga."
  
  Bi li Van Rijn mogao odustati od potjere? Ne, nije to bio isti čovjek. Daleko iza sebe, u retrovizoru je ugledao Volkswagen, ali ga nije sustizao. "Izgubili smo ga", rekao je. "Pokušaj pronaći cestu na karti. Još uvijek idemo prema jugu."
  
  "Kamo onda želiš ići?"
  
  "Prema sjeveroistoku."
  
  Mata je na trenutak šutio. "Najbolje je ići ravno. Ako skrenemo lijevo, proći ćemo kroz Vanroi, a velika je vjerojatnost da ćemo ih ponovno sresti ako nas budu slijedili. Moramo ići ravno do Gemerta, a zatim možemo skrenuti na istok. Odande imamo nekoliko mogućnosti."
  
  "Fino.
  
  Ne stajem da pogledam ovu kartu."
  
  Raskrižje ih je dovelo do bolje ceste, ali bilo je i više automobila, mala povorka malih, uglačanih automobila. "Mještani", pomisli Nick. "Zar ovi ljudi stvarno moraju sve polirati dok ne zablista?"
  
  "Gledaj što se događa iza nas", rekao je Nick. "Taj retrovizor je premalen. Pazi na automobile koji nas pretječu s namjerom da nas promatraju."
  
  Mata je kleknula na stolicu i osvrnula se oko sebe. Nakon nekoliko minuta rekla je: "Svi ostanite u redu. Ako nas automobil prati, trebao bi ih proći."
  
  "Prokleto zabavno", promrmljao je Nick.
  
  Kako su se približavali gradu, ograde su postajale sve gušće. Pojavljivalo se sve više onih prekrasnih bijelih kuća, gdje su sjajne, njegovane krave lutale prekrasnim zelenim pašnjacima. "Zar stvarno peru te životinje?" pitao se Nick.
  
  "Sad moramo lijevo, pa opet lijevo", rekao je Mata. Stigli su do raskrižja. Helikopter je zujao iznad njih. Tražio je kontrolnu točku. Bi li Van Rijn imao tako dobre veze? Balleguier je to znao, ali onda bi morali surađivati.
  
  Polako se progurao kroz gradski promet, skrenuo dvaput lijevo i opet su bili izvan grada. Niti jedne kontrolne točke, niti jedne potjere.
  
  "Nema više nijednog auta s nama", rekao je Mata. "Moram li još uvijek paziti?"
  
  'Ne. Samo sjednite. Krećemo se dovoljno brzo da uočimo sve potencijalne progonitelje. Ali ne razumijem. Mogao nas je progoniti u tom Mercedesu, zar ne?'
  
  "Helikopter?" tiho je upitala Mata. "Opet je preletio iznad nas."
  
  "Gdje bi ga tako brzo nabavio?"
  
  "Nemam pojma. Možda je to bio jedan od prometnih policajaca." Izvirila je kroz prozor. "Nestao je u daljini."
  
  "Siđimo s ove ceste. Možeš li pronaći onu koja još uvijek vodi u pravom smjeru?"
  
  Karta je zašuštala. "Pokušajte s drugom desno. Otprilike sedam kilometara odavde. Ona također prolazi kroz šumu, a kad prijeđemo Maas, možemo se spojiti na autocestu za Nijmegen."
  
  Izlaz je izgledao obećavajuće. Još jedna dvosmjerna cesta. Nakon nekoliko kilometara, Nick je usporio i rekao: "Ne mislim da nas netko prati."
  
  "Avion je preletio iznad nas."
  
  'Znam to. Obrati pozornost na detalje, Mata.'
  
  Primaknula se njemu u svojoj stolici. "Zato sam još uvijek živa", rekla je tiho.
  
  Zagrlio je njezino meko tijelo. Meko, a opet snažno, njezini mišići, kosti i mozak bili su stvoreni za preživljavanje, kako je ona rekla. Njihov odnos bio je neobičan. Divio joj se zbog mnogih osobina koje su konkurirale njegovima - a najznačajnije su bile njezina pažljivost i brzi refleksi.
  
  Često mu je u toplim noćima u Džakarti govorila: "Volim te." A on joj je odgovarao isto.
  
  I što su mislili kad su to rekli, koliko dugo bi to moglo trajati, jedna noć, pola tjedna, mjesec, tko zna...
  
  "Još si uvijek lijepa kao i uvijek, Mata", rekao je tiho.
  
  Poljubila ga je u vrat, odmah ispod uha. "U redu", rekao je. "Hej, pogledaj tamo."
  
  Usporio je auto i zaustavio se. Na obali potoka, napola skriven prekrasnim drvećem, stajao je mali pravokutni kamp. Iza su se vidjela još tri kampa.
  
  Prvi automobil bio je veliki Rover, drugi Volkswagen s ceradom na stražnjem dijelu, a treći udubljeni Triumph pokraj aluminijskog okvira šatora-bungalova. Šator-bungalov bio je star i izblijedjele svijetlozelene boje.
  
  "Baš ono što nam treba", rekao je Nick. Ušao je u kamp i zaustavio se pokraj Triumpha. Bio je to TR5 star četiri ili pet godina. Izbliza je izgledao istrošeno, a ne udubljeno. Sunce, kiša i leteći pijesak i šljunak ostavili su tragove na njemu. Gume su još uvijek bile dobre.
  
  Mršav, preplanuo muškarac u izblijedjelim kaki kratkim hlačama sa šiškama umjesto ožiljka prišao je Nicku iza male vatre. Nick je pružio ruku. "Bok. Moje ime je Norman Kent. Amerikanac."
  
  "Buffer", rekao je tip. "Ja sam Australac." Njegov stisak ruke bio je čvrst i iskren.
  
  "To je moja žena u autu." Nick je pogledao Volkswagen. Par je sjedio pod ceradom, u dometu sluha. Rekao je malo tiše: "Možemo li razgovarati? Imam ponudu koja bi vas mogla zanimati."
  
  Buffer je odgovorio: "Mogu vam ponuditi šalicu čaja, ali ako imate što prodati, na krivoj ste adresi."
  
  Nick je izvukao novčanik i izvukao novčanice od petsto dolara i pet novčanica od dvadeset dolara. Držao ih je blizu tijela kako ih nitko u kampu ne bi vidio. "Ne prodajem. Želim unajmiti. Imaš li koga sa sobom?"
  
  "Moja prijateljica. Spava u šatoru."
  
  "Upravo smo se vjenčali. Moji takozvani prijatelji me sada traže. Znaš, obično me nije briga, ali kao što kažeš, neki od ovih tipova su gadni gadovi."
  
  Australac je pogledao novac i uzdahnuo. "Normane, ne samo da možeš ostati kod nas, nego možeš čak i poći s nama u Calais ako želiš."
  
  "Nije tako teško. Zamolio bih tebe i tvog prijatelja da odete do najbližeg grada i tamo pronađete dobar hotel ili motel. Naravno, a da ne spominjem da ste ovdje ostavili opremu za kampiranje. Sve što trebate ostaviti je šator, komad cerade i nekoliko vreća za spavanje i deka. Novac koji ću vam platiti za to vrijedi puno više od svega ovoga." Buffer je uzeo novac. "Činiš se pouzdanim, prijatelju. Ostavit ćemo ti sav ovaj nered, osim, naravno, naših osobnih stvari..."
  
  "A što je s tvojim susjedima?"
  
  Znam što trebam učiniti. Reći ću im da si mi rođak iz Amerike i da koristiš moj šator samo jednu noć.
  
  'U redu. Slažem se. Možeš li mi pomoći sakriti auto?'
  
  Stavi to na ovu stranu šatora. Nekako ćemo to kamuflirati.
  
  U roku od petnaest minuta, Buffer je pronašao zakrpanu tendu koja je skrivala stražnji dio Peugeota od ceste i predstavio Normana Kenta kao svog "američkog rođaka" parovima na dva druga kampa. Zatim se odvezao sa svojom prekrasnom plavokosom djevojkom u svom Triumphu.
  
  Šator je bio udoban unutra, sa sklopivim stolom, nekoliko stolica i vrećama za spavanje s madracima na napuhavanje. Straga je bio mali šator koji je služio kao spremište. Razne torbe i kutije bile su pune posuđa, pribora za jelo i male količine konzervirane hrane.
  
  Nick je pretražio prtljažnik svog Peugeota, izvadio bocu Jim Beama iz kofera, stavio je na stol i rekao: "Draga, idem malo pogledati. U međuvremenu, želiš li nam napraviti piće?"
  
  "Dobro." Pogladila ga je, poljubila u bradu i pokušala ga ugristi za uho. Ali prije nego što je uspjela, on je već bio izvan šatora.
  
  "Eno žene", pomislio je, približavajući se potoku. Točno je znala što treba učiniti, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način. Prešao je uski pokretni most i skrenuo prema kampu. Njegov Peugeot bio je jedva vidljiv. Mali, crvenkasto-crni čamac s vanbrodskim motorom polako se približavao mostu. Nick se brzo vratio preko mosta i zaustavio se da ga promatra kako prolazi. Skiper je sišao na obalu i okrenuo veliki kotač, koji je zaljuljao most u stranu, poput vrata. Vratio se na brod i čamac je proklizao poput puža s cvijećem na leđima. Čovjek mu je mahnuo.
  
  Nick je prišao korak bliže. "Ne biste li trebali zatvoriti ovaj most?"
  
  "Ne, ne, ne." Čovjek se nasmijao. Govorio je engleski s naglaskom kao da je svaka riječ bila umotana u meringue. "Ima sat. Zatvara se za dvije minute. Samo čekaj." Uperio je lulu u Nicka i ljubazno se nasmiješio. "Električne, da. Tulipani i cigare nisu sve što imamo. Ho-ho-ho-ho."
  
  "Previše si ho-ho-ho-ho", odgovorio je Nick. Ali njegov je smijeh bio veseo. "Zašto ga onda ne otvoriš ovako umjesto da okrećeš kotač?"
  
  Skiper se zadivljeno osvrnuo po pustom krajoliku. "Pst." Uzeo je veliki buket cvijeća iz jedne od bačvi, skočio na obalu i donio ga Nicku. "Više ne dolaze turisti i ne vide te kao tebe. Evo ti poklon." Nick je na trenutak pogledao u svjetlucave plave oči dok je primao buket cvijeća u ruke. Zatim je čovjek ponovno skočio na svoj mali čamac.
  
  'Hvala vam puno. Mojoj će se ženi jako svidjeti.'
  
  "Bog s vama." Čovjek je mahnuo i polako prošao pored Nicka. Vratio se u logor, most je škripao dok se vraćao u prvobitni položaj. Vlasnik Volkswagena zaustavio ga je kad je stupio na usku stazu. "Bonjour, gospodine Kent. Želite li čašu vina?"
  
  "Sa zadovoljstvom. Ali možda ne večeras. Supruga i ja smo umorni. Bio je prilično naporan dan."
  
  "Dođi kad god želiš. Sve razumijem." Čovjek se lagano naklonio. Zvao se Perrault. To "razumijem" bilo je zato što mu je Buffer rekao da je to "američki rođak, Norman Kent" koji je bio sa svojom zaručnicom. Nick bi radije rekao neko drugo ime, ali da je morao pokazati putovnicu ili druge dokumente, to bi izazvalo komplikacije. Ušao je u šator i pružio cvijeće Mati. Ona se ozario. "Prekrasno je. Jesi li ih uzeo s onog malog brodića koji je upravo prošao?"
  
  'Da. S njima ovdje u ovom šatoru imamo najljepšu sobu koju sam ikad vidio.'
  
  "Nemoj sve shvaćati tako ozbiljno."
  
  Razmišljao je o tome, kako je ona rekla, "cvijeće na vodi". Pogledao je njezinu malu, tamnu glavu iznad šarenog buketa cvijeća. Bila je vrlo pažljiva, kao da je ovo trenutak u njezinom životu koji je oduvijek čekala. Kao što je već primijetio, u Indoneziji je ova djevojka iz dva svijeta posjedovala iznimnu dubinu. Od nje ste mogli naučiti sve ako ste imali vremena, a cijeli svijet bi vam svoje duge prste držao izvan dohvata.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Pružila mu je čašu i sjeli su na udobne kamperske stolice kako bi promatrali miran, spokojan tok rijeke, zelene pruge pašnjaka pod ljubičastim, sumračnim nebom. Nick se osjećao pomalo pospano. Cesta je bila tiha, osim povremenih prolazećih automobila, nekoliko zvukova iz drugih šatora i cvrkuta ptica u blizini. Osim toga, ništa se nije čulo. Otpio je gutljaj pića. "U kanti je bila boca gazirane vode. Je li tvoje piće dovoljno hladno?"
  
  'Prilično ukusno.'
  
  "Cigareta?
  
  "U redu, u redu." Nije obraćao pažnju puši li ili ne. U posljednje vrijeme je malo usporio. Zašto? Nije znao. Ali sada je, barem, uživao u činjenici da mu je zapalila cigaretu s filterom. Pažljivo mu je stavila filter u usta, pažljivo držala plamen upaljača ispred njega i nježno mu pružila cigaretu, kao da joj je čast poslužiti ga...
  
  Nekako je znao da neće pokušati ukrasti sadržaj smeđe vrećice. Možda zato što bi te stvari uzrokovale beskrajan lanac katastrofa za one koji nisu imali prave veze da ih prodaju. Osjetio je val gađenja prema ovome, gdje se moglo preživjeti samo ako se nikome ne vjeruje.
  
  Ustala je, a on ju je sanjivo promatrao kako skida haljinu otkrivajući zlatno-crni grudnjak. Objesila je haljinu na kuku nasred krova šatora. Da, ovo je žena na koju treba biti ponosan. Žena koju možeš voljeti. Imao bi dobar život s takvom ženom, onom koja može prikupiti toliko ljubavi.
  
  Nakon što je zaključio da su najžešće i najstrastvenije žene Škotlanđanke, a najintelektualno najrazvijenije Japanke. Istina, njegovi usporedni podaci nisu bili toliko opsežni koliko bi se željelo za tako objektivnu studiju, ali morate se snaći s onim što imate. Jedne večeri u Washingtonu, rekao je to Billu Rhodesu nakon nekoliko pića. Mlađi agent AXE-a neko je vrijeme razmišljao o tome, a zatim rekao: "Ovi Škoti posjećuju Japan stoljećima. Ili kao mornari ili kao trgovci. Dakle, Nick, trebao bi tamo pronaći najidealniju djevojku: onu japansko-škotskog podrijetla. Možda bi trebao tamo dati oglas."
  
  Nick se nasmijao. Rhodes je bio praktičan čovjek. Slučajnost je da je Nick, a ne on, poslan u Amsterdam da preuzme nedovršeni rad Herba Whitlocka. Bill je preuzeo rad u New Yorku i u galeriji Bard.
  
  Mata je naslonila svoju malu, tamnu glavu na njegovo rame.
  
  Zagrlio ju je. "Nisi li još gladan?" upitala je. "Malo. Vidjet ćemo što možemo kasnije pripremiti."
  
  Ima malo graha i nekoliko konzervi variva. Dovoljno povrća za salatu, plus ulje i ocat. I keksi za čaj.
  
  "Zvuči sjajno." Lijepa djevojka. Već je pregledala sadržaj smočnice.
  
  "Nadam se da nas neće pronaći", rekla je tiho. "Taj helikopter i avion me malo brinu."
  
  "Znam. Ali ako su postavili kontrolne točke, umorit će se poslijepodne i možda se možemo provući. Bit ćemo otputovali sutra ujutro prije zore. Ali u pravu si, Mata, kao i uvijek."
  
  "Mislim da je van Rijn lukav čovjek.
  
  "Slažem se. Ali čini mi se da ima jači karakter od Van der Laana. I usput, Mata, jesi li ikada upoznala Herberta Whitlocka?"
  
  "Naravno. Jednom me pozvao na večeru." Nick je pokušao kontrolirati ruku. Gotovo se stisnula od nevoljnog refleksa.
  
  "Gdje ste ga prvi put sreli?"
  
  "Potrčao je ravno prema meni u Kaufmanovoj ulici, gdje je fotograf. To jest, pravio se da je slučajno udario u mene. Nekako je to morao misliti ozbiljno, jer me je vjerojatno tražio, mislim. Htio je nešto."
  
  'Što?'
  
  'Ne znam. Dogodilo se prije otprilike dva mjeseca. Jeli smo u De Boerderiju, a zatim otišli u Blue Note. Tamo je bilo jako lijepo. Osim toga, Herb je bio fantastičan plesač.'
  
  "Jesi li i ti spavala s njim?"
  
  'Ne, nije bilo tako. Samo poljupci za rastanak. Mislim da bih to učinila sljedeći put. Ali išao je s mojom prijateljicom Paulom nekoliko puta. I onda je bilo to vrijeme. Stvarno sam uživala. Sigurna sam da bi me ponovno pozvao van.'
  
  Je li ti postavio kakva pitanja? Imaš li ikakvu ideju što pokušava saznati?
  
  "Mislila sam da je nešto poput tebe. Američki agent ili tako nešto. Uglavnom smo razgovarali o fotografiji i svijetu modelinga."
  
  I što se događa? Obavijesti?
  
  'Da. Komercijalna grana fotografije. Iskreno sam planirao sljedeći put, što ako mu mogu pomoći?'
  
  Nick je zamišljeno odmahnuo glavom. Ovo je loše, Herbert. Mora raditi pažljivo i metodično. Nemoj piti. Nemoj miješati djevojke sa slučajem, kao što mnogi agenti ponekad čine. Da je bio iskreniji prema Mati, možda bi još bio živ.
  
  "Je li puno pio?"
  
  'Gotovo ništa. Jedna od stvari koje sam voljela kod njega.'
  
  "Misliš li da je ubijen?"
  
  "Razmišljala sam o ovome. Možda Paula nešto zna. Trebam li razgovarati s njom kad se vratimo u Amsterdam?"
  
  "Duševljeni. Bila si u pravu u vezi njegovih veza. Bio je američki agent. Zaista bih voljela znati je li njegova smrt doista bila nesreća. Mislim, nizozemska policija je učinkovita, sigurno, ali..."
  
  Stisnula mu je ruku. "Razumijem te. Možda ću nešto pronaći. Paula je vrlo osjetljiva djevojka."
  
  "A kako je lijepo, kako si ti?"
  
  "To ćeš morati sam procijeniti."
  
  Okrenula se prema njemu i tiho pritisnula usne na njegove, kao da govori, ali ti je nećeš izabrati, ja ću se pobrinuti za to.
  
  Ljubeći njezine meke usne, Nick se pitao zašto je Whitlock odabrao Matu. Slučajnost? Možda. Amsterdamski poslovni svijet bio je poznat kao selo u kojem se svatko poznaje. Međutim, vjerojatnije je da ju je identificiralo AX računalo.
  
  Uzdahnuo je. Sve se odvijalo previše sporo. Matini poljupci i milovanja bili su sasvim sposobni natjerati vas da na neko vrijeme zaboravite na svoje probleme. Ruka joj je skliznula prema dolje i u trenutku je odvezao svoj pojas. Pojas sa svim svojim skrivenim trikovima i prašcima iz AXE laboratorija: otrovi cijanida, prašci za samoubojstvo i drugi otrovi s dvanaest namjena. Plus novac i fleksibilna turpija. Osjećao se kao stranac u rajskom vrtu. Gost s bodežom.
  
  Promeškoljio se. "Majko, dopusti i meni da se skinem."
  
  Lijeno je stajala, razigrani osmijeh joj je titrao u kutovima usana, te je pružila ruku da uzme njegovu jaknu. Pažljivo ju je objesila na vješalicu, isto je učinila s njegovom kravatom i košuljom te šutke promatrala kako skriva štiklu u otvoreni kofer ispod vreća za spavanje.
  
  "Jako se veselim plivanju", rekla je.
  
  Brzo je skinuo hlače. "Ipak je to javanski, zar ne? Želiš li još uvijek plivati pet puta dnevno?"
  
  'Da. Voda je dobra i prijateljska. Čisti te...'
  
  Provirio je van. Potpuno se smračilo. Nitko se nije vidio s njegove pozicije. "Mogu se ostaviti u donjem rublju." Donje rublje, pomislio je; to me još uvijek izdaje u Rajskom vrtu, sa smrtonosnim Pierreom u njegovoj tajnoj torbi.
  
  "Ova tkanina može izdržati vodu", rekla je. "Ako idemo uzvodno, mogli bismo plivati goli. Voljela bih se isprati i potpuno očistiti."
  
  Pronašao je dva ručnika zamotana u smeđu vrećicu, Wilhelminu i svoj novčanik u jednoj od njih, te rekao: "Idemo se okupati."
  
  Uredna, ravna staza vodila je do rijeke. Neposredno prije nego što su izgubili kamp iz vida, Nick se osvrnuo. Činilo se da ih nitko neće promatrati. Roveri su kuhali na primus štednjaku. Razumio je zašto je kamp tako malen. Čim su izašli iz grmlja, drveće je raslo dalje od obale u pravilnim razmacima. Obrađeno zemljište dosezalo je gotovo do obale. Staza je nalikovala stazama, kao da su konji prije nekoliko generacija vukli male teglenice ili čamce njima. Možda je to bilo tako. Hodali su već dugo. Pašnjak za pašnjakom. Bilo je iznenađujuće za zemlju za koju ste mislili da je tako prepuna ljudi. Ljudi... kuga ovog planeta. Poljoprivredni strojevi i poljoprivredni radnici...
  
  Pod jednim od visokih stabala pronašao je mjesto zaklonjeno poput sjenice u tami. Uzak rov ispunjen suhim lišćem, poput gnijezda. Mata ga je tako dugo promatrala da ju je iznenađeno pogledao. Upitao je: "Sviđa li ti se ovdje išta?"
  
  "Ovo mjesto. Jeste li vidjeli kako su uredne obale ovog potoka? Nema otpada, grana ili lišća. Ali ovdje. Ovdje još uvijek ima pravog lišća, potpuno osušenog, poput perjanice. Mislim da amateri dolaze ovamo. Možda godinama zaredom."
  
  Stavio je ručnik na panj. 'Mislim da si u pravu. Ali možda ljudi ovdje grabljaju lišće kako bi imali ugodno mjesto za popodnevni odmor.'
  
  Skinula je grudnjak i gaćice. "U redu, ali ovo mjesto poznaje mnogo ljubavi. Nekako je sveto. Ima svoju atmosferu. Može se osjetiti. Nitko ovdje ne siječe drveće niti baca lišće. Nije li to dovoljan dokaz?"
  
  "Možda", rekao je zamišljeno, bacajući donje rublje na stranu. "Samo naprijed, Carter, dokaži to, možda nije u pravu."
  
  Mata se okrenula i ušla u struju. Zaronila je i izronila nekoliko metara dalje. "Zaronite i ovdje. Lijepo je."
  
  Nije bio od onih koji zaranjaju u nepoznatu rijeku; ne možeš biti toliko glup da ignoriraš razasuto kamenje. Nick Carter, koji je ponekad zaronio s trideset metara, ulazio je u vodu glatko poput pada štapa. Plivao je prema djevojci tihim zamahima. Osjećao je da ovo mjesto zaslužuje mir i poštovanje, poštovanje svih onih ljubavnika koji su ovdje pronašli svoju prvu ljubav. Ili da je ona moj dobri genij, pomislio je dok je plivao prema Mati.
  
  "Zar se ne osjećaš dobro?" šapnula je.
  
  Da. Voda je bila umirujuća, zrak hladan navečer. Čak je i njegov dah, blizu mirne površine vode, kao da mu je ispunjavao pluća nečim novim, nečim novim i okrepljujućim. Mata se pritisnula uz njega, djelomično lebdeći, glava joj je bila u razini s njegovom. Kosa joj je bila prilično duga, a mokri kovrče klizile su mu niz vrat s nježnom mekoćom koja ga je milovala. Još jedna Matina dobra osobina, pomislio je: bez posjeta salonima. Malo brige o sebi ručnikom, češljem, četkom i bočicom mirisnog ulja, i kosa joj je opet bila u formi.
  
  Pogledala ga je, stavila ruke s obje strane njegove glave i lagano ga poljubila, približavajući im se tijelima u harmoniji dvaju čamaca koji su se mreškali jedan pored drugog na blagom valovu.
  
  Polako ju je podigao i poljubio joj obje grudi, čin kojim je izražavao i poštovanje i strast. Kad ju je ponovno spustio, djelomično ju je podupirala njegova erekcija. Bio je to odnos toliko duhovno zadovoljavajući da ste ga željeli zadržati zauvijek, ali i uznemirujući jer vas je tjerao da ne želite gledati ništa drugo.
  
  Uzdisala je i lagano mu prekrižila snažne ruke iza leđa. Osjetio je kako joj se dlanovi otvaraju i zatvaraju, bezbrižne pokrete zdravog djeteta koje gnječi majčine grudi dok pije mlijeko.
  
  Kad je konačno..., i kad mu je ruka skliznula, presrela ju je i šapnula: "Ne. Bez ruku. Sve je na javanskom, sjećaš se?"
  
  Još se sjećao, sa mješavinom straha i iščekivanja, kako je sjećanje izronilo na površinu. Doista će trebati malo duže, ali to je bio dio zadovoljstva. "Da", promrmljao je dok se ona penjala i spuštala na njega. "Da. Sjećam se."
  
  Užitak vrijedi strpljenja. To je umnožio stostruko, osjećajući njezino tijelo, prezasićeno toplinom, uz svoje, naglašeno hladnom vodom među njima. Razmišljao je o tome kako mirnim i ispunjavajućim životom izgleda i sažalio se nad onima koji su govorili da seks u vodi nije zabavan. Bili su mentalno zaglavljeni u svojim frustracijama i inhibicijama. Jadnici. Puno je bolje. Tamo gore si odvojen, nema fluidne veze. Mata je sklopila noge iza njega, a on je osjetio kako lebdi prema gore, polako, s njom. "Znam. Znam", šapnula je, a zatim pritisnula usne na njegove.
  
  Znala je.
  
  Vratili su se u kamp, obavijen tamom, preko vode. Mata je kuhala uz prijateljsko zujanje plinskog štednjaka. Pronašla je malo curryja i u njemu pirjala meso, malo čilija za grah, te timijan i češnjak za preljev za salatu. Nick je pojeo svaki list i nije se nimalo sramio što je progutao deset keksa uz čaj. Usput, Australac si sada može kupiti puno keksa.
  
  Pomogao joj je oprati suđe i počistiti nered. Kad su se uvukli u svoje raspakirane vreće za spavanje, neko su se vrijeme igrali. Umjesto da odmah odu u krevet, sve su ponovili.
  
  Pa, malo? Uživanje u seksu, raznolik seks, divlji seks, ukusan seks.
  
  Nakon sat vremena konačno su se sklupčali u svom mekom, pahuljastom gnijezdu. "Hvala ti, draga", šapnula je Mata. "Još uvijek se možemo usrećiti."
  
  "Za što mi zahvaljuješ? Hvala ti. Preukusna si."
  
  "Da", rekla je pospano. "Volim ljubav. Samo ljubav i ljubaznost su stvarne. Jedan guru mi je to jednom rekao. Nekim ljudima nije mogao pomoći. Bili su zaglavljeni u lažima svojih roditelja od malih nogu. Pogrešan odgoj."
  
  Lijeno ju je poljubio u zatvorene kapke. "Spavajte, gospođice Guru Freud. Morate biti u pravu. Ali tako sam umorna..." Njezin posljednji zvuk bio je dug, zadovoljan uzdah.
  
  Nick je obično spavao kao mačka. Mogao je zaspati na vrijeme, dobro se koncentrirati i uvijek je bio budan na najmanji šum. Ali ove noći, i oprostivo, spavao je kao klada. Prije nego što je zaspao, pokušao je uvjeriti svoj um da ga probudi čim se nešto neobično dogodi na cesti, ali činilo se da se njegov um te noći ljutito okrenuo od njega. Možda zato što je manje uživao u tim blaženim trenucima s Matom.
  
  Pola kilometra od kampa zaustavila su se dva velika Mercedesa. Petorica muškaraca približila su se trima šatorima za spavanje laganim, tihim koracima. Prvo su im baterijske lampe obasjale Rover i Volkswagen. Ostatak je bio jednostavan. Brz pogled na Peugeot bio je dovoljan.
  
  Nick ih nije primijetio sve dok mu snažna zraka svjetlosti nije bila usmjerena u oči. Probudio se i skočio. Brzo je ponovno zatvorio oči od jarkog svjetla. Stavio je ruke preko očiju. Uhvaćen poput malog djeteta. Wilhelmina je ležala ispod džempera pokraj kofera. Možda ju je mogao brzo zgrabiti, ali prisilio se da ostane miran. Budi strpljiv i samo pričekaj da se karte promiješaju. Mata je igrala još pametnije. Ležala je nepomično. Kao da se sada budi i pažljivo čeka daljnji razvoj događaja.
  
  Svjetlost svjetiljke okrenula se od njega i bila je usmjerena prema tlu. To je primijetio po nestanku sjaja na kapcima. "Hvala vam", rekao je. "Za ime Božje, nemojte mi više sjati u lice."
  
  "Oprostite." Bio je to glas Jaapa Balleguiera. "Imamo nekoliko zainteresiranih strana, gospodine Kent. Stoga vas molimo za suradnju. Želimo da nam predate dijamante."
  
  "Dobro. Sakrio sam ih." Nick je ustao, ali oči su mu još uvijek bile zatvorene. "Zaslijepio si me tim prokletim svjetlom." Teturao je naprijed, pretvarajući se da je bespomoćniji nego što se osjećao. Otvorio je oči u mraku.
  
  "Gdje su oni, gospodine Kent?"
  
  "Rekao sam ti da sam ih sakrio."
  
  'Naravno. Ali neću ti dopustiti da ih poneseš. U šatoru, u autu ili bilo gdje vani. Možemo te nagovoriti ako bude potrebno. Brzo donesi odluku.'
  
  Kakav izbor? Osjećao je druge ljude u mraku. Ballegoyer je bio dobro pokriven s leđa. Dakle, bilo je vrijeme za varku.
  
  Zamišljao je kako ga gleda njegovo ružno, sada tvrdo lice. Balleguier je bio snažan čovjek, ali ne bi ga se trebao bojati kao što bi se bojao slabić poput Van der Laana. On je prestrašen čovjek koji te ubije, a onda to ne želi.
  
  'Kako ste nas pronašli?'
  
  'Helikopter. Nazvao sam jedan. Vrlo je jednostavno. Dijamanti, molim.'
  
  "Radite li s Van Rijnom?"
  
  'Ne baš. A sada, gospodine Kent, ušutite...'
  
  Nije bio blef. - "Naći ćeš ih u ovom koferu pored vreća za spavanje. Lijevo. Ispod majice."
  
  'Hvala.'
  
  Jedan od muškaraca ušao je u šator i vratio se. Torba je zašuštala dok ju je pružao Ballegoyeru. Mogao je malo bolje vidjeti. Pričekao je još minutu. Mogao je nogom odgurnuti svjetiljku, ali možda su i drugi imali svjetiljke. Osim toga, kada je pucnjava počela, Mati se našao usred linije vatre. Ballegoyer je prezrivo frknuo. "Možete zadržati to kamenje kao suvenire, gospodine Kent. To su krivotvorine."
  
  Nick je bio zadovoljan tamom. Znao je da crveni. Prevarili su ga kao školarca. "De Groot ih je zamijenio..."
  
  "Naravno. Donio je lažnu torbu. Baš kao i prave, ako ste vidjeli njihove slike u novinama."
  
  "Je li mogao otići?"
  
  "Da. On i Hazebroek su ponovno otvorili vrata, dok smo Van Rijn i ja uputili policijski helikopter da vas pazi."
  
  "Dakle, vi ste nizozemski specijalni agent. Tko je to bio..."
  
  'Kako ste došli u kontakt s De Grootom?'
  
  "Nisam ulazio. Van Rijn se pobrinuo za ovaj sastanak. Zatim će on biti posrednik. Pa kako ćete se s njim nositi poslije?"
  
  "Možete li kontaktirati De Groota?"
  
  "Ne znam ni gdje živi. Ali čuo je za mene kao kupca dijamanata. Znat će gdje me može pronaći ako mu zatrebam."
  
  "Jesi li ga poznavao od prije?"
  
  "Ne. Slučajno sam naletio na njega u šumi iza Van Rijnove kuće. Pitao sam ga je li on čovjek koji je prodao jenisejske dijamante. Mislim da je vidio priliku da to učini bez posrednika. Pokazao mi ih je. Mislim da su se razlikovali od onih krivotvorina. Morali su biti originali, jer je mislio da sam možda pouzdan kupac."
  
  "Zašto si tako brzo otišao/otišla?"
  
  "Kad su te najavili, pomislio sam da bi to mogao biti napad. Sustigao sam De Groota i ponio torbu sa sobom. Rekao sam mu da me kontaktira i da će dogovor ipak proći."
  
  Mislila sam da bi trebale biti s mlađim muškarcem s bržim autom."
  
  Balleguierov odgovor poprimio je sarkastičan ton.
  
  "Dakle, postali ste žrtvom iznenadnih događaja."
  
  'To je sigurno.'
  
  - Što ako De Groot kaže da si ih ukrao?
  
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  'Što si ukrao? Vreću punu krivotvorina od pravog kradljivca dragulja?'
  
  "Ah, dakle, znali ste da su ti dijamanti ukradeni kad su vam ponuđeni." Progovorio je poput policajca: "Sada priznajte krivnju."
  
  "Koliko ja znam, ne pripadaju nikome tko ih ima. Iskopani su u sovjetskom rudniku i odande odneseni..."
  
  "Ha? Dakle, nije krađa ako se to događa Rusima?"
  
  "Tako kažeš. Gospođa u crnom velu rekla je da su njezini."
  
  Nick je još jednom jasno vidio da je ovaj Balleguier majstor trikova i diplomacije. Ali do čega je to dovelo i zašto?
  
  Drugi muškarac mu je pružio posjetnicu. "Ako vas De Groot kontaktira, možete li me nazvati?"
  
  "Još uvijek radiš za gospođu J?"
  
  Balleguier je na trenutak oklijevao. Nick je imao osjećaj da će uskoro skinuti veo, ali je na kraju odlučio da to ne učini.
  
  "Da", rekao je čovjek. "Ali nadam se da ćete nazvati."
  
  "Koliko sam čuo", rekao je Nick, "mogla bi biti prva koja će dobiti te dijamante."
  
  "Možda. Ali kao što vidite, stvari su sada postale puno kompliciranije." Zakoračio je u tamu, palio i gasio svjetiljku kako bi vidio kamo ide. Muškarci su ga slijedili s obje strane šatora. Još jedna tamna figura pojavila se iza Peugeota, a četvrta iz smjera potoka. Nick je s olakšanjem uzdahnuo. Koliko ih je moglo biti zajedno? Trebao bi zahvaliti svojim sretnim zvijezdama što nije odmah zgrabio Wilhelminu.
  
  Vratio se u šator, do vreća za spavanje, i bacio lažne dijamante u prtljažnik. Tamo je potvrdio da je Wilhelmina prisutna i da časopis nije izvađen. Zatim je legao i dodirnuo Matu. Zagrlila ga je bez riječi.
  
  Pogladio ju je po glatkim leđima. "Jeste li svi čuli?"
  
  'Da.'
  
  "Van Rijn i Balleguier sada rade zajedno. Ipak su mi obojica ponudili dijamante na prodaju. I tko su uopće ti ljudi? Nizozemska mafija?"
  
  "Ne", odgovorila je zamišljeno u tami. Njezin dah nježno mu je okrznuo bradu. "Oboje su časni građani."
  
  Nastao je trenutak tišine, a zatim su se oboje nasmijali. "Pristojni poslovni ljudi", rekao je Nick. "Možda je Van Rijn, ali Balleguier je agent najvažnije poslovne žene na svijetu. Svi oni ostvaruju urednu zaradu, koliko god je to moguće ako postoji razumna šansa da ih ne uhvate." Sjetio se da je Hawk rekao: "Tko će pobijediti?"
  
  Pretražio je svoje fotografsko pamćenje tražeći povjerljive dosjee koje je nedavno proučavao u sjedištu AXE-a. Bili su o međunarodnim odnosima. Sovjetski Savez i Nizozemska bili su u dobrim odnosima. Istina, s određenom hladnoćom, budući da su Nizozemci surađivali s Kinezima u određenim područjima nuklearnih istraživanja, u kojima su Kinezi postigli zapanjujući uspjeh. Jenisejski dijamanti nisu se uklapali uredno u ovu shemu, ali ipak...
  
  Pospano je razmišljao o tome neko vrijeme, sve dok mu sat nije pokazao šest i petnaest. Zatim se probudio i pomislio na De Groota i Hasebroeka. Što će sada učiniti? Trebao im je novac za dijamante, a još su uvijek bili u kontaktu s van der Laanom. Dakle, bili su u teškoj situaciji. Poljubio je Matu kad se probudila. "Vrijeme je za posao."
  
  Krenuli su na istok, prema zori koja se približavala. Oblaci su bili gusti, ali temperatura je bila blaga i ugodna. Dok su prolazili pored urednog gradića i prelazili željezničke tračnice, Nick je viknuo: "Grad se zove Amerika."
  
  "Ovdje ćete vidjeti puno više američkog utjecaja. Moteli, supermarketi. To je uništilo cijeli krajolik ovdje. Pogotovo uz glavne ceste i blizu gradova."
  
  Doručkovali su u kantini motela koji je mogao biti u Ohiju. Proučavajući kartu, uočio je autocestu prema sjeveru koja je vodila do Nijmegena i Arnhema. Dok su izlazili s parkirališta, Nick je brzo provjerio auto. Pronašao ga je ispod sjedala, usku plastičnu kutiju od deset centimetara. S fleksibilnim žičanim kopčama i gumbom za podešavanje frekvencije, kojeg zapravo nije ni dirao. Pokazao ga je Mateu. "Jedan od onih Balleguierovih tipova petljao se u mraku. Ovaj mali odašiljač im govori gdje smo."
  
  Mata je pogledala malu zelenu kutiju. "Vrlo je mala."
  
  "Možete ih napraviti veličine kikirikija. Ovaj je vjerojatno jeftiniji ili ima dulji vijek trajanja zbog većih baterija, a i većeg dometa..."
  
  Vozio je autocestom prema jugu umjesto prema sjeveru sve dok nisu stigli do Shellove benzinske postaje, gdje je nekoliko automobila bilo parkirano kod crpki i čekalo u redu. Nick se pridružio redu i rekao: "Odvojite minutu i odvezite ga do crpke."
  
  Hodao je naprijed dok nije ugledao automobil s belgijskom registarskom oznakom. Spotaknuo se i ispustio olovku pod stražnji dio automobila, prišao i ljubazno rekao vozaču na francuskom: "Ispustio sam olovku pod vaš auto. Možete li pričekati minutu?"
  
  Zdepasti muškarac za volanom se ljubazno nasmiješio i kimnuo. Nick je pronašao svoju olovku i postavio odašiljač ispod belgijskog automobila. Uzevši olovku, zahvalio se čovjeku i izmijenili su nekoliko prijateljskih kimanja. Nakon što su napunili spremnik Peugeota, skrenuli su na sjever.
  
  "Jesi li stavio taj odašiljač ispod onog drugog auta?" upitao je Mata. "Da. Ako ga bacimo, odmah će znati da nešto nije u redu. Ali možda će neko vrijeme pratiti taj drugi auto. To ostavlja nešto drugo. Sad nas mogu pratiti iz bilo kojeg drugog auta na cesti."
  
  Pazio je na automobil koji je vozio daleko iza njih, okrenuo se u Zutphenu, vozio seoskom cestom naprijed-natrag do kanala Twente, ali nijedan automobil nije išao za njima. Slegnuo je ramenima. "Mislim da smo ih izgubili, ali nije važno. Van Rijn zna da imam posla s Van der Laanom. Ali možda smo ih malo zbunili."
  
  Ručali su u Hengelu i stigli u Geesteren nešto poslije dva sata. Pronašli su put do imanja Van der Laan vani. Bilo je to gusto pošumljeno područje - vjerojatno blizu njemačke granice - s dvorištem kroz koje su se vozili oko petsto metara zemljanim putem ispod podrezanog drveća i između čvrstih ograda. Bila je to blijeda verzija Van Rijnove raskošne rezidencije. Cijenu ta dva bilo je teško usporediti, ali mogli su pripadati samo bogatim ljudima. Jedno imanje imalo je stoljetna stabla, ogromnu kuću i puno vode, jer je to tražila stara aristokracija. Drugo - Van der Laanovo - imalo je puno zemlje, ali manje zgrada, a gotovo da se nisu vidjeli potoci. Nick je polako vozio Peugeot vijugavom cestom i parkirao ga na šljunčanom parkiralištu, među dvadesetak drugih automobila. Nigdje nije vidio Daph, niti je vidio velike limuzine koje su preferirali Van Rijn i Ball-Guyer. Ali iza imanja je još uvijek bio prilaz, gdje su se mogli parkirati automobili. Negdje niz parkiralište nalazio se moderni bazen, dva teniska terena i tri kuglane. Oba teniska terena bila su u upotrebi, ali oko bazena je bilo samo šestero ljudi. Još je uvijek bilo oblačno.
  
  Nick je zaključao Peugeot. "Idemo u šetnju, Mata. Idemo malo pogledati okolo prije nego što zabava počne."
  
  Prošli su terasu i sportske terene, a zatim obišli kuću. Šljunčana staza vodila je do garaža, štala i drvenih gospodarskih zgrada. Nick ih je predvodio. Na polju desno od štala lebdjela su dva ogromna balona, čuvana od strane čovjeka koji je nešto pumpao u njih. Nick se pitao jesu li to helij ili vodik. Njegove oštre oči upijale su svaki detalj. Iznad garaže nalazili su se stambeni prostori ili prostori za osoblje sa šest parkirnih mjesta. Tri mala automobila bila su uredno parkirana jedan do drugoga ispred, a prilaz s ove strane kuće prelazio je uzvisinu između livada i nestajao u šumi.
  
  Nick je poveo Matu u garažu kad se iza njih začuo Van der Laanov glas. "Dobar dan, gospodine Kent."
  
  Nick se okrenuo i mahnuo s osmijehom. 'Bok.'
  
  Van der Laan je stigao pomalo zadihan. Bio je brzopleto obaviješten. Nosio je bijelu sportsku majicu i smeđe hlače, još uvijek izgledajući kao poslovni čovjek koji se svim silama trudi održati besprijekoran izgled. Cipele su mu bile sjajne.
  
  Vijest o Nickovom dolasku očito je uznemirila Van der Laana. Mučio se da prevlada iznenađenje i preuzme kontrolu nad situacijom. "Pogledaj ovo, pogledaj mene. Nisam bio siguran da ćeš doći..."
  
  "Imate prekrasan smještaj ovdje", rekao je Nick. Predstavio je Matu. Van der Laan je bio gostoljubiv. "Što te je navelo na pomisao da neću doći?" Nick je pogledao balone. Jedan je bio prekriven čudnim uzorcima, vrtlozima i linijama fantastičnih boja, svim vrstama seksualnih simbola u lepršavom naletu veselja.
  
  "Ja... čuo sam..."
  
  - Je li De Groot već stigao?
  
  'Da. Primjećujem da postajemo iskreni. Čudna je to situacija. Oboje ste me namjeravali ostaviti na miru, ali okolnosti su vas prisilile da se vratite meni. To je sudbina.
  
  "Je li De Groot ljut na mene? Uzeo sam mu paket."
  
  Sjaj u Van der Laanovim očima sugerirao je da mu je De Groot rekao da je prevario "Normana Kenta" - i da je De Groot bio iskreno ljut. Van der Laan je raširio ruke.
  
  "Ah, ne baš. Uostalom, De Groot je poslovni čovjek. Samo želi biti siguran da će dobiti svoj novac i riješiti se ovih dijamanata. Trebam li otići k njemu?"
  
  'U redu. Ali ne mogu poslovati do sutra ujutro. To jest, ako mu treba gotovina. Primam značajan iznos preko glasnika.'
  
  "Glasnik?"
  
  "Prijatelj, naravno."
  
  Van der Laan je pomislio. Pokušavao je pronaći slabu točku. Gdje je bio taj glasnik dok je Kent bio s Van Rijnom? Prema njegovim riječima, Norman Kent nije imao prijatelja u Nizozemskoj - barem nije imao pouzdane ljude koji bi mogli otići i donijeti velike svote novca za njega. "Možete li ga nazvati i pitati može li doći ranije?"
  
  'Ne. To je nemoguće. Bit ću vrlo oprezan s tvojim ljudima...'
  
  "Moraš biti oprezan s određenim ljudima", suhoparno reče Van der Laan. "Nisam baš sretan što si o tome prvo razgovarao s Van Rijnom. A sad vidiš što će se dogoditi. Budući da kažu da su ovi dijamanti ukradeni, svi pokazuju svoje pohlepne prste. A ovaj Balleguier? Znaš li za koga ovo radi?"
  
  "Ne, pretpostavljam da je to samo potencijalni trgovac dijamantima", nevino je odgovorio Nick.
  
  Predvođeni vlasnikom, stigli su do zavoja terase s pogledom na bazen. Nick je primijetio da ih Van der Laan što je brže mogao odvodi od garaža i gospodarskih zgrada. "Dakle, morat ćemo pričekati i vidjeti. A De Groot će morati ostati, jer naravno neće otići bez novca."
  
  "Misliš li da je ovo ludo?"
  
  'Pa, ne.'
  
  Nick se pitao kakvi se planovi i ideje vrte u toj uredno počešljanoj glavi. Gotovo je mogao osjetiti kako Van der Laan razmišlja o ideji da se riješi De Groota i Hasebroeka. Mali ljudi s velikim ambicijama su opasni. To su oni koji su duboko zaljubljeni u uvjerenje da pohlepa ne može biti loša. Van der Laan je pritisnuo gumb pričvršćen na balustradu i Javanac u bijeloj jakni im je prišao. "Idemo po vašu prtljagu iz auta", rekao je domaćin. "Fritz će vas odvesti do vaših soba."
  
  Kod Peugeota je Nick rekao: "Imam De Grootovu torbu sa sobom. Mogu li mu je sada vratiti?"
  
  "Pričekajmo do večere. Tada ćemo imati dovoljno vremena."
  
  Van der Laan ih je ostavio u podnožju velikog stubišta u predvorju glavne zgrade, nakon što ih je potaknuo da uživaju u plivanju, tenisu, jahanju i drugim užicima. Izgledao je kao prezaposleni vlasnik premalenog odmarališta. Fritz ih je odveo u dvije susjedne sobe. Nick je šapnuo Mati dok je Fritz spremao prtljagu: "Zamoli ga da donese dva viskija i sodu."
  
  Nakon što je Fritz otišao, Nick je otišao u Matinu sobu. Bila je to skromna soba povezana s njegovom sobom, sa zajedničkom kupaonicom. "Što kažete na to da podijelimo kadu sa mnom, gospođo?"
  
  Skliznula mu je u zagrljaj. "Želim sve podijeliti s tobom."
  
  - Fritz je Indonežanin, zar ne?
  
  'Istina je. Htio bih s njim na trenutak razgovarati...'
  
  "Hajde. Idem sada. Pokušaj se sprijateljiti s njim."
  
  "Mislim da će ovo uspjeti."
  
  "I ja tako mislim." Ali smiri se. Reci mu da si tek stigla u ovu zemlju i da ti je teško živjeti ovdje. Upotrijebi sve svoje moći, draga moja. Nijedan muškarac to ne bi mogao podnijeti. Vjerojatno je usamljen. Budući da smo ionako u različitim sobama, to ga ne bi trebalo ni na koji način smetati. Samo ga izludi.
  
  "U redu, dragi, kako kažeš." Podigla je lice prema njemu, a on ju je poljubio u slatki nos.
  
  Dok se Nick raspakirao, pjevušio je uvodnu pjesmu "Finlandije". Trebao mu je samo jedan izgovor, i to bi bio taj. Ipak, jedan od najdivnijih čovjekovih izuma bio je seks, prekrasan seks. Seks s nizozemskim ljepoticama. Gotovo si sve napravio s njim. Objesio je odjeću, izvadio toaletne potrepštine i stavio pisaći stroj na stol kraj prozora. Čak ni ova vrlo lijepa odjeća nije bila ništa u usporedbi s lijepom, inteligentnom ženom. Netko je pokucao. Otvorivši vrata, pogledao je De Groota. Mali čovjek bio je strog i formalan kao i uvijek. Još uvijek nije bilo osmijeha.
  
  "Bok", toplo reče Nick. "Uspjeli smo. Nisu nas mogli uhvatiti. Jesi li imao problema s prolaskom kroz ta vrata? I meni se tamo izgubila boja."
  
  De Groot ga je hladno i proračunato pogledao. "Potrčali su natrag u kuću nakon što smo Harry i ja otišli. Nismo imali problema s time da natjeramo vratara da ponovno otvori ta vrata."
  
  "Imali smo nekih poteškoća. Helikopteri iznad glave i sve to." Nick mu je pružio smeđu torbu. De Groot ju je samo pogledao. "Dobro su. Nisam ih još ni pogledao. Nisam imao vremena."
  
  De Groot je izgledao zbunjeno. "I ipak ste došli... ovamo?"
  
  "Trebali smo se ovdje naći, zar ne? Kamo bih drugdje trebao ići?"
  
  "Ja... razumijem."
  
  Nick se ohrabrujuće nasmijao. "Naravno, pitaš se zašto nisam otišao ravno u Amsterdam, zar ne? Da tamo čekam tvoj poziv. Ali zašto bi ti inače trebao posrednik? Tebi neće, ali meni treba. Možda mogu dugoročno poslovati s Van der Laanom. Ne poznajem ovu zemlju. Prevoz dijamanata preko granice do mjesta gdje ih želim je problem. Ne, nisam ja netko tko sve radi sam kao ti. Ja sam poslovni čovjek i ne mogu si priuštiti da zapalim sve brodove za sobom. Zato se samo trebaš malo opustiti, iako razumijem da možeš sklopiti bolji dogovor s Van der Laanom. Ne mora naporno raditi za svoj novac. Također bi mogla nagovijestiti da bi mogla poslovati izravno sa mnom, ali - recimo to među sobom - ja to ne bih učinio da sam na tvom mjestu. Rekao je da možemo razgovarati o poslu nakon ručka."
  
  De Groot nije imao izbora. Bio je više zbunjen nego uvjeren. 'Novac. Van der Laan je rekao da imate glasnika. Je li već otišao za Van Rijn?'
  
  'Naravno da ne. Imamo raspored. Stavio sam ga na čekanje. Nazvat ću ga rano ujutro. Onda će doći ili će otići ako se ne dogovorimo.'
  
  "Razumijem." De Groot očito nije, ali pričekat će. "Onda postoji još jedna stvar..."
  
  "Da?"
  
  "Vaš revolver. Naravno, rekao sam Van der Laanu što se dogodilo kad smo se sreli. Mi... on misli da biste ga trebali ostaviti kod njega dok ne odete. Naravno, znam onu američku ideju da tu ljepoticu drže podalje od mog revolvera, ali u ovom slučaju to bi mogla biti gesta povjerenja."
  
  Nick se namrštio. S obzirom na to u kakvom se De Groot sada nalazio, bolje da postupi oprezno. "Ne volim ovo raditi. Van Rijn i ostali bi nas mogli ovdje pronaći."
  
  "Van der Laan zapošljava dovoljno kvalificirane stručnjake."
  
  On pazi na sve ceste."
  
  "O, stvarno." Nick je slegnuo ramenima i nasmiješio se. Zatim je pronašao Wilhelminu, koju je sakrio u jednoj od svojih jakni na vješalici za odjeću. Izbacio je spremnik, povukao zatvarač i pustio metak da izleti iz cijevi i uhvati ga u zraku. "Mislim da možemo vidjeti Van der Laanovo gledište. Šef je u svojoj kući. Molim vas."
  
  De Groot je otišao s pištoljem za pojasom. Nick se trgnuo. Pretražit će mu prtljagu čim budu imali priliku. Pa, sretno. Otkopčao je remene s Hugove duge korice, a štikla je postala neobično uzak otvarač za pisma u njegovoj torbici za pisma. Neko je vrijeme tražio skriveni mikrofon, ali ga nije mogao pronaći. Što nije ništa značilo, jer u vlastitom domu imate svaku priliku i priliku sakriti nešto takvo u zidu. Mata je ušla kroz susjednu kupaonicu. Smijala se.
  
  "Dobro smo se slagali. On je užasno usamljen. Već tri godine je u vezi s Van der Laanom i dobro zarađuje, ali... -"
  
  Nick je stavio prst na usne i odveo je u kupaonicu, gdje je uključio tuš. Rekao je, dok je voda pljuskala: "Ove sobe bi mogle biti ozvučene. U budućnosti ćemo ovdje raspravljati o svim važnim stvarima." Kimnula je, a Nick je nastavio: "Ne brini, često ćeš ga viđati, draga. Ako budeš imala priliku, trebala bi mu reći da se bojiš Van der Laana, a posebno onog velikog čovjeka bez vrata koji radi za njega. Izgleda kao nekakav majmun. Pitaj Fritza je li taj čovjek sposoban ozlijediti djevojčice i vidi što će reći. Pokušaj saznati njegovo ime, ako možeš."
  
  'U redu, draga. Zvuči jednostavno.'
  
  "Teško ti može biti, draga."
  
  Zatvorio je slavinu i ušli su u Matinu sobu, gdje su pili viski sa sodom i slušali laganu jazz glazbu koja je dopirala iz ugrađenog zvučnika. Nick ga je pažljivo proučavao. "Ovo bi moglo biti odlično mjesto za mikrofon za slušanje", pomislio je.
  
  Iako se oblaci nisu potpuno razišli, neko su vrijeme plivali u bazenu, igrali tenis, koji je Nick gotovo pustio Matu da pobijedi, i pokazali su im imanje koje je nekoć zauzimao Van der Laan. De Groot se više nije pojavio, ali tog poslijepodneva vidio je Helmija i desetak drugih gostiju na bazenu. Nick se pitao koja je razlika između Van der Laana i Van Rijna. Bila je to generacija koja je uvijek tražila uzbuđenja - Van Rijn je zauzimao nekretnine.
  
  Van der Laan bio je ponosan na balone. Plin je bio djelomično ispušten, a bili su pričvršćeni teškim manilskim užadima. "Ovo su novi baloni", ponosno je objasnio. "Samo provjeravamo imaju li curenja. Vrlo su dobri. Letjet ćemo balonom ujutro. Želite li ga isprobati, gospodine Kent? Mislim, Normane."
  
  "Da", odgovorio je Nick. "A što je s dalekovodima ovdje?"
  
  "Oh, već razmišljaš unaprijed. Vrlo pametno. Ovo je jedna od naših najvećih opasnosti. Jedna od njih je trčanje prema istoku, ali nas to ne smeta puno. Pravimo samo kratke letove, zatim otpuštamo gas i kamion nas pokupi."
  
  Sam Nick je više volio jedrilice, ali tu je misao zadržao za sebe. Dva velika, šarena balona? Zanimljiv statusni simbol. Ili je postojalo nešto drugo? Što bi rekao psihijatar? U svakom slučaju, morao bi pitati Matu... Van der Laan nije ponudio da istraži garaže, iako im je bilo dopušteno nakratko baciti pogled na livadu, gdje su tri kestenjasta konja stajala u malom, zatvorenom prostoru u sjeni drveća. Još statusnih simbola? Mata će i dalje biti zauzet. Polako su se vratili do kuće.
  
  Očekivalo se da će se pojaviti za stolom odjevene, iako ne u večernjim haljinama. Mata je dobila nagovještaj od Fritza. Rekla je Nicku da se ona i Fritz jako dobro slažu. Sad je situacija bila gotovo spremna da postavlja pitanja.
  
  Nick je na trenutak povukao Helmi u stranu dok su ispijali aperitiv. Mata je bila u središtu pažnje s druge strane natkrivene terase. "Želiš li se malo zabaviti, moja iznimno lijepa ženo?"
  
  "Pa, naravno; prirodno." Nije zvučalo kao prije. Osjećala se neka nelagoda oko nje, baš kao što je bila i s van der Laanom. Primijetio je da ponovno počinje izgledati pomalo nervozno. Zašto? "Vidim da se divno provodite. Izgleda dobro."
  
  "Moj stari prijatelj i ja smo se slučajno sreli."
  
  "Pa, nije ni toliko stara. Osim toga, nije baš neko na koga biste slučajno naletjeli."
  
  Nick je također pogledao Matu, koja se veselo smijala među uzbuđenom gomilom. Nosila je kremasto bijelu večernju haljinu, nesigurno prebačenu preko jednog ramena, poput sarija pričvršćenog zlatnom iglom. S crnom kosom i smeđom kožom, efekt je bio zapanjujući. Helmi, u elegantnoj plavoj haljini, bila je otmjena manekenka, ali ipak - kako mjeriti pravu ljepotu žene?
  
  "Ona mi je neka vrsta poslovne partnerice", rekao je. "Sve ću ti ispričati kasnije. Kakva ti je soba?"
  
  Helmi ga je pogledao, podrugljivo se nasmijao, a zatim zaključio da je njegov ozbiljni osmijeh iskren i djelovao je zadovoljno. "Sjeverno krilo. Druga vrata desno."
  
  Rižin stol bio je izvrstan. Dvadeset osam gostiju sjedilo je za dva stola. De Groot i Hasebroek razmijenili su kratke formalne pozdrave s Matom i Nickom. Vino, pivo i konjak doneseni su po kutiji. Bilo je kasno kada se bučna skupina ljudi izlila u dvorište, plešući i ljubeći se, ili se okupila oko stola za rulet u knjižnici. "Les Craps" vodio je pristojan, zdepast muškarac koji je mogao biti krupje iz Las Vegasa. Bio je dobar. Toliko dobar da je Nicku trebalo četrdeset minuta da shvati da se kladi s trijumfalnim, polupijanim mladićem koji je stavio hrpu novčanica na kartu i dopustio si da se kladi 20 000 guldena. Tip je očekivao šesticu, ali ispostavilo se da je petica. Nick je odmahnuo glavom. Nikada ne bi razumio ljude poput van der Laana.
  
  Otišao je i pronašao Matu na pustom dijelu trijema. Dok se približavao, bijela jakna je odletjela.
  
  "Bio je to Fritz", šapnula je Mata. "Sad smo jako bliski prijatelji. I borci. Veliki se zove Paul Meyer. Skriva se u jednom od stanova straga, s još dvojicom koje Fritz zove Beppo i Mark. Definitivno su sposobni ozlijediti djevojku, a Fritz je obećao da će me zaštititi i možda se pobrinuti da pobjegnem od njih, ali morat ću mu podmazati gaće. Dušo, jako je drag. Nemoj ga ozlijediti. Čuo je da je Paul - ili Eddie, kako ga ponekad zovu - pokušao ozlijediti Helmija."
  
  Nick je zamišljeno kimnuo. "Pokušao ju je ubiti. Mislim da je Phil otkazao i to je bilo to. Možda je Paul otišao predaleko sam. Ali ipak je promašio. Također je pokušao izvršiti pritisak na mene, ali nije uspjelo."
  
  "Nešto se događa. Vidio sam Van der Laana kako nekoliko puta ulazi i izlazi iz svog ureda. Zatim su se De Groot i Hasebroek vratili u kuću, pa opet vani. Nisu se ponašali kao ljudi koji mirno sjede navečer."
  
  'Hvala ti. Pazi na njih, ali pazi da te ne primijete. Idi spavati ako želiš, ali me nemoj tražiti.'
  
  Mata ga je nježno poljubila. "Ako je posao, a ne plavuša."
  
  "Dragi, ova plavuša je poslovna žena. Znaš i ti kao i ja da dolazim kući samo tebi, čak i ako je to u šatoru." Helmija je sreo u društvu sijedog muškarca koji je izgledao jako pijano.
  
  "Paul Mayer, Beppo i Mark su pokušali pucati u tebe. To su isti ljudi koji su me pokušali ispitati u mom hotelu. Van der Laan je vjerojatno isprva mislio da radimo zajedno, ali se onda predomislio."
  
  Ukočila se, poput lutke u njegovom naručju. 'Au.'
  
  "To si već znao, zar ne. Možda ćemo prošetati vrtom?"
  
  'Da. Mislim da.'
  
  "Da, to si već znao/la, i da, želiš li prošetati?"
  
  Spotaknula se na stubama dok ju je vodio s trijema na stazu slabo osvijetljenu malim, raznobojnim svjetlima. "Možda si još uvijek u opasnosti", rekao je, ali nije vjerovao. "Zašto si onda došla ovamo, gdje imaju dobre šanse da te uhvate ako to žele?"
  
  Sjela je na klupu u sjenici i tiho jecala. Zagrlio ju je čvrsto i pokušao je smiriti. "Kako sam, dovraga, trebala znati što učiniti?" rekla je šokirano. "Cijeli mi se svijet upravo srušio. Nikad nisam mislila da će Phil..."
  
  Jednostavno nisi htio razmišljati o tome. Da jesi, shvatio bi da je ono što si otkrio moglo biti njegov pad. Dakle, da su i posumnjali da si nešto otkrio, odmah bi ušetao u lavlju jamu."
  
  "Nisam bio siguran znaju li. Bio sam u Kellynom uredu samo nekoliko minuta i sve sam vratio na svoje mjesto. Ali kad je ušao, pogledao me tako čudno da sam stalno mislio: 'On zna - ne zna - on zna.'"
  
  Oči su joj bile vlažne.
  
  "Iz onoga što se dogodilo, možemo zaključiti da je znao, ili barem mislio, da si nešto vidio. Sad mi reci što si točno vidio."
  
  "Na njegovoj crtaćoj ploči bio je uvećan dvadeset pet ili trideset puta. Bio je to zamršen crtež s matematičkim formulama i mnoštvom bilješki. Sjećam se samo riječi 'Mi Mark-Martin 108g. Hawkeye. Egglayer RE.'"
  
  "Imate dobro pamćenje. A ovaj otisak je bio uvećana verzija nekih uzoraka i detaljnih kartica koje ste nosili sa sobom?"
  
  "Da. Ništa se ne bi moglo razaznati iz same mreže fotografija, čak ni da se zna gdje se traži. Samo ako se stvarno jako zumira. Tada sam shvatio da sam kurir u nekakvom špijunskom slučaju." Pružio joj je rupčić, a ona je obrisala oči. "Mislio sam da Phil nema ništa s tim."
  
  - Sad znaš. Kelly ga je sigurno nazvala i rekla mu što misli da zna o tebi kad si otišao.
  
  - Norman Kent - tko si ti uopće?
  
  "Sad nije važno, draga."
  
  "Što znači ova točkasta mreža?"
  
  Pažljivo je birao riječi. "Ako pročitate svaki tehnički časopis o svemiru i raketama i svaku riječ u New York Timesu, moći ćete to sami shvatiti."
  
  "Ali to nije slučaj. Tko bi mogao učiniti takvo što?"
  
  "Trudim se najbolje što mogu, iako već kasnim nekoliko tjedana. Egglayer RE je naš novi satelit s poliatomskim korisnim teretom, nazvan Robot Eagle. Mislim da bi informacije koje ste imali sa sobom kada ste stigli u Nizozemsku, Moskvu, Peking ili kod bilo kojeg drugog visokoplatežnog klijenta mogle pomoći s telemetrijskim detaljima."
  
  "Dakle, funkcionira?"
  
  "Još gore. Koja mu je svrha i kako se dovodi do cilja? Radiofrekvencije koje ga usmjeravaju i naređuju mu da baci skupinu nuklearnih bombi. A to nije nimalo ugodno, jer onda imate sve šanse da dobijete vlastite bombe na glavu. Pokušajte to pretvoriti u međunarodnu politiku."
  
  Ponovno je počela plakati. 'O, moj Bože. Nisam znala.'
  
  Zagrlio ju je. "Možemo ići dalje od ovoga." Pokušao joj je to što bolje objasniti, ali istovremeno ju je i razljutiti. "Ovo je bio vrlo učinkovit informacijski kanal kroz koji su se podaci krijumčarili iz Sjedinjenih Država. Barem nekoliko godina. Vojne informacije, industrijske tajne su krađene, a pojavljivale su se po cijelom svijetu kao da su upravo poslane poštom. Vjerujem da ste naišli na ovaj kanal."
  
  Ponovno je upotrijebila rupčić. Kad ga je pogledala, njezino lijepo lice bilo je ljutito.
  
  "Mogli bi umrijeti. Ne vjerujem da ste sve ovo dobili iz New York Timesa. Mogu li vam nekako pomoći?"
  
  "Možda. Zasad mislim da je najbolje da jednostavno nastaviš raditi ono što si do sada radio. Već nekoliko dana živiš s ovom napetošću , tako da ćeš biti dobro. Naći ću način da prenesem naše sumnje američkoj vladi."
  
  Reći će vam treba li zadržati posao u Mansonu ili uzeti godišnji odmor.
  
  Njezine jarkoplave oči srele su se s njegovima. Bio je ponosan što je vidio da ponovno ima kontrolu. "Ne govoriš mi sve", rekla je. "Ali vjerujem ti da ćeš mi reći više ako možeš."
  
  Poljubio ju je. Nije bio dug zagrljaj, ali je bio topao. Na američko-nizozemsku djevojku u nevolji možeš računati. Promrmljao je: "Kad se vratiš u svoju sobu, stavi stolicu ispod kvake. Za svaki slučaj. Vrati se u Amsterdam što brže možeš kako ne bi naljutio Phila. Tada ću te kontaktirati."
  
  Ostavio ju je na terasi i vratio se u svoju sobu, gdje je zamijenio bijelu jaknu za tamni kaput. Rastavio je pisaći stroj i sastavio njegove dijelove, prvo u mehanizam za okidanje neautomatskog pištolja, a zatim u sam pištolj s pet metaka - velik, ali pouzdan, precizan i s jakim hicem iz cijevi od 30 cm. Također je privezao Huga za podlakticu.
  
  Sljedećih pet sati bilo je iscrpljujuće, ali poučno. Iskrao se kroz sporedna vrata i vidio kako se zabava bliži kraju. Gosti su nestali unutra, a on je s tajnim zadovoljstvom promatrao kako se svjetla u sobama gase.
  
  Nick se kretao kroz cvjetajući vrt poput tamne sjene. Lutao je kroz štale, garažu i gospodarske zgrade. Slijedio je dvojicu muškaraca do stražarnice s prilaza i muškarce koji su se vratili do službene rezidencije. Slijedio je drugog čovjeka najmanje kilometar i pol zemljanim putem dok nije prešao ogradu. Ovo je bio još jedan ulaz i izlaz natrag. Čovjek je koristio malu svjetiljku kako bi se snašao. Philip je očito želio sigurnost noću.
  
  Vrativši se kući, ugledao je Paula Meyera, Beppa i još trojicu u garaži ureda. Van der Laan ih je došao posjetiti poslije ponoći. U tri ujutro, crni Cadillac dovezao se prilazom iza kuće i ubrzo nakon toga vratio se. Nick je čuo prigušeno mrmljanje ugrađenog radija. Kad se Cadillac vratio, zaustavio se kod jedne od velikih gospodarskih zgrada i Nick je vidio tri tamne figure kako ulaze. Ležao je licem prema dolje među grmljem, djelomično zaslijepljen svjetlima velikog vozila.
  
  Automobil je ponovno bio parkiran, a dvojica muškaraca izašla su kroz stražnji prilaz. Nick je puzao oko zgrade, otvorio stražnja vrata, zatim se povukao i ponovno sakrio kako bi vidio je li izazvao uzbunu. Ali noć je bila tiha i osjetio je, ali nije vidio, sjenovitu figuru kako se šulja pored zgrade, proučavajući je kao i prije nekoliko trenutaka, ali s većim osjećajem za smjer, kao da je znao kamo treba ići. Tamna figura pronašla je vrata i čekala. Nick se digao iz cvjetnjaka gdje je ležao i stao iza figure, podižući svoj teški revolver. "Bok, Fritz."
  
  Indonežanin nije bio šokiran. Polako se okrenuo. "Da, gospodine Kent."
  
  "Gledaš li De Groota?" tiho je upitao Nick.
  
  Duga tišina. Zatim Fritz tiho reče: "Da, nije u svojoj sobi."
  
  "Lijepo je što se tako dobro brineš za svoje goste." Fritz nije odgovorio. "S toliko ljudi po cijeloj kući, nije ga tako lako pronaći. Biste li ga ubili da morate?"
  
  'Tko si ti?'
  
  "Čovjek s puno jednostavnijim zadatkom od tvog. Želiš uhvatiti De Groota i uzeti dijamante, zar ne?"
  
  Nick je čuo Fritza kako odgovara: "Da."
  
  "Ovdje imaju tri zatvorenika. Mislite li da bi jedan od njih mogao biti vaš kolega?"
  
  'Ne mislim tako. Mislim da bih trebao otići i vidjeti.'
  
  "Vjeruj mi kad ti kažem da ti je stalo do ovih dijamanata?"
  
  'Možda...'
  
  "Jesi li naoružan?"
  
  'Da.'
  
  'I ja. Idemo sad vidjeti?'
  
  U zgradi se nalazi teretana. Ušli su kroz tuševe i vidjeli saune i teren za badminton. Zatim su prišli slabo osvijetljenoj prostoriji.
  
  "To im je osiguranje", šapnuo je Nick.
  
  Korpulentan muškarac drijemao je u hodniku. "Jedan od Van der Laanovih ljudi", promrmljao je Fritz.
  
  Radili su na njemu tiho i učinkovito. Nick je pronašao uže i on i Fritz su ga brzo svezali. Pokrili su mu usta njegovim vlastitim rupčićem, a Nick se pobrinuo za svoju Berettu.
  
  U velikoj teretani pronašli su Ballegoyera, van Rijna i Nickovog starog prijatelja, detektiva, lisicama vezane za čelične prstenove u zidu. Detektivove su oči bile crvene i natečene.
  
  "Fritz", rekao je Nick, "idi provjeriti ima li debeli čovjek na vratima ključeve od onih lisica." Pogledao je detektiva. "Kako su te uhvatili?"
  
  "Plin. Oslijepio me je na neko vrijeme."
  
  Fritz se vrati. "Nema ključeva." Pregledao je čelični prsten. "Treba nam alat."
  
  "Bolje da prvo ovo razjasnimo", rekao je Nick. "Gospodine van Rijn, želite li mi još uvijek prodati ove dijamante?"
  
  "Volio bih da nikad nisam čuo za ovo. Ali meni se ne radi samo o profitu."
  
  "Ne, to je uvijek samo nuspojava, zar ne? Namjeravate li pritvoriti De Groota?"
  
  "Mislim da je ubio mog brata."
  
  "Žao mi te." Nick je pogledao Balleguiera. "Gospođo J, je li ona još uvijek zainteresirana za dogovor?"
  
  Balleguier se prvi pribrao. Izgledao je hladno. "Želimo da se De Groot uhiti i dijamanti vrate njihovim pravim vlasnicima."
  
  "O, da, to je diplomatska stvar", uzdahnuo je Nick. "Je li ovo mjera za ublažavanje njihove iritacije što pomažeš Kinezima s njihovim problemom ultracentrifuge?"
  
  "Treba nam nešto jer smo na rubu na barem tri mjesta."
  
  "Vrlo ste dobro informiran kupac dijamanata, gospodine Kent", rekao je detektiv. "Gospodin Balleguier i ja trenutno radimo zajedno. Znate li što vam ovaj čovjek radi?"
  
  "Fritz? Naravno. On je iz protivničke ekipe. Ovdje je da prati Van der Laanove kurirske operacije." Predao je Berettu Balleguieru, rekavši detektivu: "Oprostite, ali mislim da bi mu pištolj bolje došao dok vam se vid ne poboljša. Fritz, biste li željeli pronaći kakav alat?"
  
  'Sigurno.'
  
  "Onda ih pusti i dođi k meni u Van der Laanov ured. Dijamanti, a možda i ono što tražim, vjerojatno su u njegovom sefu. Stoga je malo vjerojatno da su on i De Groot daleko."
  
  Nick je izašao i potrčao preko otvorenog prostora. Kad je stigao do ravnih pločica terase, netko je stajao u tami iza sjaja s trijema.
  
  'Stop!'
  
  "Ovo je Norman Kent", rekao je Nick.
  
  Paul Meyer se javio iz tame, s rukom iza leđa. "Čudno vrijeme za boravak vani. Gdje si bio?"
  
  'Kakvo je to pitanje? Usput, vjerojatno nešto skrivaš?'
  
  "Mislim da je bolje da odemo do gospodina Van der Laana."
  
  Izvukao je ruku iza leđa. Nešto je bilo u njoj.
  
  "Ne!" zarežao je Nick.
  
  Ali, naravno, gospodin Meyer nije slušao. Nick je naciljao pištolj, opalio i brzo se zaronio u stranu u djeliću sekunde. Čin moguć samo godinama obuke.
  
  Okrenuo se, ustao na noge i potrčao nekoliko metara dalje, zatvorenih očiju.
  
  Nakon pucnja, šištanje se možda nije čulo, manje-više prigušeno stenjanjem Paula Meyera. Magla se širila poput bijelog duha, plin je djelovao.
  
  Nick je pretrčao vanjsko dvorište i skočio u unutarnje dvorište.
  
  Netko je pritisnuo glavni prekidač i šarena svjetla i reflektori su bljesnuli po cijeloj kući. Nick je utrčao u glavni hodnik i sakrio se iza sofe kad je pištolj opalio s vrata na drugoj strani. Ugledao je Beppa, možda uzbuđenog i instinktivno kako puca u figuru koja se iznenada pojavila iz noći s pištoljem u ruci.
  
  Nick se srušio na pod. Beppo je, zbunjeno, viknuo: "Tko je to? Pokaži se."
  
  Vrata su se zalupila, ljudi su vrištali, koraci su tutnjali niz hodnike. Nick nije htio da se kuća pretvori u streljanu. Izvukao je neobično debelu plavu kemijsku olovku. Dimnu bombu. Nitko u sobi ne bi mogao slučajno postati žrtva. Nick je izvukao detonator i bacio ga na Beppa.
  
  "Izlazi!", viknuo je Beppo. Narančasti projektil se srušio natrag prema zidu i sletio iza Nicka.
  
  Ovaj Beppo nije izgubio prisebnost. Imao je hrabrosti baciti je natrag. Bwooammm!
  
  Nick je jedva stigao otvoriti usta kako bi upio tlak zraka. Srećom, nije upotrijebio rasprskavajuću granatu. Ustao je i našao se u gustom sivom dimu. Prešao je sobu i izašao iz umjetnog oblaka, s revolverom ispred sebe.
  
  Beppo je ležao na tlu, usred razbijene keramike. Mata je stajala nad njim, s dnom orijentalne vaze u rukama. Njezine prekrasne crne oči okrenule su se prema Nicku, sjajeći od olakšanja.
  
  "Odlično", rekao je Nick, uz moje komplimente. "Brzo obavljeno. A sada idi zagrijati Peugeota i čekaj me."
  
  Istrčala je na ulicu. Hrabra djevojka, Mata je bila korisna, ali ovi dečki se nisu igrali. Ono što je trebala učiniti bilo je ne samo upaliti auto, već i sigurno doći do njega.
  
  Nick je upao u Van der Laanov ured. De Groot i njegov poslodavac stajali su kraj otvorenog sefa... Van der Laan je bio zauzet trpanjem papira u veliku aktovku. De Groot je prvi ugledao Nicka.
  
  U njegovim se rukama pojavio mali automatski pištolj. Ispalio je dobro naciljan hitac kroz vrata gdje je Nick stajao trenutak ranije. Nick se izvukao prije nego što je mali pištolj ispalio niz hitaca i odjurio u Vae der Laaninu kupaonicu. Dobro je što De Groot nije imao dovoljno gađanja da bi instinktivno mogao pogoditi metu.
  
  Nick je provirio kroz vrata u visini koljena. Metak mu je preletio točno iznad glave. Sagnuo se. Koliko je hitaca ispalio taj prokleti pištolj? Već je izbrojao šest.
  
  Brzo se osvrnuo oko sebe, zgrabio ručnik, smotao ga u kuglu i gurnuo ga prema vratima u visini glave. Bum! Ručnik ga je povukao za ruku. Kad bi samo imao trenutak da nacilja, De Groot i nije bio tako loš strijelac. Ponovno je pružio ručnik. Tišina. Na drugom katu, vrata su se zalupila. Netko je viknuo. Koraci su ponovno udarali hodnicima. Nije mogao čuti je li De Groot ubacio novi spremnik u pištolj. Nick je uzdahnuo. Sada je bilo vrijeme za rizik. Uskočio je u sobu i okrenuo se prema stolu i sefu, s pištoljem uperenim u njega. Prozor s pogledom na dvorište zalupio se. Zavjese su se nakratko pomaknule.
  
  Nick je skočio na prozorsku dasku i ramenom otvorio prozor. U tankom, sivom jutarnjem svjetlu, De Groot se mogao vidjeti kako istrčava iz trijema iza kuće. Nick je potrčao za njim i stigao do ugla, gdje je naišao na čudan prizor.
  
  Van der Laan i De Groot su se razdvojili. Van der Laan, noseći svoju aktovku, potrčao je udesno, dok je De Groot, noseći svoju uobičajenu torbu, potrčao prema garaži. Van Rijn, Ballegoyer i detektiv izašli su iz teretane. Detektiv je imao Berettu koju je Nick dao Ballegoyeru. Viknuo je De Grootu: "Stani!" i gotovo odmah nakon toga pucao. De Groot se zateturao, ali nije pao. Ballegoyer je stavio ruku na detektivovu i rekao: "Molim vas."
  
  'Izvolite.' Pružio je pištolj Ballegoyeru.
  
  Ballegoyer je brzo, ali pažljivo naciljao i povukao okidač. De Groot se sklupčao u kutu garaže. Igra je za njega bila gotova. Daf je uz cviljenje izletio iz garaže. Harry Hazebroek bio je za volanom. Ballegoyer je ponovno podigao pištolj, pažljivo naciljao, ali je na kraju odlučio ne pucati. "Uhvatit ćemo ga", promrmljao je.
  
  Nick je sve to vidio dok se spuštao niz stepenice i slijedio Van der Lana. Nisu ga vidjeli, niti su vidjeli Philipa Van der Lana kako trči pored štale.
  
  Kamo je Van der Laan mogao otići? Trojica radnika teretane zadržavala su ga od garaže za automobile, ali možda je negdje drugdje imao skriveni auto. Dok je trčao, Nick je pomislio da bi trebao upotrijebiti jednu od granata. Držeći pištolj poput štafetne palice, Nick je otrčao iza ugla štale. Tamo je ugledao Van der Laana kako sjedi u jednom od dva balona na vrući zrak, dok je Van der Laan bio zauzet bacanjem balasta u more, a balon je brzo dobivao na visini. Veliki ružičasti balon već je bio dvadeset metara u zraku. Nick je naciljao; Van der Laan mu je bio okrenut leđima, ali Nick je ponovno spustio pištolj. Ubio je dovoljno ljudi, ali to nikada nije namjeravao. Vjetar je brzo odmaknuo balon izvan dohvata njegovog pištolja. Sunce još nije izašlo, a balon je izgledao poput prošaranog, slabašnog ružičastog bisera na sivom nebu zore.
  
  Nick je potrčao do drugog jarko obojenog balona. Bio je pričvršćen za četiri sidrišne točke, ali nije bio upoznat s postupkom ispuštanja. Skočio je u malu plastičnu košaru i prerezao užad štiklom. Balon se polako dizao prema gore, prateći van der Lana. Ali dizao se presporo. Što ga je zadržavalo? Balast?
  
  Vreće s pijeskom visjele su preko ruba košare. Nick je prerezao remene štiklom, košara se podigla i brzo je dobio na visini, dosegnuvši Van der Lanovu razinu za nekoliko minuta. Udaljenost između njih, međutim, bila je najmanje stotinjak metara. Nick je prerezao svoju posljednju vreću s pijeskom.
  
  Odjednom je postalo vrlo tiho i mirno, osim laganog zujanja vjetra u užadima. Zvukovi koji su dolazili odozdo postali su tihi. Nick je podigao ruku i dao znak van der Laanu da siđe na tlo.
  
  Van der Laan je odgovorio bacanjem aktovke u more - ali Nick je bio uvjeren da je to prazna aktovka.
  
  Ipak, Nickov okrugli balon se približio i uzdigao iznad Van der Laanova. Zašto? Nick je pretpostavio da je to zato što je njegov balon bio promjera tridesetak centimetara, što ga je omogućilo da ga podigne vjetar. Van der Laan je odabrao svoj novi balon, ali bio je manji. Nick je bacio cipele, pištolj i košulju u more. Van der Laan je odgovorio odbacivanjem odjeće i svega ostalog. Nick je sada praktički plutao ispod drugog muškarca. Pogledali su se s izrazom lica kao da nije ostalo ništa što bi mogli baciti u more osim sebe samih.
  
  Nick je predložio: "Siđi dolje."
  
  "Idi kvragu", vikao je Van der Laan.
  
  Bijesan, Nick je zurio ravno ispred sebe. Kakva situacija. Izgledalo je kao da će me vjetar uskoro otpuhati pored njega, nakon čega bi se jednostavno mogao spustiti na tlo i nestati. Prije nego što bih i ja imao priliku sići, on bi odavno nestao. Nick je pregledao svoju košaru, koja je bila pričvršćena za osam užadi koja su se dizala uvis i spajala u mreži koja je držala balon zajedno. Nick je prerezao četiri užadi i svezao ih zajedno. Nadao se da su dovoljno jaka, budući da su prošla sve testove, jer je bio težak čovjek. Zatim se popeo uz četiri užad i visio poput pauka u prvoj mreži od četiri užadi. Počeo je rezati kutne užadi koje su još uvijek držale košaru. Košara je pala na tlo, a Nick je odlučio pogledati dolje.
  
  Njegov se balon podigao. Vrisak se začuo ispod njega kad je osjetio kako njegov balon dodiruje onaj u kojem je bio Van der Laan. Prišao je toliko blizu Van der Laanu da ga je mogao dotaknuti štapom za pecanje. Van der Laan ga je pogledao divljim očima. "Gdje ti je košara?"
  
  'Na tlu. Tako dobivaš više zadovoljstva.'
  
  Nick je nastavio prema gore, njegov balon tresao je drugi balon, a njegov protivnik je objema rukama čvrsto držao košaru. Dok je klizio prema drugom balonu, zario je štiklu u tkaninu balona i počeo rezati. Balon se, ispuštajući plin, na trenutak zatresao, a zatim počeo spuštati. Nedaleko iznad njegove glave, Nick je pronašao ventil. Pažljivo ga je aktivirao i njegov balon je počeo spuštati.
  
  Ispod sebe je vidio kako se mreža poderanog balona skuplja u mrežu užadi, formirajući neku vrstu padobrana. Sjetio se da je to uobičajena pojava. Spasilo je živote stotina balonista. Ispustio je još plina. Kad se konačno spustio na otvoreno polje, ugledao je Peugeot s Matijem za volanom kako se vozi seoskom cestom.
  
  Potrčao je prema autu, mašući rukama. "Odličan tajming i mjesto. Jesi li vidio gdje je sletio onaj balon?"
  
  'Da. Pođi sa mnom.'
  
  Kad su krenuli, rekla je: "Uplašio si djevojku. Nisam mogla vidjeti kako je balon pao."
  
  "Jesi li ga vidio kako silazi?"
  
  'Ne baš. Ali jesi li nešto vidio/vidjela?'
  
  'Ne. Drveće ga je sakrilo od pogleda kad je sletio.'
  
  Van der Laan je ležao zapetljan u hrpi tkanine i užeta.
  
  Van Rijn, Ballegoyer, Fritz i detektiv pokušali su ga raspetljati, ali su onda stali. "Ozlijeđen je", rekao je detektiv. "Vjerojatno je barem slomio nogu. Pričekajmo da stigne hitna pomoć." Pogledao je Nicka. "Jeste li ga spustili dolje?"
  
  "Žao mi je", rekao je Nick iskreno. "Trebao sam to učiniti. Mogao sam i njega upucati. Jesi li pronašao dijamante kod De Groota?"
  
  "Da." Pružio je Nicku kartonsku mapu, svezanu dvjema vrpcama koje su pronašli u tužnim ostacima mnogo sjajnijeg balona. "Je li ovo ono što si tražio?"
  
  Sadržavao je listove papira s detaljnim informacijama o gravurama, fotokopije i rolu filma. Nick je proučavao nepravilan točkasti uzorak na jednom od uvećanja.
  
  "To sam i htio. Počinje izgledati kao da će napraviti kopije svega što mu dođe pod ruku. Znaš li što to znači?"
  
  "Mislim da znam. Mjesecima smo ga promatrali. Davao je informacije mnogim špijunima. Nismo znali što dobiva, odakle ih dobiva ili od koga. Sad znamo."
  
  "Bolje ikad nego nikad", odgovorio je Nick. "Barem sada možemo shvatiti što smo izgubili i onda napraviti promjene gdje je potrebno. Dobro je znati da neprijatelj zna."
  
  Fritz im se pridružio. Nickovo lice bilo je neprozirno. Fritz je to vidio. Podigao je de Grootovu smeđu torbu i rekao: "Svi smo dobili što smo htjeli, zar ne?"
  
  "Ako želiš to tako vidjeti", rekao je Nick. "Ali možda gospodin Ballegoyer ima drugačije ideje o tome..."
  
  "Ne", rekao je Ballegoyer. "Vjerujemo u međunarodnu suradnju kada je riječ o ovakvom zločinu." Nick se pitao što je gospođa J. mogla misliti.
  
  Fritz je sažaljivo pogledao bespomoćnog Van der Laana. "Bio je previše pohlepan. Trebao je više kontrolirati De Groota."
  
  Nick je kimnuo. "Taj špijunski kanal je zatvoren. Ima li još kakvih dijamanata tamo gdje su ovi pronađeni?"
  
  "Nažalost, postojat će i drugi kanali. Uvijek su postojali i uvijek će postojati. Što se tiče dijamanata, žao mi je, ali to je povjerljiva informacija."
  
  Nick se nasmijao. "Uvijek si se morao diviti duhovitom protivniku. Ali više ne s mikrofilmovima. Krijumčarenje u tom smjeru bit će pomnije istraživano." Fritz je spustio glas do šapta. "Ostala je još jedna informacija koja nije dostavljena. Mogu ti platiti malo bogatstvo."
  
  "Mislite li na planove Mark-Martin 108G?"
  
  'Da.'
  
  "Žao mi je, Fritz. Jako mi je drago što ih nećeš dobiti. To je ono što moj posao čini vrijednim - znati da ne skupljaš samo stare vijesti."
  
  Fritz je slegnuo ramenima i nasmiješio se. Zajedno su krenuli prema automobilima.
  
  Sljedećeg utorka, Nick je ispratio Helmija avionom za New York. Bio je to topao oproštaj s obećanjima za budućnost. Vratio se u Matijev stan na ručak i pomislio: "Carter, prevrtljiv si, ali to je lijepo."
  
  Pitala ga je zna li tko su muškarci koji su ih pokušali opljačkati na cesti. Uvjeravao ju je da su lopovi, znajući da Van Rijn više nikada neće učiniti takvo što.
  
  Matina prijateljica, Paula, bila je anđeoska ljepotica s brzim, nevinim osmijehom i širom otvorenim očima. Nakon tri pića, sve su bile na istoj razini.
  
  "Da, svi smo voljeli Herbieja", rekla je Paula. Postao je član Kluba Crvenih fazana.
  
  Znaš što je to - s užitkom, komunikacijom, glazbom, plesom i tako dalje. Nije bio navikao na piće i droge, ali je ipak pokušao.
  
  Htio je biti jedan od nas, znam što se dogodilo. Javnost ga je osudila kad je rekao: "Idem kući i odmoriti se." Nakon toga ga više nikada nismo vidjeli. Nick se namrštio. "Kako znaš što se dogodilo?"
  
  "Ah, to se često događa, iako policija to često koristi kao izgovor", rekla je Paula tužno, odmahujući svojom lijepom glavom. "Kažu da je toliko buncao od droge da je mislio da može letjeti i htio je preletjeti kanal. Ali nikad nećete saznati istinu."
  
  "Dakle, netko ga je mogao gurnuti u vodu?"
  
  "U redu, nismo ništa vidjeli. Naravno, ne znamo ništa. Bilo je tako kasno..."
  
  Nick je ozbiljno kimnuo i rekao, posežući za telefonom: "Trebao bi razgovarati s jednim mojim prijateljem. Imam osjećaj da će biti jako sretan što će te upoznati kad bude imao vremena."
  
  Svijetle oči su joj zasjale. "Ako je imalo poput tebe, Normane, mislim da će se i meni svidjeti."
  
  Nick se nasmijao, a zatim pozvao Hawka.
  
  
  
  Nick Carter
  Hram straha
  
  
  
  Nick Carter
  
  Hram straha
  
  
  
  Posvećeno ljudima tajnih službi Sjedinjenih Američkih Država
  
  
  
  Poglavlje 1
  
  
  
  To je bio prvi put da se Nick Carter umorio od seksa.
  
  Nije mislio da je to moguće. Pogotovo u travanjsko poslijepodne, kada sok teče kroz drveće i ljude, a zvuk kukavice, barem figurativno rečeno, nadjačava agoniju Washingtonskog pokreta.
  
  Ipak, ova neuredna žena za govornicom učinila je seks zamornim. Nick je svoje mršavo tijelo malo dublje smjestio u neudobnu radnu stolicu, zurio u vrhove svojih ručno izrađenih engleskih cipela i pokušao ne slušati. Nije bilo lako. Dr. Murial Milholland imao je lagan, ali prodoran glas. Nick, koliko se sjećao, nikada nije vodio ljubav s djevojkom po imenu Murial. Piše se s "a". Kradomice je pogledao umnoženi plan na naslonu za ruku svoje stolice. Aha. Piše se s "a". Kao cigara? A žena koja je govorila bila je seksi kao cigara...
  
  "Rusi, naravno, već neko vrijeme vode škole seksa u suradnji sa svojim špijunskim agencijama. Kinezi, koliko znamo, još ih nisu oponašali, možda zato što smatraju Ruse, kao i nas na Zapadu, dekadentnima. Međutim, Rusi koriste seks, i heteroseksualni i homoseksualni, kao najvažnije oružje u svojim špijunskim operacijama. To je jednostavno oružje i pokazalo se vrlo učinkovitim. Izumili su i implementirali nove tehnike koje Mali Khana čine da izgleda kao amaterski tinejdžer."
  
  "Dva najvažnija činjenična izvora informacija dobivenih seksom su, u smislu vremena, informacije dobivene lapsusima tijekom uzbudljive predigre i u uspavljujućim, apatičnim i vrlo neočekivanim trenucima neposredno nakon orgazma. Uzimajući Kinseyjeve osnovne podatke i kombinirajući ih sa Sykesovim podacima u njegovom važnom djelu 'Odnos predigre prema uspješnom odnosu koji vodi do dvostrukog orgazma', nalazimo da je prosječna predigra nešto manje od petnaest minuta, prosječno vrijeme do aktivnog koitusa je oko tri minute, a prosječno vrijeme ili trajanje posljedica seksualne euforije je nešto više od pet minuta. Sada uravnotežimo knjige i otkrijmo da u prosječnom seksualnom susretu između ljudi, u kojem je barem jedan od sudionika agent koji traži informacije od partnera, postoji razdoblje od oko devetnaest minuta i pet sekundi tijekom kojeg je sudionik, kojeg ćemo nazvati 'tražitelj', najviše nespreman, i tijekom kojeg su prednost i prilika na strani 'tražitelja'."
  
  Nick Carterove su se oči odavno zatvorile. Čuo je grebanje krede po ploči, kuckanje pokazivača, ali nije gledao. Nije se usudio. Mislio je da više ne može podnijeti razočaranje. Oduvijek je mislio da je seks zabavan! Uglavnom, prokleti Hawk. Starac je konačno morao gubiti kontrolu, koliko god to malo vjerojatno izgledalo. Nick je čvrsto držao oči zatvorene i mrštio se, prigušujući zujanje "treninga" i šuštanje, kašljanje, grebanje i nakašljavanje grla svojih supatnika koji su pohađali ovaj takozvani seminar o seksu kao oružju. Bilo ih je mnogo - osoblje CIA-e, FBI-a, CIC-a, T-mena, vojske, mornarice i zrakoplovstva. Tu je bio i, i to je bio izvor dubokog čuđenja za AXEmana, visokopozicionirani poštanski službenik! Nick je površno poznavao čovjeka, točno je znao što radi u ZP-u, a njegova zbunjenost se samo povećala. Je li neprijatelj smislio varku da iskoristi poštu u seksualne svrhe? Jednostavna požuda? U potonjem slučaju, policajac bi bio jako razočaran. Nick je zadrijemao, sve dublje i dublje zaronjen u vlastite misli...
  
  David Hawk, njegov šef u AXE-u, predložio mu je ideju tog jutra u prljavom malom uredu u Dupont Circleu. Nick, tek s tjedne godišnjeg odmora na svojoj farmi u Indiani, lijeno se izležavao u jedinoj tvrdoj stolici u sobi, posipajući pepeo po Hawkovom linoleumu i slušajući kuckanje Delijinog pisaćeg stroja u recepciji. Nick Carter se osjećao prilično dobro. Većinu tjedna proveo je cijepajući, piljajući i stavljajući drva za ogrjev na farmi, malo pijući i imajući kratku aferu s bivšom djevojkom iz Indiane. Sada je bio odjeven u lagano tvidasto odijelo, s diskretno odvažnom kravatom marke Sulka i osjećajući svoju zob. Bio je spreman za akciju.
  
  Jastreb je rekao: "Šaljem te u školu seksa, dečko."
  
  Nick je bacio cigaretu i zurio u šefa. "Kamo me šalješ?"
  
  Hawk je motao suhu, nezapaljenu cigaru u tankim usnama i ponovio: "Šaljem te u školu seksa. Zovu to seminar o seksu, kako-že-se-kaže, nešto slično, ali mi ćemo to zvati školom. Budi tamo u dva sata poslijepodne. Ne znam broj sobe, ali negdje je u podrumu stare zgrade Ministarstva financija. Siguran sam da će ti biti u redu. Ako ne, pitaj zaštitara. Oh, da, predavanje drži dr. Murial Milholland. Rečeno mi je da je jako dobra."
  
  Nick je pogledao svoju cigaretu koja je još tinjala na linoleumu. Bio je previše zapanjen da bi dohvatio nogu i zgnječio je. Konačno, slabašno, sve što je mogao izustiti bilo je... "Šalite se, gospodine?"
  
  Šef ga je pogledao baziliskovim pogledom i škripao protezama oko cigare. "Šališ se? Nimalo, sine. Zapravo osjećam da sam pogriješio što te nisam poslao ranije. Znaš i ti i ja da je poanta ovog posla držati korak s drugim tipom. U AXE-u, to mora biti više od toga. Moramo biti ispred drugih - ili smo mrtvi. Rusi u posljednje vrijeme rade neke vrlo zanimljive stvari sa seksom."
  
  "Kladim se", promrmlja Nick. Starac se nije šalio. Nick je znao Hawkovo raspoloženje i mislio je to ozbiljno. Negdje u njemu bila je samo juha sa zlom iglom: Hawk je to mogao prilično mirno prikazati kad je htio.
  
  Nick je isprobao drugu taktiku. "Još imam tjedan dana odmora."
  
  Hawk je izgledao nevino. "Naravno. Znam to. Pa što? Par sati dnevno neće ni na koji način ometati tvoj odmor. Budi tamo. I pazi. Možda nešto naučiš."
  
  Nick je otvorio usta. Prije nego što je mogao progovoriti, Hawk je rekao: "To je naredba, Nick."
  
  Nick je zatvorio usta, a zatim rekao: "Da, gospodine!"
  
  Hawk se zavalio u svoju škripavu okretnu stolicu. Zurio je u strop i zagrizao cigaru. Nick ga je ljutito gledao. Lukavi stari gad nešto je smjerao! Ali što? Hawk ti nikad ništa ne govori dok ne bude spreman.
  
  Jastreb se počešao po svom mršavom, križno izrezanom vratu poput starog farmera, a zatim pogledao svog najboljeg sina. Ovaj put, u njegovom ozbiljnom glasu nazirao se tračak ljubaznosti, a u ledenim očima bljesak.
  
  "Svi smo mi", rekao je sentenciozno. "Morat ćemo pratiti trendove, sine. Ako to ne učinimo, ostat ćemo zaostali, a u našem poslu ovdje u AXE-u to je obično kobno. Znaš to. Znam to. Svi naši neprijatelji to znaju. Volim te kao oca, Nick, i ne želim da ti se išta dogodi. Želim da ostaneš oštar, da pratiš najnovije tehnike, da spriječiš nakupljanje paučine i-"
  
  Nick je ustao. Podigao je ruku. "Molim vas, gospodine. Ne biste htjeli da povratim po ovom prekrasnom linoleumu. Idem sada. Uz vaše dopuštenje?"
  
  Hawk je kimnuo. "Uz moj blagoslov, sine. Samo se sjeti doći na taj seminar danas poslijepodne. To je još uvijek naredba."
  
  Nick se teturajući uputio prema vratima. "Da, gospodine. Naredbe, gospodine. Idi u školu seksa, gospodine. Natrag u vrtić."
  
  "Nick!"
  
  Zaustavio se na vratima i osvrnuo se. Hawkov osmijeh se suptilno promijenio, od ljubaznog do zagonetnog. "Da, stari massa?"
  
  "Ova škola, ovaj seminar, predviđen je za osam sati. Četiri dana. Dva sata svaki dan. U isto vrijeme. Danas je ponedjeljak, zar ne?"
  
  "Tada sam ušao. Sad nisam baš siguran. Mnogo se toga dogodilo otkad sam prošao kroz ta vrata."
  
  "Ponedjeljak je. Želim da si ovdje u petak ujutro točno u devet, spreman za polazak. Pred nama je vrlo zanimljiv slučaj. Ovo bi mogao biti opak tip, pravi ubojica."
  
  Nick Carter je ljutito pogledao svog šefa. "Drago mi je to čuti. Nakon što smo danas pohađali školu seksa, to bi trebalo biti lijepo. Doviđenja, gospodine."
  
  "Zbogom, Nicholas", rekao je Hawk nježno.
  
  Dok je Nick prolazio kroz recepciju, Delia Stokes podigla je pogled sa svog stola. "Doviđenja, Nick. Uživaj u školi."
  
  Mahnuo je rukom prema njoj. "Ja... ja ću to učiniti! I stavit ću i bon za novac od mlijeka."
  
  Dok je zatvarao vrata za sobom, čuo ju je kako prasnula u prigušeni smijeh.
  
  David Hawk, šarajući po jednokratnom bloku u tihom, mračnom malom uredu, pogledao je na svoj stari sat iz Western Uniona. Bilo je gotovo jedanaest. Limeys je trebao stići u dvanaest i trideset. Hawk je bacio svoju sažvakanu cigaru u koš za smeće i odlijepio celofan s nove. Razmišljao je o sceni koju je upravo odigrao s Nickom. Bila je to lagana zabava - uživao je s vremena na vrijeme zadirkivati svog kuma - a ujedno je osiguravala da će Carter biti tamo kada bude potreban. Nick, posebno kad je bio na odmoru, imao je običaj nestati u zraku osim ako nije dobio izričita naređenja da to ne čini. Sad je imao naređenja. Bit će tamo u petak ujutro, spreman za polazak. A stvari su bile doista sumorne...
  
  * * *
  
  "Gospodine Carter!"
  
  Netko ga je zvao? Nick se promeškoljio. Gdje je, dovraga, bio?
  
  "Gospodine Carter! Molim vas, probudite se!"
  
  Nick se trgnuo, potiskujući poriv da posegne za svojim Lugerom ili štiklom. Ugledao je prljavi pod, cipele, par vitkih gležnjeva ispod midi suknje. Netko ga je dodirivao, tresao mu rame. Zaspao je, dovraga!
  
  Stajala je vrlo blizu njega, izlučujući sapun, vodu i zdravo žensko meso. Vjerojatno je nosila debeli lan i sama ga peglala. Pa ipak, ti gležnjevi! Čak i u podrumu, najlon je bio povoljna kupovina.
  
  Nick je ustao i uputio joj svoj najljepši osmijeh, onaj koji je očario tisuće žena diljem svijeta koje su to spremne učiniti.
  
  "Jako mi je žao", rekao je. Mislio je to ozbiljno. Bio je grub i nepromišljen i nimalo džentlmen. A sada, da bi stvar bila još gora, morao je suzdržati zijevanje.
  
  Uspio je to obuzdati, ali nije prevario dr. Murial Milholland. Odmaknula se i pogledala ga kroz debele naočale s rožnatim okvirima.
  
  "Je li moje predavanje zaista bilo toliko dosadno, gospodine Carter?"
  
  Pogledao je oko sebe, njegova iskrena neugoda je rasla. Nicka Cartera nije bilo lako osramotiti. Ispao je budalu od sebe, a usput i od nje. Jadne, bezopasne usidjelice, koja je vjerojatno morala zaraditi za život, a čiji je jedini zločin bio njezina sposobnost da važnu temu učini dosadnom poput olučne vode.
  
  Bili su sami. Učionica je bila pusta. Bože moj! Hrkao je u razredu? Na ovaj ili onaj način, morao je to popraviti. Dokazati joj da nije potpuni prostak.
  
  "Jako mi je žao", ponovio joj je. "Zaista mi je žao, dr. Milholland. Ne znam što se, dovraga, dogodilo. Ali to nije bilo vaše predavanje. To mi je bilo vrlo zanimljivo i-"
  
  "Koliko si čuo?" Zamišljeno ga je pogledala kroz teške naočale. Kucnula je presavijenim listom papira - popisom razreda na kojem je vjerojatno označila njegovo ime - o zube, koji su bili iznenađujuće bijeli i ravni. Usta su joj bila malo široka, ali lijepo oblikovana, i nije nosila ruž za usne.
  
  Nick se pokušao ponovno nasmiješiti. Osjećao se kao konjska guzica koja želi okončati sve konjske guzice. Klimnuo je glavom. "Iz onoga što sam čuo", priznao je posramljeno. "Ne mogu to razumjeti, doktore Milholland. Zaista ne mogu. Imao sam kasnu noć, a proljeće je i vratio sam se u školu prvi put nakon dugo vremena, ali ništa od ovoga nije stvarno. Žao mi je. To je bilo vrlo grubo i bezobrazno od mene. Mogu vas samo zamoliti da budete blagi, doktore." Zatim je prestao smijati se i nasmiješio se, stvarno se želio nasmiješiti, i rekao: "Nisam uvijek takva budala i volio bih da mi dopustite da vam to dokažem."
  
  Čista inspiracija, impuls koji mu je niotkuda pao na pamet.
  
  Bijelo čelo joj se namrštilo. Koža joj je bila čista i mliječno bijela, a crna kosa zategnuta u punđu, čvrsto počešljana i skupljena u punđu na potiljku.
  
  "Dokažite mi to, gospodine Carter? Kako?"
  
  "Izađi sa mnom na piće. Odmah? A onda večera? A onda, pa, što god želiš."
  
  Nije oklijevala dok nije pomislio da može. Uz najmanji nagovještaj osmijeha, pristala je, ponovno otkrivajući svoje prekrasne zube, ali je dodala: "Nisam baš sigurna kako će piće i večera s vama dokazati da moja predavanja nisu dosadna."
  
  Nick se nasmijao. "Nije to poanta, doktore. Pokušavam dokazati da nisam ovisnik o drogama."
  
  Prvi put se nasmijala. Bio je to mali napor, ali bio je to smijeh.
  
  Nick Carter ju je uhvatio za ruku. "Hajde, dr. Milholland? Znam mali vanjski lokal blizu trgovačkog centra gdje su martiniji izvanredni."
  
  Do drugog martinija uspostavili su neku vrstu odnosa i oboje su se osjećali ugodnije. Nick je mislio da su martiniji razlog. Najčešće su i bili. Čudno je bilo to što ga je iskreno zanimala ova neuredna dr. Murial Milholland. Jednog dana skinula je naočale da ih očisti, a oči su joj bile široko postavljene, sive mrlje sa zelenim i jantarnim mrljama. Nos joj je bio običan, s nekoliko pjegica, ali jagodice su joj bile dovoljno visoke da izglade spljoštenost lica i daju mu trokutasti izgled. Mislio je da je to obično lice, ali definitivno zanimljivo. Nick Carter bio je stručnjak za lijepe žene, a ova, uz malo njege i nekoliko modnih savjeta, mogla bi biti...
  
  "Ne, Nick. Ne. Uopće nije ono što misliš."
  
  Zbunjeno ju je pogledao. "Što sam mislio, Murial?" Nakon prvog martinija, pojavila su se prva imena.
  
  Sive oči, lebdeći iza debelih leća, proučavale su ga preko ruba čaše za martini.
  
  "Da nisam baš toliko bezukusna koliko se činim. Kao što izgledam. Ali jesam. Uvjeravam te da jesam. U svakom pogledu. Ja sam prava Obična Jane, Nick, zato se samo odluči."
  
  Odmahnuo je glavom. "Još uvijek ne vjerujem. Kladim se da je sve to maska. Vjerojatno to radiš kako bi spriječila muškarce da te napadnu."
  
  Čačkala je masline u martiniju. Pitao se je li navikla na piće, možda alkohol jednostavno nije djelovao na nju. Izgledala je dovoljno trijezno.
  
  "Znaš", rekla je, "pomalo je otrcano, Nick. Kao u filmovima, predstavama i TV emisijama gdje nespretna djevica uvijek skida naočale i pretvara se u zlatnu djevojku. Metamorfoza. Gusjenica u pozlaćenog leptira. Ne, Nick. Jako mi je žao. Više nego što misliš. Mislim da bi mi se to svidjelo. Ali ne sviđa mi se. Ja sam samo nespretna doktorica znanosti s glavnim predmetom seksologija. Radim za vladu i držim dosadna predavanja. Važna predavanja, možda, ali dosadna. Je li tako, Nick?"
  
  Tada je shvatio da duh iz nje počinje djelovati. Nije bio siguran da mu se to sviđa, jer se iskreno zabavljao. Nick Carter, glavni ubojica AXE-a, imao je mnogo lijepih žena. Jučer je bila jedna; vjerojatno sutra još jedna. Ova djevojka, ova žena, ova Murial bila je drugačija. Lagani drhtaj, mali šok prepoznavanja prošao je kroz njegov um. Je li počeo stariti?
  
  "Nije li tako, Nick?"
  
  "Nisi li što, Murial?"
  
  "Držim dosadna predavanja."
  
  Nick Carter zapalio je jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom - Murial nije pušio - i osvrnuo se oko sebe. Mali ulični kafić bio je prepun. Kasni travanjski dan, blag i impresionistički, poput Moneta, nestajao je u prozirnom sumraku. Trešnje koje su obrubljivale trgovački centar sjajile su živim bojama.
  
  Nick je uperio cigaretu u trešnje. "Uhvatila si me, draga. Trešnje i Washington - kako bih mogao lagati? Dovraga, da, tvoja predavanja su dosadna! Ali nisu. Nimalo. I zapamti - ne mogu lagati u ovim okolnostima."
  
  Murial je skinula debele naočale i stavila ih na maleni stolić. Stavila je svoju malu ruku na njegovu veliku i nasmiješila se. "Možda ti se ne čini kao veliki kompliment", rekla je, "ali meni jest prokleto velik kompliment. Prokleto velik kompliment. Dovraga? Jesam li to rekla?"
  
  "Uspio si."
  
  Murial se hihotao. "Nisam položio prisegu godinama. Ili se godinama zabavljao kao ovo poslijepodne. Vi ste dobar čovjek, gospodine Nick Carter. Vrlo dobar čovjek."
  
  "I malo si zauzet", rekao je Nick. "Bolje ti je da prestaneš piti ako ćemo večeras ići u grad. Ne želim te morati vući u noćne klubove i natrag."
  
  Murial je obrisala naočale ubrusom. "Znaš, stvarno mi trebaju ove proklete stvari. Ne vidim ni metra bez njih." Stavila je naočale. "Mogu li dobiti još jedno piće, Nick?"
  
  Ustao je i stavio novac na stol. "Ne. Ne sada. Odvedimo te kući i presvucimo se u onu večernju haljinu koju si pokazivala."
  
  "Nisam se hvalio. Imam jedan. Samo jedan. I nisam ga nosio devet mjeseci. Nije mi trebao. Do večeras."
  
  Živjela je u stanu odmah preko granice s Marylandom. U taksiju je naslonila glavu na njegovo rame i nije bila baš pričljiva. Djelovala je duboko zamišljeno. Nick je nije pokušao poljubiti, a ona to nije ni očekivala.
  
  Njezin je stan bio malen, ali ukusno namješten i u skupom kvartu. Pretpostavio je da ima puno novca.
  
  Trenutak kasnije, ostavila ga je u dnevnoj sobi i nestala. Upravo je zapalio cigaretu, mršteći se i zamišljeno - mrzeći samog sebe zbog toga - ali čekale su ga još tri sesije ovog prokleto glupog seminara kojem je bio naređen da prisustvuje, a moglo bi biti napeto i neugodno. U što se, dovraga, upleo?
  
  Podigao je pogled. Stajala je na vratima, gola. I bio je u pravu. Ispod njezine skromne odjeće cijelo se to vrijeme skrivalo ovo veličanstveno bijelo tijelo s vitkim strukom i mekim oblinama, na vrhu s visokim grudima.
  
  Nasmiješila mu se. Primijetio je da je stavila ruž za usne. I ne samo usta; stavila je ruž i na male bradavice.
  
  "Odlučila sam", rekla je. "Do vraga s večernjom haljinom! Ni danas mi neće trebati. Nikad nisam bila ljubiteljica noćnih klubova."
  
  Nick je, ne skidajući pogled s nje, ugasio cigaretu i skinuo jaknu.
  
  Nervozno mu se približila, ne toliko hodajući koliko klizeći preko skinute odjeće. Zaustavila se otprilike dva metra od njega.
  
  "Sviđam li ti se toliko, Nick?"
  
  Nije mogao shvatiti zašto mu je grlo bilo tako suho. Nije bio tinejdžer koji je prvi put spavao s njom. Ovo je bio Nick Carter! AXE-ov najbolji. Profesionalni agent, licencirani ubojica neprijatelja svoje zemlje, veteran tisuću susreta u budoaru.
  
  Stavila je ruke na svoje vitke bokove i graciozno se zavrtjela pred njim. Svjetlost jedine svjetiljke svjetlucala je po unutarnjoj strani njezinih bedara. Meso je bilo prozirno poput mramora.
  
  "Stvarno ti se toliko sviđam, Nick?"
  
  "Toliko te volim." Počeo je skidati odjeću.
  
  "Jesi li sigurna? Neki muškarci ne vole gole žene. Mogu nositi čarape ako želiš. Crne čarape? Podvezice? Grudnjak?"
  
  Šutnuo je posljednju cipelu preko dnevne sobe. Nikada u životu nije bio spremniji i ništa nije želio više nego stopiti svoje tijelo s tijelom ove bljutave male učiteljice seksa, koja se konačno odjednom pretvorila u zlatnu djevojku.
  
  Posegnuo je za njom. Nestrpljivo je ušla u njegov zagrljaj, usne su joj tražile njegove, jezik joj je presijecao njegov. Tijelo joj je bilo hladno i gorjelo, a drhtalo je cijelom njegovom dužinom.
  
  Nakon trenutka, odmaknula se dovoljno da prošapće: "Kladim se da nećete zaspati tijekom ovog predavanja, gospodine Carter!"
  
  Pokušao ju je podići i odnijeti u spavaću sobu.
  
  "Ne", rekla je dr. Murial Milholland. "Ne u spavaćoj sobi. Ovdje na podu."
  
  
  Poglavlje 2
  
  
  Točno u jedanaest i trideset, Delia Stokes je uvela dvojicu Engleza u Hawkov ured. Hawk je očekivao da će Cecil Aubrey stići na vrijeme. Bili su stari poznanici i znao je da krupni Britanac nikad ni na što ne kasni. Aubrey je bio širokih ramena, šezdesetih godina, a tek su se počeli pojavljivati znakovi blagog trbuha. I dalje će biti snažan čovjek u borbi.
  
  Cecil Aubrey bio je šef britanskog MI6-a, poznate kontraobavještajne organizacije prema kojoj je Hawke imao veliko profesionalno poštovanje.
  
  Činjenica da je osobno došao u mračne odaje AXE-a, kao da prosi milostinju, uvjerila je Hawkea - ako to već nije sumnjao - da je ova stvar od najveće važnosti. Barem za Britance, Hawke je bio spreman upustiti se u malo pametnog trgovanja.
  
  Ako je Aubrey osjetio ikakvo iznenađenje zbog skučenih prostorija Hawkovih odaja, dobro je to skrivao. Hawk je znao da ne živi u sjaju Whitehalla ili Langleyja, i nije ga bilo briga. Njegov je proračun bio ograničen i radije je ulagao svaki dolar u prave operacije i pustio da se fasada uruši ako je potrebno. Činjenica je bila da je AXE trenutno bio u više od pukih financijskih problema. Došlo je do vala neuspjeha, kao što se ponekad događalo, i Hawk je u mjesec dana izgubio tri vrhunska agenta. Mrtvi. Prerezano grlo u Istanbulu; nož u leđa u Parizu; jedan pronađen u luci Hong Konga, toliko napuhnut i pojeden od ribe da je uzrok smrti bilo teško utvrditi. U ovom trenutku, Hawku su ostala samo dva Killmastera. Broj Pet, mladić kojeg nije želio riskirati na teškoj misiji, i Nick Carter. Najbolji ljudi. Na ovoj nadolazećoj misiji trebao je iskoristiti Nicka. To je bio jedan od razloga zašto ga je poslao u tu ludu školu, da ga zadrži blizu.
  
  Utjeha je kratko trajala. Cecil Aubrey predstavio je svog pratitelja kao Henryja Terencea. Terence se, ispostavilo se, bio časnik MI5 koji je blisko surađivao s Aubreyjem i MI6. Bio je to mršav čovjek sa strogim škotskim licem i tikom u lijevom oku. Pušio je mirisnu lulu, koju je Hawk zapravo koristio za paljenje cigare u samoobrani.
  
  Hawk je ispričao Aubrey o svom nadolazećem viteštvu. Jedna od stvari koja je iznenadila Nicka Cartera kod njegovog šefa bila je ta što je starac naglas pročitao popis nagrada.
  
  Aubrey se nespretno nasmijala i odmahnula rukom. "To je šteta, znaš. Više te svrstava u tabor Beatlesa. Ali teško da mogu odbiti. Uglavnom, Davide, nisam preletjela Atlantik da bih pričala o nekom prokletom viteštvu."
  
  Jastreb je ispuhao plavi dim prema stropu. Zaista nije volio pušiti cigare.
  
  "Ne mislim da si to učinio, Cecil. Želiš nešto od mene. Od AXE-a. Uvijek to želiš. To znači da si u nevolji. Reci mi o tome, pa ćemo vidjeti što se može učiniti."
  
  Delia Stokes donijela je Terenceu još jednu stolicu. Sjeo je u kut, smješten poput vrane na stijeni, i nije ništa rekao.
  
  "Ovdje Richard Philston", rekao je Cecil Aubrey. "Imamo dobar razlog vjerovati da konačno napušta Rusiju. Želimo ga, Davide. Kako ga želimo! I ovo bi mogla biti naša jedina šansa."
  
  Čak je i Hawk bio šokiran. Znao je da se, kad se Aubrey pojavio sa šeširom u ruci, radi o nečemu velikom - ali tako velikom! Richard Filston! Njegova druga pomisao bila je da bi Englezi bili spremni platiti poprilično za pomoć u osvajanju Filstona. Pa ipak, lice mu je ostalo spokojno. Nijedna bora nije odavala njegovu tjeskobu.
  
  "To mora biti laž", rekao je. "Možda iz nekog razloga taj izdajnik, Filston, nikada neće napustiti Rusiju. Taj čovjek nije idiot, Cecil. Obojica to znamo. Moramo to učiniti. Obmanjuje nas sve već trideset godina."
  
  Iza ugla, Terence je promrmljao škotsku psovku duboko u grlu. Hawk je mogao suosjećati. Richard Filston je učinio da Jenkiji izgledaju prilično glupo - neko je vrijeme efektivno služio kao šef britanske obavještajne službe u Washingtonu, uspješno izvlačeći informacije od FBI-a i CIA-e - ali je svoje vlastite ljude, Britance, učinio potpunim idiotima. Čak je jednom bio osumnjičen, suđen, oslobođen i odmah se vratio špijuniranju za Ruse.
  
  Da, Hawke je razumio koliko su Britanci željeli Richarda Filstona.
  
  Aubrey je odmahnuo glavom. "Ne, Davide. Ne mislim da je to laž ili namještaljka. Jer imamo nešto drugo na čemu moramo raditi - sklapa se nekakav dogovor između Kremlja i Pekinga. Nešto jako, jako veliko! U to smo sigurni. Trenutno imamo jako dobrog čovjeka u Kremlju, boljeg u svakom pogledu nego što je Penkovski ikad bio. Nikad nije pogriješio, a sada nam govori da Kremlj i Peking spremaju nešto veliko što bi, dovraga, moglo ovo razotkriti. Ali da bi to učinili, oni, Rusi, morat će upotrijebiti svog agenta. Tko drugi nego Filston?"
  
  David Hawk je skinuo celofan sa svoje nove cigare. Pozorno je promatrao Aubrey, a njegovo vlastito smežurano lice bilo je bezizražajno poput strašila.
  
  Rekao je: "Ali vaš veliki čovjek u Kremlju ne zna što Kinezi i Rusi planiraju? To je sve?"
  
  Aubrey je izgledala pomalo jadno. "Da. To je to. Ali znamo gdje. Japan."
  
  Hawk se nasmiješio. "Imaš dobre veze u Japanu. Znam to. Zašto oni ne mogu riješiti ovo?"
  
  Cecil Aubrey ustao je sa stolca i počeo koračati uskom sobom. U tom trenutku apsurdno je podsjetio Hawkea na karakternog glumca koji je glumio Watsona u filmu "Holmes" Basila Rathbonea. Hawke se nikada nije mogao sjetiti imena tog čovjeka. Ipak, nikada nije podcijenio Cecila Aubreyja. Nikada. Čovjek je bio dobar. Možda čak i jednako dobar kao i sam Hawke.
  
  Aubrey se zaustavio i nadvio nad Hawkovim stolom. "S dobrim razlogom", eksplodirao je, "taj Filston je Filston! Studirao je
  
  "Godinama je u mom odjelu, čovječe! Zna svaki kodeks, ili je znao. Nije važno. Nije stvar u kodeksima ili bilo kakvim tim glupostima. Ali on zna naše trikove, naše metode organiziranja, naš način rada - dovraga, on zna sve o nama. Čak poznaje i puno naših ljudi, barem one starije. I usuđujem se reći da svoje dosjee ažurira - Kremlj ga sigurno tjera da zarađuje za život - pa tako poznaje i puno naših novih momaka. Ne, Davide. To ne možemo učiniti. Treba mu netko izvana, još jedan čovjek. Hoćeš li nam pomoći?"
  
  Hawk je dugo proučavao svog starog prijatelja. Napokon je rekao: "Znaš za AXE-a, Cecil. Službeno, ne bi trebao znati, ali znaš. I dolaziš k meni. K AXE-u. Želiš da Filston bude ubijen?"
  
  Terence je prekinuo tišinu dovoljno dugo da zareži. "Da, prijatelju. To je upravo ono što želimo."
  
  Aubrey je ignorirao svog podređenog. Sjeo je natrag i zapalio cigaretu prstima koji su, Hawk je s iznenađenjem primijetio, lagano drhtali. Bio je zbunjen. Trebalo je mnogo da se Aubrey uznemiri. Tada je Hawk prvi put jasno čuo klikanje zupčanika unutar kotača - zvuk koji je slušao.
  
  Aubrey je podigla cigaretu poput tinjajućeg štapa. "Za naše uši, Davide. U ovoj sobi, i samo za naših šest ušiju, da, želim ubiti Richarda Filstona."
  
  Nešto se duboko u Hawkeovom umu uzburkalo. Nešto što se držalo sjene i nije htjelo izaći na svjetlo. Davno prošli šapat? Glasina? Priča u tisku? Šala o muškom WC-u? Što dovraga? Nije to mogao prizvati. Stoga to je potisnuo, kako bi ostalo u podsvijesti. Izronit će na površinu kad bude spremno.
  
  U međuvremenu, riječima je izrazio ono što je bilo toliko očito. "Želiš ga mrtvog, Cecil. Ali tvoja vlada, Sile, ne žele? Žele ga živog. Žele ga uhvatiti i poslati natrag u Englesku da mu se sudi i da bude dostojno obješen. Nije li tako, Cecil?"
  
  Aubrey je susrela Hawkeov pogled. "Da, Davide. Tako je. Premijer - stvari su otišle tako daleko - slaže se da Filstona treba uhvatiti, ako je moguće, i dovesti u Englesku na suđenje. To je odavno odlučeno. Ja sam bio zadužen. Do sada, s Filstonom na sigurnom u Rusiji, nije bilo ničega što bi se moglo kontrolirati. Ali sada, Bože, vani je, ili barem mislimo da jest, i ja ga želim. Bože, Davide, kako to želim!"
  
  "Mrtav?"
  
  "Da. Ubijen. Premijer, Parlament, čak i neki od mojih nadređenih, nisu profesionalni kao mi, Davide. Misle da je lako uhvatiti podmuklog čovjeka poput Filstona i vratiti ga u Englesku. Bit će previše komplikacija, previše prilika da se posrne, previše prilika da ponovno pobjegne. Nije sam, znaš. Rusi neće samo stajati po strani i dopustiti da ga uhitimo i vratimo u Englesku. Prvo će ga ubiti! Previše zna o njima, pokušat će sklopiti dogovor, i oni to znaju. Ne, Davide. To mora biti izravno ubojstvo, a ti si jedini kojemu se mogu obratiti."
  
  Jastreb je to rekao više da razbistri zrak, da to iznese van, nego zato što mu je stalo. Upalio je SJEKIRU. I zašto ova neuhvatljiva misao, ova sjena koja mu se krije u glavi, ne bi izašla na vidjelo? Je li bilo doista toliko skandalozno da se morao zakopati?
  
  Rekao je: "Ako se s ovim složim, Cecil, to definitivno mora ostati između nas trojice. Jedan nagovještaj da koristim AXE za obavljanje nečijeg prljavog posla, i Kongres će tražiti moju glavu na pladnju, pa čak i dobiti je ako to mogu dokazati."
  
  "Hoćeš li to učiniti, Davide?"
  
  Hawk je zurio u svog starog prijatelja. "Zaista još ne znam. Što će ovo biti za mene? Za AXE? Naše su naknade za ovakve stvari vrlo visoke, Cecil. Bit će to vrlo visoka naknada za uslugu - vrlo visoka. Razumiješ li to?"
  
  Aubrey je ponovno izgledala nesretno. Nesretno, ali odlučno. "Razumijem to. Očekivala sam to, Davide. Nisam amater, čovječe. Očekujem da ću platiti."
  
  Hawk je izvukao novu cigaru iz kutije na stolu. Još nije pogledao Aubrey. Iskreno se nadao da je ekipa za otklanjanje pogrešaka - temeljito su pregledavali sjedište AXE-a svaka dva dana - dobro obavila svoj posao, jer ako Aubrey ispuni njegove uvjete, Hawk je odlučio preuzeti. Obaviti prljavi posao MI6 za njih. Bila bi to misija atentata, i vjerojatno ne tako teška kao što je Aubrey zamišljao. Ne za Nicka Cartera. Ali Aubrey će morati platiti cijenu.
  
  "Cecil," tiho reče Hawk, "mislim da bismo mogli postići dogovor. Ali treba mi ime tog čovjeka kojeg imaš u Kremlju. Obećavam da ga neću pokušati kontaktirati, ali moram znati njegovo ime. I želim jednak, puni udio svega što pošalje. Drugim riječima, Cecil, tvoj čovjek u Kremlju bit će i moj čovjek u Kremlju! Je li to u redu s tobom?"
  
  U svom kutu, Terence je ispustio prigušen zvuk. Činilo se kao da je progutao lulu.
  
  U malom uredu bilo je tiho. Sat Western Uniona otkucavao je kao tigar. Hawk je čekao. Znao je kroz što Cecil Aubrey prolazi.
  
  Visokopozicionirani agent, čovjek nepoznat u najvišim krugovima Kremlja, vrijedio je više od sveg zlata i dragulja na svijetu.
  
  Sva platina. Sav uran. Uspostavljanje takvog kontakta, održavanje plodonosnog i neprobojnog, zahtijevalo je godine mukotrpnog rada i svu sreću. I tako je, na prvi pogled, bilo. Nemoguće. Ali jednog dana je učinjeno. Penkovski. Sve dok se konačno nije poskliznuo i bio upucan. Sada je Aubrey govorio - a Hawk mu je vjerovao - da MI6 ima još jednog Penkovskog u Kremlju. Hawk je, međutim, znao da Sjedinjene Države ne znaju. CIA je godinama pokušavala, ali nikada nije uspjelo. Hawk je strpljivo čekao. Ovo je bila prava stvar. Nije mogao vjerovati da će se Aubrey složiti.
  
  Aubrey se gotovo zagrcnuo, ali je uspio izustiti riječi. "U redu, Davide. Dogovoreno. Čvrsto se cjenkaš, čovječe."
  
  Terence je gledao Hawka s nečim vrlo sličnim strahopoštovanju i, nesumnjivo, poštovanju. Terence je bio Škot koji je poznavao drugog Škota, barem po sklonosti, ako ne i po krvi, kad bi ga vidio.
  
  "Razumiješ", rekao je Aubrey, "da moram imati neoboriv dokaz da je Richard Filston mrtav."
  
  Hawkov osmijeh bio je suh. "Mislim da bi se to moglo srediti, Cecil. Iako sumnjam da bih ga mogao ubiti na Times Squareu, čak i kad bismo ga uspjeli dovesti tamo. Što kažeš na to da mu pošalješ uši, uredno začepljene, u svoj ured u Londonu?"
  
  "Ozbiljno, Davide."
  
  Jastreb je kimnuo. "Snimiti fotografije?"
  
  "Ako su dobri. Radije bih dao otiske prstiju ako je moguće. Na taj će način biti apsolutna sigurnost."
  
  Hawk je ponovno kimnuo. Ovo nije bio prvi put da je Nick Carter donio kući ovakve suvenire.
  
  Cecil Aubrey pokazao je na tihog čovjeka u kutu. "U redu, Terence. Sad možeš preuzeti inicijativu. Objasni što smo do sada saznali i zašto mislimo da Filston ide tamo."
  
  Hawkeu je rekao: "Terence je iz MI5-a, kao što sam rekao, i bavi se površinskim aspektima ovog problema između Pekinga i Kremlja. Kažem površinski jer mislimo da je to paravan, paravan za nešto veće. Terence..."
  
  Škot je izvukao lulu između velikih smeđih zuba. "To je kao što gospodin Aubrey kaže, gospodine. Trenutno imamo malo informacija, ali sigurni smo da Rusi šalju Filstona da pomogne Kinezima orkestrirati gigantsku kampanju sabotaže diljem Japana. Posebno u Tokiju. Tamo planiraju izazvati masovni nestanak struje, baš kao što ste vi učinili u New Yorku nedavno. Chicomi planiraju glumiti svemoćnu silu, znate, i ili zaustaviti ili spaliti sve u Japanu. Uglavnom. Uglavnom. Jedna priča koju smo čuli bila je da Peking inzistira na tome da Filston vodi 'posao ili dogovor'. Zato mora napustiti Rusiju i-"
  
  Cecil Aubrey se umiješao. "Postoji još jedna priča - Moskva inzistira na tome da Philston bude odgovoran za sabotažu kako bi spriječila neuspjeh. Nemaju puno povjerenja u kinesku učinkovitost. To je još jedan razlog zašto će Philston morati riskirati život i izvući se."
  
  Hawk je pogledao s jednog čovjeka na drugog. "Nešto mi govori da nećeš ništa od ovoga povjerovati."
  
  "Ne", rekao je Aubrey. "To nećemo raditi. Barem ja ne znam. Posao nije dovoljno velik za Filstona! Sabotaža, da. Paljenje Tokija i sve to imalo bi ogroman utjecaj i bio bi neočekivani dobitak za Chicome. Slažem se. Ali to zapravo nije Filstonov posao. I ne samo da nije dovoljno velik, nije dovoljno važan da ga izvuku iz Rusije - znam stvari o Richardu Filstonu koje malo tko zna. Poznavao sam ga. Sjeti se, radio sam s njim u MI6-u kad je bio na vrhuncu karijere. Tada sam bio samo asistent, ali nisam ništa zaboravio o tom prokletom gadu. Bio je ubojica! Stručnjak."
  
  "Dovraga", rekao je Hawk. "Živi i uči. Nisam to znao. Uvijek sam Philstona smatrao nekom vrstom običnog špijuna. Prokleto učinkovitog, smrtonosnog, ali u prugastim hlačama."
  
  "Nimalo", tmurno reče Aubrey. "Planirao je mnogo atentata. I dobro ih je izvršio. Zato sam siguran da ako konačno napušta Rusiju, to je zbog nečeg važnijeg od sabotaže. Čak i velike sabotaže. Imam osjećaj, Davide, a ti bi trebao znati što to znači. U ovom si poslu dulje od mene."
  
  Cecil Aubrey prišao je svojoj stolici i utonuo u nju. "Samo naprijed, Terence. Tvoja lopta. Držat ću jezik za zubima."
  
  Terence je ponovno napunio lulu. Na Hawkovo olakšanje, nije je zapalio. Terence je rekao: "Stvar je u tome što Chicomi nisu obavili sav svoj prljavi posao, gospodine. Ne puno, zapravo. Oni planiraju, ali angažiraju druge da obave pravi prljavi, krvavi posao. Naravno, koriste teror."
  
  Hawk je vjerojatno izgledao zbunjeno, jer je Terence na trenutak zastao, namrštio se i nastavio. "Znate za Etu, gospodine? Neki ih zovu Burakumini. Oni su najniža klasa u Japanu, nedodirljivi. Izopćenici. Ima ih preko dva milijuna, a vrlo malo ljudi, čak i Japanaca, zna da ih japanska vlada drži u getima i skriva od turista. Stvar je u tome što je vlada do sada pokušavala ignorirati problem. Službena politika je fure-noi - ne dirajte to. Većina Ete je na državnoj pomoći. To je ozbiljan problem,"
  
  U biti, Kinezi ovo maksimalno iskorištavaju. Nezadovoljna manjina poput ove bila bi glupa da to ne učini."
  
  Sve je to Hawku bilo poznato. Geti su u posljednje vrijeme često bili u vijestima. A komunisti različitih profila donekle su iskorištavali manjine u SAD-u.
  
  "To je savršena namještaljka za Chicomse", priznao je. "Sabotaža, posebno, izvršena je pod krinkom nereda. To je klasična taktika - komunisti to planiraju i puštaju ovu skupinu, Etu, da preuzme krivnju. Ali zar to nisu Japanci? Kao i ostatak zemlje? Mislim, osim ako nema problema s bojom kože kao što imamo mi, i..."
  
  Konačno, Cecil Aubrey nije mogao držati jezik za zubima. Prekinuo ga je.
  
  "Oni su Japanci. Sto posto. To je zapravo stvar tradicionalnih kastinskih predrasuda, Davide, i nemamo vremena za antropološke digresije. Ali činjenica da su Eto Japanci, izgledaju i govore kao i svi ostali, pomaže im. Shikama je nevjerojatan. Eto može ići bilo gdje i raditi bilo što. Nema problema. Mnogi od njih 'prolaze', kako kažete ovdje u SAD-u. Poanta je u tome da vrlo malo kineskih agenata, dobro organiziranih, može kontrolirati ogromne količine Etoa i koristiti ih za vlastite svrhe. Uglavnom sabotaže i atentati. Sada, s ovim velikim..."
  
  "Hawk se umiješao. "Kažete da Chicomi kontroliraju Etu terorom?"
  
  "Da. Između ostalog, koriste stroj. Nekakav uređaj, naprednu verziju stare Smrti tisuću rezova. Zove se Krvavi Buda. Svaki Eta koji ih ne posluša ili ih izda bit će smješten u stroj. I..."
  
  Ali ovaj put, Hawk nije tome pridavao previše pažnje. Jednostavno mu je palo na pamet. Iz magle vremena. Richard Philston bio je prokleti ženskaroš. Sad se Hawk toga sjetio. U to je vrijeme to bilo dobro držano u tajnosti.
  
  Philston je oteo Cecilu Aubreyju mladu ženu, a zatim je napustio. Nekoliko tjedana kasnije, ona je počinila samoubojstvo.
  
  Njegov stari prijatelj, Cecil Aubrey, koristio je Hawka i AXE-a kako bi riješio privatnu osvetu!
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  Bilo je nekoliko minuta poslije sedam ujutro. Nick Carter je sat vremena ranije napustio stan Murial Milholland, ignorirajući znatiželjne poglede mljekara i raznosača novina, te se odvezao natrag u svoju sobu u hotelu Mayflower. Osjećao se malo bolje. On i Murial su prešli na rakiju, a između vođenja ljubavi - na kraju su se preselili u spavaću sobu - dosta je popio. Nick nikada nije bio pijanac i imao je sposobnost Falstaffa; nikada nije imao mamurluk. Ipak, tog jutra se osjećao pomalo ošamućeno.
  
  Razmišljajući kasnije, bio je kriv i što ga je dr. Murial Milholland poprilično uznemirila. Obična Jane s bujnim tijelom, koja je u krevetu bila pravi demon. Ostavio ju je da tiho hrče, još uvijek privlačnu na jutarnjem svjetlu, i dok je izlazio iz stana, znao je da će se vratiti. Nick to nije mogao shvatiti. Jednostavno nije bila njegov tip! Ipak... ipak...
  
  Brijao se polako, zamišljeno, pomalo se pitajući kako bi bilo biti oženjen inteligentnom, zrelom ženom koja je ujedno i stručnjakinja za seks, ne samo u odjelu već i za nju, kad je zazvonilo zvono na vratima. Nick je bio odjeven samo u kućni ogrtač.
  
  Pogledao je veliki krevet dok je prelazio spavaću sobu kako bi otvorio vrata. Zapravo je razmišljao o Lugeru, Wilhelmini i Hugu, stilettu skrivenom u patentnom zatvaraču madraca. Dok su se odmarali. Nick nije volio hodati po Washingtonu s teškim teretom. A Hawk to nije odobravao. Ponekad je Nick nosio malu Berettu Cougar, kalibra .380, koja je bila dovoljno snažna iz blizine. Posljednja dva dana, jer mu je bila na popravku ortoze za rame, nije je čak ni nosio.
  
  Zvono na vratima ponovno je zazvonilo. Uporno. Nick je oklijevao, pogledao krevet gdje je bio skriven Luger, a onda pomislio, dovraga. Osam sati u normalan utorak? Mogao se brinuti za sebe, imao je sigurnosni lanac i znao je kako doći do vrata. Vjerojatno je to bio samo Hawk, koji je slao hrpu informativnih materijala putem posebnog glasnika. Starac je to povremeno radio.
  
  Zujanje - zujanje - zujanje
  
  Nick je prišao vratima sa strane, blizu zida. Svatko tko bi pucao kroz vrata ne bi ga primijetio.
  
  Zujanje - zujanje - zujanje - zujanje - zujanje
  
  "Dobro", uzviknuo je s iznenadnom iritacijom. "Dobro. Tko je to?"
  
  Tišina.
  
  Zatim: "Izviđačice iz Kyota. Kupujete li kolačiće unaprijed?"
  
  "TKO?" Sluh mu je uvijek bio oštar. Ali mogao se zakleti...
  
  "Izviđačice iz Japana. Ovdje na Festivalu cvjetova trešnje. Kupite kolačiće. Kupujete li unaprijed?"
  
  Nick Carter odmahnuo je glavom da je razbistri. U redu. Popio je toliko rakije! Ali morao se sam uvjeriti. Lanac je bio zaključan. Lagano je otvorio vrata, držeći distancu, i oprezno provirio u hodnik. "Izviđačice?"
  
  "Da. Ima stvarno dobrih kolačića na akciji. Kupuješ li koje?"
  
  Naklonila se.
  
  Još tri su se poklonile. Nick se gotovo poklonio. Jer, dovraga, bile su izviđačice. Japanske izviđačice.
  
  Bile su četiri. Tako lijepe, kao da su sišle sa svilene slike. Skromne. Vitke male japanske lutkice u uniformama izviđačica, s odvažnim elastičnim vrpcama na glatkim tamnim glavama, u mini suknjama i čarapama do koljena. Četiri para sjajnih, kosih očiju nestrpljivo su ga promatrala. Četiri para savršenih zuba bljesnula su pred njim poput starog istočnjačkog aforizma. Kupite nam kolačiće. Bili su slatki poput legla pjegavih štenaca.
  
  Nick Carter se nasmijao. Nije se mogao suzdržati. Čekaj dok ne kaže Hawku za ovo - ili bi trebao reći starcu? Nick Carter, glavni čovjek u AXE-u, sam Killmaster, bio je vrlo oprezan i pažljivo je prišao vratima kako bi se suočio sa skupinom izviđačica koje su prodavale kolačiće. Nick se hrabro pokušao prestati smijati, zadržati ozbiljan izraz lica, ali bilo je previše. Ponovno se nasmijao.
  
  Djevojka koja je progovorila - stajala je najbliže vratima, noseći hrpu kutija delikatesnih proizvoda, koje je držala pod bradom - zbunjeno je zurila u AXmana. Ostale tri djevojke, noseći kutije kolačića, također su promatrale s pristojnim čuđenjem.
  
  Djevojka je rekla: "Ne razumijemo, gospodine. Radimo li nešto smiješno? Ako je tako, sami smo. Nismo došli ovamo šaliti se - dođite prodavati kolačiće za naš put u Japan. Kupite unaprijed. Puno nam pomozite. Jako volimo vaše Sjedinjene Države, bili smo ovdje zbog Festivala trešanja, ali sada se s velikim žaljenjem moramo vratiti u našu zemlju. Kupujete li kolačiće?"
  
  Opet je bio nepristojan. Kao što je bio s Murial Milholland. Nick je obrisao oči rukavom ogrtača i skinuo lančić. "Jako mi je žao, cure. Jako mi je žao. Niste bile vi. Bila sam ja. Ovo je jedno od mojih ludih jutara."
  
  Tražio je japansku riječ, kuckajući prstom po sljepoočnici. "Kichigai. Ja sam. Kichigai!"
  
  Djevojke su se pogledale, a zatim ponovno u njega. Nijedna nije progovorila. Nick je otvorio vrata. "U redu je, obećavam. Bezopasan sam. Uđite. Donesite kolačiće. Kupit ću ih sve. Koliko koštaju?" Dao je Hawku dvanaest kutija. Neka starac razmisli o tome.
  
  "Kutija za jedan dolar."
  
  "Dovoljno je jeftino." Pomaknuo se unatrag kad su ušle, donoseći sa sobom krhki miris cvjetova trešnje. Pretpostavio je da imaju samo oko četrnaest ili petnaest godina. Slatke. Sve su bile dobro razvijene za tinejdžerice, njihove male grudi i stražnjice poskakivale su ispod besprijekornih zelenih uniformi. Njihove suknje, pomislio je, gledajući ih kako gomilaju kolačiće na stoliću za kavu, djelovale su malo previše sitno za izviđačice. Ali možda u Japanu...
  
  Bili su slatki. Kao i mali Nambu pištolj koji se iznenada pojavio u govornicinoj ruci. Uperila ga je ravno u Nickov ravni, tvrdi trbuh.
  
  "Molim vas, dignite ruke. Stojte potpuno mirno. Ne želim vas povrijediti. Kato - vrata!"
  
  Jedna od djevojaka klizila je oko Nicka, držeći distancu. Vrata su se tiho zatvorila, brava je škljocnula, osigurač je ušao u svoj utor.
  
  "Pa, stvarno se prevario", pomisli Nick. Prevaren. Njegovo profesionalno divljenje bilo je iskreno. Ovo je bio majstorski rad.
  
  "Mato - zatvori sve zavjese. Sato - pretraži ostatak stana. Pogotovo spavaću sobu. Možda ima neku damu ovdje."
  
  "Ne jutros", rekao je Nick. "Ali svejedno hvala na komplimentu."
  
  Nambu mu je namignuo. Bio je to urokljiv pogled. "Sjednite", hladno je rekao vođa. "Molim vas, sjednite i šutite dok vam se ne naredi da govorite. I nemojte pokušavati nikakve trikove, gospodine Nick Carter. Znam sve o vama. Mnogo toga o vama."
  
  Nick je prišao naznačenoj stolici. "Čak i s mojom nezasitnom apetitom za kolačićima Izviđačica - u osam sati ujutro?"
  
  "Rekao sam tiho! Moći ćete govoriti koliko god želite - nakon što čujete što imam za reći."
  
  Nick se uspravio. Promrmljao je sebi u bradu: "Banzai!" Prekrižio je duge noge, shvatio da mu ogrtač zjapi i brzo ga je zakopčao. Djevojka s pištoljem primijetila je to i blago se nasmiješila. "Ne treba nam lažna skromnost, gospodine Carter. Mi zapravo nismo izviđačice."
  
  "Kad bih smio govoriti, rekao bih da me je počelo razumjeti."
  
  "Miran!"
  
  Zašutio je. Zamišljeno je kimnuo prema kutiji cigareta i upaljaču na najbližem kampu.
  
  "Ne!"
  
  Šutke je promatrao. Ovo je bila najučinkovitija mala grupa. Vrata su ponovno provjerena, zavjese su navučene i soba je bila preplavljena svjetlošću. Kato se vratio i izvijestio da nema stražnjih vrata. A to je, pomislio je Nick s određenom gorčinom, trebalo pružiti dodatnu sigurnost. Pa, nije ih mogao sve pobijediti. Ali ako se izvuče živ iz ovoga, njegov najveći problem bit će čuvanje tajne. Nicka Cartera je odvela skupina izviđačica u njegovom vlastitom stanu!
  
  Sad je sve bilo tiho. Djevojka iz Nambua sjedila je nasuprot Nicka na kauču, a ostale tri uredno su sjedile u blizini. Svi su ga ozbiljno gledali. Četiri školarke. Ovo je bio vrlo čudan Mikado.
  
  Nick je upitao: "Želi li tko čaj?"
  
  Nije rekla
  
  Šutio je, a ona ga nije upucala. Prekrižila je noge, otkrivajući rese ružičastih gaćica ispod mini suknje. Noge, sve njezine noge - sada kada je to stvarno primijetio - bile su malo razvijenije i oblikovanije od onih koje se obično nalaze na izviđačicama. Sumnjao je da nose i prilično uske grudnjake.
  
  "Ja sam Tonaka", rekla je djevojka s Nambu pištoljem.
  
  Ozbiljno je kimnuo. "Drago mi je."
  
  "A ovo", pokazala je na ostale, "..."
  
  "Znam. Mato, Sato i Kato. Sestre Cherry Blossom. Drago mi je što sam vas upoznala, cure."
  
  Sva trojica su se nasmiješila. Kato se hihotao.
  
  Tonaka se namrštio. "Volim se šaliti, gospodine Carter. Volio bih da se vi ne šalite. Ovo je vrlo ozbiljna stvar."
  
  Nick je to znao. Mogao je to prepoznati po načinu na koji je držala mali pištolj. Vrlo profesionalno. Ali trebalo mu je vremena. Ponekad je Badinage imao vremena. Pokušao je shvatiti sve aspekte. Tko su oni? Što su htjeli od njega? Nije bio u Japanu više od godinu dana i, koliko je znao, bio je čist. Što onda? Nastavio je skicirati praznine.
  
  "Znam", rekao joj je. "Znam da je ozbiljno. Vjeruj mi, znam. Jednostavno imam tu vrstu hrabrosti suočen sa sigurnom smrću i..."
  
  Djevojka po imenu Tonaka pljunula je kao divlja mačka. Oči su joj se suzile i izgledala je potpuno neprivlačno. Uperila je svoju nambu u njega kao optužujući prst.
  
  "Molim vas, opet šutite! Nisam došao ovamo da se šalim."
  
  Nick je uzdahnuo. Opet je podbacio. Pitao se što se dogodilo.
  
  Tonaka je pretražila džep svoje izviđačke bluze. Sakrio je ono što je AXE mogao vidjeti; sada je mogao vidjeti: vrlo dobro razvijenu lijevu dojku.
  
  Okrenula je prema njemu predmet nalik novčiću: "Prepoznajete li ovo, gospodine Carter?"
  
  Učinio je to. Trenutačno. Morao je. Učinio je to u Londonu. Učinio je to s kvalificiranim radnikom u suvenirnici u East Endu. Dao ga je čovjeku koji mu je spasio život u uličici u istom East Endu. Carter je te noći u Limehouseu bio vrlo blizu smrti.
  
  Podigao je teški medaljon koji je držao u ruci. Bio je zlatan, veličine antiknog srebrnog dolara, s intarzijom od žada. Žad se pretvorio u slova, tvoreći svitak ispod malene zelene sjekirice. SJEKIRA.
  
  Slova su glasila: Esto Perpetua. Neka traje zauvijek. Ovo je bilo njegovo prijateljstvo s Kunizom Matouom, njegovim starim prijateljem i dugogodišnjim učiteljem judo-karatea. Nick se namrštio, gledajući medaljon. Bilo je to davno. Kunizo se odavno vratio u Japan. Sad će biti starac.
  
  Tonaka ga je promatrao. Nambu je učinio isto.
  
  Nick je bacio medaljon i uhvatio ga. "Gdje si ovo nabavio?"
  
  "Otac mi je ovo dao."
  
  "Je li Kunizo Matu tvoj otac?"
  
  "Da, gospodine Carter. Često je govorio o vama. Ime velikog Nicka Cartera čuo sam od djetinjstva. Sada dolazim k vama da zatražim pomoć. Ili bolje rečeno, moj otac šalje po pomoć. Ima veliko povjerenje i povjerenje u vas. Uvjeren je da ćete nam priskočiti u pomoć."
  
  Odjednom mu je zatrebala cigareta. Očajnički mu je trebala. Djevojka mu je dopustila da zapali jednu. Ostale tri, sada ozbiljne poput sova, gledale su ga nepomičnim tamnim očima.
  
  Nick je rekao: "Dužan sam tvom ocu uslugu. A bili smo prijatelji. Naravno da ću pomoći. Učinit ću što god mogu. Ali kako? Kada? Je li tvoj otac u Americi?"
  
  "U Japanu je. U Tokiju. Star je, bolestan i trenutno ne može putovati. Zato morate odmah poći s nama."
  
  Zatvorio je oči i žmirnuo zbog dima, pokušavajući shvatiti značenje ovoga u svom umu. Duhovi iz prošlosti mogli su biti dezorijentirajući. Ali dužnost je bila dužnost. Dugovao je svoj život Kunizu Matouu. Morat će učiniti sve što može. Ali prvo...
  
  "U redu, Tonaka. Ali idemo korak po korak. Prvo što možeš učiniti jest skloniti pištolj. Ako si Kunizova kći, ne treba ti..."
  
  Držala je pištolj uperen u njega. "Mislim da možda, da, gospodine Carter. Vidjet ćemo. Odgodit ću to dok ne dobijem vaše obećanje da ćete doći u Japan i pomoći mom ocu. I Japanu."
  
  "Ali već sam ti rekao! Pomoći ću. To je svečano obećanje. A sada prestanimo glumiti policajce i razbojnike. Skloni pištolj i reci mi sve što se dogodilo tvom ocu. Učini to čim mogu. Ja..."
  
  Pištolj mu je ostao na trbuhu. Tonaka je opet izgledao ružno. I vrlo nestrpljiv.
  
  "Još uvijek ne razumijete, gospodine Carter. Idete u Japan. Baš ove minute - ili barem vrlo brzo. Problemi mog oca bit će neposredni. Nema vremena da se kanali ili dužnosnici dogovaraju o raznim uslugama ili savjetuju o koracima koje treba poduzeti. Vidite, ja razumijem nešto od ovih stvari. I moj otac također. Dugo je u tajnoj službi moje zemlje i zna da je birokracija svugdje ista. Zato mi je dao medaljon i rekao mi da vas pronađem. Da vas zamolim da odmah dođete. Namjeravam to učiniti."
  
  Mala Nambu je ponovno namignula Nicku. Počeo se umarati od flerta. Najgore od svega bilo je to što je to mislila. Mislila je svaku prokletu riječ! Baš sada!
  
  Nick je imao ideju. On i Hawk su imali glas.
  
  Šifra koju su ponekad koristili. Možda bi mogao upozoriti starca. Tada bi mogli staviti te japanske izviđače pod kontrolu, natjerati ih da razgovaraju i razmišljaju te početi raditi na tome da pomognu svom prijatelju. Nick je duboko udahnuo. Samo je trebao priznati Hawku da ga je zarobila banda ludih izviđačica i zamoliti svoje sunarodnjake u AXE-u da ga izvuku iz ovoga. Možda oni to ne bi mogli učiniti. Možda bi trebala CIA. Ili FBI. Možda vojska, mornarica i marinci. Jednostavno nije znao...
  
  Rekao je: "U redu, Tonaka. Učini to na svoj način. Odmah. Čim se mogu obući i spakirati kofer. I telefonirati."
  
  "Bez telefonskih poziva."
  
  Prvi put je razmišljao o tome da joj uzme pištolj. Postajalo je smiješno. Killmaster bi trebao znati kako uzeti pištolj od izviđačice! To je problem - ona nije bila izviđačica. Nitko od njih nije bio. Jer su sada svi ostali, Kato, Sato i Mato, posezali ispod tih odrezanih suknji i vadili Nambu pištolje. Svi su uporno upirali u Cartera.
  
  "Kako se zove vaša ekipa, cure? Anđeli smrti?"
  
  Tonaka je uperio pištolj u njega. "Otac mi je rekao da imate mnogo trikova u rukavu, gospodine Carter. Uvjeren je da ćete održati obećanje i prijateljstvo s njim, ali me upozorio da ćete inzistirati da to učinite na svoj način. To se ne može. Mora se učiniti na naš način - u potpunoj tajnosti."
  
  "Ali moglo bi biti", rekao je Nick. "Imam sjajnu organizaciju na raspolaganju. Mnogo njih, ako mi zatrebaju. Nisam znao da je Kunizo u vašoj tajnoj službi - čestitam na dobro čuvanoj tajni - ali on sigurno mora znati vrijednost organizacije i suradnje. Mogu obaviti posao za tisuću ljudi - a sigurnost nije problem, i-"
  
  Pištolj ga je zaustavio. "Vrlo ste elokventni, gospodine Carter... I jako krivo. Moj otac prirodno razumije sve te stvari, a to je upravo ono što ne želi. Ili ono što mu treba. Što se tiče kanala - znate i vi kao i ja da ste uvijek pod nadzorom, čak i ako je to redovito, kao i vaša organizacija. Ne možete napraviti ni korak a da netko to ne primijeti i ne proslijedi dalje. Ne, gospodine Carter. Nema telefonskih poziva. Nema službene pomoći. Ovo je posao za jednog čovjeka, pouzdanog prijatelja koji će učiniti ono što moj otac traži bez postavljanja previše pitanja. Vi ste savršen čovjek za ono što treba učiniti - i dugujete svoj život mom ocu. Mogu li dobiti medaljon natrag, molim vas?"
  
  Bacio joj je medaljon. "Dobro", priznao je. "Činiš se odlučnom i imaš oružje. Svi imate oružje. Izgleda da idem s tobom u Japan. Odmah. Ostavljam sve, tek tako, i odlazim. Shvaćaš , naravno, da bi, ako bih samo nestao, u roku od nekoliko sati bila globalna uzbuna?"
  
  Tonaka si je dopustila lagani osmijeh. Primijetio je da je gotovo lijepa kad se smiješila. "O tome ćemo se brinuti kasnije, gospodine Carter."
  
  "A što je s putovnicama? Carinom?"
  
  "Nema problema, gospodine Carter. Naše su putovnice u savršenom redu. Siguran sam da imate mnogo putovnica", uvjeravao me otac. "Hoćete. Vjerojatno imate diplomatsku putovnicu, što će biti dovoljno za ovo. Imate li kakvih prigovora?"
  
  "Putovanje? Postoje stvari poput karata i rezervacija."
  
  "Sve je sređeno, gospodine Carter. Sve je dogovoreno. Bit ćemo u Tokiju za nekoliko sati."
  
  Počeo je vjerovati u to. Stvarno je vjerovao. Vjerojatno ih je na Mallu čekao svemirski brod. Oh, brate! Hawku bi se ovo svidjelo. Spremala se velika misija - Nick je znao znakove - i Hawk ga je držao spremnim dok stvar nije bila zrela, a sada ovo. Tu je bila i sitnica s damom, Muriel Milholland. Večeras je imao spoj s njom. Najmanje što bi gospodin mogao učiniti bilo je nazvati i...
  
  Nick je molećivo pogledao Tonaku. "Samo jedan telefonski poziv? Gospođi? Ne želim da ustane."
  
  Mali Nambu bio je nepokolebljiv. "Ne."
  
  NICK CARTER ODLAZI U MIROVINU - POTOMAK JE ZAPOSLEN...
  
  Tonaka je ustao. Kato, Mato i Sato su ustali. Svi mali pištolji su trepnuli prema Nicku Carteru.
  
  "Sada ćemo mi", rekao je Tonaka, "ići u spavaću sobu, gospodine Carter."
  
  Nick je trepnuo. "Ha?"
  
  "U spavaću sobu, molim. Odmah!"
  
  Nick se uspravio i čvrsto privukao ogrtač oko sebe. "Ako ti tako kažeš."
  
  "Podignite ruke, molim vas."
  
  Pomalo mu je dosađivao Divlji zapad. "Slušaj, Tonaka! Surađujem. Prijatelj sam tvog oca i pomoći ću, čak i ako mi se ne sviđa način na koji radimo stvari. Ali riješimo se sveg ovog ludila..."
  
  "Ruke gore! Držite ih visoko u zraku! Marširajte u spavaću sobu."
  
  Otišao je s rukama u zraku. Tonaka ga je slijedio u sobu, držeći profesionalnu distancu. Kato, Mato i Sato ušli su za njim.
  
  Zamislio je još jedan naslov: "Carter silovale izviđačice..."
  
  Tonaka je pomaknuo pištolj prema krevetu. "Molim vas, lezite na krevet, gospodine Carter. Skinite ogrtač. Lezite licem prema gore."
  
  Nick je promatrao. Riječi koje je jučer izgovorio Hawku vratile su mu se u sjećanje i ponovio ih je. "Moraš se šaliti!"
  
  Nema osmijeha na blijedim limunsko smeđim licima.
  
  kosim očima svi pomno gledaju u njega i njegovo veliko tijelo.
  
  "Nije šala, gospodine Carter. Na krevet. Sad!" Pištolj se pomicao u njezinoj maloj ruci. Prst na okidaču bio joj je bijel oko zgloba. Prvi put u svoj toj zabavi i igrama, Nick je shvatio da će ga upucati ako ne učini točno ono što mu se kaže. Točno tako.
  
  Ispustio je ogrtač. Kato je siktao. Mato se mračno nasmiješio. Sato se hihotala. Tonaka ih je ljutito pogledala i vratili su se poslu. Ali u njezinim tamnim očima bilo je odobravanja dok su nakratko klizili gore-dolje po njegovih vitkih dvjesto kilograma. Klimnula je glavom. "Veličanstveno tijelo, gospodine Carter. Kao što je rekao moj otac, tako će biti. Dobro se sjeća koliko vas je naučio i kako vas je pripremio. Možda drugi put, ali sada nije važno. Na krevet. Licem prema gore."
  
  Nick Carter bio je posramljen i zbunjen. Nije bio lažljivac, pogotovo ne samom sebi, i to je priznao. Bilo je nešto neprirodno, čak i pomalo opsceno, u tome što je ležao potpuno izložen prodornom pogledu četiriju izviđačica. Četiri para epikantusovih očiju koje nisu ništa propuštale.
  
  Jedino na čemu je bio zahvalan bilo je to što ovo uopće nije bila seksualna situacija i nije mu prijetila fizička reakcija. U sebi se stresao. Spori uspon na vrh pred svim tim očima. Bilo je nezamislivo. Sato bi se hihotala.
  
  Nick je zurio u Tonaku. Držala je pištolj uz njegov trbuh, sada potpuno otkriven, a usta su joj se trznula u nesigurnom osmijehu. Uspješno se oduprla.
  
  "Moje jedino žaljenje", rekao je Nick Carter, "jest to što imam samo jednu zaslugu za svoju zemlju."
  
  Kato je potisnuo zabavu. Tonaka ju je ljutito pogledao. Tišina. Tonaka je ljutito pogledao Nicka. "Vi, gospodine Carter, ste budala!"
  
  "Bez sumnje".
  
  Osjetio je tvrdi metal patentnog zatvarača madraca ispod lijeve stražnjice. Unutra je ležao Luger, taj gadni hot rod, skraćeni 9mm ubojitih. Također u stiletto peti. Žedni Hugo. Vrh igle smrti. Nick je uzdahnuo i zaboravio na to. Vjerojatno bi mogao doći do njih, pa što? Što onda? Ubiti četiri male izviđačice iz Japana? I zašto ih je stalno smatrao izviđačicama? Uniforme su bile autentične, ali to je sve. To su bile četiri manijaka iz neke tokijske jo-jo akademije. A on je bio u sredini. Smiješak i pati.
  
  Tonaka je bio tamo. Hitne naredbe. "Kato - pogledaj u kuhinju. Sato, u zahod. Mato - ah, to je sve. Ove kravate će biti taman kako treba."
  
  Mato je imao nekoliko Nickovih najboljih i najskupljih kravata, uključujući i Sulka kravatu koju je nosio samo jednom. Uspravio se u znak protesta. "Hej! Ako baš moraš koristiti kravate, koristi stare. Ja samo..."
  
  Tonaka ga je brzo udarila pištoljem u čelo. Bila je brza. Ušla je i izašla prije nego što je uspio zgrabiti pištolj.
  
  "Lezi", rekla je oštro. "Tiho. Nema više razgovora. Moramo nastaviti s poslom. Već je bilo previše gluposti - naš avion polijeće za sat vremena."
  
  Nick je podigao glavu. "Slažem se oko gluposti. Ja..."
  
  Još jedan udarac u čelo. Ležao je mrzovoljno dok su ga vezali za stupove kreveta. Bili su vrlo dobri u vezivanju čvorova. Mogao bi u bilo kojem trenutku prekinuti okove, ali opet, s kojom svrhom? To je bio dio cijele ove lude priče - sve je više nevoljko htio da im naudi. A budući da je već bio tako duboko u Goofyvilleu, osjećao je istinsku znatiželju o tome što rade.
  
  Bila je to slika koju je htio ponijeti u grob. Nick Carter, s vezanim kravatama, raširen na krevetu, njegova gola majka izložena mračnom pogledu četiriju djevojčica s Istoka. Ulomak iz omiljene stare pjesme bljesnuo mu je kroz glavu: Nikada mi neće vjerovati.
  
  Jedva je mogao vjerovati što je sljedeće ugledao. Perje. Četiri duga crvena pera izronila su negdje ispod njezinih mini suknji.
  
  Tonaka i Kato sjedili su s jedne strane kreveta, Mato i Sato s druge. "Ako se svi dovoljno približe", pomisli Nick, "mogu prekinuti ove veze, razbiti im glupe glavice i..."
  
  Tonaka je ispustila olovku i odstupila korak unatrag, a nambu joj se vratio na ravan trbuh. Profesionalnost je ponovno bila očita. Kratko je kimnula Sato. "Ušutkaj ga."
  
  "Sad pogledajte ovamo", rekao je Nick Carter. "Ja... gul... mmm... fummm..." Čisti rupčić i još jedna kravata su poslužili.
  
  "Počni", rekao je Tonaka. "Kato, uzmi ga za noge. Mato, sredi mu pazuhe. Sato, genitalije."
  
  Tonaka je napravila još nekoliko koraka unatrag i uperila pištolj u Nicka. Dopustila si je osmijeh. "Jako mi je žao, gospodine Carter, što to moramo ovako učiniti. Znam da je nedostojno i smiješno."
  
  Nick je energično kimnuo. "Hmmmmmmfff... gooooooooooooooooooo..."
  
  "Pokušajte izdržati, gospodine Carter. Neće dugo trajati. Drogirat ćemo vas. Vidite, jedno od svojstava ove droge je da održava i poboljšava raspoloženje osobe kojoj se daje. Želimo da budete sretni, gospodine Carter. Želimo da se smijete sve do Japana!"
  
  Od početka je znao da postoji metoda za ovo ludilo. Konačna promjena u percepciji
  
  Ionako bi ga ubili da se opirao. Ovaj Tonaka bio je dovoljno lud da to učini. I sada je dosegnuta točka otpora. To perje! To je bila stara kineska tortura, a on nikada nije shvatio koliko je učinkovita. Bila je to najslađa agonija na svijetu.
  
  Sato je vrlo nježno prešao olovkom preko njegovih prsa. Nick se stresao. Mato je marljivo radio na njegovim pazusima. Ooooooh...
  
  Kato je zadao dug, uvježban udarac u tabane. Nickovi su se prsti počeli grčiti i savijati. Više nije mogao izdržati. Bez obzira na to, dovoljno se dugo svirao s ovim ludim kvartetom. U svakom trenutku jednostavno će morati - ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhmm oo ...
  
  Njen tajming je bio savršen. Bio je ometen taman toliko dugo da ona prijeđe na pravi posao. Iglu. Dugu, sjajnu iglu. Nick ju je vidio, a onda nije. Jer je bila ugrađena u relativno meko tkivo njegove desne stražnjice.
  
  Igla je ušla duboko. Dublje. Tonaka ga je pogledala, gurajući klip do kraja. Nasmiješila se. Nick je izvio leđa, smijući se, smijući se, smijući se.
  
  Droga ga je snažno pogodila, gotovo trenutno. Njegova krv ju je pokupila i pojurila u mozak i motoričke centre.
  
  Sad su ga prestali škakljati. Tonaka se nasmiješila i nježno ga potapšala po licu. Spremila je mali pištolj.
  
  "Eto", rekla je. "Kako se sada osjećaš? Jesu li svi sretni?"
  
  Nick Carter se nasmiješio. "Bolje nego ikad." Nasmijao se... "Znate nešto - treba mi piće. Kao, puno pića. Što kažete, cure?"
  
  Tonaka je pljesnula rukama. "Kako je skromna i slatka", pomislio je Nick. Kako slatka. Želio ju je usrećiti. Učinio bi što god poželi - bilo što.
  
  "Mislim da će ovo biti jako zabavno", rekla je Tonaka. "Zar ne mislite tako, cure?"
  
  Kato, Sato i Mato mislili su da bi to bilo divno. Pljeskali su i hihotali se, a svaki od njih je inzistirao da poljubi Nicka. Zatim su se povukli, hihotajući se, smiješeći se i razgovarajući. Tonaka ga nije poljubio.
  
  "Bolje se obuci, Nick. Požuri. Znaš da moramo ići u Japan."
  
  Nick se uspravio dok su ga odvezivali. Nasmijao se. "Naravno. Zaboravio sam. Japan. Ali jesi li siguran da stvarno želiš ići, Tonaka? Mogli bismo se dobro zabaviti ovdje u Washingtonu."
  
  Tonaka mu je prišla ravno. Nagnula se i poljubila ga, pritisnuvši usne na njegove na dugi trenutak. Pogladila ga je po obrazu. "Naravno da želim ići u Japan, Nick, dragi. Požuri. Pomoći ćemo ti da se odjeneš i spakiraš. Samo nam reci gdje su svi."
  
  Osjećao se kao kralj, sjedeći gol na krevetu i gledajući ih kako jure uokolo. Japan će biti tako zabavan. Predugo je, predugo prošlo otkako je imao pravi odmor poput ovog. Bez ikakve odgovornosti. Slobodan kao zrak. Možda će čak poslati Hawku razglednicu. Ili možda ne. Dovraga s Hawkom.
  
  Tonaka je pretražio ladicu komode. "Gdje ti je diplomatska putovnica, Nick, dragi?"
  
  "U ormaru, draga moja, u podstavi Knoxove kutije za šešire. Požurimo! Japan čeka."
  
  I onda je odjednom opet poželio to piće. Želio ga je više nego ikad u životu. Uzeo je bijele bokserice od Sata, koji je pakirao kofer, ušao u dnevnu sobu i uzeo bocu viskija s prijenosnog šanka.
  
  
  Poglavlje 4
  
  
  Vrlo rijetko je Hawk pozivao Nicka na konzultacije o odlukama na visokoj razini. Killmaster nije bio plaćen za donošenje odluka na visokoj razini. Bio je plaćen za njihovo provođenje - što je obično činio s lukavošću tigra i žestinom tigra kada je to bilo potrebno. Hawk je poštovao Nickove sposobnosti kao agenta, a kada je to bilo potrebno i kao ubojice. Carter je danas bio lako najbolji na svijetu; čovjek zadužen u tom gorkom, mračnom, krvavom i često tajanstvenom kutku gdje su se odluke provodile, gdje su se direktive konačno pretvarale u metke i noževe, otrov i uže. I smrt.
  
  Hawk je imao jako lošu noć. Jedva je spavao, što je bilo vrlo neobično za njega. U tri ujutro, zatekao se kako korača po svojoj pomalo tmurnoj dnevnoj sobi u Georgetownu, pitajući se ima li pravo uključiti Nicka u ovu odluku. To zapravo nije bio Nickov teret. Bio je Hawkov. Hawk je bio šef AXE-a. Hawk je bio plaćen - nedovoljno plaćen - da donosi odluke i podnosi najveći teret pogrešaka. Imao je teret na svojim pogrbljenim, sedamdesetogodišnjim ramenima i doista nije imao pravo prebaciti dio tog tereta na nekog drugog.
  
  Zašto jednostavno ne odlučiti hoće li igrati Cecil Aubreyjevu igru ili ne? Istina, bila je to loša igra, ali Hawke je igrao gore. A posljedica je bila neshvatljiva - insajder u Kremlju. Hawke, profesionalno govoreći, bio je pohlepan čovjek. I nemilosrdan. S vremenom - iako je sada nastavio razmišljati s distance - shvatio je da će, bez obzira na cijenu, pronaći sredstva.
  
  kako bi postupno sve više odvraćao pažnju Kremljanina od Aubreyja. Ali to je sve bilo u budućnosti.
  
  Je li imao pravo dovesti Nicka Cartera, koji nikada u životu nije ubio nikoga, osim za svoju zemlju i dok je služio prisegu? Jer je Nick Carter trebao počiniti stvarno ubojstvo.
  
  Bilo je to složeno moralno pitanje. Klizavo pitanje. Imalo je milijun aspekata i svatko je mogao racionalizirati i smisliti gotovo svaki odgovor koji je želio.
  
  David Hawk nije bio stranac složenim moralnim pitanjima. Četrdeset godina vodio je smrtonosnu borbu i uništio stotine neprijatelja sebe i svoje zemlje. U Hawkovom mišljenju, to je bilo jedno te isto. Njegovi neprijatelji i neprijatelji njegove zemlje bili su jedno te isto.
  
  Na prvi pogled, činilo se dovoljno jednostavnim. On i cijeli zapadni svijet bili bi sigurniji i bolje bi spavali s Richardom Filstonom mrtvim. Filston je bio otvoreni izdajnik koji je prouzročio neograničenu štetu. O tome se zaista nije moglo raspravljati.
  
  Dakle, u tri ujutro, Hawk si je natočio vrlo slabo piće i prepirao se oko toga.
  
  Aubrey je postupio protivno naređenjima. To je priznao Hawkovom uredu, iako je naveo uvjerljive razloge za nepoštivanje njegovih naređenja. Njegovi nadređeni zahtijevali su da se Philston uhiti i izvede pred sud, a vjerojatno i pogubi.
  
  Cecil Aubrey, iako ga divlji konji nisu htjeli odvući, bojao se da će Philston nekako razvezati čvor vješala. Aubrey je mislio na svoju mrtvu mladu ženu koliko i na svoju dužnost. Nije ga bilo briga hoće li izdajica biti kažnjen na otvorenom sudu. Želio je samo Richardovu Philstonovu smrt na najkraći, najbrži i najružniji mogući način. Kako bi to postigao i osigurao AXE-ovu pomoć u osveti, Aubrey je bio spreman predati jednu od najvrjednijih imovina svoje zemlje - neočekivani izvor u Kremlju.
  
  Hawk je srknuo piće i prebacio izblijedjelu halju oko vrata, koja je iz dana u dan postajala sve tanja. Pogledao je antikni sat na kaminu. Gotovo četiri. Obećao je sam sebi da će donijeti odluku prije nego što tog dana stigne u ured. Cecil Aubrey također.
  
  "Aubrey je bio u pravu u vezi jedne stvari", priznao je Hawk hodajući. "AXE, gotovo svaka jenkijska služba, bolje je to obavila od Britanaca. Filston bi znao svaki potez i zamku koju je MI6 ikada koristio ili o kojoj je sanjao. AXE bi možda imao šanse. Naravno, ako bi upotrijebili Nicka Cartera. Ako Nick to nije mogao učiniti, ne bi se moglo dogoditi."
  
  Je li mogao iskoristiti Nicka u privatnoj osveti protiv nekog drugog? Problem kao da nije nestao niti se sam riješio. Još je uvijek bio tu kad je Hawk konačno ponovno pronašao jastuk. Piće je malo pomoglo i utonuo je u nemiran san pri prvom pogledu na ptice u forziciji kroz prozor.
  
  Cecil Aubrey i Terence, čovjek iz MIS-a, trebali su se ponovno pojaviti u Hawkovom uredu u utorak u jedanaest - Hawk je bio tamo u osam i petnaest. Delia Stokes još nije bila tamo. Hawk je objesio svoju laganu kabanicu - vani je počela rosuljati - i otišao ravno do telefona, nazvavši Nicka u stan u Mayfloweru.
  
  Hawk je donio odluku na putu do ureda iz Georgetowna. Znao je da je malo popustljiv i da prebacuje teret, ali sada je to mogao učiniti s prilično čistom savješću. Reci Nicku sve činjenice u prisutnosti Britanaca i pusti Nicka da sam donese odluku. To je bilo najbolje što je Hawk mogao učiniti, s obzirom na njegovu pohlepu i iskušenje. Bit će iskren. Zakleo se sam sebi. Ako Nick odustane od misije, to će biti kraj. Neka Cecil Aubrey pronađe svog krvnika negdje drugdje.
  
  Nick se nije javio. Hawk je opsovao i spustio slušalicu. Izvadio je svoju prvu cigaru tog jutra i stavio je u usta. Ponovno je pokušao doći do Nickovog stana, puštajući da poziv nastavi. Nema odgovora.
  
  Hawk je ponovno spustio slušalicu i zurio u nju. 'Opet se jebeš', pomislio je. Zaglavio. U sijenu s lijepom lutkom, a on će se javiti kad bude prokleto dobar i spreman. Hawk se namrštio, a zatim se gotovo nasmiješio. Ne možeš kriviti dječaka što je ubrao pupoljke ruža dok je mogao. Bog zna da nije dugo trajalo. Ne dovoljno dugo. Prošlo je puno vremena otkako je mogao ubrati pupoljke ruža. Ah, zlatne djevojke i dječaci moraju se raspasti u prah...
  
  Dovraga s tim! Kad se Nick nije javio ni iz trećeg pokušaja, Hawk je otišao pogledati dnevnik na Delijinom stolu. Noćni dežurni trebao ga je obavještavati. Hawk je prstom prešao niz popis uredno napisanih unosa. Carter je, kao i svi viši rukovoditelji, bio na raspolaganju dvadeset četiri sata dnevno i trebao je zvati i provjeravati svakih dvanaest sati. I ostaviti adresu ili broj telefona gdje ih se može dobiti.
  
  Hawkov prst zastao je na unosu: N3 - 22:04 sati - 914-528-6177... Bio je to prefiks Marylanda. Hawk je zapisao broj na komad papira i vratio se u svoj ured. Okrenuo je broj.
  
  Nakon dugog niza zvonjenja, žena je rekla: "Halo?" Zvučala je kao san i mamurno.
  
  Jastreb se zaletio ravno u njega. Izvucimo Romea iz vreće.
  
  "Molim vas, dopustite mi da razgovaram s gospodinom Carterom."
  
  Duga pauza. Zatim hladno: "S kim si htio razgovarati?"
  
  Hawk je bijesno zagrizao cigaru. "Carter. Nick Carter! Vrlo je važno. Hitno. Je li tamo?"
  
  Još tišine. Tada ju je čuo kako zijeva. Glas joj je još uvijek bio hladan dok je govorila: "Jako mi je žao. Gospodin Carter je otišao prije nekog vremena. Zaista ne znam kada. Ali kako ste, dovraga, dobili ovaj broj? Ja..."
  
  "Oprostite, gospođo." Hawk je ponovno spustio slušalicu. Prokletstvo! Sjeo je, stavio noge na stol i zurio u žučnocrvene zidove. Sat Western Uniona otkucavao je za Nicka Cartera. Nije propustio poziv. Ostalo je još oko četrdeset minuta. Hawk je proklinjao sebi u bradu, nesposoban shvatiti vlastitu tjeskobu.
  
  Nekoliko minuta kasnije, ušla je Delia Stokes. Hawk, prikrivajući svoju tjeskobu - za koju nije mogao navesti uvjerljiv razlog - naredio joj je da zove Mayflower svakih deset minuta. Promijenio je liniju i počeo diskretno postavljati pitanja. Nick Carter, kao što je Hawk dobro znao, bio je swinger, a njegov krug poznanika bio je dug i katolički. Mogao je biti u turskoj kupelji sa senatorom, doručkovati sa suprugom i/ili kćeri nekog diplomatskog predstavnika - ili je mogao biti na Goat Hillu.
  
  Vrijeme je prolazilo bez rezultata. Hawk je stalno pogledavao na zidni sat. Obećao je Aubrey danas odluku, dovraga, dečko! Sad je i službeno zakasnio na poziv. Ne da je Hawka bilo briga za tako trivijalnu stvar - ali želio je riješiti ovu stvar na ovaj ili onaj način, a nije to mogao učiniti bez Nicka. Bio je odlučniji nego ikad da Nick ima posljednju riječ o tome hoće li ubiti Richarda Filstona ili ne.
  
  U jedanaest i deset, Delia Stokes ušla je u njegov ured sa zbunjenim izrazom lica. Hawk je upravo bacio svoju napola sažvakanu cigaru. Vidio je njezin izraz lica i rekao: "Što?"
  
  Delia je slegnula ramenima. "Ne znam što je to, gospodine. Ali ne vjerujem u to - a nećete ni vi."
  
  Jastreb se namrštio. "Isprobaj me."
  
  Delia se nakašljala. "Konačno sam uspjela dobiti kapetana zvona na Mayfloweru. Teško sam ga pronašla, a onda nije htio razgovarati - sviđa mu se Nick i pretpostavljam da ga je pokušavao zaštititi - ali konačno sam nešto saznala. Nick je jutros napustio hotel malo poslije devet. Bio je pijan. Jako pijan. I - ovo je dio koji nećete vjerovati - bio je s četiri izviđačice."
  
  Cigara je pala. Hawk je zurio u nju. "S kim je bio?"
  
  "Rekla sam ti, bio je s četiri izviđačice. Japanskim izviđačicama. Bio je toliko pijan da su mu izviđačice, japanske izviđačice, morale pomoći da prijeđe hodnik."
  
  Jastreb je samo trepnuo. Tri puta. Zatim je rekao: "Koga imamo na lokaciji?"
  
  "Tu je Tom Ames. I..."
  
  "Ames će poslužiti. Pošalji ga odmah na Mayflower. Potvrdi ili opovrgni kapetanovu priču. Začepi, Delia, i započni uobičajenu potragu za nestalim operativcima. To je sve. Oh, kad se pojave Cecil Aubrey i Terence, pusti ih unutra."
  
  "Da, gospodine." Izašla je i zatvorila vrata. Delia je znala kada treba ostaviti Davida Hawka samog s njegovim gorkim mislima.
  
  Tom Ames bio je dobar čovjek. Pažljiv, pedantan, ništa nije izostavljao. Bio je jedan sat kad se javio Hawku. U međuvremenu, Hawk je ponovno zaustavio Aubreyja - i držao žice upaljenima. Zasad ništa.
  
  Ames je sjedio u istoj tvrdoj stolici u kojoj je Nick Carter sjedio prethodnog jutra. Ames je bio prilično tužan čovjek, s licem koje je Hawka podsjećalo na usamljenog tragača.
  
  "Istina je za izviđačice, gospodine. Bile su ih četiri. Izviđačice iz Japana. Prodale su kolačiće u hotelu. Inače je zabranjeno, ali pomoćnik upravitelja ih je pustio unutra. Dobri susjedski odnosi i sve to. I prodavale su kolačiće. Ja..."
  
  Hawk se jedva suzdržavao. "Odustani od kolačića, Ames. Drži se Cartera. Je li otišao s onim izviđačicama? Je li viđen kako hoda s njima kroz predvorje? Je li bio pijan?"
  
  Ames je progutao knedlu. "Pa, da, gospodine. Definitivno je uočen, gospodine. Tri puta je pao hodajući kroz predvorje. Morale su mu pomoći, hm, izviđačice. Gospodin Carter je pjevao, plesao, gospodine, i malo vikao. Također se činilo da ima puno kolačića, oprostite, gospodine, ali to sam shvatio - imao je puno kolačića i pokušavao ih je prodati u predvorju."
  
  Jastreb je zatvorio oči. Ova profesija je iz dana u dan postajala sve luđa. "Samo naprijed."
  
  "To je to, gospodine. To se dogodilo. Dobro potvrđeno. Primio sam izjave od kapetana, pomoćnika upravitelja, dvije sobarice i gospodina i gospođe Meredith Hunt, koji su se upravo prijavili iz Indianapolisa. Ja..."
  
  Hawk je podigao lagano drhtavu ruku. "I preskoči i ovo. Kamo su Carter i njegova... njegova pratnja otišli nakon toga? Pretpostavljam da nisu poletjeli balonom na vrući zrak ili nečim sličnim?"
  
  Ames je vratio hrpu izjava u unutarnji džep.
  
  "Ne, gospodine. Uzeli su taksi."
  
  Hawk je otvorio oči i iščekivao. "U redu?"
  
  
  "Ništa, gospodine. Uobičajena rutina nije funkcionirala. Voditelj je promatrao kako izviđačice pomažu gospodinu Carteru da uđe u taksi, ali nije primijetio ništa neobično kod vozača i nije se sjetio zapisati broj registarske pločice. Naravno, razgovarao sam s drugim vozačima. Nema sreće. U tom trenutku bio je tamo samo još jedan taksi, a vozač je drijemao. Primijetio je, međutim, jer je gospodin Carter stvarao toliko buke i, pa, bilo je malo neobično vidjeti izviđačice pijane."
  
  Jastreb je uzdahnuo. "Malo, da. Pa što?"
  
  "To je bio čudan taksi, gospodine. Čovjek je rekao da nikad prije nije vidio nijedan u redu. Nije mogao dobro vidjeti vozača."
  
  "Kako dobro", rekao je Jastreb. "Vjerojatno je to bio japanski Sandman."
  
  "Gospodine?"
  
  Hawk je mahnuo rukom. "Ništa. U redu, Ames. To je sve za sada. Pripremi se za daljnje naredbe."
  
  Ames je otišao. Hawk je sjedio i zurio u tamnoplave zidove. Na prvi pogled, Nick Carter je trenutno doprinosio maloljetničkoj delinkvenciji. Četiri maloljetnika. Izviđačice!
  
  Jastreb je posegnuo za telefonom, namjeravajući ispaliti posebnu AX APB, a zatim je povukao ruku. Ne. Pusti da se malo lagano kuha. * Pogledajte što se dogodilo.
  
  U jedno je bio siguran. Bilo je upravo suprotno od onoga kako je izgledalo. Ove izviđačice su nekako omogućile Nicku Carteru da to učini.
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  Mali čovjek s čekićem bio je nemilosrdan. Bio je patuljak, odjeven u prljavosmeđu halju, i zamahnuo je čekićem. Gong je bio dvostruko veći od malog čovjeka, ali mali čovjek je imao velike mišiće i mislio je ozbiljno. Udarao je čekićem po rezonantnoj mjedi iznova i iznova - boinggg - boinggg - boinggg - boinggg...
  
  Smiješno. Gong je mijenjao oblik. Počeo je izgledati kao Nick Carterova glava.
  
  BOINGGGGGG - BOINGGGGGGG
  
  Nick je otvorio oči i zatvorio ih što je brže mogao. Gong je ponovno zazvonio. Otvorio je oči i gong je prestao. Ležao je na podu na futonu, prekriven dekom. Bijeli emajlirani lonac stajao je pokraj njegove glave. Slutnja s nečije strane. Nick je podigao glavu iznad lonca i osjetio mučninu. Jako mučninu. Dugo. Nakon što je povratio, legao je na jastuk na podu i pokušao se usredotočiti na strop. Bio je to običan strop. Postupno se prestao vrtjeti i smirio se. Počeo je čuti glazbu. Uznemirenu, daleku, go-go glazbu. Bila je to, pomislio je dok mu se glava razbistrila, ne toliko zvuk koliko vibracija.
  
  Vrata su se otvorila i Tonaka je ušla. Bez uniforme izviđačica. Nosila je smeđu jaknu od brušene kože preko bijele svilene bluze - očito bez grudnjaka ispod - i uske crne hlače koje su joj prianjale uz njezine oblikovane noge. Imala je laganu šminku, ruž za usne i malo rumenila, a sjajna crna kosa bila joj je skupljena na vrhu glave s lažnom ležernošću. Nick je priznao da je pravi melem za oči.
  
  Tonaka mu se blago nasmiješila. "Dobro veče, Nick. Kako se osjećaš?"
  
  Nježno je prstima dodirnuo glavu. Nije pao.
  
  "Mogu jednostavno ovako živjeti", rekao je. "Ne, hvala."
  
  Nasmijala se. "Jako mi je žao, Nick. Stvarno mi je žao. Ali činilo se da je to jedini način da ispunim očeve želje. Lijek koji smo ti dali - ne samo da čini osobu izrazito poslušnom. Također je čini izrazito žednom, žudnom... za alkoholom. Zapravo si bio prilično pijan čak i prije nego što smo te stavili u avion."
  
  Zurio je u nju. Sad mu je sve bilo jasno. Nježno je protrljao potiljak. "Znam da je glupo pitanje - ali gdje sam?"
  
  Njezin osmijeh je nestao. "U Tokiju, naravno."
  
  "Naravno. Gdje drugdje? Gdje je ona strašna trojka - Mato, Kato i Sato?"
  
  "Imaju svoj posao. Rade ga. Sumnjam da ćeš ih više vidjeti."
  
  "Mislim da mogu ovo podnijeti", promrmljao je.
  
  Tonaka se spustil na futon pored njega. Prešla je rukom preko njegovog čela i pogladila ga po kosi. Ruka joj je bila hladna poput potoka Fuji. Njezine meke usne dodirnule su njegove, a zatim se odmaknula.
  
  "Sad nemamo vremena za nas, ali reći ću. Obećavam. Ako pomogneš mom ocu, kao što znam da hoćeš, i ako oboje ovo preživimo, učinit ću sve da ti se iskupim za ono što sam učinio. Bilo što! Je li to jasno, Nick?"
  
  Osjećao se puno bolje. Odupro se porivu da privuče njezino vitko tijelo k sebi. Kimnuo je. "Razumijem, Tonaka. Držim te za to obećanje. A sada - gdje ti je otac?"
  
  Ustala je i otišla od njega. "Živi u području Sanye. Jesi li to znao?"
  
  Kimnuo je. Jedna od najgorih sirotinjskih četvrti u Tokiju. Ali nije razumio. Što stari Kunizo Matou radi na takvom mjestu?
  
  Tonaka je pogodila njegovu misao. Palila je cigaretu. Nehajno je bacila šibicu na tatami.
  
  "Rekao sam ti da mi otac umire. Imao je rak. Vratio se umrijeti sa svojim narodom, Etoya. Jesi li znao da su oni Burakumini?"
  
  Odmahnuo je glavom. "Nisam imao pojma. Je li važno?"
  
  Mislio je da je lijepa. Ljepota je nestala kad se namrštila. "Mislio je da je važno. Odavno je napustio svoj narod i prestao biti Etov pristaša."
  
  "Budući da je star i umire, želi se iskupiti." Bijesno je slegnula ramenima. "Možda nije prekasno - definitivno je vrijeme za to. Ali on će ti sve objasniti. Onda ćemo vidjeti - sada mislim da bi bilo bolje da se okupaš i dovedeš se u red. To će ti pomoći s bolešću. Nemamo puno vremena. Nekoliko sati do jutra."
  
  Nick je ustao. Nedostajale su mu cipele, ali inače je bio potpuno odjeven. Njegovo odijelo iz Savile Rowa više nikada neće biti isto. Zapravo se osjećao prljavo i obraslo strništem. Znao je kako bi mu jezik trebao izgledati i nije se htio pogledati u oči. U ustima je imao izrazit okus alkohola.
  
  "Kupanje bi mi moglo spasiti život", priznao je.
  
  Pokazala je na njegovo zgužvano odijelo. "Ipak ćeš se morati presvući. Morat ćeš se ovoga riješiti. Sve je sređeno. Imamo drugu odjeću za tebe. Dokumente. Potpuno novu naslovnicu. Moja organizacija je, naravno, to sredila."
  
  "Otac je izgledao vrlo zauzet. A tko smo 'mi'?"
  
  Dobacila mu je japanski izraz koji nije razumio. Njezine duge, tamne oči su se suzile. "To znači ratnice Ete. To smo mi - supruge, kćeri, majke. Naši muškarci se neće boriti, ili ih je vrlo malo, pa žene moraju. Ali on će ti sve reći. Poslat ću djevojku da ti kaže što se tiče kupanja."
  
  "Čekaj malo, Tonaka." Ponovno je čuo glazbu. Glazba i vibracije bile su vrlo slabe.
  
  "Gdje smo? Gdje u Tokiju?"
  
  Bacila je pepeo na tatami. "Na Ginzi. Prije ispod nje. To je jedno od naših rijetkih sigurnih utočišta. U podrumu smo ispod kabarea Electric Palace. To je glazba koju čujete. Gotovo je ponoć. Stvarno moram ići, Nick. Što god želiš..."
  
  "Cigarete, boca dobrog piva i znanje odakle ti engleski. Nisam dugo čuo 'molim'."
  
  Nije se mogla suzdržati od osmijeha. To ju je ponovno učinilo lijepom. "Radcliffe. Generacija '63. Tata nije htio da mu kći postane ovo, znaš. Samo sam ja inzistirala. Ali on će ti i o tome reći. Poslat ću stvari. I bas. Cura. Vidimo se uskoro, Nick."
  
  Zatvorila je vrata za sobom. Nick, nimalo drugačiji od ostalih, čučnuo je na istočnjački način i počeo razmišljati o tome. U Washingtonu bi, naravno, bio pakao koji bi trebalo platiti. Hawk bi pripremao mučilište. Odlučio je odigrati svoje karte kako padaju, barem zasad. Nije mogao odmah kontaktirati Hawka, a da starcu ne kaže da je njegov lutajući dječak zalutao u Tokio. Ne. Neka šef doživi moždani udar. Hawk je bio žilava, žilava stara ptica, a ovo ga neće ubiti.
  
  U međuvremenu, Nick će vidjeti Kuniza Matu i saznati što se događa. Platit će starcu njegov dug i riješiti cijeli ovaj pakleni nered. Tada će biti dovoljno vremena da nazove Hawka i pokuša objasniti.
  
  Netko je pokucao na vrata.
  
  "Ohari nasai." Srećom, dok je bio u Šangaju, govorio je tim jezikom.
  
  Bila je srednjih godina, glatkog, spokojnog lica. Nosila je slamnate haljine i kariranu kućnu haljinu. Nosila je pladanj s bocom viskija i kutijom cigareta. Preko ruke je nosila ogroman pahuljasti ručnik. Uputila je Nicku osmijeh pun zubi, poput aluminija.
  
  "Konbanwa, Carter-san. Evo nešto za tebe. Bassu je spreman. Ideš li i ti, hubba-hubba?"
  
  Nick joj se nasmiješio. "Nema huba-huba. Prvo pij. Prvo puši. Onda možda neću umrijeti i mogu uživati u bassuu. O namae wa?"
  
  Aluminijski zubi su zasjali. "Ja sam Susie."
  
  Uzeo je bocu viskija s pladnja i napravio grimasu. Stari bijeli kite! Otprilike što očekivati od mjesta zvanog Električna palača.
  
  "Susie, ha? Hoćeš li donijeti čašu?"
  
  "Nema trave."
  
  Odvrnuo je čep boce. Stvar je loše mirisala. Ali trebao mu je jedan gutljaj, samo jedan, da ga izvuče i započne ovo - kakva god ova misija bila. Pružio je bocu i naklonio se Susie. "U tvoje zdravlje, ljepotice. Gokenko vo shuku shimasu!" "I moje također", promrmljao je sebi u bradu. Odjednom je shvatio da su zabava i igre završile. Od sada će igra ostati zauvijek, a pobjednik će zadržati sve klikere.
  
  Susie se hihotala, a zatim namrštila. "Bras je spreman. Vruć. Dođi brzo ili će ti biti hladno." I značajno je pljesnula velikim ručnikom u zrak.
  
  Nije imalo smisla objašnjavati Susie da si može sam obrisati leđa. Susie je bila šefica. Ugurala ga je u vrući akvarij i bacila se na posao, dajući mu bas na svoj način, a ne na njegov. Ništa nije izostavila.
  
  Tonaka je čekao kad se vratio u malu sobu. Hrpa odjeće ležala je na tepihu pokraj kreveta. Nick je s gađenjem pogledao odjeću. "Tko bih ja trebao biti? Skitnica?"
  
  "Na neki način, da." Pružila mu je iznošeni novčanik. U njemu se nalazio debeli svežanj novih jena i ogroman broj kartica, većina njih poderanih. Nick ih je brzo prelistao.
  
  "Zoveš se Pete Fremont", objasnio je Tonaka. "Zamišljam da si neka vrsta lijenčine. Ti si slobodni novinar i pisac, i alkoholičar."
  
  Godinama živiš na istočnoj obali. S vremena na vrijeme prodaš priču ili članak u Americi, a kad stigne račun, napit ćeš se. Tamo je sada pravi Pete Fremont - napit će se. Zato se ne moraš brinuti. Nećete vas dvoje trčati po Japanu. A sada se bolje obuci."
  
  Pružila mu je kratke hlače i plavu majicu, jeftine i nove, još uvijek u plastičnim vrećicama. "Zamolila sam jednu od djevojaka da ih kupi. Peteove stvari su prilično prljave. Ne brine se baš dobro o sebi."
  
  Nick je skinuo kratki ogrtač koji mu je Susie dala i obukao kratke hlače. Tonaka je ravnodušno promatrao. Sjetio se da je sve to već vidjela. Nema tajni pred ovim djetetom.
  
  "Dakle, stvarno postoji Pete Fremont, ha? I jamčiš da se neće proširiti dok ja radim? To je u redu, ali postoji i drugi aspekt. Svi u Tokiju trebali bi znati takav lik."
  
  Zapalila je cigaretu. "Neće biti teško sakriti ga. Mrtav je pijan. Ostat će takav danima, sve dok ima novca. Ionako ne može nikamo otići - ovo mu je jedina odjeća."
  
  Nick je zastao, vadeći pribadače iz svoje nove košulje. "Misliš da si ukrao tipu odjeću? Njegovu jedinu odjeću?"
  
  Tonaka je slegnuo ramenima. "Zašto ne? Trebaju nam. On to ne radi. Pete je dobar dečko, zna za nas, za Eta cure i povremeno nam pomaže. Ali on je beznadežni pijanac. Ne treba mu nikakva odjeća. Ima svoju bocu i svoju djevojku, i to je sve do čega mu je stalo. Požuri, Nick. Želim ti nešto pokazati."
  
  "Da, gospođo sahib."
  
  Pažljivo je podigao odijelo. Nekad je to bilo dobro odijelo. Sašiveno je u Hong Kongu - Nick je poznavao krojača - davno. Ušao je u njega, osjetivši karakterističan miris znoja i starosti. Savršeno mu je pristajalo. "Tvoj prijatelj Pete je krupan čovjek."
  
  "A sada ostatak."
  
  Nick je obuo cipele s ispucalim petama i tragovima ogrebotina. Kravata mu je bila poderana i umrljana. Kaput koji mu je pružila pripadao je Abercrombie & Fitchu iz vremena ledenog doba. Bio je prljav i nedostajao mu je remen.
  
  "Ovaj tip", promrmlja Nick, oblačeći kaput, "pravi je pijanac. Bože, kako podnosi miris vlastitog tijela?"
  
  Tonaka se nije nasmiješio. "Znam. Jadni Pete. Ali kad te otpuste UP, AP, Hong Kong Times i Singapore Times, i Asahi, Yomiuri i Osaka, pretpostavljam da te više nije briga. Evo... šešira."
  
  Nick ga je s divljenjem pogledao. Bilo je to remek-djelo. Bilo je novo dok je svijet bio mlad. Prljavo, izgužvano, poderano, umrljano znojem i bezoblično, još se uvijek isticalo poput poderanog grimiznog pera u pruzi umrljanoj solju. Posljednja gesta prkosa, posljednji izazov sudbini.
  
  "Volio bih upoznati ovog Petea Fremonta kad sve ovo završi", rekao je djevojci. "On mora biti hodajući primjer zakona preživljavanja." Činilo se da Nick prilično dobro poznaje samog sebe.
  
  "Možda", kratko je pristala. "Stani tamo i pusti me da te pogledam. Hmmm - iz daljine bi mogao proći kao Pete. Ne izbliza, jer ne izgledaš kao on. Nije baš važno. Njegovi papiri su ti važni kao paravan, a sumnjam da ćeš upoznati ikoga tko dobro poznaje Petea. Otac kaže da te neće prepoznati. Zapamti, ovo je cijeli njegov plan. Samo slijedim svoje upute."
  
  Nick je suzio oči prema njoj. "Ne voliš baš svog starog, zar ne?"
  
  Lice joj se stvrdnulo poput kabuki maske. "Poštujem svog oca. Ne moram ga voljeti. Hajde. Ima nešto što moraš vidjeti. Sačuvala sam to za kraj jer... jer želim da odeš odavde u pravom raspoloženju. I od sada nadalje, tvoja sigurnost."
  
  "Znam", rekao je Nick, prateći je do vrata. "Ti si sjajna mala psihologinja."
  
  Povela ga je niz hodnik do uskog stubišta. Glazba je još uvijek dopirala negdje iznad njegove glave. Imitacija Beatlesa. Clyde-san i njegove Četiri svilene bube. Nick Carter je odmahnuo glavom u tihom neodobravanju dok je slijedio Tonaku niz stube. Moderna glazba ga je ostavila ravnodušnim. Nipošto nije bio starac, ali nije bio ni toliko mlad. Nitko nije bio toliko mlad!
  
  Spuštali su se i padali. Postajalo je hladnije, a on je čuo i žuborenje vode. Tonaka je sada koristio malu svjetiljku.
  
  "Koliko podruma ima ovo mjesto?"
  
  "Mnogo. Ovaj dio Tokija je jako star. Nalazimo se točno ispod onoga što je nekad bila stara ljevaonica srebra. Jin. Koristili su ove podzemne prostore za pohranu ingota i kovanica."
  
  Stigli su do dna, a zatim su prošli poprečnim hodnikom u mračnu kabinu. Djevojka je pritisnula prekidač i prigušeno žuto svjetlo osvijetlilo je strop. Pokazala je na tijelo na običnom stolu u središtu sobe.
  
  "Otac je htio da ovo vidiš. Prvo. Prije nego što se neopozivo obvežeš." Pružila mu je svjetiljku. "Evo. Pogledaj pažljivo. Ovo će nam se dogoditi ako ne uspijemo."
  
  Nick je uzeo svjetiljku. "Mislio sam da sam izdan."
  
  "Ne baš. Otac kaže ne. Ako želiš odustati u ovom trenutku, morat ćemo te staviti na sljedeći avion natrag u Sjedinjene Države."
  
  Carter se namrštio, a zatim kiselo nasmiješio.
  
  Stari Kunizo je znao što će učiniti. Znao je da Carter može biti mnogo toga, ali kokoš nije bila jedna od njih.
  
  Usmjerio je snop svjetiljke na tijelo i pažljivo ga pregledao. Bio je dovoljno upoznat s leševima i smrću da odmah prepozna da je ovaj čovjek umro u strašnim mukama.
  
  Tijelo je pripadalo Japancu srednjih godina. Oči su mu bile zatvorene. Nick je pregledao mnoštvo malih rana koje su prekrivale čovjeka od vrata do gležnjeva. Moralo ih je biti tisuću! Male, krvave, razjapljene rane u mesu. Nijedna dovoljno duboka da ubije. Nijedna na vitalnom mjestu. Ali zbrojite ih sve i čovjek bi polako iskrvario do smrti. Trebalo bi satima. I bio bi užas, šok...
  
  Tonaka je stajala daleko u sjeni sićušne žute žarulje. Miris njezine cigarete dopro je do njega, oštar i jedak u hladnom, smrtonosnom mirisu sobe.
  
  Rekla je: "Vidiš tetovažu?"
  
  Pogledao ga je. Zbunilo ga je. Mala plava figurica Bude - s noževima zabodenim u nju. Bila je na njegovoj lijevoj ruci, s unutarnje strane, iznad lakta.
  
  "Vidim to", rekao je Nick. "Što to znači?"
  
  "Društvo Krvavog Bude. Zvao se Sadanaga. Bio je Eta, Burakumin. Kao ja - i moj otac. Kao milijuni nas. Ali Kinezi, Čikom, prisilili su ga da se pridruži Društvu i radi za njih. Ali Sadanaga je bio hrabar čovjek - pobunio se i radio je i za nas. Prijavio je Čikoma."
  
  Tonaka je bacila svoju užarenu cigaretu. "Otkrili su. Vidite rezultate. I upravo s tim ćete se suočiti ako nam pomognete, gospodine Carter. I to je samo dio toga."
  
  Nick se povukao i ponovno prešao svjetiljkom preko tijela. Tihe, male rane zjapile su po njemu. Ugasio je svjetlo i okrenuo se natrag prema djevojci. "Izgleda kao smrt od tisuću posjekotina - ali mislio sam da se to dogodilo Roninu."
  
  "Kinezi su ga vratili. U ažuriranom, modernom obliku. Vidjet ćeš. Moj otac ima model stroja koji koriste za kažnjavanje svakoga tko im se suprotstavi. Hajde, ovdje je hladno."
  
  Vratili su se u malu sobu u kojoj se Nick probudio. Glazba je još uvijek svirala, trzala i vibrirala. Nekako je izgubio svoj ručni sat.
  
  Bilo je, rekao mu je Tonaka, jedan i petnaest.
  
  "Ne želim spavati", rekao je. "Mogu odmah otići i otići tvom ocu. Nazovi ga i reci mu da sam na putu."
  
  "Nema telefon. To je nerazumno. Ali poslat ću mu poruku na vrijeme. Možda si u pravu - lakše je kretati se po Tokiju u ovo doba. Ali čekaj - ako sada ideš, moram ti ovo reći. Znam da nisi navikla na ovo", sjeća se moj otac, "ali to je sve što imamo. Teško nam je nabaviti oružje, Eta."
  
  Prišla je malom ormariću u kutu sobe i kleknula pred njega. Hlače su joj prianjale uz glatku liniju bokova i stražnjice, ograničavajući zategnuto meso.
  
  Vratila se s teškim pištoljem koji je presijavao masnim crnim sjajem. Pružila mu ga je zajedno s dva rezervna spremnika. "Jako je težak. Nisam ga mogla sama koristiti. Skriven je od okupacije. Mislim da je u dobrom stanju. Pretpostavljam da ga je neki Jenki zamijenio za cigarete i pivo ili za neku djevojku."
  
  Bio je to stari Colt .45, iz 1911. Nick iz njega nije pucao neko vrijeme, ali bio je upoznat s njim. Pištolj je bio poznat po svojoj nepreciznosti na udaljenosti većoj od pedeset metara, ali unutar te udaljenosti mogao je zaustaviti bika. Zapravo, bio je dizajniran da zaustavi nerede na Filipinima.
  
  Ispraznio je puni spremnik i provjerio osigurače, a zatim bacio patrone na jastuk. Ležali su debeli, tupi i smrtonosni, bakar je svjetlucao na svjetlu. Nick je provjerio opruge spremnika u svim spremnicima. Odgovarali bi. Baš kao stari .45 - naravno, nije bila Wilhelmina, ali nije imao drugi pištolj. A mogao je dokrajčiti Hugo stiletto pritisnut uz desnu ruku u futroli od brušene kože, ali nije ga bilo tamo. Morao se snaći. Zataknuo je Colt za pojas i zakopčao kaput preko njega. Izbočio se, ali ne previše.
  
  Tonaka ga je pomno promatrala. Osjetio je njezino odobravanje u njezinim tamnim očima. U stvarnosti, djevojka je bila optimističnija. Prepoznala je profesionalca kad ga je ugledala.
  
  Pružila mu je mali kožni privjesak za ključeve. "Iza robne kuće San-ai parkiran je Datsun. Znaš li ga?"
  
  "Znam." Bila je to cjevasta zgrada blizu Ginzi, poput ogromne rakete na svojoj platformi.
  
  "U redu. Evo registracijske oznake." Pružila mu je komad papira. "Auto se može pratiti. Ne mislim, ali možda. Samo trebaš riskirati. Znaš li kako doći do područja Sanya?"
  
  "Mislim da da. Idi autocestom do Shawa Dorija, zatim izađi i prošetaj do bejzbolskog stadiona. Skreni desno na Meiji Dori, a to bi me trebalo odvesti negdje blizu mosta Namidabashi. Je li tako?"
  
  Približila mu se. "Apsolutno točno.
  
  Dobro poznaješ Tokio.
  
  "Nije tako dobro kao što bi trebalo biti, ali mogu to razaznati. To je kao New York - sve sruše i ponovno izgrade."
  
  Tonaka je sada bila bliže, gotovo ga je dodirivala. Osmijeh joj je bio tužan. "Ne u području Sanye - to je još uvijek sirotinjska četvrt. Vjerojatno ćete morati parkirati blizu mosta i ući unutra. Nema puno ulica."
  
  "Znam." Vidio je sirotinjske četvrti diljem svijeta. Vidio ih je i osjetio njihov miris - gnoj, prljavštinu, ljudski izmet. Pse koji su jeli vlastiti izmet. Bebe koje nikada neće imati šanse i starije osobe koje čekaju smrt bez dostojanstva. Kunizo Matou, koji je bio Eta, Burakumin, mora da je imao jake osjećaje prema svom narodu da se vrati na mjesto poput Sanye da umre.
  
  Bila je u njegovom naručju. Pritisnula je svoje vitko tijelo uz njegovo veliko, tvrdo. Iznenadio se kad je vidio suze kako svjetlucaju u njezinim dugim, bademastim očima.
  
  "Onda idi", rekla mu je. "Bog bio s tobom. Učinila sam sve što sam mogla, poslušala sam svog plemenitog oca u svakom detalju. Hoćeš li mu prenijeti moje - moje poštovanje?"
  
  Nick ju je nježno držao. Drhtala je, a iz kose joj se širio slab miris sandalovine.
  
  "Samo tvoje poštovanje? Ne i tvoju ljubav?"
  
  Nije ga pogledala. Odmahnula je glavom. "Ne. Kao što kažem. Ali nemoj razmišljati o tome - ovo je između mog oca i mene. Ti i ja - mi smo različiti." Malo se odmaknula od njega. "Imam obećanje, Nick. Nadam se da ćeš me natjerati da to učinim."
  
  "Učinit ću to."
  
  Poljubio ju je. Usta su joj bila mirisna, meka, vlažna i podatna, poput pupoljka ruže. Kao što je i sumnjao, nije nosila grudnjak i osjetio je kako joj se grudi pritiskaju uz njega. Na trenutak su im se ramena spojila, a njezino drhtanje se pojačalo, disanje joj je postalo hrapavo. Zatim ga je odgurnula. "Ne! Ne možeš. To je to - uđi, pokazat ću ti kako da napustiš ovo mjesto. Ne trudi se pamtiti ovo - nećeš se ovamo vratiti."
  
  Dok su izlazili iz sobe, palo mu je na pamet: "Što je s ovim tijelom?"
  
  "To je naša briga. To nije prva stvar koje se rješavamo - kad dođe vrijeme, bacit ćemo je u luku."
  
  Pet minuta kasnije, Nick Carter osjetio je lagani dodir travanjske kiše na licu. Zapravo je bila jedva nešto više od magle, a nakon skučenog podruma, bilo je hladno i ugodno. Dašak hladnoće zadržao se u zraku, pa je zakopčao svoj stari ogrtač oko vrata.
  
  Tonaka ga je poveo u uličicu. Tamno, mutno nebo iznad njih odražavalo je neonska svjetla Ginzi, pola bloka dalje. Bilo je kasno, ali ulica se još uvijek njihala. Dok je hodao, Nick je osjetio dva mirisa koja je povezivao s Tokijom: vruće rezance i svježe izliveni beton. S desne strane nalazila se napuštena ravna površina gdje su kopali novi podrum. Miris betona bio je jači. Dizalice u jami nalikovale su usnulim rodama na kiši.
  
  Izašao je u sporednu ulicu i okrenuo se prema samoj Ginzi. Izašao je blok od kazališta Nichigeki. Zastao je na uglu i zapalio cigaretu, duboko povukavši, puštajući pogled da luta i upija frenetičnu scenu. Oko tri ujutro, Ginza se malo ohladila, ali još nije utihnula. Promet se prorijedio, ali je i dalje bio krcat. Ljudi su se još uvijek slijevali gore-dolje ovom fantastičnom ulicom. Prodavači rezanaca još su trubili. Smjela glazba dopirala je iz tisuća barova. Negdje je tiho zveckao samisen. Kasni tramvaj proletio je. Iznad svega, kao da nebo kaplje raznobojnim potocima, preplavila ga je jarka plima neonskih boja. Tokio. Drzak, bezobrazan, gad Zapada. Izrođen silovanjem vrijedne djevojke s Istoka.
  
  Prošla je rikša, kuli je umorno trčao pognute glave. Jenkijevski mornar i slatka Japanka bili su u čvrstom zagrljaju. Nick se nasmiješio. Nikad više nisi vidio ništa slično. Rikše. Bile su staromodne poput klompi ili kimona i obija. Mladi Japan bio je moderan - i bilo je mnogo hipija.
  
  Visoko desno, odmah ispod oblaka, treperilo je svjetlo upozorenja na Tokijskom tornju u parku Shiba. S druge strane ulice, jarka neonska svjetla poslovnice Chase Manhattan govorila su mu na japanskom i engleskom da ima prijatelja. Nickov osmijeh bio je pomalo kiseo. Sumnjao je da će mu S-M biti od velike pomoći u trenutnoj situaciji. Zapalio je još jednu cigaretu i nastavio hodati. Periferni vid bio mu je izvrstan i ugledao je dva uredna mala policajca, u plavim uniformama i bijelim rukavicama, kako mu se približavaju s lijeve strane. Hodali su polako, mašući palicama i razgovarajući jedni s drugima, prilično ležerno i bezazleno, ali nije imalo smisla riskirati.
  
  Nick je prošetao nekoliko blokova, zadržavajući svoj miris. Ništa. Odjednom je osjetio veliku glad i zaustavio se kod jarko osvijetljenog tempura bara, jedući ogroman pladanj prženog povrća i škampa. Ostavio je malo jena na kamenoj prečki i izašao. Nitko mu nije obraćao ni najmanju pažnju.
  
  Izašao je iz Ginzine, niz sporednu ulicu, i ušao na parkiralište San-ai sa stražnje strane. Natrijeve lampe bacale su plavozelenu izmaglicu na desetak automobila.
  
  Eto. Crni Datsun bio je tamo gdje je Tonaka rekao da će biti. Provjerio je vozačku dozvolu, smotao papir kako bi pronašao još jednu cigaretu, zatim ušao i odvezao se s parkirališta. Niti svjetla, niti sjene automobila koji ga prati. Zasad se činio dobro.
  
  Dok je sjedao, teški kalibar .45 zario mu se u prepone. Stavio ga je na sjedalo pored sebe.
  
  Vozio je pažljivo, poštujući ograničenje brzine od 32 kilometra na sat, sve dok se nije uključio na novu brzu cestu i krenuo prema sjeveru. Zatim je povećao brzinu na 48 km/h, što je još uvijek bilo unutar noćnog ograničenja. Poštivao je sve prometne znakove i signale. Kiša se pojačala i gotovo je skroz podigao vozačev prozor. Kako je mali automobil postajao zagušljiv, osjećao je miris znoja i prljavštine iz Pete Fremontovog odijela. U ovo doba nije bilo gotovo frenetičnog tokijskog prometa, a nije vidio ni policijske automobile. Bio je zahvalan. Ako bi ga policajci zaustavili, čak i zbog rutinske provjere, bilo bi malo teško izgledati i mirisati kao on. A objasniti bi bilo teško s pištoljem kalibra .45. Nick je poznavao tokijsku policiju iz prošlog iskustva. Bili su žilavi i učinkoviti - također su bili poznati po tome da bace čovjeka u pijesak i lako ga zaborave na nekoliko dana.
  
  Prošao je park Ueno s lijeve strane. Stadion Beisubooru sada je u blizini. Odlučio je ostaviti automobil na parkiralištu stanice Minowa na liniji Joban i pješice otići u četvrt Sanya preko mosta Namidabashi, gdje su se u stara vremena pogubljivali kriminalci.
  
  Mala prigradska stanica bila je mračna i pusta u kišnoj noći koja je jecala. Na parkiralištu je bio samo jedan automobil - stara krntija bez guma. Nick je zaključao Datsun, ponovno provjerio pištolj kalibra .45 i zataknuo ga za pojas. Skinuo je iznošeni šešir, podigao ovratnik i krenuo u tamnu kišu. Negdje je pas umorno zavijao - krik usamljenosti i očaja u tom usamljenom satu prije zore. Nick je krenuo dalje. Tonaka mu je dao svjetiljku i on ju je povremeno koristio. Ulični znakovi bili su nasumični, često odsutni, ali imao je opću ideju gdje se nalazi, a njegov osjećaj za orijentaciju bio je oštar.
  
  Prešavši most Namidabashi, našao se u samoj Sanyi. Lagani povjetarac s rijeke Sumida nosio je industrijski smrad okolnih tvornica. U vlažnom zraku visio je još jedan težak, oštar miris - miris stare, osušene krvi i trulih crijeva. Klaonice. Sanya ih je imao mnogo, i sjećao se koliko je eta, burakumina, bilo zaposleno u ubijanju i derenju životinja. Jedan od rijetkih odvratnih poslova koji su im bili dostupni kao klasi.
  
  Otišao je do ugla. Već je morao biti tamo. Ovdje je bio niz prenoćišta. Papirnati znak, otporan na vremenske uvjete i osvijetljen uljnom lampom, nudio je krevet za 20 jena. Pet centi.
  
  Bio je jedina osoba na ovom pustom mjestu. Siva kiša tiho je šištala i prskala po njegovom antiknom kabanici. Nick je pretpostavio da je vjerojatno udaljen otprilike jedan blok od svog odredišta. Nije bilo važno, jer je sada morao priznati da se izgubio. Osim ako Tonaka, šefica, nije uspostavila kontakt, kako je obećala.
  
  "Carter-san?"
  
  Uzdah, šapat, zamišljeni zvuk iznad plačuće kiše? Nick se ukočio, stavio ruku na hladni kundak kalibra .45 i osvrnuo se. Ništa. Niti jedne osobe. Nikoga.
  
  "Carter-san?"
  
  Glas je postajao viši, prodorniji, nošen vjetrom. Nick je progovorio u noć. "Da. Ja sam Carter-san. Gdje si?"
  
  "Ovdje, Carter-san, između zgrada. Idi do one sa svjetiljkom."
  
  Nick je izvukao svoj Colt iz pojasa i otkočio ga. Otišao je do mjesta gdje je iza papirnatog znaka gorjela uljanica.
  
  "Ovdje, Carter-san. Pogledaj dolje. Ispod tebe."
  
  Između zgrada bio je uzak prostor s tri stepenice koje su vodile dolje. U podnožju stepenica sjedio je čovjek pod slamnatim kabanicom.
  
  Nick se zaustavio na vrhu stepenica. "Mogu li upaliti svjetlo?"
  
  "Samo na sekundu, Carter-san. Opasno je."
  
  "Kako znaš da sam ja Carter-san?" prošaptao je Nick.
  
  Nije mogao vidjeti slijeganje starih ramena ispod prostirke, ali je pretpostavio. "Riskiram, ali rekla je da ćeš doći. A ako si Carter-san, trebao bih te uputiti Kunizo Matuu. Ako nisi Carter-san, onda si jedan od njih i ubit ćeš me."
  
  "Ja sam Carter-san. Gdje je Kunizo Matou?"
  
  Na trenutak je usmjerio svjetlo na stube. Njegove sjajne, sitne oči odražavale su svjetlost. Pramen sijede kose, staro lice opečeno vremenom i nevoljama. Sklupčao se pod prostirkom, poput samog Vremena. Nije imao dvadeset jena za krevet. Ali živio je, govorio je, pomagao je svom narodu.
  
  Nick je ugasio svjetlo. "Gdje?"
  
  "Siđi niz stepenice pored mene i ravno natrag niz hodnik. Koliko god možeš. Pazi na pse. Ovdje spavaju, divlji su i gladni. Na kraju ovog prolaza, nalazi se još jedan prolaz s desne strane - idi koliko god možeš. To je velika kuća, veća nego što misliš, a iza vrata je crveno svjetlo. Idi, Carter-san."
  
  Nick je izvukao hrskavu novčanicu iz prljavog novčanika Petea Fremonta. Stavio ju je
  
  bilo je ispod prostirke dok je prolazio. "Hvala vam, papa-san. Evo vam novac. Bit će lakše vašim starim kostima ležati u krevetu."
  
  "Arigato, Carter-san."
  
  "Itashimashi!"
  
  Nick je pažljivo hodao hodnikom, prstima dodirujući oronule zgrade s obje strane. Miris je bio užasan i stao je u ljepljivo blato. Slučajno je šutnuo psa, ali stvorenje je samo cvililo i otpuzalo.
  
  Okrenuo se i nastavio dalje, procijenio je da je to pola bloka. S obje strane bile su razbacane kolibe, hrpe lima, papira i starih sanduka za pakiranje - sve što se moglo spasiti ili ukrasti i upotrijebiti za izgradnju kuće. S vremena na vrijeme ugledao bi slabo svjetlo ili čuo dječji plač. Kiša je oplakivala stanovnike, krpe i kosti života. Mršava mačka pljunula je na Nicka i pobjegla u noć.
  
  Tada ga je ugledao. Prigušeno crveno svjetlo iza papirnatih vrata. Vidljivo samo ako ga tražite. Kiselo se nasmiješio i nakratko pomislio na svoju mladost u gradiću na Srednjem zapadu, gdje su djevojke u tvornici Prave svile zapravo držale crvene žarulje u prozorima.
  
  Kiša, iznenada uhvaćena vjetrom, udarila je tetovažom o papirnata vrata. Nick je lagano pokucao. Napravio je korak unatrag, korak udesno, s Coltom spremnim za pucanje u noć. Čudan osjećaj fantazije, nestvarnosti, koji ga je proganjao otkad je bio drogiran, sada je nestao. Sada je bio AXEman. Bio je Killmaster. I radio je.
  
  Papirnata vrata su se otvorila uz tihi uzdah, a kroz njih je ušla ogromna, nejasna figura.
  
  "Nick?"
  
  Bio je to Kunizo Matouov glas, ali nije bio. Ne onaj glas kojeg se Nick sjećao svih tih godina. Bio je to stari glas, bolestan glas, i stalno je ponavljao: "Nick?"
  
  "Da, Kunizo. Nick Carter. Razumijem da ste me htjeli vidjeti."
  
  Sve u svemu, pomisli Nick, to je vjerojatno bila podcjenjivanje stoljeća.
  
  
  Poglavlje 6
  
  
  Kuća je bila slabo osvijetljena papirnatim lampionima. "Nije da se pridržavam starih običaja", rekao je Kunizo Matu, vodeći ga u unutarnju sobu. "Loša rasvjeta je prednost u ovom susjedstvu. Pogotovo sada kada sam objavio svoj mali rat kineskim komunistima. Je li ti moja kći pričala o tome?"
  
  "Malo", rekao je Nick. "Ne puno. Rekla je da ćeš sve razjasniti. Volio bih da to učiniš. Zbunjen sam oko mnogo stvari."
  
  Soba je bila skladnih proporcija i namještena u japanskom stilu. Slamnate prostirke, niski stol na tatami prostirkama, cvijeće od rižinog papira na zidu i mekani jastuci oko stola. Na stolu su stajale male šalice i boca sakija.
  
  Matu je pokazao na jastuk. "Morat ćeš sjesti na pod, stari prijatelju. Ali prvo, jesi li donio moj medaljon? Jako ga cijenim i želim ga imati uz sebe kad umrem." Bila je to jednostavna izjava činjenice, lišena sentimentalnosti.
  
  Nick je iz džepa izvukao medaljon i pružio mu ga. Da nije bilo Tonake, zaboravio bi na njega. Rekla mu je: "Starac će ga tražiti."
  
  Matu je uzeo zlatni i žadni disk i spremio ga u ladicu. Sjeo je nasuprot Nicka za stolom i posegnuo za bocom sakija. "Nećemo se previše ceremonijalno držati, stari prijatelju, ali ima vremena za malo piće i prisjetiti se svih prošlih dana. Lijepo od tebe što si došao."
  
  Nick se nasmiješio. "Nisam imao puno izbora, Kunizo. Je li ti rekla kako su me ona i njezini kolege izviđači doveli ovamo?"
  
  "Rekla mi je. Vrlo je poslušna kći, ali nisam baš htio da ide u takve krajnosti. Možda sam bio malo prerevniji u svojim uputama. Samo sam se nadao da te može uvjeriti." Ulio je saki u šalice od ljuske jajeta.
  
  Nick Carter je slegnuo ramenima. "Uvjerila me. Zaboravi, Kunizo. Ionako bih došao kad bih shvatio ozbiljnost stvari. Samo bih mogao imati malo problema objasniti stvari svom šefu."
  
  "David Hawk?" Matu mu je pružio šalicu sakija.
  
  "Znaš što?"
  
  Matu je kimnuo i popio saki. Još je uvijek bio građen poput sumo hrvača, ali sada ga je starost ogrnula mlohavom haljom, a crte lica preoštre. Oči su mu bile duboko usađene, s ogromnim podočnjacima ispod njih, i pekle su od vrućice i nečeg drugog što ga je izjedalo.
  
  Ponovno je kimnuo. "Oduvijek sam znao puno više nego što si sumnjao, Nick. O tebi i AX-u. Poznavao si me kao prijatelja, kao svog učitelja karatea i juda. Radio sam za japansku obavještajnu službu."
  
  "To mi je Tonaka rekao."
  
  "Da. To sam joj konačno rekao. Ono što ti nije mogla reći, jer ne zna - vrlo malo ljudi zna - jest da sam sve ove godine bio dvostruki agent. Također sam radio za Britance."
  
  Nick je srknuo svoj saki. Nije bio osobito iznenađen, iako mu je to bila novost. Držao je pogled na kratkom švedskom mitraljezu K koji je Matu donio - ležao je na stolu - i nije ništa rekao. Matu je putovao tisućama kilometara s njim kako bi razgovarali. Kad bude spreman, hoće. Nick je čekao.
  
  Matu još nije bio spreman početi pregledavati slučajeve. Zurio je u bocu sakija. Kiša je svirala metalni ragtime na krovu. Netko je negdje u kući kašljao. Nick
  
  nagnuo je uho i pogledao krupnog čovjeka.
  
  "Sluga. Dobar dečko. Možemo mu vjerovati."
  
  Nick je ponovno natočio šalicu sakija i zapalio cigaretu. Matu je odbio. "Moj liječnik to ne dopušta. Laže i kaže da ću dugo živjeti." Potapšao se po ogromnom trbuhu. "Znam bolje. Ovaj rak me živog izjeda. Je li mi kći to spomenula?"
  
  "Nešto od toga." Doktor je bio lažljivac. Killmaster je prepoznao smrt kad je bila ispisana na čovjekovom licu.
  
  Kunizo Matu je uzdahnuo. "Dajem si šest mjeseci. Nemam puno vremena za ono što bih htio. Šteta. Ali, pretpostavljam da uvijek tako ide - netko odugovlači, odgađa i odgađa, a onda jednog dana dođe Smrt i vrijeme je prošlo. Ja..."
  
  Nježno, vrlo nježno, Nick ga je gurnuo. "Neke stvari razumijem, Kunizo. Neke stvari ne razumijem. O tvojim ljudima i kako si im se vratio, Burakumima, i kako stvari ne idu dobro između tebe i tvoje kćeri. Znam da to pokušavaš popraviti prije nego što umreš. Imaš moje potpuno suosjećanje, Kunizo, i znaš da je u našem poslu suosjećanje teško pronaći. Ali uvijek smo bili iskreni i izravni jedno prema drugome - moraš se pozabaviti Kunizovim poslom! Što želiš od mene?"
  
  Matu je teško uzdahnuo. Čudno je mirisao, a Nick je pomislio da je to pravi miris raka. Čitao je da neki od njih zapravo smrde.
  
  "U pravu si", rekao je Matu. "Baš kao i u stara vremena - obično si bio u pravu. Zato pažljivo slušaj. Rekao sam ti da sam dvostruki agent, radio sam i za našu obavještajnu službu i za britanski MI5. Pa, u MI5 sam upoznao čovjeka po imenu Cecil Aubrey. Tada je bio samo mlađi časnik. Sada je vitez, ili će uskoro biti... Sir Cecil Aubrey! Čak i nakon svih ovih godina, još uvijek imam mnogo kontakata. Održavao sam ih u dobrom stanju, moglo bi se reći. Za starca, Nicka, za umirućeg čovjeka, vrlo dobro znam što se događa u svijetu. U našem svijetu. Špijunaža u podzemlju. Prije nekoliko mjeseci..."
  
  Kunizo Matou je pola sata čvrsto govorio. Nick Carter je pažljivo slušao, samo povremeno prekidajući da postavi pitanje. Uglavnom je pio sake, pušio cigarete i dodirivao švedski mitraljez K-45. Bio je to elegantan stroj.
  
  Kunizo Matu je rekao: "Vidiš, stari prijatelju, ovo je komplicirana stvar. Više nemam službenih veza, pa sam organizirao žene iz Ete i činim najbolje što mogu. Ponekad je frustrirajuće, posebno sada kada smo suočeni s dvostrukom zavjerom. Siguran sam da Richard Filston nije došao u Tokio samo da bi organizirao sabotažnu kampanju i zamračenje. To je više od toga. To je puno više od toga. Moje skromno mišljenje je da Rusi planiraju nekako prevariti Kineze, obmanuti ih i baciti ih u juhu."
  
  Nickov osmijeh je bio tvrd. "Recept za drevnu kinesku juhu od patke - prvo uhvati patku!"
  
  Postao je dvostruko oprezan pri prvom spomenu imena Richarda Filstona. Hvatanje Filstona, čak i njegovo ubojstvo, bio bi puč stoljeća. Bilo je teško povjerovati da bi ovaj čovjek napustio sigurnost Rusije samo da bi nadgledao operaciju sabotaže, bez obzira na njezine razmjere. Kunizo je u tome bio u pravu. Ovo je moralo biti nešto drugo.
  
  Ponovno je natočio šalicu sakijem. "Jesi li siguran da je Filston u Tokiju? Sad?"
  
  Krupno tijelo se streslo dok je starac slegnuo širokim ramenima. "Najbolje što čovjek može biti siguran u ovom poslu. Da. Ovdje je. Pronašao sam ga, a onda sam ga izgubio. Zna sve trikove. Vjerujem da čak ni Johnny Chow, vođa lokalnih kineskih agenata, ne zna gdje je Filston trenutno. A moraju blisko surađivati."
  
  - Dakle, Filston ima svoje ljude. Svoju organizaciju, ne računajući Čikome?
  
  Još jedno slijeganje ramenima. "Pretpostavljam. Mala skupina. Mora biti mala kako bi se izbjegla pozornost. Philston će djelovati neovisno. Neće imati nikakve veze s ruskim veleposlanstvom ovdje. Ako ga uhvate u tome - što god radio - odreći će ga se."
  
  Nick je na trenutak razmislio. "Je li njihovo mjesto još uvijek u Azabu Mamiani 1?"
  
  "Ista stvar. Ali nema smisla gledati njihovu ambasadu. Moje djevojke već nekoliko dana dežuraju danonoćno. Ništa."
  
  Ulazna vrata su se počela otvarati. Polako. Centimetar po centimetar. Utori su bili dobro podmazani, a vrata nisu ispuštala nikakav zvuk.
  
  "Dakle, evo te", rekao je Kunizo Matuu. "Mogu se nositi s planom sabotaže. Mogu prikupiti dokaze i predati ih policiji u zadnji čas. Saslušat će me, jer iako više nisam aktivan, još uvijek mogu izvršiti pritisak. Ali ne mogu ništa učiniti u vezi Richarda Filstona, a on je stvarna opasnost. Ova igra je prevelika za mene. Zato sam te pozvao, zato sam poslao medaljon, zato sada tražim ono što sam mislio da nikada neću tražiti: da platiš dug."
  
  Odjednom se nagnuo preko stola prema Nicku. "Nikad nisam tražio dug, imaj na umu! Ti si, Nick, uvijek inzistirao da mi duguješ cijeli svoj život."
  
  "Istina je. Ne volim dugove. Platit ću ih ako mogu. Želiš li da pronađem Richarda Filstona i ubijem ga?"
  
  
  Matuove su se oči zasjale. "Ne zanima me što ćete mu učiniti. Ubijte ga. Predajte ga našoj policiji, vratite ga u Sjedinjene Države. Dajte ga Britancima. Meni je svejedno."
  
  Ulazna vrata su sada bila otvorena. Pljusak je natopio prostirku u hodniku. Čovjek se polako pomaknuo u unutarnju sobu. Pištolj u njegovoj ruci je mutno svjetlucao.
  
  "MI5 zna da je Filston u Tokiju", rekao je Matu. "Pobrinuo sam se za to. Rekao sam Cecilu Aubreyju o tome prije minutu. On zna. Znat će što učiniti."
  
  Nick nije bio osobito zadovoljan. "To znači da mogu raditi za sve britanske agente. I za CIA-u, ako nas službeno zatraže pomoć. Stvari bi se mogle zakomplicirati. Volim raditi sam koliko god je to moguće."
  
  Čovjek je već bio na pola puta niz hodnik. Pažljivo je skinuo osigurač s pištolja.
  
  Nick Carter ustao je i protegnuo se. Odjednom je bio umoran do kostiju. "U redu, Kunizo. Ostavit ćemo to tako. Pokušat ću pronaći Filstona. Kad odem odavde, bit ću sam. Da se ne bi previše zbunio, zaboravit ću na ovog Johnnyja Chowa, Kineze i sabotažnu zavjeru. Ti se pobrini za ovaj kut. Ja ću se usredotočiti na Filstona. Kad ga uhvatim, ako ga uhvatim, onda ću odlučiti što ću s njim. U redu?"
  
  Matu je također ustao. Klimnuo je glavom, brada mu je drhtala. "Kako kažeš, Nick. Dobro. Mislim da je najbolje da se koncentriramo i suzimo pitanja. Ali sada imam nešto za pokazati. Je li ti Tonaka dopustio da vidiš tijelo kamo su te prvo odveli?"
  
  Muškarac u hodniku, stojeći u mraku, mogao je vidjeti nejasne siluete dvojice muškaraca u unutarnjoj sobi. Upravo su ustali od stola.
  
  Nick je rekao: "Ona je to učinila. Gospodine, zovem se Sadanaga. Trebao bi svakog trena stići u luku."
  
  Matu je prišao malom lakiranom ormariću u kutu. Sagnuo se uz stenjanje, njegov veliki trbuh se njišući. "Pamćenje ti je dobro kao i uvijek, Nick. Ali njegovo ime nije važno. Čak ni njegova smrt. Nije prvi, a neće biti ni posljednji. Ali drago mi je da si vidio njegovo tijelo. Ovo i ovo će objasniti koliko su se Johnny Chow i njegovi Kinezi trudili."
  
  Stavio je malog Budu na stol. Bio je napravljen od bronce i visok oko trideset centimetara. Matu ga je dodirnuo i prednja polovica se otvorila na malim šarkama. Svjetlost se odbijala od mnogih sitnih oštrica ugrađenih u kip.
  
  "Zovu ga Krvavi Buda", rekao je Matu. "To je stara ideja, prenesena do danas. I nije baš istočnjačka, znate, jer je to verzija Iron Maidena koja se koristila u Europi u srednjem vijeku. Žrtvu stave u Budu i zaključaju je na mjestu. Naravno, stvarno postoji tisuću noževa, ali kakve to ima veze? Krvari vrlo sporo jer su oštrice pametno postavljene i nijedna od njih ne prodire preduboko niti dodiruje vitalno mjesto. Nije baš ugodna smrt."
  
  Vrata sobe su se otvorila prvi centimetar.
  
  Nick je imao fotografiju. "Prisiljavaju li Chicomi ljude iz Ete da se pridruže Društvu Krvavog Bude?"
  
  "Da." Matu je tužno odmahnuo glavom. "Neki od Ete im se opiru. Ne mnogo. Eta, Burakumini, su manjina i nemaju puno načina da se bore. Čikomi koriste poslove, politički pritisak, novac - ali uglavnom teror. Vrlo su pametni. Prisiljavaju muškarce da se pridruže Društvu terorizmom, prijetnjama njihovim ženama i djeci. Zatim, ako muškarci popuste, ako povrate svoju muževnost i pokušaju se boriti - vidjet ćete što će se dogoditi." Pokazao je na malog, smrtonosnog Budu na stolu. "Zato sam se okrenuo ženama, s određenim uspjehom, jer Čikomi još nisu shvatili kako se nositi sa ženama. Napravio sam ovaj model kako bih ženama pokazao što bi im se dogodilo ako bi ih uhvatili."
  
  Nick je otpustio pištolj Colt kalibra .45 s pojasa, gdje mu je bio zaboden u trbuhu. "Ti si taj koji se brine, Kunizo. Ali znam što misliš - Čikomi će uništiti Tokio i spaliti ga do temelja, a za to okriviti tvoje ljude, Eta."
  
  Vrata iza njih sada su bila napola otvorena.
  
  "Tužna istina, Nick, jest da se mnogi moji ljudi zapravo bune. Pljačkaju i pale u znak prosvjeda protiv siromaštva i diskriminacije. Oni su prirodno oruđe za Čikome. Pokušavam ih urazumiti, ali nemam puno uspjeha. Moji ljudi su vrlo ogorčeni."
  
  Nick je navukao svoj stari kaput. "Da. Ali to je tvoj problem, Kunizo. Moj je pronaći Richarda Filstona. Zato ću se baciti na posao, i što prije to bolje. Jedna stvar, pomislio sam, mogla bi mi pomoći. Što misliš da Filston zapravo smjera? Njegov pravi razlog boravka u Tokiju? To bi mi moglo dati početnu točku."
  
  Tišina. Vrata iza njih su se prestala pomicati.
  
  Matu je rekao: "To je samo nagađanje, Nick. Ludo nagađanje. Moraš to shvatiti. Smij se ako želiš, ali mislim da je Filston u Tokiju da..."
  
  U tišini iza njih, pištolj je ljutito kašljao. Bio je to staromodni Luger s prigušivačem i relativno malom brzinom na izlazu iz cijevi. Brutalni metak kalibra 9 mm otkinuo je veći dio Kunizo Mate lica. Glava mu se trznula unatrag. Tijelo, prekriveno masnoćom, ostalo je nepomično.
  
  Zatim je pao naprijed, razbijajući stol u komadiće, prolivajući krv po totamiju, zdrobljujući model Bude.
  
  Do tada je Nick Carter udario u blok i kotrljao se udesno. Ustao je s Coltom u ruci. Ugledao je nejasnu figuru, mutnu sjenu, kako se udaljava od vrata. Nick je pucao iz čučnja.
  
  BLA M-BLAM-BLA M-BLAM
  
  Colt je urlao u tišini poput topa. Sjena je nestala, a Nick je čuo korake kako udaraju o halu. Pratio je zvuk.
  
  Sjena je upravo izlazila na vrata. BLAM-BLAM. Teški .45 probudio je jeku. I okolno područje. Carter je znao da ima samo nekoliko minuta, možda sekundi, da se odande izvuče. Nije se osvrnuo na svog starog prijatelja. Sad je bilo gotovo.
  
  Istrčao je na kišu i prvi lažni nagovještaj zore. Bilo je dovoljno svjetla da vidi ubojicu kako skreće lijevo, natrag putem kojim su on i Nick došli. To je vjerojatno bio jedini način da uđe i izađe. Nick je potrčao za njim. Više nije pucao. Bilo je besmisleno, a već ga je mučio mučan osjećaj neuspjeha. Kopile će pobjeći.
  
  Kad je stigao do zavoja, nikoga nije bilo na vidiku. Nick je trčao niz uski prolaz koji je vodio natrag do skloništa, klizeći se i posrćući u blatu pod nogama. Sada su se glasovi čuli posvuda oko njega. Bebe su plakale. Žene su postavljale pitanja. Muškarci su se kretali i pitali.
  
  Na stubama se stari prosjak još uvijek skrivao pod tepihom od kiše. Nick ga je dodirnuo po ramenu. "Tata! Jesi li vidio..."
  
  Starac je pao poput slomljene lutke. Ružna rana na njegovom grlu zurila je u Nicka tihim, prijekornim ustima. Tepih pod njim bio je crveno obojen. U jednoj čvornovati ruci još je uvijek stezao hrskavu novčanicu koju mu je Nick dao.
  
  "Oprosti, Papa-san." Nick je skočio uz stepenice. Unatoč kiši, bilo je sve svjetlije. Morao je odande izaći. Brzo! Nije imalo smisla ovdje se zadržavati. Ubojica se iskradao, nestajući u labirintu sirotinjskih četvrti, a Kunizo Mata je bio mrtav, rak je bio prevaren. Krenimo odatle.
  
  Policijski automobili izašli su na ulicu iz suprotnih smjerova, dva od njih pažljivo su mu blokirala put za bijeg. Dva reflektora zaustavila su ga poput moljca u prometnoj gužvi.
  
  "Tomarinasai!"
  
  Nick se zaustavio. Mirisalo je na namještaljku, a on je bio usred svega. Netko je koristio telefon, i tajming je bio savršen. Ispustio je Colt i bacio ga niz stepenice. Kad bi samo uspio privući njihovu pažnju, postojala je šansa da ga neće vidjeti. Ili pronaći mrtvog prosjaka. Brzo razmišljaj, Carter! Zapravo je brzo razmišljao i bacio se na posao. Podigao je ruke i polako krenuo prema najbližem policijskom automobilu. Mogao bi se izvući. Popio je taman dovoljno sakija da ga osjeti.
  
  Prošao je između dva automobila. Sad su stali, motori su im tiho predili, svjetla kupole bljeskala su posvuda oko njih. Nick je trepnuo u svjetlima farova. Namrštio se, uspio se lagano zanjihati. Sada je bio Pete Fremont i bolje bi mu bilo da to zapamti. Ako ga ubace u kihač, gotov je. Jastreb u kavezu ne hvata zečeve.
  
  "Što je ovo, dovraga? Što se događa? Ljudi lupaju po cijeloj kući, policajci me zaustavljaju! Što se, dovraga, događa?" Pete Fremont postajao je sve ljutiji i ljutiji.
  
  Iz svakog automobila izašao je policajac i zakoračio u oblak svjetlosti. Obojica su bili mali i uredni. Obojica su nosili velike Nambu pištolje, uperene u Nicka. Petea.
  
  Poručnik je pogledao krupnog Amerikanca i lagano se naklonio. Poručniče! Zapisao je to. Poručnici se obično nisu vozili u krstašima.
  
  "O namae wa?
  
  "Pete Fremont. Mogu li sada spustiti ruke, gospodine policajče?" Ispunjen sarkazmom.
  
  Drugi policajac, snažno građen muškarac s oštrim zubima, brzo je pretražio Nicka. Kimnuo je poručniku. Nick je pustio da mu njegov saki dah pljusne u lice i vidio ga kako se trza.
  
  "U redu", rekao je poručnik. "Ruke dolje. Kokuseki wa?"
  
  Nick se lagano zanjihao. "America-gin." Rekao je to ponosno, trijumfalno, kao da će otpjevati "Zvjezdano posutu zastavu".
  
  Štucnuo je. "Američki džin, Bože, i ne zaboravite. Ako vi majmuni mislite da ćete me udariti..."
  
  Poručnik je izgledao dosadno. Pijani Jenkiji nisu mu bili ništa novo. Pružio je ruku. "Papire, molim."
  
  Nick Carter je predao Peteu Fremontu novčanik i izgovorio kratku molitvu.
  
  Poručnik je pretraživao novčanik, držeći ga prema jednom od farova. Drugi policajac sada se maknuo od svjetla, uperivši pištolj u Nicka. Znali su svoj posao, ti tokijski policajci.
  
  Poručnik je pogledao Nicka. "Tokyo no jusho wa?"
  
  Isuse! Njegova adresa u Tokiju? Pete Fremontova adresa u Tokiju. Nije imao pojma. Sve što je mogao učiniti bilo je lagati i nadati se. Mozak mu je kliktao poput računala i smislio je nešto što bi moglo upaliti.
  
  "Ne živim u Tokiju", rekao je. "U Japanu sam poslovno. Navratio sam sinoć. Živim u Seulu. Koreji." Grozničavo je tražio adresu u Seulu. Evo je! Kuća Sally Soo.
  
  "Gdje u Seulu?"
  
  Poručnik je prišao bliže, pažljivo ga pregledavajući od glave do pete, sudeći po odjeći i mirisu. Njegov polusmijeh bio je arogantan. "Koga pokušavaš prevariti, Saki-glavo?"
  
  "19 Donjadon, Chongku." Nick se podsmjehnuo i puhnuo saki poručniku. "Slušaj, Buster. Vidjet ćeš da govorim istinu." Pustio je da mu se u glas uvuče stenjanje. "Slušaj, o čemu se radi? Nisam ništa učinio. Samo sam došao ovamo vidjeti djevojku. Onda, dok sam odlazio, počela je pucnjava. A sada vi dečki..."
  
  Poručnik ga je pogledao s blagom zbunjenošću. Nickovo se raspoloženje popravilo. Policajac će povjerovati u ovu priču. Hvala Bogu što se riješio Colta. Ali još uvijek bi mogao upasti u nevolje ako počnu njuškati okolo.
  
  "Jesi li pio?" Bilo je to retoričko pitanje.
  
  Nick se zaljuljao i ponovno štucnuo. "Da. Malo sam popio. Uvijek pijem kad sam s djevojkom. Što kažeš na ovo?"
  
  "Jesi li čuo pucnjavu? Gdje?"
  
  Nick je slegnuo ramenima. "Ne znam točno kamo. Možete se kladiti da nisam išao istraživati! Znam samo da sam upravo izlazio iz kuće svoje djevojke, gledao svoja posla, i odjednom bam - bam!" Zaustavio se i sumnjičavo pogledao poručnika. "Hej! Kako ste vi ljudi tako brzo stigli ovamo? Očekivali ste nevolje, ha?"
  
  Poručnik se namrštio. "Postavljam pitanja, gospodine Fremont. Ali primili smo dojavu o nemirima ovdje. Kao što možete zamisliti, ovo područje nije baš najbolje." Ponovno je pogledao Nicka, primijetivši njegovo otrcano odijelo, zgužvani šešir i kabanicu. Njegov izraz lica potvrdio je uvjerenje da gospodin Pete Fremont pripada ovom području. Telefonski poziv je, zapravo, bio anoniman i oskudan. Za pola sata bit će problema u području Sanye, blizu prenoćišta. Problemi s pucnjavom. Pozivatelj je bio japanski državljanin koji poštuje zakon i odlučio je da policija treba znati. To je bilo sve - i klik tiho spuštene slušalice.
  
  Poručnik se počešao po bradi i osvrnuo se oko sebe. Svjetlost je rasla. Gomila baraka i koliba protezala se milju u svim smjerovima. Bio je to labirint i znao je da u njemu neće ništa pronaći. Nije imao dovoljno ljudi za pravu pretragu, čak i da je znao što traži. A policija, kad bi se uopće usudila ući u džunglu Sanye, putovala je u timovima od četiri i pet osoba. Pogledao je krupnog, pijanog Amerikanca. Fremont? Pete Fremont? Ime mu je bilo nejasno poznato, ali nije ga mogao smjestiti. Je li bilo važno? Jenkiji su očito bankrotirali na plaži, a bilo ih je mnogo u Tokiju i svakom velikom gradu na Istoku. Živio je s nekom kurvom po imenu Sanya. Pa što? Nije bilo ilegalno.
  
  Nick je strpljivo čekao. Bilo je vrijeme da drži jezik za zubima. Promatrao je poručnikove misli. Časnik ga je htio pustiti.
  
  Poručnik je upravo htio vratiti Nickov novčanik kad je u jednom od automobila zazvonio radio. Netko je tiho dozvao poručnikovo ime. Okrenuo se, još uvijek držeći novčanik. "Trenutak, molim." Tokijski policajci su uvijek pristojni. Nick je opsovao u sebi. Počelo se prokleto svitati! Trebali su uočiti mrtvog prosjaka, a onda će sve sigurno zadiviti obožavatelje.
  
  Poručnik se vratio. Nick se osjećao pomalo nelagodno kad je prepoznao izraz na čovjekovom licu. Već ga je vidio. Mačka zna gdje se nalazi slatki, debeli kanarinac.
  
  Poručnik je ponovno otvorio novčanik. "Kažete da se zovete Pete Fremont?"
  
  Nick je izgledao zbunjeno. Istovremeno, napravio je mali korak bliže poručniku. Nešto je pošlo po zlu. Potpuno krivo. Počeo je smišljati novi plan.
  
  Pokazao je na novčanik i ogorčeno rekao: "Da, Pete Fremont. Za ime Božje. Gle, što je ovo! Stari treći stupanj? To neće upaliti. Znam svoja prava. Ili me pustite. A ako me optužite, odmah ću nazvati američkog veleposlanika i..."
  
  Poručnik se nasmiješio i poskočio. "Siguran sam da će veleposlanik biti sretan čuti vas, gospodine. Mislim da ćete morati poći s nama na postaju. Čini se da je došlo do vrlo neobične zabune. Muškarac je pronađen mrtav u svom stanu. Muškarac koji se također zove Pete Fremont, a kojeg je njegova djevojka identificirala kao Petea Fremonta."
  
  Nick je pokušao eksplodirati. Primaknuo se još nekoliko centimetara bliže čovjeku.
  
  "Pa što? Nisam rekao da sam jedini Pete Fremont na svijetu. To je bila samo greška."
  
  Mali poručnik se ovaj put nije naklonio. Vrlo je uljudno kimnuo glavom i rekao: "Siguran sam da je to istina. Ali molim vas, otpratite nas do postaje dok ne riješimo ovu stvar." Pokazao je na drugog policajca, koji je još uvijek pokrivao Nicka nambuom.
  
  Nick Carter se brzo i glatko kretao prema poručniku. Policajac, iako iznenađen, bio je dobro uvježban i zauzeo je obrambeni judo stav, opustio se i čekao da Nick skoči na njega. Kunizo Matu je to Nicka naučio prije godinu dana.
  
  Nick se zaustavio. Pružio je desnu ruku kao
  
  Koristio je mamac, a kad ga je policajac pokušao uhvatiti za zapešće i baciti ga preko ramena, Nick je povukao ruku unatrag i zadao oštar lijevi kroše čovjeku u solarni pleksus. Morao se približiti prije nego što ostali policajci počnu pucati.
  
  Zapanjeni poručnik pao je naprijed, a Nick ga je uhvatio i u trenutku krenuo za njim. Osigurao je punu nelsonicu i podigao čovjeka s tla. Nije težio više od 59-69 kilograma. Raširivši noge kako bi spriječio čovjeka da ga udari nogom u prepone, Nick se povukao prema stepenicama koje su vodile do prolaza iza prenoćišta. To je sada bio jedini izlaz. Niski policajac visio je pred njim, učinkovit neprobojni štit.
  
  Sada su mu se suprotstavila tri policajca. Reflektori su bili slabi snopovi mrtve svjetlosti u zoru.
  
  Nick se oprezno povukao prema stepenicama. "Ostanite podalje", upozorio ih je. "Ako se bacite na mene, slomit ću mu vrat!"
  
  Poručnik ga je pokušao udariti nogom, a Nick je lagano pritisnuo. Kosti u poručnikovom tankom vratu pukle su uz glasan tresak. Zastenjao je i prestao udarati.
  
  "Dobro je", rekao im je Nick, "Nisam ga još ozlijedio. Ostavimo to tako."
  
  Gdje je, dovraga, bio taj prvi korak?
  
  Trojica policajaca prestala su ga pratiti. Jedan od njih otrčao je do automobila i počeo brzo govoriti u radiomikrofon. Poziv u pomoć. Nick se nije protivio. Nije planirao biti tamo.
  
  Noga mu je dotaknula prvu stepenicu. Dobro. Sad, ako ne napravi nikakve pogreške, ima priliku.
  
  Namrštio se na policajce. Držali su se na distanci.
  
  "Vodim ga sa sobom", rekao je Nick. "Niz ovaj hodnik iza mene. Pokušaj me slijediti i ozlijedit će se. Ostanite ovdje kao dobri mali policajci i bit će dobro. Tvoja je odluka. Sayonara!"
  
  Sišao je niz stepenice. Dolje je bio izvan vidokruga policajaca. Osjetio je tijelo starog prosjaka pod nogama. Odjednom je pritisnuo, gurnuvši poručnikovu glavu naprijed i karate udarivši ga po vratu. Palac mu je bio izbačen, a osjetio je lagani udarac dok je oštrica njegove žuljevite ruke zarezala u mršavi vrat. Ispustio je čovjeka.
  
  Colt je djelomično ležao ispod mrtvog prosjaka. Nick ga je podigao - kundak je bio ljepljiv od starčeve krvi - i potrčao niz hodnik. Držao je Colt u desnoj ruci, koračajući naprijed. Nitko u ovom području neće ometati čovjeka koji je nosio pištolj.
  
  Sada je bilo pitanje sekundi. Nije napuštao džunglu Sanya, ulazio je u nju, i policija ga nikada neće pronaći. Kolibe su bile u potpunosti napravljene od papira, drveta ili lima, krhke vatrene zamke, a sve što je trebao učiniti bilo je buldožerom se probiti kroz njih.
  
  Ponovno je skrenuo desno i potrčao prema Matuovoj kući. Protrčao je kroz ulazna vrata, još uvijek otvorena, i nastavio kroz unutarnju sobu. Kunizo je ležao u vlastitoj krvi. Nick je nastavio hodati.
  
  Probio je papirnata vrata. Tamnoputo lice provirilo je ispod tepiha, prestrašeno. Sluga. Previše uplašen da bi ustao i istražio. Nick je nastavio hodati.
  
  Stavio je ruke ispred lica i probio zid. Papir i krhko drvo otkinuti su uz tiho cviljenje. Nick se počeo osjećati kao tenk.
  
  Prešao je preko malog, otvorenog dvorišta zatrpanog smećem. Bio je tu još jedan zid od drveta i papira. Zaronio je u njega, ostavljajući obris svog velikog tijela u zjapećoj rupi. Soba je bila prazna. Probio se naprijed, kroz još jedan zid, u drugu sobu - ili je to bila neka druga kuća - i muškarac i žena su u čudu zurili u krevet na podu. Dijete je ležalo između njih.
  
  Nick je prstom dodirnuo šešir. "Oprosti." Potrčao je.
  
  Protrčao je pored šest kuća, otjerao tri psa i uhvatio par u činu parenja prije nego što je izašao na usku, vijugavu ulicu koja je vodila negdje. To mu je odgovaralo. Negdje dalje od policajaca koji su lutali i psovali iza njegovih leđa. Njegov trag bio je dovoljno očit, ali policajci su bili pristojni i dostojanstveni te su sve morali raditi na japanski način. Nikada ga ne bi uhvatili.
  
  Sat vremena kasnije, prešao je most Namidabashi i približio se stanici Minowa, gdje je parkirao svoj Datsun. Stanica je bila prepuna ranih zaposlenika. Parkiralište je bilo puno automobila, a redovi su se već stvarali na blagajnama.
  
  Nick nije otišao ravno na kolodvor. Mali bife već je bio otvoren s druge strane ulice i pojeo je malo coca-core, poželivši da je nešto jače. Bila je burna noć.
  
  Mogao je vidjeti krov Datsuna. Nitko se nije činio osobito zainteresiranim. Zadržao se nad svojom Colom i pustio da mu pogled luta po gomili, prosijavajući je i procjenjujući. Nema policajaca. Mogao bi se u to zakleti.
  
  Ne da to znači da još nije bio tamo. Kuća je bila slobodna. Priznao je da će mu policajci biti najmanja od briga. Policajci su bili prilično predvidljivi. Mogao se nositi s policajcima.
  
  Netko je znao da je u Tokiju. Netko ga je pratio do Kuniza, unatoč svim njegovim mjerama opreza. Netko je ubio Kuniza i smjestio Nicku. Mogla je to biti nesreća, puka sreća. Mogli su biti spremni dati policiji bilo što, samo da zaustave potjeru i pitanja.
  
  Mogli bi. Nije tako mislio.
  
  Ili ga je netko pratio do Sana? Je li to bila namještaljka od samog početka? Ili, ako nije bila namještaljka, kako je itko znao da će biti u Kunizovoj kući? Nick je mogao smisliti odgovor na to pitanje, a to mu se nije svidjelo. Zbog toga mu je bilo malo mučno. Zavolio je Tonaku.
  
  Uputio se prema parkiralištu. Nije namjeravao donositi nikakve odluke dok je lutao oko prigradskog Coca-Cole. Morao je ići na posao. Kunizo je bio mrtav, a trenutno nije imao nikakvih kontakata. Negdje u tokijskom plastu sijena nalazila se igla po imenu Richard Filston, a Nick će ga morati pronaći. Brzo.
  
  Približio se Datsunu i pogledao dolje. Prolaznici su suosjećajno siktali. Nick ih je ignorirao. Sve četiri gume bile su izrezane u komadiće.
  
  Vlak je stigao. Nick se uputio prema šalteru za karte, posežući za džepom na boku. Dakle, nije imao auto! Mogao je vlakom do parka Ueno, a zatim presjednuti na vlak za centar Tokija. Zapravo, to je bilo bolje. Čovjek u autu bio je ograničen, dobra meta i lako ga je bilo pratiti.
  
  Ruka mu je izašla iz džepa prazna. Nije imao novčanik. Novčanik Petea Fremonta. Imao ga je mali policajac.
  
  
  Poglavlje 7
  
  
  Staza koja izgleda kao los na rolama kako juri kroz vrt.
  
  Hawk je pomislio da to prikladno opisuje trag koji je ostavio Nick Carter. Bio je sam u svom uredu; Aubrey i Terence su upravo otišli, a nakon što je pregledao hrpu žutih papira, razgovarao je s Delijom Stokes preko interfona.
  
  "Otkaži Nickovu crvenu tjeralicu, Delia. Uključi je u žuto. Svi su u pripravnosti da ponude bilo kakvu pomoć koju zatraži, ali se ne miješaj. Ne smije ga se identificirati, pratiti ili prijavljivati. Apsolutno nikakva intervencija osim ako sam ne zatraži pomoć."
  
  "Razumijem, gospodine."
  
  "Tako je. Odmah ga uklonite."
  
  Hawk je isključio interfon i naslonio se natrag, vadeći cigaru ne gledajući je. Nagađao je. Nick Carter je nešto shvatio - Bog možda zna, ali Hawk sigurno nije - i odlučio se kloniti toga. Neka Nick riješi stvari na svoj način. Ako se itko na svijetu može brinuti o sebi, to je bio Killmaster.
  
  Hawk je uzeo jedan od papira i ponovno ga pregledao. Njegova tanka usta, koja su Nicka često podsjećala na vučja usta, izvila su se u suhi osmijeh. Ames je dobro obavio svoj posao. Sve je bilo ovdje - do međunarodne zračne luke Tokio.
  
  U pratnji četiri japanske izviđačice, Nick se ukrcao na let Northwest Airlinesa u Washingtonu. Bio je vedro raspoložen i inzistirao je da poljubi stjuardesu i rukuje se s kapetanom. Nikada nije bio istinski neugodan, ili samo blago neugodan, i tek kada je inzistirao da pleše u prolazu, pozvan je sukapetan da ga smiri. Kasnije je naručio šampanjac za sve u avionu. Predvodio je ostale putnike u pjesmi, izjavljujući da je dijete cvijeća i da je ljubav njegov posao.
  
  Zapravo, izviđačice su uspjele prilično dobro kontrolirati let, a posada, koju je Ames intervjuirao iz daljine, priznala je da je let bio spektakularan i neobičan. Ne da bi to htjele ponoviti.
  
  Ostavili su Nicka na međunarodnoj zračnoj luci u Tokiju bez ikakvog otpora i gledali kako ga izviđačice odvode na carinu. Osim toga, nisu znale.
  
  Ames, još uvijek na telefonu, utvrdio je da su Nick i izviđačice ušli u taksi i nestali u užurbanom tokijskom prometu. To je bilo sve.
  
  I to ipak nije bilo sve. Hawk se okrenuo prema drugom tankom žutom listu papira sa svojim bilješkama.
  
  Cecil Aubrey, pomalo nevoljko, konačno je priznao da je njegov savjet o Richardu Filstonu došao od Kuniza Mate, umirovljenog učitelja karatea koji sada živi u Tokiju. Aubrey nije znao gdje u Tokiju.
  
  Matu je dugi niz godina živio u Londonu i radio za MI5.
  
  "Oduvijek smo sumnjali da je dvojnik", rekao je Aubrey. "Mislili smo da radi i za japansku obavještajnu službu, ali to nikada nismo uspjeli dokazati. U tom trenutku nas nije bilo briga. Naši, hm, interesi su se poklapali, a on je za nas obavio dobar posao."
  
  Hawk je izvukao neke stare dosjee i počeo pretraživati. Pamćenje mu je bilo gotovo savršeno, ali volio je potvrditi.
  
  Nick Carter je poznavao Kuniza Matu u Londonu i zapravo ga je zaposlio na nekoliko poslova. Bezuspješni izvještaji bili su sve što je ostalo. Nick Carter je imao običaj da svoje osobne stvari drži upravo tako - osobnima.
  
  Ipak - Hawk je uzdahnuo i odgurnuo hrpu papira. Zurio je u svoj sat iz Western Uniona. Bio je to nezgodni posao i vrlo rijetko je lijeva ruka znala što radi desna.
  
  Ames je pretražio stan i pronašao Nickov Luger i cipelu s visokom petom u madracu. "Bilo je čudno", priznao je Hawk. "Mora da se osjeća golo bez njih."
  
  Ali izviđačice! Kako su se, dovraga, umiješale? Hawk se počeo smijati, nešto što je rijetko radio. Postupno je izgubio kontrolu i bespomoćno se srušio na stolicu, oči su mu suzile, smijući se sve dok mu se mišići prsa nisu počeli stezati od boli.
  
  Delia Stokes isprva nije vjerovala. Provirila je kroz vrata. Doista. Starac je sjedio tamo i smijao se kao lud.
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  Za sve postoji prvi put. Ovo je bio Nickov prvi put da prosi. Dobro je odabrao svoju žrtvu - dobro odjevenog muškarca srednjih godina sa skupocjenom aktovkom. Skinuo je pedeset jena s čovjeka, koji je odmjerio Nicka od glave do pete, naborao nos i posegnuo u džep. Pružajući Carteru novčanicu, lagano se naklonio i nagnuo svoj crni Homburg.
  
  Nick se naklonio u znak odgovora. "Arigato, kandai na-sen."
  
  "Yoroshii desu." Čovjek se okrenuo.
  
  Nick je izašao na tokijskom kolodvoru i krenuo pješice prema zapadu, prema palači. Nevjerojatan tokijski promet već se pretvorio u zmijoliku masu taksija, kamiona, zveckajućih tramvaja i privatnih automobila. Motociklist s kacigom na glavi projurio je pokraj njega, djevojka se držala za stražnje sjedalo. Kaminariyoku. Thunderstorm Rock.
  
  Što sad, Carter? Nema papira, nema novca. Traži se za policijsko ispitivanje. Vrijeme je bilo da se na neko vrijeme povuče u podzemlje - ako ima kamo otići. Sumnjao je da će mu povratak u Električnu palaču puno pomoći. U svakom slučaju, nije bilo prerano.
  
  Osjetio je kako se taksi zaustavlja pokraj njega i ruka mu je skliznula pod kaput do Colta za pojasom. "Pst - Carter-san! Ovuda!"
  
  Bila je to Kato, jedna od triju čudnih sestara. Nick se brzo osvrnuo. Bio je to sasvim običan taksi i činilo se da nema pratnje. Ušao je. Možda bi mogao posuditi nekoliko jena.
  
  Kato se sklupčala u svom kutu. Uputila mu je ležerni osmijeh i pročitala upute vozaču. Taksi je krenuo, kao što to obično čine tokijski taksiji, uz škripu guma i vozača koji se nije bojao nikoga tko bi se usudio umiješati.
  
  "Iznenađenje", rekao je Nick. "Nisam očekivao da ću te opet vidjeti, Kato. Jesi li ti Kato?"
  
  Kimnula je. "Čast mi je ponovno te vidjeti, Carter-san. Ali ovo ne tražim. Ima puno problema. Tonaka je nestala."
  
  Gadan crv mu se okretao u trbuhu. Čekao je na ovo.
  
  "Nije se javila na telefon. Sato i ja smo otišli u njezin stan i tamo je došlo do svađe - sve je bilo rastrgano u komadiće. I ona je otišla."
  
  Nick je kimnuo prema vozaču.
  
  "Dobro je. Jedan od nas."
  
  "Što misliš da se dogodilo Tonaki?"
  
  Ravnodušno je slegnula ramenima. "Tko to može znati? Ali bojim se - svih nas. Tonaka je bio naš vođa. Možda je Johnny Chow ima. Ako je tako, mučit će je i prisiliti da ih odvede njegovom ocu, Kunizu Mati. Čikomi ga žele ubiti jer govori protiv njih."
  
  Nije joj rekao da je Matu mrtav. Ali počeo je shvaćati zašto je Matu mrtav i zašto je gotovo upao u zamku.
  
  Nick ju je potapšao po ruci. "Dat ću sve od sebe. Ali trebam novac i mjesto gdje se mogu sakriti na nekoliko sati dok ne smislim plan. Možeš li to srediti?"
  
  "Da. Idemo tamo sada. U kuću gejši u Shimbashiju. Mato i Sato će također biti tamo. Samo da te ne pronađu."
  
  Razmislio je o tome. Vidjela je njegovu zbunjenost i blago se nasmiješila. "Svi smo te tražili. Sato, Mato i ja. Svi u različitim taksijima. Idemo na sve stanice i tražimo. Tonaka nam nije puno rekla - samo da si išao vidjeti njezinog oca. Bolje je, znaš, nitko od nas ne zna puno o tome što drugi rade. Ali kad Tonaka nestane, znamo da te moramo pronaći da ti pomognemo. Zato uzimamo taksi i počinjemo tražiti. To je sve što znamo, i uspjelo je. Pronašla sam te."
  
  Nick ju je proučavao dok je govorila. Ovo nije bila izviđačica iz Washingtona, već gejša! Trebao je znati.
  
  U ovom trenutku, na njoj nije bilo ničega gejšog osim njezine raskošne frizure. Pretpostavio je da je radila te noći i rano tog jutra. Gejše su imale neobično radno vrijeme, određeno hirovima svojih raznih gostiju. Sad joj je lice još uvijek sjalo od hladne kreme kojom je skinula kredastu šminku. Nosila je smeđi pulover, mini suknju i malene crne korejske čizme.
  
  Nick se pitao koliko će gejšina kuća biti sigurna. Ali to je bilo sve što je imao. Zapalio je posljednju cigaretu i počeo postavljati pitanja. Nije joj namjeravao reći više nego što je morao. To je bilo najbolje, kao što je i sama rekla.
  
  "Što se tiče ovog Petea Fremonta, Kato. Tonaka mi je rekao da si mu uzeo odjeću? Ovu odjeću?"
  
  "Istina je. Bila je to sitnica." Očito je bila zbunjena.
  
  "Gdje je bio Fremont kad si to učinio?"
  
  "U krevetu. Spava. To smo i mislili."
  
  "Mislio sam? Je li spavao ili ne?" Nešto je ovdje prilično sumnjivo.
  
  Kato ga je ozbiljno pogledao. Na jednom sjajnom prednjem zubu bila je mrlja od ruža za usne.
  
  "Kažem ti, to smo i mislili. Uzimamo mu odjeću. Ne štedimo ga jer mu djevojka nije bila tamo. Kasnije saznajemo da je Pete mrtav. Umro je u snu."
  
  Isuse! Nick je polako brojao do pet.
  
  "Što si onda učinio?"
  
  Ponovno je slegnula ramenima. "Što možemo učiniti? Treba nam odjeća za tebe. Ponijet ćemo je. Znamo da je Pete umro od viskija, pije, pije stalno i da ga nitko ne ubija. Otići ćemo. Zatim ćemo se vratiti i uzeti tijelo te ga sakriti da policija ne sazna."
  
  Vrlo tiho je rekao: "Otkrili su, Kato."
  
  Brzo je objasnio svoj susret s policijom, ne spominjući činjenicu da je i Kunizo Matu mrtav.
  
  Kato nije izgledao baš impresionirano. "Da. Stvarno mi je žao. Ali znam što se dogodilo, mislim. Idemo odnijeti nešto odjeće u Tonaku. Pojavila se njegova djevojka. Pronašla je Petea mrtvog od pića i nazvala policiju. Pojavili su se. Zatim su svi otišli. Znajući da su policija i djevojka tamo, uzeli smo tijelo i sakrili ga. U redu?"
  
  Nick se naslonio. "U redu, pretpostavljam", rekao je slabašno. Moralo se to učiniti. Bilo je čudno, ali barem je objašnjavalo stvar. I moglo bi mu pomoći - tokijska policija je izgubila tijelo i možda će im biti malo neugodno. Mogli bi odlučiti umanjiti značaj toga, šutjeti neko vrijeme, barem dok ne pronađu tijelo ili ga ne predaju. To je značilo da njegov profil neće biti u novinama, na radiju ili televiziji. Ne još. Dakle, njegova maska kao Pete Fremont još je uvijek bila dobra - neko vrijeme. Novčanik bi bio bolji, ali to nije bilo zauvijek.
  
  Prošli su pored hotela Shiba Park i skrenuli desno prema svetištu Hikawa. Bilo je to stambeno područje, prošarano vilama okruženim vrtovima. Bio je to jedan od najboljih gejša okruga, gdje je etika bila stroga, a ponašanje rezervirano. Prošla su vremena kada su djevojke morale živjeti u atmosferi mizu shobaija, izvan granica dopuštenog. Usporedbe su uvijek bile uvredljive - posebno u ovom slučaju - ali Nick je uvijek smatrao gejše rame uz rame s najklasnijim njujorškim prostitutkama. Gejše su bile daleko superiornije po inteligenciji i talentu.
  
  Taksi je skrenuo na prilaz koji je vodio natrag kroz vrtove, pokraj bazena i minijaturnog mosta. Nick je čvršće navukao svoj smrdljivi kabani ogrtač oko sebe. Beskućnik poput njega će se malo isticati u otmjenoj gejša kući.
  
  Kato ga je potapšao po koljenu. "Idemo negdje gdje je nasamo. Mato i Sato uskoro će biti ovdje i možemo razgovarati. Napraviti planove. Moramo, jer ako sada ne pomogneš, ako ne možeš pomoći, bit će jako loše za sve Eta djevojke."
  
  Taksi se zaustavio kod recepcionara. Kuća je bila velika i kockasta, u zapadnjačkom stilu, izgrađena od kamena i opeke. Kato je platio vozaču i odvukao Nicka unutra i gore u tihi dnevni boravak namješten u švedskom stilu.
  
  Kato je sjela na stolicu, spustila mini suknju i pogledala Nicka, koji se upravo posluživao skromnim pićem s malog šanka u kutu.
  
  "Želiš li se okupati, Carter-san?"
  
  Nick je podigao vrpcu i provirio kroz jantarnu boju. Prekrasna boja. "Bass će biti broj jedan. Imam li vremena?" Pronašao je kutiju američkih cigareta i otvorio je. Život je bio u usponu.
  
  Kato je pogledala sat na svom vitkom zapešću. "Mislim da da. Ima dovoljno vremena. Mato i Sato su rekli da će, ako te ne pronađu, otići u Električnu palaču i vidjeti ima li tamo poruka."
  
  "Poruka od koga?"
  
  Tanka ramena su se pomaknula pod džemperom. "Tko zna? Možda ti. Možda čak i Tonaka. Ako je Johnny Chow drži, možda će nam javiti da nas uplaši."
  
  "Možda i jest."
  
  Otpio je gutljaj viskija i pogledao je. Bila je nervozna. Jako nervozna. Nosila je jednu nisku malih bisera i stalno ih je žvakala, razmazivala ruž po njima. Stalno se vrpoljila na stolici, prekrižajući noge, a on je ugledao bljesak kratkih bijelih hlača.
  
  "Carter-san?"
  
  "Stvarno?"
  
  Grizla je nokat na malom prstu. "Željela bih te nešto pitati. Hej, nemoj se ljutiti?"
  
  Nick se nasmijao. "Vjerojatno ne. To ne mogu obećati, Kato. Što je to?"
  
  Oklijevanje. Zatim: "Sviđam li ti se, Carter-san? Misliš li da sam lijepa?"
  
  Jest. Bila je. Vrlo lijepa. Poput slatke male lutkice boje limuna. Rekao joj je to.
  
  Kato je ponovno pogledala na sat. "Jako sam hrabra, Carter-san. Ali nije me briga. Sviđaš mi se već dugo - otkad smo ti pokušavali prodati kolačiće. Jako mi se sviđaš. Sad imamo vremena, muškarci ne dolaze do navečer, a Mato i Sato još nisu ovdje. Želim se okupati s tobom, a zatim voditi ljubav. Želiš li?"
  
  Bio je iskreno dirnut. I znao je da ga poštuju. U prvom trenutku nije je želio, a onda, u sljedećem trenutku, shvatio je da je želi. Zašto ne? Uostalom, o tome se radilo samo u tome. O ljubavi i smrti.
  
  Pogrešno je protumačila njegovo oklijevanje. Prišla mu je i lagano prešla prstima preko njegova lica. Oči su joj bile duge i tamnosmeđe, pune jantarnih iskri.
  
  "Razumiješ", rekla je tiho, "da ovo nije posao. Više nisam gejša. Ja dajem. Ti uzimaš. Hoćeš li doći?"
  
  Razumio je da su joj potrebe velike. Bila je prestrašena i na trenutak sama. Trebala joj je utjeha i znala je to.
  
  Poljubio ju je. "Uzimam ga", rekao je. "Ali prvo ću uzeti bas."
  
  Odvela ga je u kupaonicu. Trenutak kasnije, pridružila mu se pod tušem, te su se sapunali i osušili na svim prekrasnim, osamljenim mjestima. Mirisala je na ljiljane, a grudi su joj bile poput djevojačkih.
  
  Odvela ga je u sljedeću spavaću sobu, koja je imala pravi američki krevet. Natjerala ga je da legne na leđa. Poljubila ga je i šapnula: "Začepi, Carter-san. Radim što god treba."
  
  "Ne baš sve", rekao je Nick Carter.
  
  Tiho su sjedili u prednjoj sobi, pušili i gledali se sa zadovoljnom ljubavlju, kad su se vrata otvorila i Mato i Sato su ušli. Potrčali su. Sato je plakala. Mato je nosila paket zamotan u smeđi papir. Pružila ga je Nicku.
  
  "Ovo dolazi u Electric Palace. Za tebe. S porukom. Mi... pročitali smo poruku. Ja... ja..." Okrenula se i počela plakati, hvatajući dah, šminka joj se slijevala niz glatke obraze.
  
  Nick je stavio paket na stolicu i izvadio poruku iz otvorene omotnice.
  
  Pete Fremont - imamo Tonaku. Dokaz je u kutiji. Ako ne želiš da izgubi onog drugog, odmah dođi u klub Electric Palace. Pričekaj vani na pločniku. Obuci kabanicu.
  
  Nije bilo potpisa, samo okrugli šablon drvenog kotura, nacrtan crvenom tintom. Nick ga je pokazao Katu.
  
  "Johnny Chow".
  
  Spretnim palčevima otkinuo je uzicu s svežnja. Tri djevojke su se ukočile, sada tihe, zapanjene, čekajući još jedan užas. Sato je prestala plakati i prstima prekrila usta.
  
  Killmaster je sumnjao da će stvari postati jako loše. Ovo je bilo još gore.
  
  U kutiji, na blazinici od vate, ležao je krvavi, okrugli komad mesa s netaknutom bradavicom i aurom. Ženska dojka. Nož je bio vrlo oštar, a on ga je vrlo vješto koristio.
  
  
  
  Poglavlje 9
  
  
  Killmaster je rijetko bio u hladnijem, krvavijem bijesu. Dao je djevojkama kratke naredbe ledenim glasom, zatim je napustio kuću gejši i prišao Shimbashi Dori. Prstima je milovao hladni kundak svog Colta. Trenutno bi najradije sa svim užitkom na svijetu ispraznio spremnik u Johnny Chowov trbuh. Ako su mu stvarno poslane Tonakine grudi - tri djevojke su bile sigurne u to, jer se Johnny Chow tako igrao - onda je Nick namjeravao izvući jednaku količinu mesa iz gada. Želudac mu se stegnuo od onoga što je upravo vidio. Ovaj Johnny Chow mora da je sadist da bi okončao sve sadiste - čak i Chicka.
  
  Nije bilo taksija na vidiku, pa je nastavio hodati, presijecajući udaljenost svojim ljutitim koracima. Nije bilo govora o tome da ne ode. Možda još uvijek postoji šansa da spasi Tonaku. Rane su zacijelile, čak i one najteže, a postojale su i takve stvari kao što su umjetne grudi. Nije baš privlačno rješenje, ali bolje od smrti. Mislio je da bi za mladu i lijepu djevojku bilo što, gotovo bilo što, bilo bolje od smrti.
  
  Još uvijek nije bilo taksija. Skrenuo je lijevo i krenuo prema Ginza-doriju. Odakle se sada nalazio, do kluba Electric Palace bilo je otprilike kilometar i pol. Kato mu je dao točnu adresu. Dok je vozio, počeo je shvaćati. Hladan, iskusan, lukav i proračunat um vrhunskog profesionalnog agenta.
  
  Zvao se Pete Fremont, a ne Nick Carter. To je značilo da ga je Tonaka, čak i usred mučenja, uspjela pokriti. Morala im je nešto dati, ime, pa im je dala Pete Fremont. Međutim, znala je da je Fremont umro od alkoholizma. Sve tri djevojke, Kato, Mato i Sato, zaklele su se u to. Tonaka je znala da je Fremont mrtav kad mu je dala njegovu odjeću.
  
  Johnny Chow nije znao da je Fremont mrtav! Očito. To je značilo da nije poznavao Petea Fremonta ili ga je poznavao samo površno, možda po reputaciji. Poznaje li Fremonta osobno, uskoro će postati jasno kad se sretnu licem u lice. Nick je ponovno dodirnuo Colt pištolj na pojasu. Jedva je čekao.
  
  Još nije bilo taksija. Zastao je da zapali cigaretu. Promet je bio gust. Policijski automobil prošao je pokraj njega, potpuno ga ignorirajući. Ništa čudno. Tokio je bio drugi najveći grad na svijetu, i ako policajci ostanu na Fremontovom tijelu dok ga ponovno ne pronađu, trebat će im vremena da se saberu.
  
  Kamo su, dovraga, otišli taksiji? Bilo je loše kao kišna noć u New Yorku.
  
  Daleko niz Ginzi, još kilometar dalje, bila je vidljiva blistava struktura bunkera robne kuće San-ai. Nick je namjestio svoj Colt u udobniji položaj i nastavio hodati. Nije se trudio provjeravati trzaj jer ga više nije bilo briga. Johnny Chow je vjerojatno bio siguran da će doći.
  
  Sjetio se kako je Tonaka rekao da Pete Fremont ponekad pomaže djevojkama iz Ete kad je dovoljno trijezan. Johnny Chow je vjerojatno to znao, čak i ako nije osobno poznavao Fremonta. Chow je vjerojatno tražio neku vrstu dogovora. Pete Fremont, iako lijenčina i alkoholičar, ipak je bio nešto poput novinara i možda je imao veze.
  
  Ili možda Johnny Chow samo želi uhvatiti Fremonta - dati mu isti tretman kao što je dao Kunizu Matouu. Moglo bi biti tako jednostavno. Fremont je bio neprijatelj, pomagao je Eti, a Johnny Chow je iskoristio djevojku kao mamac da se riješi Fremonta.
  
  Nick je slegnuo svojim ogromnim ramenima i krenuo dalje. Jedno je znao zasigurno: Tonaka mu je čuvao leđa. Njegov identitet kao Nick Carter - AXEman - još je uvijek bio siguran.
  
  Mrtav čovjek je išao za njim.
  
  Nije primijetio crni Mercedes dok nije bilo prekasno. Izletio je iz prometnog vrtloga i zaustavio se pokraj njega. Dva uredno odjevena Japanca iskočila su i hodala uz Nicka, jedan sa svake strane. Mercedes se kretao iza njih.
  
  Na trenutak, Nick je pomislio da bi mogli biti detektivi. Brzo je odbacio tu ideju. Obojica su nosili lagane kapute i imali su desne ruke u džepovima. Viši, s debelim naočalama, gurnuo je Cartera, s pištoljem u džepu. Nasmiješio se.
  
  "Anata no onamae wa?"
  
  Lijepe ruke. Znao je da više nisu policajci. Nudili su mu vožnju u pravom čikaškom stilu. Pažljivo je držao ruke podalje od struka.
  
  "Fremont. Pete Fremont. A što je s tobom?"
  
  Muškarci su razmijenili poglede. Onaj s naočalama kimnuo je i rekao: "Hvala vam. Htjeli smo biti sigurni da je ovo prava osoba. Molim vas, uđite u auto."
  
  Nick se namrštio. "Što ako ne uspijem?"
  
  Drugi muškarac, nizak i mišićav, nije se smiješio. Bocnuo je Nicka skrivenim pištoljem. "To bi bila šteta. Ubit ćemo te."
  
  Ulica je bila prepuna. Ljudi su se gurali i vrvjeli oko njih. Nitko im nije obraćao ni najmanju pažnju. Mnoga profesionalna ubojstva počinjena su na ovaj način. Upucali bi ga i odvezli se u Mercedesu, a nitko ne bi ništa vidio.
  
  Niski čovjek ga je gurnuo uz rub ceste. "U autu. Hodajte tiho i nitko vam neće nauditi."
  
  Nick je slegnuo ramenima. "Dakle, doći ću tiho." Ušao je u auto, spreman da ih uhvati u trenutku nepažnje, ali prilika se nije ukazala. Niski ga je slijedio, ali ne preblizu. Visoki je obišao i popeo se na drugu stranu. Stjerali su ga u kut, a pištolji su se pojavili u vidokrugu. Numbu. Mnogo je viđao Numbua ovih dana.
  
  Mercedes se odmaknuo od rubnika i ponovno uključio u promet. Vozač je nosio vozačku uniformu i tamnu kapu. Vozio je kao da zna svoj posao.
  
  Nick se prisilio da se opusti. Njegova prilika će doći. "Čemu žurba? Bio sam na putu do Električne palače. Zašto je Johnny Chow tako nestrpljiv?"
  
  Visoki muškarac pretraživao je Nicka. Na Chowovo ime, siktao je i ljutito pogledao svog suborca, koji je slegnuo ramenima.
  
  "Shizuki ni!"
  
  Nick, začepi. Dakle, nisu bili od Johnnyja Chowa. Tko su onda, dovraga, bili?
  
  Čovjek koji ga je pretražio pronašao je Colt i izvukao ga iz pojasa. Pokazao ga je svom drugu, koji je hladno pogledao Nicka. Čovjek je sakrio Colt ispod kaputa.
  
  Ispod svoje smirenosti, Nick Carter je bio bijesan i tjeskoban. Nije znao tko su, kamo ga vode ili zašto. Ovo je bio neočekivani preokret događaja, nemoguće predvidjeti. Ali kada se nije pojavio u Electric Palaceu, Johnny Chow se vratio radu na Tonaki. Frustracija ga je preplavila. U tom trenutku bio je bespomoćan kao beba. Nije mogao ništa učiniti.
  
  Vozili su se dugo. Nisu ni pokušali sakriti svoje odredište, što god ono bilo. Vozač nije ni progovorio. Dvojica muškaraca pomno su promatrala Nicka, pištolji jedva skriveni njihovim kaputima.
  
  Mercedes je prošao Tokijski toranj, nakratko skrenuo na istok prema Sakuradi, a zatim oštro skrenuo desno na Meiji Dori. Kiša je prestala, a slabo sunce probijalo se kroz niske sive oblake. Dobro su se zabavljali, čak i u zagušenom i bučnom prometu. Vozač je bio genijalac.
  
  Zaobišli su park Arisugawa i nekoliko trenutaka kasnije Nick je s lijeve strane uočio kolodvor Shibuya. Ravno ispred njih nalazilo se Olimpijsko selo, a malo sjeveroistočnije Nacionalni stadion.
  
  Iza vrta Shinjuku, oštro su skrenuli lijevo pokraj svetišta Meiji. Sada su ulazili u predgrađe i krajolik se otvarao. Uske uličice vodile su u različitim smjerovima, a Nick je povremeno ugledao velike kuće uvučene od ceste iza uredno podrezanih živica i malih voćnjaka šljiva i trešanja.
  
  Skrenuli su s glavne ceste i lijevo na crnu ulicu. Kilometar kasnije, skrenuli su u drugu, užu ulicu koja je završavala visokim željeznim vratima okruženim kamenim stupovima prekrivenim lišajevima. Na ploči na jednom od stupova pisalo je: Msumpto. To AXEmanu nije ništa značilo.
  
  Nizak čovjek izašao je i pritisnuo gumb na jednom od stupova. Trenutak kasnije, vrata su se otvorila. Vozili su se vijugavom, šljunčanom cestom okruženom parkom. Nick je uočio kretanje s lijeve strane i promatrao malo krdo sitnih bjelorepih jelena kako žure među zdepastim drvećem u obliku kišobrana. Zaobišli su red božura koji još nisu cvjetali i ugledali su kuću. Bila je ogromna i tiho je govorila o novcu. Starom novcu.
  
  Cesta se savijala u polumjesecu ispred širokog stubišta koje je vodilo do terase. Fontane su žuborile s desne i lijeve strane, a sa strane se nalazio veliki bazen koji još nije bio napunjen za ljeto.
  
  Nick je pogledao visokog muškarca. "Čeka li me Mitsubishi-san?"
  
  Čovjek ga je bocnuo pištoljem. "Izlazi. Bez razgovora."
  
  U svakom slučaju, čovjeku se to činilo prilično smiješnim.
  
  
  Pogledao je Nicka i nasmiješio se. "Mitsubishi-san? Ha-ha."
  
  Središnji blok kuće bio je ogroman, izgrađen od obrađenog kamena koji je još uvijek svjetlucao od tinjca i žila kvarca. Dva donja krila bila su pod kutom nagnuta unatrag od glavnog bloka, paralelna s balustradom terase, ponegdje razasuta ogromnim urnama u obliku amfora.
  
  Uveli su Nicka kroz lučna vrata u prostrano predvorje s mozaičnim pločicama. Nizak muškarac pokucao je na vrata koja su se otvarala desno. Iznutra se začuo britanski glas, visok od prljavštine više klase, koji je rekao: "Uđite."
  
  Visoki muškarac zario je svoju utrnutu glavu u Nickova donja leđa i bocnuo. Nick je krenuo. Sad je to stvarno želio. Filston. Richard Filston! Moralo je biti ovako.
  
  Zaustavili su se odmah ispred vrata. Soba je bila ogromna, poput knjižnice i radne sobe, s poluobloženim zidovima i tamnim stropom. Bataljuni knjiga marširali su uz zidove. U dalekom kutu stola gorjela je jedna svjetiljka. U sjeni, u sjeni, sjedio je čovjek.
  
  Čovjek je rekao: "Vas dvojica možete ići. Pričekajte kod vrata. Želite li piće, gospodine Fremont?"
  
  Dva japanska borca otišla su. Velika vrata su se otvorila uz masni klik iza njih. Staromodna kolica za čaj, natovarena bocama, sifonima i velikom termosicom, stajala su blizu stola. Nick im je prišao. "Igraj do kraja", rekao je sam sebi. Sjeti se Petea Fremonta. Budi Pete Fremont.
  
  Dok je posezao za bocom viskija, rekao je: "Tko si ti? I što dovraga misliš pod tim, otet s ulice tek tako! Zar ne znaš da te mogu tužiti?"
  
  Čovjek za pultom promuklo se nasmijao. "Tužiti me, gospodine Fremont? Ozbiljno! Vi Amerikanci imate čudan smisao za humor. To sam naučio u Washingtonu prije mnogo godina. Jedno piće, gospodine Fremont! Jedno. Bit ćemo potpuno iskreni, i kao što vidite, svjestan sam svoje pogreške. Spremam se ponuditi vam priliku da zaradite mnogo novca, ali da biste ga zaradili, morat ćete ostati potpuno trijezni."
  
  Pete Fremont - Nick Carter je bio mrtav, a Fremont živ - Pete Fremont je ubacio led u visoku čašu i, nagnuvši bocu viskija, natočio veliko, prkosno piće. Popio ga je, zatim prišao kožnoj stolici blizu stola i sjeo. Otkopčao je svoju prljavu kabanicu - želio je da Filston vidi njegovo otrcano odijelo - i zadržao je svoj antikni šešir na glavi.
  
  "U redu", zarežao je. "Dakle, znaš da sam alkoholičar. Pa? Tko si ti i što želiš od mene?" Pijan je. "I makni to prokleto svjetlo iz mojih očiju. To je stari trik."
  
  Čovjek je nagnuo svjetiljku u stranu, stvarajući polusjenu između njih.
  
  "Zovem se Richard Filston", rekao je čovjek. "Možda ste čuli za mene?"
  
  Fremont je kratko kimnuo. "Čuo sam za vas."
  
  "Da", rekao je čovjek tiho. "Pretpostavljam da sam prilično, hm... zloglasan."
  
  Pete je ponovno kimnuo. "To je tvoja riječ, ne moja."
  
  "Upravo tako. Ali sada prijeđimo na stvar, gospodine Fremont. Iskreno, kao što sam rekao. Obojica znamo tko smo i ne vidim razloga da se međusobno štitimo ili štedimo međusobne osjećaje. Slažete li se?"
  
  Pete se namrštio. "Slažem se. Zato prestani s ovim prokletim ograđivanjem i baci se na posao. Koliko novca? I što moram učiniti da ga zaradim?"
  
  Odmaknuvši se od jarkog svjetla, ugledao je čovjeka za stolom. Odijelo je bilo lagano, boje soli od tvida s uzorkom rukavica, besprijekorno krojeno, sada malo iznošeno. Nijedan moskovski krojač ga nikada ne bi ponovio.
  
  "Govorim o pedeset tisuća američkih dolara", rekao je čovjek. "Pola sada - ako pristanete na moje uvjete."
  
  "Samo nastavi pričati", rekao je Pete. "Sviđa mi se kako pričaš."
  
  Košulja je bila plava na pruge s ovratnikom. Kravata je bila svezana u mali čvor. Kraljevski marinci. Čovjek koji je glumio Petea Fremonta u mislima je pretraživao svoje dosjee: Filston. Nekad je bio u Kraljevskim marincima. To je bilo odmah nakon što je došao iz Cambridgea.
  
  Čovjek za stolom izvukao je cigaretu iz ukrašene kutije od kloasonne tkanine. Pete je odbio i petljao sa zgužvanim paketom Pall Mall cigareta. Dim se spiralno dizao prema kasetiranom stropu.
  
  "Prvo i najvažnije", rekao je čovjek, "sjećate li se čovjeka po imenu Paul Jacobi?"
  
  "Da." I učinio je to. Nick Carter je učinio. Ponekad su se sati, dani rada na fotografijama i dosjeima isplatili. Paul Jacobi. Nizozemski komunist. Manji agent. Poznato je da je neko vrijeme radio u Malaji i Indoneziji. Nestao iz vidokruga. Posljednji put prijavljeno u Japanu.
  
  Pete Fremont je čekao da čovjek preuzme vodstvo. Kako se Jacobi uklapao u ovo.
  
  Filston je otvorio ladicu. Čulo se... šuštanje papira. "Prije tri godine, Paul Jacobi vas je pokušao regrutirati. Ponudio vam je posao kod nas. Odbili ste. Zašto?"
  
  Pete se namrštio i otpio. "Nisam tada bio spreman."
  
  "Ali nikad nisi prijavio Jacobija, nikad nikome nisi rekao da je ruski agent. Zašto?"
  
  "To se mene ne tiče. Možda nisam htio glumiti Jacobija, ali to nije značilo da sam ga morao prijaviti. Sve što sam želio, sve što sada želim, jest da me ostave na miru da se napijem." Oštro se nasmijao. "Nije tako lako kao što misliš."
  
  Tišina. Sad je mogao vidjeti Filstonovo lice.
  
  Nježna ljepotica, zamagljena šezdesetim godinama. Naznaka brade, tup nos, široko postavljene oči, bezbojne u prigušenom svjetlu. Usta su bila izdajnička - labava, blago vlažna, šapat ženstvenosti. Troma usta pretjerano tolerantnog biseksualca. Datoteke su škljocale u AXEmanovom mozgu. Filston je bio ženskaroš. I manikir, na mnogo načina.
  
  Filston je upitao: "Jesi li u posljednje vrijeme vidio Paula Jacobyja?"
  
  "Ne."
  
  Nagovještaj osmijeha. "To je razumljivo. Više nije s nama. Dogodila se nesreća u Moskvi. Šteta."
  
  Pete Fremont je pio. "Da. Šteta. Zaboravimo na Jacobija. Što želiš da napravim za pedeset tisuća?"
  
  Richard Philston je sam određivao tempo. Ugasio je cigaretu i posegnuo za drugom. "Ne bi radio za nas onako kako si odbio Jacobija. Sad ćeš raditi za mene, kao što kažeš. Smijem li pitati zašto ova promjena mišljenja? Zastupam iste klijente kao i Jacobi, kao što bi trebao znati."
  
  Philston se nagnuo naprijed, a Pete ga je pogledao u oči. Blijedi, isprano sivi.
  
  Pete Fremont je rekao: "Slušaj, Philston! Baš me briga tko pobjeđuje. Baš me briga! I stvari su se promijenile otkad sam poznavao Jacobyja. Mnogo je viskija pojeftinilo od tada. Stariji sam. Broker sam. Sada imam oko dvjesto jena na računu. Je li to odgovor na tvoje pitanje?"
  
  "Hmmm - donekle, da. Dobro." Novine su ponovno zašuštale. "Bili ste novinar u Americi?"
  
  Bila je to prilika da pokaže malo hrabrosti, a Nick Carter je dopustio Peteu da je iskoristi. Prasnuo je u neugodan smijeh. Pustio je da mu ruke lagano drhte i čežnjivo je pogledao bocu viskija.
  
  "Isuse Kriste, čovječe! Želiš preporuke? U redu. Mogu ti dati imena, ali sumnjam da ćeš čuti išta dobro."
  
  Filston se nije nasmiješio. "Da. Razumijem." Provjerio je novine. "U jednom ste trenutku radili za Chicago Tribune. Također za New York Mirror i St. Louis Post-Dispatch, između ostalih. Radili ste i za Associated Press i Hearst International Service. Jeste li otpušteni sa svih tih poslova zbog pića?"
  
  Pete se nasmijao. Pokušao je zvuku dodati dašak ludila. "Propustio si nekoliko. Indianapolis News i nekoliko novina diljem zemlje." Sjetio se Tonakinih riječi i nastavio: "Tu su i Hong Kong Times i Singapore Times. Ovdje u Japanu postoje Asahi, Osaka i još neki. Navedi novine Philston i vjerojatno sam dobio otkaz."
  
  "Hmm. Upravo tako. Ali imate li još uvijek veze, prijatelje, među novinarima?"
  
  Kamo je taj gad išao? Još uvijek nema svjetla na kraju tunela.
  
  "Ne bih ih nazvao prijateljima", rekao je Pete. "Možda poznanicima. Alkoholičar nema prijatelja. Ali znam nekoliko tipova od kojih još uvijek mogu posuditi dolar kad sam dovoljno očajan."
  
  "I još uvijek možete stvoriti priču? Veliku priču? Zamislite da vam je dana priča stoljeća, uistinu zapanjujuća vijest, kako je pretpostavljam vi zovete, i da je ekskluzivna za vas. Samo vi! Da se pobrinete da takva priča odmah dobije potpunu svjetsku pokrivenost?"
  
  Počeli su stizati tamo.
  
  Pete Fremont odgurnuo je svoj iznošeni šešir i zurio u Philstona. "Mogu to učiniti, da. Ali moralo bi biti istinito. Potpuno potvrđeno. Nudiš mi takvu priču?"
  
  "Mogu", rekao je Philston. "Jednostavno mogu. A ako to učinim, Fremont, bit će to potpuno opravdano. Ne brini se zbog toga!" Visoki, promukli smijeh establišmenta bio je neka vrsta privatne šale. Pete je čekao.
  
  Tišina. Filston se promeškoljio u svojoj okretnoj stolici i zurio u strop. Prošao je njegovanom rukom kroz svoju srebrnosivu kosu. To je bila poanta. Kučkin sin se spremao donijeti odluku.
  
  Dok je čekao, AXEman je razmišljao o hirovima, prekidima i nezgodama svoje profesije. Poput vremena. Onim djevojkama koje su otele pravo tijelo Petea Fremonta i sakrile ga u onih nekoliko trenutaka dok su policajci i Peteova djevojka bili izvan pozornice. Šansa jedan prema milijun. A sada je činjenica Fremontove smrti visjela nad njegovom glavom poput mača. U trenutku kada Filston ili Johnny Chow saznaju istinu, lažni Pete Fremont postaje glavni. Johnny Chow? Počeo je razmišljati drugačije. Možda je ovo Tonakin izlaz...
  
  Rješenje. Richard Filston otvorio je još jednu ladicu. Obišao je stol. Držao je debeli svežanj zelenih novčanica. Bacio je novac u Peteovo krilo. Gesta je bila puna prezira, koji Filston nije skrivao. Stajao je u blizini, lagano se njišući na petama. Ispod tvida nosio je tanki smeđi džemper koji nije skrivao njegov blagi trbuh.
  
  "Odlučio sam ti vjerovati, Fremont. Nemam baš izbora, ali možda i nije tako velik rizik. Po mom iskustvu, svaki čovjek prvo brine o sebi. Svi smo sebični. Pedeset tisuća dolara odvest će te daleko od Japana. To znači novi početak, prijatelju, novi život. Dotaknuo si dno - oboje to znamo - i ja ti mogu pomoći."
  
  Ne mislim da ćeš propustiti ovu priliku da se izvučeš iz ove jame. Ja sam razuman čovjek, logičan čovjek, i mislim da si i ti. Ovo ti je apsolutno posljednja prilika. Mislim da to razumiješ. Mogao bi reći da se kockam. Kladim se da ćeš posao obaviti učinkovito i ostati trijezan dok ga ne završiš.
  
  Krupan muškarac na stolici držao je oči zatvorene. Pustio je da mu hrskave novčanice teku kroz prste i primijetio pohlepu. Kimnuo je. "Za takav novac mogu ostati trijezan. Možeš vjerovati, Philstone. Za takav novac, možeš mi čak i vjerovati."
  
  Filston je napravio nekoliko koraka. U njegovom hodu bilo je nečeg gracioznog, elegantnog. AXEman se pitao je li ovaj tip doista čudan. U njegovim riječima nije bilo dokaza. Samo naznake.
  
  "Nije to zapravo pitanje povjerenja", rekao je Philston. "Siguran sam da razumijete. Prvo, ako ne dovršite zadatak na moje potpuno zadovoljstvo, nećete dobiti preostalih pedeset tisuća dolara. Naravno, bit će vremenskog zastoja. Ako sve bude u redu, bit ćete plaćeni."
  
  Pete Fremont se namrštio. "Izgleda da sam ja taj kojemu trebaš vjerovati."
  
  "U određenom smislu, da. Mogao bih isto tako istaknuti još nešto - ako me izdate ili pokušate na bilo koji način prevariti, sigurno ćete biti ubijeni. KGB me jako poštuje. Vjerojatno ste čuli za njihov veliki doseg?"
  
  "Znam." Sumorno će. "Ako ne izvršim zadatak, ubit će me."
  
  Filston ga je pogledao svojim ispranim sivim očima. "Da. Prije ili kasnije će te ubiti."
  
  Pete je posegnuo za bocom viskija. "U redu, u redu! Mogu li dobiti još jedno piće?"
  
  "Ne. Sad si na mojoj platnoj listi. Nemoj piti dok posao ne bude gotov."
  
  Zavalio se u stolicu. "Dobro. Zaboravio sam. Upravo si me kupio."
  
  Filston se vratio za stol i sjeo. "Žališ li već zbog dogovora?"
  
  "Ne. Rekao sam ti, dovraga, nije me briga tko pobjeđuje. Više nemam domovinu. Nemam odanost. Upravo si me osvojio! A sad pretpostavimo da prekinemo pregovore, a ti mi kažeš što da radim."
  
  "Rekao sam ti. Želim da objaviš priču u svjetskim novinama. Ekskluzivnu priču. Najveću priču koju si ti ili bilo koji novinar ikada imao."
  
  "Treći svjetski rat?"
  
  Philston se nije nasmiješio. Izvukao je novu cigaretu iz kutije kloasonné uzorka. "Možda. Ne mislim tako. Ja..."
  
  Pete Fremont je čekao, mršteći se. Gad se jedva suzdržao da to ne izgovori. Još uvijek je čupao nogu u hladnoj vodi. Oklijevajući obvezati se na bilo što nakon točke bez povratka.
  
  "Puno je detalja koje treba razraditi", rekao je. "Puno je pozadinske priče koju moraš razumjeti. Ja..."
  
  Fremont je ustao i zarežao bijesom čovjeka kojemu treba piće. Gurnuo je svežanj novčanica u dlan. "Želim taj novac, dovraga. Zaradit ću ga. Ali čak ni za taj novac neću ništa učiniti naslijepo. Što je ovo?"
  
  "Ubit će japanskog cara. Tvoj je posao osigurati da se okrive Kinezi."
  
  
  Poglavlje 10
  
  
  Killmaster nije bio osobito iznenađen. Pete Fremont je bio tamo i morao je to pokazati. Morao je pokazati iznenađenje, zbunjenost i nevjericu. Zastao je, prineo cigaretu ustima i pustio da mu vilica padne.
  
  "Isuse Kriste! Mora da si sišao s uma."
  
  Richard Philston, sada kada je to napokon rekao, uživao je u strahu koji je to izazvalo.
  
  "Nimalo. Upravo suprotno. Naš plan, plan na kojem radimo mjesecima, bit je logike i zdravog razuma. Kinezi su naši neprijatelji. Prije ili kasnije, ako ih se ne upozori, započet će rat s Rusijom. Zapad će to obožavati. Sjedit će po strani i profitirati od toga. Samo se to neće dogoditi. Zato sam u Japanu, izlažem se velikom osobnom riziku."
  
  Fragmenti Filstonovog dosjea proletjeli su AXEmanovim mislima poput montaže. Specijalist za ubojstva!
  
  Pete Fremont je namjestio izraz strahopoštovanja pomiješan s još uvijek primjetnom sumnjom. "Mislim da si ozbiljan, kunem se Bogom. I ubit ćeš ga!"
  
  "To te se ne tiče. Nećeš biti prisutan i nikakva odgovornost ili krivnja neće biti na tvojoj glavi."
  
  Pete se kiselo nasmijao. "Hajde, Philston! U tome sam. U tome sam upravo sada. Ako me uhvate, neću imati glavu. Odsjeći će je kao kupus. Ali čak i pijanac poput mene želi zadržati glavu."
  
  "Uvjeravam vas", suho će Philston, "da nećete biti upleteni. Ili ne nužno, ako se potrudite da to zadržite na ramenima. Uostalom, očekujem da pokažete malo domišljatosti za pedeset tisuća dolara."
  
  Nick Carter je dopustio Peteu Fremontu da sjedi ondje, mrzovoljan i neuvjeren, dok je on pustio svoje misli da slobodno lutaju. Prvi put je čuo otkucavanje visokog sata u kutu sobe. Telefon na Filstonovom stolu bio je dvostruko veći od normalne veličine. Mrzio ih je obojicu. Vrijeme i moderne komunikacije neumoljivo su radile protiv njega. Neka Filston zna da je pravi Fremont mrtav, a i on, Nick Carter, jednako mrtav.
  
  Nikad nisam sumnjao. Ona dva nasilnika ispred vrata bili su ubojice. Philston je nesumnjivo imao pištolj u svom stolu. Lagani znoj izbio mu je na čelu i izvukao je prljavi rupčić. Ovo je lako moglo izmaći kontroli. Morao je potaknuti Philstona, izvršiti pritisak na vlastiti plan i nestati odavde. Ali ne prebrzo. Nema smisla previše se uzbuđivati.
  
  "Razumiješ", reče Filston svilenkasto, "da sada ne možeš odustati. Previše znaš. Svako oklijevanje s tvoje strane jednostavno znači da te moram ubiti."
  
  "Ne odustajem, dovraga. Pokušavam se naviknuti na ovu ideju. Isuse! Ubij cara. Neka Kinezi okrive. Nije to baš igra čučnjeva, znaš. I možeš trčati poslije. Ja ne mogu. Moram ostati i iznojiti se. Ne mogu izreći tako veliku laž ako pobjegnem u Donju Sasku."
  
  "Saksonija? Mislim da ne..."
  
  "Nije važno. Daj mi priliku da shvatim. Kada će se dogoditi ovo ubojstvo?"
  
  "Sutra navečer. Bit će nereda i masovnih sabotaža. Velikih sabotaža. Struja će biti prekinuta u Tokiju, kao i u mnogim drugim većim gradovima. Ovo je, kao što razumijete, paravan. Car trenutno boravi u Palači."
  
  Pete je polako kimnuo. "Počinjem shvaćati. Surađuješ s Kinezima - do određene mjere. O sabotaži. Ali oni ne znaju ništa o atentatu. Je li tako?"
  
  "Malo vjerojatno", rekao je Philston. "Ne bi bilo ništa strašno da jesu. Objasnio sam - Moskva i Peking su u ratu. To je ratni čin. Čista logika. Namjeravamo Kineze učiniti toliko neugodnima da nas neće moći gnjaviti godinama."
  
  Vrijeme je gotovo isteklo. Bilo je vrijeme za pritisak. Vrijeme je da se ode odande i dođe do Johnnyja Chowa. Filstonova reakcija je bila važna. Možda je bilo riječ o životu ili smrti.
  
  Još ne. Ne sasvim još.
  
  Pete je zapalio još jednu cigaretu. "Morat ću ovo namjestiti", rekao je čovjeku za pultom. "Razumiješ li to? Mislim, ne mogu samo istrčati na hladnoću i vikati da imam priliku. Ne bi me slušali. Kao što znaš, moj ugled nije baš dobar. Poanta je - kako ću dokazati ovu priču? Potvrditi je i dokumentirati? Nadam se da si o tome razmišljao."
  
  "Dragi moj prijatelju! Nismo amateri. Prekosutra, što je ranije moguće, otići ćeš u poslovnicu Ginza Chase na Manhattanu. Imat ćeš ključ od sefa. Unutra ćeš naći svu potrebnu dokumentaciju: planove, narudžbe, potpise, potvrde o plaćanju, sve. Oni će potvrditi tvoju priču. Ovo su papiri koje ćeš pokazati svojim prijateljima u novinskim agencijama i novinama. Uvjeravam te, apsolutno su besprijekorni. Nitko neće sumnjati u tvoju priču nakon što ih pročita."
  
  Philston se nasmijao. "Moguće je čak da i neki kineski anti-Maoisti u to povjeruju."
  
  Pete se promeškoljio na stolici. "To je drugačije - Chicomi će doći po moju kožu. Otkrit će da lažem. Pokušat će me ubiti."
  
  "Da", složio se Philston. "Pretpostavljam. Bojim se da ću morati prepustiti brigu vama. Ali preživjeli ste ovoliko dugo, usprkos svim izgledima, i sada imate dvadeset pet tisuća dolara u gotovini. Mislim da to možete podnijeti."
  
  "Kada i kako ću dobiti preostalih dvadeset pet tisuća ako ovo dovršim?"
  
  "Bit će prebačeni na račun u Hong Kongu kada budemo zadovoljni vašim radom. Siguran sam da će vam ovo biti poticaj."
  
  Telefon na Filstonovom stolu zazvonio je. AXEman je posegnuo u kaput, na trenutak zaboravivši da Colta nema. Propsovao je u sebi. Nije imao ništa. Ništa osim mišića i mozga.
  
  Philston je progovorio u instrument. "Da... da. Imam ga. Sad je ovdje. Upravo sam te htio nazvati."
  
  Carter je slušao, gledajući u svoje iznošene, iznošene cipele. Koga bi trebao nazvati? Je li moguće da...
  
  Filstonov glas postao je oštriji. Namrštio se. "Slušaj, Johnny, ja dajem naredbe! A ti ih sada kršiš time što me zoveš. Nemoj to više raditi. Ne, nisam imao pojma da je to toliko važno, toliko hitno za tebe. Uglavnom, završio sam s njim i šaljem ga sa sobom. Na uobičajeno mjesto. Vrlo dobro. Što? Da, dao sam mu sve upute i, što je još važnije, platio sam mu."
  
  Bijesno psovanje se začulo na telefonu. Filston se namrštio.
  
  "To je sve, Jay! Znaš svoj posao - on mora biti pod stalnim nadzorom dok se ovo ne završi. Smatram te odgovornim. Da, sve je po rasporedu i prema planu. Spusti slušalicu. Ne, neću te kontaktirati dok se ovo ne završi. Ti radi svoj posao, a ja ću svoj." Filston je uz tup udarac spustio slušalicu.
  
  Pete Fremont zapalio je cigaretu i čekao. Johnny? Johnny Chow? Počeo se nadati. Ako ovo uspije, neće se morati pribjegavati vlastitom nedovršenom planu. Oprezno je promatrao Filstona. Ako Fremont bude otkriven, stvari će krenuti loše.
  
  Ako mora otići, htio je povesti Filstona sa sobom.
  
  Richard Philston ga je pogledao. "Fremont?"
  
  AXEman je ponovno uzdahnuo. "O, stvarno?"
  
  "Znate li ili ste čuli za čovjeka po imenu Johnny Chow?"
  
  Pete je kimnuo. "Čuo sam za njega. Nikad ga nisam upoznao. Kažu da je šef lokalnih Chicomsa. Ne znam koliko je to istina."
  
  Filston je obišao stol, ne preblizu krupnom čovjeku. Počešao se po bradi bucmastim kažiprstom.
  
  "Slušaj pažljivo, Fremont. Od sada ćeš hodati po žici. To je bio Chow upravo na telefonu. Želi te. Razlog zašto te želi je taj što smo on i ja prije nekog vremena odlučili iskoristiti te kao novinara kako bismo podmetnuli priču."
  
  Pete ga je pažljivo pogledao. Počelo se zgušnjavati.
  
  Kimnuo je. "Naravno. Ali ne priču? Taj Johnny Chow želi da ubacim još jednu?"
  
  "Točno. Chow želi da stvoriš priču koja krivi Etu za sve što će se dogoditi. Naravno da sam se složio s tim. Morat ćeš preuzeti Etu odatle i igrati na taj način."
  
  "Razumijem. Zato su me i uhvatili s ulice - prvo su morali razgovarati sa mnom."
  
  "Opet, istina. Nema pravih poteškoća - mogu to prikriti rekavši, kao što sam rekao, da sam ti osobno htio dati upute. Chow, naravno, neće znati kakve su to upute. Ne bi trebao biti sumnjičav, ili išta više nego inače. Mi si zapravo ne vjerujemo, i svaki od nas ima svoje odvojene organizacije. Predajući te njemu, malo ću ga smiriti. Ionako sam to namjeravao učiniti. Imam malo ljudi i ne mogu ih zadužiti da te paze."
  
  Pete se kiselo nasmiješio. "Osjećaš li se kao da me moraš paziti?"
  
  Filston se vratio za svoj stol. "Ne budi budala, Fremont. Sjediš na jednoj od najvećih priča ovog stoljeća, imaš dvadeset pet tisuća dolara mog novca, a još nisi obavio svoj posao. Sigurno nisi očekivao da ću te pustiti da se besplatno šetaš okolo?"
  
  Filston je pritisnuo gumb na svom stolu. "Ne bi trebao imati nikakvih problema. Sve što stvarno trebaš učiniti je ostati trijezan i držati jezik za zubima. A budući da Chow misli da si angažiran da stvoriš priču o Eti, možeš nastaviti s tim, kako kažeš, baš kao i obično. Jedina je razlika što Chow neće znati koju ćeš priču napisati dok ne bude prekasno. Netko će biti ovdje za minutu - ima li kakvih posljednjih pitanja?"
  
  "Da. Vrlo veliku. Ako sam pod stalnim nadzorom, kako mogu pobjeći od Chowa i njegovih dečkiju da objavim ovu priču? Čim sazna da je car ubijen, ubit će mene. To će biti prvo što će učiniti."
  
  Filston je ponovno pogladila bradu. "Znam da je to teško. Naravno, morate biti vrlo ovisni o sebi, ali pomoći ću vam na bilo koji način. Šaljem vam čovjeka. Jedan čovjek je sve što mogu učiniti, a Chow će samo održavati kontakt. Bio sam prisiljen inzistirati na tome da ostanemo u kontaktu."
  
  "Sutra će te odvesti na mjesto nereda na imanju Palače. Dmitrij će poći s tobom, navodno da te čuva. U stvarnosti, u najpovoljnijem trenutku, pomoći će ti da pobjegneš. Vas dvojica morat ćete surađivati. Dmitrij je dobar čovjek, vrlo čvrst i odlučan, i uspjet će te osloboditi na nekoliko trenutaka. Nakon toga bit ćeš sam."
  
  Netko je pokucao na vrata. "Hajde", rekao je Filston.
  
  Čovjek koji je ušao bio je član profesionalnog košarkaškog tima. AXEman je procijenio njegovu visinu na dobrih 198 centimetara. Bio je mršav kao daska, a duga lubanja mu je bila ćelava poput ogledala. Imao je akromegalične crte lica i male tamne oči, a odijelo mu je visjelo na njemu poput loše pristajajućeg šatora. Rukavi njegove jakne bili su prekratki, otkrivajući prljave manžete.
  
  "Ovo je Dimitri", rekao je Filston. "Pazit će na tebe i pazit će na tebe najbolje što može. Ne dopusti da te njegov izgled zavara, Fremont. Vrlo je brz i nimalo glup."
  
  Visoko strašilo prazno je zurilo u Nicka i kimnulo. On i Philston otišli su do krajnjeg kuta sobe i kratko se posavjetovali. Dmitrij je nastavio klimati glavom i ponavljati: "Da... Da..."
  
  Dmitrij je prišao vratima i čekao. Filston je pružio ruku čovjeku za kojeg je pretpostavio da je Pete Fremont. "Sretno. Neću te više vidjeti. Naravno da ne, ako sve bude išlo po planu. Ali bit ću u kontaktu, i ako isporučiš robu kako vi Jenkiji kažete, bit ćeš plaćen kako je obećano. Samo imaj to na umu, Fremont. Još dvadeset pet tisuća u Hong Kongu. Doviđenja."
  
  Bilo je to kao rukovanje s konzervom crva. "Doviđenja", rekao je Pete Fremont. Carter je pomislio: "Vidimo se kasnije, kučkin sine!"
  
  Uspio je dodirnuti Dmitrija dok su izlazili na vrata. Ispod lijevog ramena imao je stezaljku za rame, teško oružje.
  
  Dva japanska lovca čekala su u predvorju. Dmitrij im je nešto zarežao, a oni su kimnuli. Svi su izašli i popeli se u crni Mercedes. Sunce se probilo kroz oblake, a travnjak je svjetlucao novim zelenilom. Sparan zrak bio je ispunjen suptilnim mirisom cvjetova trešnje.
  
  Neka vrsta komične opere, pomislio je Nick Carter dok se penjao na stražnje sjedalo s divom.
  
  Sto milijuna ljudi na kopnu manjem od Kalifornije. Prokleto slikovito. Papirnati kišobrani i motocikli. Promatrači mjeseca i ubojice. Slušači insekata i pobunjenici. Gejše i go-go djevojke. Sve je to bila bomba, šišti na kratkom fitilju, a on je sjedio na njoj.
  
  Visoki Japanac i njegov vozač vozili su se ispred. Niži muškarac sjedio je na naslonu sklopivog sjedala i gledao Nicka. Dmitrij je promatrao Nicka iz svog kuta. Mercedes je skrenuo lijevo i krenuo natrag prema središtu Tokija. Nick se naslonio na jastuke i pokušao shvatiti što se događa.
  
  Ponovno je pomislio na Tonaka, i to je bilo neugodno. Naravno, možda još uvijek postoji šansa da nešto učini. Predan je Johnnyju Chowu, čak i ako je malo kasno. To je ono što je Chow želio - Nick je sada znao zašto - i moralo je biti moguće spasiti djevojku od daljnjeg mučenja. Nick se namrštio, gledajući u pod automobila. Otplatit će ovaj dug kad dođe vrijeme.
  
  Imao je jedan ogroman napredak. Bio je korisnik nepovjerenja između Chicoma i Filstona. Bili su nemirni saveznici, njihova veza manjkava, i to se moglo dalje iskoristiti.
  
  Oboje su mislili da imaju posla s Peteom Fremontom, zahvaljujući Tonakinim instinktima i pameti. Nitko nije mogao dugo izdržati mučenje, čak ni kada ga je provodio stručnjak, ali Tonaka je vrištao i davao im lažne informacije.
  
  Tada je Killmasteru sinula misao i prokleo je svoju glupost. Brinuo se da Johnny Chow poznaje Fremonta iz viđenja. Nije to učinio. Nije mogao - inače mu Tonaka nikada ne bi dao to ime. Dakle, njegova tajna pred Chowom nije bila otkrivena. Mogao je to odigrati najbolje što je mogao, kao što je Filston naznačio, cijelo vrijeme tražeći način da spasi djevojku.
  
  Mislila bi to ozbiljno kad je vrištala njegovo ime. On joj je bio jedina nada, i znala je to. Sada će se nadati. Krvari i jeca u nekoj rupi, čekajući da dođe i izvuče je.
  
  Utroba ga je lagano boljela. Bio je bespomoćan. Bez oružja. Promatrao je svake minute. Tonaka se čvrsto držao za krhku trsku. Killmaster se nikada nije osjećao inferiorno u odnosu na ovo.
  
  Mercedes je zaobišao Veletržnicu i krenuo prema obalnom zidu koji je vodio do Tsukishimija i brodogradilišta. Slabo sunce skrivalo se iza bakrene izmaglice koja se nadvijala nad lukom. Zrak koji je ulazio u automobil širio je oštar industrijski smrad. Dvanaest teretnih brodova ležalo je usidreno u zaljevu. Prošli su pored suhog doka gdje se nadvijao kostur supertankera. Nick je ugledao ime: Naess Maru.
  
  Mercedes je prošao mjesto gdje su kamioni za smeće bacali smeće u vodu. Tokio je uvijek gradio novo zemljište.
  
  Skrenuli su na još jedan nasip koji je vodio do ruba vode. Ovdje, pomalo izolirano, nalazilo se staro, trulo skladište. "Kraj putovanja", pomisli Nick. "Ovdje imaju Tonaku. Lukavo je odabrano dobro sjedište . Baš usred sve industrijske vreve, na koju nitko ne obraća pažnju. Imat će dobar razlog da dođu i odu."
  
  Automobil je ušao kroz oronula vrata koja su bila otvorena. Vozač je nastavio preko dvorišta, prekrivenog zahrđalim bačvama za ulje. Zaustavio je Mercedes pokraj utovarne rampe.
  
  Dmitrij je otvorio bočna vrata i izašao. Niski Japanac pokazao je Nicku svoj Nambu. "I ti izlaziš."
  
  Nick je izašao. Mercedes se okrenuo i izvezao kroz vrata. Dmitrij je jednom rukom bio ispod jakne. Kimnuo je prema malom drvenom stubištu na drugom kraju mola. "Idemo tamo. Ti idi prvi. Ne pokušavaj trčati." Njegov engleski bio je loš, sa slavenskom pogrešnom uporabom samoglasnika.
  
  Bijeg mu je zasad bio daleko od misli. Sada je imao jednu namjeru, i samo jednu. Doći do djevojke i spasiti je od noža. Nekako. Pod svaku cijenu. Izdajom ili silom.
  
  Hodali su stepenicama, Dmitrij se malo naslonio i držao ruku u jakni.
  
  S lijeve strane, vrata su vodila u maleni, oronuli ured, sada napušten. Unutra ih je čekao čovjek. Pozorno je pogledao Nicka.
  
  "Jeste li vi Pete Fremont?"
  
  "Da. Gdje je Tonaka?"
  
  Čovjek mu nije odgovorio. Obišao je Nicka, izvukao Walther pištolj iz pojasa i pucao Dmitriju u glavu. Bio je to dobar, profesionalan udarac u glavu.
  
  Div se polako raspadao, poput rušenja nebodera. Činilo se kao da se raspada u komadiće. Zatim se našao na ispucalom podu ureda, krv mu je tekla iz razbijene glave u pukotinu.
  
  Ubojica je uperio Walther u Nicka. "Sad možeš prestati lagati", rekao je. "Znam tko si. Ti si Nick Carter. Ti si iz Aljaske. Ja sam Johnny Chow."
  
  Bio je visok za Japanca, previše svijetle puti, a Nick je pretpostavio da ima kinesko podrijetlo. Chow je bio odjeven u hipi stilu - uske chino hlače, psihodelična košulja visjela je vani, a oko vrata je imao nisku perli ljubavi.
  
  Johnny Chow se nije šalio. Niti blefirao. Znao je. Nick je rekao: "U redu."
  
  "A gdje je Tonaka sada?"
  
  "Walter" se pomaknuo. "Kroz vrata odmah iza tebe. Kreći se vrlo polako."
  
  Hodali su hodnikom zatrpanim smećem, osvijetljenim otvorenim krovnim prozorima. Agent AX ih je automatski označio kao mogući izlaz.
  
  Johnny Chow je upotrijebio mesinganu kvaku kako bi otvorio jednostavna vrata. Soba je bila iznenađujuće dobro namještena. Djevojka je sjedila na sofi, prekriženih vitkih nogu. Nosila je crveni prorez gotovo do bedara, a tamna kosa bila joj je visoko skupljena na vrhu glave. Bila je jako našminkana, a bijeli zubi su joj blistali iza grimizne dok se smiješila Nicku.
  
  "Bok, Carter-san. Mislio sam da nikada nećeš stići ovamo. Nedostajao si mi."
  
  Nick Carter ju je ravnodušno pogledao. Nije se nasmiješio. Napokon je rekao: "Bok, Tonaka."
  
  Bilo je trenutaka, rekao je sam sebi, kada nije bio baš pametan.
  
  
  Poglavlje 11
  
  
  Johnny Chow je zatvorio vrata i naslonio se na njih, još uvijek pokrivajući Nicka Waltherom.
  
  Tonaka je pogledao pored Nicka prema Chowu. "Rus?"
  
  "U uredu. Ubio sam ga. Nema problema."
  
  Tonaka se namrštio. "Ostavio si tijelo tamo?"
  
  Slijeganje ramenima. "Trenutno. Ja..."
  
  "Idiot si. Uzmi nekoliko ljudi i odmah ga eliminiraj. Spusti ga s ostalima dok ne padne mrak. Čekaj - stavi Cartera lisicama i daj mi pištolj."
  
  Tonaka je raširila noge i ustala. Gaćice su joj se raširile. Ovaj put su bile crvene. U Washingtonu, ispod uniforme izviđačica, bile su ružičaste. Mnogo se toga promijenilo od Washingtonovog vremena.
  
  Obišla je Nicka, držeći distancu, i uzela pištolj od Johnnyja Chowa. "Stavi ruke iza sebe, Nick."
  
  Nick je poslušao, napevši mišiće zapešća, šireći vene i arterije najbolje što je mogao. Nikad se ne zna. Desetina inča mogla bi dobro doći.
  
  Lisice su se smrznule na mjestu. Chow ga je gurnuo. "Ondje, na onoj stolici u kutu."
  
  Nick je prišao stolcu i sjeo, ruke su mu bile vezane iza leđa. Držao je glavu spuštenu, oči zatvorene. Tonaka je bio euforičan, vrtoglav od trijumfa. Znao je znakove. Namjeravala je progovoriti. Bio je spreman slušati. Nije mogao ništa drugo učiniti. U ustima je imao okus kiselog octa.
  
  Johnny Chou je otišao i zatvorio vrata. Tonaka ih je zaključala. Vratila se na kauč i sjela, ponovno prekriživši noge. Stavila je Walther u krilo, gledajući ga tamnim očima.
  
  Trijumfalno mu se nasmiješila. "Zašto ne priznaš, Nick? Potpuno si iznenađen. Šokiran. Nikad nisi ni sanjao."
  
  Isprobao je lisice. Bila je to samo mala igra. Nedovoljno da mu sada pomogne. Ali nisu odgovarale njegovim velikim, koščatim zapešćima.
  
  "U pravu si", priznao je. "Prevarila si me, Tonaka. Dobro si me prevarila. Ta mi je misao pala na pamet odmah nakon što ti je otac ubijen, ali nikad nisam razmišljao o tome. Previše sam razmišljao o Kunizu, a premalo o tebi. Ponekad sam budala."
  
  "Da. Bio si jako glup. Ili možda nisi. Kako si mogao pretpostaviti? Sve mi je došlo na svoje mjesto - sve se tako dobro uklopilo. Čak me je i otac poslao po tebe. Bila je to divna sreća za mene. Za nas."
  
  "Tvoj otac je bio prilično pametan tip. Iznenađen sam što nije shvatio."
  
  Osmijeh joj je izblijedio. "Nisam sretna zbog onoga što se dogodilo mom ocu. Ali tako i treba biti. Bio je previše problematičan. Imali smo Eta muškarce vrlo dobro organizirane - Društvo Krvavog Bude ih drži pod kontrolom - ali Eta žene su bile druga stvar. Bile su izvan kontrole. Čak ni ja, pretvarajući se da sam njihova vođa, nisam se mogla nositi s tim. Moj otac me je počeo izbjegavati i surađivati izravno s nekim drugim ženama. Morao je biti ubijen i žalim zbog toga."
  
  Nick ju je proučavao suženim očima. "Mogu li sada dobiti cigaretu?"
  
  "Ne. Neću ti se toliko približiti." Uzvratila je osmijeh. "To je još jedna stvar zbog koje žalim, što nikada neću moći ispuniti to obećanje. Mislim da bi to bilo dobro."
  
  Kimnuo je. "To bi moglo biti to." Zasad nije bilo naznaka da su ona ili Chow znali išta o Filstonovom planu atentata na Cara. Držao je adut u ruci; u tom trenutku nije imao pojma kako ga odigrati, niti bi li ga uopće trebao odigrati.
  
  Tonaka je ponovno prekrižila noge. Cheongsam se podigao, otkrivajući oblinu njezine stražnjice.
  
  "Prije nego što se Johnny Chow vrati, bolje da te upozorim, Nick. Nemoj ga ljutiti. Mislim da je malo lud. I sadist je. Jesi li dobio paket?"
  
  Zurio je u nju. "Razumijem. Mislio sam da je tvoje." Pogled mu se spustio na njezine pune grudi. "Očito nije."
  
  Nije ga pogledala. Osjetio je nelagodu u njoj. "Ne. Bilo je... odvratno. Ali nisam to mogao zaustaviti. Mogu kontrolirati Johnnyja samo do određene točke. Ima tu... tu strast za okrutnošću. Ponekad ga moram pustiti da radi što želi. Nakon toga, neko je vrijeme poslušan i lagan. To meso koje je poslao bilo je od djevojke Ete, one koju smo trebali ubiti."
  
  Kimnuo je. "Dakle, ovo je mjesto ubojstva?"
  
  "Da. I mučenje. Ne sviđa mi se, ali je nužno."
  
  "Vrlo je praktično. Blizu luke."
  
  Osmijeh joj je bio umoran od šminke. Walther joj je visio u ruci. Ponovno ga je podigla, držeći ga objema rukama. "Da. Ali mi smo u ratu, a u ratu moraš činiti strašne stvari. Ali dosta o tome. Moramo razgovarati o tebi, Nick Carter. Želim te sigurno odvesti u Peking. Zato te upozoravam na Johnnyja."
  
  Ton mu je bio sarkastičan. "Peking, ha? Bio sam tamo par puta. Inkognito, naravno. Ne sviđa mi se to mjesto. Dosadno. Vrlo dosadno."
  
  "Sumnjam da će ti ovaj put biti dosadno. Pripremaju ti pravi doček. I za mene. Ako ne pogađaš, Nick, ja sam Hy-Vy."
  
  Ponovno je provjerio lisice. Kad bi imao priliku, morao bi slomiti ruku.
  
  Hai-Wai Tio Pu. Kineska inteligencija.
  
  "Upravo mi je palo na pamet", rekao je. "Koji je tvoj čin i ime, Tonaka?" Rekla mu je.
  
  Iznenadila ga je. "Ja sam pukovnica. Moje kinesko ime je Mei Foi. To je jedan od razloga zašto sam se morala toliko distancirati od oca - još je uvijek imao mnogo kontakata i prije ili kasnije bi saznao. Zato sam se morala pretvarati da ga mrzim što je napustio svoj narod, Etu, kad je bio mlad. Bio je Eta. Kao i ja. Ali otišao je, zaboravio je svoj narod i služio imperijalističkom establišmentu. Sve dok nije ostario i razbolio se. Tada je pokušao ispraviti stvari!"
  
  Nick nije odolio podsmjehu. "Dok si ti ostao s Etom? Odan svom narodu - kako bi se mogao infiltrirati među njih i izdati ih. Iskoristiti ih. Uništiti ih."
  
  Nije odgovorila na provokaciju. "Naravno da ne biste razumjeli. Moj narod nikada neće ništa postići dok se ne pobuni i ne preuzme Japan. Vodim ih u tom smjeru."
  
  Dovodeći ih do ruba masakra. Ako Filston uspije ubiti cara i svaliti krivnju na Kineze, Burakumini će biti neposredni žrtveni jarci. Razjareni Japanci možda neće moći doći do Pekinga - mogu i hoće ubiti svakog muškarca, ženu i dijete Eta koje pronađu. Odrubite im glave, rasporite ih, objesite ih, strijeljajte ih. Ako se to dogodi, regija Sanya će zaista postati kosturnica.
  
  Na trenutak se agent AXE borio sa svojom savješću i rasuđivanjem. Ako im kaže za Filstonovu zavjeru, možda će mu dovoljno povjerovati da privuku dodatnu pozornost na čovjeka. Ili mu možda uopće neće vjerovati. Mogli bi to nekako sabotirati. A Filston, ako posumnja da je osumnjičen, jednostavno će otkazati svoje planove i čekati drugu priliku. Nick je držao jezik za zubima i gledao dolje, promatrajući malene crvene cipele s visokom petom kako se njišu na Tonakinoj nozi. Svjetlost se odbijala od njezina golog smeđeg bedra.
  
  Netko je pokucao na vrata. Johnny Chow je prepoznao Tonaku. "Za Rusa će se pobrinuti. Kako je naš prijatelj? Veliki Nick Carter! Vrhunski ubojica! Čovjek koji sve jadne male špijune tjera da drhte kad čuju njegovo ime."
  
  Chow je prišao stolici i stao, ljutito gledajući Nicka Cartera. Njegova tamna kosa bila je gusta i zapetljana, padajući mu nisko na vrat. Čupave obrve formirale su crnu crtu iznad nosa. Zubi su mu bili veliki i snježnobijeli, s razmakom u sredini. Pljunuo je na AXEmana i snažno ga udario po licu.
  
  "Kako se osjećaš, jeftini ubojico? Kako ti se sviđa biti prihvaćen?"
  
  Nick je suzio oči na novi udarac. Osjetio je okus krvi s posjekotine na usni. Vidio je kako Tonaka upozoravajuće odmahuje glavom. Bila je u pravu. Chow je bio manični ubojica proždiran mržnjom i sada nije bilo vrijeme da ga provocira. Nick je šutio.
  
  Chow ga je udario ponovno, pa ponovno i ponovno. "Što je, veliki? Nemaš što reći?"
  
  Tonaka je rekao: "To će biti dovoljno, Johnny."
  
  Zamahnuo je prema njoj, režeći. "Tko je rekao da će ovo biti dovoljno!"
  
  "Ovo kažem. I ja sam ovdje glavni. Peking ga želi živog i u dobroj formi. Leš ili invalid im neće puno pomoći."
  
  Nick je promatrao sa zanimanjem. Obiteljska svađa. Tonaka je lagano okrenuo Walther, tako da je prekrio Johnnyja Chowa kao i Nicka. Nastao je trenutak tišine.
  
  Chow je ispustio posljednji urlik. "Kažem, jebite se vi i Peking također. Znate li koliko je naših drugova diljem svijeta taj gad ubio?"
  
  "Platit će za ovo. Na kraju. Ali prvo, Peking želi da ga se ispita - i misle da će biti zadovoljni! Zato hajde, Johnny. Smiri se. Ovo se mora obaviti kako treba. Imamo naredbe i one se moraju slijediti."
  
  "Dobro. Dobro! Ali znam što bih učinio tom smrdljivom gadu da je po mome. Odrezao bih mu jaja i natjerao ga da ih pojede..."
  
  Njegovo nezadovoljstvo se stišalo. Prišao je sofi i mrzovoljno se zgrčio, a puna, crvena usta napućila su se poput dječjih.
  
  Nick je osjetio kako mu jeza prolazi niz kralježnicu. Tonaka je bio u pravu. Johnny Chow bio je sadist i homicidni manijak. Zanimljivo mu je bilo da ga kineski aparat zasad tolerira. Ljudi poput Chowa mogli bi biti teret, a Kinezi nisu bili budale. Ali postojala je i druga strana ovoga - Chow bi bio apsolutno pouzdan i nemilosrdan ubojica. Ta je činjenica vjerojatno poništila njegove grijehe.
  
  Johnny Chow se uspravio na kauču. Nasmiješio se, pokazujući zube.
  
  "Barem možemo natjerati tog gada da nas gleda kako radimo na djevojci. Čovjek ju je upravo doveo. Neće ga povrijediti, a možda će ga čak i uvjeriti u nešto - kao, možda, da je gotov."
  
  Okrenuo se i pogledao Tonaku. "I nema smisla pokušavati me zaustaviti! Ja obavljam većinu posla u ovoj jadnoj operaciji i uživat ću u tome."
  
  Nick, pomno promatrajući Tonaku, vidio ju je kako popušta. Polako je kimnula. "U redu. Johnny. Ako želiš. Ali budi vrlo oprezan - lukav je i sklizak kao jegulja."
  
  "Ha!" Chow je prišao Nicku i ponovno ga udario u lice. "Nadam se da stvarno pokušava nešto brzo izvesti. To je sve što mi treba - izgovor da ga ubijem. Dobar izgovor - onda mogu reći Pekingu da pusti zmaja."
  
  Povukao je Nicka na noge i gurnuo ga prema vratima. "Hajde, gospodine Killmaster. Čeka vas poslastica. Pokazat ću vam što se događa ljudima koji se ne slažu s nama."
  
  Oteo je Walther od Tonake. Krotko je popustila i nije htjela pogledati Nicka u oči. Imao je loš predosjećaj. Djevojka? Upravo dostavljena? Sjetio se naredbi koje je dao djevojkama u gejši. Mato, Sato i Kato. Bože! Ako je išta pošlo po zlu, bila je to njegova krivnja. Njegova krivnja...
  
  Johnny Chow ga je gurnuo niz dugi hodnik, a zatim uz vijugavo, trulo, škripavo stubište u prljavi podrum gdje su štakori bježali dok su se približavali. Tonaka je krenula za njim, a Nick je osjetio otpor u njezinu koraku. "Ona stvarno ne voli probleme", gorko je pomislio. Ali to čini iz odanosti svojoj nesvetoj komunističkoj stvari. Nikada ih ne bi razumio. Sve što je mogao učiniti bilo je boriti se protiv njih.
  
  Hodali su još jednim hodnikom, uskim i smrdljivim na ljudski izmet. Vrata su se nižala uz njega, svaka s malim prozorom s rešetkama visoko. Osjetio je, umjesto da je čuo, kretanje iza vrata. Ovo je bio njihov zatvor, njihovo mjesto pogubljenja. Odnekud izvana, prodirući čak i u ove mračne dubine, duboko urlanje tegljača dopiralo je preko luke. Tako blizu slane slobode mora - a opet tako daleko.
  
  Odjednom je s apsolutnom jasnoćom shvatio što će vidjeti.
  
  Hodnik je završavao kod drugih vrata. Čuvao ih je grubo odjeven Japanac u gumenim cipelama. Preko ramena mu je visila stara čikaška puška Tommy. Sjekiraš, zaokupljen kakav je bio, ipak je primijetio okrugle oči i gustu strnište. Ainu. Dlakati ljudi Hokkaida, Aboridžini, nikakvi Japanci. Čikomi su bacili široku mrežu u Japanu.
  
  Muškarac se naklonio i pomaknuo u stranu. Johnny Chow otvorio je vrata i gurnuo Nicka u jarko svjetlo koje je dopiralo iz jedne žarulje od 350 vata. Oči su mu se pobunile od prigušenog svjetla i na trenutak je trepnuo. Postupno je razaznao lice žene u sjajnom Budi od nehrđajućeg čelika. Buda je bio bez glave, a iz odsječenog vrata, raširenog i mlitavog, zatvorenih očiju, s krvlju koja mu je tekla iz nosa i usta, izronilo je blijedo lice žene.
  
  Kato!
  
  
  Poglavlje 12
  
  
  Johnny Chow je odgurnuo Nicka u stranu, a zatim zatvorio i zaključao vrata. Prišao je svjetlećem Budi. Nick je iskalio svoj bijes na jedini način koji je mogao - navlačio je lisice dok nije osjetio kako mu se koža trga.
  
  Tonaka je šapnula. "Jako mi je žao, Nick. Ne mogu se pomoći. Zaboravila sam nešto važno i morala sam se vratiti u svoj stan. Kato je bio tamo. Ne znam zašto. Johnny Chow je bio sa mnom i ona ga je vidjela. Morali smo je tada uhvatiti - nisam mogla ništa drugo učiniti."
  
  Bio je divljak. "Dakle, morao si je uzeti. Moraš je mučiti?"
  
  Ugrizla se za usnicu i kimnula Johnnyju Chowu. "Zna. Rekla sam ti - tako on pronalazi zadovoljstvo. Stvarno sam se potrudila, Nick, stvarno sam se potrudila. Htjela sam je ubiti brzo i bezbolno."
  
  "Ti si anđeo milosrđa."
  
  Chow je rekao: "Kako ti se to sviđa, veliki Killmasteru? Ne izgleda baš dobro sada, zar ne? Nije tako dobro kao kad si je jutros povalio, kladim se."
  
  To bi, naravno, bio dio perverzije ovog čovjeka. Intimna pitanja postavljana su pod mučenjem. Nick je mogao zamisliti taj podsmjeh i ludilo...
  
  Ipak, znao je rizik. Sve prijetnje na svijetu nisu ga mogle spriječiti da to kaže. Ne reći da je to neuobičajeno za njega. Morao je to reći.
  
  Rekao je to mirno i hladno, a s glasa mu se cijedila kora leda. "Ti si jadni, podli, izopačeni kučkin sin, Chow. Ubiti te je jedno od najvećih zadovoljstava u mom životu."
  
  Tonaka je tiho siktala. "Ne! Nemoj..."
  
  Ako je Johnny Chow i čuo te riječi, bio je previše zadubljen da bi obraćao pažnju. Njegovo zadovoljstvo bilo je očito. Prošao je rukom kroz Katinu gustu crnu kosu i zabacio joj glavu unatrag. Lice joj je bilo bez krvi, bijelo kao da je nosila gejša šminku. Blijedi jezik visio joj je iz krvavih usta. Chow ju je počeo udarati, dovodeći se u bijes.
  
  "Glumi, mala kučka. Još nije mrtva."
  
  Nick je svim srcem želio njezinu smrt. To je bilo sve što je mogao učiniti. Promatrao je sporo curenje krvi, sada tromo, u zakrivljenom kanalu izgrađenom oko podnožja Bude.
  
  Automobil je dobio prikladno ime - Krvavi Buda.
  
  Bila je to njegova krivnja. Poslao je Kato u Tonakin stan da čeka. Htio je da izađe iz gejša kuće, koju je smatrao nesigurnom, i htio je da mu ne bude s puta i da ima telefon u blizini u slučaju da mu zatreba. Prokletstvo! Bijesno je stegnuo lisice. Bol mu je prostrujala kroz zapešća i podlaktice. Poslao je Kato ravno u zamku. Nije bila njegova krivnja, ni u kojem realnom smislu, ali teret mu je ležao na srcu poput kamena.
  
  Johnny Chow je prestao tući onesviještenu djevojku. Namrštio se. "Možda je već mrtva", rekao je sumnjičavo. "Nijedna od tih malih drolja nema snage."
  
  U tom trenutku, Kato je otvorila oči. Umirala je. Umirala je do posljednje kapi krvi. Ipak, pogledala je preko sobe i ugledala Nicka. Nekako, možda s onom jasnoćom za koju kažu da dolazi neposredno prije smrti, prepoznala ga je. Pokušala se nasmiješiti, jadan napor. Njezin šapat, jedva primjetan glas, odjeknuo je sobom.
  
  "Jako mi je žao, Nick. Jako mi je... jako... žao..."
  
  Nick Carter nije pogledao Chowa. Sad je opet bio pri zdravoj pameti i nije htio da čovjek pročita što mu je u očima. Ovaj čovjek je bio čudovište. Tonaka je bio u pravu. Ako ikada dobije priliku uzvratiti udarac, mora se ponašati hladnokrvno. Vrlo hladnokrvno. Za sada, mora to izdržati.
  
  Johnny Gow odgurnuo je Kata divljim pokretom koji mu je slomio vrat. Pucanj se jasno čuo u sobi. Nick je vidio kako se Tonaka trznula. Je li gubila prisebnost? Postojao je mogući kut gledanja.
  
  Chou je zurio u mrtvu djevojčicu. Glas mu je bio jadan, poput dječaka koji je slomio svoju omiljenu igračku. "Prerano je umrla. Zašto? Nije imala pravo." Nasmijao se poput štakora koji škripi u noći.
  
  "Tu si i ti, veliki SEKIRKAŠ. Kladim se da ćeš dugo izdržati u Budi."
  
  "Ne", rekao je Tonaka. "Definitivno ne, Johnny. Hajde, idemo odavde. Imamo puno posla."
  
  Na trenutak ju je prkosno gledao, očima ravnim i smrtonosnim poput kobrinih. Odmaknuo je dugu kosu s očiju. Napravio je petlju od perli i objesio je ispred sebe. Pogledao je Walther u ruci.
  
  "Imam pištolj", rekao je. "To me čini šefom. Honcho! Mogu raditi što god hoću."
  
  Tonaka se nasmijao. Bio je to dobar pokušaj, ali Nick je mogao čuti kako se napetost odmotava poput opruge.
  
  "Johnny, Johnny! Što je ovo? Ponašaš se kao budala, a znam da nisi. Želiš li da nas sve pobiju? Znaš što će se dogoditi ako ne poslušamo naredbe. Hajde, Johnny. Budi dobar dečko i slušaj Mamu-san."
  
  Nagovarala ga je kao bebu. Nick je slušao. Njegov je život bio na kocki.
  
  Tonaka je prišla blizu Johnnyju Chowu. Stavila je ruku na njegovo rame i nagnula se prema njegovom uhu. Prošaptala je. AXEman je mogao zamisliti što govori. Očaravala ga je svojim tijelom. Pitao se koliko je puta to učinila.
  
  Johnny Chow se nasmiješio. Obrisao je krvave ruke o chino hlače. "Hoćeš? Stvarno obećavaš?"
  
  "Hoću, obećavam." Nježno mu je prešla rukom preko prsa. "Čim ga sigurno maknemo s puta. U redu?"
  
  Nasmiješio se, pokazujući praznine među bijelim zubima. "U redu. Učinimo to. Evo, uzmi pištolj i pokrivaj me."
  
  Tonaka je uzela Walther i odstupila. Ispod debele šminke, lice joj je bilo bezizražajno, nerazumljivo, poput Noh maske. Uperila je pištolj u Nicka.
  
  Nick nije mogao odoljeti. "Plaćaš prilično visoku cijenu", rekao je. "Spavati s takvom gnusobom."
  
  Johnny Chow ga je udario u lice. Nick se zateturao i pao na jedno koljeno. Chow ga je udario nogom u sljepoočnicu i na trenutak se tama vrtjela oko AXE agenta. Zaljuljao se na koljenima, izgubio ravnotežu zbog lisica na leđima, i odmahnuo glavom da je razbistri. Svjetla su mu bljesnula u mislima poput magnezijevih baklji.
  
  "Ne više!" obrecnu se Tonaka. "Želiš da održim obećanje, Johnny?"
  
  "Dobro! Nije ozlijeđen." Chow je uhvatio Nicka za ovratnik i povukao ga na noge.
  
  Odveli su ga natrag na kat u malu, praznu sobu pokraj ureda. Imala je metalna vrata s teškom željeznom šipkom izvana. Soba je bila prazna osim neke prljave posteljine blizu cijevi koja se protezala od poda do stropa. Visoko na zidu, blizu cijevi, bio je prozor s rešetkama, bez stakla i premalen da bi se patuljak provukao kroz njega.
  
  Johnny Chow gurnuo je Nicka prema krevetu. "Hotel prve klase, veliki. Idi na drugu stranu i pokrij ga, Tonaka, dok mu ja zamijenim lisice."
  
  Djevojka je poslušala. "Ostat ćeš ovdje, Carter, dok se posao ne završi sutra navečer. Zatim ćemo te odvesti na more i ukrcati na kineski teretni brod. Za tri dana bit ćeš u Pekingu. Bit će im jako drago što te vide - sada pripremaju prijem."
  
  Chow je izvukao ključ iz džepa i otkopčao lisice. Killmaster je htio pokušati. Ali Tonaka je bio tri metra dalje, uz suprotni zid, a Walther je ležao na njegovom trbuhu. Zgrabiti Chowa i koristiti ga kao štit bilo je uzaludno. Ubila bi ih oboje. Stoga je odbio.
  
  počinio samoubojstvo i gledao kako Chow pričvršćuje jednu od lisica na okomitu cijev.
  
  "To bi trebalo odvratiti čak i majstora ubojicu", podsmjehnuo se Chow. "Osim ako nema čarobni pribor u džepu - a mislim da ga nema." Snažno je udario Nicka po licu. "Sjedni, gade, i začepi. Jesi li pripremio iglu, Tonaka?"
  
  Nick se skliznuo u sjedeći položaj, desni zglob ispružen i spojen na cijev. Tonaka je pružio Johnnyju Chowu sjajnu hipodermičku iglu. Jednom rukom je gurnuo Nicka prema dolje i zabio mu iglu u vrat, odmah iznad ovratnika. Pokušavao je nanijeti bol, i uspio je. Igla se osjećala poput bodeža dok je Chow pritiskao klip.
  
  Tonaka je rekao: "Samo nešto da te nakratko uspavam. Budi tih. Neće te povrijediti."
  
  Johnny Chow je izvukao iglu. "Volio bih da ga mogu ozlijediti. Kad bi bilo po mome..."
  
  "Ne", oštro je rekla djevojka. "To je sve što sada moramo učiniti. On ostaje. Hajde, Johnny."
  
  Vidjevši Chowa kako još uvijek oklijeva, gledajući Nicka, dodala je blagim tonom: "Molim te, Johnny. Znaš što sam obećala - neće biti vremena ako ne požurimo."
  
  Chou je za rastanak udario Nicka nogom u rebra. "Sayonara, veliki. Mislit ću na tebe dok je jebem. To je najbliže što ćeš ikada biti tome."
  
  Metalna vrata su se zalupila. Čuo je kako teška šipka pada na svoje mjesto. Bio je sam, s drogom koja mu je kolala venama, prijeteći da će ga svakog trenutka onesvijestiti - koliko dugo, nije imao pojma.
  
  Nick se s mukom podigao na noge. Već je bio malo ošamućen i vrtoglav, ali to je moglo biti od batina. Pogledao je prema malenom prozoru visoko iznad sebe i odgurnuo ga. Bio je prazan. Nigdje ničega. Apsolutno ničega. Lula, lisice, prljavi tepih.
  
  Slobodnom lijevom rukom posegnuo je u džep jakne iz poderanog džepa kaputa. Ostale su mu šibice i cigarete. I svežanj gotovine. Johnny Chow ga je brzo, gotovo ležerno pretražio, a on je opipao novac, dodirnuo ga, a onda ga očito zaboravio. Nije to spomenuo Tonaki. Nick se sjetio - bilo je pametno. Chow je morao imati vlastite planove za taj novac.
  
  Što je? Dvadeset pet tisuća dolara mu više nije koristilo. Ključ za lisice ne možeš kupiti.
  
  Sada je mogao osjetiti djelovanje droge. Ljuljao se, glava mu je bila poput balona koji se borio da se podigne. Borio se, pokušavajući duboko disati, znoj mu se slijevao u oči.
  
  Ostao je stajati čistom snagom volje. Stajao je što dalje od cijevi, ispružene desne ruke. Nagnuo se unatrag, koristeći svojih dvjesto funti, palac prekrižen preko dlana desne ruke, stišćući mišiće i kosti. Svaki dogovor ima svoje trikove, a znao je da je ponekad moguće osloboditi se lisica. Trik je bio ostaviti mali razmak između lisica i kostiju, malo labavosti. Meso nije bilo važno. Moglo se otkinuti.
  
  Imao je malu marginu, ali ne dovoljnu. Nije uspjelo. Naglo se trznuo. Bol i krv. To je bilo sve. Manžeta je skliznula i smjestila se na korijen palca. Kad bi barem imao nešto čime bi je mogao podmazati...
  
  Sad mu se glava pretvorila u balon. Balon s naslikanim licem. Lebdio je s njegovih ramena i vinuo se u nebo na dugom užetu.
  
  
  Poglavlje 13
  
  
  Probudio se u potpunom mraku. Imao je jaku glavobolju, a tijelo mu je prekrivala jedna, ogromna modrica. Otrgnuti desni zglob pulsirao je od oštre boli. Zvukovi luke s vremena na vrijeme dopirali su kroz maleni prozor iznad njegove glave.
  
  Ležao je u mraku četvrt sata, pokušavajući sastaviti svoje zbrkane misli, povezati dijelove slagalice u koherentnu sliku stvarnosti. Ponovno je provjerio manžetu i cijev. Ništa se nije promijenilo. Još uvijek je bio zarobljen, bespomoćan, nepomičan. Osjećao se kao da je dugo bio bez svijesti. Žeđ mu je bila živa, držala ga je za grlo.
  
  Kleknuo je od boli. Iz džepa jakne izvadio je šibice i, nakon dva neuspješna pokušaja, uspio je održati jednu od papirnatih šibica upaljenom. Imao je posjetitelje.
  
  Na podu pokraj njega bio je pladanj. Na njemu je nešto bilo. Nešto prekriveno ubrusom. Šibica je izgorjela. Zapalio je drugu i, još uvijek klečeći, posegnuo je za pladnjem. Tonaka se možda sjetio donijeti mu malo vode. Zgrabio je ubrus.
  
  Oči su joj bile otvorene i zurile su u njega. Sićušno svjetlo šibice odražavalo se u njezinim mrtvim zjenicama. Katova glava ležala je na boku na tanjuru. Tamna kosa joj je raščupano padala do prerezanog vrata.
  
  Johnny Chow se zabavlja.
  
  Nick Carter je bio bolestan bez srama. Povraćao je na pod pored pladnja, mučio se i bljuckao dok se nije ispraznio. Prazan od svega osim mržnje. U smrdljivom mraku, njegov profesionalizam nije bio izgubljen, a želio je samo pronaći Johnnyja Chowa i ubiti ga što bolnije moguće.
  
  Nakon nekog vremena, zapalio je još jednu šibicu. Pokrivao je glavu ubrusom kad mu je ruka dodirnula kosu.
  
  
  
  
  
  Gejšina složena frizura bila je u komadićima, raspršena i raspadajuća, prekrivena uljem. Uljem!
  
  Šibica se ugasila. Nick je duboko zario ruku u gustu kosu i počeo je popravljati. Glava se na njegov dodir iskrivila, gotovo pala i otkotrljala izvan njegova dosega. Privukao je pladanj bliže i uglavio ga nogama. Kad mu je lijeva ruka bila premazana uljem za kosu, prebacio ju je na desni zapešće, trljajući ga gore, dolje i oko unutarnje strane čelične manžetne. To je učinio deset puta, a zatim odgurnuo pladanj i uspravio se.
  
  Duboko je udahnuo dvanaest puta. Zrak koji je ulazio kroz prozor bio je obavijen dimom brodogradilišta. Netko je izašao iz hodnika i on je osluškivao. Nakon nekog vremena, zvukovi su formirali uzorak. Stražar u hodniku. Stražar u gumenim cipelama hodao je prema svom mjestu. Muškarac je koračao hodnikom.
  
  Pomaknuo se što je više mogao ulijevo, postojano povlačeći lisice koje su ga vezale za cijev. Znoj mu se skupljao dok je ulagao svaki gram svoje goleme snage u taj napor. Lisice su mu skliznule s podmazane ruke, skliznule još malo, a zatim se uhvatile za njegove velike zglobove. Killmaster se ponovno ukočio. Sad agonija. Nije dobro. Nije uspjelo.
  
  Izvrsno. Priznao je da bi to značilo slomljene kosti. Dakle, završimo s tim.
  
  Primaknuo se cijevi što je više mogao, povlačeći manžetu uz cijev dok nije bila u razini njegovih ramena. Zapešće, ruka i lisice bili su mu premazani krvavim uljem za kosu. Morao je to moći učiniti. Trebao mu je samo dopuštenje.
  
  Killmaster je duboko udahnuo, zadržao dah i skočio dalje od cijevi. Sva mržnja i bijes koji su ključali u njemu izlili su se u njegov iskorak. Nekad je bio All-American linebacker, a ljudi su još uvijek s divljenjem pričali o načinu na koji je probijao protivničke linije. Načinu na koji je sada eksplodirao.
  
  Bol je bila kratka i strašna. Čelik je okrutno kidao brazde u njegovom mesu, a osjetio je kako mu se kosti lome. Zaljuljao se naslonjen na zid blizu vrata, držeći se za potporu, desna ruka mu je poput krvavog panjića visjela uz bok. Bio je slobodan.
  
  Slobodan? Metalna vrata i teška prečka su ostali. Sad će to biti trik. Hrabrost i gruba sila odvele su ga najdalje što su mogle.
  
  Nick se naslonio na zid, teško dišući i pozorno slušajući. Stražar u hodniku još se uvijek klizio gore-dolje, a gumene cipele su mu šištale po grubim daskama.
  
  Stajao je u tami, vagajući svoju odluku. Imao je samo jednu priliku. Ako ga ušutka, sve je izgubljeno.
  
  Nick je pogledao kroz prozor. Tama. Ali koji dan? Koja noć? Je li spavao više od 24 sata? Imao je predosjećaj. Ako je tako, bila je to noć rezervirana za nerede i sabotaže. To je značilo da Tonaki i Johnny Chow neće biti tamo. Bili bi negdje u središtu Tokija, zauzeti svojim ubilačkim planovima. A Filston? Filston bi se smiješio svojim epicenskim osmijehom više klase i pripremao se za atentat na japanskog cara.
  
  AXEman je iznenada shvatio da mora djelovati s krajnjom hitnošću. Ako je njegova procjena bila točna, možda je već prekasno. U svakom slučaju, nije bilo vremena za gubljenje - morao je sve uložiti u jedno bacanje kocke. Ovo je sada bila kocka. Da su Chou i Tonaka još uvijek u blizini, bio bi mrtav. Imali su mozak i oružje, a njegovi trikovi ga ne bi prevarili.
  
  Zapalio je šibicu, primijetivši da su mu ostale samo tri. To će biti dovoljno. Odvukao je tepih blizu vrata, stao na njega i počeo ga trgati lijevom rukom. Desna mu je bila beskorisna.
  
  Kad je iz tanke podstave izvukao dovoljno vate, spremio ju je na hrpu blizu pukotine ispod vrata. Nije bilo dovoljno. Izvukao je još vate s jastuka. Zatim, kako bi sačuvao šibice u slučaju da se odmah ne zapali, posegnuo je u džep po novac, namjeravajući smotati novčanicu i upotrijebiti je. Novca nije bilo. Šibica se ugasila.
  
  Nick je tiho opsovao. Johnny Chow je uzeo novac dok se ušuljao unutra, stavljajući Katovu glavu na pladanj.
  
  Ostale su mu tri šibice. Oblio ga je novi znoj i nije mogao a da mu prsti ne zadrhte dok je pažljivo palio još jednu šibicu i prinosio je plamenu. Sitni plamen se rasplamsao, zanjihao, gotovo ugasio, a zatim se ponovno rasplamsao i počeo rasti. Dim se počeo kovrčati prema gore.
  
  Nick se izvukao iz svog starog kabanice i počeo ispuhivati dim, usmjeravajući ga ispod vrata. Pamuk je sada gorio. Ako to ne uspije, mogao bi se ugušiti. Bilo je to lako učiniti. Zadržao je dah i nastavio mahati kabanicom, gurajući dim ispod vrata. To je bilo dovoljno. Nick je počeo vrištati iz sveg glasa. "Vatra! Vatra! Upomoć - upomoć - Vatra! Pomozite mi - nemojte da izgorim. Vatra!"
  
  Sad će znati.
  
  Stajao je sa strane vrata, pritisnut uza zid. Vrata su se otvarala prema van.
  
  Vata je sada veselo plamtjela, a soba se punila oštrim dimom. Nije trebao glumiti kašalj. Ponovno je viknuo: "Požar! Upomoć - tasukete!"
  
  Tasuketel Halo - Halo! "Stražar je potrčao niz hodnik. Nick je ispustio krik užasa. "Tasuketel"
  
  Teški uteg pala je uz tresak. Vrata su se otvorila nekoliko centimetara. Dim je izašao. Nick je gurnuo svoju beskorisnu desnu ruku u džep jakne kako mu ne bi smetala. Sada je zarežao u grlu i udario svojim masivnim ramenima o vrata. Bio je poput masivne opruge koja je predugo bila namotana i konačno otpuštena.
  
  Vrata su se zalupila prema van, bacivši stražara unatrag i izgubivši ravnotežu. Bili su to Ainu koje je već vidio. Ispred njega je držao samonapuh, a dok se Nick saginjao ispod njega, čovjek je refleksno ispalio rafal. Plamen je opržio AXEmanovo lice. Uložio je svu svoju snagu u kratki lijevi udarac čovjeku u trbuh. Pritisnuo ga je uza zid, udario ga koljenom u prepone, a zatim mu zalupio koljenom u lice. Stražar je ispustio gunđajući jauk i počeo padati. Nick je udario rukom u Adamovu jabučicu i ponovno ga udario. Zubi su mu se razbili, krv je šiknula iz čovjekovih uništenih usta. Ispustio je samonapuh. Nick ga je zgrabio prije nego što je pao na pod.
  
  Stražar je još uvijek bio polusvjestan, pijano se naslanjajući na zid. Nick ga je udario nogom i on se srušio.
  
  Mitraljez je bio težak čak i za Nicka, s njegovom jedinom zdravom rukom, i trebala mu je sekunda da ga uravnoteži. Stražar je pokušao ustati. Nick ga je udario nogom u lice.
  
  Stao je nad čovjeka i prislonio cijev svoje puške Tommy centimetar od njegove glave. Stražar je još uvijek bio dovoljno pri svijesti da pogleda niz cijev do spremnika, gdje su teški meci kalibra .45 strpljivo čekali da ga rastrgaju.
  
  "Gdje je Johnny Chow? Gdje je djevojka? Samo sekundu i ubit ću te!"
  
  Stražar nije sumnjao u to. Ostao je vrlo tih i mrmljao je riječi kroz krvavu pjenu.
  
  "Idu u Toyo - idu u Toyo! Izazvat će nerede, požare, kunem se. Kažem - nemojte ubijati!"
  
  Toyo mora da misli na središnji Tokio. Centar grada. Dobro je pogodio. Bio je odsutan više od jednog dana.
  
  Stavio je nogu na čovjekova prsa. "Tko je još ovdje? Drugi ljudi? Ovdje? Nisu te ostavili samog da me čuvaš?"
  
  "Jedan čovjek. Samo jedan čovjek. I sada spava u uredu, kunem se." Kroz sve to? Nick je udario čuvara u lubanju kundakom svoje puške Tommy. Okrenuo se i potrčao niz hodnik do ureda gdje je Johnny Chow upucao Rusa, Dmitrija.
  
  Iz uredskih vrata izbio je mlaz plamena, a metak je s gadnim udarcem prozujao pored Nickovog lijevog uha. Spava, dovraga! Gad se probudio i odsjekao Nicka od dvorišta. Nije bilo vremena za istraživanje, za pokušaj pronalaska drugog izlaza.
  
  Blam-BLAM...
  
  Metak je proletio preblizu. Probio je zid pored njega. Nick se okrenuo, ugasio jedino slabo svjetlo u hodniku i potrčao natrag do stubišta koje je vodilo u tamnice. Preskočio je onesviješteno tijelo stražara i nastavio trčati.
  
  Sad tišina. Tišina i tama. Čovjek u uredu obukao je čizmu i čekao.
  
  Nick Carter je prestao trčati. Spustio se na trbuh i puzao dok nije mogao pogledati gore i vidjeti, gotovo slijepo, svjetliji pravokutnik otvorenog krovnog prozora iznad sebe. Zapuhao je hladan povjetarac i ugledao je zvijezdu, jednu prigušenu zvijezdu, kako sja u središtu trga. Pokušao se sjetiti koliko su visoko krovni prozori. Primijetio ih je jučer kad su ga doveli. Nije se mogao sjetiti i znao je da nije važno. U svakom slučaju, morao je pokušati.
  
  Bacio je Tommyjev pištolj kroz krovni prozor. Odskakivao je i odskakivao, stvarajući pakleni zvuk. Čovjek u uredu to je čuo i ponovno otvorio vatru, prskajući olovo niz uski hodnik. Nick se zagrlio podom. Jedan od metaka probio mu je kosu, a da mu nije okrznuo tjeme. Tiho je izdahnuo. Isuse! To je bilo blizu.
  
  Čovjek u uredu ispraznio je svoj časopis. Ponovno tišina. Nick se ustao, podupro noge i skočio, posežući zdravom lijevom rukom. Prsti su mu se sklopili oko krovnog otvora koji se otvarao i on je trenutak visio ondje, ljuljajući se, a zatim se počeo dizati. Tetive u njegovoj ruci su pucale i žalile se. Gorko se nasmiješio u mraku. Sve te tisuće zgibova na jednoj ruci sada su se isplatile.
  
  Naslonio se laktom na prag i spustio noge. Bio je na krovu skladišta. Brodogradilišta oko njega bila su tiha i pusta, ali tu i tamo su se svjetla svjetlucala u skladištima i na dokovima. Jedno posebno jarko svjetlo sjalo je poput zviježđa na vrhu dizalice.
  
  Još nije bilo zamračenja. Nebo nad Tokijem sjalo je neonskim sjajem. Crveno svjetlo upozorenja bljesnulo je na vrhu Tokijskog tornja, a reflektori su sjali daleko na jugu iznad međunarodne zračne luke. Otprilike dvije milje zapadno nalazila se Carska palača. Gdje se u tom trenutku nalazio Richard Filston?
  
  Pronašao je Tommyjev pištolj i prislonio ga na pregib zdrave ruke. Zatim je, trčeći tiho, poput čovjeka koji trči preko teretnih vagona, prešao skladište. Sad je mogao dovoljno dobro vidjeti,
  
  kroz svaki krovni prozor dok mu se približavao.
  
  Nakon posljednjeg krovnog prozora, zgrada se proširila i shvatio je da je iznad ureda i blizu utovarne rampe. Prišao je prstima, jedva ispuštajući zvuk na asfaltu. Jedno prigušeno svjetlo sjalo je s transparenta u dvorištu, gdje su se zahrđale bačve za ulje kretale poput sferičnih duhova. Nešto blizu vrata uhvatilo je svjetlost i reflektiralo je, i vidio je da je to džip. Obojen u crno. Srce mu je poskočilo i osjetio je početak prave nade. Možda još uvijek postoji šansa da zaustavi Filstona. Džip je značio put u grad. Ali prvo je morao prijeći dvorište. Neće biti lako. Jedna ulična svjetiljka pružala je taman dovoljno svjetla da ga gad u uredu vidi. Nije se usudio pokušati je ugasiti. Mogao je isto tako poslati svoju posjetnicu.
  
  Nije bilo vremena za razmišljanje. Morao je krenuti naprijed i riskirati. Trčao je uz krovni produžetak koji je prekrivao utovarni dok, pokušavajući se što više udaljiti od ureda. Došao je do kraja krova i pogledao dolje. Točno ispod njega nalazila se hrpa bačvi za naftu. Izgledale su nesigurno.
  
  Nick je prebacio svoju pušku Tommy preko ramena i, proklinjući svoju beskorisnu desnu ruku, pažljivo se popeo preko ruba krova. Prstima je čvrsto uhvatio oluk. Počeo se ugibati, a zatim se odlomiti. Prstima na nogama okrznuo je bačve za ulje. Nick je s olakšanjem uzdahnuo kad se oluk oslobodio u njegovoj ruci, a cijela mu je težina počivala na bačvama. Otok se opasno zanjihao, savio, izvio u sredini i srušio uz urlik tvorničkog kotla.
  
  Agent AXE imao je sreće što nije na mjestu poginuo. Unatoč tome, izgubio je mnogo snage prije nego što se uspio osloboditi i potrčati do džipa. Sada nije imao što drugo učiniti. To mu je bila jedina šansa da stigne do grada. Trčao je nespretno, šepajući jer mu je napola napunjen spremnik ozlijedio gležanj. Držao je svoj samopal uz bok, kundak na trbuhu, cijev uperenu prema utovarnom doku blizu vrata ureda. Pitao se koliko mu je metaka ostalo u spremniku.
  
  Čovjek u uredu nije bio kukavica. Istrčao je iz ureda, ugledao Nicka kako krivuda dvorištem i ispalio metak iz pištolja. Zemlja se podigla oko Nickovih nogu, a metak ga je poljubio. Potrčao je ne uzvrativši paljbu, sada istinski zabrinut za svoj spremnik. Morao je provjeriti.
  
  Strijelac je napustio utovarni dok i potrčao prema džipu, pokušavajući presjeći Nicka. Nastavio je pucati na Nicka dok je trčao, ali njegova je vatra bila neselektivna i udaljena.
  
  Nick i dalje nije uzvratio vatru sve dok nisu bili gotovo u razini očiju pokraj džipa. Pucnji su bili iz neposredne blizine. Čovjek se okrenuo i ovaj put naciljao, držeći pištolj objema rukama kako bi ga stabilizirao. Nick je kleknuo na jedno koljeno, stavio pištolj na Tommyjevo koljeno i ispraznio spremnik.
  
  Većina metaka pogodila je čovjeka u trbuh, bacivši ga unatrag i preko haube Jeepa. Njegov pištolj je pao na tlo.
  
  Nick je ispustio svoj samonabijač i potrčao do džipa. Čovjek je bio mrtav, utroba mu je bila rasparana. Nick ga je izvukao iz džipa i počeo mu pretraživati džepove. Pronašao je tri rezervna spremnika i lovački nož s oštricom od deset centimetara. Osmijeh mu je bio hladan. To je bilo bolje. Samonabijač nije bio vrsta oružja koju biste mogli nositi po Tokiju.
  
  Podigao je mrtvačev pištolj. Stari Browning .380 - Chicomovi su imali čudan asortiman oružja. Sastavljen u Kini i prokrijumčaren u razne zemlje. Pravi problem bi bilo streljivo, ali čini se da su to nekako riješili.
  
  Zataknuo je Browning za pojas, lovački nož u džep jakne i popeo se u džip. Ključevi su bili u bravi. Pokrenuo je motor, ali starter se zaglavio i stari automobil je zaurlao uz zaglušujuću buku ispušnih plinova. Nije bilo prigušivača!
  
  Vrata su bila otvorena.
  
  Krenuo je prema brani. Tokio je sjao u maglovitoj noći poput ogromne, svjetlucave kugle. Još nije bilo zamračenja. Koliko je dovraga bilo sati?
  
  Stigao je do kraja ceste i pronašao odgovor. Sat na prozoru pokazivao je 9:33. Iza sata bila je telefonska govornica. Killmaster je oklijevao, zatim naglo zakočio, iskočio iz džipa i potrčao do govornice. Zaista nije htio to učiniti - htio je sam završiti posao i počistiti nered. Ali nije smio. Bilo je prerizično. Stvari su otišle predaleko. Morat će nazvati američko veleposlanstvo i zatražiti pomoć. Na trenutak je razmišljao pokušavajući se sjetiti koda za tjedan, dobio ga je i ušao u govornicu.
  
  Nije bilo novčića uz njegovo ime.
  
  Nick je zurio u telefon u bijesu i frustraciji. Prokletstvo! Dok uspije objasniti japanskoj operaterki, uvjeriti je da ga odvede u veleposlanstvo, bit će prekasno. Možda je već bilo prekasno.
  
  U tom trenutku, svjetla u kiosku su se ugasila. Svuda okolo, gore i dolje po ulici, u trgovinama, robnim kućama, kućama i krčmama, svjetla su se ugasila.
  
  Nick je podigao slušalicu i na trenutak se ukočio.
  
  
  Prekasno. Opet je bio sam. Otrčao je natrag do džipa.
  
  Veliki grad ležao je u tami, osim središnje točke svjetla u blizini Tokijskog kolodvora. Nick je upalio svjetla džipa i vozio što je brže mogao prema ovom usamljenom primjerku sjaja u tami. Tokijski kolodvor mora da ima vlastiti izvor energije. Nešto u vezi s vlakovima koji ulaze i izlaze.
  
  Dok je vozio, oslanjajući se na oštru, zagrmjelu trubu džipa - ljudi su već počeli izlaziti na ulice - vidio je da zamračenje nije bilo tako potpuno kao što je očekivao. Središte Tokija je nestalo, osim željezničke stanice, ali još je bilo svjetlosnih mrlja oko gradskog perimetra. To su bili izolirani transformatori i trafostanice, a Johnny Chowovi ljudi nisu ih mogli sve odjednom ugasiti. Trebalo bi vremena.
  
  Jedna od točaka na horizontu zatreperila je i ugasila se. Približavali su joj se!
  
  Našao se usred prometa i bio je prisiljen usporiti. Mnogi vozači su se zaustavili i čekali da vide što će se dogoditi. Zaustavljeni električni tramvaj blokirao je raskrižje. Nick ga je zaobišao i nastavio polako upravljati džipom kroz gužvu.
  
  Svijeće i lampe treperile su u kućama poput divovskih krijesnica. Prošao je pored skupine nasmijane djece na uglu. Za njih je to bio pravi bal.
  
  Skrenuo je lijevo u Ginzu Dori. Mogao je skrenuti desno u Sotobori Dori, prošetati nekoliko blokova, a zatim skrenuti na sjever ulicom koja bi ga odvela ravno do palače. Znao je za plakat koji je vodio do mosta preko opkopa. Mjesto je, naravno, vrvjelo policajcima i vojnicima, ali to je bilo u redu. Samo je trebao pronaći nekoga s dovoljno autoriteta, natjerati ga da ga sasluša i otpratiti Cara na sigurno.
  
  Ušao je u Sotobori. Ravno ispred, iza mjesta gdje je namjeravao skrenuti na sjever, nalazila se golema američka ambasada. Killmaster je bio u iskušenju. Trebala mu je pomoć! Ova stvar je postajala prevelika za njega. Ali radilo se o sekundama, dragocjenim sekundama, a nije si mogao priuštiti da izgubi ni jednu. Dok je gurao džip, gume su zaškripale iza ugla, a svjetla ambasade ponovno su se upalila. Generator za slučaj nužde. Tada mu je palo na pamet da bi i Palača imala generatore za slučaj nužde koji bi ih koristili, a Filston je to morao znati. Nick je slegnuo svojim širokim ramenima i snažno pritisnuo gas, pokušavajući ga progurati kroz podne daske. Samo stigni tamo. Na vrijeme.
  
  Sada je mogao čuti mrzovoljno mrmljanje gomile. Odvratno. Već je prije čuo gomile i uvijek su ga pomalo plašile, kao ništa drugo. Gomila je nepredvidiva, luda zvijer, sposobna za sve.
  
  Čuo je pucnjavu. Isprekidani pljusak hitaca u mraku, ravno ispred sebe. Vatra, sirova i žestoka, obojila je tamu. Približio se raskrižju. Palača je sada bila udaljena samo tri bloka. Zapaljeni policijski automobil ležao je na boku. Eksplodirao je, šaljući zapaljene fragmente gore-dolje poput minijaturnih raketa. Gomila se povukla, vrišteći i trčeći u zaklon. Dalje niz ulicu, još tri policijska automobila blokirala su cestu, njihovi pokretni reflektori igrali su se po okupljenoj gomili. Iza njih, vatrogasno vozilo kretalo se pokraj hidranta, a Nick je ugledao vodeni top.
  
  Tanak red policajaca kretao se ulicom. Nosili su kacige za razbijanje demonstracija, nosili palice i pištolje. Iza njih, još nekoliko policajaca ispalilo je suzavac preko reda i u gomilu. Nick je čuo kako se čahure suzavca razbijaju i raspršuju uz karakterističan mokri tup udarac. Miris lakriminatora osjećao se u gomili. Muškarci i žene su se gušili i kašljali dok je plin djelovao. Povlačenje se počelo pretvarati u bijeg. Bespomoćan, Nick je zaustavio džip uz cestu i čekao. Gomila je nahrupila oko džipa poput mora na rtu i okružila ga.
  
  Nick se uspravio u džipu. Gledajući kroz gomilu, pored policije koja ga je progonila i visokog zida, mogao je vidjeti svjetla u palači i njezinom imanju. Koristili su generatore. To je trebalo otežati Filstonov posao. Ili jest? Sjekiraša je proganjala briga. Filston je sigurno znao za generatore i nije ih uzeo u obzir. Kako je očekivao doći do Cara?
  
  Tada je ugledao Johnnyja Chowa iza sebe. Čovjek je stajao na krovu automobila i vičući na prolazeću gomilu. Jedan od reflektora policijskog automobila uhvatio ga je i zadržao u svom snopu. Chow je nastavio mahati rukama i hripati, a gomila je postupno počela usporavati. Sada su slušali. Prestali su trčati.
  
  Tonaka, koja je stajala kraj desnog blatobrana automobila, bila je osvijetljena reflektorom. Bila je odjevena u crno, hlače, pulover, a kosa joj je bila skupljena u maramu. Gledala je u vrištećeg Johnnyja Chowa, suženih očiju, osjećajući se čudno smireno, nesvjesna gomile koja se gurala i naguravala oko automobila.
  
  Bilo je nemoguće čuti što Johnny Chow govori. Usta su mu se otvorila i riječi su izašle, a on je nastavio pokazivati oko sebe.
  
  Ponovno su osluškivali. Iz policijskih redova začuo se prodoran zvižduk i redovi policije počeli su se povlačiti. "Greška", pomislio je Nick. "Trebao sam ih zadržati." Ali policajaca je bilo puno manje, a oni su igrali na sigurno.
  
  Vidio je muškarce u plinskim maskama, barem stotinu njih. Kružili su oko automobila u kojem je Chow propovijedao, i svi su imali neku vrstu oružja - palice, mačeve, pištolje i noževe. Nick je uhvatio bljesak Stanovog pištolja. To je bila jezgra, pravi problematični ljudi, i sa svojim pištoljima i plinskim maskama trebali su voditi gomilu pored policijskih kordona i u dvorište Palače.
  
  Johnny Chow je još uvijek vikao i pokazivao na palaču. Tonaka je promatrala odozdo, bezizražajnog lica. Muškarci u plinskim maskama počeli su formirati grubi front, krećući se u redove.
  
  Killmaster se osvrnuo. Jeep je bio uhvaćen u gužvi gomile, a on je provirio kroz more ljutitih lica do mjesta gdje je Johnny Chow još uvijek bio u središtu pozornosti. Policija je bila diskretna, ali dobro su vidjeli gada.
  
  Nick je izvukao Browning s pojasa. Pogledao je dolje. Nitko od tisuća nije mu posvetio ni najmanju pažnju. Bio je nevidljivi čovjek. Johnny Chow je bio u oduševljenju. Konačno je bio u središtu pažnje. Killmaster se kratko nasmiješio. Nikada više neće imati takvu priliku.
  
  Moralo je biti brzo. Ova gomila je bila sposobna za sve. Rastrgali bi ga na krvave komade.
  
  Pretpostavio je (bio je udaljen oko trideset metara. Trideset metara od čudnog oružja iz kojeg nikada nije pucao.
  
  Johnny Chow ostao je u središtu policijske pozornosti. Nosio je svoju popularnost poput aureole, neustrašiv, uživajući u njoj, pljujući i vičući svoju mržnju. Redovi naoružanih muškaraca u plinskim maskama formirali su klin i napredovali prema policijskim linijama.
  
  Nick Carter podigao je Browning i naciljao ga. Brzo je i duboko udahnuo, izdahnuo pola i tri puta povukao okidač.
  
  Jedva je čuo pucnjeve od buke gomile. Vidio je Johnnyja Chowa kako se okreće na krovu automobila, hvata se za prsa i pada. Nick je skočio iz džipa što je dalje mogao u gomilu. Spustio se u migoljeću masu tijela koja su se gurala, udario zdravom rukom kroz zrak i počeo se probijati do ruba gomile. Samo ga je jedan čovjek pokušao zaustaviti. Nick ga je ubo lovačkim nožem nekoliko centimetara i nastavio dalje.
  
  Ušuljao se u djelomično sklonište živice na vrhu travnjaka palače kad je čuo "novi zvuk iz gomile". Sakrio se u živici, raščupan i krvav, te promatrao kako gomila ponovno napada policiju. U kombiju su bili naoružani ljudi, predvođeni Tonakom. Mahala je malom kineskom zastavom - sada više nije bila zaštićena - i vrišteći je potrčala na čelu poderanog, neurednog vala.
  
  Odjeknuli su pucnji iz policije. Nitko nije pao. Nastavili su pucati iznad glava svih. Gomila, ponovno oduševljena i bezumna, krenula je naprijed, slijedeći predvodnike naoružanih ljudi, tvrdu jezgru. Rika je bila zastrašujuća i krvožedna, manični div vrištao je od žudnje za ubojstvom.
  
  Tanak red policajaca se razdvojio i pojavili su se konjanici. Konjička policija, njih najmanje dvjesto, jahala je prema rulji. Koristili su sablje i namjeravali su sasjeći gomilu. Strpljenje policije bilo je iscrpljeno. Nick je znao zašto - kineska zastava je to učinila.
  
  Konji su se zabili u gomilu. Ljudi su se teturali i padali. Počeli su vriskovi. Sablje su se dizale i padale, hvatajući iskre s reflektora i bacajući ih okolo poput krvavih čestica prašine.
  
  Nick je bio dovoljno blizu da to jasno vidi. Tonaka se okrenula i pokušala pobjeći u stranu kako bi izbjegla napad. Spotaknula se o čovjeka koji je već bio dolje. Konj se propeo i zaronio, uplašen kao i muškarci, gotovo srušivši jahača. Tonaka je bila na pola puta i ponovno je bježala kad se čelično kopito spustilo i zdrobilo joj lubanju.
  
  Nick je potrčao do zida palače, koji se uzdizao iza travnjaka ograđenog živicom. Sada nije bilo vrijeme za poster. Izgledao je kao lijenčina, ultimativni buntovnik, i nikada ga ne bi pustili unutra.
  
  Zid je bio star i prekriven mahovinom, lišajevima, s brojnim prstima i uporištima. Čak i s jednom rukom, nije imao problema s prelaskom preko njega. Skočio je u dvorište i potrčao prema vatri blizu jarka. Asfaltna pristupna cesta vodila je do jednog od trajnih mostova, a barikada je bila podignuta. Automobili su bili parkirani iza barikade, ljudi su se gurali oko nje, a glasovi vojnika i policajaca tiho su vikali.
  
  Japanski vojnik mu je uperio karabin u lice.
  
  "Tomodachi", prosiktao je Nick. "Tomodachi je prijatelj! Odvedi me Commander-sanu. Hubba! Hayai!"
  
  Vojnik je pokazao na skupinu muškaraca blizu jednog od automobila. Gurnuo je Nicka prema njima svojom karabinom. Killmaster je pomislio: "Ovo će biti najteži dio - izgledati kao ja. Vjerojatno ni on nije baš dobro govorio. Bio je nervozan, napet, pretučen i gotovo poražen. Ali morao ih je natjerati da shvate da je pravi
  
  Problemi su tek počinjali. Nekako je to morao učiniti...
  
  Vojnik je rekao: "Stavite ruke na glavu, molim vas." Razgovarao je s jednim od muškaraca u skupini. Pola tuceta znatiželjnih lica približilo se Nicku. Prepoznao je jednog od njih. Bill Talbot. Ataše veleposlanstva, hvala Bogu!
  
  Do tada Nick nije shvaćao koliko mu je glas oštećen batinama koje je primio. Graktao je poput gavrana.
  
  "Bill! Bill Talbot. Dođi ovamo. Ovdje Carter. Nick Carter!"
  
  Čovjek mu se polako približio, pogledom lišenim prepoznavanja.
  
  "Tko? Tko si ti, prijatelju? Kako znaš moje ime?"
  
  Nick se borio da povrati kontrolu. Nije imalo smisla sada to dizati u zrak. Duboko je udahnuo. "Samo me slušaj, Bill. Tko će kupiti moju lavandu?"
  
  Muškarčeve su se oči suzile. Prišao je bliže i pogledao Nicka. "Lavanda ove godine ne dolazi u prodaju", rekao je. "Želim školjke i dagnje. Isuse dragi, jesi li to stvarno ti, Nick?"
  
  "Tako je. Sad slušaj i ne prekidaj. Nema vremena..."
  
  Ispričao je svoju priču. Vojnik se povukao nekoliko koraka, ali je karabin držao uperen u Nicka. Grupa muškaraca blizu automobila ih je šutke promatrala.
  
  Killmaster je završio. "Uzmi ovo sada", rekao je. "Učini to brzo. Filston mora biti negdje na imanju."
  
  Bill Talbot se namrštio. "Pogrešno si informiran, Nick. Car nije ovdje. Nije bio ovdje tjedan dana. Osamljen je. Meditira. Satori. U svom je privatnom hramu blizu Fujiyoshide."
  
  Richard Philston ih je sve prevario.
  
  Nick Carter se zaljuljao, ali se onda pribrao. "Učinio si što si morao."
  
  "U redu", promuklo je rekao. "Nađi mi brzi auto. Hubba! Možda još postoji šansa. Fujiyoshida je udaljena samo trideset milja, a avion nije dobar. Ja ću ići naprijed. Ti se ovdje pobrini za stvari. Poznaju te i slušat će te. Nazovi Fujiyoshidu i..."
  
  "Ne mogu. Žice su u kvaru. Dovraga, gotovo sve je u kvaru, Nick, izgledaš kao leš - ne misliš li da se osjećam bolje..."
  
  "Mislim da bi mi trebao nabaviti taj auto", rekao je Nick tmurno. "Odmah ove proklete minute."
  
  
  Poglavlje 14
  
  
  Veliko veleposlanstvo Lincoln je proveo noć dosadno, krećući se prema jugozapadu cestom koja je bila prikladna za kratke dionice i uglavnom loša. Kad bude dovršena, bit će to superautocesta; sada je to bila hrpa obilaznica. Putovao je tri prije nego što se našao deset milja od Tokija.
  
  Ipak, ovo je vjerojatno bio najkraći put do malog svetišta u Fujiyoshidi, gdje se car u tom trenutku nalazio u dubokoj meditaciji, razmišljajući o kozmičkim misterijama i, bez sumnje, nastojeći razumjeti nepoznato. Potonje je bila japanska osobina.
  
  Nick Carter, pogrbljen nad volanom Lincolna, održavajući brzinomjer na otkucajima bez da se ubije, smatrao je vrlo vjerojatnim da će Car uspjeti prodrijeti u misterije zagrobnog života. Richard Filston imao je prednost, puno vremena, i do sada je uspio namamiti Nicka i Chicomove u palaču.
  
  To je uplašilo Nicka. Kako glupo od njega što nije provjerio. Ni pomisliti na provjeru. Filston je nonšalantno dopustio da mu promakne da je Car boravio u palači - dakle! Prihvatio je to bez pitanja. S Johnnyjem Chowom i Tonakom nije se postavljalo pitanje, budući da nisu znali ništa o uroti za atentat na Cara. Killmaster, bez pristupa novinama, radiju ili televiziji, lako se dao prevariti. "Dogodilo se", pomislio je sada, približavajući se drugom znaku za obilazni put. "Za Filstona je ovo bio uobičajen posao. To uopće ne bi bilo važno za posao koji je Pete Fremont preuzeo, a Filston se osiguravao od bilo kakve promjene mišljenja, izdaje ili poremećaja u zadnji čas njegovih planova. Bilo je tako lijepo jednostavno - poslati publiku u jedno kazalište i postaviti svoju predstavu u drugo. Bez pljeska, bez uplitanja, bez svjedoka."
  
  Usporio je Lincoln dok je prolazio kroz selo u kojem su svijeće bacale tisuću šafranastih točkica u tami. Ovdje su koristili tokijsku struju, a ona je još uvijek bila ugašena. Iza sela, obilaznica se nastavila, blatnjava, natopljena nedavnim kišama, prikladnija za volovska kola nego za posao koji je obavljao u svom niskom položaju. Pritisnuo je papučicu gasa i kotrljao se kroz ljepljivo blato. Ako se zaglavi, to će biti kraj.
  
  Nickova desna ruka još je uvijek bila beskorisno zavučena u džep jakne. Browning i lovački nož bili su na sjedalu pokraj njega. Lijeva ruka i šaka, utrnule do kosti od trzaja velikog volana, tonule su u stalnu, neumoljivu bol.
  
  Bill Talbot je nešto vikao Nicku dok se odvozio u Lincolnu. Nešto o helikopterima. Možda upali. Možda i ne. Dok su sredili stvari, sa svim kaosom u Tokiju i svim nesrećama, i dok su uspjeli stići do uzletišta, bilo je prekasno. I nisu znali što tražiti. Znao je Filstona iz viđenja. Nisu uspjeli.
  
  Helikopter koji uleti u spokojni hram otjerat će Filstona. Killmaster to nije želio. Ne sada. Ne nakon što je stigao tako daleko. Spašavanje Cara bilo je broj jedan, ali uhvatiti Richarda Filstona jednom zauvijek bilo je vrlo blizu. Čovjek je nanio previše štete svijetu.
  
  Došao je do raskrižja. Promašio je znak, naglo zakočio i krenuo unatrag kako bi uhvatio znak u svjetlima svojih automobila. Trebao se samo izgubiti. Znak s lijeve strane glasio je Fijiyoshida i morao mu je vjerovati.
  
  Cesta je sada bila dobra za postaju, pa je ubrzao Lincoln na devedeset. Spustio je prozor i dopustio si da osjeti vlažan vjetar kako puše. Osjećao se bolje, počeo se pribrati, a u njemu se pojavio i drugi nalet rezervne snage. Prošao je kroz još jedno selo prije nego što je shvatio da je tamo, i pomislio je da čuje frenetično zviždanje iza sebe. Nasmiješio se. To bi bio jedan ogorčeni policajac.
  
  Suočio se s oštrim lijevim zavojem. Iza njega se nalazio uski, lučni most za samo jedan automobil. Nick je na vrijeme ugledao zavoj, naglo zakočio i automobil je ušao u dugo, klizno desno zanošenje, uz škripu guma. Guma je izletjela, pokušavajući se osloboditi iz njegovih utrnulih prstiju. Izvukao ju je iz zanošenja, zabio je u zavoj uz bolan zvuk opruga i udaraca te oštetio stražnji desni blatobran dok se zabijao u most.
  
  Iza mosta, cesta se ponovno pretvorila u pakao. Napravio je oštar zavoj u obliku slova S i kretao se paralelno s električnom željeznicom Fujisanroku. Prošao je pored velikog crvenog vagona, tamnog i bespomoćnog, parkiranog na tračnicama, i odmah primijetio slab bljesak ljudi koji su mu mahali. Mnogi će ljudi večeras ostati nasukani.
  
  Svetište je bilo udaljeno manje od deset milja. Cesta se pogoršala i morao je usporiti. Prisilio se smiriti, boreći se protiv iritacije i nestrpljenja koje su ga izjedale. Nije bio Istočnjak i svaki mu je živac zahtijevao trenutnu i konačnu akciju, ali loša cesta bila je činjenica s kojom se trebalo suočiti sa strpljenjem. Kako bi smirio um, dopustio si je da se prisjeti zamršenog puta kojim je prošao. Ili bolje rečeno, puta kojim je bio gurnut.
  
  Bilo je to poput golemog, zamršenog labirinta kojim su prolazile četiri sjenovite figure, svaka slijedeći svoj vlastiti plan. Crna simfonija kontrapunkta i dvostrukog križa.
  
  Tonaka - bila je ambivalentna. Voljela je svog oca. Ipak, bila je čista komunistkinja i na kraju je smjestila Nicku smrt u isto vrijeme kad i njegovog oca. To je moralo biti to, samo što je ubojica sve zabrljao i prvo ubio Kuniza Matu, dajući Nicku priliku. Policajci su mogli biti slučajnost, ali on ipak nije tako mislio. Vjerojatno Johnny. Chow je orkestrirao ubojstvo protiv Tonakine bolje procjene i pozvao policiju kao sekundarnu mjeru. Kad to nije uspjelo, Tonaka se nametnula i odlučila vratiti Nicka online. Mogla je čekati naredbe iz Pekinga. A raditi s manijakom poput Chowa nikada neće biti lako. Stoga su mu lažna otmica i grudi poslane zajedno s porukom. To je značilo da ga se cijelo vrijeme prati i nijednom nije primijetio rep. Nick se trznuo i gotovo stao da vidi divovsku rupu. Događalo se. Ne često, ali događalo se. Ponekad si imao sreće i greška te nije ubila.
  
  Richard Filston bio je najbolji kojeg je Nick ikada čuo. Njegova je ideja bila iskoristiti Petea Fremonta kako bi priča dospjela u svjetski tisak. U to vrijeme, vjerojatno su planirali iskoristiti pravog Petea Fremonta. Možda bi to i učinio. Možda je Nick, koji je glumio Petea, govorio istinu kada je rekao da je tijekom tog vremena izgubljeno mnogo viskija. Ali ako je Pete bio spreman prodati, Kunizo Matu to nije znao - i kada je odlučio iskoristiti Petea kao paravan za Nicka, pao im je ravno u ruke.
  
  Nick je odmahnuo glavom. Ovo je bila najzamršenija mreža kroz koju se ikada probijao. Umirao je bez cigarete, ali nije imao šanse. Napravio je još jedan zaobilazni put i počeo obilaziti močvaru koja je nekoć morala biti rižino polje. Položili su balvane i prekrili ih šljunkom. S rižinih polja iza močvare, povjetarac je donosio miris trulog ljudskog izmeta.
  
  Filston je pratio Kineze, vjerojatno kao rutinsku mjeru opreza, i njegovi ljudi nisu imali problema s uhićenjem Nicka. Filston je mislio da je on Pete Fremont, a Tonaka mu nije ništa rekla. Ona i Johnny Chow su se vjerojatno dobro zabavili otimajući Nicka Cartera Filstonu ispred nosa. Killmaster! Netko koga su Rusi mrzili i tko im je bio važan kao što je sam Filston bio Zapadu.
  
  U međuvremenu, Philston je također postigao što je htio. Iskoristio je čovjeka za kojeg je vjerovao da je Pete Fremont - uz znanje i dopuštenje Chicoma - kako bi im namjestio stvarnu dobit. Kako bi diskreditirao Kineze teretom atentata na japanskog cara.
  
  Figure u labirintu; svaka sa svojim planom, svaka pokušava shvatiti kako prevariti drugu. Koristeći teror, koristeći novac, pomičući male ljude poput pijuna na velikoj ploči.
  
  Cesta je sada bila popločana i on je stupio na nju. Već je jednom bio u Fujiyoshidi - šetnja s djevojkom i sakijem iz užitka - i sada je bio zahvalan na tome. Svetište je tog dana bilo zatvoreno, ali Nick se sjećao
  
  čitao je kartu u vodiču i sada je pokušavao zapamtiti je. Kad se koncentrirao, mogao se sjetiti gotovo svega, i sada se koncentrirao.
  
  Utočište je bilo ravno ispred. Možda pola milje. Nick je ugasio svjetla i usporio. Možda još ima šanse; nije mogao znati, ali čak i da je ima, nije mogao sada to upropastiti.
  
  Uličica je vodila lijevo. Već su ovuda prolazili i prepoznao ju je. Staza je obilazila imanje s istoka. Bio je to drevni zid, nizak i oronuli, koji ne bi predstavljao problem čak ni za jednorukog čovjeka. Ili za Richarda Filstona.
  
  Uličica je bila blatnjava, tek nešto više od dva kolotraga. Nick je odvezao Lincoln nekoliko stotina metara i ugasio motor. Bolno je, ukočeno izašao i opsovao u sebi. Ugurao je lovački nož u lijevi džep jakne i, nespretno lijevom rukom, umetnuo novi okvir u Browning.
  
  Sada se raspršilo, a polumjesec je pokušavao plutati kroz oblake. Davao je taman dovoljno svjetla da napipa put niz uličicu, u jarak i uz drugu stranu. Polako je hodao kroz mokru travu, sada visoku, do starog zida. Tamo je stao i osluškivao.
  
  Našao se u tami divovske glicinije. Negdje u zelenom kavezu, ptica je pospano cvrčala. U blizini, nekoliko sjenica je počelo pjevati svoju ritmičnu pjesmu. Snažan miris božura ublažio je blagi povjetarac. Nick je stavio zdravu ruku na niski zid i preskočio.
  
  Naravno, bilo bi stražara. Možda policije, možda vojske, ali bi ih bilo malo i ne bi bili baš budni. Prosječni Japanac ne bi mogao zamisliti da bi caru bilo nauđeno. To im jednostavno ne bi palo na pamet. Osim ako Talbot nije učinio čudo u Tokiju i nekako preživio.
  
  Tišina, tiha tama, to je opovrgavala. Nick je ostao sam.
  
  Na trenutak je ostao pod velikom glicinijom, pokušavajući vizualizirati kartu područja kakvu je nekoć vidio. Došao je s istoka, što je značilo da se malo svetište, cisai, gdje je samo car smio ući, nalazilo negdje s njegove lijeve strane. Veliki hram sa zakrivljenim torijima iznad glavnog ulaza bio je točno ispred njega. Da, to mora biti točno. Glavna vrata bila su na zapadnoj strani imanja, a on je ulazio s istoka.
  
  Počeo je pratiti zid s lijeve strane, krećući se pažljivo i lagano se naginjući dok je išao. Travnjak je bio elastičan i vlažan, a nije ispuštao nikakav zvuk. Niti Filston.
  
  Nicku Carteru je prvi put sinulo da ako zakasni, uđe u malo svetište i zatekne Cara s nožem u leđima ili metkom u glavi, AH i Carter će biti na istom paklenom mjestu. Moglo bi biti prokleto prljavo, i bilo bi bolje da se to ne dogodi. Hawkeyeu je trebala luđačka košulja. Nick je slegnuo ramenima i gotovo se nasmiješio. Satima nije razmišljao o starcu.
  
  Mjesec se ponovno pojavio i ugledao je svjetlucanje crne vode s desne strane. Jezero šarana. Ribe će živjeti dulje od njega. Nastavio je, sada sporije, obraćajući pažnju na zvuk i svjetlost.
  
  Izašao je na šljunčanu stazu koja je vodila u pravom smjeru. Bilo je prebučno, pa ju je nakon trenutka napustio i krenuo uz rub ceste. Iz džepa je izvukao lovački nož i stavio ga među zube. Browning je imao metke u cijevi, a osigurač je bio otključen. Bio je spremniji nego ikad.
  
  Staza se vijugala kroz šumarak divovskih javora i stabala keaki, isprepletenih gustim vinovom lozom, tvoreći prirodnu sjenicu. Odmah iza nje stajala je mala pagoda, njezine su pločice odražavale slabašan sjaj mjeseca. U blizini je stajala bijelo obojena željezna klupa. Pored klupe ležalo je, nepogrešivo, tijelo muškarca. Mjedeni gumbi su se sjajili. Malo tijelo u plavoj uniformi.
  
  Policajčevo grlo bilo je prerezano, a trava pod njim bila je crno obojena. Tijelo je još bilo toplo. Ne tako davno. Killmaster je na prstima prelazio preko otvorenog travnjaka i zaobilazio šumarak cvjetajućeg drveća dok nije ugledao slabo svjetlo u daljini. Malo svetište.
  
  Svjetlo je bilo vrlo slabo, slabo, poput lutajućeg plamena. Pretpostavio je da će biti iznad oltara i da će to biti jedini izvor svjetlosti. Ali bilo je malo vjerojatno da će to biti svjetlost. I negdje u tami, moglo bi biti još jedno tijelo. Nick je trčao brže.
  
  Dvije uske popločane staze spajale su se na ulazu u malo svetište. Nick je tiho trčao preko trave do vrha trokuta koji su tvorile staze. Ovdje su ga gusto grmlje dijelile od vrata oltara. Svjetlost, prugasta jantarna svjetlost, filtrirala se kroz vrata na pločnik. Ni zvuka. Ni pokreta. AXEman je osjetio val mučnine. Bilo je prekasno. U ovoj maloj zgradi bila je smrt. Imao je osjećaj i znao je da to nije laž.
  
  Probijao se kroz grmlje, više ga nije smetala buka. Smrt je došla i otišla. Vrata oltara bila su napola otvorena. Ušao je. Ležali su na pola puta između vrata i oltara.
  
  
  Neki od njih su se pomaknuli i zastenjali kad je Nick ušao.
  
  Bila su to dva Japanca koja su ga otela s ulice. Niski je bio mrtav. Visoki je još bio živ. Ležao je na trbuhu, naočale su mu bile u blizini, bacajući dvostruke odsjaje u sićušnoj svjetiljci koja je svijetlila iznad oltara.
  
  Vjerujte mi, Filston neće ostaviti svjedoke. Ipak, nešto je pošlo po zlu. Nick je okrenuo visokog Japanca i kleknuo pokraj njega. Čovjek je bio dvaput upucan, u trbuh i glavu, i jednostavno je umirao. To je značilo da je Filston koristio prigušivač.
  
  Nick se približio umirućem čovjeku. "Gdje je Filston?"
  
  Japanac je bio izdajica, prodao se Rusima - ili možda doživotni komunist i na kraju im je bio odan - ali umirao je u strašnim bolovima i nije imao pojma tko ga ispituje. Ili zašto. Ali njegov mozak koji je slabio čuo je pitanje i odgovorio.
  
  "Idi u... u veliko svetište. Greška - Car nije ovdje. Shift - jest - idi u veliko svetište. Ja..." Umro je.
  
  Killmaster je istrčao kroz vrata i skrenuo lijevo niz asfaltiranu cestu. Možda ima vremena. Kriste Svemogući - možda još ima vremena!
  
  Nije znao koji je hir potaknuo Cara da te noći upotrijebi veliko svetište umjesto malog. Ili je možda to bila zabrinutost. To mu je dalo još jednu priliku. To bi također uznemirilo Filstona, koji je radio prema pažljivo isplaniranom rasporedu.
  
  To nije dovoljno uznemirilo hladnokrvnog gada da propusti priliku da se riješi svoja dva suučesnika. Filston će sada biti sam. Sam s Carem, i sve je bilo točno onako kako je planirao.
  
  Nick je izašao na široku popločanu stazu obrubljenu božurima. Sa strane staze nalazio se još jedan bazen, a iza njega dugi, neplodni vrt s crnim stijenama koje su se uvijale poput groteski. Mjesec je sada bio jači, toliko jak da je Nick ugledao svećenikovo tijelo na vrijeme da ga preskoči. Uhvatio je trenutak njegovih očiju, u smeđoj halji umrljanoj krvlju. Filston je bio takav.
  
  Filston ga nije vidio. Bio je zauzet svojim poslom, koračao je poput mačke, pedesetak metara od Nicka. Nosio je ogrtač, smeđu odoru svećenika, a obrijana glava odražavala je mjesečinu. Gad je na sve mislio.
  
  Killmaster se približio zidu, ispod arkada koje su okruživale svetište. Ovdje su bile klupe, a on se provlačio između njih, držeći Filstona na vidiku, održavajući jednaku udaljenost među njima. I donio sam odluku. Ubiti Filstona ili ga uzeti. Ovo nije bilo natjecanje. Ubiti ga. Sad. Doći do njega i ubiti ga ovdje i sada. Jedan hitac će biti dovoljan. Zatim se vratiti do Lincolna i bježati odande.
  
  Filston se okrenuo lijevo i nestao.
  
  Nick Carter je odjednom ubrzao. Još uvijek je mogao izgubiti ovu bitku. Ta je pomisao bila hladna kao čelik. Nakon što je ovaj čovjek ubio Cara, neće biti puno zadovoljstva u ubijanju Filstona.
  
  Došao je k sebi kad je vidio kamo je Filston skrenuo. Čovjek je sada bio udaljen samo trideset metara, prikradajući se niz dugi hodnik. Kretao se polako i na prstima. Na kraju hodnika bila su jedina vrata. Vodila bi do jednog od velikih svetišta, a Car bi bio tamo.
  
  Slaba svjetlost dopirala je iz vrata na kraju hodnika, a Filston se ocrtavao na njima. Dobar hitac. Nick je podigao Browning i pažljivo naciljao u Filstonova leđa. Nije htio riskirati pucanj u glavu u nesigurnom svjetlu, a uvijek je mogao kasnije dokrajčiti čovjeka. Držao je pištolj ispružene ruke, pažljivo naciljao i pucao. Browning je tupo kliknuo. Loš metak. Izgledi su bili milijun prema jedan, a staro, beživotno streljivo bilo je velika nula.
  
  Filston je bio na vratima i više nije bilo vremena. Nije mogao na vrijeme napuniti pištolj jednom rukom. Nick je potrčao.
  
  Bio je na vratima. Soba iza njih bila je prostrana. Iznad oltara plamtio je jedan plamen. Pred njim je sjedio čovjek prekriženih nogu, pognute glave, izgubljen u vlastitim mislima, nesvjestan da ga Smrt proganja.
  
  Filston još uvijek nije vidio ni čuo Nicka Cartera. Na prstima je prelazio sobu, pištolj u ruci mu je bio izdužen i prigušen prigušivačem navrnutim na cijev. Nick je tiho spustio Browning i iz džepa izvadio lovački nož. Dao bi sve za taj mali stiletto. Sve što je imao bio je lovački nož. I to otprilike dvije sekunde.
  
  Filston je već bio na pola puta preko sobe. Ako je čovjek za oltarom išta čuo, ako je znao što se događa u sobi s njim, nije dao nikakav znak. Glava mu je bila pognuta i duboko je disao.
  
  Filston je podigao pištolj.
  
  Nick Carter je tiho pozvao: "Philston!"
  
  Filston se graciozno okrenuo. Iznenađenje, ljutnja i bijes miješali su se na njegovom preosjetljivom, ženstvenom gornjem dijelu lica. Ovaj put nije bilo podsmijeha. Njegova obrijana glava svjetlucala je u svjetlosti baklje. Njegove kobrine oči raširile su se.
  
  "Fremont!" Ispalio je.
  
  Nick je koraknuo u stranu, okrenuo se kako bi mu ponudio usku metu i bacio nož. Nije mogao, nije mogao više čekati.
  
  Pištolj je zazveckao po kamenom podu. Filston je zurio u nož u svom srcu. Pogledao je Nicka, zatim ponovno u nož i pao. U umirućem refleksu, ruka mu je posegnula za pištoljem. Nick ga je odgurnuo.
  
  Mali čovjek ispred oltara ustao je. Stajao je trenutak, mirno gledajući s Nicka Cartera na leš na podu. Filston nije obilno krvario.
  
  Nick se naklonio. Kratko je govorio. Čovjek je slušao bez prekidanja.
  
  Muškarac je nosio samo svijetlosmeđu halju, labavo pripijenu uz njegov vitki struk. Kosa mu je bila gusta i tamna, prošarana sijedima na sljepoočnicama. Bio je bos. Imao je uredno podšišane brkove.
  
  Kad je Nick završio s govorom, mali čovjek je iz džepa ogrtača izvukao naočale sa srebrnim okvirima i stavio ih. Trenutak je pogledao Nicka, zatim tijelo Richarda Filstona. Zatim se, uz tiho šištanje, okrenuo prema Nicku i duboko se naklonio.
  
  "Arigato".
  
  Nick se vrlo nisko naklonio. Leđa su ga boljela, ali je uspio.
  
  "Make itashimashi."
  
  Car reče: "Možete ići kako predlažete. Naravno da ste u pravu. Ovo mora ostati tajno. Mislim da to mogu organizirati. Molim vas, sve ćete prepustiti meni."
  
  Nick se ponovno naklonio. "Onda ću ja ići. Imamo vrlo malo vremena."
  
  "Samo trenutak, molim", rekao je, skinuvši zlatnu sunčevu zraku, ukrašenu dragim kamenjem, s vrata i pruživši je Nicku na zlatnom lančiću.
  
  "Molim te, prihvati ovo. Želim to."
  
  Nick je uzeo medalju. Zlato i dragulji svjetlucali su u prigušenom svjetlu. "Hvala vam."
  
  Tada je ugledao kameru i sjetio se da je taj čovjek bio poznati negativac. Kamera je ležala na malom stolu u kutu sobe, a on ju je vjerojatno rastreseno donio sa sobom. Nick je prišao stolu i uzeo je. U utičnici je bio USB memorijski pogon.
  
  Nick se ponovno naklonio. "Smijem li ovo upotrijebiti? Snimku, razumijete. Važno je."
  
  Mali čovjek se duboko naklonio. "Naravno. Ali predlažem da požurimo. Mislim da sada čujem avion."
  
  Bio je to helikopter, ali Nick to nije rekao. Sjeo je na Filstona i fotografirao mrtvo lice. Još jednom, čisto da bude siguran, a zatim se ponovno naklonio.
  
  "Morat ću ostaviti kameru."
  
  "Naravno. Itaskimashite. A sada - sayonara!"
  
  "Sayonara!"
  
  Poklonili su se jedan drugome.
  
  Stigao je do Lincolna baš kad je prvi helikopter stigao i lebdio iznad tla. Njegova svjetla za slijetanje, pruge plavo-bijelog svjetla, dimila su se u vlažnom noćnom zraku.
  
  Killmaster je ubacio Lincoln u brzinu i počeo izlaziti iz trake.
  
  
  Poglavlje 15
  
  
  Jastreb je rekao točno u devet sati u petak ujutro.
  
  Nick Carter je kasnio dvije minute. Nije se zbog toga osjećao loše. Sve u svemu, smatrao je da zaslužuje nekoliko minuta odmora. Bio je ovdje. Zahvaljujući International Datelineu.
  
  Nosio je jedno od svojih novijih odijela, lagano proljetno flanelsko odijelo, a desna ruka mu je bila u gipsu gotovo do lakta. Tragovi ljepila formirali su uzorak križića-kružića na njegovom mršavom licu. Još uvijek je primjetno šepao kad je ušao u recepciju. Delia Stokes sjedila je za svojim pisaćim strojem.
  
  Odmjerila ga je pogledom od glave do pete i vedro se nasmiješila. "Jako mi je drago, Nick. Bili smo malo zabrinuti."
  
  "I ja sam se malo brinuo neko vrijeme. Jesu li tamo?"
  
  "Da. Od pola godine - čekaju te."
  
  "Hmm, znaš li je li im Hawk išta rekao?"
  
  "Nije to učinio. Čeka te. Samo nas troje znamo u ovom trenutku."
  
  Nick je popravio kravatu. "Hvala, draga. Podsjeti me da te poslije častim pićem. Malo slavlje."
  
  Delia se nasmiješila. "Misliš da bi trebala provoditi vrijeme sa starijom ženom? Uostalom, više nisam izviđačica."
  
  "Prestani, Delia. Još jedan takav udarac i dići ćeš me u zrak."
  
  Nestrpljivo pištanje se začulo iz interfona. "Delia! Molim te, pusti Nicka unutra."
  
  Delia je odmahnula glavom. "Ima uši kao mačka."
  
  "Ugrađeni sonar." Ušao je u unutarnji ured.
  
  Hawk je imao cigaru u ustima. Celofan je još uvijek bio na njoj. To je značilo da je bio nervozan i da se trudio to ne pokazivati. Dugo je razgovarao s Hawkom telefonom, a starac je inzistirao da odigra tu malu scenu. Nick to nije razumio, osim što je Hawk pokušavao stvoriti neku vrstu dramskog efekta. Ali s kojim ciljem?
  
  Hawk ga je upoznao s Cecilom Aubreyjem i čovjekom po imenu Terence, mršavim, mršavim Škotom koji je samo kimnuo i pušio svoju opscenu lulu.
  
  Donesene su dodatne stolice. Kad su svi sjeli, Hawk je rekao: "U redu, Cecil. Reci mu što želiš."
  
  Nick je slušao sa sve većim čuđenjem i zbunjenošću. Hawk je izbjegavao njegov pogled. Što je stari vrag smjerao?
  
  Cecil Aubrey je to brzo prebolio. Ispostavilo se da je želio da Nick ode u Japan i napravi ono što je Nick upravo bio u Japanu i napravio.
  
  Na kraju je Aubrey rekao: "Richard Philston je izuzetno opasan. Predlažem da ga ubijete na licu mjesta, umjesto da ga pokušavate uhvatiti."
  
  Nick je pogledao Hawka. Starac je nevino gledao u strop.
  
  Nick je izvukao sjajnu fotografiju iz unutarnjeg džepa.
  
  i pružio ga krupnom Englezu. "Je li ovo vaš čovjek Filston?"
  
  Cecil Aubrey zurio je u mrtvo lice, u obrijanu glavu. Usta su mu se otvorila, a čeljust mu je pala.
  
  "Dovraga! Izgleda tako - ali bez kose je malo teško - nisam siguran."
  
  Škot je prišao da pogleda. Jedan brz pogled. Potapšao je nadređenog po ramenu, a zatim kimnuo Hawku.
  
  "To je Philston. Nema sumnje. Ne znam kako si to učinio, prijatelju, ali čestitam."
  
  Tiho je dodao Aubrey: "Cecil, to je Richard Filston, i ti to znaš."
  
  Cecil Aubrey stavio je fotografiju na Hawkov stol. "Da. To je Dick Filston. Dugo sam čekao na ovo."
  
  Hawk je pozorno pogledao Nicka. "Za sada će sve biti u redu, Nick. Vidimo se poslije ručka."
  
  Aubrey je podigao ruku. "Ali čekajte - želim čuti neke detalje. Nevjerojatno je i..."
  
  "Kasnije", rekao je Hawk. "Kasnije, Cecil, nakon što razgovaramo o našim vrlo privatnim poslovima."
  
  Aubrey se namrštio. Zakašljao se. Zatim: "O, da. Naravno, Davide. Nemaš se čega brinuti. Držim riječ." Na vratima se Nick osvrnuo. Nikada prije nije vidio Hawka ovakvog. Odjednom je njegov šef izgledao kao lukava stara mačka - mačka s kremom razmazanom po brkovima.
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  14 sekundi pakla
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  
  
  
  
  
  14 sekundi pakla
  
  
  
  preveo Lev Šklovski
  
  
  
  
  Poglavlje 1
  
  
  
  
  
  Muškarac je vidio dvije djevojke za šankom kako ga pogledavaju dok je hodao hodnikom s čašom u ruci na malu terasu. Viša je očito bila Curacianka: vitka i plemenitih crta lica; druga je bila čista Kineskinja, sitna i savršenih proporcija. Njihov neskriveni interes natjerao ga je da se nasmiješi. Bio je visok i kretao se s lakoćom i kontroliranom snagom sportaša u izvrsnoj formi. Kad je stigao do terase, pogledao je svjetla Hong Kong Crown Colony i luke Victoria. Osjetio je da ga djevojke još uvijek promatraju i kiselo se nasmiješio. Previše je bilo na kocki, a vremena je bilo malo.
  
  
  Agent N3, Killmaster, AXE-ov glavni agent, osjećao se nelagodno u vlažnoj, opresivnoj atmosferi te hongkonške večeri. Nisu to bile samo dvije djevojke u baru, iako je osjećao da mu je potrebna žena. Bio je to nemir boksačkog prvaka uoči najtežeg meča u karijeri.
  
  
  Svojim sivoplavim očima pretražio je luku, promatrajući zeleno-bijele trajekte koji povezuju Kowloon i Victoriju kako spretno manevriraju među teretnim brodovima, sampanima, vodenim taksijima i džunkama. Iza svjetala Kowloona vidio je crveno-bijele bljeskove aviona koji su polijetali s aerodroma Kai Tak. Kako su komunisti širili svoju moć dalje na jug, malo je zapadnih putnika koristilo željezničku prugu Canton-Kowloon. Sada je to bila zračna luka Kai Tak, jedini drugi način na koji se prenatrpani grad povezao sa zapadnim svijetom. U tri dana koliko je bio tamo, shvatio je zašto se ova prepuna, ludo prenatrpana ludnica često naziva Manhattanom Dalekog istoka. Mogao je pronaći sve što ste željeli, a i mnogo toga što niste. Bio je to vitalan industrijski grad i, istovremeno, ogromno smetlište. Zujalo je i smrdjelo. Bilo je neodoljivo i opasno. "To ime odgovara opisu", pomislio je Nick, ispivši čašu i vrativši se u dvoranu. Pijanist je odsvirao tromu melodiju. Naručio je još jedno piće i prišao udobnoj tamnozelenoj stolici. Djevojke su još uvijek bile tamo. Sjeo je i naslonio glavu na naslon. Kao i prethodne dvije večeri, dvorana se počela puniti. Soba je bila slabo osvijetljena, s klupama uz zidove. Veliki stolići za kavu i udobne fotelje bili su razasuti posvuda za goste koji nisu imali društvo.
  
  
  Nick je zatvorio oči i s blagim osmijehom razmišljao o paketu koji je primio od Hawka prije tri dana. Čim je stigao, znao je da će se dogoditi nešto vrlo neobično. Hawk je u prošlosti smišljao mnogo čudnih mjesta za sastanke - kada je osjećao da ga pomno prate ili kada je želio osigurati apsolutnu tajnost - ali ovaj put je nadmašio samog sebe. Nick se gotovo nasmijao dok je ljuštio kartonsku ambalažu i otkrivao građevinske hlače - njegove veličine, naravno - plavu pamučnu košulju, blijedožutu kacigu i sivu kutiju za ručak. Poruka koja je došla s paketom jednostavno je glasila: Utorak, 12 sati, Park 48. Jugoistočni kut.
  
  
  Osjećao se prilično nelogično kada je, odjeven u hlače, plavu košulju, žutu kacigu i noseći kutiju za ručak, stigao do raskrižja Četrdeset osme ulice i Park avenije na Manhattanu, gdje je u jugoistočnom uglu podignuta kostur novog nebodera. Vrvio je građevinskim radnicima u šarenim kacigama, nalik jatu ptica smještenih oko velikog stabla. Tada je ugledao figuru kako se približava, odjevenu poput njega kao radnik. Njegov hod bio je nepogrešiv, ramena samouvjereno postavljena. Figura je, odmahujući glavom, pozvala Nicka da sjedne pokraj njega na hrpu drvenih letvica.
  
  
  "Hej, šefe", rekao je Nick podrugljivo. Vrlo pametno, moram priznati.
  
  
  Hawk je otvorio kutiju za ručak i izvukao debeli sendvič s pečenom govedinom, koji je s užitkom žvakao. Pogledao je Nicka.
  
  
  "Zaboravio sam ponijeti kruh", rekao je Nick. Hawkov pogled ostao je neutralan, ali Nick je osjetio neodobravanje u njegovom glasu.
  
  
  "Trebali bismo biti tipični graditelji", rekao je Hawk između zalogaja. "Mislio sam da je to prilično jasno."
  
  
  "Da, gospodine", odgovorio je Nick. "Pretpostavljam da nisam dovoljno razmislio."
  
  
  Hawk je zgrabio još jedan komad kruha iz tave i pružio ga Nicku. "Maslac od kikirikija?" Nick je užasnuto rekao. "Mora postojati razlika", sarkastično je odgovorio Hawk. "Usput, nadam se da ćeš sljedeći put razmisliti o tome."
  
  
  Dok je Nick jeo sendvič, Hawk je počeo pričati, ne skrivajući da nije govorio o najnovijoj bejzbolskoj utakmici ili rastućim cijenama novih automobila.
  
  
  "U Pekingu", oprezno reče Hawk, "imaju plan i vremenski okvir. Dobili smo pouzdane informacije o tome. Plan predviđa napad na Sjedinjene Države i cijeli slobodni svijet njihovim arsenalom atomskih bombi. Vremenski okvir je dvije godine. Naravno, prvo će počiniti nuklearnu ucjenu. Traže suludo mnogo. Pekinško razmišljanje je jednostavno. Zabrinuti smo zbog posljedica nuklearnog rata za naš narod. Što se tiče kineskih vođa, oni će biti zabrinuti. To bi čak riješilo i njihov problem prenaseljenosti. Misle da to mogu učiniti politički i tehnički za dvije godine."
  
  
  "Dvije godine", promrmlja Nick. "To nije tako dugo, ali puno se toga može dogoditi u dvije godine. Vlada bi mogla pasti, mogla bi se dogoditi nova revolucija, a u međuvremenu bi na vlast mogli doći novi vođe s novim idejama."
  
  
  "I upravo se toga boji dr. Hu Tsang", odgovorio je Hawk.
  
  
  "Tko je, dovraga, doktor Hu Can?"
  
  
  "Njihov vrhunski znanstvenik za atomske bombe i projektile. Kinezima je toliko vrijedan da praktički može raditi bez nadzora. On je kineski Wernher von Braun. I to je blago rečeno. On kontrolira sve što su učinili, prvenstveno u ovom području. Vjerojatno ima više moći nego što sami Kinezi shvaćaju. Nadalje, imamo dobar razlog vjerovati da je manijak opsjednut mržnjom prema zapadnom svijetu. I neće htjeti riskirati čekanje dvije godine."
  
  
  - Misliš, ako sam dobro shvatio, da ovaj tip, Hu Can, želi ranije lansirati vatromet. Znaš li kada?
  
  
  'U roku od dva tjedna.'
  
  
  Nick se zagrcnuo posljednjim komadom kruha s maslacem od kikirikija.
  
  
  "Dobro ste čuli", rekao je Hawk, pažljivo savijajući papir za sendvič i stavljajući ga u staklenku. "Dva tjedna, četrnaest dana. Neće čekati raspored Pekinga. Neće riskirati promjenu međunarodne klime ili bilo kakvo domaće pitanje koje bi moglo poremetiti raspored. A summit je N3, Peking ne zna ništa o njegovim planovima. Ali ima sredstva. Ima svu potrebnu opremu i sirovine."
  
  
  "Vjerujem da je ovo pouzdana informacija", komentirao je Nick.
  
  
  "Apsolutno pouzdan. Imamo izvrsnog doušnika tamo. Osim toga, i Rusi to znaju. Možda su to dobili od istog doušnika kojeg i mi koristimo. Znate etiku ove profesije. Usput, šokirani su kao i mi i pristali su poslati agenta da radi s čovjekom kojeg šaljemo. Očito vjeruju da je suradnja u ovom slučaju nužna, čak i ako je to za njih nužno zlo. Čak su ponudili da pošalju vas. Stvarno vam nisam htio reći. Možete se previše uzrujati."
  
  
  "Pa, pa", kikoće se Nick. "Gotovo sam dirnut. Dakle, ova idiotska kaciga i ova kutija za ručak nisu namijenjene zavaravanju naših moskovskih kolega."
  
  
  "Ne", rekao je Hawk ozbiljno. "Znaš, u našem poslu nema puno dobro čuvanih tajni. Kinezi su otkrili nešto neobično, vjerojatno zbog povećane aktivnosti i Rusa i naših agenata. Ali mogu samo sumnjati da je aktivnost usmjerena protiv njih. Ne znaju točno što je to." "Zašto jednostavno ne obavijestimo Peking o Hu Canovim planovima, ili sam naivan?"
  
  
  "I ja sam naivan", hladno reče Hawk. "Prije svega, jedu mu iz ruke. Odmah će progutati svako poricanje i svaki izgovor. Osim toga, mogli bi pomisliti da je to naša zavjera da diskreditiramo njihove vrhunske znanstvenike i nuklearne stručnjake. Nadalje, otkrit ćemo koliko znamo o njihovim dugoročnim planovima i koliko su naše tajne službe prodrle u njihov sustav."
  
  
  "Onda sam naivan kao student", rekao je Nick, zabacujući kacigu. "Ali što očekuješ od mene - oprostite, ali moj ruski prijatelj i ja možemo to učiniti za dva tjedna?"
  
  
  "Znamo sljedeće činjenice", nastavio je Hawk. "Negdje u pokrajini Kwantung, Hu Tsang ima sedam atomskih bombi i sedam lansirnih mjesta za rakete. Također ima veliki laboratorij i vjerojatno marljivo radi na razvoju novog oružja. Vaša je misija dignuti u zrak ovih sedam lansirnih mjesta i raketa. Sutra vas očekuju u Washingtonu. Specijalni efekti će vam osigurati potrebnu opremu. Za dva dana trebali biste biti u Hong Kongu, gdje ćete se sastati s ruskim agentom. Čini se da imaju nekoga vrlo dobrog u ovom području. Specijalni efekti će vam također pružiti informacije o postupcima u Hong Kongu. Nemojte očekivati previše, ali učinili smo sve što je moguće da sve organiziramo što je bolje moguće u ovom kratkom vremenskom razdoblju. Rusi kažu da ćete u ovom slučaju dobiti veliku podršku od njihovog agenta."
  
  
  "Hvala na priznanju, šefe", rekao je Nick s kiselim osmijehom. "Ako uspijem dovršiti ovaj zadatak, trebat će mi odmor."
  
  
  "Ako to možeš učiniti", odgovorio je Hawk, "sljedeći put ćeš jesti pečenu govedinu na kruhu."
  
  
  
  
  Tako su se upoznali tog dana, i sada je evo ga, u hotelu u Hong Kongu. Čekao je. Promatrao je ljude u sobi - mnoge od njih je jedva mogao vidjeti u mraku - sve dok mu se odjednom mišići nisu napeli. Pijanist je odsvirao "In the Still of the Night". Nick je pričekao da pjesma završi, a zatim je tiho prišao pijanistu, niskom muškarcu s Bliskog istoka, možda Korejcu.
  
  
  "To je jako slatko", tiho je rekao Nick. "Jedna od mojih omiljenih pjesama. Jesi li je upravo pustio ili je to bio zahtjev?"
  
  
  "To je bio zahtjev one dame", odgovorio je pijanist, svirajući nekoliko akorda između. Prokletstvo! Nick se trznuo. Možda je to bila jedna od onih slučajnosti koje se jednostavno događaju. Ipak, morao je ući u ovo. Nikad ne znaš kada bi se planovi mogli iznenada promijeniti. Pogledao je u smjeru u kojem je pijanist kimnuo i ugledao djevojku u sjeni jedne od stolica. Bila je plavuša i nosila je jednostavnu crnu haljinu s dubokim dekolteom. Nick joj je prišao i vidio da joj haljina jedva skriva čvrste grudi. Imala je malo, ali odlučno lice i pogledala ga je velikim plavim očima.
  
  
  "Vrlo dobar broj", rekao je. "Hvala na pitanju." Čekao je i, na svoje iznenađenje, dobio točan odgovor.
  
  
  "Mnogo se toga može dogoditi noću." Imala je slab naglasak, a Nick je po slabašnom osmijehu na njezinim usnama mogao zaključiti da zna da je iznenađen. Nick je sjeo na široki naslon za ruke.
  
  
  "Zdravo, N3", rekla je slatko. "Dobrodošli u Hong Kong. Zovem se Alexi Love. Čini se da nam je suđeno raditi zajedno."
  
  
  "Bok", nasmijao se Nick. "U redu, priznajem. Iznenađen sam. Nisam mislio da će poslati ženu da obavi ovaj posao."
  
  
  "Jesi li samo iznenađena?" upitala je djevojka sa ženskom lukavošću u pogledu. "Ili razočarana?"
  
  
  "To još ne mogu prosuditi", lakonski je komentirao Killmaster.
  
  
  "Neću te razočarati", odsječno je rekao Alexi Lyubov. Ustala je i podigla haljinu. Nick ju je odmjerio od glave do pete. Imala je široka ramena i snažne bokove, puna bedra i graciozne noge. Bokovi su joj bili malo naprijed, nešto što je Nicku uvijek bilo teško. Zaključio je da je Alexi Lyubov dobar reklamni trik za Rusiju.
  
  
  Pitala je: "Gdje možemo razgovarati?"
  
  
  "Gore, u mojoj sobi", predložio je Nick. Odmahnula je glavom. "To je vjerojatno greška. Ljudi to obično rade s tuđim sobama, nadajući se da će vidjeti nešto zanimljivo."
  
  
  Nick joj nije rekao da je skenirao sobu od glave do pete elektroničkom opremom tražeći mikroprocesore. Usput, nije bio u svojoj sobi nekoliko sati. Bio sam tamo, a do tada su mogli ponovno instalirati nove mikrofone.
  
  
  "I oni", našalio se Nick. "Ili misliš da to rade tvoji ljudi?" Bio je to pokušaj da je namami iz šatora. Pogledala ga je hladnim plavim očima.
  
  
  "Oni su Kinezi", rekla je. "Također prate naše agente."
  
  
  "Pretpostavljam da nisi jedna od njih", primijetio je Nick. "Ne, ne mislim tako", odgovorila je djevojka. "Imam odličnu masku. Živim u području Vai Chana i proučavam albansku povijest umjetnosti već gotovo devet mjeseci. Hajde, idemo k meni i razgovarajmo. U svakom slučaju, bit će dobar pogled na grad."
  
  
  "Četvrt Wai Chan", Nick je naglas pomislio. "Nije li to sirotinjska četvrt?" Znao je za ovu zloglasnu koloniju koja se sastojala od siromašnih naselja izgrađenih od otpadnog drva i razbijenih bačvi za naftu postavljenih na krovove drugih kuća. Tamo je živjelo oko sedamdeset tisuća ljudi.
  
  
  "Da", odgovorila je. "Zato smo uspješniji od vas, N3. Vi agenti živite ovdje u zapadnim kućama ili hotelima, barem se ne uvlačite u barake. Oni rade svoj posao, ali nikada ne mogu prodrijeti u svakodnevni život ljudi kao što mi možemo. Mi živimo među njima, dijelimo njihove probleme i njihove živote. Naši ljudi nisu samo agenti, oni su misionari. To je taktika Sovjetskog Saveza."
  
  
  Nick ju je pogledao, suzio oči, stavio prst pod njezinu bradu i podigao je. Ponovno je primijetio da zapravo ima vrlo privlačno lice, s podignutim nosom i drskim izrazom.
  
  
  "Slušaj, draga moja", rekao je. "Ako ćemo morati surađivati, bolje ti je da odmah prestaneš s ovom šovinističkom propagandom, zar ne? Sjediš u ovoj kolibi jer misliš da je to dobar paravan i ne moraš me više maltretirati. Stvarno mi ne moraš pokušavati prodati ove ideološke gluposti. Znam bolje. Nisi ovdje zato što voliš te kineske prosjake, ovdje si jer moraš. Zato nemojmo okolišati, u redu?"
  
  
  Na trenutak se namrštila i napućila usne. Zatim se počela od srca smijati.
  
  
  "Mislim da mi se sviđaš, Nick Carter", rekla je, a on je primijetio kako mu pruža ruku. "Toliko sam te čula da sam bila predrasuđena i možda malo uplašena. Ali sada je sve gotovo. U redu, Nick Carter, od sada više nema propagande. Dogovor je - pretpostavljam da to tako zoveš, zar ne?"
  
  
  Nick je promatrao sretnu, nasmijanu djevojku kako hoda ruku pod ruku niz Hennessy Street i pomislio da izgledaju kao zaljubljeni par u večernjoj šetnji Elyrijom u Ohiju. Ali nisu bili u Ohiju, niti su bili mladenci koji besciljno lutaju. Ovo je bio Hong Kong, a on je bio dobro obučen, visokokvalificirani viši agent koji je mogao donositi odluke o životu ili smrti ako je potrebno. I nevino izgledajuća djevojka nije bila drugačija. Barem se nadao. Ali ponekad je jednostavno imao trenutke kada se morao pitati kakav će biti život za ovog bezbrižnog tipa s djevojkom u Elyriji u Ohiju. Mogli su praviti planove za život, dok su on i Alexi pravili planove za suočavanje sa smrću. Ali hej, bez Alexija i njega samog, ovi mladoženjaci iz Ohija ne bi mogli imati veliku budućnost. Možda bi u dalekoj budućnosti bilo vrijeme da netko drugi obavi prljavi posao. Ali ne još. Povukao je Alexijevu ruku prema sebi i nastavili su hodati.
  
  
  Hongkonška četvrt Wai Chan gleda na luku Victoria poput odlagališta otpada na prekrasno, bistro jezero. Gusto naseljen, pun trgovina, kuća i uličnih prodavača, Wai Chan je Hong Kong u svom najgorem i najboljem izdanju. Alexi je odveo Nicka gore do kose zgrade koja bi svaku zgradu u Harlemu učinila da izgleda kao Waldorf Astoria.
  
  
  Kad su stigli do krova, Nick je zamislio da je u drugom svijetu. Pred njim su se tisuće koliba protezale od krova do krova, doslovno more njih. Vrvile su se i preplavljivale ljudima. Alexi je prišao jednoj, širokoj oko tri metra i dugoj oko metar i pol, i otvorio vrata. Dvije daske bile su pričvršćene čavlima i obješene na žici.
  
  
  "Većina mojih susjeda još uvijek misli da je luksuzno", rekao je Alexi dok su ulazili. "Obično šestero ljudi dijeli ovakvu sobu."
  
  
  Nick je sjeo na jedan od dva sklopiva kreveta i osvrnuo se oko sebe. Mala peć i oronuli toaletni stolić ispunjavali su gotovo cijelu sobu. Ali unatoč svojoj primitivnosti, ili možda zbog nje, koliba je odisala glupošću koju nije smatrao mogućom.
  
  
  "Sada", započeo je Alexi, "reći ću ti što znamo, a onda mi ti reci što misliš da bi trebalo učiniti. U redu?"
  
  
  Lagano se pomaknula i dio njezina bedra bio je otkriven. Ako je i vidjela Nicka kako je gleda, barem se nije trudila to sakriti.
  
  
  "Znam sljedeće, N3. Dr. Hu Tsang ima punu punomoć za taj posao. Zato je mogao sam izgraditi ove instalacije. Moglo bi se reći da je neka vrsta znanstvenog generala. Ima vlastite sigurnosne snage, sastavljene isključivo od ljudi koji odgovaraju samo njemu. U Kwantungu, negdje sjeverno od Shilunga, ima ovaj kompleks sa sedam projektila i bombi. Čuo sam da planirate napasti tamo kada pronađemo točnu lokaciju, postaviti eksploziv ili detonatore na svaku lansirnu rampu i detonirati ih. Iskreno, nisam optimističan, Nick Carter."
  
  
  "Bojiš li se?" nasmijao se Nick.
  
  
  "Ne, barem ne u uobičajenom smislu te riječi. Da je tako, ne bih imao ovaj posao. Ali pretpostavljam da čak ni za tebe, Nick Carter, nije sve moguće."
  
  
  "Možda." Nick ju je pogledao s osmijehom, oči su mu čvrsto uhvatile njezine. Bila je vrlo provokativna, gotovo prkosna, grudi su joj uglavnom bile otkrivene dubokim prorezom crne haljine. Pitao se može li je iskušati, iskušati svoju hrabrost na još nekom području. "Bože, to bi bilo dobro", pomislio je.
  
  
  "Ne razmišljaš o svom poslu, N3", rekla je iznenada, s blagim, lukavim osmijehom na usnama.
  
  
  "Pa što misliš, što ja mislim?" rekao je Nick iznenađeno.
  
  
  "Kako bi bilo spavati sa mnom?" mirno je odgovorio Alexi Lyubov. Nick se nasmijao.
  
  
  Upitao je: "Uče li vas i kako otkriti takve fizičke pojave?"
  
  
  "Ne, to je bila čisto ženska reakcija", odgovorio je Alexi. "Bilo je očito u tvojim očima."
  
  
  "Bio bih razočaran kad biste to porekli."
  
  
  S trenutnom, duboko ukorijenjenom odlučnošću, Nick je odgovorio usnama. Ljubio ju je dugo, lijeno, strastveno, gurajući joj jezik u usta. Nije se opirala, a Nick je odlučio odmah to maksimalno iskoristiti. Povukao je rub njezine haljine u stranu, prisiljavajući joj grudi da izbace, i prstima joj je dodirnuo bradavice. Nick ih je osjetio teške. Jednom rukom je pocijepao patentni zatvarač njezine haljine, dok je drugom milovao njezine tvrde bradavice. Sada je ispustila krik osjeta, ali nije bila od onih koje se lako daju svladati. Počela se razigrano opirati, što je Nicka još više uzbudilo. Uhvatio ju je za stražnjicu i snažno povukao, zbog čega je pala raširena po krevetu. Zatim joj je povukao haljinu niže dok nije ugledao njezin glatki trbuh. Kad ju je počeo strastveno ljubiti između grudi, nije mogla odoljeti. Nick je potpuno skinuo crnu haljinu i počeo se munjevito svlačiti. Bacio je odjeću u kut i legao na nju. Počela se divlje bacati, donji dio trbuha joj se trzao. Nick se zario u nju i počeo je jebati, isprva polako i plitko, što ju je još više uzbudilo. Zatim se počeo ritmički kretati, sve brže i brže, rukama dodirujući njezin torzo. Dok je duboko ulazio u nju, vrisnula je: "Želim to!" i "Da... Da." Istovremeno je dosegla orgazam. Alexi je otvorila oči i pogledala ga vatrenim pogledom. "Da", rekla je zamišljeno, "možda je za tebe ipak sve moguće!"
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 2
  
  
  
  
  
  Sad kad se ponovno odjenuo, Nick je pogledao senzualno stvorenje s kojim je upravo vodio ljubav. Sada je nosila narančastu bluzu i uske crne hlače.
  
  
  "Uživam u ovoj razmjeni informacija", nasmiješio se. "Ali ne smijemo zaboraviti na posao."
  
  
  "Nismo trebali ovo učiniti", rekla je Alexi, prelazeći rukom preko lica. "Ali prošlo je toliko vremena otkako sam... A ti imaš nešto, Nick Carter, što nisam mogla ne osjetiti."
  
  
  "Žališ li zbog toga?" tiho je upitao Nick.
  
  
  "Ne", nasmijala se Alexi, zabacujući plavu kosu unatrag. "Dogodilo se, i drago mi je što jest. Ali u pravu si, moramo razmijeniti i druge informacije. Za početak, htjela bih znati malo više o tim eksplozivima kojima želiš dignuti lansirne rampe u zrak, gdje si ih sakrila i kako djeluju."
  
  
  "U redu", rekao je Nick. "Ali za to se moramo vratiti u moju sobu. Usput, prvo ćemo morati provjeriti ima li tamo skrivenih prislušnih uređaja."
  
  
  "Dogovoreno, Nick", rekao je Alexi sa širokim osmijehom. "Siđi dolje i daj mi pet minuta da se osvježim."
  
  
  Kad je završila, vratili su se u hotel, gdje su temeljito pregledali sobu. Nisu bili ugrađeni novi čipovi. Nick je otišao u kupaonicu i vratio se s limenkom kreme za brijanje. Pažljivo je pritisnuo nešto ispod i okretao nešto dok se dio limenke nije oslobodio. Ponavljao je postupak sve dok na stolu nije ležalo sedam metalnih limenki u obliku diska.
  
  
  "Onaj?" upitao je Alexi iznenađeno.
  
  
  "Da, draga", odgovorio je Nick. "To su remek-djela mikrotehnologije, najnovija dostignuća u tom području. Ove sićušne metalne kutije fantastična su kombinacija tiskanih elektroničkih krugova oko sićušnog nuklearnog centra. Evo sedam sićušnih atomskih bombi koje, kada detoniraju, uništavaju sve u radijusu od pedeset metara. Imaju dvije glavne prednosti. Čiste su, proizvode minimalnu radioaktivnost i imaju maksimalnu eksplozivnu snagu. A ono malo radioaktivnosti što proizvedu potpuno uništava atmosfera. Mogu se postaviti pod zemlju; čak i tada primaju aktivacijske signale."
  
  
  Svaka od bombi može potpuno uništiti cijelu lansirnu rampu i raketu."
  
  
  Kako funkcionira paljenje?
  
  
  "Glasovni signal", odgovorio je Nick, pričvršćujući pojedinačne dijelove aerosola. "Moj glas, točnije", dodao je. "Kombinacija dviju riječi. Usput, jesi li znala da sadrži i dovoljno kreme za brijanje da me brije tjedan dana? Jednu stvar još ne razumijem", rekla je djevojka. "Ovo paljenje radi s mehanizmom koji pretvara vokalni zvuk u elektroničke signale i šalje te signale u jedinicu za napajanje. Gdje se nalazi taj mehanizam?"
  
  
  Nick se nasmiješio. Mogao joj je jednostavno reći, ali jednostavno je više volio kazalište. Skinuo je hlače i bacio ih na stolicu. Isto je učinio i s donjim rubljem. Vidio je kako ga Alexi gleda sa sve većim uzbuđenjem. Uhvatio ju je za ruku i stavio je na njezino bedro, u razini svojih bokova.
  
  
  "To je mehanizam, Alexi", rekao je. "Većina dijelova je plastična, ali ima i metalnih. Naši tehničari su mi ga ugradili u kožu." Djevojka se namrštila. "Vrlo dobra ideja, ali ne dovoljno dobra", rekla je. "Ako te uhvate, odmah će znati svojim modernim istražnim tehnikama."
  
  
  "Ne, neće", objasnio je Nick. "Mehanizam je postavljen na to određeno mjesto iz određenog razloga. Tamo ima i šrapnela, podsjetnik na jedan od mojih prethodnih zadataka. Dakle, neće moći odvojiti žito od kukolja."
  
  
  Osmijeh se pojavio na Alexinom prekrasnom licu i ona je s divljenjem kimnula. "Vrlo impresivno", rekla je. "Nevjerojatno promišljeno!"
  
  
  Nick si je mentalno zabilježio da prenese kompliment Hawku. Uvijek je cijenio poticanje natjecanja. Ali sada je vidio djevojku kako ponovno gleda dolje. Usne su joj bile razdvojene, prsa su joj se dizala i spuštala u skladu s njezinim zadihanim disanjem. Ruka joj je, još uvijek počivajući na njegovom bedru, drhtala. Jesu li Rusi mogli poslati nimfomanku da radi s njim? Mogao je lako zamisliti da su to sposobni; zapravo, bilo je slučajeva koji su mu bili poznati... Ali uvijek su imali cilj. A s ovim zadatkom stvari su bile drugačije. Možda, pomislio je u sebi, ona je jednostavno bila superseksualna i spontano je reagirala na seksualne podražaje. To je dobro mogao razumjeti; i sam je često reagirao instinktivno poput životinje. Kad ga je djevojka pogledala, u njezinom je pogledu pročitao gotovo očaj.
  
  
  Upitao je. "Želiš li to ponoviti?" Slegnula je ramenima. To nije značilo ravnodušnost, već bespomoćnu predaju. Nick joj je otkopčao narančastu bluzu i spustio hlače. Ponovno je rukama opipao to veličanstveno tijelo. Sada nije pokazivala znakove otpora. Nevoljko ga je pustila. Samo je htjela da je dodirne, da je uzme. Ovaj put Nick je još dulje produžio predigru, čineći da goruća želja u Alexinim očima postaje sve jača i jača. Konačno, uzeo ju je divlje i strastveno. Bilo je nešto u vezi ove djevojke što nije mogao kontrolirati; oslobodila je sve njegove životinjske instinkte. Kad je duboko ušao u nju, gotovo ranije nego što je želio, uzviknula je od oduševljenja. "Alexi", tiho je rekao Nick. "Ako preživimo ovu avanturu, molit ću svoju vladu za povećanu američko-rusku suradnju."
  
  
  Ležala je pokraj njega, iscrpljena i sita, pritišćući jednu od svojih prekrasnih grudi uz njegove. Zatim se stresla i uspravila. Osmjehnula se Nicku i počela se odijevati. Nick ju je promatrao dok je to činila. Bila je dovoljno lijepa da je samo gledaš, a isto se moglo reći za vrlo malo djevojaka.
  
  
  "Spokojna noć, Nick", rekla je odijevajući se. "Bit ću tamo ujutro. Moramo pronaći način da stignemo do Kine. A nemamo puno vremena."
  
  
  "Razgovarat ćemo o ovome sutra, draga", rekao je Nick, ispraćajući je. "Doviđenja."
  
  
  Promatrao ju je dok nije ušla u lift, zatim zaključala vrata i pala u krevet. Ništa nije moglo ublažiti napetost kao žena. Bilo je kasno, a buka Hong Konga utihnula je do tihog zujanja. Samo povremeno mračno hukanje trajekta odjekivalo je noću dok je Nick spavao.
  
  
  Nije znao koliko je dugo spavao kad ga je nešto probudilo. Neki mehanizam upozorenja obavio je svoje. To nije bilo nešto što je mogao kontrolirati, već duboko ukorijenjen alarmni sustav koji je uvijek bio aktivan i sada ga je probudio. Nije se pomaknuo, ali odmah je shvatio da nije sam. Luger je ležao na podu pored njegove odjeće; jednostavno ga nije mogao dohvatiti. Hugo, svoju štiklu, skinuo je prije nego što je vodio ljubav s Alexi. Bio je toliko neoprezan. Odmah se sjetio Hawkovog mudrog savjeta. Otvorio je oči i ugledao svog posjetitelja, malog čovjeka. Oprezno je prošetao sobom, otvorio aktovku i izvukao svjetiljku. Nick je pomislio da bi mogao odmah intervenirati; uostalom, čovjek je bio usredotočen na sadržaj kovčega. Nick je iskočio iz kreveta s golemim naletom snage. Dok se uljez okrenuo, imao je vremena samo da izdrži Nickov snažan udarac. Udario je u zid. Nick je drugi put zamahnuo prema licu za koje je vidio da je orijentalno, ali čovjek je pao na koljena u obrani. Nick je promašio i proklinjao svoju nepromišljenost. Imao je dobar razlog za to, jer je njegov napadač, vidjevši da se suočava s protivnikom dvostruko većim od njega, snažno zalupio svjetiljkom u Nickov palac na nozi. Nick je podigao nogu u jakoj boli, a mali čovjek je proletio pored njega prema otvorenom prozoru i balkonu iza njega. Nick se brzo okrenuo i uhvatio čovjeka, zabivši ga u okvir prozora. Unatoč tome što je bio relativno lagan i malen, čovjek se borio s bijesom mačke stjerane u kut.
  
  
  Dok je Nickova glava udarila o pod, njegov se protivnik usudio podići ruku i zgrabiti lampu koja je stajala na malom stolu. Udario ju je o Nickovu sljepoočnicu, a Nick je osjetio kako mu teče krv dok se mali čovjek oslobađao.
  
  
  Muškarac je potrčao natrag do balkona i već je prebacio nogu preko ruba kad ga je Nick zgrabio za grlo i odvukao natrag u sobu. Previjao se poput jegulje i uspio se ponovno osloboditi Nickovog stiska. Ali ovaj put Nick ga je zgrabio za vrat, povukao k sebi i snažno ga udario po čeljusti. Muškarac je poletio unatrag, kao da je bačen na Cape Kennedy, udarivši o ogradu donjim dijelom kralježnice i prevrnuvši se preko ruba. Nick je čuo njegove krike užasa sve dok nisu iznenada prestali.
  
  
  Nick je navukao hlače, očistio ranu na sljepoočnici i čekao. Bilo je jasno u koju je sobu muškarac provalio i doista, policija i vlasnik hotela stigli su nekoliko minuta kasnije kako bi se raspitali. Nick je opisao posjet malog čovjeka i zahvalio policiji na brzom dolasku. Neobavezno je pitao jesu li identificirali uljeza.
  
  
  "Nije donio ništa sa sobom što bi nam reklo tko je on", rekao je jedan od policajaca. "Vjerojatno običan razbojnik."
  
  
  Otišli su, a Nick je zapalio jednu od rijetkih dugih filter cigareta koje je ponio sa sobom. Možda je ovaj čovjek bio samo sitni drugorazredni lopov, ali što ako nije? To je moglo značiti samo dvije stvari. Ili je bio agent iz Pekinga ili član Hu Canove posebne sigurnosne službe. Nick se nadao da je to bio pekinški agent. To bi spadalo pod uobičajene mjere opreza . Ali ako je to bio jedan od Hu Canovih ljudi, to bi značilo da je zabrinut i njegov zadatak bi bio teži, ako ne i gotovo nemoguć. Stavio je Wilhelminin Luger pod deku pored sebe i pričvrstio mu stiletto na podlakticu.
  
  
  Minutu kasnije ponovno je zaspao.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  
  
  
  Nick se upravo okupao i obrijao kad se Alexi pojavio sljedećeg jutra. Vidjela je ožiljak na njegovoj sljepoočnici i on joj je rekao što se dogodilo. Pažljivo je slušala, a Nick je mogao vidjeti iste misli kako joj prolaze kroz glavu: je li to bio običan provalnik ili ne? Tada, dok je stajao pred njom, njegovo golo tijelo - još nije bio odjeven - odražavalo je sunčevu svjetlost, vidio je kako se izraz u njezinim očima mijenja. Sada je razmišljala o nečem drugom. Nick se tog jutra osjećao dobro, više nego dobro. Dobro je spavao, a tijelo mu je trnulo od hitnosti. Pogledao je Alexi, pročitao joj misli, zgrabio je i čvrsto privio. Osjetio je njezine ruke na svojim prsima. Bile su mekane i lagano su drhtale.
  
  
  Nasmijao se. "Često li to radiš ujutro?" "To je najbolje vrijeme, jesi li znao?"
  
  
  "Nick, molim te..." rekao je Alex. Pokušala ga je odgurnuti. "Molim te... molim te, Nick, ne!"
  
  
  "Što je?" upitao je nevino. "Muči li te nešto jutros?" Privukao ju je još bliže. Znao je da će je toplina njegova golog tijela dosegnuti , uzbuditi. Namjeravao ju je samo zadirkivati, pokazati da nije toliko pod kontrolom koliko se pretvarala da jest na početku njihova susreta. Kad ju je pustio, nije se povukla, već se čvrsto privila uz njega. Nick, vidjevši goruću želju u njezinim očima, ponovno ju je zagrlio i privukao još bliže. Počeo ju je ljubiti po vratu.
  
  
  "Ne, Nick", šapnuo je Alexi. "Eto." Ali njezine riječi nisu bile ništa više od toga - prazne, besmislene riječi - dok su joj ruke počele dodirivati njegovo golo tijelo, a tijelo je govorilo svojim jezikom. Poput djeteta, odnio ju je u spavaću sobu i položio na krevet. Tamo su počeli voditi ljubav, jutarnje sunce grijalo im je tijela kroz otvoren prozor. Kad su završili i legli jedno pored drugog na krevet, Nick je u njezinim očima vidio nijemu optužbu koja ga je gotovo dirnula.
  
  
  "Jako mi je žao, Alexi", rekao je. "Nisam stvarno htio ići tako daleko. Samo sam te jutros malo htio zadirkivati, ali mislim da su stvari izmakle kontroli. Ne ljuti se. Bilo je, kako kažeš, jako dobro... jako dobro, zar ne?"
  
  
  "Da", odgovorila je smijući se. "Bilo je jako dobro, Nick, i nisam ljuta, samo razočarana sobom. Lažem, visoko obučena agentica koja bi trebala biti u stanju izdržati svaki mogući test. S tobom gubim svu snagu volje. To je vrlo uznemirujuće."
  
  
  "Ovakvu vrstu zbrke obožavam, dragi", rekao je Nick smijući se. Ustali su i brzo se obukli. "Kakvi su ti točno planovi za ulazak u Kinu, Nick?" upitao je Alexi.
  
  
  "AX nam je organizirao putovanje brodom. Željeznička linija od Cantona do Kowloona bit će najbrža, ali to je i prva ruta koju će pomno pratiti."
  
  
  "Ali obaviješteni smo", odgovorio je Alexi, "da obalu s obje strane Hong Konga snažno čuvaju kineski patrolni brodovi u dužini od najmanje stotinu kilometara. Ne misliš li da će odmah uočiti brod? Ako nas uhvate, nema bijega."
  
  
  "Moguće je, ali idemo kao Tankas."
  
  
  "Ah, tanke", pomisli Alexi naglas. "Hongkonški lađari."
  
  
  'Točno. Stotine tisuća ljudi žive isključivo na džunkama. Kao što je dobro poznato, oni su zasebno pleme. Stoljećima im je bilo zabranjeno naseljavati se na zemlji, vjenčavati se sa zemljoposjednicima ili sudjelovati u civilnoj vlasti. Iako su neka ograničenja ublažena, još uvijek žive kao pojedinci, tražeći podršku jedni od drugih. Lučke patrole rijetko ih uznemiravaju. Tanka (džunka) koja plovi uz obalu privlači malo pažnje.'
  
  
  "To mi se čini dovoljno dobrim", odgovori djevojka. "Gdje ćemo se iskrcati?"
  
  
  Nick je prišao jednom od svojih kofera, uhvatio metalnu kopču i brzo je povukao naprijed-natrag šest puta dok se nije olabavila. Iz otvora u obliku cijevi na dnu izvukao je detaljnu kartu pokrajine Kwantung.
  
  
  "Evo", rekao je, rasklapajući kartu. "Odnijet ćemo smeće što dalje možemo, uz Hu kanal, pored Gumenchaija. Zatim možemo pješice dok ne stignemo do željeznice. Prema mojim informacijama, Hu Canov kompleks je negdje sjeverno od Shilunga. Čim stignemo do željeznice od Kowloona do Cantona, možemo pronaći put."
  
  
  'Kako to?'
  
  
  "Ako smo u pravu i Hu Canovo sjedište je doista negdje sjeverno od Shilonga, kunem se da neće ići u Kanton po hranu i opremu. Kladim se da će negdje u ovom području zaustaviti vlak i preuzeti naručenu robu."
  
  
  "Možda N3", reče Alexi zamišljeno. "To bi bilo dobro. Imamo kontakt, farmera, odmah ispod Taijiaoa. Mogli bismo tamo uzeti sampan ili splav."
  
  
  "Divno", rekao je Nick. Vratio je karticu, okrenuo se prema Alexi i prijateljski je potapšao po njezinoj maloj, čvrstoj stražnjici. "Idemo vidjeti našu obitelj Tankas", rekao je.
  
  
  "Vidimo se u luci", odgovorila je djevojka. "Nisam još poslala izvješće nadređenima. Dajte mi deset minuta."
  
  
  "U redu, dušo", složio se Nick. "Većinu njih možeš naći u skloništu od tajfuna Yau Ma Tai. Naći ćemo se tamo." Nick je otišao do malog balkona i pogledao bučan promet ispod. Ugledao je Alexinu limun žutu majicu dok je izlazila iz hotela i počela prelaziti ulicu. Ali vidio je i parkirani crni Mercedes, onakav kakav se obično koristi kao taksi u Hong Kongu. Namrštio se kad je vidio dvojicu muškaraca kako brzo izlaze i zaustavljaju Alexi. Iako su obojica bili odjeveni u zapadnjačku odjeću, bili su Kinezi. Pitali su djevojku nešto. Počela je pretraživati svoju torbu, a Nick ju je vidio kako vadi nešto što je izgledalo kao putovnica. Nick je glasno opsovao. Ovo nije bio trenutak da je uhiti i eventualno pritvori u policijskoj postaji. Možda je to bila rutinska pretraga, ali Nick nije bio uvjeren. Prebacio se preko ruba balkona i uhvatio se za odvodnu cijev koja je išla uz bok zgrade. To je bio najbrži izlaz.
  
  
  Noge su mu jedva dodirivale pločnik kad je vidio kako jedan od muškaraca hvata Alexi za lakat i tjera je prema Mercedesu. Ljutito je odmahnula glavom, a zatim se pustila odvesti. Počeo je trčati preko ulice, na trenutak usporavajući kako bi izbjegao staricu koja je nosila težak teret glinenih posuda.
  
  
  Približili su se automobilu i jedan od muškaraca otvorio je vrata. U tom trenutku, Nick je vidio kako Alexijeva ruka izleti. Savršenom preciznošću, pogodila je dlanom muškarčevo grlo. Pao je kao da ga je sjekirom obezglavila. Istim pokretom, zabila je lakat u trbuh svog drugog napadača. Dok se on grčio, klokotajući, bocnula ga je u oči s dva ispružena prsta. Prekinula je njegov krik boli karate udarcem u uho i potrčala prije nego što udari u kaldrmu. Na Nickov znak, zaustavila se u uličici.
  
  
  "Nicky", rekla je tiho, širom otvorenih očiju. "Htio si doći i spasiti me. Kako slatko od tebe!" Zagrlila ga je i poljubila.
  
  
  Nick je shvatio da se ruga njegovoj maloj tajni. "U redu", nasmijao se, "odličan posao. Drago mi je da se znaš brinuti za sebe. Ne bih volio da satima provodiš vrijeme u policijskoj postaji pokušavajući ovo shvatiti."
  
  
  "Moja ideja", odgovorila je. "Ali iskreno, Nick, malo sam zabrinuta. Ne vjerujem da su bili oni za koje su se pretvarali. Detektivi ovdje češće provjeravaju putovnice stranaca, ali ovo je bilo previše iznenađujuće. Dok sam odlazio, vidio sam ih kako izlaze iz auta. Morali su zgrabiti mene i nikoga drugog."
  
  
  "To znači da nas netko promatra", rekao je Nick. "Mogli bi biti obični kineski agenti ili Hu Canovi dečki. U svakom slučaju, morat ćemo brzo djelovati. I tvoja maska je otkrivena. Izvorno sam planirao krenuti sutra, ali mislim da je bolje da večeras isplovimo."
  
  
  "Još uvijek moram dostaviti ovo izvješće", rekao je Alexi. "Vidimo se za deset minuta."
  
  
  Nick ju je promatrao dok je brzo bježala. Dokazala je svoju vrijednost. Njegove početne rezerve prema radu sa ženom u ovoj situaciji brzo su nestale.
  
  
  
  
  Sklonište od tajfuna Yau Ma Tai je ogromna kupola sa širokim vratima s obje strane. Nasipi nalikuju majčinim ispruženim rukama, štiteći stotine i stotine vodenih stanovnika. Nick je promatrao gomilu džunki, vodenih taksija, sampana i plutajućih trgovina. Džunka koju je tražio imala je tri ribe na krmi radi identifikacije. Bila je to džunka obitelji Lu Shi.
  
  
  AX je već dogovorio sve oko plaćanja. Nick je samo trebao izgovoriti lozinku i dati nalog za putovanje. Upravo je počeo pregledavati krme obližnjih džunki kad se približio Alexi. Bio je to naporan posao jer su mnoge džunke bile uglavljene između sampana, a krme su im se jedva vidjele s obale. Alexi je prvi uočio džunku. Imala je plavi trup i izubijani narančasti pramac. Tri ribe bile su naslikane točno u sredini krme.
  
  
  Dok su se približavali, Nick je pogledao putnike. Muškarac je krpao ribarsku mrežu. Žena je sjedila na krmi s dva dječaka, oko četrnaest godina. Stari, bradati patrijarh mirno je sjedio na stolici i pušio lulu. Nick je ugledao obiteljski oltar od crvenog zlata nasuprot središta broda prekrivenog platnom. Oltar je sastavni dio svakog Tankas Jonka. Pored njega je gorio štapić tamjana, ispuštajući oštar, sladak miris. Žena je kuhala ribu na malom glinenom žaru, ispod kojeg je tinjala vatra od ugljena. Muškarac je spustio ribarsku mrežu dok su se penjali uz most do broda.
  
  
  Nick se naklonio i upitao: "Je li ovo brod obitelji Lu Shi?"
  
  
  Čovjek na krmi odgovorio je: "Ovo je brod obitelji Lu Shi", rekao je.
  
  
  Lu Shijeva obitelj je tog dana bila blagoslovljena dva puta, rekao je Nick.
  
  
  Čovjekove oči i lice ostali su prazni dok je tiho odgovorio: "Zašto si to rekao?"
  
  
  "Jer pomažu i dobivaju pomoć", odgovorio je Nick.
  
  
  "Onda su zaista dvostruko blagoslovljeni", odgovori čovjek. "Dobrodošli na brod. Očekivali smo vas."
  
  
  "Jesu li svi sada na brodu?" upitao je Nick. "Svi", odgovorio je Lu Shi. "Čim vas dostavimo na odredište, dobit ćemo upute da odmah krenemo u sigurnu kuću. Nadalje, ako bismo bili pritvoreni, to bi izazvalo sumnju osim ako na brodu nije bilo žene i djece. Tenkovi uvijek vode svoju obitelj sa sobom kamo god idu."
  
  
  "Što će se dogoditi s nama ako nas uhite?" upitao je Alexi. Lu Shi ih je obojici dao znak da priđu zatvorenom dijelu trupa broda za otpad, gdje je otvorio otvor koji je vodio do malog skladišta. Tamo je bila hrpa prostirki od trske.
  
  
  "Prijevoz ovih prostirki dio je naših života", rekao je Lu Shi. "Možeš se sakriti ispod hrpe u slučaju opasnosti. Teške su, ali labave, pa zrak lako prolazi kroz njih." Nick se osvrnuo. Dva dječaka sjedila su kraj žara i jela ribu. Stari djed još je uvijek sjedio na svojoj stolici. Samo je dim koji je izlazio iz njegove lule ukazivao na to da ovo nije kineska skulptura.
  
  
  "Hoćeš li moći danas isploviti?" upitao je Nick. "Moguće je", kimnuo je Lu Shi. "Ali većina džunki ne ide na duga putovanja noću. Nismo iskusni jedriličari, ali ako pratimo obalu, bit će sve u redu."
  
  
  "Radije bismo plovili danju", rekao je Nick, "ali planovi su se promijenili. Vratit ćemo se u zalazak sunca."
  
  
  Nick je poveo Alexija niz dasku i otišli su. Pogledao je natrag prema krmi. Lu Shi je sjeo s dječacima jesti. Starac je još uvijek sjedio, poput kipa, na krmi. Dim iz njegove lule polako se spiralno uzdizao prema gore. U skladu s tradicionalnim kineskim štovanjem starijih osoba, nesumnjivo su mu donosili hranu. Nick je znao da Lu Shi djeluje iz vlastitog interesa.
  
  
  AXE je nesumnjivo jamčio dobru budućnost za njega i njegovu obitelj. Unatoč tome, divio se čovjeku koji je imao mašte i hrabrosti riskirati svoj život za bolju budućnost. Možda je Alexie u tom trenutku mislila isto, ili je možda imala druge ideje. Vratili su se u hotel u tišini.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 4
  
  
  
  
  
  Kad su ušli u hotelsku sobu, Alexi je vrisnuo.
  
  
  "Što je ovo?" uzviknula je. "Što je ovo?" odgovorio je Nick na njezino pitanje. "Ovo je, draga moja, soba koju treba preurediti."
  
  
  To je bilo dobro, jer je soba bila potpuno uništena. Svaki komad namještaja bio je prevrnut naopačke, stolovi prevrnuti, a sadržaj svakog kofera razbacan po podu. Presvlake na sjedalima bile su izrezane. U spavaćoj sobi madrac je bio na podu. I on je bio rastrgan. Nick je otrčao u kupaonicu. Aerosolna krema za brijanje još je bila tamo, ali na umivaoniku je bila gusta pjena.
  
  
  "Htjeli su znati je li to stvarno krema za brijanje", gorko se nasmijao Nick. "Hvala Bogu da su došli do te točke. Sad sam siguran u jedno."
  
  
  "Znam", rekao je Alexi. "Ovo nije djelo profesionalaca. Strašno je aljkavo! Čak su i pekinški agenti postali bolji jer smo ih obučili. Da su posumnjali da si špijun, ne bi toliko tražili na svim očitim mjestima. Trebali su znati bolje."
  
  
  "Tako je", tmurno reče Nick. "To znači da je Hu Tsang nešto saznao i poslao svoje ljude tamo."
  
  
  "Kako je to mogao znati?" naglas je razmišljao Alexi.
  
  
  "Možda je dobio našeg doušnika. Ili je slučajno čuo nešto od drugog doušnika. U svakom slučaju, ne može znati više od toga: AH je poslao čovjeka. Ali bit će vrlo oprezan, a to nam neće nimalo olakšati stvari."
  
  
  "Drago mi je da večeras krećemo", rekao je Alexi. "Ostala su nam tri sata", rekao je Nick. "Mislim da je najbolje da pričekamo ovdje. Možeš i ti ostati ovdje, ako želiš. Onda možemo pokupiti sve stvari koje želiš ponijeti sa sobom na put do broda."
  
  
  "Ne, bolje da sada krenem i vidimo se kasnije. Imam nekoliko stvari koje želim uništiti prije nego što krenemo. Samo, pomislio sam, možda još imamo vremena za..."
  
  
  Nije dovršila rečenicu, ali njezine su oči, koje je brzo okrenula, govorile vlastitim jezikom.
  
  
  "Vrijeme za što?" upitao je Nick, koji je već znao odgovor. Ali Alexi se okrenuo.
  
  
  "Ne, ništa", rekla je. "Nije bila baš dobra ideja."
  
  
  Zgrabio ju je i grubo okrenuo.
  
  
  "Reci mi", upitao je. "Što nije bila tako dobra ideja? Ili bih ja trebao dati odgovor?"
  
  
  Grubo i snažno je pritisnuo usne uz njezine. Njezino se tijelo na trenutak pritisnulo uz njegovo, a zatim se odmaknula. Očima je tražila njegove.
  
  
  "Odjednom sam pomislio da bi ovo mogao biti posljednji put da smo..."
  
  
  "...možda voditi ljubav?" dovršio je njezinu rečenicu. Naravno, bila je u pravu. Od sada nadalje, malo je vjerojatno da će naći vremena i mjesta za to. Njegovi prsti, podižući joj bluzu, konačno su joj odgovorili. Odnio ju je do madraca na podu, i bilo je kao prethodnog dana, kada je njezin divlji otpor ustupio mjesto tihoj, snažnoj svrsi njezine želje. Koliko je drugačija bila od one kakva je bila nekoliko sati ranije tog jutra! Konačno, kada su završili, pogledao ju je s divljenjem. Počeo se pitati je li konačno pronašao djevojku čija bi seksualna snaga mogla parirati njegovoj, ili čak nadmašiti, njegovu.
  
  
  "Znatiželjna si djevojka, Alexi Love", rekao je Nick ustajući. Alexi ga je pogledala i ponovno primijetila lukav, zagonetan osmijeh. Namrštio se. Ponovno je imao nejasan osjećaj da mu se smije, da mu nešto skriva. Pogledao je na sat. "Vrijeme je za polazak", rekao je.
  
  
  Izvukao je kombinezon iz odjeće razbacane po podu i obukao ga. Izgledao je obično, ali bio je potpuno vodootporan i pleten tankim žicama koje su ga mogle pretvoriti u neku vrstu električne deke. Nije mislio da će mu trebati, jer je bilo vruće i vlažno. Alexi, koji je također bio odjeven, promatrao ga je kako stavlja kremu za brijanje u spreju i britvu u malu kožnu torbicu koju je pričvrstio za pojas kombinezona. Pregledao je Wilhelminu, svoj Luger, privezao Huga i njegovu štiklu za ruku kožnim remenima i stavio mali paket eksploziva u kožnu torbicu.
  
  
  "Odjednom si postao tako drugačiji, Nick Carter", čuo je djevojku kako govori.
  
  
  'O čemu pričaš?' upitao je.
  
  
  "Što se tebe tiče", rekao je Alexi. "Kao da si odjednom postao druga osoba. Odjednom zračiš nečim čudnim. Odjednom sam to primijetio."
  
  
  Nick je duboko udahnuo i nasmiješio joj se. Znao je što misli i da je u pravu. Naravno. Uvijek je bilo tako. Više to nije shvaćao. To mu se događalo na svakoj misiji. Uvijek bi došlo vrijeme kada bi Nick Carter morao ustupiti mjesto agentu N3, koji je stvar uzeo u svoje ruke. Killmaster, vođen postizanjem svog cilja, izravan, neometen, specijaliziran za smrt. Svaka radnja, svaka misao, svaki pokret, bez obzira koliko su podsjećali na njegovo prethodno ponašanje, bili su u potpunosti u službi konačnog cilja: ispunjenja njegove misije. Ako je osjećao nježnost, to je morala biti nježnost koja nije u sukobu s njegovom misijom. Kad je osjećao sažaljenje, sažaljenje mu je olakšavalo posao. Sve njegove normalne ljudske emocije bile su odbačene osim ako se nisu poklapale s njegovim planovima. Bila je to unutarnja promjena koja je podrazumijevala pojačanu fizičku i mentalnu budnost.
  
  
  "Možda imaš pravo", rekao je umirujuće. "Ali možemo spomenuti starog Nicka Cartera kad god želimo. U redu? Sad je bolje da i ti odeš."
  
  
  "Hajde", rekla je, uspravivši se i lagano ga ljubeći.
  
  
  "Jesi li jutros dostavila taj izvještaj?" upitao ju je dok je stajala na vratima.
  
  
  "Što?" rekla je djevojka. Pogledala je Nicka, na trenutak zbunjena, ali se brzo pribrala. "O, to je... da, to je sređeno."
  
  
  Nick ju je gledao kako odlazi i namrštio se. Nešto je pošlo po zlu! Njezin odgovor nije bio u potpunosti zadovoljavajući, pa je bio oprezniji nego ikad. Mišići su mu se napeli, a mozak je radio punim kapacitetom. Je li ga ova djevojka mogla zavesti na krivi put? Kad su se sreli, dala mu je točan kod, ali to nije isključivalo druge mogućnosti. Čak i ako je ona doista bila kontakt za koji se pretvarala da jest, svaki dobar neprijateljski agent bio bi sposoban za to. Možda je bila dvostruka agentica. U jedno je bio siguran: odgovor na koji je naišla bio je više nego dovoljan da ga u ovom trenutku uznemiri. Prije nego što nastavi s operacijom, morao je biti siguran.
  
  
  Nick je strčao niz stepenice taman dovoljno brzo da je vidi kako hoda Hennessy ulicom. Brzo je krenuo malom ulicom paralelnom s Hennessy ulicom i čekao je tamo gdje su dvije ulice završavale u četvrti Wai Chan. Čekao je da uđe u zgradu, a zatim ju je slijedio. Kad je stigao do krova, vidio ju je kako ulazi u malu kolibu. Pažljivo se dovukao do klimavih vrata i otvorio ih. Djevojka se okrenula brzinom munje, a Nick je isprva pomislio da stoji pred velikim ogledalom koje je negdje kupila. Ali kad se odraz počeo pomicati, dah mu je zastao u grlu.
  
  
  Nick je opsovao. "Dovraga, vas je dvojica!"
  
  
  Dvije djevojke su se pogledale i počele hihotati. Jedna od njih je prišla i stavila ruke na njegova ramena.
  
  
  "Ja sam Alexi, Nick", rekla je. "Ovo je moja sestra blizanka, Anya. Mi smo identične blizanke, ali to si i sam shvatio, zar ne?"
  
  
  Nick je odmahnuo glavom. To je mnogo toga objašnjavalo. "Ne znam što bih rekao", rekao je Nick, a oči su mu sjale. Bože, stvarno su bile nerazlučive.
  
  
  "Trebali smo ti reći", rekao je Alexi. Anya je sada stajala pokraj nje i gledala Nicka. "To je istina", složila se, "ali mislili smo da bi bilo zanimljivo vidjeti možeš li to sama shvatiti. Nitko to nikada prije nije uspio. Radili smo zajedno na mnogim misijama, ali nitko nikada nije pogodio da nas je dvoje. Ako želiš znati kako nas razlikovati, imam madež iza desnog uha."
  
  
  "U redu, zabavio si se", rekao je Nick. "Kad završiš s tom šalom, pred tobom je posao."
  
  
  Nick ih je promatrao kako pakiraju stvari. Poput njega, ponijeli su samo najnužnije. Promatrajući ih, ova dva spomenika ženske ljepote, pitao se koliko toga imaju zajedničkog. Shvatio je da je zapravo sto posto uživao u šali. "I draga", rekao je Anji, "znam još jedan način na koji ću te prepoznati."
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  
  
  
  U sumrak, obala skloništa za tajfun Yau Ma Tai izgledala je još zatrpanije nego inače. U prigušenom svjetlu, sampani i džunke izgledali su zbijeni zajedno, a jarboli i motke jasnije su se isticale, poput neplodne šume koja se uzdiže iz vode. Dok se sumrak brzo spuštao nad obalu, Nick je pogledao blizance pokraj sebe. Promatrao ih je kako u futrole za rame stavljaju svoje male Berette, lako skrivene ispod širokih bluza. Način na koji je svaki od njih pričvrstio malu kožnu torbicu za pojas, u kojoj se nalazila oštra oštrica i prostor za druge potrepštine, davao mu je osjećaj utjehe. Bio je uvjeren da se mogu sami brinuti o sebi.
  
  
  "Eno ga", rekao je Alexi kad se plavi trup broda obitelji Lu Shi pojavio na vidiku. "Gle, starac još uvijek sjedi na svom krmenom sjedalu. Pitam se hoće li još uvijek biti tamo kad isplovimo."
  
  
  Odjednom se Nick zaustavio i dodirnuo Alexi po ruci. Pogledala ga je upitno.
  
  
  "Čekaj", rekao je tiho, suzivši oči. "upitala je Anya.
  
  
  "Nisam baš siguran", rekao je Nick, "ali nešto nije u redu."
  
  
  "Kako je ovo moguće?" inzistirala je Anya. "Ne vidim nikoga drugog na brodu. Samo Lu Shija, dva dječaka i jednog starca."
  
  
  "Starac doista sjedi", odgovori Nick. "Ali odavde ne možeš jasno vidjeti ostale. Nešto mi ne odgovara. Slušaj, Alexi, ideš naprijed. Popni se uz mol dok ne dođeš do razine džunke i pretvaraj se da nas neko vrijeme gledaš."
  
  
  "Što bismo trebali učiniti?" upitala je Anja.
  
  
  "Pođi sa mnom", rekao je Nick, brzo se penjući jednom od stotina staza koje su vodile od doka do privezanih brodova. Na kraju rampe tiho je ušao u vodu i gestikulirao Anyi da učini isto. Pažljivo su plivali uz vodene taksije, sampane i džunke. Voda je bila prljava, ljepljiva, prekrivena krhotinama i uljem. Plivali su tiho, pazeći da ih se ne vidi, sve dok se pred njima nije pojavio plavi trup džunke Lu Shi. Nick je gestikulirao Anyi da pričeka i otplivao do krme kako bi pogledao starca koji je sjedio na sjedalu.
  
  
  Čovjekove su oči zurile ravno ispred sebe, tup, nevidljiv bljesak smrti. Nick je vidio tanko uže omotano oko njegovih krhkih prsa, držeći leš uspravno u stolici.
  
  
  Dok je plivao prema Anji, nije ga morala pitati što je saznao. Njegove oči, koje su sjale jarko plavom bojom, odražavale su smrtonosno obećanje i već su joj dale odgovor.
  
  
  Anya je obišla brod i otplivala do ograde. Nick je kimnuo prema okruglom, platnom prekrivenom komadu smeća. Straga je bila labava tkanina. Zajedno su se na prstima prišuljali prema njoj, pažljivo testirajući svaku dasku kako ne bi proizveli zvuk. Nick je pažljivo podigao tkaninu i ugledao dvojicu muškaraca kako napeto čekaju. Lica su im bila okrenuta prema pramcu, gdje su čekala još trojica muškaraca odjevenih kao Lu Shi i dva dječaka. Nick je vidio kako Anya izvlači tanki komad žice ispod bluze, koju je sada držala u polukrugu. Namjeravao je upotrijebiti Huga, ali je na palubi pronašao okruglu željeznu šipku i odlučio da će to upaliti.
  
  
  Pogledao je Anyu, kratko kimnuo i istovremeno su upali unutra. Krajičkom oka Nick je promatrao djevojku kako se kreće munjevito brzim, samouvjerenim držanjem dobro uvježbanog borbenog stroja dok je razornom snagom zabijao željeznu šipku u svoju metu. Čuo je grgljanje Anyine žrtve. Muškarac je pao, umirući. Ali upozoreni zvukom metalne rešetke, trojica muškaraca na pramcu su se okrenula. Nick je odgovorio na njihov napad letećim hvatanjem koje je srušilo najvećeg od njih i raspršilo ostala dvojicu. Osjetio je dvije ruke na potiljku, koje su se jednako iznenada otpustile. Krik boli iza njega rekao mu je zašto. "Ta djevojka je bila prokleto dobra", nasmijao se sam sebi, kotrljajući se kako bi izbjegao udarac. Visoki muškarac, skočivši na noge, nespretno se bacio na Nicka i promašio. Nick je udario glavom o palubu i snažno ga udario u grlo. Čuo je kako nešto krcka i glava mu je mlitavo pala na stranu. Dok je podigao ruku, čuo je težak tresak tijela koje je udarilo u drvene daske pokraj njega. Ovo je bio njihov posljednji neprijatelj, a ležao je kao krpa.
  
  
  Nick je vidio Alexija kako stoji pokraj Anje. "Čim sam vidjela što se dogodilo, skočila sam na brod", rekla je suhoparno. Nick je ustao. Starčeva figura i dalje je nepomično sjedila na krmi, nijemi svjedok prljavog posla.
  
  
  "Kako si to znao, Nick?" upitao je Alexi. "Kako si znao da nešto nije u redu?"
  
  "Starac", odgovori Nick. "Bio je tamo, ali bliže krmi nego danas poslijepodne, i, najbolje od svega, iz njegove lule nije izlazio dim. To je jedino što sam primijetio kod njega danas poslijepodne, taj oblak dima iz njegove lule. Bilo je to samo njegovo uobičajeno ponašanje."
  
  
  "Što bismo sad trebali učiniti?" upitala je Anja.
  
  
  "Ovu trojicu ćemo staviti u skladište, a starca ćemo ostaviti gdje jest", rekao je Nick. "Ako se ovi tipovi ne jave, uskoro će poslati nekoga da provjeri. Ako vidi starca, mamac, još uvijek tamo, mislit će da su sva trojica pokrivena i neko vrijeme će ga pratiti. To će nam kupiti još jedan sat i možemo ga iskoristiti."
  
  
  "Ali sada ne možemo provesti naš izvorni plan", rekla je Anya, pomažući Nicku da odvuče visokog muškarca u skladišni prostor. "Mora da su mučili Lu Shija i točno znaju kamo idemo. Ako otkriju da smo otišli odavde, sigurno će nas čekati u Gumenchaiju."
  
  
  "Jednostavno nećemo stići tamo, draga. Smišljen je alternativni plan u slučaju da nešto pođe po zlu. Trebat će dulji put do željezničke pruge Canton-Kowloon, ali tu ne možemo ništa učiniti. Otplovit ćemo na drugu stranu, do Taya Wana, i iskrcati se odmah ispod Nimshane."
  
  
  Nick je znao da će AX pretpostaviti da slijedi alternativni plan ako se Lu Shi ne pojavi na Huovom kanalu. Također su mogli vidjeti da stvari nisu išle po planu. Osjećao je sumornu radost znajući da će i ovo Hawku uzrokovati nekoliko neprospavanih noći. Nick je također znao da će Hu Can postati nemiran, a to im neće olakšati posao. Oči su mu skočile prema džungli jarbola.
  
  
  "Moramo nabaviti još jednu smeće, i to brzo", rekao je, gledajući veliko smeće usred zaljeva. "Baš kao ovo", pomislio je naglas. "Savršeno!"
  
  
  "Velik?" upitala je Alexi nevjerujući kad je ugledala smeće, veliki, svježe obojeni dugi čamac ukrašen motivima zmajeva. "Dvostruko je veći od ostalih, možda čak i veći!"
  
  
  "Možemo se nositi s tim", rekao je Nick. "Osim toga, ići će brže. Ali najveća prednost je što to nije džunka Tanka. A ako nas traže, prvo što će učiniti jest pripaziti na džunke Tanka. Ovo je džunka iz Fuzhoua iz provincije Fu-Kien, upravo kamo idemo. Obično prevoze bačve drva i ulja. Takav brod ne primjećuješ kad ploviš prema sjeveru uz obalu." Nick je prišao rubu palube i ušao u vodu. "Hajdemo", potaknuo je djevojke. "Ovo nije obiteljska džunka. Imaju posadu, a nema sumnje da je nemaju na brodu. U najboljem slučaju, ostavili su stražara."
  
  
  Sada su se i djevojke spustile u vodu i zajedno plivale do velikog broda. Kad su stigle do njega, Nick ih je poveo u širokom krugu. Na brodu je bio samo jedan muškarac, debeli, ćelavi kineski mornar. Sjedio je kraj jarbola pokraj male kormilarnice, naizgled spavajući. S jedne strane broda visjele su ljestve od užeta - još jedan znak da je posada nesumnjivo na obali. Nick je plivao prema njima, ali Anya ga je prva stigla i izvukla se gore. Dok je Nick prebacio jednu nogu preko ograde, Anya je već bila na palubi, puzeći, polusagnuta, prema straži.
  
  
  Kad je bila udaljena dva metra, muškarac se probudio uz zaglušujući krik, a Nick je vidio da drži sjekiru s dugom drškom, skrivenu između njegovog debelog tijela i jarbola. Anya je pala na jedno koljeno dok je oružje proletjelo pored njezine glave.
  
  
  Bacila se naprijed poput tigrice, zgrabivši muškarca za ruke prije nego što je mogao ponovno udariti. Udarila ga je glavom u trbuh, poslavši ga na dno jarbola. Istovremeno je začula zvižduk, a zatim prigušeni udarac, a muškarčevo tijelo se opustilo u njezinu stisku. Čvrsto mu stisnuvši ruke, pogledala je u stranu i ugledala balčak stileta između mornarovih očiju. Nick je stajao pokraj nje i izvukao oštricu dok se ona stresla i povukla.
  
  
  "To je bilo preblizu", požalila se. "Dio centimetar niže i poslao bi mi tu stvar u mozak."
  
  
  Nick je odgovorio ravnodušno. "Pa, vas je dvoje, zar ne?" Vidio je vatru u njezinim očima i brzi pokret ramena dok ga je počela udarati. Tada joj se učinilo da je u tim čeličnoplavim očima vidjela tračak ironije i otišla je napućivši usne. Nick se nasmijao iza šake. Nikada neće znati je li to mislio ozbiljno ili ne. "Požurimo", rekao je. "Želim biti iznad Nimshaana prije mraka." Brzo su podigli tri jedra i ubrzo izašli iz luke Victoria i zaobišli otok Tung Lung. Alexi je pronašao suhu odjeću za svaku od njih i objesio im mokru odjeću na vjetru da se osuši. Nick je objasnio djevojkama kako da odrede kurs prema zvijezdama, a svaka se izmjenjivala za kormilom dva sata dok su ostale spavale u kabini.
  
  
  Bilo je četiri sata ujutro, a Nick je bio za kormilom kad se pojavio patrolni brod. Nick ga je prvi čuo, buku snažnih motora koja se odbijala preko vode. Zatim je ugledao bljeskajuća svjetla u mraku, koja su postajala sve vidljivija kako se brod približavao. Bila je mračna, oblačna noć i nije bilo mjeseca, ali znao je da tamni trup ogromne smeća neće proći nezapaženo. Ostao je pogrbljen nad kormilom i držao kurs. Dok se patrolni brod približavao, upalio se snažan reflektor, osvijetlivši smeće. Brod je jednom obišao smeće, zatim se reflektor ugasio i brod je nastavio svoj put. Anya i Alexi odmah su se našli na palubi.
  
  
  "Bio je to samo rutinski posao", rekao im je Nick. "Ali imam tako loš osjećaj da se vraćaju."
  
  
  "Hu Canovi ljudi su već vjerojatno shvatili da nismo u klopci", rekla je Anya.
  
  
  "Da, i posada ovog broda već je sigurno kontaktirala lučku policiju. Čim Hu Canovi ljudi saznaju za ovo, radiom će obavijestiti svaki patrolni brod u tom području. Moglo bi potrajati satima, ali i samo nekoliko minuta. Moramo se pripremiti za najgore. Uskoro bismo mogli biti prisiljeni napustiti ovu plutajuću palaču. Plovilo sposobno za plovidbu poput ovog obično ima splav ili čamac za spašavanje. Pogledajte možete li što pronaći."
  
  
  Minutu kasnije, povik s pramca obavijestio je Nicka da su nešto pronašli. "Odveži ga i spusti preko ograde", viknuo je. "Nađi vesla. I donesi nam odjeću gore." Kad su se vratili, Nick je osigurao kormilo i brzo se presvukao. Pogledao je Alexija i Anyu i ponovno ga je zapanjila savršena simetrija njihovih figura, na isti način na koji su obukli hlače i bluzu. Ali onda je svoju pozornost usmjerio na more. Bio je zahvalan na oblacima koji su blokirali većinu mjesečine. To je otežavalo navigaciju, ali uvijek se mogao usredotočiti na slabo vidljivu obalu. Plima bi ih nosila prema obali. To je bilo povoljno. Ako bi bili prisiljeni na splav, plima bi ih izbacila na obalu. Alexi i Anya tiho su razgovarali na palubi kad je Nick iznenada pružio ruku. Njegove su uši čekale ovaj zvuk pola sata, a sada ga je čuo. Na njegov znak, blizanci su utihnuli.
  
  
  "Patrolni brod", rekla je Anja.
  
  
  "Punom snagom", doda Nick. "Moći će nas vidjeti za pet ili šest minuta. Jedan od vas bi trebao preuzeti kormilo, a drugi bi trebao upravljati splavom preko palube. Idem dolje. Vidio sam dva bačva od pedeset litara nafte dolje. Ne želim otići bez iznenađenja za naše progonitelje."
  
  
  Potrčao je do dviju bačvi za naftu pričvršćenih s desne strane. Iz kožne torbice usuo je bijeli eksplozivni prah na jednu od bačvi.
  
  
  "Pet minuta do nas", Nick je naglas razmišljao. Preostala je jedna minuta da mu se približe i uđu. Bit će oprezni i ne žuriti. Još jedna minuta. Pola minute da zaključe da nema nikoga na brodu, a još pola minute da se jave kapetanu patrolnog broda i odluče što dalje. Da vidimo, to je pet, šest, sedam, sedam i pol, osam minuta. Izvukao je komad ratana s dna broda, na trenutak ga izmjerio očima, a zatim odlomio komad. Zapalio je jedan kraj upaljačem, isprobao ga, a zatim usmjerio improvizirani fitilj prema eksplozivnom prahu na bačvi s uljem. "Ovo bi trebalo biti dovoljno", rekao je tmurno, "pola minute, mislim."
  
  
  Alexi i Anya već su bili na splavi kad je Nick uskočio. Mogli su vidjeti kako reflektor patrolnog čamca u mraku pretražuje vodu tražeći sjenu fuzhouske džunke. Nick je uzeo veslo od Anye i počeo mahnito veslati prema obali. Znao je da nemaju šanse stići do obale prije nego što patrolni čamac uoči džunku, ali želio je da se što više udalje od nje. Obris patrolnog čamca sada je bio jasno vidljiv, a Nick je gledao kako se okreće i čuo zvuk gašenja motora dok su uočavali džunku. Reflektor je bacio jarko svjetlo na palubu džunke. Nick je spustio veslo.
  
  
  "Lezi dolje i ne miči se!" siktao je. Naslonio je glavu na ruku kako bi mogao promatrati postupke patrolnog broda bez okretanja. Promatrao je kako se patrolni brod približava džunki. Glasovi su bili jasni; prvo odmjerene naredbe upućene posadi džunke, zatim kratke upute posadi patrolnog broda, a onda, nakon trenutka tišine, uzvici uzbuđenja. Tada se to dogodilo. Plamen visok metar i eksplozija na džunki, gotovo odmah nakon čega je uslijedio niz eksplozija dok je streljivo na palubi, a malo kasnije i u strojarnici patrolnog broda, bačeno u zrak. Trojac na splavi morao je zaštititi glave od letećih krhotina dvaju plovila. Kad je Nick ponovno pogledao gore, džunka i patrolni brod kao da su slijepljeni, jedini zvuk bilo je šištanje plamena koji udara u vodu. Ponovno je zgrabio veslo i počeo veslati prema obali u narančastom sjaju koji je osvjetljavao područje. Približili su se mračnoj obali kad su se, uz šištanje izlazeće pare, plamenovi utihnuli i vratio se mir.
  
  
  Nick je osjetio kako splav struže o pijesak i pljusnuo u vodu do gležnjeva. Iz polukruga brda koje je oblikovala zora, zaključio je da su na pravom mjestu: Taya Wan, mala uvala odmah ispod Nimshe. Nije loše, s obzirom na poteškoće. Uvukli su splav u šipražje pedesetak metara od obale, a Nick se pokušao prisjetiti karte i uputa koje je dobio u sjedištu AXE-a. Ovo je morao biti Taya Wan. Ovaj valoviti teren ležao je u podnožju planina Kai Lung, koje su se protezale prema sjeveru. To je značilo kretanje prema jugu, gdje je prolazila željeznička pruga Canton-Kowloon. Teren bi bio vrlo sličan Ohiju, brdovit, bez visokih planina.
  
  
  Anya i Aleksi imali su dokumente koji su dokazivali da su albanski studenti povijesti umjetnosti, a sudeći po lažnoj putovnici koju je Nick imao, bio je novinar britanskih novina s ljevičarskim simpatijama. Ali ti lažni dokumenti nisu bili apsolutno jamstvo njihove sigurnosti. Možda bi uvjerili lokalnu policiju, ali njihovi pravi neprijatelji ne bi se dali prevariti. Bolje im je da se nadaju da ih uopće neće uhititi. Vrijeme je istjecalo. Dragocjeni sati i dani već su prošli, a trebat će im još jedan dan da stignu do željeznice.
  
  
  "Ako nađemo dobar zaklon", rekao je Nick blizancima, "nastavit ćemo tijekom dana. Inače ćemo morati spavati tijekom dana, a putovati noću. Idemo i nadamo se najboljem."
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 6
  
  
  
  
  
  Nick je hodao brzim, tečnim korakom koji je razvio učeći tehnike sprinta i trčanja. Osvrćući se, vidio je da su dvije djevojke sasvim sposobne pratiti njegov tempo.
  
  
  Sunce je sve jače i jače pržilo, postajući težak teret. Nick je osjećao kako mu se tempo usporava, ali je nastavio. Krajolik je postajao sve brdovitiji i neravniji. Osvrćući se, vidio je da se Aleksej i Anja muče penjati uz brda, iako to nisu pokazivali. Odlučio je napraviti pauzu: "Još su imali popriličan put pred sobom i imalo je smisla da iscrpljeni stignu na odredište." Zaustavio se u maloj dolini gdje je trava bila visoka i gusta. Bez riječi, ali sa zahvalnošću u očima, blizanci su utonuli u meku travu. Nick se osvrnuo, promotrio područje oko doline, a zatim legao pokraj njih.
  
  
  "Sada bi se trebala opustiti", rekao je. "Vidjet ćeš da što dulje ovo radiš, to će ti biti lakše. Mišići bi se trebali naviknuti."
  
  
  "Aha", dahtala je Anya. Nije zvučalo uvjerljivo. Nick je zatvorio oči i namjestio ugrađeni alarm na dvadeset minuta. Trava se polako kretala na laganom povjetarcu, a sunce ih je obasjavalo. Nick nije znao koliko je dugo spavao, ali znao je da je prošlo manje od dvadeset minuta kad se iznenada probudio. Nije ga probudio ugrađeni alarm, već šesti osjećaj opasnosti. Odmah se uspravio i ugledao malu figuru udaljenu oko dva metra, kako ih promatra sa zanimanjem. Nick je pretpostavio da je to dječak između deset i trinaest godina. Kad se Nick uspravio, dječak je počeo trčati.
  
  
  'Dovraga!' opsovao je Nick i skočio na noge.
  
  
  "Dijete!" doviknuo je dvjema djevojčicama. "Brže, raširite se! Ne može pobjeći."
  
  
  Počeli su ga tražiti, ali bilo je prekasno. Dječak je nestao.
  
  
  "Taj klinac mora biti negdje ovdje i moramo ga pronaći", bijesno je siktao Nick. "Mora biti s druge strane onog grebena."
  
  
  Nick je pretrčao preko grebena i osvrnuo se oko sebe. Očima je pretraživao šipražje i drveće tražeći bilo kakav znak pomicanja lišća ili nekog drugog naglog pokreta, ali nije ništa vidio. Odakle je došlo ovo dijete i gdje je tako iznenada nestalo? Ovaj mali vražićak poznavao je to područje, to je bilo sigurno, inače nikada ne bi tako brzo pobjegao. Alexi je stigla do lijeve strane grebena i gotovo je bila izvan vidokruga kad je Nick čuo njezin tihi zvižduk. Sklupčala se na grebenu dok joj se Nick približavao i pokazivao na malu seosku kuću pored velikog kineskog brijesta. Iza kuće bio je veliki svinjac sa krdom malih smeđih svinja.
  
  
  "Mora biti ovako", zarežao je Nick. "Učinimo to."
  
  
  "Čekaj", rekla je Anya. "Vidio nas je, pa što? Vjerojatno je bio jednako šokiran kao i mi. Zašto jednostavno ne krenemo dalje?"
  
  
  "Nimalo", odgovori Nick, suzivši oči. "U ovoj zemlji, svatko je potencijalni cinkaroš. Ako kaže lokalnim vlastima da je vidio tri stranca, klinac će vjerojatno dobiti onoliko novca koliko njegov otac zaradi na toj farmi za godinu dana."
  
  
  "Jesi li na Zapadu sav toliko paranoičan?" upitala je Anya, pomalo iritirano. "Nije li malo pretjerivanje nazvati dijete od 12 godina ili mlađe cinkarošem? A osim toga, što bi američko dijete učinilo da vidi trojicu Kineza kako se sumnjivo motaju po Pentagonu? Sad si stvarno pretjerao!"
  
  
  "Ostavimo politiku za sada po strani", komentirao je Nick. "Ovo dijete bi moglo ugroziti našu misiju i naše živote, a ja to ne mogu dopustiti. Milijuni života su u pitanju!"
  
  
  Ne čekajući daljnje komentare, Nick je otrčao prema farmi. Čuo je Anyu i Alexija kako ga slijede. Bez daljnjeg odlaganja, upao je u kuću i našao se u velikoj sobi koja je istovremeno služila kao dnevni boravak, spavaća soba i kuhinja. Bila je tamo samo jedna žena, koja ga je prazno gledala, bezizražajnih očiju.
  
  
  "Pazi na nju", zalajao je Nick na dvije djevojke dok je jurio pored žene i pretraživao ostatak kuće. Male sobe koje su vodile do glavne sobe bile su prazne, ali jedna od njih imala je vanjska vrata, kroz koja je Nick nazirao štalu. Minutu kasnije, vratio se u dnevnu sobu, gurajući namrgođenog dječaka ispred sebe.
  
  
  "Tko još ovdje živi?" upitao je na kantonskom.
  
  
  "Nitko", obrecnu se dijete. Nick mu pokaže palac gore.
  
  
  "Malo lažeš", rekao je. "Vidio sam mušku odjeću u drugoj sobi. Odgovori mi ili ćeš dobiti još jedan udarac!"
  
  
  'Pusti ga.'
  
  
  Žena je počela govoriti. Nick je pustio dijete.
  
  
  "I moj muž živi ovdje", rekla je.
  
  
  "Gdje je on?" oštro je upitao Nick.
  
  
  "Nemoj mu reći", viknuo je dječak.
  
  
  Nick ga je povukao za kosu, a dijete je kriknulo od boli. Anya je sumnjala u to. "Otišao je", odgovori žena plaho. "U selo."
  
  
  "Kada?" upitao je Nick, ponovno puštajući dijete.
  
  
  "Prije nekoliko minuta", rekla je.
  
  
  "Dečko ti je rekao da nas je vidio, a tvoj muž je otišao to prijaviti, zar ne?" rekao je Nick.
  
  
  "On je dobar čovjek", rekla je žena. "Dijete ide u javnu školu. Kažu mu da mora prijaviti sve što vidi. Moj muž nije htio ići, ali dječak je prijetio da će reći svojim učiteljima."
  
  
  "Uzorno dijete", komentirao je Nick. Nije baš vjerovao ženi. Dio o djetetu možda jest istinit, ali nije sumnjao da bi ovoj ženi ne smetala ni mala napojnica. "Koliko je selo daleko?" upitao je.
  
  
  "Tri kilometra niz cestu."
  
  
  "Pazite na njih", rekao je Nick Alexiju i Anyi, molim vas.
  
  
  Dvije milje, pomisli Nick dok je jurio cestom. Dovoljno vremena da sustigne čovjeka. Nije imao pojma da ga prate, pa je polako trčao. Cesta je bila prašnjava, a Nick je osjetio kako mu puni pluća. Trčao je uz bankinu. Bilo je malo sporije, ali želio je održati pluća čistima za ono što je trebao učiniti. Ugledao je farmera kako prolazi malom uzvisinom, oko petsto metara ispred njega. Čovjek se okrenuo kad je čuo korake iza sebe, a Nick je vidio da je krupne građe i širokih ramena. I, što je još važnije, imao je veliku, oštru kosu.
  
  
  Farmer je prišao Nicku s podignutom kosom. Koristeći svoje ograničeno znanje kantonskog, Nick je pokušao komunicirati s čovjekom. Uspio je prenijeti do znanja da želi razgovarati i da mu ne namjerava nauditi. Ali farmerovo bezizražajno, ravno lice ostalo je nepomično dok je nastavio hodati naprijed. Nicku je ubrzo postalo jasno da čovjek razmišlja samo o nagradi koju bi dobio ako jednog od stranaca preda vlastima, živog ili mrtvog. Sada je farmer potrčao naprijed zapanjujućom brzinom, puštajući kosu da zviždi zrakom. Nick je odskočio, ali kosa je za dlaku promašila njegovo rame. Brzinom mačke izbjegao je. Čovjek je tvrdoglavo napredovao, prisiljavajući Nicka na povlačenje. Nije se usudio upotrijebiti svoj Luger. Bog zna što bi se dogodilo da je odjeknuo pucanj. Kosa je ponovno zviždala zrakom, ovaj put oštrica oštra poput britve udarila je Nicka u lice, milimetara dalje. Farmer je sada neprestano kosio zastrašujućim oružjem, kao da kosi travu, i Nick je bio prisiljen napustiti povlačenje. Duljina oružja sprječavala ga je u napadu. Osvrćući se, Nick je shvatio da će biti potisnut u grmlje uz cestu, gdje će postati lak plijen. Morao je pronaći način da prekine neumoljive zamahe kose i sagne se ispod nje.
  
  
  Odjednom je kleknuo na jedno koljeno i zgrabio šaku rastresite prašine s ceste. Dok je čovjek koračao naprijed, Nick mu je bacio prašinu u oči. Na trenutak je farmer zatvorio oči i kosa se zaustavila. To je bilo sve što je Nicku trebalo. Sagnuo se pod oštru oštricu poput pantere, zgrabio čovjeka za koljena i povukao ga natrag. Kosa je pala na tlo, a sada je Nick bio na njemu. Čovjek je bio snažan, s mišićima poput užadi od godina napornog rada na poljima, ali bez kose, nije bio ništa više od velikih, snažnih ljudi koje je Nick pobijedio desetke puta u životu. Čovjek se žestoko borio i uspio se podići, ali tada ga je Nick udario desnicom koja ga je tri puta zavrtjela. Nick je pomislio da je farmer već otišao i opustio se kad se iznenadio vidjevši čovjeka kako divlje odmahuje glavom, uspravlja se na jednom ramenu i ponovno hvata kosu. "Bio je previše tvrdoglav", pomislio je Nick. Prije nego što je čovjek mogao ustati, Nick je desnom nogom udario u dršku kose. Metalna oštrica dizala se i padala poput puknute mišolovke. Samo što sada nije bilo miša, samo farmerov vrat i kosa zabijena u njega. Na trenutak je čovjek ispustio nekoliko prigušenih klokotavih zvukova, a onda je bilo gotovo. "Bilo je najbolje tako", pomislio je Nick, skrivajući beživotno tijelo u grmlju. Ionako ga je morao ubiti. Okrenuo se i vratio se na farmu.
  
  
  Alexi i Anya su ženi svezali ruke iza leđa, a dječaku ruke i noge. Kad je ušao, nisu postavljali nikakva pitanja, samo ga je žena upitno pogledala dok je njegova široka figura ispunjavala vrata.
  
  
  "Ne možemo im dopustiti da ovo ponovno učine", rekao je mirno.
  
  
  "Nick!" Bio je to Alexi, ali je vidio iste misli odražene u Anyinim očima. Gledali su s dječaka na Nicka, i točno je znao što misle. Barem spasi dječakov život. Bio je samo dijete. Sto milijuna života ovisilo je o uspjehu njihove misije, a ovaj mališan gotovo im je uništio šanse. Njihovi majčinski instinkti izronili su na površinu . Prokleto majčinsko srce, proklinjao je Nick samog sebe. Znao je da je nemoguće potpuno se riješiti bilo koje žene, ali ovo je bila prava situacija s kojom se treba suočiti. Ni on nije bio zainteresiran za ovu ženu ili dijete kojem bi mogao pomoći. Radije bi ovog farmera ostavio na životu. Sve je to bila krivnja jednog idiota koji je htio izbrisati zapadni svijet s lica zemlje. A takvih idiota bilo je i u njegovoj vlastitoj zemlji, Nick je to itekako dobro znao. Podli fanatici koji su ujedinili siromašne, vrijedne nitkove s nekolicinom zabludjelih ideologa u Pekingu i Kremlju. Oni su bili pravi krivci. Ti bolesni karijeristi i dogmatičari, ne samo ovdje već i u Washingtonu i Pentagonu. Ovaj farmer postao je Hu Canova žrtva. Njegova smrt mogla je spasiti živote milijuna drugih. Nick je morao razmisliti o tome. Mrzio je prljavu stranu svog posla, ali nije vidio drugo rješenje. Ali ova žena i ovo dijete... Nickov um tražio je rješenje. Kad bi ih mogao pronaći, pustio bi ih da žive.
  
  
  Pozvao je djevojčice k sebi i zamolio ih da postave majci nekoliko pitanja. Zatim je zgrabio dječaka i iznio ga van. Podigao je dijete kako bi ga mogao pogledati ravno u oči i razgovarao s njim tonom koji nije ostavljao mjesta sumnji.
  
  
  "Tvoja majka odgovara na ista pitanja kao i ti", rekao je dječaku. "Ako su tvoji odgovori drugačiji od majčinih, oboje ćete umrijeti za dvije minute. Razumiješ li me?"
  
  
  Dječak je kimnuo, njegov pogled više nije bio mrzovoljan. U njegovim očima bio je samo strah. Tijekom sata školske politike, vjerojatno su mu govorili iste gluposti o Amerikancima koje neki američki učitelji pričaju o Rusima i Kinezima. Rekli bi djetetu da su svi Amerikanci slaba i degenerirana stvorenja. Dječak bi imao što reći učiteljima o ovom hladnokrvnom divu kad se vrati u školu.
  
  
  "Slušaj pažljivo, samo te istina može spasiti", obrecnu se Nick. "Tko će te ovdje posjetiti?"
  
  
  "Prodavač iz sela", odgovori dječak.
  
  
  'Kada će to biti?'
  
  
  "Za tri dana kupiti svinje."
  
  
  "Može li još netko doći ranije? Tvoji prijatelji ili tako nešto?"
  
  
  "Ne, moji prijatelji neće doći do subote. Kunem se."
  
  
  "A prijatelji tvojih roditelja?"
  
  
  "Stižu u nedjelju."
  
  
  Nick je spustio dječaka na tlo i uveo ga u kuću. Anja i Aleksej su čekali.
  
  
  "Žena kaže da dolazi samo jedan kupac", rekao je Alexi. "Prodavač na tržnici iz sela."
  
  
  'Kada?'
  
  
  'Tri dana. U subotu i nedjelju očekuju se dječakovi prijatelji i gosti. A kuća ima podrum.'
  
  
  Dakle, odgovori su se poklopili. Nick je na trenutak razmislio, a zatim odlučio. "U redu", rekao je. "Samo moramo riskirati. Čvrsto ih zavezati i začepiti im usta. Zaključat ćemo ih u podrum. Za tri dana više nam neće moći nauditi. Čak i ako ih pronađu za samo tjedan dana, najviše će biti gladni."
  
  
  Nick je promatrao kako djevojke izvršavaju njegove naredbe. Ponekad je mrzio svoju profesiju.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 7
  
  
  
  
  
  Nick je bio ljut i zabrinut. Do sada su imali mnogo neuspjeha. Ne onoliko koliko je želio, i pitao se koliko dugo još mogu ovako. Je li to loš znak - svi ti neuspjesi i gotovo uspješni proboji? Nije bio praznovjeran, ali vidio je više od jedne operacije gdje su stvari išle od lošeg prema gorem. Ne da bi moglo biti gore. Kako bi moglo biti gore kada je situacija već bila nemoguća? Ali jedna ga je stvar najviše brinula. Ne samo da su bili daleko od plana, već što se ne bi moglo dogoditi ako se Hu Can unervozi? Do sada je morao shvatiti da nešto nije u redu. Ali zamislite da odluči nastaviti sa svojim planom? Njegovi projektili bili su spremni za lansiranje. Ako je htio, slobodni svijet je imao samo nekoliko minuta da doda svojoj povijesti. Nick je hodao brže. To je bilo sve što je mogao učiniti, osim nadati se da će stići na vrijeme. U svojoj utrci s vremenom kroz šumoviti teren, gotovo je stigao do ceste prije nego što je to shvatio. U posljednjem trenutku, sagnuo se iza nekog grmlja. Ispred njega, blizu niske zgrade, nalazila se kolona kineskih vojnih kamiona. Zgrada je bila neka vrsta opskrbne postaje; vojnici su dolazili i odlazili, noseći plosnate predmete nalik palačinkama. "Vjerojatno kolače od sušenog graha", pomislio je Nick. Svaki kamion imao je dva vojnika, vozača i navigatora. Vjerojatno su pratili vojnike ili su ih jednostavno negdje poslali. Prva vozila već su počela odlaziti.
  
  
  "Taj zadnji auto", šapnuo je Nick. "Dok krene, ostali kamioni će već biti iza zavoja iza onog brda. Malo je nezgodno, ali moglo bi uspjeti. Osim toga, nemamo puno vremena da budemo previše oprezni."
  
  
  Dvije djevojke su kimnule, oči su im sjale. "Inspirirala ih je opasnost", pomislio je Nick. Ali ne samo zbog toga, pomislio je odmah potom s kiselim osmijehom. Zasad od toga neće biti ništa. Buka motora nadglasala je sav zvuk dok su se posljednji kamioni odvozili. Posljednji je već radio u leru kad su iz zgrade izašla dva vojnika, s rukama punim suhog somuna. Nick i Alexi tiho su udarili iz grmlja. Muškarci nikada neće moći reći što ih je snašlo. Anya je ušla u zgradu da vidi je li još tko tamo.
  
  
  To nije bio slučaj i ona je ponovno izašla, natovarena suhim somunom. Nick je tijela dvojice vojnika ugurao u stražnji dio kamiona. Anya je sjela straga kako bi se uvjerila da ih neće prestići, a Alexi se popeo u vozačku kabinu pored Nicka.
  
  
  "Koliko ćemo dugo ostati u koloni?" upitao je Alexi, zagrizajući u jedan od somuna koje im je Anya dala kroz otvor.
  
  
  "Zasad idu u pravom smjeru za nas. Ako ovo rade dovoljno dugo, imat ćemo sreće."
  
  
  Većim dijelom dana kolona se nastavila kretati prema jugu. U podne je Nick ugledao znak: "Tintongwai". To je značilo da su samo nekoliko kilometara udaljeni od željezničke pruge. Odjednom, na raskrižju, kolona je skrenula desno i krenula prema sjeveru.
  
  
  "Moramo izaći", rekao je Nick. Nick je pogledao naprijed i vidio da se cesta strmo uspinje, a zatim opet strmo spušta. U dolini je bilo usko jezero.
  
  
  "Evo!" rekao je Nick. "Usporit ću. Kad kažem, morate iskočiti. Pažnja... U redu, sada!" Dok su djevojke iskočile iz auta, Nick je okrenuo volan udesno, pričekao dok nije osjetio da prednji kotači prelaze preko nasipa, a zatim iskočio iz kamiona. Dok se pljusak kamiona koji je udario u vodu odjekivao brdima, konvoj se zaustavio. Ali Nick i blizanci su potrčali, preskočili uski jarak i ubrzo su nestali iz vida. Odmarali su se blizu niskog brda.
  
  
  "Trebala bi nam dva dana da stignemo ovamo", rekao je Nick. "Kupili smo si malo vremena, ali nemojmo ga gubiti nepažnjom. Sumnjam da je željeznica s druge strane brda. Teretni vlak vozi dva puta dnevno: ujutro i rano navečer. Ako su naši izračuni točni, vlak će se negdje u blizini zaustaviti kako bi opskrbio Hu Zanove ljude."
  
  
  Puzali su do ruba brda, a Nick nije mogao a da ne osjeti olakšanje i zadovoljstvo zbog dvostrukog reda blistavih tračnica. Spustili su se niz brdo do stjenovitog izdanka koji je služio kao izvrstan zaklon i vidikovac.
  
  
  Jedva su se sklonili kad su začuli buku motora. Tri motociklista jurila su niz brdovitu cestu i zaustavila se u oblaku prašine. Nosili su uniforme nalik standardnim kineskim vojničkim košuljama, ali u drugoj boji: plavo-sive hlače i prljavobijele košulje. Na jaknama uniformi i motociklističkim kacigama bio je narančasti motiv rakete. "Hu Canove specijalne snage", pretpostavio je Nick. Usne su mu se stisnule dok ih je gledao kako sjašu s konja, vade detektore metala i počinju skenirati cestu u potrazi za eksplozivom.
  
  
  "Ehto mne nie nrahvista", čuo je šapat Anye Alexi.
  
  
  "Ni meni se to ne sviđa", složio se. "To znači da je Hu Can uvjeren da sam nadmudrio njegove ljude. Ne bi htio riskirati. Zamišljam da će vrlo brzo biti spremni i poduzeti mjere kako bi spriječili sabotažu."
  
  
  Nick je osjetio kako mu se dlanovi vlaže i obrisao ih je o hlače. Nije bila stvar u trenutnoj napetosti, već u pomisli na ono što ga čeka. Kao i obično, vidio je više nego što bi slučajni promatrač već mogao vidjeti; razmatrao je moguće opasnosti koje su ga čekale. Motociklisti su bili znak da je Hu Zan bio vrlo oprezan. To je značilo da je Nick izgubio jednu od svojih snaga u igri - element iznenađenja. Također je razmatrao da bi ga daljnji događaji mogli natjerati da okrene leđa jednom od svojih izvrsnih pomoćnika - ne, ili možda obojici. Ako se pokaže potrebnim, znao je kakva mora biti njegova odluka. Mogli su biti izgubljeni. I on sam mogao je nedostajati. Opstanak neukog svijeta ovisio je o toj neugodnoj činjenici.
  
  
  Dok su motociklisti završili s pregledom, već je bio mrak. Dvojica su počela paliti baklje uz cestu, dok je treći govorio u radio. U daljini je Nick čuo zvuk paljenja motora, a nekoliko minuta kasnije pojavilo se šest kamiona s prikolicama M9T. Okrenuli su se i zaustavili blizu željezničke pruge. Dok su im se motori gasili, Nick je čuo još jedan zvuk koji je prekidao tišinu noći. Bio je to težak zvuk lokomotive koja se polako približavala. Dok se Nick približavao, u prigušenom svjetlu baklji, Nick je vidio da je lokomotiva kineska verzija velikog 2-10-2 Sante Fea.
  
  
  Ogroman stroj se zaustavio, dižući ogromne oblake prašine koji su poprimali čudne, maglovite oblike u treperavom svjetlu baklje. Gajbe, kartonske kutije i vreće sada su se brzo prebacivale u kamione koji su čekali. Nick je primijetio brašno, rižu, grah i povrće. Kamion najbliži vlaku bio je pun govedine i svinjetine, a zatim svežnjeva masti. Hu Canovi elitni vojnici očito su dobro jeli. Peking se možda najviše mučio u pronalaženju rješenja za masovnu nestašicu hrane, ali elita Narodne vlade uvijek je imala dovoljno hrane. Ako Nick uspije u svojim planovima, još uvijek može doprinijeti rješenju tako što će malo smanjiti broj stanovnika. Jednostavno nije mogao ostati da primi zahvalu. Hu Canovi ljudi radili su brzo i učinkovito, a cijela operacija nije trajala dulje od petnaest minuta. Lokomotiva se zaustavila, kamioni su se počeli okretati i odvoziti, a semafori su uklonjeni. Motociklisti su počeli pratiti kamione. Anya je bocnula Nicka u bok.
  
  
  "Imamo noževe", šapnula je. "Možda nismo vješti kao ti, Nick, ali smo prilično pametni. Bilo tko od nas mogao bi ubiti jednog od onih motociklista koji prolaze. Onda bismo mogli upotrijebiti njihove motore!"
  
  
  Nick se namrštio. "Naravno da bi se trebali javiti kad se vrate", rekao je. "Što misliš da će se dogoditi ako se ne pojave? Pokušavaš li poslati Hu Tsangu telegram u kojem mu kažeš da se skrivamo u njegovom dvorištu?"
  
  
  Vidio je rumenilo na Anjinim obrazima, unatoč tami. Nije htio biti tako oštar. Bila je vrijedna asistentica, ali sada je i u njoj otkrio onu prazninu u obuci tako očitu kod svakog komunističkog agenta. Isticali su se kada je u pitanju djelovanje i samokontrola. Imali su hrabrost i upornost. Ali čak im ni kratkotrajna razboritost nije dobro poslužila. Ohrabrujuće ju je potapšao po ramenu.
  
  
  "Hajde, svi ponekad griješimo", rekao je tiho. "Ići ćemo njihovim stopama."
  
  
  Tragovi guma teških kamiona bili su jasno vidljivi na neravnoj, prašnjavoj cesti. Također gotovo da nisu nailazili na raskrižja ili račvanja na cesti. Kretali su se žustro, praveći što je manje moguće pauza. Nick je procijenio da su u prosjeku vozili oko šest milja na sat, što je vrlo dobra brzina. Do četiri sata ujutro, kada su prešli oko 40 milja, Nick je počeo usporavati. Noge su ga, bez obzira koliko mišićave i zategnute, počele umarati, a vidio je umorna lica Alexija i Anye. Ali usporio je i zbog druge, važnije činjenice. To sveprisutno, preosjetljivo osjetilo koje je bilo dio agenta N3 počelo je slati signale. Ako su Nickovi izračuni bili točni, trebali bi se približavati Hu Canovom području, a sada je pregledavao tragove koncentracijom psa koji prati miris. Odjednom se zaustavio i pao na jedno koljeno. Alexi i Anya srušili su se na pod pored njega.
  
  
  "Moje noge", dahtao je Alexi. "Ne mogu više izdržati, ne mogu još dugo hodati, Nick."
  
  
  "Ni to neće biti potrebno", rekao je, pokazujući niz cestu. Tračnice su se iznenada zaustavile. Očito su bile uništene.
  
  
  "Što to znači?" upitao je Alex. "Ne mogu samo tako nestati."
  
  
  "Ne", odgovorio je Nick, "ali su se ovdje zaustavili i prikrili tragove." To je moglo značiti samo jedno. Negdje ovdje mora biti kontrolna točka! Nick je došao do ruba ceste i spustio se na tlo, gestikulirajući djevojkama da učine isto. Decimetar po decimetar, puzao je naprijed, očima pretražujući drveće s obje strane ceste tražeći predmet koji je tražio. Konačno ga je ugledao. Dva mala stabla, točno jedno nasuprot drugome. Pogled mu je klizio duž debla najbližeg dok nije uočio mali, okrugli metalni uređaj visok oko jedan metar. Na suprotnom stablu bio je sličan predmet iste visine. Alexi i Anya sada su također vidjeli elektroničko oko. Dok se približavao stablu, ugledao je tanku nit koja se proteže u njegovo podnožje. Više nije bilo sumnje. Ovo je bio vanjski obrambeni pojas regije Hu Can.
  
  
  Elektroničko oko bilo je dobro, bolje od naoružanih stražara, koje je bilo moguće otkriti i eventualno savladati. Svatko tko bi ušao na cestu i bio izvan rasporeda aktivirao bi alarm. Mogli su nesmetano proći kroz električno oko i prodrijeti dalje u područje, ali nesumnjivo je bilo još kontrolnih točaka dalje i, u konačnici, naoružanih stražara ili možda patrola. Osim toga, sunce će uskoro izaći, pa će morati pronaći sklonište za taj dan.
  
  
  Nisu mogli nastaviti put i povukli su se u šumu. Šuma je bila gusto zarasla, a Nick je bio sretan zbog toga. To je značilo da se neće brzo kretati, ali s druge strane, pružalo im je dobar zaklon. Kad su konačno stigli do vrha strmog brda, ugledali su Hu Canov kompleks ispred sebe u prigušenom svjetlu zore.
  
  
  Smješten na ravnici okruženoj niskim brdima, na prvi pogled izgledao je kao divovsko nogometno igralište. Samo što je ovo nogometno igralište bilo okruženo dvostrukim redovima bodljikave žice. U sredini, uvučene u zemlju, lansirne rampe bile su jasno vidljive. S mjesta gdje su se skrivali u grmlju, mogli su vidjeti vitke, šiljaste glave projektila, sedam smrtonosnih nuklearnih strijela koje bi jednim udarcem mogle promijeniti ravnotežu snaga u svijetu. Nick, ležeći u grmlju, promatrao je područje u rastućem svjetlu. Lansirne rampe bile su, naravno, betonske, ali primijetio je da betonski zidovi nigdje nisu bili duži od dvadeset metara. Kad bi mogao zakopati bombe uz rubove, to bi bilo dovoljno. Međutim, udaljenost između lansirnih rampi bila je najmanje stotinu metara, što je značilo da će mu trebati puno vremena i sreće da postavi eksploziv. A Nick nije računao na toliko vremena i sreće. Od raznih planova koje je razmatrao, većinu je uspio otpisati. Što je dulje proučavao područje, to je jasnije shvaćao ovu neugodnu činjenicu.
  
  
  Mislio je da bi mogao usred noći provaliti u logor, možda u posuđenoj uniformi, i upotrijebiti detonatore. Ali bolje da na to zaboravi. Tri naoružana vojnika stajala su kod svakog bacača, a da ne spominjemo stražarska mjesta kod bodljikave žice.
  
  
  S druge strane nalazišta nalazio se široki drveni glavni ulaz, a točno ispod njega manji otvor u bodljikavoj žici. Vojnik je stražario na otvoru, širokom oko metar. Ali on nije bio problem; problem je bila sigurnost unutar ograde. Nasuprot lansirne rampe, s desne strane, nalazila se duga drvena zgrada, vjerojatno smještena za sigurnosno osoblje. S iste strane bilo je nekoliko betonskih i kamenih zgrada s antenama, radarima, meteorološkom mjernom opremom i odašiljačima na krovu. Ovo mora biti stožer. Jedna od prvih sunčevih zraka oštro se odbila, a Nick je pogledao preko ulice prema brdima nasuprot njima s druge strane ograđenog područja. Na vrhu brda stajala je velika kuća s velikim sfernim prozorom koji se protezao cijelom dužinom pročelja, reflektirajući sunčevu svjetlost. Donji dio kuće izgledao je kao moderna vila, ali drugi kat i krov bili su izgrađeni u stilu pagode tipičnom za tradicionalnu kinesku arhitekturu. "Vjerojatno se cijeli kompleks mogao vidjeti iz ove kuće i zato su ga tamo i stavili", pomislio je Nick.
  
  
  Nick je mentalno obrađivao svaki detalj. Poput osjetljivog filma, njegov je mozak bilježio svaki detalj dio po dio: broj ulaza, položaje vojnika, udaljenost od bodljikave žice do prvog reda lansera i stotinu drugih detalja. Cijeli postav kompleksa bio je Nicku očit i logičan. Osim jedne stvari. Ravni metalni diskovi u tlu bili su vidljivi duž cijele duljine bodljikave žice. Formirali su prsten oko cijelog kompleksa, razmaknuti oko dva metra. Alexi i Anya također nisu mogli identificirati te čudne predmete.
  
  
  "Nikad nisam vidjela ništa slično", rekla je Anya Nicku. "Što ti misliš o tome?"
  
  
  "Ne znam", odgovorio je Nick. "Ne izgledaju kao da strše, a metalni su."
  
  
  "Moglo bi biti bilo što", primijetio je Alexi. "Moglo bi biti odvodni sustav. Ili možda postoji podzemni dio koji ne možemo vidjeti, a to su vrhovi metalnih stupova."
  
  
  "Da, postoji mnogo opcija, ali primijetio sam barem jednu stvar", rekao je Nick. "Nitko ne hoda po njima. Svi se drže podalje od njih. To nam je dovoljno. Morat ćemo učiniti isto."
  
  
  "Možda su alarm?" predložila je Anya. "Možda će se oglasiti alarm ako ih staneš."
  
  
  Nick je priznao da je moguće, ali nešto mu je davalo dojam da nije tako jednostavno. U svakom slučaju, trebali bi izbjegavati stvari poput kuge.
  
  
  Nisu mogli ništa učiniti prije mraka, a sva trojica su trebala san. Nick je također bio zabrinut zbog prozora kuće s druge strane ulice. Iako je znao da su nevidljivi u gustom grmlju, imao je snažnu sumnju da se greben iz kuće pomno promatra kroz dalekozor. Pažljivo su se spustili niz padinu. Morali su pronaći mjesto gdje bi mogli mirno spavati. Na pola puta uzbrdo, Nick je pronašao malu špilju s malim otvorom, taman dovoljno velikim da prođe jedna osoba. Kad su ušli, sklonište se pokazalo prilično prostranim. Bilo je vlažno i mirisalo je na životinjski urin, ali sigurno. Bio je siguran da su Alexi i Anya previše umorne da bi se brinule o nelagodi, i srećom, još je uvijek bilo hladno. Jednom unutra, djevojke su se odmah razdvojile. Nick se ispružio na leđima, ruke iza glave.
  
  
  Na svoje iznenađenje, iznenada je osjetio dvije glave na prsima i dva meka, topla tijela uz rebra. Alexi je prekrižio jednu nogu preko njegove, a Anya se zarila u udubinu njegovog ramena. Anya je gotovo trenutno zaspala. Nick je osjetio da je Alexi još budan.
  
  
  "Reci mi, Nick?" promrmljala je pospano.
  
  
  "Što bih ti trebao reći?"
  
  
  "Kakav je život u Greenwich Villageu?" upitao je sanjivo. "Kakav je život u Americi? Ima li puno djevojaka? Puno plesa?"
  
  
  Još je razmišljao o odgovoru kad je vidio da je zaspala. Privukao je dvije djevojčice u naručje. Grudi su im bile poput tople, mekane deke. Nasmijao se pomislivši što bi se moglo dogoditi da nisu bile tako umorne. Ali sutra će biti teško. Morat će donijeti mnogo odluka, a nijedna od njih neće biti baš ugodna.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  
  
  
  Nick se prvi probudio. Satima ranije, kada su njegove osjetljive uši uhvatile zvukove patrole u daljini, i on se probudio. Ležao je mirno i ponovno zaspao kada su zvukovi utihnuli. Ali sada se protegnuo, a i blizanci su podigli glave iznad njegovih prsa.
  
  
  "Dobro jutro", rekao je Nick, iako je već bilo daleko iza podneva.
  
  
  "Dobro jutro", odgovorila je Alexi, tresući kratkom plavom kosom poput mokrog psa koji se otresa vode nakon plivanja.
  
  
  "Idem van pogledati", rekao je Nick. "Ako ništa ne čuješ za pet minuta, dođi i ti."
  
  
  Nick se popeo kroz uski otvor, mučeći se da privikne oči na jarko dnevno svjetlo. Čuo je samo zvukove šume i ustao. Mogli su biti na grebenu do kasno u noć.
  
  
  Tek je sada Nick primijetio koliko je šuma uistinu lijepa. Promatrao je kozokrvinu krv, prekrasne crvene cvjetove hibiskusa i trag zlatne forzicije koji se probijao kroz bujno grmlje. "Kakav kontrast", pomislio je Nick. "Ovo tiho, idilično mjesto, a s druge strane brda, sedam smrtonosnih oružja, spremnih uništiti živote milijuna."
  
  
  Čuo je zvuk tekuće vode i pronašao mali potok iza špilje. Odlučio se oprati i obrijati u hladnoj vodi. Uvijek se osjećao puno bolje nakon brijanja. Skinuo se i okupao u ledenoj vodi. Baš kad je završavao brijanje, ugledao je Anyu i Alexija, koji su se oprezno kretali kroz grmlje tražeći ga. Mahnuo im je, a oni su pojurili prema njemu s prigušenim vriskom olakšanja. Odmah su slijedili njegov primjer, dok je Nick pregledavao njihova gola tijela dok su se kupali u vodi. Ležao je ispružen na travi, uživajući u njihovoj čistoj, nevinoj ljepoti. Pitao se što bi učinili kad bi učinio ono što mu je trenutno najugodnije. Sumnjao je da bi to iskoristili.
  
  
  Ali znao je i da to neće učiniti bez razmatranja važnih odluka koje će morati donijeti. Nisu razgovarali o ovom trenutku ili što bi to moglo značiti za njih, a nije bilo ni potrebe. Znali su da neće oklijevati žrtvovati ih ako bude potrebno. Zato mu je i dodijeljena ova misija.
  
  
  Nick je prestao gledati djevojke i usredotočio se na ono što je pred njim. Prisjetio se krajolika koji je tako pažljivo proučavao prije samo nekoliko sati. Osjećao je sve veću sigurnost da su svi planovi koje se nadao upotrijebiti u ovoj situaciji potpuno beskorisni. Morat će ponovno improvizirati. Dovraga, nije bilo ni pristojnog kamenog zida oko kompleksa. Da jest, barem su se mogli neotkriveno približiti. Razmišljao je o slanju Anje i Alexija u zatočeništvo. Kasnije će razmisliti o vlastitoj invaziji na kompleks, kladio se da će Hu Zan biti manje oprezan. Ali sada kada je vidio situaciju na terenu, stražare na svakoj lansirnoj rampi, shvatio je da mu to neće puno pomoći. Problem je bio puno složeniji. Prvo su morali doći do bodljikave žice. Zatim su morali prijeći tu ogradu, a onda će im trebati dosta vremena da zakopaju bombe. Sada kada je svaki bacač bio kontroliran zasebno, preostala je samo jedna mogućnost: morali su odvratiti pažnju svim vojnicima odjednom.
  
  
  Anja i Aleksej su se osušili, obukli i sjeli s njim. Bez riječi su gledali kako sunce nestaje iza brda. Bilo je vrijeme za djelovanje. Nick je počeo pažljivo puzati uzbrdo, razmišljajući o kući s velikim prozorom s druge strane. Na vrhu su promatrali bazu, koja se pretvorila u prostranu panoramu aktivnosti. Tehničari, mehaničari i vojnici bili su posvuda. Pregledavala su se dva projektila.
  
  
  Nick se nadao da će pronaći nešto što bi im olakšalo posao. Ali nije bilo ničega, apsolutno ničega. Ovo će biti teško, čak prokleto teško. "Dovraga!" glasno je opsovao. Djevojke su iznenađeno podigle pogled. "Volio bih da znam čemu služe ti prokleti okrugli diskovi." Koliko god dugo zurio u njih, njihove glatke, polirane površine nisu ništa odavale. Kao što je Anya primijetila, doista bi mogli biti dio alarmnog sustava. Ali ipak je nešto što ga je mučilo, jako. Ali jednostavno će morati prihvatiti ovu neizvjesnost i pokušati se kloniti tih stvari, odlučio je.
  
  
  "Morat ćemo ih odvratiti", rekao je Nick. "Jedan od vas mora doći do druge strane postrojenja i privući im pozornost. To nam je jedina prilika da uđemo unutra i jedina prilika da postavimo bombe. Moramo ih odvratiti dovoljno dugo da obave svoj posao."
  
  
  "Idem", rekli su istovremeno. Ali Anya je bila korak ispred. Nick nije morao ponavljati ono što su sva trojica već znala. Tko god bi privukao pozornost na sebe, bio bi sigurna smrt. Ili barem, siguran da će biti uhvaćen, što bi značilo samo odgodu pogubljenja. On i Alexi imali bi priliku pobjeći ako sve bude u redu. Pogledao je Anyu. Lice joj je bilo prazno, a ona mu je uzvratila pogled hladnim, ravnodušnim izrazom. Opsovao je u sebi i poželio da je postojao drugi način. Ali nije ga bilo.
  
  
  "Imam eksplozivni barut koji možeš upotrijebiti", rekao joj je. "U kombinaciji s tvojom Berettom, trebao bi imati željeni učinak."
  
  
  "Mogu napraviti još vatrometa", odgovorila je s osmijehom. "Imam nešto što će ih smetati."
  
  
  Podigla je bluzu i oko struka omotala kožni remen. Izvukla je kutiju malih, okruglih kuglica. Crvenih i bijelih. Iz svake kuglice virila je sićušna igla. Da nije toga, Nick bi se zakleo da su to tablete za smirenje ili glavobolju. To su bile te stvari.
  
  
  "Svaka od ovih kuglica jednaka je dvjema ručnim bombama", rekla je Anya. "Igla je paljenje. Rade otprilike na istom principu kao ručna bomba, ali su napravljene od komprimiranih transuranskih elemenata. Vidiš, Nick Carter, imamo i nekoliko drugih dobrih mikrokemijskih igračaka."
  
  
  "Drago mi je zbog toga, vjeruj mi", nasmiješio se Nick. "Od sada ćemo djelovati pojedinačno. Kad sve ovo završi, okupit ćemo se ovdje. Nadam se da ćemo sva trojica biti tamo."
  
  
  Anya je ustala. "Trebat će mi oko sat vremena da stignem na drugu stranu", rekla je. "Do tada će već biti mrak."
  
  
  Blizanke su izmijenile poglede, kratko se zagrlile, a zatim se Anya okrenula i otišla.
  
  
  
  "Sretno, Anya", Nick je tiho doviknuo za njom. "Hvala ti, Nick Carter", odgovorila je ne osvrćući se.
  
  
  Nick i Alexi su je promatrali dok je nije progutalo lišće, a zatim se smjestila u šipražju. Nick je pokazao na mala drvena vrata u ogradi. Unutra se nalazilo drveno skladište. Usamljeni vojnik stajao je na straži na ulazu.
  
  
  "Naša prva meta je on", rekao je Nick. "Pobijedit ćemo ga, a zatim ćemo ući kroz vrata i čekati Anyin vatromet."
  
  
  Mrak je brzo pao i Nick je počeo oprezno silaziti niz brdo prema vratima. Srećom, brdo je bilo potpuno zaraslo, a kad su stigli do dna, stražar je bio udaljen samo pet metara. Nick je već imao stilet u dlanu, a hladan, bezosjećajan metal ga je smirio, podsjećajući ga da sada ne bi trebao biti ništa više od ljudskog produžetka oštrice.
  
  
  Srećom, vojnik je imao pušku u kutiji pa ne bi pala na tlo uz tresak. Nick nije htio prerano uzbuniti logor. Labavo je držao bodež u ruci, pokušavajući se ne naprezati previše. Morao bi pogoditi vojnika iz prvog pokušaja. Ako propusti ovu priliku, cijeli bi mu se plan rasplinuo u dimu na licu mjesta. Vojnik je hodao desno od drvenih vrata, zaustavio se točno ispred drvenog stupa, okrenuo se, prešao na drugu stranu i stao da se ponovno okrene. Tada je bodež odletio u zrak. Probio je vojnikovo grlo i pritisnuo ga uz drvena vrata.
  
  
  Nick i Alexi bili su uz njega za manje od pola sekunde. Nick je izvukao svoju štiklu i prisilio muškarca na pod, dok je djevojka posegnula za puškom.
  
  
  "Obuci kaput i kacigu", odsječno reče Nick. "To će ti pomoći da se uklopiš. Ponesi i pušku. I zapamti, kloni se tih prokletih okruglih diskova."
  
  
  Alexi je bila spremna kad je Nick sakrio tijelo u grmlje. Već je stajala s druge strane ograde, u sjeni skladišta. Nick je izvukao tubu kreme za brijanje i počeo je rastavljati. Dao je Alexi tri tanka, okrugla diska, a četiri je zadržao za sebe.
  
  
  "Postavit ćeš tri eksploziva blizu jedan drugome", rekao joj je. "Tvoja odjeća te neće istaknuti. Zapamti, samo ih trebaš zakopati. Tlo je dovoljno mekano da se iskopa mala rupa i u nju stavi ova stvar."
  
  
  Iz navike, Nick se sagnuo kad je prva eksplozija odjeknula poljem. Došla je s desne strane, s druge strane polja. Ubrzo je uslijedila druga eksplozija, pa treća, gotovo u središtu polja. Anya je vjerojatno trčala naprijed-natrag, bacajući bombe, i bila je u pravu, bile su dovoljno snažne. Sada se eksplozija začula s lijeve strane. Sve je ispravno napravila; zvučalo je kao minobacačka granata, a učinci su bili upravo onakvi kakvima se Nick nadao. Naoružani vojnici izlili su se iz vojarne, a stražari bacača raketa potrčali su do bodljikave žice i počeli neselektivno pucati u smjeru iz kojeg su sumnjali da dolazi neprijatelj.
  
  
  "Akcija!" siktao je Nick. Zaustavio se i promatrao kako Alexi trči, glave prema dolje, na platformu prema najudaljenijem objektu kako bi se mogla vratiti do vrata. Sada je, s Wilhelminom u desnoj ruci, Nick potrčao prema prvom od četiri bacača o kojima se trebao pobrinuti. Stavio je Luger na pod pored sebe i zakopao prvi detonator. Sada je bio red na drugi, a brzo i na treći. Sve je išlo glatko, gotovo ludo lako, dok je Anya nastavila bombardirati sjeverni dio kompleksa svojim paklenim mini-bombama. Nick je vidio skupinu vojnika kako sada izlijeću iz glavnih vrata kako bi lovili napadače. Dok je Nick stigao do četvrtog bacača, dva vojnika na glavnim vratima okrenula su se i ugledala nepoznatu figuru kako kleči na betonskom rubu bacača. Prije nego što su uopće mogli naciljati, Wilhelmina je već dvaput opalila, a dva vojnika pala su na tlo. Nekoliko vojnika oko njih, koji naravno nisu mogli znati da hici ne dolaze iz šume, pali su na tlo. Nick je postavio posljednji detonator i potrčao natrag do vrata. Pokušao je uočiti Alexija u gomili uniformiranih figura koje su trčale, ali to je bilo nemoguće. Odjednom se iz zvučnika začuo glas i Nick je čuo Kineze kako im naređuju da stave plinske maske. Trudio se da se ne nasmije naglas. Napad ih je doista uplašio. Ili je možda Hu Can bio jedan od onih koji igraju na sigurno. Tada je Nick shvatio značenje misterioznih metalnih diskova. Osmijeh s njegova lica brzo je izblijedio.
  
  
  Isprva je čuo tiho zujanje elektromotora, a zatim je vidio kako se diskovi uzdižu ravno u zrak na metalnim cijevima. Zaustavili su se na visini od oko tri ili četiri metra, a Nick je vidio da diskovi tvore vrh malog kružnog spremnika s nekoliko mlaznica koje strše u četiri različita smjera s dna. Iz svake mlaznice Nick je vidio mali sivi oblak, a uz neprekidno šištanje cijeli je kompleks bio prekriven smrtonosnim pokrivačem. Nick je vidio kako se plin širi izvan ograde, u sve širem krugu.
  
  
  Nick je pokušao pokriti usta maramicom dok je trčao, ali nije bilo koristi. Plin se kretao prebrzo. Njegov njuh govorio mu je da je to plin koji djeluje na pluća, samo privremeno opijajući, vjerojatno na bazi fosgena. U glavi mu se počelo vrtjeti, a osjećao se kao da će mu pluća eksplodirati. "Prokleto mudro što nisu koristili smrtonosne plinove", pomislio je. Uvijek su se predugo zadržavali u zraku, a žrtve se nisu mogle ispitivati. Sada mu je vid bio mutan, i dok je pokušavao krenuti naprijed, sve što je vidio pred sobom bile su slabe, nejasne sjene: bijele uniforme i čudni usnici. Htio je trčati prema sjenama, podigao je ruke, ali tijelo mu je bilo olovno, a u prsima je osjetio žareću bol. Sjene i boje su izblijedjele, sve se ispralo i on se srušio.
  
  
  Alexi je vidjela kako Nick pada i pokušala je promijeniti smjer, ali plin je nastavio prožimati zrak, sve dublje i dublje. Plastični nastavak za usta njezine kacige malo je pomogao i premda je počela osjećati naprezanje u plućima, tijelo joj je još uvijek funkcioniralo. Zastala je, pokušavajući odlučiti hoće li spasiti Nicka ili pobjeći. "Ako bi se mogla izvući iza ograde, možda bi se mogla kasnije vratiti i pokušati pomoći Nicku da pobjegne", pomislila je. Sada je oko njega bilo previše vojnika, pa su podigli njegovo tijelo, koje više nije pružalo otpor, i odnijeli ga. Alexi je na trenutak zastala, pokušala ne disati duboko, a zatim potrčala prema drvenim vratima. Odjevena kao i svi ostali vojnici, nije se isticala među ostalim ljudima koji su trčali naprijed-natrag po polju. Stigla je do vrata, ali sada je plin dolazio i kroz njezinu kacigu, a disanje joj je postajalo sve bolnije. Pala je preko ruba vrata i pala na koljena. Kaciga joj se sada činila poput luđačke košulje, sprječavajući je da diše. Skinula ju je s glave i bacila. Uspjela se ustati i pokušati zadržati dah. Ali morala je kašljati, što ju je natjeralo da proguta još više plinova. Ispružila se i legla u otvor na vratima.
  
  
  S druge strane, iza ograde, Anya je vidjela kako curi plin. Potrošila je sve svoje bombe i kad je vidjela ljude u plinskim maskama kako izlaze, sklonila se u šumu. Vojnici su je okružili i počela je osjećati posljedice plina. Kad bi uspjela svladati jednog od vojnika i skinuti mu plinsku masku, imala bi priliku pobjeći. Anya je napeto čekala, slušajući zvukove vojnika koji su metodično pretraživali šumu. Razmaknuli su se pet metara i približavali su joj se s obje strane. Puzeći naprijed, pitala se kako bi Nick i Alexi izašli iz auta. Jesu li mogli pobjeći prije plina? Šprica? Tada je ugledala vojnika kako joj se približava, pažljivo sijekući grmlje puškom. Izvukla je nož iz korica na struku i čvrsto stisnula tešku dršku. Sada je bio u njezinom dohvatu. Jedan brzi zamah noža i plinska maska bi bila u njezinim rukama. Da je nosila plinsku masku, mogla se vratiti na rub šume, gdje je zagušljivi plin bio gušći, a grmlje rjeđe. Tada je mogla brzo otrčati na drugu stranu kompleksa, a zatim se popeti na brdo kako bi se bolje sakrila.
  
  
  Anja se bacila. Prekasno je osjetila korijen drveta oko gležnja, uhvatio ju je i oborio na tlo. U tom trenutku ugledala je vojnika kako zamahuje teškom cijevi svoje puške. Tisuće crvenih i bijelih zvijezda eksplodiralo je u njezinom snu. Ugasile su se poput petardi, a ona je izgubila svijest.
  
  
  
  
  Prvo što je Nick osjetio bilo je trnce, hladno peckanje na koži. Zatim peckanje u očima, uzrokovano žarkim svjetlom. Bilo je čudno, ovo jarko svjetlo, jer još nije otvorio oči. Prisilio ih je da se otvore i obrisao vlagu s kapaka. Kad se uspio podići na lakat, prostrana soba dobila je jasnije obrise. Svjetlost je bila jaka i počele su se pojavljivati figure. Morao je ponovno obrisati vlagu s očiju i sada je osjetio trnce na koži. Bio je potpuno gol, ležao je na krevetu. Nasuprot njemu, vidio je još dva kreveta, na kojima su ležala gola tijela Anje i Alexija. Bili su pri svijesti i gledali su kako Nick prebacuje noge preko ruba kreveta i uspravlja se.
  
  
  Istegnuo je mišiće vrata i ramena. Prsa su mu bila teška i napeta, ali znao je da će osjećaj postupno popustiti. Već je vidio četiri stražara, ali im nije obraćao puno pažnje. Nick se okrenuo kad su se vrata otvorila, a tehničar je ušao u sobu s prijenosnim rendgenskim aparatom.
  
  
  Iza tehničara, visok, mršav Kinez ušao je u sobu laganim, samouvjerenim korakom. Dugi bijeli laboratorijski ogrtač prekrivao je njegovu vitku figuru.
  
  
  Zaustavio se i nasmiješio Nicku. Nicka je zadivio nježan, asketski izraz njegova lica. Bilo je to gotovo lice sveca i čudno ga je podsjećalo na istočne verzije drevnih bogova prikazanih na starogrčkim ikonama. Čovjek je prekrižio ruke na prsima - duge, osjetljive, meke ruke - i pozorno pogledao Nicka.
  
  
  Ali kad mu je Nick uzvratio pogled, vidio je da su mu oči u potpunoj suprotnosti s ostatkom lica. Nije bilo ni traga asketizma, ni ljubaznosti, ni blagosti, samo hladne, otrovne strijele, oči kobre. Nick se nije mogao sjetiti da je ikada vidio tako potpuno đavolske oči. Bile su nemirne; čak i kad bi čovjek zurio u jednu određenu točku, i dalje bi se pomicale. Poput zmijskih očiju, nastavile su treperiti nezemaljskim, tamnim sjajem. Nick je odmah osjetio opasnost u ovom čovjeku, onome kojeg se čovječanstvo najviše bojalo. Nije bio samo budala, lukavi političar ili perverzni sanjar, već predan čovjek, potpuno obuzet jednom iluzijom, a ipak posjedovao je sve intelektualne i psihičke kvalitete koje vode do veličine. Imao je dašak asketizma, inteligencije i osjetljivosti. Ali to je bila inteligencija u službi mržnje, osjetljivost pretvorena u okrutnost i nemilosrdnost, te um u potpunosti posvećen maničnim zabludama. Dr. Hu Zan pogledao je Nicka s prijateljskim, gotovo poštovanim osmijehom.
  
  
  "Možete se odjenuti za minutu, gospodine Carter", rekao je na savršenom engleskom. "Vi ste, naravno, gospodin Carter. Jednom sam vidio vašu fotografiju, prilično mutnu, ali dovoljno dobru. Čak i bez toga, trebao sam znati da ste to vi."
  
  
  "Zašto?" upitao je Nick.
  
  
  "Jer si ne samo eliminirao moje ljude, već si pokazao i nekoliko osobnih kvaliteta. Recimo samo da sam odmah shvatio da nemamo posla s običnim agentom. Kad si svladao ljude na brodu obitelji Lu Shi, ostavio si starca na pramcu u istom položaju kako bi prevario moje ljude. Drugi primjer je nestanak patrolnog broda. Počašćen sam što je AX uložio sav ovaj trud za moj mali projekt."
  
  
  'Nadam se više', odgovorio je Nick, 'Udarit će ti se u glavu.'
  
  
  "Naravno, nisam mogla odmah znati da vas je troje, a dvoje od njih su bile veličanstvene predstavnice zapadne ženske vrste."
  
  
  Hu Tsang se okrenuo i pogledao dvije djevojke razbacane po krevetima. Nick je odjednom ugledao vatru u muškarčevim očima dok je promatrao gola tijela djevojaka. Nije to bila samo vatra rastuće seksualne želje, već nešto više, nešto zastrašujuće, nešto što se Nicku uopće nije svidjelo.
  
  
  "Bila je to izvrsna ideja od vas da povedete ove dvije djevojke", primijetio je Hu Zan, okrećući se prema Nicku. "Prema njihovim dokumentima, one su albanske studentice povijesti umjetnosti u Hong Kongu. Očit izbor za vaše ljude. Ali osim toga, kao što ćete uskoro otkriti, to je za mene bila vrlo ugodna sreća. Ali prvo, gospodine Carter, želio bih da sjednete za rendgenski aparat. Dok ste bili bez svijesti, pregledali smo vas jednostavnom tehnikom, a detektor metala pokazao je pozitivnu reakciju. Budući da poznajem napredne metode ljudi iz AXE-a, prisiljen sam dalje istražiti."
  
  
  Tehničar ga je pažljivo pregledao prijenosnim rendgenskim aparatom i kad je završio, predao Nicku kombinezon. Nick je primijetio da mu je odjeća temeljito pregledana. Luger i stiletto su, naravno, nedostajali. Dok se odijevao, tehničar je Hu Canu pokazao rendgensku snimku. "Vjerojatno šrapnel", rekao je. "Ovdje, na kuku, gdje smo ga već osjetili."
  
  
  "Mogao si si uštedjeti mnogo problema da si me pitao", komentirao je Nick.
  
  
  "To nije bio problem", odgovorio je Hu Zan, ponovno se smiješeći. "Pripremite ih", rekao je tehničaru, pokazujući svojom dugom, uskom rukom na Anju i Alexija.
  
  
  Nick se pokušao ne mrštiti dok je vidio kako muškarac kožnim remenima veže djevojkama zapešća i gležnjeve za krajeve kreveta. Zatim je premjestio četvrtasti uređaj u središte sobe. S prednje strane kutije visjele su gumene cijevi i crijeva koje Nick nije mogao odmah prepoznati. Muškarac je uzeo dvije zakrivljene metalne ploče, slične elektrodama, i pričvrstio ih na Anyine bradavice. Isto je učinio s Alexi, a zatim je tankim žicama spojio vrhove na stroj. Nick je osjetio kako mu se čelo mršti dok je muškarac zgrabio dugi gumeni predmet i prišao Alexi. S gotovo kliničkom ravnodušnošću ubacio je predmet u nju i sada je Nick vidio što je to. Gumeni falus! Pričvrstio ju je nečim poput obične podvezice kako bi je držao na mjestu. I ovaj je uređaj bio spojen uzicom na stroj u sredini sobe. S Anyom se postupalo na isti način, a Nick je osjetio rastući bijes koji ga je natjerao da probije trbuh.
  
  
  "Što to, dovraga, znači?" upitao je. "Šteta, zar ne?" odgovorio je Hu Can, gledajući blizanke. "Stvarno su jako lijepe."
  
  
  "Kakva šteta?" upita Nick razdražljivo. "Što planiraš?"
  
  
  "Tvoji prijatelji su odbili dati nam bilo kakve informacije o tome što ovdje radiš ili što si možda već učinio. Sad ću pokušati izvući te informacije iz njih. Moglo bi se reći da moja metoda nije ništa više od usavršavanja vrlo starog kineskog principa mučenja."
  
  
  Ponovno se nasmiješio. Taj prokleti pristojni osmijeh. Kao da vodi pristojan razgovor u dnevnoj sobi. Nastavio je razgovor, pažljivo promatrajući Nickovu reakciju. Prije tisuća godina, kineski praktičari mučenja otkrili su da se podražaji užitka lako mogu pretvoriti u iritante i da se ta bol razlikuje od obične boli. Savršen primjer je drevna kineska praksa škakljanja. U početku izaziva smijeh i ugodan osjećaj. Ako se nastavi, užitak se brzo pretvara u nelagodu, zatim u ljutnju i otpor, te na kraju u neizdrživu bol, što žrtvu na kraju izluđuje. Vidite, gospodine Carter, od obične boli se može braniti. Često se žrtva može oduprijeti isključivo fizičkom mučenju vlastitim emocionalnim otporom. Ali stvarno vam ne moram ovo govoriti; bez sumnje ste dobro informirani kao i ja.
  
  
  Nema obrane od mučenja koje primjenjujemo, jer se princip temelji na utjecaju na te preosjetljive, nekontrolirane dijelove ljudske psihe. Uz pravu stimulaciju, organe osjetljive na seksualnu stimulaciju nemoguće je kontrolirati snagom volje. I, vraćajući se na vaše prijateljice, ovi uređaji služe upravo toj svrsi. Svaki put kad pritisnem ovaj mali gumb, one dožive orgazam. Savršeno orkestriran sustav vibracija i pokreta neizbježno će izazvati orgazam. Prvi, mogu sa sigurnošću reći, bit će ugodniji od bilo kojeg orgazma koji bi ikada mogle postići s bilo kojim muškim partnerom. Zatim će se uzbuđenje pretvoriti u nelagodu, a potom u neizdrživu bol koju sam upravo opisao. Kako povećavam brzinu stimulacije, njihova bol će doseći vrhunac đavolske torture i neće joj se moći oduprijeti ili je izbjeći.
  
  
  "Što ako ne uspije?" upitao je Nick. "Što ako ne počnu pričati?"
  
  
  "Uspjet će i razgovarat će", Hu Zan se samouvjereno nasmiješio. "Ali ako predugo čekaju, više nikada neće moći uživati u seksualnom kontaktu. Mogli bi čak i poludjeti. Neprekidni niz orgazama drugačije utječe na žene kada dosegnu svoju granicu."
  
  
  "Izgleda kao da si puno eksperimentirao s ovim", komentirao je Nick.
  
  
  "Moraš eksperimentirati ako želiš napredovati", odgovorio je Hu Zan. "Iskreno, rado ću ti sve ovo reći. Imam tako malo ljudi s kojima mogu razgovarati o ovome, a sudeći po tvom ugledu, ti si i vješt ispitivač." Pokazao je na stražare. "Ide s nama", rekao je, približavajući se vratima. "Idemo u podrum."
  
  
  Nick je bio prisiljen slijediti Hu Cana dok se spuštao niz malo stubište koje je vodilo u prostran, jarko osvijetljen podrum. Uz bijelo obojene zidove nalazilo se nekoliko ćelija, svaka otprilike tri puta tri metra. To su bili mali odjeljci s rešetkama s tri strane, a svaki je sadržavao mali umivaonik i dječji krevetić. U svakoj ćeliji nalazila se djevojka ili žena u muškom donjem rublju. Sve žene osim dvije bile su Zapadnjakinje.
  
  
  "Svaka od ovih žena pokušala se miješati u moje aktivnosti", rekao je Hu Zan. "Tu su drugorazredni agenti i obični beskućnici. Zatvorio sam ih ovdje. Pogledajte ih pažljivo."
  
  
  Dok su prolazili pored kaveza, Nick je promatrao strašne prizore. Procijenio je da žena u prvom kavezu ima četrdeset pet godina. Činilo se da je njezina figura dobro očuvana, sa zapanjujuće čvrstim grudima, oblikovanim nogama i glatkim trbuhom. Ali njezino lice, odvratno i zapušteno, s odvratnim sivim mrljama, ukazivalo je na to da je mentalno zaostala. Hu Zan je vjerojatno pogodio Nickove misli.
  
  
  "Ima trideset i jednu godinu", rekao je. "Samo postoji i vegetira. Do dvadeset muškaraca može imati spolne odnose s njom zaredom. To je ne pogađa. Potpuno je apatična."
  
  
  Sljedeća je bila visoka djevojka s kosom boje slame. Kad su stigli, ustala je, otišla do šanka i zurila u Nicka. Očito je bila nesvjesna svoje golotinje. "Moglo bi se reći da je nimfomanka, ali ona živi u umu šestogodišnje djevojčice koja prvi put otkriva svoje tijelo", rekao je Hu Zan. "Jedva govori, gunđa i vrišti, obraćajući pažnju samo na vlastito tijelo. Um joj je desetljećima bio zamagljen."
  
  
  U sljedećoj ćeliji, mala Kineskinja ljuljala se na rubu svog kreveta, zureći u strop prekriženih ruku. Nastavila se ljuljati dok su prolazili, kao da ih nije primijetila.
  
  
  "Dosta je", veselo reče Hu Zan. "Mislim da moj prijatelj sada razumije." Nasmiješio se Nicku, koji se pretvarao da je uljudan. Ali u sebi je bjesnio ledeni bijes, gotovo mu stežući želudac. Ovo nije bilo samo mučenje izvlačenjem informacija. I sam je bio dovoljno pretučen i mučen da to zna.
  
  
  Bio je to sadizam, čisti sadizam. Svi mučitelji bili su sadisti po definiciji, ali mnogi ljudi čiji je posao bio izvlačenje podataka bili su više zabrinuti za krajnji rezultat nego za uzbuđenje mučenja. Za profesionalne ispitivače, mučenje je bilo jednostavno oružje u njihovom arsenalu, a ne izvor perverznog užitka. A Hu Zan, sada je znao, bio je više od pukog sadista. Imao je osobni motiv, nešto što se dogodilo u prošlosti, nešto u njegovom osobnom životu. Hu Zan je odveo Nicka natrag u sobu u kojoj su bile dvije djevojke.
  
  
  "Reci mi", upita Nick s uvježbanom smirenošću. "Zašto ne ubiješ te djevojke i mene?"
  
  
  "Samo je pitanje vremena", rekao je Hu Zan. "Dobro si obučena u tehnikama otpora. Možda su i ove žene bile obučene, ali one su samo žene, žene sa Zapada, što se toga tiče."
  
  
  Nick se dobro sjećao tog posljednjeg komentara. Hu Canov stav nesumnjivo je odražavao drevni istočnjački običaj gledanja na žene kao inferiorne i podređene. Ali to nije bilo jedino. Sprave za mučenje ovog čovjeka bile su posebno dizajnirane za žene. Ciljao je na njih, posebno na zapadne žene! Nick je odlučio pucati u metu, vidjeti je li pogodio metu. Morao je pronaći način da dođe do ovog sotonskog asketa, pronaći ključ koji bi odgovarao njegovom prljavom umu.
  
  
  "Tko je to bio?" upitao je ravnodušno. Hu Zan je pričekao samo sekundu s odgovorom.
  
  
  "Što mislite, gospodine Carter?" rekao je.
  
  
  "Rekao sam, tko je to bio?" ponovio je Nick. "Je li to bio Amerikanac? Ne, mislim da je bila Engleskinja."
  
  
  Hu Canove su se oči pretvorile u zamišljene proreze.
  
  
  "Niste dovoljno jasni, gospodine Carter", odgovorio je mirno. "Ne razumijem o čemu govorite."
  
  
  "Mislim da jesam", rekao je Nick. "Što se dogodilo? Je li se igrala s tobom, a onda te ostavila? Ili ti se smijala u lice? Da, to je sigurno bilo to. Mislio si da te gleda, a onda se okrenula i nasmijala ti se."
  
  
  Hu Zan se okrenuo prema Nicku i pogledao ga ravno u oči. Nick je vidio kako mu se usta na trenutak iskrivila. Prekasno je ugledao labavi komad žice koji je Hu Zan podigao i držao u ruci. Osjetio je oštru, probadajuću bol dok mu je nit šibala po licu. Osjetio je kako mu krv curi niz čeljust.
  
  
  "Začepi, svinjo!" viknuo je Hu Can, jedva suzdržavajući bijes. Ali Nick je odlučio malo pritisnuti. Imao je više za dobiti nego izgubiti.
  
  
  "Dakle, to je to", rekao je. "Tvoja mržnja prema slobodnom svijetu, osobna osveta. Osobno si uvrijeđen. Je li to još uvijek osveta prema onom klincu koji te iznevjerio i ismijao te, Bog zna koliko davno. Ili ih je bilo više? Možda si imao peh s 20 tih pilića. Jesi li stvarno svaki dan koristio dezodorans?"
  
  
  Žica je ponovno prešla preko Nickova lica. Hu Zan je uzdahnuo, napravio korak unatrag i borio se da se suzdrži. Ali Nick je znao što želi znati. Motivi ovog čovjeka bili su potpuno osobni. Njegovi postupci nisu bili rezultat ikakvih političkih uvjerenja, nije se radilo o antizapadnoj ideologiji oblikovanoj filozofskim zaključcima, već o želji za osobnom osvetom. Čovjek je želio da se predmeti njegove mržnje raspadnu u prah. Želio ih je pred svojim nogama. To je bilo važno zapamtiti. Možda bi Nick mogao iskoristiti ovu osobinu, možda bi uskoro mogao upotrijebiti ovo znanje da manipulira ovim čovjekom.
  
  
  Hu Zan je sada stajao iza stroja u središtu sobe. Stisnutih usana pritisnuo je gumb. Nick je nonšalantno, hipnotizirano promatrao kako uređaj počinje raditi. Alexi i Anya reagirali su protiv svoje volje. Tijela su im se počela micati, migoljiti, glave su im se tresle od neospornog užitka. Ovaj prokleti stroj bio je zaista učinkovit. Nick je pogledao Hu Zana. Nasmiješio se - ako se to uopće moglo nazvati osmijehom - s uvučenim usnama i uzdahnuo, gledajući ga.
  
  
  Kad je sve bilo gotovo, Hu Zan je čekao točno dvije minute, a zatim ponovno pritisnuo gumb. Nick je čuo kako Alexi uzdahne i vrišti: "Ne, još ne, još ne." Ali stroj je ponovno zazujao i obavio svoj posao s đavolskom preciznošću.
  
  
  Bilo je jasno da ekstaza koju su Anya i Alexi doživljavali više nije prava ekstaza i počeli su ispuštati jadne zvukove. Njihovo prigušeno stenjanje i polukrikovi ukazivali su na to da su ponovno dosegli vrhunac, a sada je Hu Zan odmah ponovno aktivirao uređaj. Anya je prodorno vrisnula, a Alexi je počeo plakati, isprva prigušeno, ali zatim sve glasnije i glasnije.
  
  
  "Ne, ne, ne više, molim te, ne više", vrisnula je Anya dok joj se tijelo previjalo na krevetu. Alexino neprestano jecanje prekidali su vapaji upomoć. Sada je bilo nemoguće utvrditi kada je doživjela orgazam. Njihova su se tijela neprestano previjala i grčila, njihovi prodorni krici i histerični ispadi odjekivali su po sobi. Nick je primijetio da se Anya gotovo zabavlja, a njezini su krici poprimili veselu nijansu koja ga je duboko pogodila. Alexi je nastavila stiskati trbušne mišiće, pokušavajući izbjeći pokrete falusa, ali to je bilo uzaludno kao i pokušaj bijega od sudbine. Noge su joj počele trzati. Hu Zan je to doista točno opisao. Bila je to neizbježna bol, strašan osjećaj kojem nisu mogli pobjeći.
  
  
  Nick se osvrnuo. Bila su tu četiri stražara, Hu Zan i tehničar. Bili su toliko usredotočeni na bespomoćne gole djevojke da bi ih vjerojatno mogao sve ubiti bez puno truda. Ali koliko će vojnika biti vani? A onda je tu bila i misija, koja se morala uspješno završiti. Ipak, postalo je jasno da je uskoro potrebna akcija. U Alexijevim očima vidio je divlji, poluhisteričan pogled koji ga je prestrašio. Ako je bio siguran da neće progovoriti, morao bi se kontrolirati do kraja, a djevojke bi vjerojatno bile svedene na razbijene, polulude olupine. Pomislio je na nesretne žene koje je vidio u kavezima. Bila bi to strašna žrtva, ali morao ju je podnijeti; uspjeh operacije bio je najvažniji. To je bio kodeks po kojem su sva trojica živjela.
  
  
  Ali postojalo je još nešto čega se bojao. Imao je strašan predosjećaj da djevojke neće izdržati. Odat će sve. Ispričat će sve, a to bi moglo značiti kraj zapadnog svijeta. Morao je intervenirati. Anya je ispuštala nerazumljive krike; samo je Nick čuo nekoliko riječi. Njezini su se krici promijenili i znao je što to znači. Hvala Bogu, razumio je njezine znakove bolje od Hu Zana.
  
  
  To je značilo da će uskoro popustiti. Ako je htio nešto učiniti, morao je to učiniti brzo. Morao je pokušati. Ako ne bi, Hu Zan bi izvukao informacije iz mučenih, uništenih, praznih ljuštura ovih prekrasnih tijela. I postojao je samo jedan način da dođe do ovog čovjeka: dati mu ono što želi, laskati njegovoj bolesnoj želji za osvetom. Ako bi Nick to mogao učiniti, ako bi mogao glumiti Hu Zana nekom napuhanom pričom, možda bi se misija ipak mogla dovršiti i njihove kože spasiti. Nick je znao da, kao krajnje sredstvo, uvijek može aktivirati detonatore izgovaranjem ove kombinacije riječi kako bi ih sve poslao u nebo. Ali još nije bio spreman za svoje konačno spasenje. Samoubojstvo je uvijek bilo moguće, ali nikada privlačno.
  
  
  Nick se pripremio. Morao je dobro proći; njegove glumačke vještine bile su vrhunske. Napeo je mišiće, a zatim se bijesno bacio na Hu Cana, odgurnuvši ga od konzole.
  
  
  Viknuo je: "Stani!" "Stani, čuješ li me?" Jedva se odupro dok su stražari jurnuli prema njemu i odvlačili ga od Hu Cana.
  
  
  "Reći ću ti sve što želiš znati", Nick je zavapio prigušenim glasom. "Ali prestani s ovim... Ne mogu ovo više podnijeti! Ne s njom. Volim je." Otrgnuo se iz ruku stražara i pao na krevet gdje je ležala Alexi. Sada je bila nepomična. Oči su joj bile zatvorene, samo su joj se grudi još uvijek silovito pomicale gore-dolje. Zarivao je glavu među njezine grudi i nježno je milovao po kosi.
  
  
  "Gotovo je, dušo", promrmljao je. "Ostavit će te na miru. Reći ću im sve."
  
  
  Okrenuo se prema Hu Canu i optužujući ga pogledao. Isprekidanim glasom rekao je: "Sviđa ti se ovo, zar ne? Nisi očekivao da će se ovo dogoditi. Pa, sada znaš. Ja sam čovjek, da... čovjek, kao i svi ostali." Glas mu se slomio i pokrio je glavu rukama. "Bože moj, o Isuse, što ja to radim? Što mi se događa?"
  
  
  Hu Can se zadovoljno nasmiješio. Ironično je rekao: "Da, značajan događaj. Veliki Nick Carter - Killmaster, vjerujem da se zoveš - otišao je tako daleko zbog ljubavi. Kako dirljivo... i kakva zapanjujuća sličnost."
  
  
  Nick je podigao pogled. "Što misliš pod zapanjujućom sličnošću?" ljutito je upitao. "Ne bih ovo učinio da je ne volim tako ludo."
  
  
  "Mislim, to je zapanjujuće slično vašem društvenom sustavu", hladno je odgovorio Hu Zan. "Zato ste svi osuđeni na propast. Cijeli svoj način života izgradili ste na onome što nazivate ljubavlju. Kršćanska baština vam je dala ono što nazivate moralom. Igrate se riječima poput istine, iskrenosti, oprosta, časti, strasti, dobra i zla, kada na ovom svijetu postoje samo dvije stvari: snaga i slabost. Moć, gospodine Carter. Razumijete li? Ne, ne razumijete. Da razumijete, ne bi vam trebale sve ove zapadnjačke gluposti, ove prazne pretenzije, ove lude zablude koje ste izmislili. Da, jeste, gospodine Carter. U to sam vrijeme marljivo proučavao vašu povijest i postalo mi je jasno da je vaša kultura izmislila sve te simbole, sve te predrasude sa strašću, čašću i pravdom, kako bi prikrila vašu slabost! Novoj kulturi neće trebati ovi izgovori. Nova kultura je realistična. Temelji se na stvarnosti postojanja. Na spoznaji da postoji samo podjela između slabih i jakih."
  
  
  Nick je sada nijemo sjedio na rubu kreveta. Očima je zurio u prazno, ne videći ništa. "Izgubio sam", promrmljao je. "Pao sam... Pao sam."
  
  
  Snažan udarac u lice natjerao ga je da okrene glavu. Hu Zan je stajao pred njim i gledao ga s prezirom.
  
  
  "Dosta tvog cviljenja", obrecnuo se. "Reci mi. Zanima me što imaš za reći." Udario je Nicka po drugoj strani glave. Nick je pogledao u pod i progovorio ravnim, povučenim tonom.
  
  
  "Čuli smo glasine o vašim projektilima. Poslali su nas da saznamo je li to istina. Nakon što pronađemo operativne projektile, moramo prenijeti lokaciju i podatke u stožer i poslati bombardere ovamo da unište mjesto lansiranja. Imamo odašiljač skriven negdje u brdima. Ne mogu vam reći točno gdje. Mogao bih vas tamo odvesti."
  
  
  "Nema veze", prekinuo ga je Hu Can. "Neka tamo bude odašiljač. Zašto ste upali u prostorije? Jeste li stvarno mogli vidjeti da je ovo upravo mjesto koje ste tražili?"
  
  
  Nick je brzo razmislio. Nije očekivao to pitanje. "Morali smo se uvjeriti", odgovorio je. "S brda nismo mogli reći jesu li to pravi projektili ili samo lutke za obuku. Morali smo se uvjeriti."
  
  
  Hu Can je izgledao zadovoljno. Okrenuo se i otišao na drugi kraj sobe, stavljajući dugu, tanku ruku pod bradu.
  
  
  "Neću više riskirati", rekao je. "Poslali su te. Ovo im je možda bio jedini pokušaj, ali možda će dobiti ideju organizirati još akcija. Planirao sam napasti za dvadeset četiri sata, ali napad ću pomaknuti naprijed. Sutra ujutro ćemo završiti pripreme, a onda ćeš svjedočiti kraju svog svijeta. Čak želim da stojiš pokraj mene i gledaš kako moji mali golubovi pismonoše polijeću. Želim vidjeti izraz tvog lica. Bit će mi zadovoljstvo gledati kako glavni agent slobodnog svijeta gleda kako mu se svijet pretvara u dim. Gotovo je simbolično, gospodine Carter, zar ne mislite, da uništenju vašeg takozvanog slobodnog svijeta prethodi otkriće da njihov ključni agent nije ništa više od slabog, neučinkovitog, zaljubljenog pudinga od šljiva. Ali možda nemate puno smisla za simboliku."
  
  
  Hu Zan je zgrabio Nicka za kosu i podigao mu glavu. Nick se svim silama trudio da ne pokaže ljutnju u očima; to je bila jedna od najtežih stvari koje je morao učiniti. Ali morat će igrati do samog kraja. Pogledao je Hu Zana tupim, zapanjenim pogledom.
  
  
  "Možda ću te ovdje zadržati nakon lansiranja", nasmijao se Hu Can. "Čak imaš i propagandnu vrijednost: primjer propadanja bivšeg zapadnog svijeta. Ali prvo, samo da bih bio siguran da razumiješ razliku između snage i slabosti, dat ću ti početničku lekciju."
  
  
  Rekao je nešto stražarima. Nick nije razumio, ali ubrzo je shvatio što će se dogoditi dok su mu se muškarci približavali. Prvi ga je oborio na tlo. Zatim ga je teška čizma udarila u rebra. Hu Zan mu je htio pokazati da snaga nema nikakve veze sa slabostima poput časti i gracioznosti. Ali Nick je znao da je sve što zapravo želi bilo zadovoljstvo gledati svog neprijatelja kako se previja pred njegovim nogama i moli za milost. Do sada je dobro odigrao svoju ulogu i nastavit će to činiti. Sa svakim udarcem čizme ispuštao je krik boli, a na kraju je vrisnuo i molio za milost. "Dosta", plakao je Hu Zan. "Nakon što probiješ vanjski sloj, ne ostaje ništa osim slabosti. Odvedi ih u kuću i stavi ih u ćelije. Tamo ću biti."
  
  
  Nick je pogledao Anyinu i Alexinu golu tjelesnu strukturu. Još su uvijek ležali ondje.
  
  Bespomoćni, potpuno iscrpljeni. Vjerojatno su pretrpjeli težak šok i bili su psihički iscrpljeni. Bio je sretan što nisu vidjeli njegovu izvedbu. Mogli su mu uništiti ulogu pokušavajući ga zaustaviti. Možda bi i to njih prevarilo. Uspio je prevariti Hu Cana i kupiti si dragocjeno vrijeme; samo nekoliko sati, do sljedećeg jutra, ali to bi bilo dovoljno. Dok su stražari izvlačili gole djevojke iz sobe, Nick je vidio Hu Canove zabrinute oči kako ih promatraju, a Nick je pomislio da može pročitati misli u tom zajedljivom pogledu. Još nije završio s njima, taj perverzni gad. Već je izmišljao nove metode kako bi izrazio svoju mržnju prema ženama na ova dva primjerka. Nick je odjednom sa žaljenjem shvatio da nije ostalo puno vremena. Morao je djelovati vrlo brzo i neće imati vremena pretući Hu Cana, iako su ga ruke svrbele. Stražari su ga gurnuli u hodnik i niz stepenice, nakon čega su izvedeni kroz sporedna vrata.
  
  
  Djevojke su već bile u malom kamionu, okružene stražarima. Očito su uživale u svom zadatku. Smijale su se i zbijale lascivne šale, neprestano prelazeći rukama preko golih tijela nesvjesnih djevojaka. Nick je bio prisiljen sjediti na drvenoj klupi nasuprot njima, između dva stražara, a automobil se vozio uskom, neravnom cestom. Vožnja je bila kratka i kad su skrenuli na asfaltiranu cestu, Nick je ugledao veliki prozor kuće koju su vidjeli s brda nasuprot. Debeli, sjajni crni stupovi podupirali su zamršeno izrezbarenu nadgradnju u obliku pagode. Prvi kat bio je izrađen od tikovine, bambusa i kamena, odišući tradicionalnom kineskom arhitekturom. Stražari su kundacima pušaka izgurali Nicka iz automobila u kuću, koja je bila jednostavno i moderno namještena. Široko stubište vodilo je na drugi kat. Spustili su se stubama do manjeg stubišta, koje je očito vodilo u podrum. Konačno su stigli do male, jarko osvijetljene sobe. Udaren je nogom u stražnjicu i pao je na pod. Vrata su bila zaključana za njim. Ležao je tamo i slušao. Nekoliko sekundi kasnije, čuo je još jedno zalupljivanje vrata. Dakle, Alexi i Anya bili su zaključani u istoj ćeliji nedaleko od njega. Nick se uspravio i čuo korake čuvara u hodniku. Primijetio je sićušan komadić stakla na vratima, vjerojatno konveksnu leću, i znao je da ga netko promatra. Zavukao se u kut i sjeo tamo. Čak i sada, glumio je potpuno poraženog čovjeka, gubeći samopouzdanje. Nije si mogao priuštiti više pogrešaka, ali su mu oči skenirale svaki kvadratni centimetar sobe. Tmurno je otkrio da nema bijega. Nije bilo prozora ni ventilacijskih otvora. Jarka svjetlost dolazila je iz jedne, gole žarulje na stropu. Bio je sretan što je zadržao poraženo i pokorno držanje, jer je nekoliko minuta kasnije Hu Can nenajavljeno ušao u ćeliju. Bio je sam, ali Nick je osjetio kako ga čuvar pomno promatra kroz malo okruglo staklo na vratima.
  
  
  "Možda ćete naše gostinjske sobe, da tako kažemo, smatrati malo grubima", započeo je Hu Zan. "Ali barem se možete kretati. Bojim se da su vaše ženske suučesnice podvrgnute nešto strožem zatočeništvu. Svaka od njih ima jednu ruku i jednu nogu vezane lancima za pod. Samo ja imam ključ tih lanaca. Jer znate da su moji ljudi pažljivo odabrani i obučeni, ali također znam da su žene prokletstvo svakog muškarca. Ne može im se vjerovati. Vi, na primjer, možete biti opasni ako imate oružje. Osim toga, vaše šake, vaša snaga, vaše noge - to su neka vrsta oružja. Ali ženama ne treba oružje da bi bile opasne. One su svoje vlastito oružje. Zaključani ste, strogo čuvani i bespomoćni. Ali žene nikada nisu bespomoćne. Sve dok mogu zloupotrijebiti svoju ženstvenost, ostaju opasne. I zato sam ih okovao kao dodatnu mjeru opreza."
  
  
  Pokušao je ponovno otići, ali se zaustavio na vratima i pogledao Nicka.
  
  
  "O, bio si u pravu, naravno", rekao je. "Što se tiče te djevojke. Bilo je to prije mnogo godina. Bila je Engleskinja. Upoznao sam je u Londonu. Oboje smo studirali. Zamislite, namjeravao sam naporno raditi u vašoj civilizaciji. Ali sutra ću uništiti ovu civilizaciju."
  
  
  Sada je ostavio Nicka samog. Te noći nije bilo bijega. Morat će pričekati do jutra i sačuvati snagu. Anya i Alexi će nesumnjivo duboko spavati, a bilo je sumnjivo hoće li mu njihovo stanje sutra biti od koristi. Njihovo strašno iskustvo bi ih, u najmanju ruku, iscrpilo i oslabilo, a možda bi pretrpjeli nepopravljivu psihičku štetu. Sljedećeg jutra saznat će što treba učiniti; morao je to učiniti sam. Postojala je jedna utješna misao. Hu Zan je ubrzao svoje planove, a sva raspoloživa radna snaga radit će na aktiviranju projektila ili će stajati na straži. To je smanjilo šanse za otkrivanje detonatora, što je, s obzirom na dodatni dan, uvijek bilo moguće.
  
  
  Nick je prekrižio noge i zauzeo joga položaj, dovodeći tijelo i um u stanje potpunog opuštanja. Osjetio je unutarnji mehanizam kako postupno puni njegovo tijelo i um mentalnom i fizičkom energijom. U svakom slučaju, osigurao je da djevojke više nisu u sobi. Ako bude prisiljen detonirati projektile prije nego što ih uspije osloboditi, barem će preživjeti. Osjećao je sve veći osjećaj unutarnjeg mira i sigurnosti, i postupno mu se u glavi oblikovao plan. Konačno je promijenio položaj, ispružio se na podu i gotovo odmah zaspao.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 9
  
  
  
  
  
  Ogroman prozor protezao se cijelom dužinom kuće. Kao što je Nick i očekivao, pružao je pogled na cijeli kompleks i okolna brda. Bio je to prizor koji oduzima dah i zadivljuje, što je Nick i vidio kad ga je stražar gurnuo unutra. Krotko se dopustio voditi, ali je dok je hodao, pazio na okolinu. Primijetio je da je u hodniku gdje su se nalazile njegova, Anjina i Alexijeva ćelija bio samo jedan stražar. Nadalje, kuća nije bila čuvana. Vidio je samo četiri ili pet stražara na ulazima u prvi kat i dvojicu kako stoje ispred širokog stubišta.
  
  
  Vojnik koji ga je doveo gore ostao je u sobi, dok se Hu Zan, koji je gledao na ulicu, okrenuo. Nick je primijetio da mu se na lice vratio iritantni osmijeh. Soba, koja se protezala cijelom dužinom pročelja, više je nalikovala promatračnici nego običnoj sobi. U središtu prozora nalazila se ogromna kontrolna ploča s brojnim prekidačima, mjeračima i nekoliko mikrofona.
  
  
  Nick je pogledao kroz prozor. Rakete su ponosno stajale na svojim lansirnim rampama, a područje je bilo očišćeno. Oko raketa više nije bilo vojnika ni tehničara. Dakle, nije ostalo puno vremena.
  
  
  "Moji projektili imaju novi uređaj koji sam sam razvio", rekao je Hu Can. "Nuklearna bojeva glava ne može se detonirati dok projektil nije u zraku. Dakle, nuklearne bojeve glave ovdje u bazi ne mogu detonirati zbog tehničke pogreške."
  
  
  Sad je bio Nickov red da se nasmiješi. "Nikad nećeš pogoditi što mi ovo znači", rekao je.
  
  
  "Tvoj stav mi se prije nekoliko sati činio drugačijim", rekao je Hu Zan, proučavajući Nicka. "Da vidimo koliko će vremena trebati da ovi projektili unište glavna središta Zapada. Ako se to dogodi, Peking će vidjeti priliku koju im nudim, a Crvene armije će odmah poduzeti akciju. Moji ljudi su gotovo završili svoje posljednje pripreme."
  
  
  Hu Zan se ponovno okrenuo da pogleda van, a Nick je brzo izračunao. Morao je djelovati sada. Odašiljaču u njegovom bedru trebala bi jedna sekunda da pošalje signal svakom detonatoru, a još jedna sekunda da detonator primi signal i pretvori ga u elektroničku akciju. Sedam projektila, po dvije sekunde. Četrnaest sekundi dijelilo je slobodni svijet od pakla. Četrnaest sekundi stajalo je između budućnosti nade i budućnosti patnje i užasa. Četrnaest sekundi odredit će tijek povijesti tisućama godina. Morao je imati Hu Zana uz sebe. Nije mogao riskirati intervenciju stražara. Nick se tiho pomaknuo prema čovjeku, a zatim se okrenuo brzinom munje. Sav svoj potisnuti bijes usmjerio je u snažan udarac u čovjekovu čeljust, i to mu je donijelo trenutno olakšanje. Čovjek se srušio poput krpe. Nick se glasno nasmijao, a Hu Zan se iznenađeno okrenuo. Namrštio se i pogledao Nicka kao da je nestašno dijete.
  
  
  Upitao je: "Što misliš da radiš?" "Što je ovo? Posljednji trzaj tvojih idiotskih principa, pokušaj da spasiš čast? Ako oglasim uzbunu, moji će tjelohranitelji biti ovdje za nekoliko sekundi. Čak i ako nisu došli, ne možete ništa učiniti da zaustavite projektile. Prekasno je."
  
  
  "Ne, ludi idiote", rekao je Nick. "Imaš sedam projektila, a ja ću ti dati sedam razloga zašto će propasti."
  
  
  Hu Zan se nasmijao bezradosnim smijehom, šupljim, neljudskim zvukom. "Lud si", rekao je Nicku.
  
  
  "Broj jedan!" viknuo je Nick, pazeći da izgovori riječi koje će aktivirati prvi detonator. "Broj jedan", ponovio je, osjećajući lagano trnce pod kožom bedra dok je odašiljač uhvatio signal. "Istina, milost i ljubav nisu prazni koncepti", nastavio je. "Oni su stvarni kao snaga i slabost."
  
  
  Jedva je uspio udahnuti kad je čuo kako prvi detonator eksplodira. Eksploziju je gotovo odmah pratila tutnjava dok je raketa kao da je sama poletjela, vinula se u zrak, a zatim se raspala u komadiće. Prvi lanser bio je blizu vojarne, a Nick je vidio kako eksplozija sravni drvene konstrukcije. Beton, komadi metala i dijelovi tijela letjeli su zrakom i sletjeli na tlo nekoliko metara dalje. Hu Can je pogledao kroz prozor, širom otvorenih očiju. Potrčao je do jednog od mikrofona na upravljačkoj ploči i pritisnuo prekidač.
  
  
  'Što se dogodilo?' viknuo je. 'Centrala, Centrala, ovdje doktor Hu Can. Što se događa? Da, naravno, čekam. Saznaj. Čuješ li me odmah?'
  
  
  'Broj dva!' Nick je jasno govorio. 'Tirani nikada ne mogu porobiti slobodne ljude.'
  
  
  Drugi detonator je eksplodirao uz snažan prasak, a Hu Canovo lice je potpuno problijedilo. Nastavio je vikati na govornika, zahtijevajući objašnjenje.
  
  
  "Broj tri", rekao je Nick. "Pojedinac je važniji od države."
  
  
  Kad je treća eksplozija potresla kuću, Nick je vidio Hu Cana kako udara šakama o prozor. Zatim je pogledao Nicka. Oči su mu bile ispunjene čistim, paničnim strahom. Dogodilo se nešto što nije mogao shvatiti. Počeo je koračati naprijed-natrag, vičući naredbe u razne mikrofone dok je kaos ispod postajao sve kaotičniji.
  
  
  "Još uvijek slušaš, Hu Can?" rekao je Nick s đavolskim osmijehom. Hu Can ga je pogledao širom otvorenih očiju i usta. "Broj četiri", viknuo je Nick. "Ljubav je jača od mržnje, a dobro je jače od zla."
  
  
  Četvrta raketa je odletjela, a Hu Zan je pao na koljena i počeo udarati po upravljačkoj ploči. Naizmjenično je vrištao i smijao se. Nick, sjećajući se bespomoćne, divlje panike koju je vidio u Alexijevim očima nekoliko sati ranije, viknuo je oštrim, jasnim glasom: "Broj pet! Nema ništa bolje od zgodne cure."
  
  
  Tijekom pete eksplozije, Hu Can je pao na kontrolnu ploču, prasnuvši u histeričan, isprekidan krik koji je bio nerazumljiv. Sada se cijeli kompleks pretvorio u jedan ogroman stup dima i plamena. Nick je zgrabio Hu Cana i pritisnuo mu lice uz prozor.
  
  
  "Samo nastavi razmišljati, idiote", rekao je. "Broj šest! Ono što ljude ujedinjuje jače je od onoga što ih razdvaja!"
  
  
  Hu Tsang se istrgnuo iz Nickovog stiska dok je šesta raketa eksplodirala u spirali plamena, metala i betona. Lice mu se stvrdnulo u masku, a njegov šokirani um iznenada je pronašao tračak razumijevanja.
  
  
  "Ti si", dahtao je. "Nekako ti ovo radiš. Sve je to bila laž. Nikad nisi volio ovu ženu. To je bio trik da me zaustaviš, da je spasiš!"
  
  
  "Apsolutno točno", siktao je Nick. "I zapamti, žena te je pomogla neutralizirati."
  
  
  Hu Can se sagnuo pred Nickove noge, koji se, međutim, tiho pomaknuo u stranu i promatrao kako čovjek udara glavom o upravljačku ploču.
  
  
  "Broj sedam, Hu Can", viknuo je Nick. "Broj sedam znači da su tvoji planovi propali jer je čovječanstvo dovoljno daleko da na vrijeme razotkrije luđake poput tebe!"
  
  
  "Raketa sedam!" viknuo je Hu Zan u mikrofon. "Lansiraj raketu sedam!" Posljednja eksplozija odjeknula je kao odgovor, zatresavši prozor. Okrenuo se i prodorno se bacio na Nicka. Nick je izbacio nogu, poslavši Hu Zana u vrata. S neobičnom snagom luđaka, Hu Zan je brzo ustao i istrčao prije nego što ga je Nick uspio zaustaviti. Nick je potrčao za njim i vidio kako mu bijeli ogrtač nestaje u podnožju stepenica. Tada su se u podnožju stepenica pojavila četiri stražara. Njihovo automatsko oružje otvorilo je vatru, a Nick se bacio na tlo. Čuo je brze korake na stepenicama. Kad je prvi stigao do gornje stepenice, zgrabio je čovjeka za gležnjeve i bacio ga niz stepenice, povlačeći sa sobom i ostalu trojicu. Nick je sagnuo automatsku pušku i ispalio rafal. Četvorica vojnika ležala su beživotno u podnožju stepenica. S mitraljezom u ruci, Nick ih je preskočio i potrčao na prvi kat. Pojavila su se još dvojica stražara, a Nick je odmah ispalio kratki rafal na njih. Hu Cana nije bilo nigdje, a Nick se pitao. Je li znanstvenik mogao pobjeći iz kuće? Ali Nicka je mučila pomisao da je čovjek otišao negdje drugdje, spuštajući se u podrum po tri stepenice odjednom. Dok se približavao ćeliji, Alexijev vrisak potvrdio je njegove zastrašujuće sumnje.
  
  
  Uletio je u sobu u kojoj su blizanke, još uvijek gole, bile prikovane za pod. Hu Can je stajao nad njima poput starog šintoističkog svećenika u dugom, vrećastom kaputu. U rukama je imao ogromnu, antičku kinesku sablju. Držao je teško oružje iznad glave objema rukama, spreman jednim zamahom odrubiti glave dvjema djevojkama. Nick je uspio maknuti prst s okidača. Da je pucao, Hu Can bi ispustio tešku oštricu, a rezultat bi bio jednako strašan. Nick je ispustio pištolj na tlo i sagnuo se. Zgrabio je Hu Cana za struk i zajedno su proletjeli kroz komoru i sletjeli na tlo dva metra dalje.
  
  
  Normalno, čovjeka bi zdrobio Nick Carterov snažan stisak, ali Hu Cana je tjerala neljudska snaga bijesnog luđaka i još uvijek je čvrsto držao tešku sablju. Zamahnuo je širokom oštricom prema dolje, pokušavajući udariti Nicka u glavu, ali N3 se na vrijeme otkotrljao u stranu kako bi izbjegao punu snagu udarca. Međutim, vrh sablje ga je pogodio u rame i odmah je osjetio pulsirajuću bol koja mu je gotovo paralizirala ruku. Međutim, odmah je skočio na noge i pokušao izbjeći sljedeći napad luđaka. Potonji je, međutim, ponovno pojurio prema Alexyju i Anyi, s podignutim mačem, očito neustrašiv svojom odlučnošću da dovrši svoju osvetu ženskoj vrsti.
  
  
  Dok je čovjek zviždeći bacio sablju prema dolje, Nick je zgrabio balčak i svom snagom ga povukao u stranu. Osjetio je probadajuću bol u krvavom ramenu, ali ju je uhvatio taman na vrijeme. Sada je teška oštrica udarila u tlo centimetar ili dva od Anyine glave. Nick, još uvijek držeći balčak sablje, sada je zavrtio Hu Cana takvom snagom da se ovaj zabio u zid.
  
  
  Sada kada je Nick imao sablju, znanstvenik se i dalje činio nespremnim napustiti svoje misli o osveti. Gotovo je stigao do vrata kada mu je Nick prepriječio put. Hu Can se okrenuo i potrčao natrag dok je Nick spuštao oštricu. Oružje oštro poput britve probilo je luđaka u leđa, a on je pao na tlo uz prigušeni jauk. Nick je brzo kleknuo pokraj umirućeg znanstvenika i iz džepa kaputa izvukao ključeve lanaca. Oslobodio je djevojke koje su drhtale u njegovom naručju. Strah i bol još su uvijek bili vidljivi u njihovim očima, ali su se borile da zadrže prisebnost.
  
  
  "Čuli smo eksplozije", rekao je Alexi. "Je li se to dogodilo, Nick?"
  
  
  "Dogodilo se", rekao je. "Naše su naredbe izvršene. Zapad opet može odahnuti. Možete li ići?"
  
  
  "Mislim da da", rekla je Anya nesigurnim, oklijevajućim tonom.
  
  
  "Pričekaj me ovdje", rekao je Nick. "Donijet ću ti odjeću." Sišao je u hodnik i vratio se trenutak kasnije s odjećom dvojice stražara. Dok su se djevojke počele odijevati, Nick mu je previo krvavo rame vrpcama koje je izrezao s košulje koju je također uzeo od jednog stražara. Dao je svakoj djevojci mitraljez i otišle su gore. Bilo je jasno da Anya i Alexi imaju velikih poteškoća s hodanjem, ali su ustrajale, a Nick se divio njihovoj željeznoj smirenosti. Ali ustrajnost je jedno, a psihička šteta je nešto sasvim drugo. Morao se pobrinuti da što prije dospiju u ruke iskusnih liječnika.
  
  
  Kuća se činila napuštenom; vladala je jeziva, zloslutna tišina. Vani su čuli pucketanje plamena i osjetili oštar miris gorućeg kerozina. Bez obzira na to koliko je stražara bilo u Hu Canovoj kući, bilo je jasno da su svi pobjegli. Najbrži put do obale vodio je kroz brda, a da bi to učinili, morali su presjeći cestu.
  
  
  "Riskirajmo", rekao je Nick. "Ako ima preživjelih, bit će toliko zauzeti spašavanjem vlastite kože da će nas ostaviti na miru."
  
  
  Ali bila je to pogrešna procjena. Bez poteškoća su stigli do mjesta i taman su se probili kroz tinjajuće ruševine kad se Nick iznenada sklonio iza polusrušenog zida jedne od betonskih zgrada. Vojnici odjeveni u sivozelene uniforme polako su se približavali cestom. Približavali su se mjestu oprezno i znatiželjno, a u daljini se čuo zvuk velikog broja vojnih vozila. "Redovna kineska vojska", zarežao je Nick. "Trebao sam znati. Vatromet ovdje trebao je biti jasno vidljiv i čujan barem trideset kilometara. I, naravno, otkrili su ga i stotinama kilometara daleko pomoću elektroničke mjerne opreme."
  
  
  Ovo je bio neočekivan i nesretan razvoj događaja. Mogli su se vratiti u šumu i sakriti, ali da su ove pekinške trupe sve ispravno napravile, bili bi ovdje tjednima, skupljajući ruševine i zakapajući leševe. A ako bi pronašli Hu Cana, znali bi da se ne radi o nekoj vrsti tehničkog kvara, već o sabotaži. Prečešljali bi cijelo područje centimetar po centimetar. Nick je pogledao Anyu i Alexija. Mogli bi pobjeći, barem na kratku udaljenost, ali vidio je da nisu u stanju za borbu. Tu je bio i problem hrane. Ako uspiju pronaći dobro sklonište, a vojnici provedu tjednima tražeći ih, i oni bi se suočili s glađu. Naravno, djevojke ne bi dugo izdržale. Još uvijek su imale onaj čudan pogled u očima, mješavinu panike i infantilne seksualne želje. "Sve u svemu", pomislio je Nick, "ispalo je prilično neugodno." Misija je bila uspješna, ali misionari su riskirali da ih pojedu domoroci.
  
  
  Dok je još razmišljao o pravoj odluci, Anya ju je iznenada donijela. Nije znao što ju je izazvalo - možda iznenadna panika ili jednostavno živci, još uvijek zaslijepljena iscrpljenim umom. Što god bilo, počela je pucati iz automatske puške na vojnike koji su se približavali.
  
  
  "Dovraga!" uzviknuo je. Htio ju je izgrditi, ali jedan pogled na nju i odmah je shvatio da je uzalud. Histerično ga je pogledala, širom otvorenih očiju, ne shvaćajući. Sada su se, po zapovijedi, trupe povukle na rub potpuno uništenog kompleksa. Očito još uvijek nisu shvatili odakle je došla salva.
  
  
  "Hajde", obrecnu se Nick. "I ostani u zaklonu. Natrag u šumu!"
  
  
  Dok su trčali prema šumi, Nicku se u glavi rodila luda ideja. Uz malo sreće, ovo bi moglo upaliti. Barem bi im to pružilo priliku da pobjegnu iz ovog područja i s ovog mjesta. Visoka stabla rasla su na rubu šume: hrastovi, kineski brijestovi. Nick je odabrao tri, sva blizu jedno drugome.
  
  
  "Čekajte ovdje", naredio je blizancima. "Odmah se vraćam." Brzo se okrenuo i potrčao natrag na mjesto, pokušavajući se zadržati za preostale fragmente zidova i iskrivljeni metal. Brzo je zgrabio nešto s pojasa trojice mrtvih vojnika Hu Canove male vojske i potrčao natrag do ruba šume. Kineski časnici sada su usmjeravali svoje vojnike u krug oko područja, pritišćući u kut svakoga tko bi pucao na njih.
  
  
  "Dobra ideja", pomisli Nick, "i još nešto što će mu pomoći da ostvari svoj plan." Stigavši do tri stabla, ostavio je Alexija i Anyu s plinskim maskama. Treću plinsku masku već je pričvrstio na usta putem.
  
  
  "Sada pažljivo slušajte, oboje", rekao je jasnim, zapovjednim tonom. "Svaki od nas se popnite što više možemo na jedno od ova tri stabla. Jedini dio platforme koji je ostao netaknut je prsten u kojem se nalaze spremnici otrovnog plina, zakopani u zemlju. Električni sustav koji ih kontrolira nedvojbeno je u kvaru, ali sumnjam da u spremnicima još uvijek ima otrovnog plina. Ako ste dovoljno visoko na drvetu, jasno možete vidjeti svaki metalni disk. Nas troje ćemo pucati na sve ove stvari. I zapamtite, ne trošite metke na vojnike, samo na spremnike plina, razumijete? Alexi, ti ciljaj desno, Anya lijevo, a ja ću se pobrinuti za sredinu. U redu, krenimo sada!"
  
  
  Nick je zastao, promatrajući djevojke kako se penju. Kretale su se glatko i brzo, oružje prebačeno preko ramena, i konačno su nestale u gornjim granama. I sam je stigao do vrha svog drveta kada je čuo prvu paljbu njihovog oružja. I on je počeo brzo pucati, u središte svakog kružnog diska. Nije bilo tlaka zraka za izbacivanje plina, ali dogodilo se ono čemu se nadao. Svaki rezervoar imao je visoki prirodni tlak, a oblak plina počeo je teći iz svakog udarnog diska, postajući sve veći i veći. Kako je pucnjava počela, kineski vojnici pali su na tlo i počeli pucati bez razlike. Kao što je Nick već vidio, plinske maske nisu bile dio njihove opreme i vidio je kako plin djeluje. Čuo je časnike kako viču naredbe, što je, naravno, bilo prekasno. Kada je Nick vidio vojnike kako se teturaju i padaju, povikao je: "Anya! Alexi! Dolje. Moramo odavde otići."
  
  
  Prvi je ustao i čekao ih. Bio je sretan kad je vidio da djevojke nisu strgnule plinske maske s lica. Znao je da još nisu potpuno stabilne.
  
  
  "Samo me sada trebaš slijediti", naredio je. "Prelazimo mjesto." Znao je da su vojna opskrbna vozila s druge strane mjesta i brzo se kretao između ruševina lansera, projektila i zgrada. Plin je visio u zraku poput guste magle, a oni su ignorirali klokotajuće, drhtave vojnike na tlu. Nick je posumnjao da su neki vojnici možda ostali s kombijima i bio je u pravu. Dok su se približavali najbližem vozilu, četiri vojnika su pojurila prema njima, samo da bi ih odmah ubila rafalna paljba iz Alexijeva oružja. Sada su bili izvan oblaka plina i Nick je strgnuo plinsku masku. Lice mu je bilo vruće i znojno dok je skakao u kombi i uvlačio djevojke unutra. Odmah je pokrenuo kombi i napravio puni krug oko reda kombija parkiranih ispred glavnih vrata. Brzo su prošli pored reda automobila parkiranih uz cestu. Sada su iskočili drugi vojnici i otvorili vatru na njih, a Nick je siktao Anji i Alexiju: "Sjednite straga." Provukli su se kroz mali otvor između vozačke kabine i teretne platforme i legli na dno. "Ne pucaj", naredio je Nick. "I lezi ravno."
  
  
  Približili su se posljednjem vojnom vozilu, iz kojeg je iskočilo šest vojnika, brzo se raširivši po cesti i pripremajući se otvoriti vatru. Nick je pao na pod vozila, lijevom rukom stežući volan, a desnom pritiskajući papučicu gasa. Čuo je kako meci razbijaju vjetrobransko staklo i probijaju metalnu haubu uz neprekidno pucketanje. Ali zamah vozila, koji je tutnjao poput lokomotive, bio je nesmetan, i Nick je ugledao vojnike kako se probijaju kroz ljudski zid. Brzo se podigao na noge, taman na vrijeme da okrene kotače za brzo približavajući zavoj na cesti.
  
  
  "Uspjeli smo", nasmijao se. "Barem za sada."
  
  
  "Što ćemo sad?" upitala je Alexi, provirujući glavom u vozačevu kabinu.
  
  
  "Pokušat ćemo ih nadmudriti", rekao je Nick. "Sad će narediti blokade cesta i potrage. Ali mislit će da idemo ravno prema obali. Do kanala Hu, gdje smo iskrcali; to bi bio najlogičniji potez. Ali umjesto toga, vraćamo se putem kojim smo došli, u Taya Wan. Tek kad stignemo tamo shvatit će da su pogriješili i da ne idemo prema zapadnoj obali."
  
  
  Da je Nick zadržao tu misao za sebe, barem ne bi bilo tisuću drugih stvari koje su mogle poći po zlu! Nick je pogledao na pokazivač goriva. Spremnik je bio gotovo pun, dovoljno da ga odvede do odredišta. Smjestio se i koncentrirao na što brže manevriranje teškim vozilom po vijugavoj, brdovitoj cesti. Pogledao je unatrag. Alexi i Anya spavali su u podnožju, stisnuvši mitraljeze poput plišanih medvjedića. Nick je osjetio duboko zadovoljstvo, gotovo olakšanje. Posao je bio obavljen, bili su živi i, za promjenu, sve je išlo glatko. Možda je bilo vrijeme. Možda ne bi osjetio takvo olakšanje da je znao za postojanje generala Kua.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 10
  
  
  General je odmah upozoren, a do trenutka kada je stigao, Nick je bio na putu već gotovo dva sata. General Ku, zapovjednik Treće armije Narodne Republike, hodao je kroz ruševine. Zamišljen i usredotočen, upijao je svaki detalj. Nije ništa rekao, ali njegovo nezadovoljstvo odražavalo se u njegovim očima dok je hodao kroz redove bolesnih vojnika. General Ku bio je profesionalni vojnik u srcu. Bio je ponosan na svoju obitelj, koja je u prošlosti dala mnogo izvanrednih vojnika. Stalne kampanje političkog krila nove Narodnorevolucionarne armije oduvijek su mu bile trn u oku. Politika ga nije zanimala. Vjerovao je da vojnik treba biti specijalist, majstor, a ne produžetak ideološkog pokreta. Dr. Hu Zan i njegovi ljudi nominalno su bili pod njegovim zapovjedništvom. Ali Hu Zan je oduvijek radio s potpunim autoritetom odozgo. Vodio je svoju elitnu trupu na svoj način i postavljao vlastitu predstavu. A sada, kada je predstava odjednom nestala u dimu, pozvan je da uspostavi red.
  
  
  Jedan od mlađih časnika obavijestio ga je o tome što se dogodilo kada su redovne trupe ušle u kompleks. General Ku tiho je slušao. Je li itko prije bio u kući na brdu? Duboko je uzdahnuo kada su mu rekli da se to još nije dogodilo. Mentalno je zabilježio najmanje deset mlađih časnika koji definitivno neće biti sljedeći u redu za promaknuće. Sam general, s malom pratnjom, odjahao je do velike kuće i otkrio Hu Canovo tijelo, sa sabljom još uvijek zabodenom u leđa.
  
  
  General Ku sišao je niz stube kuće i sjeo na donju stepenicu. Svojim iskusnim, profesionalnim umom počeo je sve slagati. Volio je čvrsto pratiti sve što se događalo na području pod njegovim zapovjedništvom, u pokrajini Kwantung. Bilo je jasno da ono što se dogodilo nije bila slučajnost. Bilo je jednako očito da je to moralo biti djelo visokokvalificiranog stručnjaka, čovjeka poput njega samog, ali s neobičnim sposobnostima. Zapravo, general Ku se divio ovom čovjeku. Sada su mu pali na pamet i drugi događaji, poput patrolnog broda koji je tako neobjašnjivo nestao bez traga i neobjašnjivog incidenta s jednim od njegovih konvoja nekoliko dana ranije.
  
  
  Tko god to bio, morao je biti ovdje prije samo nekoliko sati, kada je i sam poslao svoje trupe ovamo kako bi otkrio zašto se činilo da svijet propada sjeverno od Shilonga! Pucanje po spremnicima s gorivom bio je primjer fantastične strategije, vrste improvizacijskog razmišljanja kakvo je mogao proizvesti samo nadum. Bilo je mnogo neprijateljskih agenata, ali samo je mali dio njih bio sposoban za takve podvige. General Ku ne bi bio čistokrvni specijalist, zauzimajući najvišu poziciju u kineskoj vojsci, da nije zapamtio sva imena takvih visokorangiranih agenata.
  
  
  Ruski agent, Korvetsky, bio je dobar, ali takva inteligencija nije bila njegova jača strana. Britanci su imali dobre ljude, ali nekako im se to nije uklapalo u kalup. Britanci su i dalje imali sklonost poštenoj igri, a general Koo ih je smatrao previše civiliziranim za takav pristup. Usput, prema Koou, to je bila dosadna navika koja ih je često uzrokovala da propuste prilike. Ne, ovdje je otkrio đavolsku, mračnu, snažnu učinkovitost koja je mogla ukazivati samo na jednu osobu: američkog agenta N3. General Koo je na trenutak razmislio, a zatim pronašao ime: Nick Carter! General Koo ustao je i naredio svom vozaču da ga vrati u kompleks gdje su njegovi vojnici postavili radio postaju. Morao je to biti Nick Carter, a on je još uvijek bio na kineskom tlu. General je shvatio da Hu Can mora nešto smjerati što čak ni vrhovna komanda nije sumnjala. Amerikancu je naređeno da uništi Hu Canovu bazu. Sada je bio u bijegu. General Ku je gotovo požalio što ga je morao zaustaviti. Duboko se divio njegovoj vještini. Ali i sam je bio majstor. General Ku uspostavio je radio kontakt. "Dajte mi stožer", rekao je mirno. "Želim da mi odmah budu dostupna dva bataljuna. Trebaju blokirati obalu od Gumenchaija duž tjesnaca Hu. Da, dva bataljuna, to je dovoljno. Ovo je samo mjera opreza u slučaju da griješim. Čovjek je vjerojatno odabrao drugi smjer. Ne očekujem da će to učiniti, toliko je očito."
  
  
  Tada je general Ku zatražio da kontaktira Zračne snage, njegov ton je sada bio odmjeren i oštar. "Da, jedan od mojih redovnih vojnih kamiona. Već bi trebao biti blizu Kung Tua, prema istočnoj obali. Doista, ovo je apsolutni prioritet. Ne, definitivno ne avioni; prebrzi su i neće pronaći nijedno vozilo u brdima. U redu, čekam više informacija."
  
  
  General Ku vratio se u svoj automobil. Bilo bi dobro da se Amerikanac vrati živ. Želio je upoznati ovog čovjeka. Ali znao je da su šanse male. Nadao se da će od sada vrhovna komanda biti opreznija sa svojim posebnim projektima i prepustiti sve projektile i njihovu sigurnosnu opremu regularnoj vojsci.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 11
  
  
  
  
  
  Anya i Alexi su se probudili. Oči su im sjale, a Nick je bio sretan što to vidi. Teški automobil je tutnjao preko ceste i do sada su dobro napredovali. Odlučio je malo testirati djevojke, vidjeti kako će reagirati. Još uvijek nije bio siguran koliko im je štete nanijelo Hu Canovo mučenje.
  
  
  "Alexie", odgovorio je. Njezino se lice pojavilo u otvoru između teretnog prostora i vozačke kabine. "Sjećaš se kad si me pitala kako je u Americi? Kad smo spavali u špilji?"
  
  
  Alexi se namrštila. "Što?" Očito se pokušavala sjetiti.
  
  
  "Pitali ste za Greenwich Village", inzistirao je. "Kakav je bio život tamo."
  
  
  "O da", odgovorila je polako. "Da, sad se sjećam."
  
  
  "Želiš li živjeti u Americi?" upitao je Nick, promatrajući njezin izraz lica u retrovizoru. Lice joj se ozari, a ona se sanjivo nasmiješila.
  
  
  "Mislim da da, Nick", rekla je. "Razmišljala sam o tome. Da, zapravo, mislim da bi to bila dobra ideja."
  
  
  "Onda ćemo o tome kasnije razgovarati", odgovorio je. Zasad mu je laknulo. Oporavila se, barem psihički. Mogla se sjetiti stvari i vidjeti veze. A budući da su bili toliko slični, Nick je sumnjao da će i Anya biti dobro. Barem ta odvratna naprava nije nanijela ozbiljnu štetu njihovim mozgovima. Ali nije mogao zaboraviti jadnu Poljakinju u podrumu. Možda je mogla normalno razmišljati, ali bila je emocionalno osakaćena, nepopravljiva olupina. Znao je da postoji samo jedan način da to sazna. Ali sada je bilo krivo vrijeme i krivo mjesto. I u ovim okolnostima mogao je samo pogoršati stvari.
  
  
  Njegove su misli bile toliko usredotočene na blizance da nije primijetio pulsirajući zvuk sve dok helikopter nije proletio gotovo direktno iznad njih. Podigao je pogled i ugledao zvijezdu kineskog ratnog zrakoplovstva na njemu. Helikopter se brzo spustio, a Nick je na vrijeme uočio cijev mitraljeza. Okrenuo je volan i počeo krivudati, iako je na uskoj cesti jedva bilo mjesta za njega. Odjeknula je rafalna paljba iz mitraljeza. Znao je da Alexi i Anya leže na podu i nije čuo nikakve zvukove koji bi ukazivali na to da je bilo tko od njih pogođen. Vozilo je sada prošlo pored reda drveća, čije su gornje grane blokirale cestu poput vrata, ali čim su se pojavili ispod njih, helikopter se ponovno našao iznad njih. Nick je bacio pogled na pilotsku kabinu. Pucnjava je prestala, a član posade progovorio je u radio.
  
  
  Nick je vozio s turobnim izrazom lica. Vozit će što dulje može. Trebali bi biti blizu obale do sada. Pitao se kako su, dovraga, znali da planira pobjeći ovdje. Sada je vozio kao luđak, s gasom na granici, okrećući se na dva kotača. Nije pokušavao ići brže od helikoptera. Nije bilo šanse. Ali želio je stići što dalje prije nego što budu prisiljeni napustiti auto. I Nick je bio siguran da će taj trenutak uskoro doći. Trenutak je došao brže nego što je mislio, kada je krajičkom oka ugledao šest točaka kako se pojavljuju na nebu. Postajale su sve veće, a bili su i helikopteri. Veći! I možda s projektilima!
  
  
  "Spremite se za skok!" doviknuo je i čuo kako Alexi i Anya skaču na noge.
  
  
  Nick je zaustavio auto i oni su iskočili. Zaronili su u nasip, koji je srećom bio obrastao drvećem, i potrčali. Da su ostali u sjeni gustog šipražja i debelog drveća, možda bi ostali izvan vidokruga helikoptera. Vojno vozilo dokazalo je svoju vrijednost, ali sada je postajalo sve veća prepreka.
  
  
  Trčali su poput zečeva koje gone psi. Alexi i Anya nisu mogli dugo održavati tempo. Disanje im je već bilo nepravilno i očito su ostali bez daha. Upali su u usku udubinu u tlu gdje je trava bila visoka metar i pol. Djevojke su se stisnule što su čvršće mogle i pokrile glave rukama. Nick je vidio helikoptere kako kruže oko vojnog kamiona, a iz trojice od njih vidio je bijele oblake padobrana koji su se otvarali. Malo se uspravio i osvrnuo se oko sebe. Padobranci su također skakali iz drugih helikoptera.
  
  
  Nick je shvatio da ih se mora uočiti na ovaj način. Ako se kreću prebrzo, helikopteri bi ih odmah prikovali. Nick je provirio kroz visoku travu prema padobrancima koji su se polako spuštali. Oduvijek mu se činilo da mu se ova čudna udubina s brdima s obje strane čini poznatom i odjednom je sa sigurnošću znao gdje su. Ovdje ih je dijete pronašlo. Mala farma morala je biti u blizini. Nick je nakratko razmislio o tome da potrči do farme, ali to bi samo odgodilo njegovo pogubljenje. Ovo je nesumnjivo bilo jedno od prvih mjesta koja su padobranci otišli tražiti. Osjetio je ruku na rukavu. Bio je to Alexi.
  
  
  "Ostat ćemo ovdje i namamiti ih", rekla je. "Samo ti to možeš, Nick. Više nije daleko od obale. Ne očekujte ništa više od nas. Obavili smo svoj posao."
  
  
  Ostavite ih ovdje! Nick je znao da je u pravu. Mogao je to sam učiniti, pogotovo ako su privukli pozornost padobranaca. A ako već nije izvršio svoju misiju, nesumnjivo bi. Žrtvovao bi ih da je bilo potrebno. Znao je to, a i oni su to znali. Ali sada je situacija bila drugačija. Misija je bila izvršena i zajedno su je uspješno završili. Pomogli su mu, a sada ih neće napustiti. Nagnuo se prema Alexi i podigao joj bradu. "Ne, draga", rekao je, uzvraćajući joj tvrdoglav pogled. Nick Carter je tmurno pogledao padobrance koji su se spuštali. Formirali su prsten oko udubljenja i za nekoliko trenutaka bi ih potpuno okružili. A obala je još uvijek bila udaljena najmanje petsto metara. Zgrabio je pušku kad je vidio kako se trava pomiče s njihove desne strane. Bio je to suptilan pokret, ali neporeciv. Sada je trava jasno šuštala, a sekundu kasnije, na svoje veliko iznenađenje, ugledao je lice malog seoskog dječaka.
  
  
  "Ne pucaj", rekao je dječak. "Molim te." Nick je spustio pištolj dok je dječak puzao prema njima.
  
  
  "Znam da želiš pobjeći", rekao je jednostavno. "Pokazat ću ti put. Na rubu brda je početak podzemnog tunela kroz koji teče potok. Dovoljno je širok da se kroz njega možeš provući."
  
  
  Nick je sumnjičavo pogledao dječaka. Njegovo malo lice nije pokazivalo ništa, nikakvo uzbuđenje, nikakvu mržnju, apsolutno ništa. Mogao ih je natjerati u zagrljaj padobranaca. Nick je podigao pogled. Vrijeme je istjecalo, svi padobranci su već sletjeli. Više nije bilo šanse za bijeg.
  
  
  "Slijedit ćemo te", rekao je Nick. Čak i da ih dijete htjelo izdati, bilo bi bolje nego samo sjediti ovdje i čekati. Mogli bi pokušati izboriti se, ali Nick je znao da su padobranci dobro obučeni vojnici. To nisu bili amateri koje je Hu Can osobno odabrao, već redovne kineske trupe. Dječak se okrenuo i potrčao, a Nick i blizanci su ga slijedili. Dječak ih je poveo do grmljem obraslog ruba brda. Zaustavio se blizu šumarka borova i pokazao.
  
  
  "Iza borova", rekao je, "naći ćeš potok i otvor u brdu."
  
  
  "Samo naprijed", rekao je Nick djevojkama. "Bit ću tamo."
  
  
  Okrenuo se prema dječaku i vidio da mu oči još uvijek ništa ne pokazuju. Htio je pročitati što je iza toga.
  
  
  "Zašto?" upitao je jednostavno.
  
  
  Dječakov izraz lica nije se promijenio dok je odgovarao: "Pustio si nas da živimo. Sad sam otplatio svoj dug."
  
  
  Nick je pružio ruku. Dječak ju je trenutak promatrao, proučavao ogromnu ruku koja bi mu mogla izbrisati život, a zatim se okrenuo i potrčao. Dječak je odbio rukovati se s njim. Možda će odrasti kao neprijatelj i mrziti Nickov narod; možda i ne.
  
  
  Sad je bio Nickov red da požuri. Dok je jurio u grmlje, izložio je lice oštrim borovim iglicama. Doista je postojao potok i uzak tunel. Jedva je mogao u njega staviti ramena. Tunel je bio namijenjen djeci i možda vitkim ženama. Ali ustrajao bi ako bi morao kopati dalje golim rukama. Čuo je djevojke kako već puze u tunel. Leđa su mu počela krvariti dok se kidao na oštrim, izbočenim stijenama, a nakon nekog vremena morao je stati kako bi obrisao prljavštinu i krv iz očiju. Zrak je postao prljav i zagušljiv, ali hladna voda bila je blagoslov. Umakao je glavu u nju kako bi se osvježio kad god bi osjetio da mu snaga slabi. Rebra su ga boljela, a noge su ga grčile od stalne izloženosti ledenoj vodi. Bio je na kraju snaga kada je osjetio hladan povjetarac i vidio kako se vijugavi tunel svjetli i širi kako je napredovao. Sunčeva svjetlost i svjež zrak udarili su ga u lice dok je izlazio iz tunela i, na njegovo veliko iznenađenje, ugledao je obalu ispred sebe. Alexi i Anya su iscrpljeni ležali u travi na ulazu u tunel, pokušavajući doći do daha.
  
  
  "Oh, Nick", rekla je Alexi, podupirući se na lakat. "Možda ionako nema koristi. Više nemamo snage plivati. Kad bismo barem mogli pronaći neko mjesto gdje bismo se ovdje mogli sakriti i prenoćiti. Možda bismo sutra ujutro mogli..."
  
  
  "Nikako", rekao je Nick tiho, ali odlučno. "Kad otkriju da smo pobjegli, pretražit će svaki centimetar obale. Ali nadam se da nas čeka još nekoliko ugodnih iznenađenja. Prije svega, nismo li imali mali čamac ovdje u grmlju ili si zaboravio?"
  
  
  "Da, zaboravio sam", odgovorio je Alexi dok su jurili nizbrdo. "Ali što ako je taj brod izgubljen? Što ako ga je netko pronašao i uzeo?"
  
  
  "Onda ćeš morati plivati, draga, htjela ti se to ili ne", rekao je Nick. "Ali ne brini se još. Ako bude potrebno, plivat ću za nas troje."
  
  
  Ali čamac je još uvijek bio tamo i zajedničkim su ga naporom gurnuli u vodu. Već se smrkavalo, ali padobranci su već shvatili da su uspjeli izbjeći okruženje. To je značilo da će helikopteri ponovno početi tražiti i uskoro bi se mogli pojaviti iznad obale. Nick nije bio siguran treba li se nadati skorom mraku ili da će svjetlo ostati, što će ih olakšati pronalaženje. Ali ne helikopterima.
  
  
  Panično je veslao, pokušavajući se što više udaljiti od obale. Sunce je polako zalazilo na nebu, jarko crvena kugla, kada je Nick ugledao prve crne točkice kako se pojavljuju na horizontu iznad obale. Iako su već prešli popriličnu udaljenost, Nick se bojao da to neće biti dovoljno. Ako bi ove crne kučke samo na trenutak poletjele u pravom smjeru, ne bi se mogle nadati da će dugo ostati nezapažene. Promatrao je kako dva helikoptera počinju kliziti nisko iznad obale, što nisko su se usudile, tako da su im se lopatice rotora činile gotovo nepomičnima. Zatim se jedan od njih uzdigao i počeo kružiti iznad vode. Napravio je poluokret i poletio prema njima. Uočili su nešto na vodi.
  
  
  "Svakako će nas vidjeti", tmurno reče Nick. "Činit će se dovoljno nisko da budemo sigurni. Kad bude iznad nas, dat ćemo mu punu snagu sa svom preostalom municijom. Možda ga ipak odbijemo."
  
  
  Kao što je Nick predvidio, helikopter je počeo spuštati dok im se približavao i konačno se obrušio. Dok je prolazio direktno iznad njihovog broda, otvorili su vatru. Udaljenost je bila dovoljno blizu da su mogli vidjeti niz smrtonosnih rupa koje su probijale trbuh zrakoplova. Preletio je još stotinjak metara, počeo se okretati i eksplodirao uz zaglušujući tup udarac.
  
  
  Helikopter se srušio u vodu u oblaku dima i plamena, a ostaci su se tresli od valova koji su uzrokovali udar. Ali sada su se pojavili i drugi valovi. Dolazili su iz drugog smjera, opasno naginjući brod.
  
  
  Nick ga je prvi ugledao: crni kolos uzdizao se iz dubina poput zlokobne crne zmije. Ali ova je zmija nosila bijele oznake američke mornarice, a mornari su iskakali iz otvorenog otvora i bacali im užad. Nick je zgrabio jedno od užadi i povukao ga prema podmornici. Zapovjednik je bio na palubi kada se Nick popeo na brod za blizancima.
  
  
  "Bojao sam se da nam nećeš dopustiti da te pronađemo", rekao je Nick. "I jako mi je drago što te vidim!"
  
  
  "Dobrodošli na brod", rekao je časnik. "Zapovjedniče Johnson, USS Barracuda." Pogledao je prema floti helikoptera koja se približavala. "Bolje da siđemo ispod palube", rekao je. "Želimo odavde izaći što je brže moguće i bez daljnjih incidenata." Jednom ispod palube, Nick je čuo zvuk zatvaranja komandnog tornja i sve veću buku motora dok je podmornica brzo tonula u duboku vodu.
  
  
  "S našom mjernom opremom uspjeli smo detaljno zabilježiti eksplozije", objasnio je zapovjednik Johnson. "Mora da je to bio pravi spektakl."
  
  
  "Volio bih da sam bio distanciran", rekao je Nick.
  
  
  "Kad se Lu Shijeva obitelj nije pojavila, znali smo da nešto nije u redu, ali mogli smo samo čekati i vidjeti. Nakon što smo se pozabavili eksplozijama, poslali smo podmornice na dvije lokacije gdje smo vas mogli očekivati: Hu kanal i ovdje u Taya Wanu. Promatrali smo obalu danju i noću. Kad smo vidjeli brod kako se približava, oklijevali smo odmah djelovati jer još nismo bili apsolutno sigurni da ste to vi. Kinezi mogu biti vrlo lukavi. Bilo bi to kao da smo poslali mamac da nas natjeraju da pokažemo svoja lica. Ali kad smo vas vidjeli kako oborite helikopter, već smo bili sigurni."
  
  
  Nick se opustio i duboko udahnuo. Pogledao je Alexija i Anyu. Bili su umorni, a lica su im odavala ekstremnu napetost, ali u očima im se vidjelo i olakšanje. Dogovorio se da ih prevezu u kabine, a zatim je nastavio razgovor sa zapovjednikom.
  
  
  "Idemo na Tajvan", rekao je časnik. "A odande možete letjeti za Sjedinjene Države. A što je s vašim ruskim kolegama? Možemo jamčiti da će biti dostavljeni na željeno odredište."
  
  
  "O tome ćemo razgovarati sutra, zapovjedniče", odgovorio je Nick. "Sad ću uživati u fenomenu koji zovu krevet, iako je u ovom slučaju riječ o podmorničkoj kabini. Dobra večer, zapovjedniče."
  
  
  "Dobro si se snašao, N3", rekao je zapovjednik. Nick je kimnuo, salutirao i okrenuo se. Bio je umoran, mrtav umoran. Bio bi sretan da je mogao bez straha spavati na američkom brodu.
  
  
  Negdje na zapovjednom mjestu, general Ku, zapovjednik 3. armije Narodne Republike Kine, polako je ispuhivao dim iz cigare. Na stolu pred njim ležala su izvješća njegovih ljudi, Zapovjedništva zračnih snaga i Specijalne zračnodesantne jedinice. General Ku duboko je uzdahnuo i pitao se hoće li vođe u Pekingu ikada saznati za ovo. Možda su bili toliko zaokupljeni radom svoje propagandne mašinerije da uopće nisu mogli jasno razmišljati. Nasmiješio se u privatnosti svoje sobe. Iako zapravo nije bilo razloga za osmijeh, nije si mogao pomoći. Uvijek se divio majstorima. Bilo je lijepo izgubiti od tog N3.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 12
  
  
  
  
  
  Zračna luka Formosa vrvjela je aktivnošću. Alexi i Anya bile su odjevene u nove haljine kupljene na Tajvanu, a sada su srele Nicka u maloj recepciji, osvježenog i privlačnog. Razgovarale su više od sat vremena, a sada je Nick ponovno pitao. Nije želio nikakve nesporazume. Upitao je: "Dakle, dobro se razumijemo?" "Volio bih da Alexi pođe sa mnom u Ameriku, i ona kaže da hoće. Je li to jasno?"
  
  
  "To je očito", odgovorila je Anja. "I želim se vratiti u Rusiju. Alexi je oduvijek želio vidjeti Ameriku. Ja nikad nisam imala tu želju."
  
  
  "Ljudi u Moskvi nikada neće moći zahtijevati njezin povratak jer, koliko itko u Washingtonu zna, poslali su samo jednog agenta, a ja šaljem jednog natrag: vas."
  
  
  "Da", rekla je Anya. "Umorna sam. I dosta mi je ovog posla, Nick Carter. I objasnit ću im što Alexi misli."
  
  
  "Molim te, Anya", rekao je Alexie. "Moraš im dati do znanja da nisam izdajica. Da neću špijunirati za njih. Samo želim otići u Ameriku i pokušati živjeti svoj život. Želim otići u Greenwich Village i želim vidjeti Buffalo i Indijance."
  
  
  Obavijest preko razglasa iznenada je prekinula njihov razgovor.
  
  
  "Ovo je tvoj avion, Anya", rekao je Nick.
  
  
  Rukovao se s njom i pokušao joj pročitati pogled. Još uvijek nisu bili sto posto točni. Još uvijek nisu bili isti kao kad ih je prvi put vidio; bilo je nešto melankolično u njima. Bilo je suptilno, ali mu nije promaklo. Znao je da će je pomno proučavati kad stigne u Moskvu i odlučio je da će isto učiniti s Alexijem kad stignu u New York.
  
  
  Anya je otišla u pratnji dva marinca. Zaustavila se na ulazu u avion i okrenula se. Kratko je mahnula, a zatim nestala unutra. Nick je uhvatio Alexi za ruku, ali odmah je osjetio njezinu napetost i ona je povukla ruku. Odmah ju je pustio.
  
  
  "Hajde, Alexi", rekao je. "I nas čeka avion."
  
  
  Let za New York prošao je bez ikakvih događaja. Alexie se činila vrlo uznemireno i puno je pričala, ali on je to osjetio, nekako nije bila pri sebi. Previše je dobro znao što nije u redu i osjećao se istovremeno tmurno i bijesno. Unaprijed je poslao telegram, a Hawk ih je pokupio u zračnoj luci. Po dolasku u zračnu luku Kennedy, Alexie je bila uzbuđena kao dijete, iako se činila impresioniranom visokim zgradama New Yorka. U zgradi AXE odvedena je u sobu gdje ju je čekao tim specijalista na pregled. Nick je otpratio Hawka u njegovu sobu, gdje ga je na stolu čekao presavijeni komad papira.
  
  
  Nick ga je otvorio i s osmijehom izvukao sendvič s pečenom govedinom. Hawk ga je lakonski pogledao, paleći lulu.
  
  
  "Hvala", rekao je Nick, zagrizavši. "Samo si zaboravio kečap."
  
  
  Na djelić sekunde vidio je kako su Hawkove oči bljesnule. "Jako mi je žao", mirno je rekao stariji muškarac. "Razmislit ću o tome sljedeći put. Što će se dogoditi s djevojkom?"
  
  
  "Spojit ću je s nekim ljudima", rekao je Nick. "S nekim Rusima koje poznajem u New Yorku. Brzo će se prilagoditi. Prilično je pametna. I ima mnogo drugih sposobnosti."
  
  
  "Razgovarao sam telefonom s Rusima", rekao je Hawk, kuckajući slušalicom o pepeljaru i trzajući se. "Ponekad ne mogu a da se ne zadivim njima. Svi su u početku bili tako ljubazni i uslužni. A sada kada je sve gotovo, vratili su se svojim starim navikama - hladni, poslovni i rezervirani. Dao sam im mnogo prilika da kažu što god žele, ali nikada nisu rekli više nego što je bilo apsolutno potrebno. Nikada nisu spomenuli djevojku."
  
  
  "Otopljavanje je bilo privremeno, šefe", rekao je Nick. "Trebat će puno više da postane trajno."
  
  
  Vrata su se otvorila i ušao je jedan od liječnika. Rekao je nešto Hawku.
  
  
  "Hvala vam", rekao mu je Hawk. "To je sve. I molim vas, recite gospođici Lyubov da će je gospodin Carter pokupiti na recepciji."
  
  
  Okrenuo se prema Nicku. "Rezervirao sam ti stan u Plazi, na jednom od gornjih katova s pogledom na park. Evo ključeva. Malo si se zabavio, na naš trošak."
  
  
  Nick je kimnuo, uzeo ključeve i izašao iz sobe. Nije rekao Hawku niti ikome drugome o detaljima Hu Canove igračke. Želio je da bude jednako siguran kao Hawk da se može opustiti u Plazi s Alexijem sljedeći tjedan.
  
  
  Pokupio je Alexi s recepcije i izašli su iz zgrade jedan pored drugog, ali Nick se nije usudio uzeti je za ruku. Djelovala mu je sretno i uzbuđeno te je odlučio da bi bilo najbolje da prvo ruča s njom. Prošetali su do Foruma. Nakon ručka uzeli su taksi koji ih je odvezao kroz Central Park do hotela Plaza.
  
  
  Soba koju je Hawk rezervirao bila je više nego prostrana, a Alexi je bio jako impresioniran.
  
  
  "Tvoj je tjedan dana", rekao je Nick. "Nešto poput poklona, moglo bi se reći. Ali nemoj sada misliti da možeš ostatak života provesti u Americi ovako."
  
  
  Alexi mu je prišla, oči su joj sjale. "I ja to znam", rekla je. "Oh, Nick, tako sam sretna. Da nije bilo tebe, sada ne bih bila živa. Što mogu učiniti da ti zahvalim?"
  
  
  Bio je malo zatečen izravnošću njezina pitanja, ali je odlučio riskirati. "Želim voditi ljubav s tobom", rekao je. "Želim da mi dopustiš da te uzmem."
  
  
  Okrenula se od njega, a Nick je ispod njezine bluze vidio kako joj se bujne grudi silovito dižu i spuštaju. Primijetio je da nemirno miče rukama.
  
  
  "Bojim se, Nick", rekla je širom otvorenih očiju. "Bojim se."
  
  
  Približio joj se, želeći je dodirnuti. Stresla se i odmaknula od njega. Znao je što treba učiniti. To je bio jedini način. Još uvijek je bio uzbuđeno, senzualno biće, barem to nije promijenilo njegov stav prema Hu Zanu. Sjetio se njihove prve noći u Hong Kongu, kada je primijetio kako je i najmanje seksualno uzbuđenje sve više uzbuđuje. Sada je neće prisiljavati. Morat će biti strpljiv i čekati da ga njezina želja preuzme. Kad je potrebno, Nick je mogao biti vrlo nježan partner. Kad je potrebno, mogao se prilagoditi zahtjevima i teškoćama trenutka i u potpunosti odgovoriti na potrebe svoje partnerice. U životu je osvojio mnoge žene. Neke su ga željele od prvog dodira, druge su se opirale, a neke su s njim otkrile nove igre o kojima nikada nisu ni sanjale. Ali večeras se pojavio poseban problem i bio je odlučan riješiti ga. Ne zbog sebe, već posebno zbog Alexi.
  
  
  Nick je prešao sobu, ugasio sva svjetla osim male stolne lampe koja je bacala mekan sjaj. Veliki prozor propuštao je mjesečinu i neizbježna svjetla grada. Nick je znao da ima dovoljno svjetla da ga Alexi vidi, ali istovremeno je prigušeno osvjetljenje stvaralo uznemirujuću, ali i smirujuću atmosferu.
  
  
  Alexi je sjedila na kauču i gledala kroz prozor. Nick je stao ispred nje i počeo bolno polako skidati odjeću. Kad je skinuo košulju i kad su mu se snažna, široka prsa zasjala na mjesečini, prišao joj je. Stao je pred nju i vidio je kako plaho pogledava njegov goli torzo. Stavio joj je ruku na vrat i okrenuo joj glavu prema sebi. Teško je disala, grudi su joj bile čvrsto pritisnute uz tanku tkaninu bluze. Ali nije se trznula, a sada joj je pogled bio izravan i otvoren.
  
  
  Polako je skinuo hlače i stavio njezinu ruku na svoja prsa. Zatim joj je pritisnuo glavu na trbuh. Osjetio je kako se njezina ruka na njegovim prsima polako pomiče prema njegovim leđima, dopuštajući mu da ga privuče bliže. Zatim ju je počeo polako i nježno svlačiti, pritiskajući joj glavu na svoj trbuh. Legla je i raširila noge kako bi joj lako mogao skinuti suknju. Zatim joj je skinuo grudnjak i čvrsto i umirujuće stisnuo jednu od njezinih prekrasnih grudi. Na trenutak je Nick osjetio kako joj tijelom prolazi grč, ali je zavukao ruku ispod meke dojke i vrhovima prstiju prešao preko bradavice. Oči su joj bile napola zatvorene, ali Nick je vidio da ga gleda napola otvorenih usta. Zatim je ustao i skinuo gaćice tako da je stajao gol ispred nje. Nasmiješio se kad ju je vidio kako mu pruža ruku. Ruka joj je drhtala, ali strast je nadvladala otpor. Tada se odjednom dopustila sebi da ga napadne, čvrsto ga zagrli i trlja grudi o njegovo tijelo dok je padala na koljena.
  
  
  "Oh, Nick, Nick", zavapila je. "Mislim da je da, da... ali prvo, dopusti mi da te malo dodirnem." Nick ju je čvrsto držao dok je istraživala njegovo tijelo rukama, ustima i jezikom. Kao da je pronašla nešto što je davno izgubila i sada se toga malo-pomalo prisjećala.
  
  
  Nick se nagnuo, stavio ruke među njezina bedra i odnio je do kauča. Više se nije opirala, a u očima joj nije bilo ni traga straha. Kako mu je snaga rasla, uronila se u vođenje ljubavi, ispuštajući krike uzbuđenja. Nick ju je nastavio nježno tretirati i osjetio je dobrotu i sreću kakvu rijetko prije doživi.
  
  
  Kad je Alexi prišla i zagrlila ga svojim mekim, toplim tijelom, nježno ju je pogladila po plavoj kosi, osjećajući olakšanje i zadovoljstvo.
  
  
  "Dobro sam, Nick", rekla mu je tiho na uho, smijući se i jecajući u isto vrijeme. "Još sam uvijek savršeno zdrava."
  
  
  "Više si nego dobro, draga", nasmijao se. "Divna si." Pomislio je na Anyu. Oboje su mislili na Anyu, a on je znao da je ona dobro kao i uvijek. Saznat će prije ili kasnije.
  
  
  "O, Nicky", rekao je Alexi, sklupčavši se uz njegove grudi. "Volim te, Nick Carter. Volim te."
  
  
  Nick se nasmijao. "Dakle, bit će to i dalje dobar tjedan u Plazi."
  
  
  
  
  * * *
  
  
  
  
  
  
  O knjizi:
  
  
  
  
  
  Hu Can je vodeći kineski nuklearni znanstvenik. Postigao je takav položaj u Kini da ga praktički nitko ne može obuzdati. Mogao bih nastaviti.
  
  
  Nije tako loše, Nick. Najgore je što Hu Zan nije običan znanstvenik, već, prije svega, čovjek koji gaji nezamislivu mržnju prema svemu zapadnom. Ne samo prema SAD-u, već i prema Rusiji.
  
  Sada sigurno znamo da će uskoro sam poduzeti akciju, Nick. Idi u Kinu, tamo potraži pomoć od dva ruska agenta i moraš se riješiti ovog tipa. Mislim da će ti ovo biti najteži zadatak do sada, Nick...
  
  
  
  
  
  
  Lev Šklovski
  Prebjeg
  
  
  
  Nick Carter
  
  Prebjeg
  
  Prvo poglavlje.
  
  Sunce uvijek sja u Acapulcu. U maloj hotelskoj sobi s pogledom na bijelu pješčanu plažu, Nick Carter, AXE-ov glavni ubojica, promatrao je kako crvena kugla zalazećeg sunca izbija nad morem. Volio je taj spektakl i rijetko ga je propuštao, ali već je mjesec dana bio u Acapulcu i osjećao je kako se u njemu tinja nelagoda.
  
  Hawk je inzistirao da ovaj put uzme odmor, a Nick je isprva bio za. Ali mjesec dana je bilo predugo za besposličarenje. Trebao je misiju.
  
  Killmaster se okrenuo od prozora, koji se već mračio u sumraku, i pogledao ružni crni telefon na noćnom ormariću. Gotovo je poželio da zazvoni.
  
  Iza njega se začulo šuštanje plahti. Nick se okrenuo prema krevetu. Laura Best pružila je prema njemu svoje duge, preplanule ruke.
  
  "Opet, draga", rekla je promuklim glasom od sna.
  
  Nick joj je ušao u naručje, njegove snažne grudi gnječile su joj savršeno oblikovane, gole grudi. Prešao je usnama preko njezinih, kušajući miris sna u njezinu dahu. Laura je nestrpljivo pomicala usne. Vrhovima nogu povukla je plahtu među njih. Pokret ih je oboje oduševio. Laura Best znala je voditi ljubav. Noge, poput grudi - zapravo, kao i cijelo njezino biće - bile su savršeno oblikovane. Lice joj je odisalo dječjom ljepotom, kombinirajući nevinost i mudrost, a ponekad i otvorenu želju. Nick Carter nikada nije upoznao savršeniju ženu. Bila je sve svim muškarcima. Imala je ljepotu. Bila je bogata zahvaljujući naftnom bogatstvu koje joj je otac ostavio. Imala je pamet. Bila je jedna od najljepših osoba na svijetu, ili, kako je Nick više volio, među ostacima Jetseta. Vođenje ljubavi bio je njezin sport, njezin hobi, njezin poziv. Posljednja tri tjedna govorila je svojim međunarodnim prijateljima koliko je ludo zaljubljena u Arthura Porgesa, kupca i prodavača državnih viškova. Arthur Porges pokazao se kao Nickova prava maska.
  
  Nick Carter je također imao malo ravnih u području vođenja ljubavi. Malo je stvari koje su ga toliko zadovoljavale kao vođenje ljubavi s lijepom ženom. Vođenje ljubavi s Laurom Best ga je potpuno zadovoljavalo. I dalje...
  
  "Auč!" uzviknula je Laura. "Sad, dragi! Sad!" Nagnula se prema njemu, prelazeći noktima niz njegova mišićava leđa.
  
  I kad su završili vođenje ljubavi, ona je klonula i, teško dišući, otpala od njega.
  
  Otvorila je svoje velike smeđe oči i pogledala ga. "Bože, to je bilo dobro! To je bilo još bolje." Oči su joj kliznule niz njegove grudi. "Nikad se ne umaraš, zar ne?"
  
  Nick se nasmiješio. "Umoran sam." Legao je pokraj nje, izvukao jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom s noćnog ormarića, zapalio je i pružio joj.
  
  Laura se podigla na lakat kako bi mu bolje vidjela lice. Odmahnula je glavom, gledajući u cigaretu. "Žena koja te umara mora da je veća žena od mene."
  
  "Ne", rekao je Nick. Rekao je to dijelom zato što je vjerovao u to, a dijelom zato što je mislio da je to ono što je ona htjela čuti.
  
  Uzvratila mu je osmijeh. Bio je u pravu.
  
  "To je bilo pametno od tebe", rekla je, prelazeći kažiprstom preko njegovog nosa. "Uvijek kažeš pravu stvar u pravo vrijeme, zar ne?"
  
  Nick je duboko uvukao dim cigarete. "Ti si žena koja poznaje muškarce, to ti priznajem." A on je bio muškarac koji je poznavao žene.
  
  Laura Best ga je proučavala, a njezine velike oči sjajile su udaljenim svjetlom. Kestenjasta kosa padala joj je preko lijevog ramena, gotovo prekrivajući grudi. Kažiprstom je lagano klizila preko njegovih usana, grla; stavila je dlan na njegove ogromne grudi. Napokon je rekla: "Znaš da te volim, zar ne?"
  
  Nick nije želio da razgovor teče onako kako je išao. Kad je prvi put upoznao Lauru, savjetovala mu je da ne očekuje previše. Njihova veza bit će čisto za smijeh. Uživali su jedno u drugome, a kad je to izblijedjelo, rastali su se kao dobri prijatelji. Bez emocionalnih prekida, bez kičaste teatralnosti. Ona je slijedila njega, a on nju. Vodili su ljubav i zabavljali se. Točka. To je bila filozofija lijepih ljudi. I Nick se više nego složio. Pravio je pauzu između zadataka. Laura je bila jedna od najljepših žena koje je ikada upoznao. Zabava je bila glavna stvar.
  
  Ali u posljednje vrijeme postala je hirovita. S dvadeset i dvije godine već je bila udana i razvedena tri puta. Govorila je o svojim bivšim muževima kao što lovac govori o svojim trofejima. Da bi Laura voljela, morala je posjedovati. A za Nicka, to je bila jedina mana u njezinom savršenstvu.
  
  "Zar nije tako?" ponovi Laura, tražeći njegove oči.
  
  Nick je zgnječio cigaretu u pepeljari na noćnom ormariću. "Osjećaš li se kao da lebdiš na mjesečini?" upitao je.
  
  Laura se srušila na krevet pokraj njega. "Dovraga! Zar ne znaš kad te prosim?"
  
  "Što bih trebao predložiti?"
  
  "Brak, naravno. Želim da se oženiš sa mnom kako bih se odvojila od svega ovoga."
  
  Nick se nasmijao. "Idemo plivati na mjesečini."
  
  Laura nije uzvratila osmijeh. "Ne dok ne dobijem odgovor."
  
  Telefon je zazvonio.
  
  Nick se s olakšanjem pomaknuo prema njemu. Laura ga je uhvatila za ruku i zadržala je.
  
  "Nećeš se javiti na telefon dok ne dobijem odgovor."
  
  Slobodnom rukom, Nick je lako olabavio
  
  
  
  
  
  njezin čvrsti stisak na njegovoj ruci. Podigao je slušalicu, nadajući se da će čuti Hawkov glas.
  
  "Art, draga moja", rekao je ženski glas s blagim njemačkim naglaskom. "Mogu li razgovarati s Laurom, molim vas?"
  
  Nick je prepoznao glas kao Sonnyja, još jednog preživjelog iz Jet-Seta. Pružio je telefon Lauri. "Ovdje Sonny."
  
  Laura je bijesno skočila iz kreveta, isplazila jezik Nicku i prislonila telefon na uho. "Proklet bio, Sonny. Izabrao si vraški trenutak za poziv."
  
  Nick je stajao kraj prozora i gledao van, ali nije mogao vidjeti bijele kape koje su se slabo nazirale iznad tamnog mora. Znao je da će ovo biti posljednja noć koju će provesti s Laurom. Bez obzira na to je li Hawk nazvao ili ne, njihova je veza završila. Nick je bio pomalo ljut na sebe što je dopustio da ode tako daleko.
  
  Laura je spustila slušalicu. "Ujutro idemo brodom do Puerta Vallarte." Rekla je to lako, prirodno. Pravila je planove. "Mislim da bih trebala početi pakirati." Navukla je gaćice i podigla grudnjak. Lice joj je imalo koncentriran izraz, kao da naporno razmišlja.
  
  Nick je otišao do svojih cigareta i zapalio još jednu. Ovaj put joj nije ponudio jednu.
  
  "U redu?" upitala je Laura, stežući grudnjak.
  
  "Dobro što?"
  
  "Kada ćemo se vjenčati?"
  
  Nick se gotovo zagrcnuo dimom cigarete koji je udahnuo.
  
  "Puerta Vallarta bi bilo dobro mjesto", nastavila je. Još je uvijek pravila planove.
  
  Telefon je ponovno zazvonio.
  
  Nick ga je podigao. "Da?"
  
  Odmah je prepoznao Hawkov glas. "Gospodin Porges?
  
  "Da."
  
  "Ovdje Thompson. Koliko sam shvatio, imate četrdeset tona sirovog željeza na prodaju."
  
  "Ovo je točno."
  
  "Ako je cijena prava, možda bih bio zainteresiran za kupnju deset tona ovog proizvoda. Znate li gdje mi je ured?"
  
  "Da", odgovori Nick sa širokim osmijehom. Hawk ga je htio u deset sati. Ali deset sati danas ili sutra ujutro? "Hoće li sutra ujutro biti dovoljno?", upitao je.
  
  "U redu," oklijevao je Hawk. "Sutra imam nekoliko sastanaka."
  
  Nick više nije trebao govoriti. Što god mu je poglavica namijenio, bilo je hitno. Killmaster je pogledao Lauru. Njezino lijepo lice bilo je napeto. Promatrala ga je zabrinuto.
  
  "Uzet ću sljedeći avion odavde", rekao je.
  
  "Ovo će biti sjajno."
  
  Spustili su slušalicu zajedno.
  
  Nick se okrenuo prema Lauri. Da je bila Georgette, ili Sui Ching, ili bilo koja od Nickovih drugih prijateljica, napućila bi usne i napravila malu gužvu. Ali rastali su se kao prijatelji i obećali jedno drugome da će sljedeći put trajati dulje. Ali s Laurom nije tako išlo. Nikada nije upoznao nikoga poput nje. S njom je moralo biti sve ili ništa. Bila je bogata i razmažena i navikla je biti po svome.
  
  Laura je izgledala prekrasno stojeći u grudnjaku i gaćicama, s rukom na bokovima.
  
  "Pa?" rekla je, podižući obrve. Lice joj je imalo izraz malog djeteta koje gleda ono što joj želi oduzeti.
  
  Nick je htio da ovo bude što bezbolnije i kraće moguće. "Ako ideš u Puerta Vallartu, bolje da počneš pakirati. Doviđenja, Laura."
  
  Ruke su joj pale uz tijelo. Donja usna joj je počela lagano drhtati. "Znači, gotovo je?"
  
  "Da."
  
  "Potpuno?"
  
  "Točno", Nick je znao da više nikada ne može biti jedna od njegovih djevojaka. Prekid s njom morao je biti konačan. Ugasio je cigaretu koju je upravo popušio i čekao. Ako će ona eksplodirati, bio je spreman.
  
  Laura je slegnula ramenima, slabo mu se nasmiješila i počela otkopčavati grudnjak. "Onda neka ovaj zadnji put bude najbolji", rekla je.
  
  Vodili su ljubav, isprva nježno, a zatim bijesno, uzimajući od drugoga sve što su mogli dati. Ovo im je bio posljednji put zajedno; oboje su to znali. I Laura je cijelo vrijeme plakala, suze su joj tekle niz sljepoočnice, kvaseći jastuk ispod nje. Ali bila je u pravu. Ovo je bilo najbolje.
  
  U deset minuta i deset, Nick Carter ušao je u mali ured u zgradi Amalgamated Press and Wire Services na Dupont Circleu. U Washingtonu je padao snijeg, a ramena njegova kaputa bila su vlažna. Ured je mirisao na ustajali dim cigare, ali kratki, crni opušak zaglavljen među Hawkovim zubima nije se uspio zapaliti.
  
  Hawk je sjedio za slabo osvijetljenim stolom, ledenim očima pažljivo proučavajući Nicka. Promatrao je kako Nick vješa kaput i sjeda nasuprot njemu.
  
  Nick je već pohranio Lauru Best, zajedno sa svojom maskom Arthura Porgesa, u memoriju svog uma. Mogao se prizvati sjećanja kad god je htio, ali vjerojatnije je da je jednostavno ostao tamo. Sada je bio Nick Carter, N3, Killmaster za AX. Pierre, njegova sićušna plinska bomba, visjela je na svom omiljenom mjestu među njegovim nogama poput trećeg testisa. Hugova tanka štikla bila je čvrsto pričvršćena za njegovu ruku, spremna da mu sklizne u stisak ako mu zatreba. A Wilhelmina, njegov 9mm Luger, udobno se smjestila ispod lijevog pazuha. Njegove misli bile su usmjerene na Hawka, njegovo mišićavo tijelo željno akcije. Bio je naoružan i spreman za akciju.
  
  Hawk je zatvorio fascikl i zavalio se u stolicu. Izvukao je ružni crni opušak iz usta, s gađenjem ga pregledao i bacio u kantu za smeće pokraj svog stola. Gotovo odmah, stisnuo je još jednu cigaru među zubima, a kožasto lice mu je bilo obavijeno dimom.
  
  "Nick, imam težak zadatak za tebe", rekao je iznenada.
  
  
  
  
  
  
  
  Nick nije ni pokušao sakriti osmijeh. Obojica su znali da N3 uvijek ima najteže zadatke.
  
  Hawk je nastavio: "Znači li vam riječ 'melanom' išta?"
  
  Nick se sjetio da je jednom pročitao tu riječ. "Nešto ima veze s pigmentom kože, zar ne?"
  
  Zadovoljan osmijeh pojavio se na Hawkovom dobrodušnom licu. "Dovoljno blizu", rekao je. Otvorio je fascikl ispred sebe. "Nemojte dopustiti da vas te riječi od deset dolara zavaraju." Počeo je čitati. "Godine 1966., koristeći elektronski mikroskop, profesor John Lu otkrio je metodu za izolaciju i karakterizaciju kožnih bolesti poput melanoma, staničnog plavog nevusa, albinizma i drugih. Iako je ovo otkriće bilo važno samo po sebi, prava vrijednost ovog otkrića bila je u tome što je razumijevanjem i izolacijom tih bolesti postalo lakše dijagnosticirati ozbiljnije bolesti." Hawk je pogledao Nicka iz fascikla. "To je bilo 1966. godine."
  
  Nick se nagnuo naprijed, čekajući. Znao je da šef nešto smjera. Također je znao da je sve što je Hawk rekao važno. Dim cigare visio je u malom uredu poput plave magle.
  
  "Do jučer", rekao je Hawk, "profesor Lu radio je kao dermatolog na NASA-inom programu Venera. Radeći s ultraljubičastim i drugim oblicima zračenja, usavršavao je spoj superiorniji benzofenonima u zaštiti kože od štetnih zraka. Ako bude uspješan, imat će spoj koji štiti kožu od oštećenja od sunca, mjehurića, topline i zračenja." Hawk je zatvorio fascikl. "Ne moram vam govoriti o vrijednosti takvog spoja."
  
  Nickov je mozak apsorbirao informaciju. Ne, nije trebao govoriti. Njegova vrijednost za NASA-u bila je očita. U malim kabinama svemirskih letjelica, astronauti su ponekad bili izloženi štetnim zrakama. S novim spojem, zrake su se mogle neutralizirati. S medicinske perspektive, njegova primjena mogla bi se proširiti na žuljeve i opekline. Mogućnosti su se činile beskrajnima.
  
  Ali Hawk je rekao do jučer. "Što se dogodilo jučer?" upitao je Killmaster.
  
  Hawk je ustao i prišao tmurnom prozoru. U laganoj snježnoj padalini i tami nije se moglo vidjeti ništa osim odraza vlastitog žilavog tijela, odjevenog u široko, izgužvano odijelo. Duboko je povukao dim cigare i otpuhnuo dim prema odrazu. "Jučer je profesor John Lu odletio u Hong Kong." Šef se okrenuo prema Nicku. "Jučer je profesor John Lu objavio da prebjegava Chi Cornsu!"
  
  Nick je zapalio jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom. Razumio je ozbiljnost takvog prebjega. Da je spoj usavršen u Kini, njegova najočitija vrijednost bila bi zaštita kože od nuklearnog zračenja. Kina je već imala hidrogensku bombu. Takva zaštita mogla bi im biti zeleno svjetlo za upotrebu bombi. "Zna li netko zašto je profesor odlučio otići?" upitao je Nick.
  
  Hawk je slegnuo ramenima. "Nitko - ni NASA, ni FBI, ni CIA - nitko ne može smisliti razlog. Prekjučer je otišao na posao i dan je prošao normalno. Jučer je u Hong Kongu objavio da će prebjeći. Znamo gdje je, ali ne želi nikoga vidjeti."
  
  "Što je s njegovom prošlošću?" upitao je Nick. "Ima li išta komunističko?"
  
  Cigara se ugasila. Hawk ju je žvakao dok je govorio. "Ništa. On je kinesko-američkog podrijetla, rođen u kineskoj četvrti San Francisca. Doktorirao je na Berkeleyju, oženio se djevojkom koju je tamo upoznao, počeo raditi za NASA-u 1967. Ima dvanaestogodišnjeg sina. Kao i većina znanstvenika, nema političkih interesa. Posvećen je dvjema stvarima: svom poslu i obitelji. Njegov sin igra malu ligu. Na odmoru vodi obitelj na ribolov u Meksičkom zaljevu u njihovom vanbrodskom čamcu od osamnaest stopa." Šef se zavalio u stolicu. "Ne, nema ništa o njegovoj prošlosti."
  
  Killmaster je ugasio cigaretu. Gusti dim visio je u malom uredu. Radijator je stvarao vlažnu vrućinu, a Nick je osjetio kako se lagano znoji. "Mora da je ili posao ili obitelj", rekao je.
  
  Hawk je kimnuo. "Razumijem. Međutim, imamo mali problem. CIA nas je obavijestila da nemaju namjeru dopustiti mu da radi na tom objektu u Kini. Ako ga Chi Korni dohvate, CIA će poslati agenta da ga ubije."
  
  Nick se sjetio nečeg sličnog. Nije bilo neuobičajeno. Čak je i AXE to ponekad radio. Kada sve ostalo nije uspjelo vratiti prebjega, i ako je bio dovoljno važan, posljednji korak bio je ubiti ga. Ako se agent ne bi vratio, šteta. Agenti su bili opcionalni.
  
  "Stvar je u tome", rekao je Hawk, "što ga NASA želi natrag. On je briljantan znanstvenik i dovoljno mlad da ono na čemu sada radi bude samo početak." Bez humora se nasmiješio Nicku. "To ti je zadatak, N3. Upotrijebi nešto manje od otmice, ali vrati ga!"
  
  "Da, gospodine."
  
  Hawk je izvukao opušak cigare iz usta. Pridružio se drugom u kanti za smeće. "Profesor Lu imao je kolegu dermatologa u NASA-i. Bili su dobri prijatelji s posla, ali iz sigurnosnih razloga nikada se nisu sastali. Zove se Chris Wilson. Ovo će ti biti maska. Moglo bi ti otvoriti vrata u Hong Kongu."
  
  
  
  
  
  
  
  "A što je s profesorovom obitelji?" upitao je Nick.
  
  "Koliko znamo, njegova supruga je još uvijek u Orlandu. Dat ćemo vam njezinu adresu. Međutim, već je intervjuirana i nije nam mogla dati ništa korisno."
  
  "Ne bi škodilo pokušati."
  
  Hawkov ledeni pogled odražavao je odobravanje. N3 je malo prihvaćao zauzvrat za riječi. Ništa nije bilo dovršeno dok to osobno nije isprobao. To je bio jedini razlog zašto je Nick Carter bio AXE-ov agent broj jedan. "Naši odjeli su vam na raspolaganju", rekao je Hawk. "Uzmite što god vam treba. Sretno, Nick."
  
  Nick je već stajao. "Dat ću sve od sebe, gospodine." Znao je da šef nikada ne očekuje više ili manje nego što on može.
  
  U AXE-ovom odjelu za specijalne efekte i montažu, Nick je dobio dvije maske za koje je mislio da će mu trebati. Jedna je bila Chris Wilson, koja je uključivala samo odjeću, malo podstave i nekoliko promjena u ponašanju. Druga, koja će se koristiti kasnije, bila je malo složenija. Sve što mu je trebalo - odjeću i šminku - držao je u tajnom pretincu u prtljazi.
  
  U Dokumentima je napamet naučio dvosatno snimljeno predavanje o radu Chrisa Wilsona u NASA-i, kao i sve što je njegov osobni AX znao o tom čovjeku. Nabavio je potrebnu putovnicu i dokumente.
  
  Do podneva, pomalo bucmasti, šareni novi Chris Wilson ukrcao se na let 27, Boeing 707, za Orlando na Floridi.
  
  DRUGO POGLAVLJE
  
  Dok je avion kružio oko Washingtona prije nego što je skrenuo prema jugu, Nick je primijetio da se snijeg malo razrijedio. Komadi plavog neba provirivali su iza oblaka, a dok se avion penjao, sunčeva svjetlost obasjavala mu je prozor. Smjestio se u svoje sjedalo i kada se svjetlo za zabranu pušenja ugasilo, zapalio je jednu od svojih cigareta.
  
  Nekoliko stvari činilo se čudnim u vezi s profesorovim Luovim prebjegom. Prvo, zašto nije poveo obitelj sa sobom? Ako su mu Chi Kornovi nudili bolji život, činilo se logičnim da bi želio da ga njegova žena i sin dijele s njim. Osim, naravno, ako je njegova žena bila razlog njegovog bijega.
  
  Druga misterija bila je kako su Chi Kornovi znali da profesor radi na ovom spoju za kožu. NASA je imala strogi sigurnosni sustav. Svi koji su radili za njih bili su temeljito provjereni. Ipak , Chi Kornovi su znali za spoj i uvjerili su profesora Lua da ga usavrši za njih. Kako? Što su mu mogli ponuditi što Amerikanci ne bi mogli parirati?
  
  Nick je namjeravao pronaći odgovore. Također je namjeravao vratiti profesora. Ako CIA pošalje agenta da ubije ovog čovjeka, to bi značilo da je Nick podbacio - a Nick nije imao namjeru podbaciti.
  
  Nick se i prije susreo s prebjezima. Otkrio je da dezertiraju iz pohlepe, ili bježeći od nečega ili trčeći prema nečemu. U slučaju profesora Lua, moglo je biti nekoliko razloga. Broj jedan, naravno, bio je novac. Možda su mu Chi Kornovi obećali jednokratni ugovor za kompleks. Naravno, NASA nije bila najplaćenija organizacija. I svatko uvijek može dobro doći dodatna ogrebotina.
  
  Zatim su tu bili obiteljski problemi. Nick je pretpostavljao da svaki oženjeni muškarac ima bračnih problema u nekom trenutku. Možda mu je žena spavala s ljubavnikom. Možda je Chi Corns imao nekoga boljeg za njega. Možda mu se jednostavno nije sviđao brak, a ovo se činilo kao najlakši izlaz. Dvije stvari su mu bile važne: obitelj i posao. Ako je osjećao da mu se obitelj raspada, to bi moglo biti dovoljno da ga otjera. Ako ne, onda je bio dovoljan i njegov posao. Kao znanstvenik, vjerojatno je zahtijevao određenu slobodu u svom radu. Možda je Chi Corns nudio neograničenu slobodu, neograničene mogućnosti. To bi bio motivacijski faktor za svakog znanstvenika.
  
  Što je Killmaster više razmišljao o tome, to se više mogućnosti otvaralo. Odnos čovjeka sa sinom; dospjeli računi i prijetnje oduzimanjem imovine; odbojnost prema američkoj političkoj politici. Sve je bilo moguće, moguće i vjerojatno.
  
  Naravno, Chi Cornovi su zapravo mogli natjerati profesora na bijeg prijeteći mu. "Do vraga sa svime", pomislio je Nick. Kao i uvijek, igrao je po sluhu, koristeći svoje talente, oružje i domišljatost.
  
  Nick Carter zurio je u krajolik koji se polako kretao daleko ispod njegovog prozora. Nije spavao četrdeset osam sati. Koristeći jogu, Nick se usredotočio na potpuno opuštanje tijela. Njegov um je ostao usklađen s okolinom, ali se prisilio da se opusti. Svaki mišić, svako vlakno, svaka stanica potpuno su se opustili. Svima koji su ga promatrali izgledao je kao čovjek u dubokom snu, ali oči su mu bile otvorene, a mozak pri svijesti.
  
  Ali njegovo opuštanje nije bilo suđeno. Stjuardesa ga je prekinula.
  
  "Jeste li dobro, gospodine Wilson?" upitala je.
  
  "Da, u redu", rekao je Nick, a mišići su mu se ponovno napeli.
  
  "Mislio sam da si se onesvijestio. Da ti nešto donesem?"
  
  "Ne, hvala."
  
  Bila je prekrasno stvorenje s bademastim očima, visokim jagodicama i punim, sočnim usnama. Liberalna politika zrakoplovne tvrtke o uniformama dopuštala je da joj bluza čvrsto prianja uz velike, istaknute grudi. Nosila je remen jer su ga sve zrakoplovne tvrtke zahtijevale. Ali Nick je sumnjao u to
  
  
  
  
  
  
  Nosila je takvu osim kad je radila. Naravno, nije joj trebala.
  
  Stjuardesa je pocrvenjela pod njegovim pogledom. Nickov ego bio je dovoljno jak da zna da čak i s debelim naočalama i debelim strukom, još uvijek utječe na žene.
  
  "Uskoro ćemo biti u Orlandu", rekla je, a obrazi su joj se zarumenili.
  
  Dok se kretala niz prolaz ispred njega, njezina kratka suknja otkrivala je duge, prekrasno sužene noge, a Nick je blagoslovio kratke suknje. Na trenutak je razmišljao da je pozove na večeru. Ali znao je da neće biti vremena. Nakon što je završio s intervjuom s gospođom Lu, morao se ukrcati na avion za Hong Kong.
  
  Na malom aerodromu u Orlandu, Nick je sakrio prtljagu u ormarić i dao taksistu profesorovu kućnu adresu. Osjećao se pomalo nelagodno dok se smjestio na stražnje sjedalo taksija. Zrak je bio zagušljiv i vruć, i iako je Nick skinuo kaput, još uvijek je nosio teško odijelo. A ni sva ta podstava oko struka nije puno pomogla.
  
  Kuća je bila stisnuta između drugih kuća, baš kao i ona s obje strane bloka. Zbog vrućine, prskalice su bile na gotovo svima. Travnjaci su izgledali dobro održavani i bujno zeleni. Voda iz oluka tekla je niz obje strane ulice, a inače bijeli betonski pločnici bili su potamnjeni vlagom iz prskalica. Kratki pločnik protezao se od trijema do rubnika. Čim je Nick platio taksistu, osjetio je da ga netko promatra. Počelo je s naježenim dlačicama na potiljku. Lagani, trnci su prošli kroz njega, a zatim brzo nestali. Nick se okrenuo prema kući taman na vrijeme da vidi kako se zavjesa vraća na svoje mjesto. Killmaster je znao da ga čekaju.
  
  Nick nije bio osobito zainteresiran za intervju, pogotovo ne s kućanicama. Kao što je Hawk istaknuo, ona je već bila intervjuirana i nije imala ništa korisno za ponuditi.
  
  Dok se Nick približavao vratima, zurio je u njezino lice, otkrivajući svoj najširi dječački osmijeh. Jednom je pozvonio na vrata. Vrata su se odmah otvorila i našao se licem u lice s gospođom John Lou.
  
  "Gospođice Lou?" upitao je Killmaster. Kad je dobio kratak kimanje glavom, rekao je: "Zovem se Chris Wilson. Radio sam s vašim suprugom. Zanimalo me mogu li na trenutak razgovarati s vama."
  
  "Što?" Namrštila se.
  
  Nickov osmijeh se smrznuo na licu. "Da. John i ja smo bili dobri prijatelji. Ne mogu shvatiti zašto je to učinio."
  
  "Već sam razgovarala s nekim iz NASA-e." Nije se pomaknula da šire otvori vrata ili ga pozove unutra.
  
  "Da", rekao je Nick. "Siguran sam da znaš." Mogao je razumjeti njezino neprijateljstvo. Odlazak njezina supruga bio joj je dovoljno težak i bez CIA-e, FBI-a, NASA-e, a sada i bez njega koji ju je gnjavio. Killmaster se osjećao kao magarac kakvim se pretvarao. "Kad bih samo mogao razgovarati s tobom..." Pustio je da riječi zamru.
  
  Gospođa Lu duboko je udahnula. "Odlično. Uđite." Otvorila je vrata, malo se povukavši.
  
  Jednom unutra, Nick je nespretno zastao u hodniku. Kuća je bila malo hladnija. Prvi put je pogledao gospođu Lou.
  
  Bila je niska, visoka nešto manje od metar i pol. Nick je procijenio da ima između trideset i trideset godina. Njezina crna kosa visjela je u gustim kovrčama na vrhu glave, pokušavajući stvoriti iluziju visine, ali to nije sasvim postigla. Obline njezina tijela glatko su se stapale u okruglost koja nije bila osobito gusta, ali teža nego inače. Težila je oko dvadeset i pet kilograma više. Njezine orijentalne oči bile su njezina najupečatljivija značajka, i znala je to. Bile su pažljivo izrađene s taman pravom količinom tuša za oči i sjenila. Gospođa Lou nije nosila ruž za usne ni drugu šminku. Uši su joj bile probušene, ali naušnice nisu visjele s njih.
  
  "Molim vas, uđite u dnevnu sobu", rekla je.
  
  Dnevni boravak bio je namješten modernim namještajem i, kao i predsoblje, prekriven debelim tepihom. Orijentalni uzorak vijorio se po tepihu, ali Nick je primijetio da je uzorak tepiha bio jedini orijentalni uzorak u sobi.
  
  Gospođa Lou pokazala je Killmasteru na krhku sofu i sjela na stolicu nasuprot njemu. "Mislim da sam ostalima rekla sve što znam."
  
  "Siguran sam da jesi", rekao je Nick, prvi put prestajući s osmijehom. "Ali to je zbog moje savjesti. John i ja smo blisko surađivali. Ne bih volio pomisliti da je ovo učinio zbog nečega što sam ja rekao ili učinio."
  
  "Mislim da ne", rekla je gospođa Lou.
  
  Kao i većina kućanica, gospođa Lou nosila je hlače. Preko njih je nosila mušku košulju koja joj je bila prevelika. Nick je volio ženske vrećaste košulje, posebno one koje su se zakopčavale sprijeda. Nije volio ženske hlače. Pripadale su uz haljine ili suknje.
  
  Sad ozbiljno, s potpuno nestalim osmijehom, rekao je: "Možeš li se sjetiti bilo kojeg razloga zašto bi John htio otići?"
  
  "Ne", rekla je. "Ali ako ti je zbog toga išta bolje, sumnjam da to ima ikakve veze s tobom."
  
  "Onda to mora biti nešto ovdje kod kuće."
  
  "Zaista ne bih znala reći." Gospođa Lu postala je nervozna. Sjedila je s nogama podvučenim pod sebe i nastavila vrtjeti vjenčani prsten oko prsta.
  
  Nicku su naočale bile teške na nosu. Ali podsjećale su ga na to tko se pretvarao da jest.
  
  
  
  
  
  
  U ovakvoj situaciji bilo bi prelako početi postavljati pitanja poput Nicka Cartera. Prekrižio je noge i protrljao bradu. "Ne mogu se otrgnuti osjećaja da sam nekako ja sve ovo uzrokovao. John je volio svoj posao. Bio je odan vama i dečku. Koji su mu mogli biti razlozi, gospođo Lou?" upitala je nestrpljivo. "Kakvi god bili njegovi razlozi, sigurna sam da su bili osobni."
  
  "Naravno", Nick je znao da pokušava prekinuti ovaj razgovor. Ali još nije bio sasvim spreman. "Je li se išta dogodilo ovdje kod kuće u posljednjih nekoliko dana?"
  
  "Što misliš?" Suzila je oči i pažljivo ga je proučavala. Bila je oprezna.
  
  "Bračni problemi", rekao je Nick bez ustručavanja.
  
  Stisnula je usne. "Gospodine Wilson, mislim da se ovo vas ne tiče. Koji god razlog moj muž ima za odlazak, može se pronaći u NASA-i, a ne ovdje."
  
  Bila je ljuta. Nick je bio dobro. Ljutiti ljudi ponekad kažu stvari koje inače ne bi rekli. "Znaš li na čemu je radio u NASA-i?"
  
  "Naravno da ne. Nikad nije pričao o svom poslu."
  
  Ako nije znala ništa o njegovom radu, zašto je krivila NASA-u za njegovu želju da ode? Je li to bilo zato što je mislila da je njihov brak toliko dobar da bi to trebao biti njegov posao? Nick je odlučio krenuti drugim putem. "Ako John pobjegne, hoćete li mu se ti i dječak pridružiti?"
  
  Gospođa Lu ispravila je noge i nepomično sjedila na stolici. Dlanovi su joj bili znojni. Naizmjenično je trljala ruke i okretala prsten. Suzbila je ljutnju, ali je i dalje bila nervozna. "Ne", odgovorila je mirno. "Ja sam Amerikanka. Moje mjesto je ovdje."
  
  "Što ćeš onda učiniti?"
  
  "Razvedi se od njega. Pokušaj pronaći drugi život za mene i dečka."
  
  "Razumijem." Hawk je bio u pravu. Nick ovdje nije ništa naučio. Iz nekog razloga, gospođa Lou bila je oprezna.
  
  "Pa, neću ti više gubiti vrijeme." Ustao je, zahvalan na prilici. "Mogu li upotrijebiti tvoj telefon da pozovem taksi?"
  
  "Naravno." Gospođa Lou kao da se malo opustila. Nick je gotovo mogao vidjeti kako napetost nestaje s njezina lica.
  
  Dok se Killmaster spremao javiti na telefon, čuo je kako su se vrata negdje u stražnjem dijelu kuće zalupila. Nekoliko sekundi kasnije, dječak je upao u dnevnu sobu.
  
  "Mama, ja..." Dječak je ugledao Nicka i ukočio se. Brzo je pogledao majku.
  
  "Mike", rekla je gospođa Lu, ponovno nervozno. "Ovo je gospodin Wilson. Radio je s vašim ocem. Ovdje je da postavlja pitanja o vašem ocu. Razumiješ li, Mike? Ovdje je da postavlja pitanja o vašem ocu." Naglasila je te posljednje riječi.
  
  "Razumijem", rekao je Mike. Pogledao je Nicka, očima jednako opreznim kao i majčine.
  
  Nick se ljubazno nasmiješio dječaku. "Bok, Mike."
  
  "Bok." Sitne kapljice znoja pojavile su mu se na čelu. S pojasa mu je visjela bejzbolska rukavica. Sličnost s majkom bila je očita.
  
  "Želiš malo vježbe?" upitao je Nick, pokazujući na rukavicu.
  
  "Da, gospodine."
  
  Nick je riskirao. Napravio je dva koraka i stao između dječaka i njegove majke. "Reci mi, Mike", rekao je. "Znaš li zašto je tvoj otac otišao?"
  
  Dječak je zatvorio oči. "Moj otac je otišao zbog posla." Zvučalo je dobro uvježbano.
  
  "Jesi li se slagao/la s ocem?"
  
  "Da, gospodine."
  
  Gospođa Lou ustala je. "Mislim da je bolje da odeš", rekla je Nicku.
  
  Killmaster je kimnuo. Podigao je slušalicu i pozvao taksi. Kad je spustio slušalicu, okrenuo se prema paru. Nešto nije bilo u redu. Obojica su znali više nego što su otkrivali. Nick je pretpostavio da je riječ o jednoj od dvije stvari. Ili su obojica planirali pridružiti se profesoru ili su oni bili razlog njegovog bijega. Jedno je bilo jasno: od njih neće ništa naučiti. Nisu mu vjerovali niti su mu vjerovali. Sve što su mu rekli bili su njihovi unaprijed uvježbani govori.
  
  Nick je odlučio ostaviti ih u stanju blagog šoka. "Gospođo Lu, letim u Hong Kong razgovarati s Johnom. Ima li kakvih poruka?"
  
  Trepnula je i na trenutak joj se izraz lica promijenio. Ali onda se oprezan pogled vratio. "Nema poruka", rekla je.
  
  Taksi se zaustavio na ulici i zatrubio. Nick se uputio prema vratima. "Nema potrebe da mi pokazujete izlaz." Osjetio je kako ga promatraju sve dok nije zatvorio vrata za sobom. Vani, ponovno u vrućini, osjetio je, a ne vidio, kako se zavjesa smiče s prozora. Promatrali su ga dok se taksi udaljavao od rubnika.
  
  U zagušljivoj vrućini, Nick se ponovno kotrljao prema zračnoj luci i skinuo naočale s debelim, rožnatim okvirima. Nije ih bio navikao nositi. Želatinozna obloga oko struka, oblikovana poput dijela njegove kože, osjećala se poput plastične vrećice. Zrak mu nije dopirao do kože i počeo se obilno znojiti. Floridska vrućina nije bila poput one u Meksiku.
  
  Nickove su misli bile ispunjene neodgovorenim pitanjima. Njih dvoje bili su čudan par. Niti jednom tijekom njihova posjeta gospođa Lou nije spomenula da želi da joj se muž vrati. I nije imala poruku za njega. To je značilo da će mu se vjerojatno pridružiti kasnije. Ali to je također zvučalo pogrešno. Njihov stav sugerirao je da misle da je već otišao, i to zauvijek.
  
  
  
  
  
  Ne, ovdje je bilo nešto drugo, nešto što nije mogao razumjeti.
  
  U TREĆEM POGLAVLJU
  
  Killmaster je morao dva puta presjedati, jednom u Miamiju, a zatim u Los Angelesu, prije nego što je uhvatio direktan let za Hong Kong. Nakon što je preletio Pacifik, pokušao se opustiti, malo odspavati. Ali opet, to se nije dogodilo; osjetio je kako mu se dlačice na potiljku ponovno dižu. Ponovno ga je prošla jeza. Netko ga je promatrao.
  
  Nick je ustao i polako krenuo niz prolaz prema toaletima, pažljivo proučavajući lica s obje strane. Avion je bio više od pola ispunjen Orijentalcima. Neki su spavali, drugi su gledali kroz svoje tamne prozore, a treći su ga lijeno pogledavali dok je prolazio. Nitko se nije okrenuo da ga pogleda nakon što je prošao, i nitko nije imao izgled promatrača. Jednom u toaletu, Nick je poprskao lice hladnom vodom. U ogledalu je pogledao odraz svog zgodnog lica, duboko preplanulog meksičkim suncem. Je li to bila njegova mašta? Znao je bolje. Netko u avionu ga je promatrao. Je li promatrač bio s njim u Orlandu? Miamiju? Los Angelesu? Gdje ga je Nick pokupio? Neće pronaći odgovor gledajući svoje lice u ogledalu.
  
  Nick se vratio na svoje mjesto, gledajući potiljke. Činilo se da ga nitko ne propušta.
  
  Stjuardesa mu je prišla baš kad je palio jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom.
  
  "Je li sve u redu, gospodine Wilson?" upitala je.
  
  "Ne može biti bolje", odgovorio je Nick, široko se osmjehujući.
  
  Bila je Engleskinja, malih grudi i dugih nogu. Njezina svijetla koža mirisala je na zdravlje. Imala je sjajne oči i ružičaste obraze, a sve što je osjećala, mislila i željela odražavalo se na njezinu licu. I nije bilo sumnje u ono što je upravo sada bilo napisano na njezinu licu.
  
  "Mogu li ti išta ponuditi?" upitala je.
  
  Bilo je to sugestivno pitanje, što god, samo pitajte: kava, čaj ili ja. Nick je dobro razmislio. Prepun avion, više od četrdeset osam sati bez sna, previše toga mu je išlo protiv glave. Trebao mu je odmor, a ne romantika. Ipak, nije htio potpuno zatvoriti vrata.
  
  "Možda kasnije", konačno je rekao.
  
  "Naravno." U očima joj je bljesnulo razočaranje, ali mu se toplo nasmiješila i krenula dalje.
  
  Nick se zavalio u stolicu. Iznenađujuće, navikao se na želatinski pojas oko struka. Naočale su mu, međutim, i dalje smetale pa ih je skinuo kako bi očistio leće.
  
  Osjetio je lagani ubod žaljenja za stjuardesom. Nije čak ni znao njezino ime. Ako se dogodi "kasnije", kako će je pronaći? Saznat će njezino ime i gdje će biti sljedeći mjesec prije nego što uopće izađe iz aviona.
  
  Hladnoća ga je ponovno pogodila. "Dovraga", pomislio je, "mora postojati način da saznamo tko ga promatra." Znao je da ako to stvarno želi, postoje načini da to sazna. Sumnjao je da će čovjek išta pokušati u avionu. Možda su očekivali da će ih odvesti ravno do profesora. Pa, kad su stigli u Hong Kong, imao je nekoliko iznenađenja za sve. Trenutno mu je trebao odmor.
  
  Killmaster je htio objasniti svoje čudne osjećaje prema gospođi Lu i dječaku. Da su mu rekli istinu, profesor Lu je u nevolji. To je značilo da je zapravo dezertirao isključivo zbog svog posla. I nekako se to jednostavno nije činilo ispravnim, pogotovo s obzirom na profesorov prošli rad u dermatologiji. Njegova otkrića, njegovi stvarni eksperimenti, nisu ukazivali na čovjeka nezadovoljnog svojim radom. A ne baš topao prijem koji je Nick dobio od gospođe Lu naveo ga je da brak smatra jednim od razloga. Profesor je sigurno rekao svojoj ženi za Chrisa Wilsona. A ako se Nick razotkrio tijekom razgovora s njom, nije bilo razloga za njezino neprijateljstvo prema njemu. Iz nekog razloga, gospođa Lu je lagala. Imao je osjećaj da "nešto nije u redu" u kući.
  
  Ali upravo sada Nicku je trebao odmor i dobit će ga. Ako ga je gospodin Štosit htio gledati kako spava, neka bude tako. Kad se javio onome tko mu je naredio da pazi na Nicka, bio je stručnjak za promatranje muškaraca dok spavaju.
  
  Killmaster se potpuno opustio. Um mu se ispraznio, osim jednog odjeljka koji je uvijek ostajao svjestan okoline. Taj dio mozga bio mu je životno osiguranje. Nikada se nije odmarao, nikada se nije isključivao. Mnogo puta mu je spasio život. Zatvorio je oči i odmah zaspao.
  
  Nick Carter se odmah probudio, sekundu prije nego što mu je ruka dotaknula rame. Dopustio je ruci da ga dotakne prije nego što je otvorio oči. Zatim je stavio svoju veliku ruku na ženin vitki dlan. Pogledao je u sjajne oči engleske stjuardese.
  
  "Vežite pojas, gospodine Wilson. Uskoro ćemo sletjeti." Slabo je pokušala odmaknuti ruku, ali Nick ju je pritisnuo za rame.
  
  "Ne gospodin Wilson", rekao je. "Chris."
  
  Prestala je pokušavati odmaknuti ruku. "Chris", ponovila je.
  
  "A ti..." Pustio je da rečenica visi u zraku.
  
  "Sharon. Sharon Russell."
  
  "Koliko dugo ćeš ostati u Hong Kongu, Sharon?"
  
  Tračak razočaranja ponovno se pojavio u njezinim očima. "Samo sat vremena
  
  
  
  
  
  
  "Bojim se. Moram uhvatiti sljedeći let."
  
  Nick je prstima prešao niz njezinu ruku. "Sat nije dovoljno vremena, zar ne?"
  
  "Ovisi."
  
  Nick je htio provesti s njom više od sat vremena, puno više. "Ono što imam na umu trajat će barem tjedan dana", rekao je.
  
  "Tjedan dana!" Sad je bila znatiželjna, to joj se vidjelo u očima. Bilo je tu još nešto. Oduševljenje.
  
  "Gdje ćeš biti sljedeći tjedan, Sharon?"
  
  Lice joj se razvedrilo. "Počinjem godišnji odmor sljedeći tjedan."
  
  "A gdje će to biti?"
  
  "Španjolska. Barcelona, pa Madrid."
  
  Nick se nasmiješio. "Hoćeš li me čekati u Barceloni? Možemo igrati zajedno u Madridu."
  
  "To bi bilo divno." Gurnula mu je komad papira u dlan. "Ovdje ću odsjesti u Barceloni."
  
  Nick je morao potisnuti smijeh. Očekivala je to. "Vidimo se sljedeći tjedan onda", rekao je.
  
  "Vidimo se sljedeći tjedan." Stisnula mu je ruku i krenula prema ostalim putnicima.
  
  I kad su sletjeli, i kad je Nick izlazio iz aviona, ponovno mu je stisnula ruku, tiho rekavši: "Ole."
  
  Iz zračne luke, Killmaster je taksijem otišao ravno do luke. U taksiju, s kovčegom na podu među nogama, Nick je provjerio promjenu vremenske zone i namjestio sat. Bio je utorak, 22:35.
  
  Vani, ulice Victorije nisu se promijenile od Killmasterovog posljednjeg posjeta. Njegov vozač je nemilosrdno upravljao Mercedesom kroz promet, uvelike se oslanjajući na trubu. Ledena hladnoća visjela je u zraku. Ulice i automobili svjetlucali su od nedavne kiše. Od rubnika do zgrada, ljudi su se besciljno miješali, prekrivajući svaki kvadratni centimetar pločnika. Pogrbili su se, spuštenih glava, ruku prekriženih na trbuhu i polako se kretali naprijed. Neki su sjedili na rubnicima, štapićima za jelo stavljajući hranu iz drvenih zdjela u usta. Dok su jeli, oči su im sumnjičavo lutale s jedne strane na drugu, kao da se srame jesti dok se mnogi drugi ne srame.
  
  Nick se zavalio u sjedalo i nasmiješio. Ovo je bila Victoria. S druge strane luke ležao je Kowloon, jednako prepun i egzotičan. Ovo je bio Hong Kong, tajanstven, lijep, a ponekad i smrtonosan. Bezbrojna crna tržišta su cvjetala. Ako ste imali prave kontakte i pravu količinu novca, ništa nije bilo neprocjenjivo. Zlato, srebro, žad, cigarete, djevojke; sve je bilo dostupno, sve je bilo na prodaju, ako je cijena bila prava.
  
  Nicka su fascinirale ulice svakog grada; ulice Hong Konga fascinirale su ga. Promatrajući prepune pločnike iz svog taksija, primijetio je mornare kako se brzo kreću kroz gužvu. Ponekad su se kretali u skupinama, ponekad u parovima, ali nikada sami. I Nick je znao prema čemu jure: djevojci, boci, komadu repa. Mornari su bili mornari posvuda. Večeras će ulice Hong Konga vrvjeti od aktivnosti. Američka flota je stigla. Nick je mislio da je promatrač još uvijek s njim.
  
  Dok se taksi približavao luci, Nick je ugledao sampane nagurane poput sardina na doku. Stotine ih je bilo pričvršćeno zajedno, tvoreći minijaturnu plutajuću koloniju. Hladnoća je uzrokovala da se iz grubih dimnjaka urezanih u kabine izvija ružan plavi dim. Ljudi su cijeli život proveli na tim malim brodovima; jeli su, spavali i umirali na njima, a činilo se da ih je bilo još stotine otkako ih je Nick zadnji put vidio. Veće džunke bile su razasute tu i tamo među njima. A iza njih, ogromni, gotovo monstruozni brodovi američke flote ležali su usidreni. "Kakav kontrast", pomislio je Nick. Sampani su bili mali, skučeni i uvijek prepuni. Fenjeri su im davali jeziv, njišući se izgled, dok su ih divovski američki brodovi, jarko osvijetljeni svojim generatorima, činili gotovo pustima. Stajali su nepomično, poput kamenja, u luci.
  
  Ispred hotela, Nick je platio taksistu i, ne osvrćući se, brzo ušao u zgradu. Čim je ušao, zamolio je službenika za sobu s prekrasnim pogledom.
  
  Dobio je jedan s pogledom na luku. Točno ispod, valovi glava vijugali su poput mrava, žureći se nikamo. Nick je stajao malo sa strane prozora, promatrajući mjesečinu kako svjetluca na vodi. Nakon što je dao napojnicu i otpustio nosača prtljage, ugasio je sva svjetla u sobi i vratio se do prozora. Slani zrak dopro mu je do nosnica, pomiješan s mirisom kuhane ribe. Čuo je stotine glasova s pločnika. Pažljivo je proučavao lica i, ne vidjevši što je želio, brzo je prešao prozor kako bi se učinio što ružnijom metom. Pogled s druge strane pokazao se otkrivajućim.
  
  Jedan čovjek se nije kretao s gomilom. I nije se probijao kroz nju. Stajao je ispod ulične svjetiljke s novinama u rukama.
  
  "Bože!" pomisli Nick. "Ali novine! Noću, usred gužve, pod lošom uličnom svjetiljkom - čitaš novine?"
  
  Previše je pitanja ostalo neodgovoreno. Killmaster je znao da može izgubiti ovog očiglednog amatera kad god i ako to poželi. Ali želio je odgovore. A gospodin Watsit koji ga je slijedio bio je prvi korak koji je poduzeo otkako je započeo ovu misiju. Dok je Nick promatrao, prišao mu je drugi čovjek, snažno građen muškarac odjeven poput kulija.
  
  
  
  
  
  
  Lijevom rukom stezao je paket zamotan u smeđe. Izmijenili su riječi. Prvi čovjek pokazao je na paket, odmahujući glavom. Izmijenili su još riječi, sve žustrije. Drugi čovjek gurnuo je paket prvome. Počeo je odbijati, ali ga je nevoljko uzeo. Okrenuo je leđa drugom čovjeku i nestao u gomili. Drugi čovjek sada je motrio hotel.
  
  Nick je pomislio da će se gospodin Watsit presvući u kuli odijelo. To je vjerojatno došlo s opremom. U Killmasterovoj glavi se stvarao plan. Dobre ideje su se probavljale, oblikovale, obrađivale, slagale kako bi postale dio plana. Ali još uvijek je bilo grubo. Svaki plan uzet iz uma bio je grub. Nick je to znao. Poliranje će dolaziti u fazama kako se plan bude provodio. Barem će sada početi dobivati odgovore.
  
  Nick se odmaknuo od prozora. Raspakirao je kofer i kad se ispraznio, izvukao je skrivenu ladicu. Iz te ladice izvadio je mali paket, ne mnogo drugačiji od onog koji je nosio drugi čovjek. Rasklopio je paket i premotao ga po dužini. Još uvijek u mraku, potpuno se skinuo, skinuo oružje i položio ga na krevet. Kad se skinuo, pažljivo je ogulio želatinu, meku podstavu boje kože, sa struka. Čvrsto se držao za dlaku s trbuha dok ju je skidao. Radio je na njoj pola sata i otkrio da se obilno znoji od boli koju je čupao. Konačno ju je skinuo. Pustio ju je da padne na pod pred njegove noge i prepustio se luksuzu trljanja i češkanja trbuha. Kad je bio zadovoljan, odnio je Huga, svoju štiklu i nadjev u kupaonicu. Prerezao je membranu koja je držala želatinu na mjestu i pustio ljepljivu masu da padne u WC školjku. Trebala su mu četiri pranja da sve izbaci. Nakon toga skinuo je samu membranu. Zatim se Nick vratio do prozora.
  
  G. Wotsit se vratio drugom čovjeku. Sada je i on izgledao kao kuli. Promatrajući ih, Nick se osjećao prljavo od sušećeg znoja. Ali se nasmiješio. Oni su bili početak. Kad je ušao u svjetlo odgovora na svoja pitanja, znao je da će imati dvije sjene.
  
  ČETVRTO POGLAVLJE
  
  Nick Carter navukao je zavjese i upalio svjetlo u sobi. Otišao je u kupaonicu, lagano se istuširao, a zatim se temeljito obrijao. Znao je da će najteži test za dvojicu muškaraca koji su čekali vani biti vrijeme. Bilo je teško čekati da išta učini. Znao je to jer je bio tamo jednom ili dvaput. I što ih je dulje puštao da čekaju, to su postajali nepažljiviji.
  
  Nakon što je završio u kupaonici, Nick je bos otišao do kreveta. Uzeo je presavijenu krpu i pričvrstio je oko struka. Kad je bio zadovoljan, objesio je svoju malu plinsku bombu između nogu, zatim navukao kratke hlače i preko jastučića prebacio pojas. Pogledao je svoj profil u ogledalu u kupaonici. Presavijena krpa nije izgledala tako stvarno kao želatina, ali bilo je najbolje što je mogao učiniti. Vrativši se u krevet, Nick je završio s odijevanjem, pričvrstivši Huga za ruku, a Wilhelminu, Luger, za struk hlača. Bilo je vrijeme za nešto pojesti.
  
  Killmaster je ostavio sva svjetla upaljena u svojoj sobi. Pomislio je da će ga jedan od dvojice vjerojatno htjeti pretražiti.
  
  Nije imalo smisla otežavati im stvari. Trebali bi biti spremni dok on završi s jelom.
  
  Nick je nešto pojeo u hotelskoj blagovaonici. Očekivao je probleme, a kad su se pojavili, nije htio biti sit. Kad je posljednje jelo bilo pospremljeno, ležerno je popušio cigaretu. Prošlo je četrdeset pet minuta otkako je napustio sobu. Nakon što je popušio cigaretu, platio je račun i ponovno izašao na hladan noćni zrak.
  
  Njegova dva sljedbenika više nisu bila pod uličnom svjetiljkom. Trebalo mu je nekoliko minuta da se prilagodi hladnoći, a zatim se brzo uputio prema luci. Kasni sat prorijedio je gužvu na pločnicima. Nick se progurao kroz njih ne osvrćući se. Ali dok je stigao do trajekta, počeo se brinuti. Dvojica muškaraca očito su bili amateri. Je li moguće da ih je već izgubio?
  
  Mala grupa čekala je na mjestu. Šest automobila bilo je poredano gotovo na rubu vode. Približavajući se grupi, Nick je ugledao svjetla trajekta koji se kretao prema molu. Pridružio se ostalima, gurnuo ruke u džepove i pogrbio se zbog hladnoće.
  
  Svjetla su se približavala, dajući oblik ogromnom plovilu. Tiho tutnjanje motora mijenjalo je ton. Voda oko pristaništa prokuhala je bijelo dok su se propeleri okretali unatrag. Ljudi oko Nicka polako su se kretali prema čudovištu koje se približavalo. Nick se kretao s njima. Popeo se na brod i brzo se popeo uz dasku na drugu palubu. Na ogradi je njegovim oštrim očima pretraživao dok. Dva vozila su već bila na brodu. Ali nije mogao vidjeti svoje dvije sjene. Killmaster je zapalio cigaretu, pogleda uprtog u palubu ispod.
  
  Kada je zadnji?
  
  
  
  
  
  Auto je bio natovaren, Nick je odlučio napustiti trajekt i potražiti svoja dva sljedbenika. Možda su se izgubili. Odmičući se od ograde prema stubama, ugledao je dva kulija kako trče uz mol prema platformi. Manji čovjek lako je uskočio, ali teži i sporiji nije. Vjerojatno već neko vrijeme nije ništa radio. Dok se približavao strani, spotaknuo se i zamalo pao. Manji čovjek mu je s mukom pomogao.
  
  Nick se nasmiješio. "Dobrodošli na brod, gospodo", pomislio je. Kad bi ga samo ova drevna kada mogla prevesti preko luke bez potonuća, poveo bi ih u veselu potjeru dok ne odluče krenuti.
  
  Ogroman trajekt se odmaknuo od doka, lagano se ljuljajući dok je izlazio na otvoreno more. Nick je ostao na drugoj palubi, blizu ograde. Više nije mogao vidjeti dvojicu kulija, ali je osjećao kako ga promatraju. Oštar vjetar bio je vlažan. Približavao se još jedan pljusak. Nick je promatrao kako se ostali putnici stišću jedni uz druge zbog hladnoće. Okrenuo je leđa vjetru. Trajekt je škripao i ljuljao se, ali nije potonuo.
  
  Killmaster je čekao na svom mjestu na drugoj palubi dok se posljednji automobil nije dovezao iz Kowloona prema luci. Sišavši s trajekta, pažljivo je proučavao lica ljudi oko sebe. Njegove dvije sjene nisu bile među njima.
  
  Na odmorištu je Nick zaustavio rikšu i dao dječaku adresu "Beautiful Bara", malog lokala koji je prije često posjećivao. Nije imao namjeru ići izravno profesoru. Možda njegova dva sljedbenika nisu znala gdje je profesor i nadali su se da će ih on tamo odvesti. Nije imalo smisla, ali morao je razmotriti sve mogućnosti. Vjerojatno su ga pratili kako bi vidjeli zna li gdje je profesor. Činjenica da je došao ravno u Kowloon mogla bi im reći sve što su htjeli znati. Ako je tako, Nicka je trebalo brzo i tiho eliminirati. Nevolje su se spremale. Nick je to osjećao. Morao je biti spreman.
  
  Dječak koji je vukao rikšu bez napora jurio je ulicama Kowloona, a njegove tanke, mišićave noge pokazivale su snagu potrebnu za taj posao. Svima koji su ga promatrali, izgledao je kao tipičan američki turist. Zavalio se u sjedalo i pušio cigaretu sa zlatnim vrhom, a debele naočale gledale su prvo na jednu, pa na drugu stranu.
  
  Ulice su bile nešto toplije od luke. Drevne zgrade i krhke kuće blokirale su većinu vjetra. Ali vlaga je još uvijek visjela nisko u gustim oblacima, čekajući da se pusti. Budući da je promet bio slab, rikša se brzo zaustavila ispred tamnih vrata iznad kojih je treperio veliki neonski natpis. Nick je platio dječaku pet hongkonških dolara i gestikulirao mu da pričeka. Ušao je u bar.
  
  Devet stepenica vodilo je od vrata do samog bara. Mjesto je bilo malo. Osim šanka, bila su četiri stola, svi puni. Stolovi su okruživali maleni otvoreni prostor gdje je slatka djevojka pjevala tihim, seksi glasom. Šareni kotač vagona polako se okretao ispred reflektora, nježno kupajući djevojku u plavu, pa crvenu, pa žutu, pa zelenu. Činilo se da se mijenja ovisno o vrsti pjesme koju je pjevala. Najbolje je izgledala u crvenoj boji.
  
  Ostatak prostorije bio je mračan, osim povremene prljave svjetiljke. Šank je bio prepun i na prvi pogled Nick je shvatio da je jedini ne-orijentalac u njemu. Zauzeo je položaj na kraju šanka, odakle je mogao vidjeti svakoga tko ulazi ili izlazi kroz vrata. Za šankom su bile tri djevojke, od kojih su dvije već dobile ocjene, a treća se upuštala u ritam, sjedeći prvo u jednom krilu, pa u drugom, dopuštajući da je se miluje. Nick je upravo htio privući barmenovu pozornost kad je ugledao svoju snažno građenu sljedbenicu.
  
  Iza malog privatnog stola, kroz zavjesu s perlicama, izašao je muškarac. Nosio je poslovno odijelo umjesto kulija. Ali presvukao se na brzinu. Kravata mu je bila nakrivljena, a dio košulje visio je preko hlača. Znojio se. Stalno je brisao čelo i usta bijelim rupčićem. Ležerno je pogledao po sobi, a zatim su mu se oči zaustavile na Nicku. Njegovi mlohavi obrazi raširili su se u pristojan osmijeh i krenuo je ravno prema Killmasteru.
  
  Hugo je pao Nicku u zagrljaj. Brzo je pretražio šank, tražeći manjeg muškarca. Djevojka je završila pjesmu i naklonila se uz rijedak pljesak. Počela je razgovarati s publikom na kineskom. Plavo svjetlo ju je okupalo dok je barmen hodao s Nickove desne strane. Ispred njega, krupni muškarac stajao je četiri koraka dalje. Barmen je na kineskom pitao što pije. Nick je odgađao odgovor, oči su mu bile uprte u muškarca koji mu se približavao. Kombinacija je počela svirati, a djevojka je otpjevala drugu pjesmu. Ova je bila živahnija. Kotač se okretao brže, boje su bljeskale iznad nje, stapajući se u svijetlu točku. Nick je bio spreman na sve. Barmen je slegnuo ramenima i okrenuo se. Manji muškarac je nestao. Drugi muškarac napravio je posljednji korak, dovodeći ga licem u lice s Nickom. Pristojan osmijeh.
  
  
  
  
  
  
  ostao je na njegovom licu. Ispružio je svoju bucmastu desnu ruku u prijateljskoj gesti.
  
  "Gospodine Wilson, u pravu sam", rekao je. "Dozvolite mi da se predstavim. Ja sam Chin Ossa. Smijem li razgovarati s vama?"
  
  "Da, možeš", tiho je odgovorio Nick, brzo zamijenivši Huga i prihvativši pruženu ruku.
  
  Chin Ossa je pokazao na zavjesu s perlicama. "Privatnije je."
  
  "Poslije tebe", rekao je Nick, lagano se naklonivši.
  
  Ossa je prošao kroz zavjesu do stola i dviju stolica. Mršav, žilav muškarac naslonio se na suprotni zid.
  
  Nije bio onaj mali čovjek koji je pratio Nicka. Kad je ugledao Killmastera, odmaknuo se od zida.
  
  Ossa je rekao: "Molim vas, gospodine Wilson, dopustite da vas moj prijatelj pretraži."
  
  Muškarac je prišao Nicku i zastao, kao da se ne može odlučiti. Pružio je ruku prema Nickovim prsima. Nick je pažljivo povukao ruku.
  
  "Molim vas, gospodine Wilson", zacvilio je Ossa. "Moramo vas pretražiti."
  
  "Ne danas", odgovori Nick, blago se osmjehnuvši.
  
  Muškarac je ponovno pokušao dosegnuti Nickove grudi.
  
  Još uvijek se smiješeći, Nick je rekao: "Reci svom prijatelju da ću mu, ako me dotakne, biti prisiljen slomiti vene."
  
  "O ne!" uzviknuo je Ossa. "Ne želimo nasilje." Obrisao je znoj s lica maramicom. Na kantonskom je naredio čovjeku da ode.
  
  Bljeskovi obojene svjetlosti ispunili su sobu. Svijeća je gorjela u ljubičastoj vazi ispunjenoj voskom u sredini stola. Muškarac je tiho izašao iz sobe dok je djevojka započela svoju pjesmu.
  
  Chin Ossa teško je sjeo na jednu od škripavih drvenih stolica. Ponovno je obrisao lice maramicom i mahnuo Nicku da krene prema drugoj stolici.
  
  Killmasteru se nije svidio ovaj raspored. Ponuđena stolica bila je naslonjena na zavjesu s perlicama. Njegova vlastita leđa bila bi dobra meta. Umjesto toga, odmaknuo je stolicu od stola i približio se bočnom zidu, odakle je mogao vidjeti i zavjesu i Chin Ossu; zatim je sjeo.
  
  Ossa mu je uputio nervozan, uljudan osmijeh. "Vi Amerikanci ste uvijek puni opreza i nasilja."
  
  Nick je skinuo naočale i počeo ih čistiti. "Rekao si da želiš razgovarati sa mnom."
  
  Ossa se naslonio na stol. Glas mu je zvučao kao neka zavjera. "Gospodine Wilson, nema potrebe da trčimo po grmlju, zar ne?"
  
  "U redu", odgovorio je Nick. Stavio je naočale i zapalio jednu od svojih cigareta. Nije ponudio Ossi jednu. Ovo teško da je bio prijateljski razgovor.
  
  "Oboje znamo", nastavio je Ossa, "da ste u Hong Kongu kako biste vidjeli svog prijatelja profesora Lua."
  
  "Možda."
  
  Znoj se slijevao niz Ossin nos na stol. Ponovno je obrisao lice. "To ne može biti to. Promatrali smo te, znamo tko si."
  
  Nick je podigao obrve. "Ti?"
  
  "Naravno." Ossa se zavalio u stolicu, izgledajući zadovoljno. "Radiš za kapitaliste na istom projektu kao i profesor Lu."
  
  "Naravno", rekao je Nick.
  
  Ossa je teško progutala. "Moja je najtužnija dužnost obavijestiti vas da profesor Lu više nije u Hong Kongu."
  
  "Stvarno?" Nick se pretvarao da je blagi šok. Nije vjerovao ničemu što je ovaj čovjek rekao.
  
  "Da. Profesor Lu je sinoć bio na putu za Kinu." Ossa je pričekao da mu ova izjava dopre do uma. Zatim je rekao: "Šteta što ste uzalud potrošili putovanje ovamo, ali ne morate dulje ostati u Hong Kongu. Svakako ćemo vam nadoknaditi sve troškove koje ste imali tijekom posjeta."
  
  "To bi bilo sjajno", rekao je Nick. Ispustio je cigaretu na pod i zgnječio je.
  
  Ossa se namrštio. Oči su mu se suzile i sumnjičavo je pogledao Nicka. "Ovo nije nešto s čime se treba šaliti. Trebam li misliti da mi ne vjeruješ?"
  
  Nick je ustao. "Naravno da ti vjerujem. Vidim po tebi kakva si dobra i poštena osoba. Ali ako je isto i s tobom, mislim da ću ostati u Hong Kongu i sam malo potražiti."
  
  Ossino lice je pocrvenjelo. Usne su mu se stisnule. Udario je šakom o stol. "Nema zezanja!"
  
  Nick se okrenuo da izađe iz sobe.
  
  "Čekaj!" uzviknuo je Ossa.
  
  Kod zavjese, Killmaster se zaustavio i okrenuo.
  
  Krupni muškarac se blago nasmiješio i bijesno protrljao maramicom lice i vrat. "Molim vas, oprostite mi na ispadu, ne osjećam se dobro. Molim vas, sjednite, sjednite." Njegova bucmasta ruka pokazala je na stolicu uza zid.
  
  "Odlazim", rekao je Nick.
  
  "Molim te", zacvilio je Ossa. "Imam ti jedan prijedlog."
  
  "Koja je ponuda?" Nick se nije pomaknuo prema stolici. Umjesto toga, stao je u stranu i pritisnuo leđa uza zid.
  
  Ossa je odbio vratiti Nicka na stolicu. "Pomagao si profesoru Luu da radi na imanju, zar ne?"
  
  Nick se odjednom zainteresirao za razgovor. "Što predlažeš?" upitao je.
  
  Ossa je ponovno suzio oči. "Nemaš obitelj?"
  
  "Ne." Nick je to znao iz dosjea u sjedištu.
  
  "Onda novac?" upitao je Ossa.
  
  "Za što?" Killmaster je htio da on kaže.
  
  "Ponovno raditi s profesorom Luom."
  
  "Drugim riječima, pridružite mu se."
  
  "Točno."
  
  "Drugim riječima, prodati Domovinu."
  
  Ossa se nasmiješio. Nije se toliko znojio. "Iskreno govoreći, da."
  
  Nick je sjeo
  
  
  
  
  
  do stola, stavljajući oba dlana na njega. "Ne shvaćaš poruku, zar ne? Ovdje sam da uvjerim Johna da dođe kući, a ne da mu se pridružim." Bila je pogreška stajati za stolom okrenut leđima zavjesi. Nick je to shvatio čim je čuo šuštanje perli.
  
  Žilav muškarac mu se približio s leđa. Nick se okrenuo i prstima desne ruke uperio čovjeku u grlo. Čovjek je ispustio bodež i spotaknuo se o zid, držeći se za grlo. Nekoliko puta je otvorio usta, klizeći niz zid na pod.
  
  "Izlazi!" vrisnuo je Ossa, a natečeno lice mu je bilo crveno od bijesa.
  
  "To smo mi Amerikanci", tiho reče Nick. "Samo puni opreza i nasilja."
  
  Ossa je suzio oči, bucmaste ruke stisnuo u šake. Na kantonskom je rekao: "Pokazat ću ti nasilje. Pokazat ću ti nasilje kakvo nikad nisi iskusio."
  
  Nick se osjećao umorno. Okrenuo se i izašao iza stola, prekinuvši dvije niske perli dok je prolazio kroz zavjesu. Za šankom, djevojka se okupala crvenilom baš kad je završavala svoju pjesmu. Nick je krenuo prema stepenicama, preskačući ih dvije odjednom, gotovo očekujući da će čuti pucanj ili nož bačen na njega. Stigao je do gornje stepenice baš kad je djevojka završila svoju pjesmu. Publika je pljeskala dok je izlazio na vrata.
  
  Kad je izašao van, ledeni vjetar mu je zapuhao preko lica. Vjetar je zaklonio maglu, a pločnici i ulice sjajili su se od vlage. Nick je čekao kraj vrata, puštajući da napetost polako nestane. Natpis iznad njega jarko je plamtio. Vlažni povjetarac osvježio mu je lice nakon zadimljene vrućine bara.
  
  Uz rubnik je bila parkirana osamljena rikša, a ispred nje je čučao dječak. Ali dok je Nick proučavao čučeću figuru, shvatio je da to uopće nije dječak. Bio je to Ossin partner, manji od dvojice muškaraca koji su ga slijedili.
  
  Killmaster je duboko udahnuo. Sad će biti nasilja.
  
  PETO POGLAVLJE
  
  Killmaster se odmaknuo od vrata. Na trenutak je razmišljao o tome da hoda pločnikom umjesto da priđe rikši. Ali samo je to odgađao. Prije ili kasnije morat će se suočiti s teškoćama.
  
  Čovjek ga je vidio kako se približava i skočio je na noge, još uvijek odjeven u svoje kuli odijelo.
  
  "Rikša, gospodine?" upitao je.
  
  Nick je upitao: "Gdje je dečko kojeg sam ti rekao da čekaš?"
  
  "Otišao je. Ja sam dobar vozač rikše. Vidiš."
  
  Nick se popeo na sjedalo. "Znaš li gdje je Dragon Club?"
  
  "Znam da se kladiš. Dobro mjesto. Uzimam ga." Počeo se kretati niz ulicu.
  
  Killmastera nije bilo briga. Njegovi sljedbenici više nisu bili zajedno. Sada je imao jednog sprijeda, a jednog straga, stavljajući ga ravno u sredinu. Očito je postojao još jedan način za ulazak i izlazak iz bara osim ulaznih vrata. Dakle, Ossa se presvukao prije nego što je Nick stigao. Ossa je već trebao napustiti mjesto i pričekati da mu prijatelj dovede Nicka. Sada nisu imali izbora. Nisu mogli prisiliti Chrisa Wilsona da prebjegne; nisu ga mogli istjerati iz Hong Konga. I znali su da je ovdje kako bi uvjerio profesora Lua da se vrati kući. Nije bilo drugog načina. Morali bi ga ubiti.
  
  Magla je postajala sve gušća i počela natapati Nickov kaput. Naočale su mu se zamrljale od vlage. Nick ih je skinuo i stavio u unutarnji džep odijela. Očima je pretraživao obje strane ulice. Svaki mišić u njegovom tijelu se opustio. Brzo je procijenio udaljenost između sjedala na kojem je sjedio i ulice, pokušavajući shvatiti kako najbolje doskočiti na noge.
  
  Kako bi to pokušali? Znao je da Ossa negdje čeka. Pištolj bi bio preglasan. Hong Kong je uostalom imao vlastitu policiju. Noževi bi bili bolji. Vjerojatno bi ga ubili, uzeli sve što je imao i negdje ga bacili. Brzo, uredno i učinkovito. Za policiju bi to bio samo još jedan opljačkani i ubijeni turist. To se često događalo u Hong Kongu. Naravno, Nick im to neće dopustiti. Ali pretpostavio je da će biti jednako dobri u uličnim tučnjavama kao i amateri.
  
  Mali čovjek je otrčao u neosvijetljenu i pustu četvrt Kowloona. Koliko je Nick mogao vidjeti, čovjek se još uvijek kretao prema Dragon Clubu. Ali Nick je znao da nikada neće stići do kluba.
  
  Rikša se zaustavila u uskoj uličici, okruženoj s obje strane četverokatnicama, neosvijetljenim zgradama. Osim čovjekovih nogu koje su neprestano udarale po mokrom asfaltu, jedini drugi zvuk bilo je grčevito udaranje kišnice s krovova.
  
  Iako je Killmaster to očekivao, pokret se dogodio neočekivano, lagano ga izbacujući iz ravnoteže. Čovjek je visoko podigao prednji dio rikše. Nick se okrenuo i preskočio kotač. Lijeva noga mu je prvo udarila o cestu, dodatno ga izbacujući iz ravnoteže. Pao je i otkotrljao se. Na leđima je ugledao manjeg čovjeka kako juri prema njemu, držeći odvratan bodež visoko u zraku. Čovjek je skočio uz krik. Nick je privukao koljena na prsa, a jagodice stopala udarile su čovjeka u trbuh. Zgrabivši bodež za zapešće, Killmaster je povukao čovjeka prema sebi, a zatim se ukočio.
  
  
  
  
  
  Podigao je noge, bacivši čovjeka preko glave. Sletio je uz glasno režanje.
  
  Dok se Nick skotrljao na noge, Ossa ga je udario nogom, sila ga je odbacila unatrag. U isto vrijeme, Ossa je zamahnuo bodežom. Killmaster je osjetio kako mu se oštra oštrica zarila u čelo. Prevrnuo se i nastavio se kotrljati sve dok mu leđa nisu udarila u kotač prevrnute rikše. Bilo je previše mračno da bi se vidjelo. Krv mu je počela curiti s čela u oči. Nick je podigao koljena i počeo se dizati. Ossino teško stopalo klizilo je preko njegova obraza, parajući kožu. Snaga je bila dovoljna da ga baci na stranu. Bačen je na leđa; tada je Ossino koljeno, svom svojom težinom, propalo u Nickov trbuh. Ossa je ciljao u prepone, ali Nick je podigao koljena, blokirajući udarac. Ipak, sila je bila dovoljna da Nicku oduzme dah.
  
  Tada je vidio kako mu se bodež približava grlu. Nick je uhvatio debeli zapešće lijevom rukom. Desnom šakom udario je Ossu u prepone. Ossa je zastenjao. Nick je ponovno udario, malo niže. Ovaj put je Ossa vrisnuo u agoniji. Pao je. Nicku je zastao dah u grlu i iskoristio je rikšu kao polugu da se podigne na noge. Obrisao je krv s očiju. Tada se s njegove lijeve strane pojavio manji čovjek. Nick ga je ugledao neposredno prije nego što je osjetio kako mu oštrica urezuje mišić lijeve ruke. Udario je čovjeka u lice, bacivši ga na rikšu.
  
  Hugo je sada bio s desne strane majstora ubojice. Povukao se u jednu od zgrada, promatrajući kako mu se dvije sjene približavaju. "Pa, gospodo", pomislio je, "sad dođite po mene." Bili su dobri, bolji nego što je mislio. Borili su se sa zlobom i nisu ostavljali nikakve sumnje da im je namjera bila ubiti ga. Okrenut leđima zgradi, Nick ih je čekao. Posjekotina na čelu nije se činila ozbiljnom. Krvarenje se usporilo. Lijeva ruka ga je boljela, ali je pretrpio teže rane. Dvojica muškaraca raširila su svoje stavove tako da su ga svatko napao sa suprotnih strana. Čučnuli su, odlučnih lica, s bodešima usmjerenim prema gore, u Nickova prsa. Znao je da će pokušati zabiti oštrice pod njegov prsni koš, dovoljno visoko da mu vrhovi probiju srce. U uličici nije bilo hladnoće. Sva trojica bila su znojna i lagano bez daha. Tišinu su prekidale samo kapi kiše koje su padale s krovova. Bila je to najtamnija noć koju je Nick ikada vidio. Dvojica muškaraca bili su tek sjene, samo su im bodeži povremeno bljeskali.
  
  Manji muškarac prvi se bacio. Prišao je nisko Nicku s desne strane, krećući se brzo zbog svoje veličine. Začuo se metalni zvuk dok je Hugo skrenuo bodež. Prije nego što se manji muškarac mogao povući, Ossa se pomaknuo s lijeve strane, samo malo sporije. Hugo je ponovno skrenuo oštricu. Obojica su se povukla. Baš kad se Nick počeo malo opuštati, manji muškarac ponovno se bacio, niže. Nick se povukao, trznuvši oštricom u stranu. Ali Ossa je udario visoko, ciljajući u grlo. Nick je okrenuo glavu, osjetivši kako mu oštrica siječe preko ušne resice. Obojica su se ponovno povukla, teže dišući.
  
  Killmaster je znao da će u ovakvoj borbi izaći treći. Njih dvojica mogli su razmjenjivati udarce dok ga ne bi iscrpili. Kad bi se umorio, napravio bi pogrešku, a onda bi ga uhvatili. Morao je preokrenuti situaciju, a najbolji način za to bio je postati napadač. S manjim čovjekom bilo bi lakše upravljati. To ga je stavljalo u prvi plan.
  
  Nick je odglumio nasrtaj na Ossu, zbog čega se ovaj lagano povukao. Manji muškarac je iskoristio priliku i krenuo naprijed. Nick se povukao kad ga je oštrica okrznula po trbuhu. Lijevom rukom zgrabio je muškarca za zapešće i svom snagom ga bacio na Ossu. Nadao se da će ga baciti na Ossinu oštricu. Ali Ossa ga je vidio kako dolazi i okrenuo se bočno. Dvojica muškaraca su se sudarila, posrnula i pala. Nick ih je obišao. Manji muškarac zamahnuo je bodežom iza sebe prije nego što se ustao, vjerojatno misleći da je Nick tamo. Ali Nick je bio tik pored njega. Ruka se zaustavila ispred njega.
  
  Pokretom gotovo bržim nego što oko može vidjeti, Nick je zarezao Hugov zapešće. Kriknuo je, ispustio bodež i zgrabio ga za zapešće. Ossa je bio na koljenima. Zamahnuo je bodežom u dugom luku. Nick je morao odskočiti kako bi spriječio da mu vrh probije trbuh. Ali na jedan trenutak, jednu prolaznu sekundu, cijeli Ossin prednji dio bio je otkriven. Lijeva ruka mu je počivala na cesti, podupirući ga, desna gotovo iza njega, dovršavajući zamah. Nije bilo vremena za ciljanje jednog dijela tijela; uskoro će uslijediti drugi. Poput jarke čegrtuše, Nick je prišao i udario Huga, zabivši oštricu gotovo do balčaka u čovjekova prsa, a zatim se brzo odmaknuo. Ossa je kratko kriknuo. Uzalud je pokušao baciti bodež natrag, ali uspio ga je pogoditi samo u stranu. Lijeva ruka, koja ga je podupirala, slomila se i pao je na lakat. Nick je pogledao gore.
  
  
  
  
  
  gore i ugledao malog čovjeka kako istrčava iz uličice, još uvijek se držeći za zapešće.
  
  Nick je pažljivo istrgnuo bodež iz Ossine ruke i bacio ga nekoliko metara. Ossin lakat na kojem se oslanjao popustio je. Glava mu je pala u pregib ruke. Nick je osjetio čovjekov zapešće. Puls mu je bio spor, nestabilan. Umirao je. Disanje mu je postalo isprekidano, pjenušavo. Krv mu je umrljala usne i slobodno tekla iz rane. Hugo je prerezao arteriju, a vrh je probio plućno krilo.
  
  "Ossa", tiho je pozvao Nick. "Hoćeš li mi reći tko te unajmio?" Znao je da ga dvojica muškaraca nisu sami napali. Radili su po naređenju. "Ossa", ponovio je.
  
  Ali Chin Ossa nikome nije rekao. Njegovo ubrzano disanje je prestalo. Bio je mrtav.
  
  Nick je obrisao Hugovu grimiznu oštricu o Ossinu nogavicu. Požalio je što je morao ubiti teškog čovjeka. Ali nije bilo vremena za ciljanje. Ustao je i pregledao svoje rane. Posjekotina na čelu prestala je krvariti. Držeći rupčić na kiši dok se nije natopio, obrisao je krv iz očiju. Lijeva ruka ga je boljela, ali posjekotina na obrazu i posjekotina na trbuhu nisu bile ozbiljne. Iz ovoga je izašao bolji od Osse, možda čak i bolji od sljedećeg čovjeka. Kiša je postajala sve jača. Jakna mu je već bila natopljena.
  
  Naslonjen na jednu od zgrada, Nick je zamijenio Huga. Izvukao je Wilhelminu, provjerio spremnik i Luger. Bez pogleda na mjesto bitke ili leš koji je nekoć bio Chin Ossa, Killmaster je izašao iz uličice. Nije bilo razloga zašto sada ne bi mogao vidjeti profesora.
  
  Nick je prošao četiri bloka od uličice prije nego što je pronašao taksi. Dao je vozaču adresu koju je zapamtio u Washingtonu. Budući da profesorov bijeg nije bio tajna, nije bilo naznaka gdje je odsjeo. Nick se zavalio u sjedalo, izvukao debele naočale iz džepa kaputa, obrisao ih i stavio.
  
  Taksi se zaustavio u dijelu Kowloona koji je bio jednako oronuo kao i uličica. Nick je platio vozaču i ponovno izašao na hladan noćni zrak. Tek nakon što se taksi odvezao, shvatio je koliko mračno izgleda ulica. Kuće su bile stare i oronule; činilo se kao da su se udubile na kiši. Ali Nick je poznavao istočnjačku građevinsku filozofiju. Ove su kuće posjedovale krhku snagu, ne poput stijene na obali, koja podnosi stalno udaranje valova, već više poput paukove mreže tijekom uragana. Nijedno svjetlo nije osvjetljavalo prozore, a nitko nije hodao ulicom. Područje se činilo pusto.
  
  Nick nije sumnjao da će profesor biti dobro čuvan, makar samo radi vlastite zaštite. Chi Cornovi su očekivali da će ga netko vjerojatno pokušati kontaktirati. Nisu bili sigurni treba li uvjeriti Mm da ne prebjegne ili ga ubiti. Killmaster nije mislio da će se truditi saznati.
  
  Prozor na vratima bio je točno iznad njihovog središta. Bio je prekriven crnom zavjesom, ali ne toliko da bi blokirao svu svjetlost. Gledajući s ulice, kuća je izgledala jednako pusto i mračno kao i sve ostale. Ali kad je Nick stao pod kutom prema vratima, jedva je razaznao žuti snop svjetlosti. Pokucao je na vrata i čekao. Unutra nije bilo pokreta. Nick je pokucao na vrata. Čuo je škripu stolice, a zatim su teški koraci postali glasniji. Vrata su se otvorila i Nick se našao pred ogromnim čovjekom. Njegova masivna ramena dodirivala su obje strane vrata. Majica bez rukava koju je nosio otkrivala je ogromne, dlakave ruke, debele poput debla, koje su visjele poput majmuna, gotovo do koljena. Njegovo široko, ravno lice bilo je ružno, a nos deformiran od ponovljenih prijeloma. Oči su mu bile oštre poput britve krhotine u dva sloja mesa od sljeza. Kratka crna kosa u sredini čela bila je počešljana i podšišana. Nije imao vrat; brada kao da mu je poduprt prsima. "Neandertalac", pomislio je Nick. Ovaj tip je propustio nekoliko evolucijskih koraka.
  
  Čovjek je promrmljao nešto što je zvučalo kao: "Što želiš?"
  
  "Chris Wilson, idem vidjeti profesora Lua", suho će Nick.
  
  "Nije ovdje. Idi", promrmljalo je čudovište i zalupilo vratima pred Nickom.
  
  Killmaster se odupro porivu da otvori vrata ili barem razbije staklo. Stajao je ondje nekoliko sekundi, puštajući da bijes nestane iz njega. Trebao je očekivati nešto ovakvo. Biti pozvan unutra bilo bi prelako. Neandertalčevo teško disanje dopiralo je iza vrata. Vjerojatno bi bio sretan da Nick pokuša nešto lijepo. Killmaster se sjetio rečenice iz filma Jack i stabljika graha: "Samljet ću ti kosti da napravim kruh." "Ne danas, prijatelju", pomislio je Nick. Morao je vidjeti profesora i hoće. Ali ako nema drugog načina, radije ne bi prolazio kroz ovu planinu.
  
  Kapi kiše padale su na pločnik poput vodenih metaka dok je Nick kružio oko zgrade. Između zgrada nalazio se dug, uzak prostor, širok oko metar i pol, zatrpan limenkama i bocama. Nick se lako popeo na zaključana drvena vrata.
  
  
  
  
  
  i krenuo je prema stražnjem dijelu zgrade. Na pola puta pronašao je još jedna vrata. Pažljivo je okrenuo kvaku "Zaključano". Nastavio je, birajući put što tiše. Na kraju hodnika bila su još jedna otključana vrata. Nick ih je otvorio i našao se na popločanoj terasi.
  
  Na zgradi je svijetlila jedna žuta žarulja, njezin se odraz odražavao na mokrim pločicama. U središtu se nalazilo malo dvorište s prepunim fontanom. Stabla manga bila su razasuta po rubovima. Jedno je bilo posađeno pokraj zgrade, visoko, točno ispod jedinog prozora na ovoj strani.
  
  Ispod žute žarulje nalazila su se još jedna vrata. Bilo bi lako, ali vrata su bila zaključana. Koraknuo je unatrag, s rukama na bokovima, gledajući u slabo izgledajuće drvo. Odjeća mu je bila natopljena, na čelu je imao posjekotinu, a lijeva ruka ga je boljela. A sada se spremao popeti na drvo koje ga vjerojatno neće izdržati, kako bi došao do prozora koji je vjerojatno bio zaključan. A noću je još uvijek padala kiša. U ovakvim trenucima, prolazno bi pomislio kako bi zarađivao za život popravljajući cipele.
  
  Preostalo je samo jedno. Stablo je bilo mlado. Budući da stabla manga ponekad dosežu devetnaest stopa, njegove grane bi trebale biti više fleksibilne nego krhke. Nije izgledalo dovoljno snažno da ga drži. Nick se počeo penjati. Donje grane bile su čvrste i lako su podnijele njegovu težinu. Brzo je stigao do pola puta. Zatim su se grane prorijedile i opasno savile dok je gazio po njima. Držeći noge blizu torza, smanjio je savijanje. Ali dok je stigao do prozora, čak se i deblo prorijedilo. A bilo je dobrih dva metra od zgrade. Čak i kad je Nick bio kod prozora, grane su blokirale svu svjetlost žute žarulje. Bio je obavijen tamom. Jedini način na koji je mogao vidjeti prozor bio je tamni kvadrat sa strane zgrade. Nije ga mogao dosegnuti sa stabla.
  
  Počeo se ljuljati naprijed-natrag. Mango je zastenjao u znak protesta, ali se nevoljko pomaknuo. Nick je ponovno skočio. Ako je prozor bio zaključan, razbit će ga. Ako je buka dovela Neandertalca, obračunat će se i s njim. Stablo se stvarno počelo ljuljati. Ovo je trebala biti jednokratna stvar. Ako ne bi bilo ničega za što bi se mogao uhvatiti, skliznuo bi glavom naprijed niz stranu zgrade. Bilo bi malo neuredno. Stablo se nagnulo prema tamnom trgu. Nick je oštro udario nogom, rukama tražeći zrak. Baš kad je stablo odletjelo od zgrade, ostavljajući ga da visi ni na čemu, prsti su mu dodirnuli nešto čvrsto. Klizeći prstima obje ruke, dobro se uhvatio za što god to bilo baš kad ga je stablo potpuno napustilo. Nickova su koljena udarila u stranu zgrade. Visio je na rubu nekakve kutije. Prebacio je nogu i odgurnuo se gore. Koljena su mu utonula u zemlju. Cvjetna kutija! Bila je spojena s prozorskom daskom.
  
  Stablo se zanjihalo unatrag, grane su mu dodirnule lice. Killmaster je posegnuo za prozorom i odmah zahvalio na svim dobrim stvarima na zemlji. Prozor nije bio samo otključan, već je bio i odškrinut! Otvorio ga je skroz, a zatim se provukao kroz njega. Rukama je dodirnuo tepih. Izvukao je noge i ostao čučati ispod prozora. Nasuprot Nicka i s desne strane, čuo je zvuk dubokog disanja. Kuća je bila tanka, visoka i četvrtasta. Nick je odlučio da će glavna soba i kuhinja biti dolje. To je ostavilo kupaonicu i spavaću sobu na katu. Skinuo je svoje debele, kišom umrljane naočale. Da, to bi bila spavaća soba. Kuća je bila tiha. Osim disanja koje je dolazilo iz kreveta, jedini drugi zvuk bilo je pljuskanje kiše izvan otvorenog prozora.
  
  Nickove su se oči sada privikle na mračnu sobu. Mogao je razaznati oblik kreveta i izbočinu na njemu. S Hugom u ruci krenuo je prema krevetu. Kapljice s njegove mokre odjeće nisu ispuštale zvuk na tepihu, ali čizme su ga stiskale sa svakim korakom. Obišao je podnožje kreveta s desne strane. Muškarac je ležao na boku, okrenut od Nicka. Svjetiljka je stajala na noćnom ormariću pored kreveta. Nick je oštrom Hugovom oštricom dodirnuo čovjekovo grlo i istovremeno upalio svjetiljku. Soba je eksplodirala svjetlošću. Killmaster je stajao leđima okrenut svjetiljci dok mu se oči nisu priviknule na jarko svjetlo. Muškarac je okrenuo glavu, oči su mu trepnule i napunile se suzama. Podigao je ruku da zaštiti oči. Čim je Nick ugledao lice, odmaknuo je Huga malo dalje od čovjekovog grla.
  
  "Što dovraga..." čovjek je usmjerio pogled na štiklu nekoliko centimetara od brade.
  
  Nick je rekao: "Profesor Lou, pretpostavljam."
  
  ŠESTO POGLAVLJE
  
  Profesor John Lu pregledao je oštru oštricu na njegovom grlu, a zatim pogledao Nicka.
  
  "Ako mi ovo oduzmeš, ustat ću iz kreveta", rekao je tiho.
  
  Nick je odvukao Huga, ali ga je zadržao u ruci. "Jeste li vi profesor Lou?" upitao je.
  
  "John. Nitko me ne zove profesor osim naših smiješnih prijatelja dolje." Prebacio je noge preko ruba.
  
  
  
  
  
  
  i posegnuo za ogrtačem. "Što kažeš na kavu?"
  
  Nick se namrštio, pomalo zbunjen čovjekovim stavom. Pomaknuo se unatrag dok je čovjek prolazio ispred njega i prešao sobu do sudopera i aparata za kavu.
  
  Profesor John Lu bio je nizak, snažno građen muškarac s crnom kosom razdijeljenom na stranu. Dok je kuhao kavu, ruke su mu se činile gotovo nježnima. Pokreti su mu bili glatki i precizni. Očito je bio u izvrsnoj fizičkoj kondiciji. Njegove tamne oči, s vrlo blagim orijentalnim nagibom, kao da su probijale sve što je pogledao. Lice mu je bilo široko, s visokim jagodicama i prekrasnim nosom. Bilo je to izuzetno inteligentno lice. Nick je pretpostavio da ima oko trideset godina. Djelovao je kao čovjek koji je poznavao i svoje snage i slabosti. Upravo sada, dok je uključivao štednjak, njegove tamne oči nervozno su pogledale prema vratima spavaće sobe.
  
  "Nastavite", pomisli Nick. "Profesore Lou, volio bih..." Zaustavio ga je profesor, podigao ruku i nagnuo glavu na stranu, osluškujući. Nick je čuo teške korake kako se uspinju stepenicama. Oba muškarca su se ukočila kad su stepenice stigle do vrata spavaće sobe. Nick je prebacio Huga u lijevu ruku. Desna ruka mu je zašla pod njezin kaput i pala na Wilhelmininu stražnjicu.
  
  Ključ je škljocnuo u bravi. Vrata su se otvorila i neandertalac je utrčao u sobu, a za njim je ušao manji čovjek odjeven u tanku odjeću. Ogromno čudovište pokazalo je na Nicka i nasmijalo se. Krenuo je naprijed. Manji čovjek stavio je ruku na većeg, zaustavivši ga. Zatim se pristojno nasmiješio profesoru.
  
  "Tko je vaš prijatelj, profesore?"
  
  "Nick je brzo rekao. "Chris Wilson. Ja sam Johnov prijatelj." Nick je počeo izvlačiti Wilhelminu ispod pojasa. Znao je da će, ako profesor to otkrije, teško izaći iz sobe.
  
  John Lou sumnjičavo pogleda Nicka. Zatim uzvrati osmijeh malom čovjeku. "Tako je", reče. "Razgovarat ću s tim čovjekom. Nasamo!"
  
  "Naravno, naravno", rekao je čovječuljak lagano se naklonivši. "Kako želite." Pokretom je pokazao čudovište da se udalji, a zatim, neposredno prije nego što je zatvorio vrata za sobom, rekao: "Bit ćete vrlo oprezni što govorite, zar ne, profesore?"
  
  "Izlazi!" viknuo je profesor Lu.
  
  Čovjek je polako zatvorio vrata i zaključao ih.
  
  John Lou se okrenuo prema Nicku, namrštenog od brige. "Gadovi znaju da su me prevarili.
  
  "Mogu si priuštiti da budu velikodušni." Promatrao je Nicka kao da ga prvi put vidi. "Što ti se, dovraga, dogodilo?"
  
  Nick je popustio stisak na Wilhelmini. Prebacio je Huga natrag u desnu ruku. Postajalo je još zbunjujuće. Profesor Lu sigurno nije djelovao kao tip koji bi pobjegao. Znao je da Nick nije Chris Wilson, ali ga je štitio. A ova prijateljska toplina sugerirala je da je napola očekivao Nicka. Ali jedini način da dobije odgovore bio je postavljati pitanja.
  
  "Razgovarajmo", rekao je Killmaster.
  
  "Još ne." Profesor je spustio dvije šalice. "Što pijete u kavi?"
  
  "Ništa. Crno."
  
  John Lu natočio je kavu. "Ovo je jedan od mojih mnogih luksuza - sudoper i štednjak. Obavijesti o obližnjim atrakcijama. To je ono što dobijem radeći za Kineze."
  
  "Zašto to onda radiš?" upitao je Nick.
  
  Profesor Lu ga je pogledao gotovo neprijateljski. "Doista", rekao je bez emocija. Zatim je pogledao zaključana vrata spavaće sobe i ponovno Nicka. "Usput, kako si, dovraga, ušao ovamo?"
  
  Nick je kimnuo prema otvorenom prozoru. "Popeo se na drvo", rekao je.
  
  Profesor se glasno nasmijao. "Prekrasno. Jednostavno prekrasno. Kladim se da će sutra posjeći to drvo." Pokazao je na Huga. "Hoćeš li me udariti s tim ili ga ukloniti?"
  
  "Još nisam odlučio/la."
  
  "Dobro, popij kavu dok se odlučiš." Pružio je Nicku šalicu, a zatim prišao noćnom ormariću na kojem su se, uz lampu, nalazili mali tranzistorski radio i naočale. Uključio je radio, okrenuo broj britanske postaje koja je emitirala cijelu noć i pojačao zvuk. Kad je stavio naočale, izgledao je prilično znanstveno. Kažiprstom je pokazao na štednjak.
  
  Nick ga je slijedio, odlučivši da vjerojatno može srediti čovjeka i bez Huga ako bude morao. Spremio je svoju stiletto.
  
  Kod štednjaka profesor reče: "Pazite, zar ne?"
  
  "Soba je ozvučena, zar ne?" rekao je Nick.
  
  Profesor je podigao obrve. "I pametan si. Nadam se samo da si pametan kao što izgledaš. Ali u pravu si. Mikrofon je u lampi. Trebalo mi je dva sata da ga pronađem."
  
  "Ali zašto, ako si ovdje sam?"
  
  Slegnuo je ramenima. "Možda pričam u snu."
  
  Nick je srknuo kavu i posegnuo u svoj natopljeni kaput za jednom od cigareta. Bile su vlažne, ali je ipak zapalio jednu. Profesor je odbio ponudu.
  
  "Profesore", rekao je Nick. "Cijela ova stvar mi je malo zbunjujuća."
  
  "Molim te! Zovi me John."
  
  "U redu, John. Znam da želiš otići. Međutim, iz onoga što sam vidio i čuo u ovoj sobi, imam dojam da si na to prisiljen."
  
  John je bacio preostalu kavu u sudoper, a zatim se naslonio na njega i pognuo glavu.
  
  
  
  
  
  "Moram biti oprezan", rekao je. "Suzdržanim oprezom. Znam da nisi Chris. To znači da bi mogao biti iz naše vlade. Jesam li u pravu?"
  
  Nick je otpio gutljaj kave. "Možda."
  
  "Mnogo sam razmišljao u ovoj sobi. I odlučio sam da ako me agent pokuša kontaktirati, reći ću mu pravi razlog zašto prebjegavam i pokušati ga nagovoriti da mi pomogne. Ne mogu ovo sam." Uspravio se i pogledao ravno u Nicka. U očima su mu bile suze. "Bog zna, ne želim ići." Glas mu je drhtao.
  
  "Zašto onda ti?" upitao je Nick.
  
  John je duboko udahnuo. "Jer mi ženu i sina drže u Kini."
  
  Nick je pristavio kavu. Povukao je posljednji dim cigarete i bacio je u sudoper. Ali premda su mu pokreti bili spori i promišljeni, um mu je radio, probavljao, odbacivao, pohranjivao, a pitanja su se isticala poput jarkih neonskih znakova. To nije mogla biti istina. Ali da je istina, to bi mnogo toga objasnilo. Je li John Louie bio prisiljen pobjeći? Ili je Nicku priredio prekrasan snježni posao? Incidenti su se počeli formirati u njegovoj glavi. Imali su oblik i poput divovske slagalice počeli su se spajati, tvoreći određeni uzorak.
  
  John Lou proučavao je Nickovo lice, njegove tamne oči bile su zabrinute, postavljajući neizrečena pitanja. Nervozno je trljao ruke. Zatim je rekao: "Ako nisi onaj za koga mislim da jesi, onda sam upravo ubio svoju obitelj."
  
  "Kako to?" upitao je Nick. Pogledao je čovjeku u oči. Oči su mu uvijek mogle reći više od izgovorenih riječi.
  
  John je počeo koračati naprijed-natrag ispred Nicka. "Rečeno mi je da će mi žena i sin biti ubijeni ako ikome kažem. Ako si onaj tko mislim da jesi, možda te mogu uvjeriti da mi pomogneš. Ako ne, onda sam ih jednostavno ubio."
  
  Nick je uzeo kavu, srknuo je, a lice mu je izražavalo tek blagi interes. "Upravo sam razgovarao s vašom suprugom i sinom", rekao je iznenada.
  
  John Lou se zaustavio i okrenuo se prema Nicku. "Gdje si razgovarao s njima?"
  
  "Orlando".
  
  Profesor je posegnuo u džep ogrtača i izvukao fotografiju. "S kim ste razgovarali?"
  
  Nick je pogledao fotografiju. Bila je to slika njegove supruge i sina, koje je upoznao na Floridi. "Da", rekao je. Počeo ju je vraćati, ali je stao. Bilo je nešto u vezi te slike.
  
  "Pogledaj pažljivo", rekao je John.
  
  Nick je pomnije proučio fotografiju. Naravno! Bila je fantastična! Postojala je stvarna razlika. Žena na fotografiji izgledala je malo mršavije. Imala je vrlo malo, ako uopće, šminke za oči. Nos i usta bili su joj drugačijeg oblika, što ju je činilo ljepšom. A dječakove oči bile su bliže jedno drugome, s istom prodornošću kao i Johnove. Imao je ženstvena usta. Da, postojala je razlika, u redu. Žena i dječak na fotografiji bili su drugačiji od one dvojice s kojima je razgovarao u Orlandu. Što je više proučavao sliku, to je više razlika mogao uočiti. Prvo, osmijeh, pa čak i oblik ušiju.
  
  "U redu?" upitao je John zabrinuto.
  
  "Samo minutu." Nick je prišao otvorenom prozoru. Dolje, u dvorištu, koračao je neandertalac. Kiša je prestala. Vjerojatno će prestati do jutra. Nick je zatvorio prozor i skinuo mokri kaput. Profesor je vidio Wilhelminu uvučenu u njegov pojas, ali to sada nije bilo važno. Sve u vezi s ovim zadatkom se promijenilo. Odgovori na njegova pitanja dolazili su mu jedan za drugim.
  
  Prvo je morao obavijestiti Hawka. Budući da su žena i dječak u Orlandu bili lažni, radili su za Chi Corna. Hawk je znao kako se nositi s njima. Zagonetka mu se složila u glavi, čineći sliku jasnijom. Činjenica da je John Lu bio prisiljen pobjeći objašnjavala je gotovo sve. Objašnjavala je zašto su ga uopće pratili. I neprijateljstvo lažne gospođe Lu. Chi Cornovi su htjeli biti sigurni da nikada neće doći do profesora. Poput Chrisa Wilsona, možda bi čak mogao uvjeriti svog prijatelja Johna da žrtvuje svoju obitelj. Nick je sumnjao u to, ali Crvenima bi to zvučalo razumno. Nije bilo za njih.
  
  Nick je čuo za incidente koji su se činili beznačajnima kad bi se dogodili. Kao kad ga je Ossa pokušao kupiti. Pitali su ga ima li Nick obitelj. Killmaster ga tada nije ni s čim povezao. Ali sada - bi li oteli njegovu obitelj da ju je imao? Naravno da bi. Ne bi se zaustavili ni pred čim da uhvate profesora Lua. Taj spoj na kojem je John radio morao im je puno značiti. Dogodio mu se još jedan incident - jučer, kad je prvi put sreo, kako je mislio, gospođu Lu. Zatražio je da razgovara s njom. A ona je sumnjala u tu riječ. Brbljanje, zastarjelo, previše korišteno, gotovo nikad korišteno, ali riječ poznata svim Amerikancima. Nije znala što znači. Naravno, nije znala, jer je bila Crvena Kineskinja, a ne Amerikanka. Bilo je prekrasno, profesionalno i, riječima Johna Lua, jednostavno prekrasno.
  
  Profesor je stajao ispred sudopera, ruku sklopljenih ispred sebe. Njegove tamne oči bušile su Nickovu glavu, iščekujući, gotovo prestrašene.
  
  Nick je rekao: "U redu, John. Ja sam ono što misliš da jesam. Ne mogu
  
  
  
  
  
  Reći ću vam sve odmah, osim da sam agent jedne od obavještajnih grana naše vlade.
  
  Čovjek je izgledao kao da se objesio. Ruke su mu pale uz tijelo, brada naslonjena na prsa. Udahnuo je duboko, dugo i drhtavo. "Hvala Bogu", rekao je. Bilo je to jedva čujnije od šapta.
  
  Nick mu je prišao i vratio mu fotografiju. "Sada ćeš mi morati potpuno vjerovati. Pomoći ću ti, ali moraš mi sve reći."
  
  Profesor je kimnuo glavom.
  
  "Počnimo s time kako su vam oteli ženu i sina."
  
  John se činio malo življim. "Nemaš pojma koliko mi je drago što s nekim razgovaram o ovome. Toliko dugo ovo nosim u sebi." Protrljao je ruke. "Još kave?"
  
  "Ne, hvala", rekao je Nick.
  
  John Lu se zamišljeno počešao po bradi. "Sve je počelo prije otprilike šest mjeseci. Kad sam se vratio s posla, ispred moje kuće bio je parkiran kombi. Sav moj namještaj bio je u posjedu dvojice muškaraca. Katie i Mikea nigdje nije bilo. Kad sam pitao dvojicu muškaraca što dovraga misle da rade, jedan od njih mi je dao upute. Rekao je da moja žena i sin idu u Kinu. Ako ih ikada želim ponovno vidjeti žive, bolje da učinim kako su rekli."
  
  "Isprva sam mislio da je šala. Dali su mi adresu u Orlandu i rekli mi da idem tamo. Pratila sam je dok nisam stigla do kuće u Orlandu. Tamo je bila. I dječak također. Nikada mi nije rekla svoje pravo ime, samo sam je zvala Kathy, a dječaka Mike. Nakon što je namještaj premješten i dvojica muškaraca su otišla, stavila je dječaka u krevet i zatim se skinula preda mnom. Rekla je da će mi neko vrijeme biti žena i da bismo to mogle učiniti uvjerljivim. Kad sam odbila otići s njom u krevet, rekla mi je da bih trebala surađivati ili će Kathy i Mike umrijeti strašnom smrću."
  
  Nick je upitao: "Živjeli ste zajedno kao muž i žena šest mjeseci?"
  
  John je slegnuo ramenima. "Što sam drugo mogao učiniti?"
  
  "Nije li ti dala nikakve upute ili ti rekla što će se sljedeće dogoditi?"
  
  "Da, sljedeće jutro. Rekla mi je da ćemo zajedno steći nove prijatelje. Koristio sam svoj posao kao izgovor da izbjegavam stare prijatelje. Dok sam formulirao spoj, nosio bih ga u Kinu, predavao ga Crvenima, a zatim ponovno vidio svoju ženu i sina. Iskreno, bio sam prestravljen zbog Kathy i Mikea. Vidio sam da se javlja Crvenima, pa sam morao učiniti sve što je rekla. I nisam mogao shvatiti koliko je nalikovala Kathy."
  
  "Dakle, sada si dovršio formulu", rekao je Nick. "Imaju li je?"
  
  "To je to. Nisam završio. Još uvijek nisam, nisam se mogao koncentrirati na posao. A nakon šest mjeseci, stvari su postale malo teže. Prijatelji su bili uporni, a meni su ponestajali izgovori. Morala je dobiti vijest odozgo, jer mi je odjednom rekla da ću raditi na nekom teritoriju u Kini. Rekla mi je da objavim svoj prebjeg. Ostat će tjedan ili dva, a zatim nestati. Svi bi mislili da mi se pridružila."
  
  "Što je s Chrisom Wilsonom? Nije li znao da je žena lažna?"
  
  John se nasmiješio. "Oh, Chris. Znaš, on je neženja. Izvan posla se nikad nismo sastajali zbog NASA-ine sigurnosti, ali uglavnom zato što Chris i ja nismo putovali u istim društvenim krugovima. Chris je lovac na djevojke. Oh, sigurna sam da uživa u svom poslu, ali njegov glavni fokus je obično na djevojkama."
  
  "Razumijem." Nick si je natočio još jednu šalicu kave. "Ovaj spoj na kojem radiš mora da je važan za Chi Corn. Možeš li mi reći o čemu se radi, a da ne ulaziš previše u tehničke detalje?"
  
  "Naravno. Ali formula još nije gotova. Kad i ako je završim, bit će u obliku tanke masti, nečega poput kreme za ruke. Namažete je na kožu i, ako sam u pravu, trebala bi učiniti kožu nepropusnom za sunčevu svjetlost, toplinu i zračenje. Imat će neku vrstu rashlađujućeg učinka na kožu koji će zaštititi astronaute od štetnih zraka. Tko zna? Ako na tome radim dovoljno dugo, možda ću ga čak usavršiti do te mjere da im neće trebati svemirska odijela. Crveni ga žele zbog zaštite od nuklearnih opeklina i zračenja. Kad bi ga imali, malo bi ih toga moglo spriječiti da svijetu objave nuklearni rat."
  
  Nick je otpio gutljaj kave. "Ima li ovo ikakve veze s otkrićem koje si napravio davne 1966.?"
  
  Profesor je prošao rukom kroz kosu. "Ne, to je bilo nešto sasvim drugo. Dok sam se igrao s elektronskim mikroskopom, imao sam sreću pronaći način za izolaciju određenih vrsta kožnih oboljenja koja sama po sebi nisu bila ozbiljna, ali kada bi se jednom okarakterizirala, pružala su malu pomoć u dijagnosticiranju ozbiljnijih stanja poput čireva, tumora i moguće raka."
  
  Nick se nasmijao. "Previše si skroman. Što se mene tiče, to je bilo više od male pomoći. Bio je to veliki napredak."
  
  John je slegnuo ramenima. "Tako kažu. Možda malo pretjeruju."
  
  Nick nije sumnjao da razgovara s briljantnim čovjekom. John Lou bio je vrijedan ne samo za NASA-u, već i za svoju zemlju. Killmaster je znao da mora spriječiti Crvene da ga uhvate. Popio je kavu do kraja.
  
  
  
  
  
  i upitao: "Imate li ikakvu ideju kako su Crveni saznali za kompleks?"
  
  John je odmahnuo glavom. "Ne."
  
  "Koliko dugo radiš na ovome?"
  
  "Zapravo sam dobio ovu ideju dok sam bio na fakultetu. Imao sam je u glavi neko vrijeme, čak sam zapisivao neke bilješke. Ali tek prije otprilike godinu dana sam stvarno počeo primjenjivati ideje u praksi."
  
  "Jesi li ikome rekao/rekla o ovome?"
  
  "Oh, na fakultetu sam to možda spomenuo nekim prijateljima. Ali kad sam bio u NASA-i, nisam to nikome rekao, čak ni Kathy."
  
  Nick se ponovno približio prozoru. Mali tranzistorski radio svirao je britansku marširajuću pjesmu. Vani se ogroman čovjek još uvijek skrivao u dvorištu. Killmaster je zapalio vlažnu cigaretu sa zlatnim vrhom. Koža mu je bila hladna od mokre odjeće koju je nosio. "Sve se svodi na ovo", rekao je više sebi nego Johnu, "slomljenje moći kineskih crvenih."
  
  Ivan je s poštovanjem šutio.
  
  Nick je rekao: "Moram izvući vašu ženu i sina iz Kine." Reći to bilo je lako, ali Nick je znao da će pogubljenje biti nešto sasvim drugo. Okrenuo se profesoru. "Imate li ikakvu ideju gdje bi mogli biti u Kini?"
  
  John je slegnuo ramenima. "Ne."
  
  "Je li itko od njih rekao nešto što bi vam moglo dati trag?"
  
  Profesor je na trenutak razmislio, trljajući bradu. Zatim je odmahnuo glavom, blago se osmjehnuvši. "Bojim se da ne mogu biti od velike pomoći, zar ne?"
  
  "U redu je." Nick je posegnuo za svojim mokrim kaputom na krevetu i navukao ga oko širokih ramena. "Imaš li ikakvu ideju kada će te odvesti u Kinu?" upitao je.
  
  Johnovo lice kao da se malo razvedrilo. "Mislim da ti mogu pomoći. Čuo sam dva sportaša dolje kako razgovaraju o nečemu što mislim da je dogovor za ponoć sljedeći utorak."
  
  Nick je pogledao na sat. Bilo je tri i deset ujutro u srijedu. Imao je manje od tjedan dana da pronađe, dođe do svoje žene i sina i izvuče ih iz Kine. Nije izgledalo dobro. Ali prvo najvažnije. Morao je učiniti tri stvari. Prvo, morao je odglumiti izjavu s Johnom preko mikrofona kako se ona dvojica dolje ne bi naljutila. Drugo, morao je neozlijeđen izaći iz ove kuće. I treće, morao je ući u radio i reći Hawku o lažnoj ženi i sinu u Orlandu. Nakon toga, morao bi igrati na sreću.
  
  Nick je pokazao Johnu prema svjetiljci. "Možeš li učiniti da ovaj radio pišti kao da ima statiku?" šapnuo je.
  
  John je izgledao zbunjeno. "Naravno. Ali zašto?" U očima mu se pojavilo razumijevanje. Bez riječi, petljao se po radiju. Zacvilio je, a zatim utihnuo.
  
  Nick je rekao: "John, jesi li siguran da te ne mogu uvjeriti da se vratiš sa mnom?"
  
  "Ne, Chris. Želim da bude ovako."
  
  Nick je mislio da je to malo otrcano, ali se nadao da su ona dvojica dolje povjerovala.
  
  "U redu", rekao je Nick. "Neće im se svidjeti, ali reći ću im. Kako da izađem odavde?"
  
  John je pritisnuo mali gumb ugrađen u noćni ormarić.
  
  Dvojica muškaraca su se šutke rukovala. Nick je prišao prozoru. Neandertalac više nije bio u dvorištu. Čuli su se koraci na stubištu.
  
  "Prije nego što odeš", šapnuo je John, "volio bih znati pravo ime čovjeka koji mi pomaže."
  
  "Nick Carter. Ja sam agent AX."
  
  Ključ je škljocnuo u bravi. Manji čovjek polako je otvorio vrata. Čudovište nije bilo s njim.
  
  "Moj prijatelj odlazi", rekao je John.
  
  Elegantno odjeveni muškarac uljudno se nasmiješio. "Naravno, profesore." U sobu je unio miris jeftine kolonjske vode.
  
  "Zbogom, John", rekao je Nick.
  
  "Doviđenja, Chris."
  
  Kad je Nick izašao iz sobe, čovjek je zatvorio i zaključao vrata. Izvukao je iz pojasa automatsku pušku kalibra .45 vojne proizvodnje. Uperio ju je u Nickov trbuh.
  
  "Što je ovo?" upitao je Nick.
  
  Pametni čovjek je i dalje imao pristojan osmijeh. "Osiguranje da ćeš napustiti Nastikho."
  
  Nick je kimnuo i počeo silaziti niz stepenice s čovjekom za sobom. Ako bi išta pokušao, mogao bi dovesti profesora u opasnost. Drugog čovjeka još uvijek nigdje nije bilo.
  
  Na ulaznim vratima, uglađeni čovjek reče: "Ne znam tko ste zapravo. Ali nismo toliko glupi da pomislimo da ste vi i profesor slušali britansku glazbu dok ste bili tamo. Što god smjerali, nemojte ni pokušavati. Sada znamo vaše lice. I bit ćete pod budnim okom. Već ste te ljude doveli u veliku opasnost." Otvorio je vrata. "Doviđenja, gospodine Wilson, ako vam je to pravo ime."
  
  Nick je znao da čovjek misli na svoju ženu i sina kada je rekao "osobe od interesa". Jesu li znali da je agent? Izašao je na noćni zrak. Kiša se ponovno pretvorila u maglu. Vrata su bila zatvorena i zaključana za njim.
  
  Nick je duboko udahnuo svježi noćni zrak. Krenuo je. U ovo doba imao je male šanse da uhvati taksi u ovom kraju. Vrijeme mu je trenutno bilo najveći neprijatelj. Svanut će za dva ili tri sata. A nije znao ni gdje tražiti ženu i sina. Morao je kontaktirati Hawka.
  
  Killmaster je upravo htio prijeći ulicu kad je golemi čovjek-majmun izašao na vrata i blokirao mu put. Nicku se kosa na potiljku nakostriješila. Dakle, morat će se suočiti s
  
  
  
  
  Ipak, s ovim stvorenjem. Bez riječi, čudovište se približilo Nicku i posegnulo za njegovim grlom. Nick se sagnuo i izbjegao čudovište. Veličina čovjeka bila je zapanjujuća, ali to ga je natjeralo da se kreće polako. Nick ga je udario otvorenim dlanom po uhu. Nije ga smetalo. Čovjek-majmun zgrabio je Nicka za ruku i bacio ga poput krpene lutke na zgradu. Killmasterova glava udarila je u čvrstu konstrukciju. Osjetio je vrtoglavicu.
  
  Dok se izvukao, čudovište je imalo Nickov grkljan u svojim ogromnim, dlakavim rukama. Podiglo je Nicka s nogu. Nick je osjetio kako mu krv juri u glavu. Prerezao je čovjeku uši, ali njegovi su se pokreti činili mučno sporima. Udario ga je nogom u prepone, znajući da njegovi udarci pogađaju cilj. Ali čovjek kao da to nije ni osjetio. Ruke su mu jače stisnule Nickov grkljan. Svaki udarac koji bi Nick zadao ubio bi normalnog čovjeka. Ali ovaj Neandertalac nije ni trepnuo. Jednostavno je stajao tamo, raširenih nogu, držeći Nicka za grkljan svom snagom tih ogromnih ruku. Nick je počeo vidjeti bljeskove boja. Snaga mu je nestala; nije osjećao silu u svojim udarcima. Panika zbog skore smrti stezala mu je srce. Gubio je svijest. Morao je nešto brzo učiniti! Hugo bi radio presporo. Vjerojatno bi mogao udariti čovjeka dvadeset puta prije nego što ga ubije. Do tada bi za njega bilo prekasno.
  
  Wilhelmina! Činilo se da se kreće polako. Ruka mu je neprestano posezala za Lugerom. Hoće li imati snage povući okidač? Wilhelmina je bila preko njegovog struka. Gurnuo je cijev u čovjekovo grlo i svom snagom povukao okidač. Trzaj mu je gotovo izbio Luger iz ruke. Čovjeku su brada i nos odmah odletjeli od glave. Eksplozija je odjeknula pustim ulicama. Čovjekove su oči nekontrolirano treptale. Koljena su mu počela drhtati. Ipak, snaga u njegovim rukama je ostala. Nick je zario cijev u čudovišno mesnato lijevo oko i ponovno povukao okidač. Hitac je otkinuo čovjeku čelo. Noge su mu se počele savijati. Nickovi su prsti dodirnuli ulicu. Osjetio je kako ruke popuštaju stisak na njegovom grlu. Ali život ga je napuštao. Mogao je zadržati dah četiri minute, ali to je već bilo gotovo. Čovjek ga nije dovoljno brzo puštao. Nick je pucao još dvaput, potpuno odrubivši čovjeku-majmunu glavu. Ruke su mu pale s grla. Čudovište se teturalo unatrag, obezglavljeno. Ruke su mu se podigle tamo gdje mu je trebalo biti lice. Pao je na koljena, a zatim se prevrnuo poput svježe posječenog stabla.
  
  Nick se zakašljao i pao na koljena. Duboko je udahnuo, udišući oštar miris dima od oružja. Svjetla su se upalila na prozorima po cijelom susjedstvu. Susjedstvo je oživljavalo. Policija će doći, a Nick nije imao vremena za policiju. Prisilio se da se pokrene. Još uvijek bez daha, otrčao je do kraja bloka i brzo izašao iz susjedstva. U daljini je čuo neobičan zvuk sirene britanske policije. Tada je shvatio da još uvijek drži Wilhelminu. Brzo je zataknuo Luger za pojas. Mnogo je puta bio blizu smrti u svojoj karijeri kao killmaster za AXE. Ali nikada ovako blizu.
  
  Čim Crveni otkriju nered koji je upravo ostavio, odmah će ga povezati s Ossinom smrću. Da je manji čovjek koji je bio s Ossom još uvijek živ, do sada bi ih kontaktirao. Povezali su dvije smrti s njegovim posjetom profesoru Luu i znali su da je agent. Gotovo je mogao pretpostaviti da mu je maska otkrivena. Morao je kontaktirati Hawka. Profesor i njegova obitelj bili su u smrtnoj opasnosti. Nick je odmahnuo glavom. Ova misija je krenula užasno po zlu.
  
  SEDMO POGLAVLJE
  
  Hawkov nepogrešivi glas dopro je do Nicka kroz scrambler. "Pa, Carter. Iz onoga što si mi rekao, čini se da ti se misija promijenila."
  
  "Da, gospodine", rekao je Nick. Upravo je obavijestio Hawka. Bio je u svojoj hotelskoj sobi na viktorijanskoj strani Hong Konga. Vani se noć počela pomalo spuštati.
  
  Hawk je rekao: "Poznaješ situaciju tamo bolje od mene. Ja ću se pozabaviti ženom i dječakom po tom pitanju. Znaš što treba učiniti."
  
  "Da", rekao je Nick. "Moram pronaći način da pronađem profesorovu ženu i sina i izvučem ih iz Kine."
  
  "Pobrinite se za to na bilo koji mogući način. Stižem u Hong Kong u utorak poslijepodne."
  
  "Da, gospodine." Kao i uvijek, pomisli Nick, Hawka su zanimali rezultati, a ne metode. Killmaster je mogao koristiti bilo koju metodu koju je želio, sve dok je davala rezultate.
  
  "Sretno", rekao je Hawk, završavajući razgovor.
  
  Killmaster se presvukao u suho poslovno odijelo. Budući da podstava oko struka nije bila mokra, ostavio ju je tamo. Bilo mu je pomalo neugodno još ga nositi, pogotovo jer je bio gotovo siguran da je otkriven. Ali planirao se presvući čim sazna kamo ide u Kini. I bilo mu je ugodno oko struka. Poznavao je odjeću.
  
  
  
  
  
  Kad ih je htio obući, bio je malo izubijan od posjekotina na trbuhu. Da nije imao podstavu, trbuh bi mu bio rasporen poput svježe ulovljene ribe.
  
  Nick je sumnjao da će Hawk išta naučiti od žene iz Orlanda. Da je bila tako dobro obučena kao što je mislio, ubila bi i sebe i dječaka prije nego što bi išta rekla.
  
  Killmaster je protrljao modricu na grlu. Već je počela blijedjeti. Gdje bi trebao početi tražiti profesorovu ženu i sina? Mogao bi se vratiti u kuću i prisiliti dobro odjevenog muškarca da progovori. Ali već je doveo Johna Loua u dovoljnu opasnost. Ako ne kuću, onda gdje? Trebao je negdje početi. Nick je stajao kraj prozora, gledajući na ulicu. Na pločniku je sada bilo malo ljudi.
  
  Odjednom je osjetio glad. Nije jeo otkad se prijavio u hotel. Melodija ga je proganjala, poput nekih pjesama. Bila je to jedna od brojeva koje je djevojka pjevala. Nick je prestao trljati grlo. Bila je to slamka, vjerojatno besmislena. Ali barem je bio početak. Pojest će nešto, a zatim se vratiti u "Prekrasan bar".
  
  Ossa se tamo presvukao, što bi moglo značiti da je nekoga poznavao. Unatoč tome, nije bilo jamstva da će mu itko pomoći. Ali opet, to je bilo mjesto za početak.
  
  U hotelskoj blagovaonici, Nick je popio čašu soka od naranče, a zatim tanjur kajgane s hrskavom slaninom, tost i tri šalice crne kave. Zadržao se nad posljednjom šalicom kave, dajući hrani vremena da se slegne, a zatim se zavalio u stolicu i zapalio cigaretu iz nove kutije. Tada je primijetio da ga muškarac promatra.
  
  Bio je vani, sa strane jednog od hotelskih prozora. S vremena na vrijeme provirio bi van kako bi se uvjerio da je Nick još uvijek tamo. Killmaster ga je prepoznao kao žilavog čovjeka koji je bio s Ossom u Wonderful Baru. Svakako nisu gubili vrijeme.
  
  Nick je platio račun i izašao van. Noć je izblijedjela u mutnu sivu boju. Zgrade više nisu bile ogromne, tamne figure. Imale su oblik, vidljiv kroz vrata i prozore. Većina automobila na ulicama bili su taksiji, kojima su još uvijek trebala upaljena svjetla. Mokre rubnike i ulice sada je bilo lakše uočiti. Gusti oblaci još su uvijek visili nisko, ali kiša je prestala.
  
  Killmaster se uputio prema trajektnom pristaništu. Sad kad je znao da ga ponovno prate, nije bilo razloga da ide u Fine Bar. Barem ne još. Žilavi čovjek imao mu je puno toga za reći, ako bi ga se moglo nagovoriti da progovori. Prvo su morali promijeniti mjesta. Morao je na trenutak izgubiti čovjeka kako bi ga mogao slijediti. Bio je to rizik. Nick je imao osjećaj da žilavi čovjek nije amaterski obožavatelj poput druge dvojice.
  
  Prije nego što je stigao do trajekta, Nick se odvezao niz uličicu. Potrčao je do kraja i čekao. Žilavi muškarac je trčeći skrenuo iza ugla. Nick je brzo hodao, čuvši čovjeka kako smanjuje razmak između njih. Na drugom uglu, Nick je učinio isto: skrenuo je iza ugla, brzo potrčao do kraja bloka, a zatim usporio u žustar hod. Čovjek je ostao s njim.
  
  Uskoro je Nick stigao u područje Victorije koje je volio zvati Sailors' Row. Bio je to niz uskih ulica s jarko osvijetljenim barovima s obje strane. Područje je obično bilo užurbano, s glazbom koja je svirala iz džuboksa i prostitutkama na svakom uglu. Ali noć se bližila kraju. Svjetla su još uvijek jarko sjala, ali džuboksovi su tiho svirali. Ulični šetači su ili već dobili svoje bodove ili su odustali. Nick je tražio bar, ne onaj koji je poznavao, već onaj koji bi odgovarao njegovim potrebama. Ti su dijelovi uvijek bili isti u svakom većem gradu na svijetu. Zgrade su uvijek bile dvokatnice. U prizemlju su se nalazili bar, džuboks i plesni podij. Djevojke su ovdje lebdjele, dopuštajući da ih se vidi. Kad bi jedan mornar pokazao interes, zamolio bi ga za ples, kupio joj nekoliko pića i počeo se cjenkati oko cijene. Nakon što je cijena bila određena i plaćena, djevojka bi odvela mornara na kat. Drugi kat izgledao je kao hotelski predvorje, sa sobama ravnomjerno raspoređenim uz stranice. Djevojka je obično imala svoju sobu u kojoj je živjela i radila. Sadržavala je malo toga - krevet, naravno, ormar i komodu za njezine sitnice i stvari. Raspored svake zgrade bio je isti. Nick ih je dobro poznavao.
  
  Ako je njegov plan htio uspjeti, morao je proširiti jaz između sebe i svojih sljedbenika. Dio je zauzimao otprilike četiri kvadratna bloka, što mu nije davalo puno prostora za rad. Bilo je vrijeme za početak.
  
  Nick je zaobišao ugao i potrčao punom brzinom. Na pola puta preko bloka stigao je do kratke uličice koju je na drugom kraju blokirala drvena ograda. Kontejneri su bili poredani s obje strane uličice. Killmaster je znao da više nema okrilje tame. Morao je upotrijebiti svoju brzinu. Brzo je potrčao prema ogradi, procjenjujući da je visoka oko tri metra. Prebacio je jedan od kontejnera preko ruba, popeo se na njega i preskočio ogradu. S druge strane, pojurio je do kraja bloka, skrenuo za ugao i
  
  
  
  
  Pronašao je zgradu koju je tražio. Sjedio je na vrhu trokutastog bloka. S druge strane ulice lako je mogao vidjeti ljude kako dolaze i odlaze. Natkrivena natkrivena kuća bila je pričvršćena za zid, a krov joj je bio točno ispod jednog od prozora na drugom katu. Nick je mentalno zabilježio gdje će se soba nalaziti dok je trčao prema baru.
  
  Neonski natpis iznad ulaznih vrata glasio je "Club Delight". Bio je svijetao, ali nije treperio. Vrata su bila otvorena. Nick je ušao. Soba je bila mračna. S njegove lijeve strane, šank sa stolicama savijenim pod raznim kutovima protezao se do pola sobe. Mornar je sjedio za jednom od stolica, naslonivši glavu na šank. S Nickove desne strane, šutio je jukebox, okupan jarkim plavim svjetlom. Prostor između šanka i jukeboxa koristio se za ples. Osim toga, separei su bili prazni, osim posljednjeg.
  
  Ondje je stajala debela žena pognuta nad papirima. Tanke naočale bez okvira počivale su na vrhu njezina buljastog nosa. Pušila je dugu cigaretu u muštikli. Kad je Nick ušao, pogledala ga je ne okrećući glavu, samo je prevrnula očima prema vrhu naočala i promatrala ga preko njih. Sve se to vidjelo u vremenu koje je Nicku trebalo da dođe do stepenica s njegove lijeve strane, na kraju bara, od ulaznih vrata. Nick nije oklijevao. Žena je otvorila usta da progovori, ali dok je riječ izašla, Nick je već bio na četvrtoj stepenici. Nastavio se penjati, preskačući dvije stepenice odjednom. Kad je stigao do vrha, bio je u hodniku. Bio je uzak, s jednom svjetiljkom na pola puta, prekriven debelim tepihom i mirisao je na san, seks i jeftini parfem. Sobe nisu bile baš sobe, već su bile odvojene pregradama sa svake strane. Zidovi su bili visoki oko dva i pol metra, a strop zgrade protezao se više od tri metra. Nick je odlučio da će prozor koji želi biti treća soba s njegove desne strane. Dok je to radio, primijetio je da su vrata koja su odvajala sobe od hodnika bila od jeftine šperploče, obojene jarkim bojama, sa zalijepljenim zvijezdama od šljokica. Na zvijezdama su bila ženska imena, svaka drugačija. Prošao je pored Margo i Lilinih vrata. Želio je Vicky. Killmaster je planirao biti što pristojan, ali nije mogao odgađati objašnjenje. Kad je pokušao otvoriti Vickyna vrata i otkrio da su zaključana, odstupio je i jednim snažnim udarcem razbio bravu. Vrata su se otvorila, uz glasan zvuk udarila o zid i pala pod kutom, a gornja šarka im se slomila.
  
  Vicky je bila zauzeta. Ležala je na malom krevetu, raširenih bucmastih, glatkih nogu, prateći pokrete krupnog, crvenokosog muškarca na njoj. Ruke su joj bile čvrsto obavijene oko njegova vrata. Mišići njegove gole stražnjice bili su napeti, a leđa su mu se sjajila od znoja. Njegove velike ruke potpuno su prekrivale njezine obilne grudi. Vickyina suknja i gaćice ležale su u zgužvanoj hrpi kraj kreveta. Njezina mornarska uniforma bila je uredno prebačena preko komode.
  
  Nick je već otišao do prozora, pokušavajući ga otvoriti, prije nego što ga je mornar primijetio.
  
  Podigao je pogled. "Halo!" viknuo je. "Tko si, dovraga, ti?"
  
  Bio je mišićav, krupan i zgodan. Sad je stajao na laktovima. Dlaka na njegovim prsima bila je gusta i jarko crvena.
  
  Prozor je izgledao zaglavljen. Nick ga nije mogao otvoriti.
  
  Mornarove plave oči bljesnule su od bijesa. "Postavio sam ti pitanje, Sporte", rekao je. Koljena su mu se podigla. Spremao se napustiti Vicky.
  
  Vicky je viknula: "Mac! Mac!"
  
  "Mac mora da je izbacivač", pomislio je Nick. Napokon je očistio prozor. Okrenuo se prema paru, uputivši im svoj najveći dječački osmijeh. "Samo prolazim, dečki", rekao je.
  
  Ljutnja je napustila mornarove oči. Počeo se smiješiti, zatim se hihotao i konačno se glasno nasmijao. Bio je to srdačan, glasan smijeh. "Prilično je smiješno, kad razmisliš o tome", rekao je.
  
  Nick je provukao desnu nogu kroz otvoreni prozor. Zaustavio se, posegnuo u džep i izvukao deset hongkonških dolara. Zgužvao ih je i pažljivo bacio mornaru. "Zabavi se", rekao je. Zatim: "Je li to dobro?"
  
  Mornar je s osmijehom pogledao Vicky, a zatim Nicka. "Imao sam i gore."
  
  Nick je mahnuo, a zatim se spustio metar i pol na krov štale. Na kraju je pao na koljena i otkotrljao se preko ruba. Ulica je bila dva i pol metra niže. Zaobišao je ugao zgrade i nestao kroz prozor, a zatim pojurio preko ulice i natrag. Ostao je u sjeni, držeći se blizu bara, sve dok se nije vratio do prozora. Sada je bio točno preko puta bara, odakle je mogao vidjeti tri strane zgrade. Ne odvajajući pogled od prozora, ušao je u sjenu, naslonio leđa na ogradu nasuprot nje i zaustavio se.
  
  Bilo je dovoljno svjetla da se prozor jasno vidi. Nick je vidio glavu i ramena žilavog muškarca kako viri kroz njega. U desnoj ruci držao je vojni .45. "Ova grupa je definitivno imala slabost prema vojnim .45-icama", pomislio je Nick. Čovjek je polako promatrao ulicu.
  
  Tada je Nick čuo mornarov glas. "Sada je sve u redu.
  
  
  
  
  
  "Ovo je previše. Zabava je zabava - jedan tip je u redu, ali dvojica su vraški puno." Nick je vidio kako mornarova ruka obgrli čovjekova prsa i odvuče ga natrag u sobu. "Dovraga, klaune. Gledaj me kad ti se obraćam.
  
  "Mac! Mac!" vikala je Vicki.
  
  Tada je mornar rekao: "Nemoj uperivati taj pištolj u mene, prijatelju. Nabit ću ti ovo u grlo i natjerati te da to pojedeš."
  
  Začula se gužva, zvuk cijepanja drva, pucanj stisnute šake u lice. Staklo se razbilo, teški predmeti pali su na pod. A Vicky je vrisnula: "Mac! Mac!"
  
  Nick se nasmiješio i naslonio na ogradu. Odmahnuo je glavom, posegnuo u džep kaputa i zapalio jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom. Buka s prozora se nastavila. Nick je mirno pušio cigaretu. S prozora se začuo treći glas, tih i zahtjevan. Vojni pištolj kalibra .45 probio se kroz vrh prozora i sletio na krov štale. "Vjerojatno Mac", pomislio je Nick. Ispuhao je kolutove dima u zrak. Čim je žilavi čovjek napustio zgradu, krenuo je za njim. Ali izgledalo je kao da će to potrajati.
  
  OSMO POGLAVLJE
  
  Zora je svanula bez sunca; ostalo je skriveno iza tamnih oblaka. Zrak je još uvijek bio hladan. Rano ujutro, ljudi su se počeli pojavljivati na ulicama Hong Konga.
  
  Nick Carter se naslonio na ogradu i osluškivao. Hong Kong je otvorio oči i protegnuo se, pripremajući se za novi dan. Svaki je grad bio užurban, ali noćna buka nekako se razlikovala od ranog jutra. Dim se vijorio s krovova, miješajući se s niskim oblacima. Miris kuhanja visio je u zraku.
  
  Nick je stao na opušak svoje sedme cigarete. S prozora se nije čuo nikakav zvuk više od sat vremena. Nick se nadao da su mornar i Mac ostavili čovjeka dovoljno žilavog da ga slijedi. Ovaj čovjek bio je slamka za koju se Nick uhvatio. Ako ne plati, puno će vremena biti izgubljeno. A vrijeme je nešto što Nick nije imao.
  
  Kamo će ovaj čovjek otići? Nick se nadao da će to prijaviti svojim nadređenima čim shvati da je izgubio onoga kojeg je trebao slijediti. To bi Nicku dalo dvije slamke na koje se može osloniti.
  
  Odjednom se pojavio čovjek. Činilo se kao da je izjurio kroz glavna vrata i uopće nije izgledao dobro. Koraci su mu se zaustavili i teturali. Kaput mu je bio poderan preko ramena. Lice mu je bilo blijedo od modrica, a oba oka su mu počela oticati. Neko je vrijeme besciljno lutao, nesiguran kamo da ide. Zatim se polako kretao prema luci.
  
  Nick je pričekao dok čovjek gotovo nije nestao iz vida, a zatim ga je slijedio. Čovjek se kretao polako, bolno. Činilo se kao da svaki korak zahtijeva ogroman napor. Killmaster je želio da ovaj čovjek bude zadržan, a ne pretučen do smrti. Međutim, mogao je cijeniti mornarove osjećaje. Nitko ne voli da ga se prekida. Pogotovo dvaput. I zamišljao je da je žilavi čovjek potpuno lišen humora. Vjerojatno je postao agresivan, mašući tim .45. Ipak, Nick je suosjećao s čovjekom, ali je mogao razumjeti zašto je mornar učinio ono što je učinio.
  
  Dok je izlazio s mornarskog igrališta, čovjek se činio malo življim. Njegovi su koraci postali ležerniji, a zatim brži. Činilo se da je upravo odlučio kamo ide. Nick je bio dva bloka iza. Do tada se čovjek nije ni jednom osvrnuo.
  
  Tek kad su stigli do dokova uz luku, Nick je shvatio kamo se čovjek uputio. Trajekt. Vraćao se u Kowloon. Ili je dolazio odande? Čovjek se približio jutarnjoj gomili na odmorištu i zaustavio se na rubu. Nick se držao blizu zgrada, pokušavajući ostati izvan vidokruga. Čovjek nije izgledao siguran što želi učiniti. Dvaput se povukao s odmorišta, a zatim se vratio. Činilo se da su batine utjecale na njegov um. Pogledao je ljude oko sebe, a zatim luku, kamo je trajekt plovio. Vratio se uz dok, zaustavio se i namjerno se udaljio od mola. Nick se zbunjeno namrštio, pričekao da čovjek gotovo nestane iz vidokruga, a zatim ga je slijedio.
  
  Krupan muškarac odveo je Nicka ravno u hotel. Vani, pod istom uličnom svjetiljkom gdje su se Ossa i muškarac sreli, zaustavio se i pogledao Nickov prozor.
  
  Ovaj tip jednostavno nije odustajao. Tada je Nick shvatio čovjekove postupke na trajektu. Trebao je ovako raditi. Ako prijavi što se stvarno dogodilo svojim nadređenima, vjerojatno bi ga ubili. Hoće li stvarno prijeći u Kowloon? Ili se uputio prema nekom doku? Pogledao je preko luke i krenuo uz dok. Možda je znao da ga je Nick sustigao i pomislio je da će ih pokušati malo zbuniti.
  
  Nick je bio siguran u jedno: čovjek se prestao micati. A ne možeš slijediti čovjeka koji te nikamo ne vodi. Bilo je vrijeme za razgovor.
  
  Krupni muškarac nije se micao s ulične svjetiljke. Pogledao je prema Nickovoj sobi kao da se moli da Killmaster bude tamo.
  
  Pločnici su postali prepuni. Ljudi su se brzo kretali po njima, izbjegavajući jedni druge. Nick je znao da mora biti oprezan. Nije želio gužvu oko sebe dok se suočava s neprijateljem.
  
  
  
  
  
  Na vratima zgrade preko puta hotela, Nick je prebacio Wilhelminu s pojasa u desni džep kaputa. Držao je ruku u džepu, prst na okidaču, kao u starim gangsterskim filmovima. Zatim je prešao ulicu.
  
  Žilavi muškarac bio je toliko izgubljen u svojim mislima, zureći kroz prozor hotela, da nije ni primijetio kako mu se Nika približava. Nika mu je prišao s leđa, stavio lijevu ruku na muškarčevo rame i zario mu cijev Wilhelmine u donji dio leđa.
  
  "Umjesto da gledamo sobu, vratimo se njoj", rekao je.
  
  Muškarac se ukočio. Pogled mu se pomaknuo prema vrhovima čizama. Nick je vidio kako mu se mišići na vratu trzaju.
  
  "Kreći se", tiho reče Nick, jače pritišćući Luger uz leđa.
  
  Čovjek je šutke poslušao. Ušli su u hotel i popeli se stepenicama poput starih prijatelja, Killmaster se ljubazno smiješio svima pokraj kojih su prošli. Kad su stigli do vrata, Nick je već držao ključ u lijevoj ruci.
  
  "Stavite ruke iza leđa i naslonite se na zid", naredio je Nick.
  
  Čovjek je poslušao, pomno prateći Killmasterove pokrete očima.
  
  Nick je otvorio vrata i odstupio korak unatrag. "U redu. Unutra."
  
  Muškarac se odmaknuo od zida i ušao u sobu. Nick je krenuo za njim, zatvorivši i zaključavši vrata za sobom. Izvukao je Wilhelminu iz džepa i uperio pištolj u čovjekov trbuh.
  
  "Stavite ruke iza vrata i okrenite se", naredio je.
  
  I opet je čovjek šutke poslušao.
  
  Nick je potapšao čovjekova prsa, džepove hlača, unutarnju stranu obje noge. Znao je da čovjek više nema pištolj kalibra .45, ali možda je imao nešto drugo. Nije ništa pronašao. "Razumijete engleski", rekao je kad je završio. "Govorite li ga?"
  
  Čovjek je ostao nijem.
  
  "U redu", rekao je Nick. "Spusti ruke i okreni se." Mornar i Mac su ga prilično dobro sredili. Izgledao je tužno.
  
  Muškarčev pogled natjerao je Nicka da se malo opusti. Dok se muškarac okretao prema njemu, desnom nogom mu je udario među noge. Bol ga je prostrujala poput grma. Presavio se, teturajući unatrag. Muškarac je iskoračio i lijevom nogom izbio Wilhelminu iz Nickove ruke. Zvuk metalnog klika dok mu je noga udarila u Luger. Bol mu se proširila u preponama dok se Nick spoticao o zid. U sebi je proklinjao što nije primijetio čelične vrhove muškarčevih cipela. Muškarac je pratio Wilhelminu. Nick je dvaput duboko udahnuo, a zatim se odmaknuo od zida, stisnuvši zube od bijesa. Ljutnja je bila usmjerena na njega samog, pokušavajući ga opustiti, iako nije trebao. Očito, muškarac nije bio u tako lošem stanju kao što je izgledao.
  
  Muškarac se sagnuo, prsti su mu okrznuli Luger. Nick ga je udario nogom i on je pao. Prevrnuo se na bok i skočio na te užasne čizme s čeličnim vrhom. Udarac je pogodio Nicka u trbuh, poslavši ga natrag na krevet. Muškarac je ponovno odabrao Luger. Nick se brzo odmaknuo od kreveta, gurnuvši Wilhelminu u kut, izvan dohvata. Krupan muškarac je klečao. Nick ga je udario po vratu s obje strane otvorenog dlana, a zatim brzo udario muškarca po nosu otvorenim dlanom, prerezavši mu nosnice. Muškarac je vrisnuo od muke, a zatim se srušio u kovrče, pokrivši lice objema rukama. Nick je prešao sobu i podigao Wilhelminu.
  
  Promrmljao je kroz zube: "Sad ćeš mi reći zašto si me pratio i za koga radiš."
  
  Pokret je bio prebrz da bi ga Nick primijetio. Muškarčeva ruka se pomaknula do džepa na košulji, izvukla malu okruglu tabletu i stavila je u usta.
  
  "Cijanid", pomisli Nick. Ugurao je Wilhelminu u džep kaputa i brzo prišao čovjeku. Prstima obje ruke pokušao je razdvojiti čovjekove čeljusti kako bi spriječio da zubi zdrobe pilulu. Ali bilo je prekasno. Smrtonosna tekućina već je prošla kroz čovjekovo tijelo. U roku od šest sekundi bio je mrtav.
  
  Nick je stajao, gledajući tijelo. Trgnuo se i srušio na krevet. Osjećao je bol među nogama koja nikada neće nestati. Ruke su mu bile prekrivene krvlju s čovjekova lica. Legao je natrag na krevet i pokrio oči desnom rukom. To je bila njegova slamka, njegov jedini rizik, a izgubio ga je. Gdje god je išao, bio je prazan zid. Nije imao niti jednu pravu priliku otkako je započeo ovu misiju. Nick je zatvorio oči. Osjećao se umorno i iscrpljeno.
  
  Nick nije znao koliko je dugo ležao tamo. Nije moglo biti dulje od nekoliko minuta. Odjednom se naglo uspravio. Što je s tobom, Carter? pomislio je. Nemaš vremena za samosažaljenje. Dakle, imao si nekoliko loših trenutaka. To je bio dio posla. Prilike su još uvijek bile otvorene. Imao si izazovnije zadatke. Slagati se s njom.
  
  Započeo je tuširanjem i brijanjem dok su mu misli jurile kroz preostale mogućnosti. Ako se nije mogao sjetiti ničega drugog, tu je bio Wonderful Bar.
  
  Kad je izašao iz kupaonice
  
  
  
  
  
  Osjećao se puno bolje. Zategnuo je jastučiće oko struka. Umjesto da stavi Pierrea, sićušnu plinsku bombu, između nogu, zalijepio ju je na malu udubinu odmah iza lijevog gležnja. Kad je navukao čarapu, bila je vidljiva mala kvržica, ali izgledala je kao natečeni gležanj. Završio je s odijevanjem u isto poslovno odijelo. Izvadio je spremnik iz Wilhelmine i zamijenio četiri nedostajuće čahure. Pričvrstio je Wilhelminu za pojas gdje je bila prije. Zatim se Nick Carter vratio na posao.
  
  Počeo je s mrtvacem. Pažljivo je pretražio čovjekove džepove. Novčanik je izgledao kao da je nedavno kupljen. Najvjerojatnije mornarov. Nick je pronašao dvije fotografije Kineskinja, bon za pranje rublja, devedeset hongkonških dolara u gotovini i posjetnicu iz Wonderful Bara. Ovo se mjesto stalno pojavljivalo kamo god se okrenuo. Pogledao je poleđinu posjetnice. Olovkom su bile napisane riječi Victoria-Kwangchow.
  
  Nick je napustio svoje tijelo i polako prišao prozoru. Pogledao je van, ali nije ništa vidio. Guangzhou je bio Kanton u Kini, glavni grad pokrajine Guangdong. Kanton je bio nešto više od stotinjak kilometara od Hong Konga, u Crvenoj Kini. Jesu li mu žena i sin bili tamo? Bio je to veliki grad. Ležao je na sjevernoj obali Biserne rijeke, koja je tekla prema jugu u hongkonšku luku. Možda su mu žena i sin bili tamo.
  
  Ali Nick je sumnjao da je to pisalo na kartici. Bila je to posjetnica bara. Osjećao je da je sve što je Victoria-Guangzhou imala na umu upravo ovdje, u Hong Kongu. Ali što? Mjesto? Stvar? Osoba? I zašto je ovaj čovjek imao takvu posjetnicu? Nick se prisjetio svih događaja koji su se dogodili otkad je vidio čovjeka kako viri kroz prozor blagovaonice. Jedna stvar se isticala: čovjekove čudne radnje na trajektnom pristaništu. Ili se spremao ukrcati na trajekt, ali se bojao reći nadređenima o svom neuspjehu, ili je znao da je Nick tamo i nije htio otkriti kamo ide. I tako je krenuo uz pristanište.
  
  Killmaster je kroz prozor mogao vidjeti luku, ali ne i pristanište trajekta. Zamišljao je prizor. Pristanište trajekta bilo je sa svake strane okruženo plutajućom zajednicom sampana i džunki. Poredali su se jedan pored drugog gotovo do pristaništa. Da bi Katie Lou i Mikea doveli u Canton, morali su ih odvesti iz SAD-a u Hong Kong, a zatim...
  
  Ali naravno! Bilo je tako očito! Iz Hong Konga su ih brodom prevezli niz rijeku Pearl do Cantona! Tamo se čovjek uputio, napuštajući pristanište - do broda negdje u ovoj zajednici brodova. Ali bilo ih je toliko mnogo u tom području. Morao je biti dovoljno velik da prijeđe stotinjak kilometara do Cantona. Sampan bi ga vjerojatno mogao podnijeti, ali to je bilo malo vjerojatno. Ne, morao je biti veći od sampana. To je samo po sebi sužavalo izbor, budući da su devedeset posto brodova u luci bili sampani. Bio je to još jedan rizik, slamka, kockanje, što god. Ali bilo je nešto.
  
  Nick je navukao zavjesu preko prozora. Spakirao je višak odjeće u kofer, ugasio svjetlo i izašao iz sobe, zaključavši vrata za sobom. Morat će pronaći drugo mjesto za boravak. Ako se odjavi, netko će odmah očistiti sobu. Pretpostavio je da će tijelo biti otkriveno kasnije te večeri. To bi moglo biti dovoljno vremena. U hodniku je Nick spustio kofer u otvor za rublje. Popeo se kroz prozor na kraju hodnika i niz požarne stepenice. Na dnu je pao dva metra niz ljestve i našao se u uličici. Otresao se prašine i brzo izašao na ulicu, sada punu ljudi i gustog prometa. Kod prvog poštanskog sandučića pored kojeg je prošao, Nick je ispustio ključ od hotela. Hawk će se po dolasku u Hong Kong dogovoriti s policijom i hotelom. Nick se stopio s gomilom na pločniku.
  
  Zrak je još uvijek bio svjež. Ali teški oblaci su se razišli, a sunce je jarko sjalo kroz pukotine u njima. Ulice i pločnici su se počeli sušiti. Ljudi su se motali oko i pored Nicka dok je hodao. S vremena na vrijeme, mamurni mornari, zgužvanih uniformi, izlazili bi iz dokova. Nick je pomislio na crvenokosog mornara i pitao se što on radi u ovo doba; vjerojatno se još uvijek svađa s Vicky. Nasmiješio se, sjećajući se scene kada je upao u sobu.
  
  Nick je stigao do dokova i krenuo ravno prema trajektnom pristaništu, njegovim iskusnim očima pregledavajući mnoštvo sampana i džunki nanizanih poput lančanih karika u luci. Brod ne bi bio u ovom zaljevu, već s druge strane doka. Ako uopće postoji brod. Nije bio ni siguran kako bi ga odabrao.
  
  Ogroman trajekt se pucketavo udaljavao od doka dok se Nick približavao. Prešao je preko doka do dokova s druge strane. Nick je znao da mora biti oprezan. Ako ga Crveni uhvate kako petlja po njihovom brodu, prvo će ga ubiti, a zatim saznati tko je on.
  
  Killmaster je ostao u blizini
  
  
  
  
  
  Zgrada, njegovim očima koje su pažljivo proučavale svaki brod koji je izgledao veći od sampana. Cijelo jutro i dio poslijepodneva proveo je bezuspješno. Hodao je uz dokove gotovo do brodova. Ali kad je stigao do područja gdje su veliki brodovi iz cijelog svijeta ukrcavali ili istovarali teret, okrenuo se. Prešao je gotovo milju. Frustrirajuće je bilo što je bilo previše brodova. Čak i nakon uklanjanja sampana, ostao ih je velik broj. Možda je to već prošao; nije ih imao s čime identificirati. I opet, posjetnica možda uopće ne znači brod.
  
  Nick je ponovno pregledao svaki brod veći od sampana dok se vraćao prema trajektnom pristaništu. Oblaci su se razišli; visjeli su visoko na nebu, poput razasutih kokica na tamnoplavom stolnjaku. Popodnevno sunce grijalo je dokove, isparavajući vlagu s asfalta. Neki su brodovi bili vezani za sampane; drugi su bili usidreni malo dalje. Nick je primijetio da vodeni taksiji redovito voze naprijed-natrag između masivnih američkih ratnih brodova. Poslijepodnevna plima okrenula je velike brodove na lancima sidra, pa su stajali na boku preko luke. Sampani su se okupili oko brodova poput pijavica, a njihovi putnici ronili su za novčićima koje su mornari ispuštali.
  
  Nick je uočio teglenicu neposredno prije dolaska do pristaništa. Propustio ju je ranije jer joj je pramac bio okrenut prema doku. Bila je usidrena blizu reda sampana, a popodnevna plima ju je nagnula na bok. S mjesta gdje je Nick stajao, mogao je vidjeti lijevu stranu i krmu. Na krmi je podebljanim žutim slovima pisalo: Kwangchow!
  
  Nick se povukao u sjene skladišta. Čovjek je stajao na palubi teglenice, promatrajući kroz dalekozor dok. Desni zglob bio mu je omotan bijelim zavojem.
  
  U sjeni skladišta, Nick se široko nasmiješio. Dopustio si je dubok, zadovoljan uzdah. Čovjek na teglenici bio je, naravno, Ossin bliski prijatelj. Nick se naslonio na skladište i sjeo. Još uvijek se smiješeći, izvukao je jednu od svojih cigareta i zapalio je. Zatim se nasmijao. Nagnuo je svoju lijepu glavu na stranu i prasnuo u smijeh. Upravo je dobio svoju prvu priliku.
  
  Killmaster si je dopustio taj neobičan luksuz točno jednu minutu. Nije ga bilo briga za čovjeka s dalekozorom; sunce mu je sjalo u lice. Sve dok je Nick ostajao u sjeni, bilo ga je gotovo nemoguće vidjeti odande. Ne, Nick je imao drugih briga. Policija je nesumnjivo pronašla tijelo u njegovoj sobi i vjerojatno ga sada traži. Tražit će Chrisa Wilsona, američkog turista. Bilo je vrijeme da Nick postane netko drugi.
  
  Ustao je, ugasio cigaretu i krenuo prema platformi, ostajući u sjeni. Ne bi imao šanse prići krhotinama po danu, barem ne dok je dalekozor na palubi. Trenutno mu je trebalo mjesto za presvlačenje.
  
  Kad je Nick stigao do trajekta, bilo je gužve. Pažljivo je prošao pored ljudi, pazeći na policiju.
  
  Dok ga je prelazio, stao je na prvi prst doka, pokazujući prema luci. Polako je hodao pored redova sampana, pažljivo ih promatrajući. Protezali su se u redovima poput kukuruza, a Nick je nastavio dok nije pronašao onaj koji je želio.
  
  Stajao je pokraj doka, drugi red od luke. Nick je, ne razmišljajući, stao na njega i sagnuo se pod krov male kolibe. Odmah je primijetio znakove napuštenosti: odsutnost odjeće, krov na koji je lila kiša, natopivši krevet i malu peć, te limenke s tragovima hrđe na rubovima. Tko zna zašto i kada su stanovnici otišli? Možda su pronašli mjesto za boravak na suhom dok oluja ne prođe. Možda su mrtvi. Sampan je mirisao pljesnivo. Bio je napušten već neko vrijeme. Nick je pretražio pukotine, zakutke i šupljine te pronašao šaku riže i neotvorenu konzervu zelenog graha.
  
  Nije mogao vidjeti teglenicu iz sampana. Ostala su još oko dva sata dnevnog svjetla. Postojala je šansa, ali morao se uvjeriti da je to prava teglenica. Skinuo je odjeću i podstavu s struka. Pretpostavio je da može plivati ispod prvog reda sampana i stići do luke za četiri minute prije nego što bude trebao udahnuti zrak. Ako mu je dalekozor još uvijek na palubi, morat će prići olupini s pramca ili desne strane.
  
  Go osim Huga, Nick se prevukao preko sampana u ledenu vodu. Pričekao je nekoliko sekundi da početna hladnoća popusti, a zatim zaronio i počeo plivati. Prošao je ispod prvog reda sampana i skrenuo desno prema obali trajekta. Zatim je izronio samo na dva duboka udaha svježeg zraka. Ugledao je baržu dok je ponovno zaranjao. Pramac je bio usmjeren prema njemu. Plivao je prema njoj, držeći se oko dva metra ispod nje.
  
  
  
  
  
  r. Morao je još jednom udahnuti zrak prije nego što mu je ruka dotaknula debelo dno teglenice.
  
  Krećući se uz kobilicu, dopustio si je da se polako uzdigne uz desnu stranu, gotovo unatrag. Bio je u sjeni teglenice, ali nije bilo potpore, ničega za što bi se mogao uhvatiti. Sidreni lanac ležao je preko pramca. Nick je stavio noge na kobilicu, nadajući se da će mu to pomoći da ostane na površini. Ali udaljenost od kobilice do površine bila je prevelika. Nije mogao držati glavu u vodi. Kretao se prema krmi, uz desnu stranu kormila pletenog od košare. Držeći kormilo, uspio je ostati u jednom položaju. Još je uvijek bio u sjeni teglenice.
  
  Tada je vidio kako se čamac spušta preko lijeve strane.
  
  Čovjek s previjenim zapešćem popeo se unutra i nespretno se odvažio prema doku. Naginjao je zapešću i nije mogao ravnomjerno veslati.
  
  Nick je čekao, drhteći, oko dvadeset minuta. Brod se vratio. Ovaj put, žena je bila s muškarcem. Lice joj je bilo strogo lijepo, poput profesionalne prostitutke. Usne su joj bile pune i jarko crvene. Obrazi su joj bili rumeni tamo gdje je koža čvrsto prianjala uz kost. Kosa joj je bila crna poput gavrana, čvrsto skupljena u punđu na potiljku. Oči su joj bile smaragdne boje i jednako intenzivne. Nosila je usku haljinu boje lavande s cvjetnim uzorkom, prorezima s obje strane, koji su dosezali do bedara. Sjedila je u čamcu, koljena spojena, ruke sklopljene. Iz Nickove perspektive, vidio je da ne nosi gaćice. Zapravo, sumnjao je da išta nosi ispod te jarke svile.
  
  Kad su stigli do ruba broda za odlaganje smeća, čovjek je skočio na brod, a zatim pružio ruku da joj pomogne.
  
  Na kantonskom, žena je upitala: "Jesi li čula nešto od Yonga?"
  
  "Ne", odgovori čovjek istim dijalektom. "Možda će sutra dovršiti svoju misiju."
  
  "Možda ništa", obrecnu se žena. "Možda je slijedio Ossin put."
  
  "Ossa..." započe čovjek.
  
  "Ossa je bio budala. Ti, Ling, jesi budala. Trebao sam znati bolje prije nego što sam vodio operaciju okružen budalama."
  
  "Ali mi smo predani!" uzviknuo je Ling.
  
  Žena je rekla: "Glasnije, ne mogu te čuti u Victoriji. Idiot si. Novorođenče se posvećuje hranjenju, ali ne može ništa učiniti. Ti si novorođenče, i to hromo."
  
  "Ako ovo ikada vidim..."
  
  "Ili bježite ili umrite. On je samo jedan čovjek. Jedan čovjek! A vi ste svi kao preplašeni zečevi. Trenutno bi mogao biti na putu do žene i dječaka. Ne može više dugo čekati."
  
  "On će..."
  
  "Vjerojatno je ubio Yonga. Mislio sam da će od svih vas barem Yong uspjeti."
  
  "Sheila, ja..."
  
  "Dakle, želiš me uhvatiti? Čekamo Yonggua do sutra. Ako se ne vrati do sutra navečer, utovarit ćemo se i otići. Volio bih upoznati ovog čovjeka koji vas je sve prestrašio. Ling! Šapaš me kao štene. U redu. Uđi u kolibu i učinit ću te barem napola čovjekom."
  
  Nick je mnogo puta prije čuo što će se sljedeće dogoditi. Nije se trebao smrznuti u ledenoj vodi da bi to ponovno čuo. Zaronio je i kretao se po dnu barže dok nije stigao do pramca. Zatim je napunio pluća zrakom i vratio se u sampan.
  
  Sunce je gotovo zašlo kad je izašao po još jedan udah svježeg zraka. Četiri minute kasnije, ponovno je prošao ispod prvog reda sampana i vratio se svom posuđenom. Popeo se na brod i osušio se poslovnim odijelom, snažno trljajući kožu. Čak i nakon što se osušio, trebalo mu je neko vrijeme da prestane drhtati. Izvukao je čamac gotovo do pune dužine i zatvorio oči. Trebao mu je san. S Yongom kao mrtvacem u Nickovoj sobi, bilo je malo vjerojatno da će se sutra pojaviti. To je Nicku davalo barem do sutra navečer. Morao je smisliti kako se ukrcati na ovu baržu. Ali sada je bio umoran. Ova hladna voda iscrpila mu je snagu. Povukao se iz sebe, puštajući da ga ljuljajući sampan nosi. Sutra će krenuti. Bit će dobro odmoran i spreman za sve. Sutra. Sutra je četvrtak. Imao je vremena do utorka. Vrijeme je letjelo.
  
  Nick se trgnuo. Na trenutak nije znao gdje se nalazi. Čuo je tiho pljuskanje vode o rub sampana. Teglenica! Teglenica je još uvijek bila u luci? Možda se žena, Sheila, predomislila. Sada je policija znala za Yunu. Možda su saznali.
  
  Ukočeno se uspravio sa svog tvrdog kreveta i pogledao preko trajektnog pristaništa. Veliki ratni brodovi ponovno su promijenili položaje u luci. Sjedili su uz bok, pramcima okrenutim prema Victoriji. Sunce je bilo visoko, svjetlucajući u vodi. Nick je uočio teglenicu, krmom okrenutom prema luci. Nije bilo znakova života na brodu.
  
  Nick je skuhao šaku riže. Rižu i konzervu zelenog graha pojeo je prstima. Kad je završio, stavio je devedeset hongkonških dolara koje je izvadio iz odijela u praznu konzervu, a zatim je vratio konzervu tamo gdje ju je našao. Najvjerojatnije su putnici
  
  
  
  
  
  Ako se sampan ne vrati, ali ako se vrate, barem će platiti smještaj i hranu.
  
  Nick se zavalio u sampan i zapalio jednu od svojih cigareta. Dan je bio gotovo gotov. Sve što je trebao učiniti bilo je čekati noć.
  
  DEVETO POGLAVLJE
  
  Nick je čekao u sampanu dok nije pao mrak. Svjetla su svjetlucala duž luke, a iza nje je mogao vidjeti svjetla Kowloona. Džunka mu je sada bila izvan vidokruga. Cijeli dan nije vidio nikakav pokret na njoj. Ali naravno, čekao je do duboko iza ponoći.
  
  Wilhelminu i Huga je umotao u odjeću za hlače koju je vezao oko struka. Nije imao plastičnu vrećicu, pa je morao držati odjeću iznad vode. Pierre, mala plinska bomba, bila je pričvršćena trakom odmah iza lijevog pazuha.
  
  Sampani oko njega bili su mračni i tihi. Nick je ponovno zaronio u ledenu vodu. Kretao se sporim bočnim zamahom, držeći svežanj iznad glave. Prošao je između dva sampana u prvom redu, a zatim se uputio prema otvorenoj vodi. Kretao se polako i pazio da nema prskanja. Jednom izvan trajekta, skrenuo je desno. Sada je mogao vidjeti tamnu siluetu teglenice. Nije bilo svjetala. Prošavši trajektno pristanište, krenuo je ravno prema pramcu teglenice. Kad je stigao tamo, uhvatio se za sidreni lanac i odmorio se. Sada će morati biti vrlo oprezan.
  
  Nick se penjao lancem dok mu noge nisu izašle iz vode. Zatim je, koristeći svežanj kao ručnik, osušio stopala i noge. Nije mogao ostavljati mokre tragove na palubi. Popeo se preko prednje ograde i tiho se spustio na palubu. Sagnuo je glavu, osluškujući. Ne čuvši ništa, tiho se obukao, uvukao Wilhelminu u pojas hlača i držao Huga u ruci. Čučnuvši, kretao se uz prolaz s lijeve strane kabine. Primijetio je da broda nema. Kad je stigao do krmene palube, ugledao je tri usnula tijela. "Da su Sheila i Ling bile na brodu", pomislio je Nick, "najvjerojatnije bi bile u kabini." To troje mora da su članovi posade. Nick je lako prošao između njih. Nije bilo vrata koja bi zatvarala prednji dio kabine, samo mali lučni prostor. Nick je provirio glavu kroz njih, osluškujući i gledajući. Nije čuo nikakvo disanje osim trojice iza sebe; nije ništa vidio. Ušao je unutra.
  
  S njegove lijeve strane bila su tri kreveta na sprat, jedan na drugome. S desne strane bili su sudoper i štednjak. Iza njega je bio dugi stol s klupama sa svake strane. Jarbol je prolazio kroz središte stola. Dva prozora bila su postavljena uz stranice kabine. Iza stola bila su vrata, vjerojatno kupaonica. Nije se imao gdje sakriti u kabini. Ormarići za pohranu bili su premaleni. Svi otvoreni prostori uz pregradu bili su jasno vidljivi iz kabine. Nick je pogledao dolje. Ispod glavne palube bit će prostora. Vjerojatno će ga koristiti za pohranu. Nick je pretpostavio da će otvor biti negdje blizu uzglavlja kreveta. Pažljivo se pomaknuo uz stol i otvorio vrata prema kupaonici.
  
  Toalet je bio u ravnini s palubom, u istočnjačkom stilu, i premalen za otvor ispod. Nick se povukao u glavnu kabinu, pregledavajući palubu očima.
  
  Bilo je tek toliko mjesečine da razazna siluete. Nagnuo se dok se povlačio, prsti su mu lagano klizili po palubi. Pronašao je pukotinu između kreveta i umivaonika. Prešao je rukama preko tog mjesta, pronašao dizalicu za prste i polako se podigao. Otvor je bio na šarkama i dobro korišten. Kad ga je otvorio, samo je lagano zaškripao. Otvor je bio otprilike metar i pol dubok. Dolje ga je čekala čista tama. Nick je znao da dno broda ne može biti dublje od metra i pol. Prebacio je noge preko ruba i spustio se. Potonuo je samo do razine prsa prije nego što su mu stopala dotaknula dno. Nick je čučnuo, zatvarajući otvor iznad sebe. Sve što je sada čuo bilo je tiho zapljuskivanje vode o stranice broda. Znao je da će, kad budu spremni za polazak, ukrcati zalihe. I vjerojatno su ih pohranili na ovom mjestu.
  
  Koristeći ruke kao vođenje, Nick se kretao prema krmi. Tama je bila apsolutna; morao se orijentirati isključivo po osjećaju. Pronašao je samo smotano rezervno jedro. Okrenuo se natrag. Da nije bilo ničega ispred otvora, možda bi se mogao popeti na jedro. Ali vjerojatno bi ga htjeli premjestiti u skladište. Morao je pronaći nešto bolje.
  
  Ispred otvora pronašao je pet privezanih sanduka. Radeći što je tiše mogao, Nick je odvezao sanduke i složio ih tako da je iza njih bilo mjesta i dovoljno mjesta od vrha do stropa da se može provući kroz njih. Zatim ih je ponovno čvrsto vezao. Sanduki nisu bili jako teški i zbog mraka nije mogao pročitati što sadrže. Vjerojatno hrana. Nick se prevukao preko njih u svoj mali prostor. Morao je sjediti s koljenima na prsima. Stavio je Huga u jedan od sanduka koji mu je bio lako dostupan, a Wilhelminu između nogu. Nagnuo se unatrag, pokušavajući čuti.
  
  
  
  
  
  Uhvatio je svaki zvuk. Sve što je mogao čuti bila je voda udarajuća o rub džunke. Zatim je čuo nešto drugo. Bio je to lagani zvuk grebanja. Prožela ga je jeza.
  
  Štakori!
  
  Bolesni, prljavi, veći, bili su poznati po tome što napadaju ljude. Nick nije imao pojma koliko ih je. Grebanje kao da ga je okruživalo. I bio je zarobljen u tami. Kad bi samo mogao vidjeti! Tada je shvatio što rade. Grebali su kutije oko njega, pokušavajući doći do vrha. Vjerojatno su umirali od gladi, progonili su ga. Nick je imao Huga u ruci. Znao je da riskira, ali osjećao se zarobljenim. Izvukao je upaljač i zapalio plamen. Na trenutak ga je zaslijepila svjetlost, a onda je ugledao dvojicu na vrhu kutije.
  
  Bili su veliki, poput uličnih mačaka. Brkovi na njihovim dugim, šiljastim nosovima trzali su se naprijed-natrag. Gledali su ga kosim crnim očima koje su svjetlucale u plamenu upaljača. Upaljač je bio previše vruć. Pao je na pod i ugasio se. Nick je osjetio kako mu nešto krzneno pada u krilo. Zamahnuo je Hugom prema njemu, čuvši škljocanje zuba na oštrici. Zatim se našao među njegovim nogama. Nastavio je bockati Huga prema njemu dok je slobodnom rukom tražio upaljač. Nešto ga je povuklo za nogavicu hlača. Nick je pronašao upaljač i brzo ga zapalio. Štakorovi nazubljeni zubi zapeli su za njegovu nogavicu hlača. Tresao je glavom naprijed-natrag, škljocajući čeljustima. Nick ga je ubo u stranu bokom. Ponovno ga je ubo. I ponovno. Zubi su se oslobodili i štakor je slomio oštricu. Nick mu je zabio bok u trbuh, a zatim ga gurnuo u lice drugog štakora koji je htio skočiti. Oba štakora su prešla kutiju i spustila se s druge strane. Grebanje je prestalo. Nick je čuo ostale kako jure prema mrtvom štakoru, a zatim se prepiru oko njega. Nick se trznuo. Još jedan ili dva mogli bi biti ubijeni tijekom borbe, ali ne dovoljno da dugo izdrže. Vratit će se.
  
  Zatvorio je upaljač i obrisao krv s Hugove oštrice o hlače. Kroz pukotinu na otvoru mogao je vidjeti jutarnje svjetlo.
  
  Prošla su dva sata prije nego što je Nick čuo pokret na palubi. Noge su mu utrnule; više ih nije osjećao. Koraci su se čuli iznad njega, a miris kuhane hrane se raspršio. Pokušao je promijeniti položaj, ali se činilo da se ne može pomaknuti.
  
  Većinu jutra proveo je drijemajući. Bol u kralježnici je popustila zahvaljujući nevjerojatnoj moći koncentracije. Nije mogao zaspati jer su, iako su bili tihi, štakori još uvijek bili s njim. S vremena na vrijeme čuo bi kako neki od njih žuri ispred jednog od sanduka. Mrzio je pomisao da će provesti još jednu noć sam s njima.
  
  Nick je mislio da je oko podneva kad je čuo kako je čamac udario u bok jurke. Još dva para nogu prošla su palubom iznad njega. Čuli su se prigušeni glasovi, ali nije mogao razumjeti što govore. Zatim je čuo dizelski motor kako se polako okreće, krećući se uz jurku. Propeleri su se prevrnuli i čuo je tup udarac o palubu. Još jedan čamac privukao se uz bok. Noge su se zašuštale po palubi iznad njega. Čuo se glasan zvuk, kao da daska pada. Zatim su se, s vremena na vrijeme, čuli tupi udarci. Nick je znao što je to. Utovarivali su zalihe. Jurka se spremala za pokret. On i štakori uskoro će imati društvo.
  
  Trebalo je oko sat vremena da se sve utovari na brod. Zatim se dizel ponovno upalio, ubrzao i zvuk se polako utišao. Odjednom su se vratašca otvorila i Nickovo sklonište preplavila je jaka svjetlost. Čuo je štakore kako žure u zaklon. Zrak je bio hladan i osvježavajući dok je ulazio. Čuo je ženu kako govori kineski.
  
  "Požuri", rekla je. "Želim da krenemo prije mraka."
  
  "Možda je s policijom." To je zvučalo kao Ling.
  
  "Smiri se, glupane. Policija ga nema. Ide do žene i dječaka. Moramo stići tamo prije njega."
  
  Jedan od članova posade bio je nekoliko metara udaljen od Nicka. Drugi je bio ispred otvora, skupljajući sanduke od trećeg i dodajući ih. I kakve sanduke! Manji su bili postavljeni oko otvora, gdje bi ih bilo lako dohvatiti. Sadržavali su hranu i slično. Ali bilo ih je samo nekoliko. Većina sanduka bila je označena na kineskom, a Nick je dovoljno čitao kineski da shvati što sadrže. Neki su bili napunjeni granatama, ali većina je sadržavala streljivo. Moraju imati vojsku koja čuva Katie Lou i dječaka, pomislio je Nick. Sheila i Ling su vjerojatno izašle iz kolibe; glasovi su im ponovno postali prigušeni.
  
  Dok je posada spustila sve kutije, svjetlo se gotovo ugasilo. Sve je bilo nagomilano iza otvora. Nisu se čak ni približili Nickovom skloništu. Konačno, sve je bilo gotovo. Posljednji član posade popeo se i zalupio otvor. Nick se ponovno našao u potpunom mraku.
  
  Tamni zrak snažno je mirisao na nove sanduke. Nick je čuo zvuk udaranja nogu po palubi. Kotur je škripao.
  
  
  
  
  "Mora da su podigli jedro", pomislio je. Tada je čuo zvuk sidrenog lanca. Drvene pregrade su zaškripale. Činilo se kao da barža pluta na vodi. Kretali su se.
  
  Najvjerojatnije će krenuti prema Guangzhouu. Ili tamo ili negdje na obalama rijeke Canton, profesorova supruga i sin bili su tamo. Nick je pokušao zamisliti područje uz rijeku Canton. Bilo je ravno, prekriveno tropskom šumom. To mu nije ništa značilo. Kako se prisjećao, Guangzhou se nalazio u sjeveroistočnoj delti rijeke Si Chiang. U tom području, labirint potoka i kanala tekao je između malih rižinih polja. Svako je bilo prošarano selima.
  
  Teglenica se vrlo tiho kotrljala preko luke. Nick ju je prepoznao dok su se kretali uz rijeku Canton. Činilo se da se kretanje naprijed usporava, ali voda je zvučala kao da juri pored bokova teglenice. Ljuljanje je postalo malo jače.
  
  Nick je znao da više ne može ostati tamo gdje jest. Sjedio je u lokvi vlastitog znoja. Bio je žedan, a želudac mu je krulio od gladi. Štakori su također bili gladni i nisu ga zaboravili.
  
  Već je više od sat vremena čuo njihovo grebanje. Prvo je trebao pregledati i prožvakati nove kutije. Ali doći do hrane unutra bilo je preteško. Bio je tu, uvijek tu, topao od mirisa krvi na hlačama. Zato su došli po njega.
  
  Nick je slušao kako su im ogrebotine na kutijama postajale sve više. Točno je mogao reći koliko visoko idu. I nije htio trošiti tekućinu za upaljače. Znao je da će mu trebati. Zatim ih je opipao na kutijama, prvo jednoj, pa drugoj. Držeći Huga u ruci, usmjerio je plamen prema upaljaču. Podigao je upaljač i vidio njihove oštre, brkate nosove pred njihovim crnim, svjetlucavim očima. Izbrojao je pet, zatim sedam, i još kutija je stiglo do vrha. Srce mu je počelo brže kucati. Jedan će biti smjeliji od ostalih, napraviti prvi potez. On će to pratiti. Njegovo čekanje je bilo kratko.
  
  Jedan je krenuo naprijed, usmjerivši noge na rub kutije. Nick je prislonio plamen upaljača na svoj brkati nos i vrhom uperio u Huga. Štikla je iščupala štakoru desno oko i on je pao. Ostali su skočili na njega gotovo prije nego što je uspio doći do druge strane kutije. Mogao ih je čuti kako se muče oko njega. Plamen u Nickovom upaljaču se ugasio. Više nije bilo tekućine.
  
  Killmaster je bio prisiljen napustiti svoj položaj. Sada kada mu je ponestalo tekućine za upaljače, bio je zarobljen bez zaštite. Nije osjećao ništa u nogama; nije se mogao dići. Kad štakori dokrajče svog prijatelja, on će biti sljedeći. Imao je jednu priliku. Zavukao je Wilhelminu natrag za pojas i zubima stisnuo Huga. Želio je da mu stiletto bude nadohvat ruke. Zakačivši prste za gornju kutiju, povukao je svom snagom. Podigao je laktove odozgo, a zatim prsa. Pokušao je udarati nogama kako bi poboljšao cirkulaciju, ali se nisu micale. Koristeći ruke i laktove, puzao je preko vrha kutija i niz drugu stranu. Čuo je štakore kako žvaču i grebu oko njega. Sada se, duž dna ograđenog prostora, Nick puzao prema jednoj od sanduka s hranom.
  
  Koristeći Huga kao polugu, otvorio je jednu od sanduka i popeo se unutra. Voće. Breskve i banane. Nick je izvukao hrpu banana i tri breskve. Počeo je bacati i bacati preostalo voće kroz otvor između i oko sanduka s granatama i streljivom. Čuo je štakore kako jure iza njega. Jeo je gladno, ali polako; nije imalo smisla razboljeti se. Kad je završio, počeo je trljati noge. Isprva su trnule, a zatim boljele. Osjećaj se polako vraćao. Naprezao ih je i savijao, i ubrzo su bile dovoljno jake da podupru njegovu težinu.
  
  Tada je čuo snažan motor drugog broda; zvučao je kao stari patrolni brod. Zvuk se približavao sve dok nije bio tik uz njega. Nick je otišao do otvora. Prislonio je uho na njega, pokušavajući čuti. Ali glasovi su bili prigušeni, a motor u praznom hodu ih je nadjačao. Razmišljao je o tome da malo podigne otvor, ali netko od posade mogao je biti u kokpitu. "Vjerojatno je to patrolni brod", pomislio je.
  
  Morao je to zapamtiti, jer je planirao vratiti se ovim putem. Patrolni brod bio je uz obalu više od sat vremena. Nick se pitao hoće li pretražiti teglenicu. Naravno da hoće. Teški koraci čuli su se na palubi iznad njega. Nick je sada mogao u potpunosti koristiti noge. Strahovao je od pomisli na povratak u skučeni prostor, ali činilo se da će morati. Teški koraci bili su na krmi. Nick se olakšao na jednoj od kutija s municijom, a zatim se popeo preko kutija u svoje malo sklonište. Ugurao je Huga u kutiju ispred sebe. Wilhelmina mu je opet bila među nogama. Trebao se obrijati, a tijelo mu je smrdjelo, ali osjećao se puno bolje.
  
  Tijekom pretrage bilo je puno razgovora, ali Nick nije čuo riječi. Čuo je nešto što je zvučalo kao smijeh. Možda ga je žena, Sheila, pokušavala prevariti.
  
  
  
  
  
  carinici kako ne bi vidjeli granate i streljivo. Barža je bila usidrena, a motori patrolnog broda su bili isključeni.
  
  Odjednom, Nickovo skrovište preplavila je jutarnja svjetlost kad su se otvorila vratašca, a snop svjetiljke obasjao ga je.
  
  "Što je ovdje dolje?" upitao je muški glas na kineskom.
  
  "Samo zalihe", odgovorila je Sheila.
  
  Par nogu je pao kroz otvor. Bili su odjeveni u uniformu regularne kineske vojske. Zatim je ušla puška, a za njom i ostali vojnici. Usmjerio je svjetiljku na Nicka i okrenuo mu leđa. Snop svjetlosti pala je na otvorenu gajbu s hranom. Tri štakora izletjela su iz kaveza kad ih je svjetlost pogodila.
  
  "Imate štakore", rekao je vojnik. Zatim je snop zraka udario u granate i čahure streljiva. "Aha! Što imamo ovdje?" upitao je.
  
  Iznad otvorenog otvora, Sheila je rekla: "Ovo je za vojnike u selu. Pričala sam ti o njima..."
  
  Vojnik se pomaknuo čučeći. "Ali zašto toliko?" upitao je. "Nema tamo toliko vojnika."
  
  "Očekujemo probleme", odgovorila je Sheila.
  
  "Morat ću ovo prijaviti." Otpuzao je natrag kroz otvorena vrata. "Štakori su otvorili jednu od tvojih kutija s hranom", rekao je nedugo prije nego što su se vrata ponovno zalupila.
  
  Nick više nije mogao čuti glasove. Noge su mu ponovno počele otimati. Uslijedilo je još nekoliko minuta prigušenog razgovora, a zatim je kolotura zaškripala, a sidreni lanac ponovno počeo zveckati. Olupina kao da se naprezala o jarbol. Snažni motori su se upalili i patrolni čamac se oslobodio. Voda je prelila bokove i dno olupine. Ponovno su krenuli.
  
  Dakle, čekali su ga u nekom selu. Osjećao se kao da mu se zasipaju sitne informacije. Već je mnogo naučio otkad se ukrcao na teglenicu. Ali najvažnije "gdje" i dalje mu je izmicalo. Nick se pritisnuo uz kutije kako bi mu noge ostale ravno. Radio je s njima dok se osjećaj nije vratio. Zatim je ponovno sjeo. Kad bi to mogao s vremena na vrijeme učiniti, možda bi mu noge mogle zaspati. Zasad su se štakori činili zadovoljnima otvorenom kutijom s hranom.
  
  Čuo je korake kako se približavaju otvoru. Vrata su se otvorila i dnevna svjetlost je preplavila prostoriju. Nick je držao Huga. Jedan od članova posade popeo se unutra. U jednoj je ruci držao mačetu, a u drugoj baterijsku lampu. Čučnuvši, puzao je prema otvorenoj sandukku s hranom. Njegova je svjetiljka pogodila dva štakora. Kad su pokušali pobjeći, čovjek ih je prepolovio s dva brza udarca. Osvrnuo se tražeći štakore. Ne vidjevši nikoga, počeo je trpati voće natrag u sandukku. Kad je očistio prostor oko sebe, posegnuo je za razbijenom daskom koju je Nick otkinuo sa sanduka. Počeo ju je vraćati, a onda je stao.
  
  Snopom svjetlosti prešao je rubom ploče. Duboko se namrštio. Palcem je prešao preko ruba, a zatim pogledao dva mrtva štakora. Znao je da štakori nisu otvorili sanduk. Snop svjetlosti bljesnuo je posvuda. Zaustavio se na sanducima s municijom, što je smirilo Nicka. Čovjek je počeo provjeravati sanduke. Prvo je pregledao sanduke s granatama i municijom. Ne našavši ništa, odvezao je sanduke s hranom, približio ih i ponovno zavezao. Zatim se okrenuo Nickovim sanducima. Radeći brzo, prstima je odvezao čvorove koji su držali kutije. Nick je pripremio Huga. Čovjek je izvukao užad sa sanduka, a zatim spustio gornju kutiju. Kad je ugledao Nicka, obrve su mu se iznenađeno podigle.
  
  "Da!" viknuo je i ponovno zamahnuo mačetom.
  
  Nick se bacio naprijed, zarivajući vrh svoje bodeža u čovjekovo grlo. Muškarac je zagrgoljao, ispustio svjetiljku i mačetu te se spotaknuo unatrag, krv je šikljala iz otvorene rane.
  
  Nick je počeo s kutijama. Smeće se otkotrljalo u stranu, zbog čega su se kutije prevrnule, a on je bio bačen na pregradu. Podigao je pogled i ugledao žensku ruku s malokalibarskim mitraljezom uperenu u njega kroz otvor.
  
  Na savršenom američkom jeziku, Sheila je rekla: "Dobrodošla, draga. Čekali smo te."
  
  DESETO POGLAVLJE
  
  Nicku je trebalo trenutak da ponovno uspostavi potpunu kontrolu nad nogama. Koračao je po krmi, duboko dišući, dok je Sheila promatrala svaki njegov pokret svojom malom strojnicom. Ling je stajao pokraj žene. Čak je i on nosio stari vojnički mitraljez kalibra .45. Nick je procijenio da je bilo oko podneva. Promatrao je kako dva druga člana posade izvlače svog suborca kroz otvor i bacaju tijelo u more. Nasmiješio se. Štakori su se dobro najeli.
  
  Nick se zatim okrenuo prema ženi. "Želio bih se osvježiti i obrijati", rekao je.
  
  Pogledala ga je sa sjajem u svojim hladnim smaragdnim očima. "Naravno", odgovorila je na njegov osmijeh. "Želite li nešto pojesti?"
  
  Nick je kimnuo.
  
  Ling je rekao: "Mi ubijamo", na ne baš savršenom engleskom. U njegovim očima bila je mržnja.
  
  Nick je mislio da ga Ling baš i ne voli. Ušao je u kabinu i ulio vodu u sudoper. Par je stajao iza njega.
  
  
  
  
  
  Oba pištolja bila su uperena u njegova leđa. Hugo i Wilhelmina bili su na stolu. Barka se ljuljala gore-dolje po rijeci.
  
  Dok se Nick počeo brijati, Sheila je rekla: "Pretpostavljam da bismo trebali završiti formalnosti. Ja sam Sheila Kwan. Moja glupa prijateljica se zove Ling. Vi ste, naravno, zloglasni gospodin Wilson. Kako se vi zovete?"
  
  "Chris", rekao je Nick, okrenuvši im leđa dok se brijao.
  
  "O, da. Prijatelj profesora Looa. Ali oboje znamo da to nije tvoje pravo ime, zar ne?"
  
  "A ti?"
  
  "Nije važno. Ionako ćemo te morati ubiti. Vidiš, Chris, bio si nestašan dečko. Prvo Ossa, zatim Big, pa Yong. A jadni Ling više nikada neće moći u potpunosti koristiti svoju ruku. Opasan si čovjek, znaš?"
  
  "Ubijamo", rekao je Ling s osjećajem.
  
  "Kasnije, dušo. Kasnije."
  
  Nick je upitao: "Gdje si naučio tako govoriti američki?"
  
  "Primijetila si", rekla je Sheila. "Kako slatko. Da, školovala sam se u Americi. Ali bila sam toliko dugo odsutna da sam mislila da sam zaboravila neke fraze. Izgovaraju li se još uvijek riječi poput fantastično, super i sjajno?"
  
  Nick je završio s pranjem sudopera. Okrenuo se prema paru i kimnuo. "Zapadna obala, zar ne?" upitao je. "Kalifornija?"
  
  Veselo se nasmiješila u svojim zelenim očima. "Vrlo dobro!" rekla je.
  
  Nick ju je pritisnuo. "Nije li ovo Berkeley?" upitao je.
  
  Njezin se osmijeh pretvorio u podsmjeh. "Odlično!" rekla je. "Svakako mogu vidjeti zašto su te poslali. Pametan si." Očima ga je odobravajuće prešla preko njega. "I jako lijep za pogledati. Prošlo je puno vremena otkako sam imala velikog Amerikanca."
  
  Ling je rekao: "Ubijamo, ubijamo!"
  
  Nick kimne čovjeku. "Zar on ništa ne zna?"
  
  Na kineskom, Sheila je rekla Lingu da napusti kolibu. Kratko se prepirao s njom, ali kad mu je rekla da je to naredba, nevoljko je otišao. Jedan od mornara stavio je zdjelu vruće riže na stol. Sheila je okupila Huga i Wilhelminu i pružila ih Lingu ispred kolibe. Zatim je gestom dala znak Nicku da sjedne i jede.
  
  Dok je Nick jeo, znao je da će uskoro dobiti odgovor na još jedno pitanje. Sheila je sjela na klupu nasuprot njemu.
  
  "Što se dogodilo između tebe i Johna?" upitao je Nick.
  
  Slegnula je ramenima, pištolj je i dalje bio uperen u njega. "Moglo bi se reći da nisam njegov tip. Voljela sam fakultet, apsolutno sam voljela američke muškarce. Spavala sam s previše njih za njega. Želio je nekoga trajnijeg. Mislim da je dobio što je želio."
  
  "Misliš na Katie?"
  
  Kimnula je. "Više je njegov tip - tiha, rezervirana. Kladim se da je bila djevica kad su se vjenčali. Morat ću je pitati."
  
  Nick je upitao: "Koliko dugo si bila s njim?"
  
  "Ne znam, vjerojatno mjesec ili dva."
  
  "Dovoljno dugo da se vidi da je razmatrao ideju o kompleksu."
  
  Ponovno se nasmiješila. "Pa, poslali su me tamo na studij."
  
  Nick je pojeo rižu i odgurnuo zdjelu. Zapalio je jednu od svojih cigareta sa zlatnim vrhom. Sheila je uzela onu koju joj je ponudio i baš kad joj je htio zapaliti cigaretu, izbio joj je mali mitraljez iz ruke. Skliznuo je sa stola i odbio se od poda. Nick je pružio ruku da ga podigne, ali se zaustavio prije nego što ga je dotaknuo rukom. Ling je stajao na vratima kolibe s pištoljem kalibra .45 u ruci.
  
  "Ubijam", rekao je, pritišćući okidač.
  
  "Ne!" povikala je Sheila. "Još ne." Brzo je stala između Nicka i Linga. Nicku je rekla: "To nije bilo baš pametno, dušo. Nećeš nas valjda natjerati da te svežemo?" Bacila je Lingu svoju malu strojnicu i rekla mu na kineskom da čeka ispred kolibe. Obećala mu je da će mu vrlo brzo biti dopušteno ubiti Nicka.
  
  Ling se nasmijao i nestao iz vidokruga.
  
  Sheila je stajala pred Nickom, namještajući svoju usku haljinu boje lavande. Noge su joj bile lagano razmaknute, a svila se lijepila za tijelo kao da je mokra. Nick je sada znao da ispod ne nosi ništa. Promuklo je rekla: "Ne želim da te uzme dok ne završim s tobom." Stavila je ruke odmah ispod grudi. "Moram da sam prilično dobra."
  
  "Kladim se da je tako", rekao je Nick. "A što je s tvojim dečkom? Već me dovoljno želi vidjeti mrtvog."
  
  Nick je stajao pokraj jednog od kreveta. Sheila mu se približila, pritisnuvši svoje tijelo uz njegovo. Osjetio je kako se u njemu pali vatra.
  
  "Mogu se nositi s njim", rekla je promuklim šapatom. Pomaknula je ruke ispod njegove majice do njegovih prsa. "Dugo me nije poljubio Amerikanac."
  
  Nick je pritisnuo usne na njezine. Pritisnuo je usne na njezine. Ruka mu je ležala na njezinim leđima, a zatim se polako spustila. Prišla mu je bliže.
  
  "Koliko još agenata radi s tobom?" šapnula mu je na uho.
  
  Nick ju je poljubio u vrat, u dekolte. Ruke su mu se pomaknule prema njezinim grudima. "Nisam čuo pitanje", odgovorio je jednako tihim šapatom.
  
  Napela se i slabo pokušala odgurnuti. Disala je teško. "Moram... znati", rekla je.
  
  Nick ju je privukao k sebi. Ruka mu je kliznula pod njezinu majicu, dodirujući njezino golo tijelo. Polako joj je počeo podizati haljinu.
  
  "Kasnije", rekla je promuklo. "Ti ja
  
  
  
  
  
  Reći ću ti kasnije kad saznaš koliko sam dobar."
  
  "Vidjet ćemo." Nick ju je pažljivo položio na krevet i dovršio skidanje majice.
  
  Bila je dobra, dobra. Tijelo joj je bilo besprijekorno i finih kostiju. Pritisnula se uz njega i stenjala mu na uho. Previjala se s njim i pritiskala svoje čvrste, prekrasne grudi uz njegove grudi. A kad je dosegla vrhunac zadovoljstva, grebala mu je leđa dugim noktima, gotovo se dižući s kreveta, grizući mu ušnu resicu zubima. Zatim je mlitavo pala pod njega, zatvorenih očiju, ruku uz tijelo. Dok se Nick spremao izaći s kreveta, Ling je ušao u kabinu, lica crvenog od bijesa.
  
  Nije rekao ni riječi, već se odmah bacio na posao. Metak kalibra .45 bio je usmjeren u Nickov trbuh. Opsovao je Nicka na kineskom.
  
  Sheila ga je također naručila iz salona na kineskom. Ponovno se probudila i navukla košulju preko glave.
  
  "Tko misliš da sam ja?" odvratio je Ling na svom kantonskom.
  
  "Ti si ono što ti kažem da jesi. Ne posjeduješ me niti kontroliraš. Izlazi."
  
  "Ali s ovim... špijunom, ovim stranim agentom."
  
  "Van!" naredila je. "Izlazi! Reći ću ti kada ga možeš ubiti."
  
  Ling je stisnuo zube i izašao iz kabine.
  
  Sheila je pogledala Nicka, lagano se smiješeći. Obrazi su joj bili rumeni. Smaragdne oči još su uvijek sjale od zadovoljstva. Zagladila je svilenu košulju i ispravila kosu.
  
  Nick je sjeo za stol i zapalio cigaretu. Sheila je prišla i sjela nasuprot njemu.
  
  "Svidjelo mi se", rekla je. "Šteta što te moramo ubiti. Lako bih se mogla naviknuti na tebe. Međutim, više se ne mogu igrati s tobom. S druge strane, koliko agenata radi s tobom?"
  
  "Ne", odgovorio je Nick. "Sam sam."
  
  Sheila se nasmiješila odmahujući glavom. "Teško je povjerovati da je jedna osoba učinila sve što si ti učinila. Ali recimo da govoriš istinu. Što si se nadala postići time što si se ušuljala?"
  
  Teglenica se prestala ljuljati. Plovila je po mirnoj vodi. Nick nije mogao vidjeti izvan kolibe, ali je pretpostavio da će uskoro ući u malu luku u Whampoi ili Huangpuu. Veliki brodovi bi ovuda prolazili. Ovo je bilo najdalje uzvodno dokle su veliki brodovi mogli ići. Procijenio je da su oko dvanaest milja od Guangzhoua.
  
  "Čekam", rekla je Sheila.
  
  Nick je rekao: "Znaš zašto sam se ušuljao na brod. Rekao sam ti da radim sam. Ako mi ne vjeruješ, onda mi nemoj vjerovati."
  
  "Naravno, ne možete očekivati da ću povjerovati da će vaša vlada poslati jednog čovjeka da spasi Johnovu ženu i sina."
  
  "Možeš vjerovati što hoćeš." Nick je htio izaći na palubu. Htio je vidjeti kamo su se uputili iz Whampoe. "Misliš da će me tvoj dečko upucati ako pokušam protegnuti noge?"
  
  Sheila je noktom kucnula po prednjim zubima. Promatrala ga je. "Pretpostavljam", rekla je. "Ali idem s tobom." Dok je on počeo ustajati, rekla je: "Znaš, dušo, bilo bi puno ljepše da ovdje odgovoriš na moja pitanja. Kad stignemo kamo idemo, neće biti lijepo."
  
  Kasnopopodnevno sunce probijalo se kroz tamne kišne oblake dok je Nick stupio na palubu. Dva člana posade hodala su naprijed, provjeravajući dubinu rijeke. Ružno oko Lingovog pištolja kalibra .45 pomno je promatralo Nicka. Bio je za kormilom.
  
  Nick je otišao na lijevu stranu, bacio cigaretu u rijeku i pogledao obalu koja je prolazila.
  
  Udaljavali su se od Whampoe i većih brodova. Prolazili su pored malih sampana koji su prevozili cijele obitelji, muškaraca koji su se znojili dok su se borili protiv struje. Nick je zaključio da će im ovim tempom trebati još cijeli dan da stignu do Kwangzhoua, ako su se tamo uputili. To će biti sutra. A što je sutra? Nedjelja! Imao je nešto više od četrdeset osam sati da pronađe Katie Lou i Mikea i vrati ih u Hong Kong. To je značilo da će morati prepoloviti vrijeme putovanja.
  
  Osjetio je Sheilu kako stoji pokraj njega i lagano mu prstima prelazi preko ruke. Imala je druge planove za njega. Pogledao je Linga. Ling je također imao druge planove za njega. Stvari nisu izgledale dobro.
  
  Sheila se omotala oko njegove ruke, pritisnuvši prsa uz nju. "Dosadno mi je", tiho je rekla. "Zabavi me."
  
  Lingov pištolj kalibra .45 pratio je Nicka dok je hodao sa Sheilom prema kolibi. Kad su ušli, Nick je rekao: "Sviđa ti se mučiti ovog tipa?"
  
  "Linga?" Počela mu je otkopčavati košulju. "Zna gdje mu je mjesto." Prošla je rukama kroz dlake na njegovim prsima.
  
  Nick je rekao: "Neće mu trebati dugo da počne pucati iz pištolja."
  
  Pogledala ga je, nasmiješila se i prešla vlažnim jezikom preko usana. "Onda je bolje da učiniš kako ti kažem."
  
  Nick je zaključio da može povesti Ling ako bude potrebno. Dva člana posade ne bi bila problem. Ali još uvijek nije znao kamo idu. Bilo bi lakše da ide sa ženom dok ne stignu na odredište.
  
  "Što želiš da učinim?" upitao je.
  
  Sheila se stajala podalje od njega dok nije skinula majicu. Raspetljala je punđu iza glave, a kosa joj je pala preko ramena. Gotovo je dosezala
  
  
  
  
  
  njezin struk. Zatim mu je otkopčala hlače i pustila ih da padnu do gležnjeva.
  
  "Ling!" pozvala je.
  
  Ling se odmah pojavio na ulazu u kolibu.
  
  Na kineskom je Sheila rekla: "Promatrajte ga. Možda ćete nešto naučiti. Ali ako ne učini kako vam kažem, upucajte ga."
  
  Nicku se učinilo da je vidio trag osmijeha u kutovima Linginih usana.
  
  Sheila je prišla krevetu i sjela na rub, raširivši noge. "Na koljena, Amerikanče", naredila je.
  
  Nicku se nakostriješila kosa na potiljku. Stisnuo je zube i pao na koljena.
  
  "A sada dođi k meni, dušo", rekla je Sheila.
  
  Ako bi skrenuo lijevo, mogao bi izbiti pištolj iz Lingine ruke. Ali što onda? Sumnjao je da bi mu itko od njih rekao kamo idu, čak i ako bi to pokušao silom izvući iz njih. Morao se složiti s ovom ženom.
  
  "Ling!" prijeteći je rekla Sheila.
  
  Ling je napravio korak naprijed, uperivši pištolj u Nickovu glavu.
  
  Nick je počeo puzati prema ženi. Približio joj se i, dok je radio kako mu je naredila, čuo je Linin tihi smijeh.
  
  Sheilino disanje postalo je isprekidano. Na kineskom je rekla: "Vidiš, Ling, draga? Vidiš li što radi? Priprema me za tebe." Zatim je legla na krevet. "Brzo, Ling", dahnula je. "Zaveži ga za jarbol."
  
  Ling, držeći pištolj, pokazao je prema stolu. Nick je zahvalno poslušao. Sjeo je na sam stol, stavivši noge na klupu. Obuhvatio je jarbol rukama. Ling je spustio pištolj kalibra .45 i brzo i sigurno svezao Nickove ruke.
  
  "Požuri, draga", pozvala je Sheila. "Blizu sam."
  
  Ling je stavio pištolj ispod kreveta i brzo se skinuo. Zatim se pridružio Sheili na krevetu.
  
  Nick ih je promatrao s gorkim okusom u ustima. Ling se prihvatio posla s tmurnom odlučnošću drvosječe koji siječe drvo. Ako mu se to i sviđalo, nije to pokazivao. Sheila ga je čvrsto držala, šapćući mu na uho. Koliba se zamračila od zalaska sunca. Nick je mogao osjetiti miris vlažnog zraka. Bilo je hladno. Poželio je da ima hlače na sebi.
  
  Kad su završili, zaspali su. Nick je ostao budan sve dok nije čuo jednog od članova posade kako hrče na krmi. Drugi je bio za kormilom, okrećući ga. Nick ga je jedva mogao vidjeti kroz vrata kabine. Čak je i on kimnuo u snu.
  
  Nick je drijemao oko sat vremena. Tada je čuo kako Sheila budi Linga za još jedan pokušaj. Ling je zastenjao u znak protesta, ali je udovoljio ženinim željama. Trebalo mu je dulje nego prvi put, a kad je završio, doslovno se onesvijestio. Koliba je sada utonula u tamu. Nick ih je mogao samo čuti. Teglenica se ljuljala uzvodno.
  
  Kad se Nick ponovno probudio, zora je bila maglovita. Osjetio je kako mu nešto mutno miluje obraz. Nije osjećao ništa u rukama. Uže čvrsto omotano oko njegovih zapešća prekinulo je cirkulaciju, ali je u drugim dijelovima tijela imao osjet. I osjetio je Sheilinu ruku na sebi. Njezina duga gavranova kosa klizila mu je naprijed-natrag po licu.
  
  "Bojala sam se da ću morati probuditi jednog od tima", šapnula je dok je on otvarao oči.
  
  Nick je šutio. Nalikovala je djevojčici, s dugom kosom koja joj je padala preko krhkog lica. Njezino golo tijelo bilo je čvrsto i dobro građeno. Ali njezine tvrde zelene oči uvijek su je odavale. Bila je stroga žena.
  
  Stala je na klupu i nježno ga okrznula grudima o lice. "Trebaš se obrijati", rekla je. "Voljela bih da te mogu odvezati, ali mislim da Ling nema snage držati pištolj uperen u tebe."
  
  S rukom na njemu i laganim dodirom grudi po obrazu, Nick nije mogao kontrolirati vatru u sebi.
  
  "To je bolje", rekla je smiješeći se. "Možda će biti malo neugodno sa svezanim rukama, ali snaći ćemo se, zar ne, draga?"
  
  I unatoč sebi i svojoj antipatiji prema njoj, sviđala mu se. Žena je bila nezasitna, ali je poznavala muškarce. Znala je što im se sviđa i to im je pružala.
  
  Kad je završila s njim, odmaknula se i pustila da je oči upiju u cijelosti. Njezin sićušni trbuh pomicao se naprijed-natrag od teškog disanja. Maknula je kosu s očiju i rekla: "Mislim da ću plakati kad te budemo morali ubiti." Zatim je uzela pištolj kalibra .45 i probudila Linga. Otkotrljao se s ležaja i teturajući krenuo za njom iz kabine na krmenu palubu.
  
  Cijelo jutro proveli su ondje, ostavljajući Nicka vezanog za jarbol. Iz onoga što je Nick mogao vidjeti kroz vrata kabine, ušli su u deltu južno od Guangzhoua. Područje je bilo prošarano rižinim poljima i kanalima koji su se odvajali od rijeke. Sheila i Ling imale su kartu. Naizmjenično su proučavale nju i desnu obalu. Prošle su pored mnogih džunki, a još više sampana. Sunce je bilo maglovito i nije puno zagrijavalo hladan zrak.
  
  Funk je prešao deltu i pokrenuo jedan od kanala. Sheila je izgledala zadovoljno kursom i namotala je kartu.
  
  Nicka su odvezali i dopustili mu da zakopča košulju i obuče hlače. Dobio je zdjelu riže i dvije banane. Ling je cijelo vrijeme sa sobom nosio pištolj kalibra .45. Kad je završio, izašao je.
  
  
  
  
  
  krmena paluba. Ling je ostao metar iza njega. Nick je dan proveo na desnoj strani, pušeći cigarete i promatrajući što se događa. S vremena na vrijeme, pogled bi mu privukao neki kineski vojnik. Znao je da se približavaju. Nakon ručka, Sheila je spavala u kolibi. Očito je u jednom danu imala sav seks koji joj je bio potreban.
  
  Teglenica je prošla pored dva sela puna klimavih bambusovih koliba. Seljani su prolazili, ne obraćajući pažnju. Već je bio sumrak kada je Nick počeo primjećivati sve više vojnika na obali. Zainteresirano su promatrali teglenicu, kao da su to očekivali.
  
  Dok je padao mrak, Nick je primijetio svjetlo koje se pali ispred njih. Sheila im se pridružila na palubi. Dok su se približavali, Nick je primijetio svjetla koja su osvjetljavala dok. Vojnici su bili posvuda. Ovo je bilo još jedno selo, drugačije od ostalih koje su vidjeli jer je ovo imalo električnu rasvjetu. Koliko je Nick mogao vidjeti dok su se približavali doku, bambusove kolibe bile su osvijetljene svjetiljkama. Dvije električne žarulje stajale su s obje strane doka, a put između koliba bio je osvijetljen linijama svjetla.
  
  Pohlepne ruke zgrabile su napušteno uže dok se teglenica približavala doku. Jedro je palo, sidro se spustilo. Sheila je držala Nicka na nišanu svojim malim mitraljezom dok je naredila Lingu da mu sveže ruke iza leđa. Postavljena je daska koja je spajala teglenicu s dokom. Vojnici su se nagurali u kolibe, neki su stajali oko doka i promatrali. Svi su bili teško naoružani. Dok je Nick silazio s teglenice, dvojica vojnika su ga slijedila. Sheila je razgovarala s jednim od vojnika. Dok je Ling vodio put, vojnici iza Nicka su ga nježno gurkali, potičući ga da se pomakne. Slijedio je Linga.
  
  Dok je prolazio kroz red svjetala, uočio je pet koliba: tri s lijeve i dvije s desne strane. Niz svjetala koji se protezao niz sredinu činio se spojenim na neku vrstu generatora na kraju koliba. Čuo je njegovo zujanje. Tri kolibe s njegove lijeve strane bile su pune vojnika. Dvije s njegove desne strane bile su mračne i izgledale su prazne. Tri vojnika stajala su na straži na vratima druge. Jesu li ovdje mogli biti Katie Lou i dječak? Nick se toga sjetio. Naravno, mogao bi to biti i mamac. Čekali su ga. Proveden je pored svih koliba. Nick je to primijetio tek kada su zapravo stigli do građevine. Bila je iza koliba i bila je niska, pravokutna betonska zgrada. Bilo bi teško vidjeti u mraku. Ling ga je poveo sedam cementnih stepenica do nečega što je izgledalo kao čelična vrata. Nick je čuo generator gotovo odmah iza sebe. Ling je iz džepa izvukao ključeve i otključao vrata. Vrata su se zaškripala i grupa je ušla u zgradu. Nick je osjetio pljesniv, vlažan miris trulog mesa. Odveli su ga niz uski, neosvijetljeni hodnik. Čelična vrata stajala su s obje strane. Ling se zaustavio ispred jednih. Drugim ključem s prstena otključao je vrata. Nicku su odvezali ruke i gurnuli su ga u ćeliju. Vrata su se zalupila za njim, ostavljajući ga u potpunom mraku.
  
  JEDANAESTO POGLAVLJE
  
  Nick je obišao svoj štand, dodirujući zidove.
  
  Nema pukotina, nema procjepa, samo čvrsti beton. I pod je bio isti kao i zidovi. Šarke na čeličnim vratima bile su izvana, zapečaćene betonom. Nije bilo bijega iz ćelije. Tišina je bila toliko potpuna da je mogao čuti vlastito disanje. Sjeo je u kut i zapalio jednu od svojih cigareta. Budući da mu je upaljač ostao bez goriva, posudio je kutiju šibica s teglenice. Ostale su samo dvije cigarete.
  
  Pušio je, promatrajući kako žar njegove cigarete treperi sa svakim uvlačenjem. "U nedjelju navečer", pomislio je, "i samo do utorka u ponoć." Još uvijek nije pronašao Katie Lou i dječaka Mikea.
  
  Tada je čuo Sheilin Kwanin tihi glas, kao da dolazi iznutra.
  
  "Nick Carter", rekla je. "Ne radiš sam. Koliko još ljudi radi s tobom? Kada će biti ovdje?"
  
  Tišina. Nick je ugasio ostatak cigarete. Odjednom, ćeliju je preplavila svjetlost. Nick je trepnuo, oči su mu se zasuzile. U sredini stropa bila je upaljena žarulja, zaštićena malom žičanom mrežom. Dok su se Nickove oči privikavale na jarko svjetlo, svjetlo se ugasilo. Procijenio je da je trajalo oko dvadeset sekundi. Sada je opet bio u mraku. Protrljao je oči. Zvuk je ponovno dolazio iz zidova. Zvučalo je kao zvižduk vlaka. Postupno je postajao sve glasniji, kao da se vlak približava ćeliji. Zvuk je postajao sve glasniji i glasniji dok se nije pretvorio u škripavi zvuk. Baš kad je Nick pomislio da će proći, zvuk je nestao. Procijenio je da je prošlo oko trideset sekundi. Tada mu se Sheila ponovno obratila.
  
  "Profesorica Lu želi nam se pridružiti", rekla je. "Ne možete ništa učiniti da to spriječite." Začuo se klik. Zatim: "Nick Carter. Ne radiš sam. Koliko još ljudi radi s tobom? Kada će oni biti ovdje?"
  
  Bila je to snimka. Nick je čekao da se upale svjetla. Ali umjesto toga, začuo je zvižduk vlaka.
  
  
  
  
  
  I pojačanje. Ovaj put je bilo još glasnije. I vrištanje je počelo boljeti uši. Kad je stavio ruke na njih, zvuk je prestao. Znojio se. Znao je što pokušavaju učiniti. Bio je to stari kineski trik mučenja. Koristili su varijacije toga na vojnicima u Koreji. Bio je to proces mentalnog sloma. Napravite mozak poput kaše, a zatim ga oblikujte kako god želite. Mogao im je reći da je sam, prije žetve riže, ali mu nisu vjerovali. Ironija je bila u tome što praktički nije bilo obrane od ove vrste mučenja. Sposobnost podnošenja boli bila je beskorisna. Zaobišli su tijelo i pucali ravno u mozak.
  
  Svjetlo se ponovno upalilo. Nicku su se oči zasuzile od jarkosti. Ovaj put svjetlo je trajalo samo deset sekundi. Ugasilo se. Nickova košulja bila je natopljena znojem. Morao je smisliti neku vrstu zaštite. Čekao je, čekao, čekao. Hoće li to biti svjetlo?
  
  Zvižduk? Ili Sheilin glas? Bilo je nemoguće reći što će se dogoditi ili koliko će trajati. Ali znao je da mora nešto učiniti.
  
  Zvižduk više nije bio daleko. Odjednom je postao visok i glasan. Nick se bacio na posao. Mozak mu se još nije pretvorio u kašu. Otkinuo je veliki komad s košulje. Svjetlo se upalilo i čvrsto je zatvorio oči. Kad je ponovno zasjalo, uzeo je poderani dio košulje i ponovno ga rastrgao na pet manjih traka. Dvije trake ponovno je rastrgao na pola i zgužvao ih u čvrste male kuglice. U uši je stavio četiri kuglice, po dvije u svako.
  
  Kad je zvižduk zazviždao, jedva ga je čuo. Od preostale tri trake, dvije je presavio u labave jastučiće i stavio ih preko očiju. Treću traku je vezao oko glave kako bi jastučići ostali na mjestu. Bio je slijep i gluh. Naslonio se u svoj betonski kut, smiješeći se. Zapalio je još jednu cigaretu opipom. Znao je da ga mogu skinuti svu odjeću, ali trenutno je odugovlačio.
  
  Pojačali su zviždaljku, ali zvuk je bio toliko prigušen da ga nije smetao. Ako je Sheilin glas i bio tu, nije ga čuo. Gotovo je popušio cigaretu kad su došli po njega.
  
  Nije čuo kako su se vrata otvorila, ali je mogao namirisati svjež zrak. I mogao je osjetiti prisutnost drugih u ćeliji s njim. Povez s očiju bio mu je strgnut s glave. Trepnuo je, trljajući oči. Svjetlo je bilo upaljeno. Dva vojnika stajala su iznad njega, jedan kraj vrata. Obje puške bile su uperene u Nicka. Vojnik koji je stajao iznad Nicka pokazao je na svoje uho, pa na Nickovo uho. Killmaster je znao što želi. Izvadio je čepiće za uši. Vojnik ga je podigao zajedno s puškom. Nick je ustao i, gurajući cijevi puške, izašao iz ćelije.
  
  Čuo je kako generator radi čim je izašao iz zgrade. Dva vojnika stajala su iza njega, s puškama prislonjenim uz njegova leđa. Hodali su ispod golih žarulja između koliba i ravno do kraja kolibe najbliže betonskoj zgradi. Kad su ušli, Nick je primijetio da je podijeljena na tri dijela. Prvi je bio nešto poput predvorja. Desno od njega, vrata su vodila u drugu sobu. Iako Nick nije mogao vidjeti, mogao je čuti prodorno zviždanje i cviljenje kratkovalnog radija. Ravno ispred, zatvorena vrata vodila su u još jednu sobu. Nije imao načina znati što je unutra. Iznad njega, dva zadimljena lampiona visjela su s bambusovih greda. Radio soba svijetlila je novim lampionima. Tada je Nick shvatio da se većina energije generatora koristi za rad radija, svjetala između koliba i sve opreme u betonskoj zgradi. Same kolibe bile su osvijetljene lampionima. Dok su dva vojnika čekala s njim u predvorju, naslonio se na zid kolibe. Škripao je pod njegovom težinom. Prešao je prstima preko hrapave površine. Komadići bambusa otpali su tamo gdje je trljao. Nick se slabo nasmiješio. Kolibe su bile kutije s kresivom koje su čekale da izgore.
  
  Dva vojnika stajala su s obje Nickove strane. Pored vrata koja su vodila u treću sobu, još su dva vojnika sjedila na klupi, s puškama među nogama, klimajući glavama, pokušavajući otjerati san. Na kraju klupe bila su četiri sanduka naslagana jedan na drugi. Nick ih se sjećao iz skladišta za otpad. Kineski simboli na njima ukazivali su na to da su to granate. Gornji sanduk bio je otvoren. Polovica granata je nedostajala.
  
  Glas se začuo preko radija. Govorio je kineski, dijalekt koji Nick nije razumio. Operater je odgovorio istim dijalektom. Izgovorena je jedna riječ koju je razumio. Bilo je to ime Lou. "Glas na radiju mora da dolazi iz kuće u kojoj je profesor Lou bio zatočen", pomislio je Nick. Njegov um je bio progutan, probavljen, odbačen. I poput računala koje ispljuje karticu, sinuo mu je plan. Bio je grub, ali kao i svi njegovi planovi, fleksibilan.
  
  Zatim su se vrata treće sobe otvorila i pojavio se Ling sa svojim vjernim pištoljem kalibra .45. Kimnuo je dvojici vojnika, a zatim gestikulirao Nicku da uđe u sobu. Sheila ga je čekala. Poput Linga
  
  
  
  
  
  Slijedila je Nicka i zatvorila vrata za sobom. Sheila je dotrčala do Nicka, obgrlivši ga oko vrata. Strastveno ga je poljubila u usne.
  
  "O, dragi", promrmljala je promuklo. "Samo sam te trebala imati posljednji put." Još je uvijek nosila istu svilenu spavaćicu koju je nosila na teglenici.
  
  Soba je bila manja od druge dvije. Ova je imala prozor. U njoj su se nalazili dječji krevetić, stol i pletena stolica. Bila su tri lampiona: dva su visjela s rogova, a jedan na stolu. Hugo i Wilhelmina ležali su na podu pokraj stolice. Imali su sa sobom dva samonapuhna. Stol je stajao pokraj krevetića, stolica uza zid desno od vrata. Nick je bio spreman u bilo kojem trenutku.
  
  "Ubijam", rekao je Ling. Sjeo je na stolicu, uperivši ružno lice pištolja kalibra .45 u Nicka.
  
  "Da, dušo," gugutala je Sheila. "Za trenutak." Otkopčala je Nickovu košulju. "Jesi li iznenađen što smo saznali tvoj pravi identitet?" upitala je.
  
  "Ne baš", odgovorio je Nick. "Dobio si to od Johna, zar ne?"
  
  Nasmiješila se. "Trebalo je malo uvjeravanja, ali imamo načine."
  
  "Jesi li ga ubio?"
  
  "Naravno da ne. Trebamo ga."
  
  "Ubijam", ponovio je Ling.
  
  Sheila je navukla majicu preko glave. Uzela je Nickovu ruku i stavila je na svoja gola prsa. "Moramo požuriti", rekla je. "Ling je zabrinuta." Skinula je Nickove hlače. Zatim se povukla prema krevetu, povlačeći ga sa sobom.
  
  U Nicku je već gorjela poznata vatra. Zapalila se kad je njegova ruka dodirnula toplu kožu njezinih grudi. Otpustio je punđu na njezinom zatiljku, pustivši dugu crnu kosu da joj padne preko ramena. Zatim ju je nježno gurnuo na krevet.
  
  "O, dušo", zavapila je dok mu se lice približavalo njezinom. "Stvarno mi se ne bi svidjelo da umreš."
  
  Nickovo tijelo pritisnulo se uz njezino. Noge su joj se obavile oko njega. Osjetio je kako joj strast raste dok ju je obrađivao. To mu je bilo malo zadovoljstvo. Malo ga je rastužilo što je ovaj čin, koji je toliko voljela, koristio protiv nje. Desna ruka mu je bila omotana oko njezina vrata. Zavukao je ruku pod njezinu ruku i povukao traku koja je držala Pierrea. Znao je da će, nakon što smrtonosni plin bude oslobođen, morati zadržati dah dok ne bude mogao izaći iz sobe. To mu je dalo nešto više od četiri minute. Držao je Pierrea u ruci. Sheiline su oči bile zatvorene. Ali trzaji koje je napravio, ispuštajući smrtonosni plin, otvorili su joj oči. Namrštila se i ugledala sićušnu kuglicu. Lijevom rukom Nick je gurnuo plinsku bombu ispod kreveta prema Lingu.
  
  "Što si učinila?" vrisnula je Sheila. Tada su joj se oči raširile. "Ling!" vrisnula je. "Ubij ga, Ling!"
  
  Ling je skočio na noge.
  
  Nick se prevrnuo na bok, povlačeći Sheilu za sobom, koristeći njezino tijelo kao štit. Da je Ling pucao Sheili u leđa, pogodio bi Nicka. Ali on je premještao pištolj kalibra .45 s jedne strane na drugu, pokušavajući naciljati. I to ga je odgađanje ubilo. Nick je zadržao dah. Znao je da će trebati samo nekoliko sekundi da plin bez mirisa ispuni sobu. Lingova ruka dotaknula mu je grlo. Kalibar .45 je zazveckao o pod. Lingu su klecnula koljena i pao je. Zatim je pao licem prema naprijed.
  
  Sheila se borila protiv Nicka, ali on ju je čvrsto držao. Oči su joj se raširile od straha. Suze su joj navrle u grudima i odmahnula je glavom kao da ne može vjerovati da se to događa. Nick je pritisnuo usne na njezine. Dah joj je zastao u hlačama, a onda je odjednom stao. Opustila se u njegovom naručju.
  
  Nick se morao brzo pokrenuti. Glava mu je već žarila od nedostatka kisika. Skotrljao se s kreveta, brzo pokupio Huga, Wilhelminu, jedan od Tommyjevih mitraljeza i hlače, a zatim istrčao kroz otvoreni prozor. Teturao je deset koraka od kolibe, pluća su ga boljela, glava mu je bila crna mrlja. Zatim je pao na koljena i udahnuo dobrodošli zrak. Ostao je ondje trenutak, duboko dišući. Kad mu se glava razbistrila, gurnuo je noge u hlače, zavukao Wilhelminu i Huga za pojas, zgrabio Tommyjev pištolj i, čučnuvši, krenuo natrag prema kolibi.
  
  Napunio je pluća zrakom neposredno prije nego što je stigao do otvorenog prozora. Vojnici još nisu ušli u sobu. Stojeći tik uz prozor, Nick je skinuo Wilhelminu s pojasa, pažljivo naciljao prema jednoj od svjetiljki koje su visjele s rogova i pucao. Svjetiljka je prsnula, prolijevajući gorući kerozin po zidu. Nick je pucao u drugu, pa u onu na stolu. Plamenovi su lizali pod i prešli preko dva zida. Vrata su se otvorila. Nick se sagnuo i čučnuo, hodajući po kolibi. Ispred koliba bilo je previše svjetla. Spustio je samonapuh i skinuo košulju. Zakopčao je tri gumba, a zatim svezao rukave oko struka. Oblikujući je i igrajući se s njom, stvorio je lijepu malu torbicu uz bok.
  
  Zgrabio je svoju pušku Tommy i krenuo prema ulaznim vratima. Stražnji dio kolibe je gorio. Nick je znao da ima samo nekoliko sekundi prije nego što ostali vojnici potrče prema vatri. Prišao je vratima i zaustavio se. Kroz red golih žarulja vidio je skupine vojnika kako marširaju prema gorućoj kolibi.
  
  
  
  
  
  Isprva polako, zatim brže, podigli su puške. Sekunde su prolazile. Nick je desnom nogom otvorio vrata; ispalio je rafal iz svoje puške Tommy, prvo udesno, pa ulijevo. Dva vojnika stajala su kraj klupe, očiju teških od sna. Dok je mlaz metaka pljuštao po njima, otkrili su zube, a glave su im dvaput udarile o zid iza njih. Činilo se da im se tijela pomiču, a zatim su im se glave razbile jedna o drugu, puške su im zveckale o pod i poput dva bloka stisnuta u rukama, pali su na svoje puške.
  
  Vrata treće sobe bila su otvorena. Plamen je već bio po svim zidovima, rogovi su već bili crni. Soba je pucketala dok je gorjela. Još dva vojnika bila su sa Sheilom i Lingom, ubijeni otrovnim plinom. Nick je vidio kako se Sheilina koža kovrča od vrućine. Kosa joj je već bila spržena. I sekunde su se pretvorile u minutu i nastavile. Nick je otišao do kutija s granatama. Počeo je puniti improviziranu vreću granatama. Tada se nečega sjetio - gotovo prekasno. Okrenuo se kad mu je metak zgužvao ovratnik. Radio-operater je htio ponovno pucati kad ga je Nick presjekao od međunožja do glave rafalom iz svoje puške Tommy. Muškarčeve su se ruke ispružile, udarajući o obje strane vrata. Stajali su uspravno dok je on teturao i padao.
  
  Nick je opsovao u sebi. Trebao se prvo pobrinuti za radio. Budući da je čovjek još uvijek bio na radiju, vjerojatno je već kontaktirao patrolni brod i kuću u kojoj je bio profesor. Prošle su dvije minute. Nick je imao deset granata. To bi bilo dovoljno. Svaki čas, prvi val vojnika bi provalio kroz vrata. Malo je vjerojatno da će otrovni plin sada djelovati, ali nije namjeravao duboko disati. Ulazna vrata su bila iza njih. Možda radio soba. Potrčao je kroz vrata.
  
  Sreća ga je pratila. U radio sobi bio je prozor. Teški koraci lupali su vani, sve glasnije kako su se vojnici približavali ulaznim vratima. Nick se popeo kroz prozor. Odmah ispod njega, čučnuo je i izvukao jednu od granata iz torbice. Vojnici su se motali po predvorju, nitko nije davao naredbe. Nick je izvukao osigurač i počeo polako brojati. Kad je došao do osam, bacio je granatu kroz otvoreni prozor i čučnuo, bježeći od kolibe. Nije napravio više od deset koraka kad ga je silina eksplozije oborila na koljena. Okrenuo se i vidio kako se krov kolibe lagano podiže, a zatim se naizgled neizgorjela strana izbočila.
  
  Dok je zvuk eksplozije dopirao do njega, zidovi kolibe su se prepolovili. Narančasto svjetlo i plamenovi curili su kroz otvorene prozore i pukotine. Krov se ulegnuo, lagano se nagnuvši. Nick je ustao i nastavio trčati. Sada je mogao čuti pucnje. Meci su se zabijali u još uvijek mokro blato oko njega. Trčao je punom brzinom prema betonskoj zgradi i obišao je. Zatim je stao. Bio je u pravu. Generator je oživio unutar male, kutijaste bambusove kolibe. Vojnik koji je stajao kraj vrata već je posegnuo za puškom. Nick ga je upucao svojim samopalom. Zatim je iz torbe izvukao drugu granatu. Bez razmišljanja, izvukao je osigurač i počeo brojati. Bacio je granatu u otvorena vrata koja su vodila do generatora. Eksplozija je odmah sve zamračila. Za svaki slučaj, izvukao je još jednu granatu i bacio je unutra.
  
  Ne čekajući eksploziju, uletio je u šikaru koja je rasla odmah iza koliba. Prošao je prvu goruću kolibu i otišao do druge. Teško je disao, čučnuo na rubu grma. U blizini otvorenog prozora na stražnjoj strani druge kolibe bio je mali otvoreni prostor. Još je uvijek mogao čuti pucnje. Jesu li se međusobno ubijali? Čula se vika; netko je pokušavao izdati naredbe. Nick je znao da kad netko preuzme zapovjedništvo, nered više neće biti njegova prednost. Nije se kretao dovoljno brzo! Četvrta granata bila mu je u ruci, igla izvučena. Potrčao je, čučnuo i, prolazeći pored otvorenog prozora, bacio granatu. Nastavio je trčati prema trećoj kolibi, pored kanala. Jedino svjetlo sada je dolazilo od treperavih svjetiljki kroz prozore i vrata ostale tri kolibe.
  
  Već je imao petu granatu u ruci. Vojnik se nadvio pred njim. Nick je, ne zaustavljajući se, ispaljivao metke iz svoje puške Tommy u krug. Vojnik se trzao naprijed-natrag, sve do tla. Nick je prošao između eksplodirajuće druge i treće barake. Činilo se da je vatra posvuda. Muški glasovi su vikali, psovali jedni druge, neki su pokušavali dati naredbe. Pucnji su odjekivali u noći, pomiješani s pucketanjem gorućeg bambusa. Igla je izvučena. Prolazeći pored otvorenog bočnog prozora treće barake, Nick je bacio granatu unutra. Pogodila je jednog od vojnika u glavu. Vojnik se sagnuo da je podigne. To je bio posljednji pokret u njegovom životu. Nick je već bio pod vijencem zamračene žarulje.
  
  
  
  
  
  krećući se prema preostale dvije kolibe, koliba je planula. Krov je skliznuo sprijeda.
  
  Sada je Nick nailazio na vojnike. Činilo se da su posvuda, trče besciljno, nesigurni što učiniti, pucajući u sjene. Dvije kolibe s druge strane nisu se mogle tretirati kao posljednje tri. Možda su Katie Lou i Mike bili u jednoj od njih. U tim kolibama nije bilo svjetiljki. Nick je stigao do prve i pogledao drugu prije nego što je ušao. Tri vojnika još su stajala kraj vrata. Nisu bili zbunjeni. Zalutali metak podigao je zemlju pod njegovim nogama. Nick je ušao u kolibu. Plamenovi iz ostale tri kolibe pružali su mu taman dovoljno svjetla da vidi njihov sadržaj. Ova se koristila za skladištenje oružja i streljiva. Nekoliko kutija već je bilo otvoreno. Nick ih je pregledavao dok nije pronašao novi spremnik za svoj samonapuh.
  
  U improviziranoj torbi imao je pet granata. Trebat će mu samo jedna za ovu kolibu. Jedno je bilo sigurno: morao je biti daleko kad ova poleti. Odlučio ju je sačuvati za kasnije. Vratio se na ulicu. Vojnici su se počeli okupljati. Netko je preuzeo kontrolu. Uz kanal je postavljena pumpa, a crijeva su prskala vodu po posljednje dvije kolibe koje je pogodio. Prva je izgorjela gotovo do temelja. Nick je znao da se mora probiti kroz ova tri vojnika. I nije bilo boljeg vremena od sadašnjeg da počne.
  
  Držao se nisko pri tlu, krećući se brzo. Prebacio je svoj samopal u lijevu ruku i izvukao Wilhelminu s pojasa. Na uglu treće kolibe stao je. Tri vojnika stajala su s puškama u pripravnosti, lagano razmaknutih stopala. Luger je skočio Nicku u ruku dok je pucao. Prvi vojnik se okrenuo, ispustio pušku, uhvatio se za trbuh i pao. Pucnji su nastavili odjekivati s drugog kraja koliba. Ali zbunjenost je napuštala vojnike. Počeli su osluškivati. Činilo se da je Nick jedini koji koristi samopal. To su čekali. Druga dva vojnika okrenula su se prema njemu. Nick je brzo dvaput opalio. Vojnici su se trznuli, sudarili i pali. Nick je čuo šištanje vode koja je gasila plamen. Vrijeme je istjecalo. Zaobišao je ugao do prednjeg dijela kolibe i otvorio vrata s pripremljenim samopalom. Jednom unutra, stisnuo je zube i opsovao. Bio je to mamac - koliba je bila prazna.
  
  Više nije čuo pucnjeve iz pušaka. Vojnici su se počeli okupljati. Nickove su misli jurile. Gdje bi mogli biti? Jesu li ih negdje odveli? Je li sve bilo uzalud? Tada je znao. Bila je to prilika, ali dobra. Napustio je kolibu i krenuo ravno prema prvoj na koju je naišao. Plamenovi su se utišali, a treperava svjetla počela su se pojavljivati tu i tamo. Od kolibe je ostao samo ugljenisani kostur. Budući da je vatra bila toliko intenzivna, vojnici je nisu ni pokušali ugasiti. Nick je otišao ravno do mjesta za koje je mislio da je Ling pao. Bilo je pet ugljenisanih tijela, poput mumija u grobnici. Dim se još uvijek vijorio s poda, pomažući sakriti Nicka od vojnika.
  
  Njegova je potraga bila kratkotrajna. Sva je odjeća, naravno, bila spaljena s Lingova tijela. Sačmarica kalibra .45 ležala je pokraj Lingova leša. Nick je gurnuo tijelo vrhom noge. Raspadalo se pred njegovim nogama. Ali dok ga je pomicao, pronašao je ono što je tražio - privjesak za ključeve boje pepela. Kad ga je podigao, još je bio vruć na dodir. Neki su se ključevi otopili. Na doku se okupilo još vojnika. Jedan od njih je vikao naredbe, pozivajući druge da se pridruže skupini. Nick se polako udaljio od kolibe. Trčao je uz niz izgorjelih svjetiljki dok se nisu ugasile. Zatim je skrenuo desno i usporio kad je stigao do niske betonske zgrade.
  
  Sišao je niz cementne stepenice. Četvrti ključ otključao je čelična vrata. Škripala su i otvorila se. Neposredno prije nego što je Nick ušao, pogledao je prema dokovima. Vojnici su se raširili. Počeli su ga tražiti. Nick je ušao u mračni hodnik. Na prvim vratima petljao je s ključevima dok nije pronašao onaj koji je otključavao vrata. Otvorio ih je, s pripremljenim samonapuhom. Osjetio je smrad mrtvog mesa. Tijelo je ležalo u kutu, koža se čvrsto prilijepila za kostur. Moralo je biti davno. Sljedeće tri ćelije bile su prazne. Prošao je pored one u kojoj je bio, a zatim primijetio da su jedna od vrata u hodniku otvorena. Prišao im je i stao. Provjerio je svoj samonapuh kako bi se uvjerio da je spreman, a zatim ušao. Vojnik je ležao odmah unutar vrata, s prerezanim grlom. Nickove su oči pretraživale ostatak ćelije. Isprva ih je gotovo promašio; onda su mu dva oblika postala jasna.
  
  Zbili su se u kutu. Nick je napravio dva koraka prema njima i stao. Žena je prislonila bodež na dječakovo grlo, a vrh mu je probio kožu. Dječakove su oči odražavale ženin strah, njezin užas. Nosila je košulju koja se nije puno razlikovala od one koju je nosila Sheila. Ali bila je poderana sprijeda i preko prsa. Nick je pogledao mrtvog vojnika. Morao je pokušati
  
  
  
  
  da je siluje, a sada je mislila da je Nick tamo da učini isto. Tada je Nick shvatio da u mraku ćelije izgleda Kinez, poput vojnika. Bio je bez majice, rame mu je lagano krvarilo, u ruci je držao samopal, Luger i stiletto za pojasom hlača, a uz bok mu je visjela vrećica ručnih bombi. Ne, nije izgledao kao da je vojska Sjedinjenih Država došla spasiti je. Morao je biti vrlo oprezan. Ako napravi krivi potez, kaže krivu stvar, znao je da će ona prerezati dječaku grkljan, a zatim ga zariti u vlastito srce. Bio je udaljen oko metar i pol. Pažljivo je kleknuo i spustio samopal na pod. Žena je odmahnula glavom i jače pritisnula vrh bodeža uz dječakov grkljan.
  
  "Katie", tiho je rekao Nick. "Katie, dopusti mi da ti pomognem."
  
  Nije se pomaknula. Oči su je gledale u njega, još uvijek pune straha.
  
  Nick je pažljivo birao riječi. "Katie", ponovio je, još tiše. "John čeka. Hoćeš li otići?"
  
  "Tko... tko si ti?" upitala je. Trag straha nestao joj je iz očiju. Manje snažno je pritisnula bodež.
  
  "Ovdje sam da ti pomognem", rekao je Nick. "John me poslao da tebe i Mikea odvedem k njemu. Čeka vas."
  
  "Gdje?"
  
  "U Hong Kongu. Sad pažljivo slušajte. Dolaze vojnici. Ako nas pronađu, ubit će nas svu trojicu. Moramo brzo djelovati. Hoćete li mi dopustiti da vam pomognem?"
  
  Još više straha napustilo joj je oči. Izvukla je bodež iz dječakova grla. "Ja... ne znam", rekla je.
  
  Nick je rekao: "Mrzim te ovako forsirati, ali ako ti treba još dugo, to neće biti tvoja odluka."
  
  "Kako znam da ti mogu vjerovati?"
  
  "Imaš samo moju riječ. A sada, molim te." Pružio joj je ruku.
  
  Katie je oklijevala još nekoliko dragocjenih sekundi. Tada se činilo da je donijela odluku. Pružila mu je bodež.
  
  "U redu", rekao je Nick. Okrenuo se prema dječaku. "Mike, znaš li plivati?"
  
  "Da, gospodine", odgovorio je dječak.
  
  "Odlično; evo što želim da napraviš. Slijedi me iz zgrade. Čim izađemo van, oboje idite ravno straga. Kad stignete straga, uđite u grmlje. Znaš li gdje je kanal odavde?"
  
  Katie je kimnula.
  
  "Onda ostani u grmlju. Ne pokazuj se. Pomakni se pod kutom prema kanalu kako bi mogao doći do njega nizvodno odavde. Sakrij se i čekaj dok ne vidiš smeće kako silazi niz kanal. Zatim plivaj za smećem. Sa strane će biti konop za koji se možeš uhvatiti. Sjećaš se toga, Mike?
  
  "Da, gospodine."
  
  - Sad se dobro brini za svoju majku. Pobrini se da ona to učini.
  
  "Da, gospodine, hoću", odgovorio je Mike, a lagani osmijeh mu se zaigrao u kutovima usana.
  
  "Dobar dečko", rekao je Nick. "U redu, idemo."
  
  Izveo ih je iz ćelije, niz mračan hodnik. Kad je stigao do vrata koja su vodila do izlaza, pružio im je ruku da stanu. Sam je izašao van. Vojnici su bili raspoređeni u isprekidanoj liniji između koliba. Hodali su prema betonskoj zgradi, a sada je bila udaljena manje od dvadeset metara. Nick je pokazao Katie i Mikeu.
  
  "Morate požuriti", šapnuo im je. "Zapamtite, ostanite duboko u šumi dok ne stignete do kanala. Čut ćete nekoliko eksplozija, ali nemojte se ni pred čim zaustaviti."
  
  Katie je kimnula, a zatim slijedila Mikea uz zid i straga.
  
  Nick im je dao trideset sekundi. Čuo je vojnike kako se približavaju. Vatre u posljednje dvije kolibe su se gasile, a oblaci su zaklanjali mjesec. Tama je bila na njegovoj strani. Izvukao je još jednu granatu iz ruksaka i kratko pretrčao preko čistine. Na pola puta, izvukao je osigurač i bacio granatu preko glave prema vojnicima.
  
  Već je izvukao drugu granatu kad je prva eksplodirala. Bljesak je Nicku rekao da su vojnici bliže nego što je mislio. Eksplozija je ubila trojicu, ostavljajući prazninu u sredini reda. Nick je stigao do kostura prve kolibe. Izvukao je iglu na drugoj granati i bacio je tamo gdje je ispustio prvu. Vojnici su vrisnuli i ponovno pucali u sjenu. Druga granata eksplodirala je pri kraju reda, uništivši još dvije. Preostali vojnici pobjegli su u zaklon.
  
  Nick je obišao izgorjelu kolibu s druge strane, a zatim prešao čistinu do kolibe sa streljivom. U ruci je imao još jednu granatu. Ova će biti velika. Na vratima kolibe, Nick je izvukao osigurač i bacio granatu u kolibu. Tada je osjetio kretanje s lijeve strane. Vojnik je zaobišao ugao kolibe i pucao bez ciljanja. Metak je rascijepio resicu Nickovog desnog uha. Vojnik je opsovao i okrenuo kundak puške prema Nickovoj glavi. Nick se zamahnuo u stranu i udario vojnika lijevom nogom u trbuh. Završio je udarac pritisnuvši poluzatvorenu šaku u vojnikovu ključnu kost. Udarac ju je slomio.
  
  Sekunde su prolazile. Nick je počeo osjećati nesigurnost. Potrčao je natrag preko čistine. Vojnik mu je prepriječio put,
  
  
  
  
  
  Puška je bila uperena ravno u njega. Nick je udario o tlo i otkotrljao se. Kad je osjetio kako mu tijelo udara u vojnikove gležnjeve, zamahnuo je prema preponama. Tri su se stvari dogodile gotovo istovremeno. Vojnik je kriknuo i pao na Nicka, puška je opalila u zrak, a granata u bunkeru je eksplodirala. Prvi udar izazvao je niz većih eksplozija. Bočne strane kolibe su eksplodirale. Plamenovi su se kotrljali poput ogromne, narančaste, odbijajuće lopte za plažu, osvjetljavajući cijelo područje. Komadi metala i drveta letjeli su kao od stotinu hitaca. I eksplozije su se nastavile, jedna za drugom. Vojnici su vrištali od boli dok su ih krhotine pogađale. Nebo je bilo jarko narančasto, iskre su padale posvuda, izazivajući požare.
  
  Vojnik je teško pao na Nicka. Upio je većinu eksplozije, a komadi bambusa i metala probili su mu vrat i leđa. Eksplozije su sada bile rjeđe, a Nick je čuo jauke ranjenih vojnika. Odgurnuo je vojnika i uzeo svoju pušku. Činilo se da ga nitko ne može zaustaviti dok se kretao prema doku. Kad je stigao do teglenice, primijetio je sanduk granata pokraj daske. Podigao ga je i ponio na brod. Zatim je spustio dasku i odvezao sve užadi.
  
  Jednom na brodu, podigao je jedro. Đunka je zaškripala i polako se odmaknula od doka. Iza njega, malo selo bilo je okruženo malim požarima. Zapaljena municija je svako malo izbijala. Otoci koliba gotovo su lepršali u narančastom svjetlu plamena, čineći selo sablasnim. Nick je sažalio vojnike; imali su svoje poslove, ali i on je imao svoj.
  
  Nick je sada držao smeće za kormilo u sredini kanala. Procijenio je da je nešto više od stotinjak milja udaljen od Hong Konga. Spuštanje nizvodno bit će brže nego prije, ali znao je da njegovi problemi još nisu završili. Pričvrstio je kormilo i bacio uže u more. Teglenica je nestala iz vidokruga sela; čuo je samo povremeni pucketanje dok je eksplodiralo još streljiva. Zemljište desno od smeća bilo je nisko i ravno, uglavnom rižina polja.
  
  Nick je pretraživao tamu uz lijevu obalu, tražeći Katie i Mikea. Tada ih je ugledao, malo ispred sebe, kako plivaju za smećem. Mike je prvi stigao do užadi, a kad je bio dovoljno visoko, Nick mu je pomogao da se ukrca. Katie je bila odmah iza njega. Dok se penjala preko ograde, spotaknula se i uhvatila Nicka za potporu. Njegova ju je ruka uhvatila za struk i ona je pala na njega. Pritisnula se uz njega, zarivajući lice u njegove grudi. Tijelo joj je bilo sklisko od vlage. Iz nje je izbijao ženstveni miris, neometan šminkom ili parfemom. Pritisnula se uz njega, kao u očaju. Nick ju je pogladila po leđima. U usporedbi s njegovim, njezino je tijelo bilo mršavo i krhko. Shvatio je da je morala proći kroz pakao.
  
  Nije jecala niti plakala, jednostavno ga je čvrsto držala. Mike je nespretno stajao pokraj njih. Nakon otprilike dvije minute, polako je maknula ruke s njega. Pogledala ga je u lice, a Nick je vidio da je ona zaista prekrasna žena.
  
  "Hvala vam", rekla je. Glas joj je bio tih i gotovo pretih za ženu.
  
  "Nemoj mi još zahvaljivati", rekao je Nick. "Još imamo dug put pred sobom. Možda u kolibi ima odjeće i riže."
  
  Katie je kimnula i, obgrlivši Mikea oko ramena, ušla u kabinu.
  
  Vraćajući se za kormilo, Nick je razmišljao o tome što ga čeka. Prvo je došla delta. Sheili Kwan je trebala karta da je prijeđe po danu. Nije imao raspored i morao je to učiniti noću. Zatim je došao patrolni brod i konačno sama granica. Od oružja je imao pištolj Tommy, Luger, stiletto i kutiju granata. Njegova vojska sastojala se od lijepe žene i dvanaestogodišnjeg dječaka. A sada mu je ostalo manje od 24 sata.
  
  Kanal se počeo širiti. Nick je znao da će uskoro biti u delti. Ispred i desno vidio je sitne točkice svjetla. Tog dana pažljivo je slijedio Sheiline upute; njegov je um bilježio svaki zaokret, svaku promjenu kursa. Ali večeras će mu pokreti biti općeniti, a ne precizni. Imao je samo jedno na umu: riječnu struju. Kad bi je mogao pronaći negdje u toj delti gdje se svi kanali spajaju, odvela bi ga u pravom smjeru. Zatim su se lijeva i desna obala srušile, a on se našao okružen vodom. Ušao je u deltu. Nick je udario kormilo i krenuo preko kabine prema pramcu. Proučavao je tamnu vodu ispod sebe. Sampani i džunke ležali su usidreni po cijeloj delti. Neki su imali svjetla, ali većina je bila u mraku. Teglenica je škripala kroz deltu.
  
  Nick je skočio na glavnu palubu i otkačio kormilo. Katie je izašla iz kabine sa zdjelom vruće riže. Nosila je jarko crvenu haljinu koja joj je čvrsto prianjala uz tijelo. Kosa joj je bila svježe počešljana.
  
  "Osjećaš li se bolje?" upitao je Nick. Počeo je jesti rižu.
  
  "Puno. Mike je odmah zaspao. Nije mogao ni pojesti rižu do kraja."
  
  Nick nije mogao zaboraviti njezinu ljepotu. Fotografija koju mu je John Lou pokazao nije joj činila pravdu.
  
  Katie je pogledala
  
  
  
  
  
  goli jarbol. "Je li se nešto dogodilo?"
  
  "Čekam struju." Pružio joj je praznu zdjelu. "Što ti znaš o svemu tome?"
  
  Ukočila se i na trenutak joj se u očima pojavio strah koji je osjećala u ćeliji. "Ništa", rekla je tiho. "Došli su do moje kuće. Zatim su zgrabili Mikea. Držali su me dok mi je jedan od njih dao injekciju. Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudila u toj ćeliji. Tada je počeo pravi užas. Vojnici..." Spustila je glavu, nesposobna govoriti.
  
  "Nemoj o tome pričati", rekao je Nick.
  
  Podigla je pogled. "Rečeno mi je da će John uskoro biti sa mnom. Je li dobro?"
  
  "Koliko ja znam." Tada joj je Nick sve ispričao, izostavivši samo svoje sastanke s njima. Ispričao joj je o kompleksu, o razgovoru s Johnom i na kraju rekao: "Dakle, imamo samo vremena do ponoći da tebe i Mikea vratimo u Hong Kong. A za par sati bit će svanulo..."
  
  Katie je dugo šutjela. Zatim je rekla: "Bojim se da sam vam prouzročila mnogo problema. A ne znam vam ni ime."
  
  "Vrijedilo je truda pronaći te na sigurnom. Zovem se Nick Carter. Ja sam vladin agent."
  
  Teglenica se kretala brže. Struja ju je uhvatila i gurnula naprijed, potpomognuta laganim povjetarcem. Nick se naslonio na kormilo. Katie se naslonila na desnu ogradu, izgubljena u svojim mislima. "Do sada se dobro držala", pomislio je Nick. "Ali najteži dio tek je dolazio."
  
  Delta je bila daleko iza. Ispred njih, Nick je mogao vidjeti svjetla Whampoe. Veliki brodovi ležali su usidreni s obje strane rijeke, ostavljajući uski kanal između sebe. Većina grada bila je u mraku, čekajući zoru koja nije bila daleko. Katie se povukla u kabinu kako bi malo odspavala. Nick je ostao za kormilom, promatrajući sve svojim očima.
  
  Teglenica se kretala dalje, puštajući da je struja i vjetar nose prema Hong Kongu. Nick je drijemao za kormilom, mučna briga ga je grizla. Sve je išlo previše glatko, previše lako. Naravno, nisu svi vojnici u selu poginuli. Neki od njih su morali dovoljno dugo pobjeći od požara da bi oglasili uzbunu. A radio-operater je morao nekoga kontaktirati prije nego što je upucao Nicka. Gdje je bio taj patrolni brod?
  
  Nick se naglo probudio i ugledao Katie kako stoji pred njim sa šalicom vruće kave u ruci. Tama noći toliko se razišla da je mogao vidjeti gustu tropsku šumu na obje obale rijeke. Sunce će uskoro izaći.
  
  "Uzmi ovo", rekla je Katie. "Izgledaš kao da ti treba."
  
  Nick je uzeo kavu. Tijelo mu je bilo napeto. Tupa bol ispunjavala mu je vrat i uši. Bio je neobrijan i prljav, a imao je još oko šezdeset milja do cilja.
  
  "Gdje je Mike?" Srknuo je kavu, osjećajući toplinu sve do samog kraja.
  
  "On je na nosu, promatra."
  
  Odjednom je čuo Mikea kako vrišti.
  
  "Nick! Nick! Brod dolazi!"
  
  "Uzmi kormilo", rekao je Nick Katie. Mike je klečao na jednom koljenu, pokazujući na desnu stranu pramca.
  
  "Eno ga", rekao je, "vidiš, upravo hodamo uz rijeku."
  
  Patrolni brod se brzo kretao, duboko zalazeći u vodu. Nick je jedva mogao razaznati dva vojnika kako stoje kraj topa na pramcu. Vrijeme je bilo kratko. Sudeći po putanji broda koji se približavao, znali su da su s njim Katie i Mike. Radio-operater ih je pozvao.
  
  "Dobar dečko", rekao je Nick. "A sada napravimo neke planove." Zajedno su skočili iz kokpita na glavnu palubu. Nick je otvorio sanduk s granatama.
  
  "Što je ovo?" upitala je Katie.
  
  Nick je otvorio poklopac aktovke. "Patrolni brod. Siguran sam da znaju za tebe i Mikea. Naša vožnja brodom je završena; sada se moramo preseliti na suho." Njegova torba za košulju ponovno je bila puna granata. "Želim da ti i Mike odmah otplivate do obale."
  
  "Ali..."
  
  "Sad! Nema vremena za raspravu.
  
  Mike je dodirnuo Nicka po ramenu i skočio u more. Katie je čekala, gledajući Nicka u oči.
  
  "Ubit ćeš se", rekla je.
  
  "Ne ako sve bude išlo kako ja želim. A sada se makni! Naći ćemo se negdje uz rijeku."
  
  Katie ga je poljubila u obraz i sagnula se u stranu.
  
  Nick je sada mogao čuti snažne motore patrolnog čamca. Popeo se u kabinu i spustio jedro. Zatim je skočio na kormilo i naglo ga povukao ulijevo. Južna čamca se nagnula i počela se ljuljati bokom preko rijeke. Patrolni čamac je sada bio bliže. Nick je vidio narančasti plamen kako izbija iz cijevi. Granata je zviždala zrakom i eksplodirala točno ispred pramca džunke. Činilo se da se teglenica strese od šoka. Lijeva strana bila je okrenuta prema patrolnom čamcu. Nick se namjestio iza desne strane kabine, s automatskim mitraljezom na vrhu. Patrolni čamac je još uvijek bio predaleko da bi otvorio vatru.
  
  Top je ponovno opalio. I ponovno je granata prostrujala zrakom, samo što je ovaj put eksplozija probila šupljinu na vodenoj liniji odmah iza pramca. Teglenica se naglo trznula, gotovo oborivši Nicka s nogu, i odmah je počela tonuti. Nick je još uvijek čekao. Patrolni brod je već bio prilično blizu. Još trojica vojnika otvorila su vatru iz mitraljeza. Kabina oko Nicka bila je izrešetana mecima. Još je čekao.
  
  
  
  
  
  Rupa na desnoj strani. Ne bi dugo ostao na površini. Patrolni brod bio je dovoljno blizu da vidi izraze lica vojnika. Čekao je određeni zvuk. Vojnici su prestali pucati. Brod je počeo usporavati. Tada je Nick čuo zvuk. Patrolni brod se približavao. Motori su bili ugašeni, Nick je podigao glavu dovoljno visoko da vidi. Zatim je otvorio vatru. Njegov prvi rafal ubio je dva vojnika koji su pucali iz pramčanog topa. Pucao je u križnom uzorku, ne zaustavljajući se. Ostala trojica vojnika trčala su naprijed-natrag, sudarajući se jedni s drugima. Radnici na palubi i vojnici trčali su po palubi tražeći zaklon.
  
  Nick je spustio svoj samonabijač i izvukao prvu granatu. Izvukao je osigurač i bacio ga, zatim je izvukao drugu, izvukao osigurač i bacio ga, pa je izvukao treću, izvukao osigurač i bacio ga. Podigao je svoj samonabijač i zaronio natrag u rijeku. Prva granata je eksplodirala kad je udario u vodu , koja je bila ledena. Zamahnuo je snažnim nogama pod težinom samonabijača i preostalih granata. Podigao se ravno gore i izronio pokraj broda. Njegova druga granata rastrgala je kabinu patrolnog broda. Nick se držao za stranu teglenice, izvlačeći još jednu granatu iz vreće. Izvukao je osigurač zubima i bacio ga preko ograde teglenice prema otvorenom sanduku s granatama. Zatim ju je pustio i pustio da ga težina oružja odnese ravno na dno rijeke.
  
  Noge su mu gotovo odmah udarile u bljuzgavo blato; dno je bilo samo dva i pol ili tri metra duboko. Dok se kretao prema obali, nejasno je čuo niz malih eksplozija, a zatim i ogromnu koja ga je oborila s nogu i bacila ga na pod. Osjećao se kao da će mu uši eksplodirati. Ali potres mozga bacio ga je prema obali. Još samo malo i moći će podići glavu iznad vode. Mozak mu je bio razbijen, pluća su ga boljela, bol je bio u stražnjem dijelu vrata; umorne noge su se ipak nastavile kretati.
  
  Prvo je osjetio hladnoću na vrhu glave, zatim je podigao nos i bradu s vode i udahnuo slatki zrak. Još tri koraka podigla su mu glavu. Okrenuo se da pogleda prizor koji je upravo napustio. Teglenica je već potonula, a patrolni čamac je već tonuo. Vatra je progutala većinu onoga što je bilo vidljivo, a sada se vodena linija protezala uz glavnu palubu. Dok je promatrao, krma je počela tonuti. Dok je voda dopirala do vatre, začulo se glasno šištanje. Čamac se polako smirio, voda je prostrujala kroz njega, ispunjavajući svaki odjeljak i šupljinu, šišteći od vatre, koja se smanjivala kako je čamac tonuo. Nick mu je okrenuo leđa i trepnuo na jutarnjem suncu. Klimnuo je glavom s turobnim razumijevanjem. Bila je zora sedmog dana.
  
  DVANAESTO POGLAVLJE
  
  Katie i Mike čekali su među drvećem da Nick izroni na obalu. Kad su stigli na suho, Nick je nekoliko puta duboko udahnuo, pokušavajući se riješiti zvonjave u glavi.
  
  "Mogu li ti pomoći nešto ponijeti?" upitao je Mike.
  
  Katie ga je uhvatila za ruku. "Drago mi je da si dobro."
  
  Njihovi su se pogledi na trenutak sreli i Nick je gotovo rekao nešto za što je znao da će požaliti. Njezina je ljepota bila gotovo nepodnošljiva. Kako bi skrenuo misli s nje, provjerio je svoj mali arsenal. Izgubio je sve osim četiri granate u rijeci; Tommyjev pištolj imao je otprilike četvrtinu spremnika, a Wilhelmina je imala još pet hitaca. Nije dobro, ali bit će dovoljno.
  
  "Što se događa?" upitala je Katie.
  
  Nick je protrljao strnište na bradi. "Negdje u blizini su željezničke pruge. Predugo bi nam trebalo da kupimo još jedan brod. Osim toga, rijeka bi bila previše spora. Mislim da ćemo pokušati pronaći te pruge. Idemo u tom smjeru."
  
  Vodio ih je kroz šumu i grmlje. Napredovanje je bilo sporo zbog gustog raslinja, pa su se morali mnogo puta zaustaviti kako bi se Katie i Mike odmorili. Sunce je pržilo, a kukci su ih gnjavili. Hodali su cijelo jutro, krećući se sve dalje i dalje od rijeke, niz male doline i preko niskih vrhova, dok konačno, ubrzo nakon podneva, nisu stigli do željezničke pruge. Činilo se da su same tračnice prokrčile širok put kroz raslinje. Tlo je bilo čisto barem tri metra sa svake strane. Sjale su na podnevnom suncu, pa je Nick znao da su se dobro istrošile.
  
  Katie i Mike su se spustili na rub šipražja. Protegnuli su se, teško dišući. Nick je kratko hodao uz tračnice, proučavajući okolicu. Bio je obliven znojem. Bilo je nemoguće reći kada će stići sljedeći vlak. Moglo je biti bilo koje minute, ili satima. A nije mu ostalo mnogo sati. Okrenuo se natrag kako bi se pridružio Katie i Mikeu.
  
  Katie je sjedila s nogama podvučenim ispod sebe. Pogledala je Nicka, štiteći oči od sunca rukom. "U redu?" rekla je.
  
  Nick je kleknuo i pokupio nekoliko kamenčića razasutih s obje strane tračnica. "Izgleda dobro", rekao je. "Ako uspijemo zaustaviti vlak."
  
  "Zašto bi ovo trebalo biti
  
  
  
  
  Vrh?"
  
  Nick je pogledao tračnice. "Ovdje je prilično glatko. Kad i ako vlak prođe, kretat će se prilično brzo."
  
  Katie se uspravila, otresla pripijenu majicu i stavila ruke na bokove. "U redu, kako ćemo ovo zaustaviti?"
  
  Nick se morao nasmiješiti. "Jesi li siguran da si spreman?"
  
  Katie je stavila jednu nogu lagano ispred druge, zauzevši vrlo privlačnu pozu. "Nisam jadni mali cvijet da se drži u čajniku. A nije ni Mike. Oboje dolazimo iz dobrih obitelji. Pokazao si mi da si snalažljiv i okrutan čovjek. Pa, ni ja nisam loš čovjek. Kako ja to vidim, imamo isti cilj - stići u Hong Kong prije ponoći. Mislim da si nas nosio dovoljno dugo. Ne znam kako još uvijek stojiš, s obzirom na to kako izgledaš. Vrijeme je da počnemo nositi svoj dio tereta. Ne slažeš li se, Mike?"
  
  Mike je skočio na noge. "Reci mu, mama."
  
  Katie je namignula Mikeu, a zatim pogledala Nicka, ponovno pokrivši oči. "Dakle, imam samo jedno pitanje za vas, gospodine Nick Carter. Kako ćemo zaustaviti ovaj vlak?"
  
  Nick se nasmijao u bradu. "Žilav kao čavao, ha? Meni zvuči kao pobuna."
  
  Catby mu je prišla, s rukama uz tijelo. Ozbiljan, molećiv izraz prešao je preko njezina prekrasnog lica. Tiho je rekla: "Nije pobuna, gospodine. Ponuda pomoći iz poštovanja, divljenja i odanosti našem vođi. Uništavate sela i dižete brodove u zrak. A sada nam pokažite kako zaustavljati vlakove."
  
  Nick je osjetio bol u prsima koju nije mogao u potpunosti razumjeti. A u njemu je rastao osjećaj, duboki osjećaj prema njoj.
  
  Ali to je bilo nemoguće, znao je. Bila je udana žena s obitelji. Ne, on je jednostavno želio spavati, jesti i piti. Njezina ga je ljepota preplavila u trenutku kada to nije mogao.
  
  "U redu", rekao je, susrećući se s njezinim pogledom. Skinuo je Huga s pojasa. "Dok ja siječem grane i grmlje, želim da ih ti nagomilaš na željezničke tračnice. Trebat će nam velika hrpa kako bi mogli vidjeti iz daljine." Vratio se u šikaru, a Katie i Mike su ga slijedili. "Ne mogu stati", rekao je, počevši sjeći. "Ali možda će biti dovoljno spori da skočimo."
  
  Trebalo je gotovo dva sata prije nego što je Nick bio zadovoljan visinom. Izgledala je kao zeleni, bujni humak, promjera oko 1,2 metra i visine gotovo 1,8 metara. Iz daljine je izgledalo kao da će potpuno blokirati bilo koji vlak.
  
  Katie je ustala, stavila posljednju granu na hrpu i obrisala čelo nadlanicom. "Što će sad?" upitala je.
  
  Nick je slegnuo ramenima. "Sad čekamo."
  
  Mike je počeo skupljati kamenčiće i bacati ih na drveće.
  
  Nick je prišao dječaku s leđa. "Imaš dobru ruku, Mike. Igraš li malu ligu?"
  
  Mike je prestao pumpati i počeo tresti kamenčiće u ruci. "Prošle godine sam imao četiri "shutouta"."
  
  "Četiri? To je dobro. Kako si ušao u ligu?"
  
  Mike je s gađenjem bacio kamenčiće. "Izgubili smo u doigravanju. Završili smo na drugom mjestu."
  
  Nick se nasmiješio. U dječaku je vidio oca, način na koji mu je ravna crna kosa padala na jednu stranu čela, prodorne crne oči. "U redu", rekao je. "Uvijek postoji sljedeća godina." Krenuo je odlaziti. Mike ga je uhvatio za ruku i pogledao ga u oči.
  
  "Nick, brinem se za mamu."
  
  Nick je pogledao Katie. Sjedila je s nogama podvučenim pod sebe, čupala korov između kamenčića, kao da je u vlastitom dvorištu. "Zašto se brineš?" upitao je.
  
  "Reci mi izravno", rekao je Mike. "Nećemo to učiniti, zar ne?"
  
  "Naravno da ćemo to učiniti. Imamo nekoliko sati dnevnog svjetla plus pola noći. Ako nismo u Hong Kongu, vrijeme za brigu je deset minuta do ponoći. Imamo još samo šezdeset milja. Ako ne stignemo tamo, brinut ću se za tebe. Ali do tada, nastavi govoriti da to možemo podnijeti."
  
  "A što je s majkom? Ona nije kao ti i ja - mislim, nije žena i sve to."
  
  "Uz tebe smo, Mike", naglasio je Nick. "Pobrinut ćemo se za nju."
  
  Dječak se nasmiješio. Nick je prišao Katie.
  
  Pogledala ga je i odmahnula glavom. "Želim da pokušaš malo odspavati."
  
  "Ne želim propustiti vlak", rekao je Nick.
  
  Tada je Mike viknuo: "Slušaj, Nick!"
  
  Nick se okrenuo. Doista, tračnice su brujale. Uhvatio je Katie za ruku i povukao je na noge. "Hajde."
  
  Katie je već trčala uz njega. Mike im se pridružio i njih troje su trčali uz tračnice. Trčali su sve dok hrpa koju su sagradili nije nestala iza njih. Tada je Nick povukao Katie i Mikea oko metar i pol u šumu. Onda su stali.
  
  Na trenutak su hvatali dah dok nisu mogli normalno disati. "Trebalo bi biti dovoljno daleko", rekao je Nick. "Nemoj to raditi dok ti ne kažem."
  
  Čuli su slab zvuk klika koji je postajao sve glasniji. Zatim su čuli tutnjavu brzog vlaka. Nick je desnom rukom obgrlio Katie, lijevom Mikea. Katiein obraz bio je pritisnut uz njegova prsa. Mike je u lijevoj ruci držao samonapuh. Buka je postajala sve glasnija; tada su ugledali ogromnu crnu parnu lokomotivu kako prolazi ispred njih.
  
  
  
  
  m. Sekundu kasnije prošao ih je, a teretni vagoni su se zamutili. "Usporio je", pomislio je Nick. "Polako."
  
  Začuo se glasan škripavi zvuk, koji je postajao sve glasniji kako su automobili postajali vidljiviji. Nick je primijetio da su vrata svakog četvrtog automobila bila otvorena. Škripa se nastavila, usporavajući ogromnu vijugavu masu automobila. Čuo se glasan tup udarac, za koji je Nick pretpostavio da je uzrokovan udarom motora u hrpu grmlja. Zatim je škripa prestala. Automobili su se sada kretali polako. Zatim su počeli ubrzavati.
  
  "Neće stati", rekao je Nick. "Hajde. Sad ili nikad."
  
  Prošao je pored Katie i Mikea. Automobili su brzo dobivali na brzini. Uložio je svu snagu u umorne noge i potrčao prema otvorenim vratima teretnog vagona. Stavivši ruku na pod vagona, skočio je i zavrtio se, sletjevši u sjedeći položaj na vratima. Katie je bila odmah iza njega. Pružio je ruku prema njoj, ali ona se počela povlačiti. Zastao joj je dah i usporila je. Nick je kleknuo. Držeći se za dovratak radi potpore, nagnuo se, lijevu ruku obgrlio oko njezina vitkog struka i bacio je u auto iza sebe. Zatim je pružio ruku prema Mikeu. Ali Mike se brzo podigao na noge. Uhvatio je Nickovu ruku i uskočio u auto. Samoubojica je zazveckala pokraj njega. Nagnuli su se unatrag, teško dišući, osjećajući kako se auto ljulja s jedne strane na drugu, slušajući zveckanje kotača na tračnicama. Automobil je mirisao na ustajalu slamu i stari kravlji gnoj, ali Nick nije mogao a da se ne nasmiješi. Vozili su se oko šezdeset milja na sat.
  
  Vožnja vlakom trajala je nešto više od pola sata. Katie i Mike su spavali. Čak je i Nick zadrijemao. Osušio je sve čahure u Wilhelmini i samopalu te se ljuljao s motorom, klimajući glavom. Prvo što je primijetio bio je veći razmak između zveckanja kotača. Kad je otvorio oči, vidio je da se krajolik kreće mnogo sporije. Brzo je ustao i krenuo prema otvorenim vratima. Vlak je ulazio u selo. Više od petnaest vojnika blokiralo je tračnice ispred lokomotive. Bio je sumrak; sunce je gotovo zašlo. Nick je izbrojao deset vagona između svog i lokomotive. Motor je siktao i cvilio dok se zaustavljao.
  
  "Mike", pozvao je Nick.
  
  Mike se odmah probudio. Sjeo je i protrljao oči. "Što je to?"
  
  "Vojnici. Zaustavili su vlak. Podignite mamu. Moramo krenuti."
  
  Mike je protresao Katie za rame. Košulja joj je bila poderana gotovo do struka od trčanja prema vlaku. Bez riječi se uspravila, a zatim su ona i Mike ustali.
  
  Nick je rekao: "Mislim da u blizini postoji autocesta koja vodi do pograničnog grada Shench One. Morat ćemo ukrasti auto."
  
  "Koliko je daleko do ovog grada?" upitala je Katie.
  
  "Vjerojatno dvadeset ili trideset milja. Još uvijek možemo preživjeti ako nabavimo auto."
  
  "Pogledaj", rekao je Mike. "Vojnici oko lokomotive."
  
  Nick je rekao: "Sad će početi pretraživati teretne vagone. S ove strane su sjene. Mislim da možemo doći do te kolibe. Ja ću ići prvi. Pazit ću na vojnike, a onda ću ti pokazati da ih pratiš jednog po jednog."
  
  Nick je uzeo Tommyjev pištolj. Iskočio je iz vagona, a zatim čekao, čučnuo, gledajući prema prednjem dijelu vlaka. Vojnici su razgovarali s vlakovođom. Čučnuvši, potrčao je oko pet metara do stare kolibe na usputnoj stanici. Skrenuo je za ugao i stao. Pažljivo promatrajući vojnike, pokazao je prema Mikeu i Katie. Katie je prva pala, a dok je trčala preko čistine, Mike je izašao iz vagona. Katie je krenula prema Nicku, a Mike ju je slijedio.
  
  Kretali su se iza zgrada prema prednjem dijelu vlaka. Kad su bili dovoljno daleko ispred vojnika, prešli su tračnice.
  
  Već je bio mrak kad je Nick pronašao autocestu. Stajao je na rubu, a Katie i Mike su bili iza njega.
  
  S njegove lijeve strane bilo je selo iz kojeg su upravo došli, a s desne put za Shench'Uan.
  
  "Autostopiramo li?" upitala je Katie.
  
  Nick je protrljao svoju gusto obraslu bradu. "Previše se vojnika kreće ovom cestom. Sigurno ne želimo zaustaviti cijelu hrpu njih. Graničari vjerojatno provedu nekoliko večeri u ovom selu, a zatim odu. Naravno, nijedan vojnik ne bi stao zbog mene."
  
  "Bit će za mene", rekla je Katie. "Vojnici su svugdje isti. Vole djevojke. I budimo iskreni, takva sam ja."
  
  Nick je rekao: "Ne moraš mi to prodati." Okrenuo se da pogleda jarugu koja se protezala uz autocestu, a zatim ponovno prema njoj. "Jesi li sigurna da to možeš podnijeti?"
  
  Nasmiješila se i ponovno zauzela onu privlačnu pozu. "Što misliš?"
  
  Nick mu je uzvratio osmijeh. "Odlično. Tako ćemo ovo riješiti. Mike, stani ovdje uz autocestu." Pokazao je na Katie. "Tvoja priča - tvoj auto se zabio u provaliju. Tvoj dečko je ozlijeđen. Treba ti pomoć. Glupa je priča, ali to je najbolje što mogu učiniti u tako kratkom roku."
  
  Katie se još uvijek smiješila. "Ako su vojnici, mislim da ih priča koju im pričam neće previše zanimati."
  
  Nick je upozorio prstom na nju. "Samo budi oprezna."
  
  
  
  
  
  
  "Da, gospodine."
  
  "Hajdemo se zavući u provaliju dok ne vidimo moguću perspektivu."
  
  Dok su skakali u provaliju, iz sela se pojavilo par farova.
  
  Nick je rekao: "Previsoko za auto. Izgleda kao kamion. Ostani gdje jesi."
  
  Bio je to vojni kamion. Vojnici su pjevali dok je prolazio. Nastavio se kretati autocestom. Tada se pojavio drugi par farova.
  
  "To je auto", rekao je Nick. "Izlazi, Mike."
  
  Mike je iskočio iz provalije i protegnuo se. Katie je bila odmah iza njega. Popravila je majicu i zagladila kosu. Zatim je ponovno zauzela pozu. Dok se automobil približavao, počela je mahati rukama, pokušavajući održati pozu. Gume su zaškripale po pločniku i automobil se naglo zaustavio. Međutim, prešao je samo oko dva metra iznad Katie prije nego što se potpuno zaustavio.
  
  U njemu su bila tri vojnika. Bili su pijani. Dvojica su odmah izašla i krenula natrag prema Katie. Vozač je izašao, otišao straga i stao, promatrajući drugu dvojicu. Smijali su se. Katie je počela pričati svoju priču, ali bila je u pravu. Sve što su htjeli bila je ona. Jedan ju je uzeo za ruku i spomenuo nešto o tome kako izgleda. Drugi ju je počeo milovati po prsima, gledajući je odobravajuće, odobravajuće. Nick se brzo kretao uz provaliju prema prednjem dijelu automobila. Ispred sebe se popeo iz provalije i krenuo prema vozaču. Hugo je bio u desnoj ruci. Kretao se uz automobil i prišao vojniku straga. Lijevom rukom je pokrio usta i jednim brzim pokretom prerezao mu grkljan. Dok je vojnik padao na tlo, osjetio je toplu krv na ruci.
  
  Katie je preklinjala ostalo dvoje. Bili su joj u visini bokova, i dok ju je jedan pipkao i trljao, drugi ju je vukao prema autu. Nick je krenuo za onim koji ju je vukao. Prišao mu je s leđa, zgrabio ga za kosu, povukao vojnika za glavu i zarezao Huga po grlu. Posljednji vojnik ga je vidio. Odgurnuo je Katie i izvukao zlokobni bodež. Nick nije imao vremena za dugotrajnu borbu noževima. Vojnikove sitne oči bile su mutne od pića. Nick je napravio četiri koraka unatrag, prebacio Huga na lijevu ruku, skinuo Wilhelminu s pojasa i upucao muškarca u lice. Katie je vrisnula. Presavila se, držeći se za trbuh, i posrnula prema autu. Mike je skočio na noge. Stajao je nepomično, zureći u prizor. Nick nije želio da itko od njih vidi nešto ovakvo, ali znao je da se to mora dogoditi. Bili su u njegovom svijetu, ne u njihovom, i premda Nicku nije bio drag taj dio svog posla, prihvatio ga je. Nadao se da hoće. Bez razmišljanja, Nick je otkotrljao tri tijela u provaliju.
  
  "Uđi u auto, Mike", naredio je.
  
  Mike se nije pomaknuo. Zurio je u tlo širom otvorenih očiju.
  
  Nick mu je prišao, dvaput ga udario u lice i gurnuo prema autu. Mike je isprva nevoljko krenuo, a onda se činilo da se oslobodio i popeo na stražnje sjedalo. Katie se još uvijek naginjala, držeći se za auto radi potpore. Nick ju je obgrlio oko ramena i pomogao joj da sjedne na prednje sjedalo. Otrčao je do prednjeg dijela auta i sjeo za volan. Upalio je motor i odvezao se niz autocestu.
  
  Bio je to izudarani, umorni Austin iz 1950. Pokazivač goriva pokazivao je pola spremnika. Tišina u autu bila je gotovo zaglušujuća. Osjetio je kako mu Katieine oči buše lice. Auto je mirisao na ustajalo vino. Nick je poželio da je popušio jednu od svojih cigareta. Konačno je Katie progovorila. "Ovo je samo posao za tebe, zar ne? Nije te briga ni za mene ni za Mikea. Samo nas odvezi u Hong Kong do ponoći, bez obzira na sve. I ubij svakoga tko ti se nađe na putu."
  
  "Mama", rekao je Mike. "On to radi i za tatu." Stavio je ruku na Nickovo rame. "Sad razumijem."
  
  Katie je pogledala svoje prste sklopljene u krilu. "Žao mi je, Nick", rekla je.
  
  Nick je držao pogled na cesti. "To je bilo teško za sve nas. Oboje ste zasad dobro. Ne ostavljaj me sada. Još uvijek imamo tu granicu za prijeći."
  
  Dodirnula je volan njegovom rukom. "Vaša posada se neće pobuniti", rekla je.
  
  Odjednom je Nick čuo buku avionskog motora. U početku se činila tihom, a zatim postupno postajala sve glasnija. Dolazila je iza njih. Odjednom je autocesta oko Austina planula. Nick je prvo okrenuo volan udesno, a zatim ulijevo, krivudajući automobilom. Dok je avion prolazio iznad glave, začuo se zvuk šuštanja, a zatim je skrenuo lijevo, dobivajući visinu za još jedan prelet. Nick je vozio pedeset milja na sat. Ispred sebe je jedva mogao razaznati stražnja svjetla vojnog kamiona.
  
  "Kako su tako brzo saznali?" upitala je Katie.
  
  Nick je rekao: "Još jedan kamion je sigurno pronašao tijela i javio im se radiom. Budući da zvuči kao stari avion s propelerom, vjerojatno su zgrabili sve što je moglo letjeti. Pokušat ću nešto. Sumnjam da pilot leti isključivo prema svjetlima farova."
  
  Avion još nije preletio. Nick je ugasio svjetla u Austinu, a zatim ugasio motor.
  
  
  
  
  
  i zaustavio se. Čuo je Mikeovo teško disanje sa stražnjeg sjedala. Nije bilo drveća niti ičega pod što bi mogao parkirati. Ako je pogriješio, bili bi lako dostupni. Zatim je slabo čuo motor aviona. Buka motora postajala je sve glasnija. Nick je osjetio kako se počinje znojiti. Avion je bio nisko. Približavao im se i nastavio padati. Tada je Nick vidio plamenove kako sukljaju iz njegovih krila. S ove udaljenosti nije mogao vidjeti kamion. Ali vidio je narančastu vatrenu kuglu kako se kotrlja zrakom i čuo je duboku grmljavinu eksplozije. Avion se podigao za još jedan prelet.
  
  "Bolje da malo sjednemo", rekao je Nick.
  
  Katie je pokrila lice rukama. Svi su vidjeli gorući kamion odmah iza horizonta.
  
  Avion je bio više, u svom posljednjem preletu. Prošao je pored Austina, zatim pored zapaljenog kamiona i nastavio dalje. Nick je polako pomaknuo Austin naprijed. Ostao je na bankini autoceste, prešavši manje od trideset kilometara. Držao je svjetla upaljena. Kretali su se mučno sporo dok se nisu približili zapaljenom kamionu. Tijela su bila razasuta po autocesti i bankinama. Neka su već gorjela crno, druga su još uvijek gorjela. Katie je pokrila lice rukama kako bi zaklonila prizor. Mike se naslonio na prednje sjedalo, gledajući kroz vjetrobransko staklo s Nickom. Nick je prelazio Austin naprijed-natrag po autocesti, pokušavajući se kretati terenom bez pregaženja tijela. Prošao je, a zatim ubrzao, držeći svjetla upaljena. Ispred sebe, ugledao je bljeskajuća svjetla Shench'Onea.
  
  Dok su se približavali gradu, Nick je pokušavao zamisliti kakva bi granica bila. Bilo bi besmisleno pokušavati ih prevariti. Svaki vojnik u Kini ih je vjerojatno tražio. Morali bi se probiti. Ako se dobro sjećao, ova granica bila je samo velika vrata u ogradi. Naravno, postojala bi barijera, ali s druge strane vrata ne bi bilo ničega, barem dok ne stignu do Fan Linga na hongkonškoj strani. To bi bilo šest ili sedam milja od vrata.
  
  Sada su se približavali Shench'Uanu. Imao je jednu glavnu ulicu, a na njenom kraju Nick je ugledao ogradu. Zaustavio se i zaustavio. Desetak vojnika, s puškama prebačenim preko ramena, jurilo je oko vrata. Mitraljez je bio postavljen ispred stražarnice. Zbog kasnog sata, ulica kroz grad bila je mračna i pusta, ali područje oko vrata bilo je dobro osvijetljeno.
  
  Nick je protrljao umorne oči. "To je to", rekao je. "Nemamo toliko oružja."
  
  "Nick." Bio je to Mike. "Na stražnjem sjedalu su tri puške."
  
  Nick se okrenuo na sjedalu. "Dobar dečko, Mike. Pomoći će." Pogledao je Katie. Ona je još uvijek gledala u ogradu. "Jesi li dobro?" upitao je.
  
  Okrenula se prema njemu, donja joj je usnica bila stisnuta među zubima, a oči pune suza. Odmahujući glavom s jedne strane na drugu, rekla je: "Nick, ja... mislim da ne mogu podnijeti ovo."
  
  Killmaster ju je uhvatio za ruku. "Slušaj, Katie, ovo je kraj. Čim prođemo kroz ta vrata, sve je gotovo. Bit ćeš opet s Johnom. Možeš ići kući."
  
  Zatvorila je oči i kimnula.
  
  "Znaš li voziti?" upitao je.
  
  Ponovno je kimnula.
  
  Nick se popeo na stražnje sjedalo. Provjerio je tri pištolja. Bili su ruske proizvodnje, ali izgledali su u dobrom stanju. Okrenuo se prema Mikeu. "Spusti prozore s lijeve strane." Mike je to i učinio. U međuvremenu, Katie je sjela za volan. Nick je rekao: "Želim da sjedneš na pod, Mike, leđima okrenut vratima." Mike je učinio kako mu je rečeno. "Drži glavu ispod tog prozora." Killmaster je odvezao košulju oko struka. Postavio je četiri granate jednu do druge između Mikeovih nogu. "Evo što ćeš učiniti, Mike", rekao je. "Kad ti dam znak, izvuci iglu na prvoj granati, broji do pet, zatim je baci preko ramena i kroz prozor, broji do deset, uzmi drugu granatu i ponavljaj to dok ih ne nestane. Jesi li shvatio?"
  
  "Da, gospodine."
  
  Killmaster se okrenuo prema Katie. Nježno joj je stavio ruku na rame. "Vidiš", rekao je, "odavde do vrata je ravna linija. Želim da kreneš u nižoj brzini, a zatim prebaciš u drugu. Kad auto bude išao ravno prema vratima, reći ću ti. Zatim želim da čvrsto držiš volan, pritisneš papučicu gasa do poda i nasloniš glavu na sjedalo. Zapamtite, oboje, ne žurite!"
  
  Katie je kimnula.
  
  Nick se zaustavio kod prozora nasuprot Mikea s puškom Tommy. Provjerio je jesu li mu tri pištolja u dohvatu. "Jesu li svi spremni?" upitao je.
  
  Dobio je kimanje glavom od oboje.
  
  "U redu, onda idemo!"
  
  Katie se lagano trznula kad je krenula. Zaustavila se na sredini ulice i krenula prema vratima. Zatim je ubacila u drugu brzinu.
  
  "Izgledaš dobro", rekao je Nick. "A sad udari!"
  
  Austin se činio kao da se zanjihao dok je Katie pritiskala papučicu gasa, a zatim je brzo počeo ubrzavati. Katieina glava je nestala iz vidokruga.
  
  
  
  
  
  Stražari na vratima znatiželjno su promatrali kako se automobil približava. Nick još nije htio otvoriti vatru. Kad su stražari vidjeli kako Austin ubrzava, shvatili su što se događa. Puške su im pale s ramena. Dvojica su brzo pojurila prema mitraljezu. Jedan je ispalio iz puške, metak je urezao zvijezdu na vjetrobranskom staklu. Nick se nagnuo kroz prozor i kratkim rafalom iz svoje puške Tommy pogodio jednog od stražara na mitraljezu. Odjeknulo je još pucnjeva, razbijajući vjetrobransko staklo. Nick je ispalio još dva kratka rafala, meci su pronašli svoje mete. Tada je Tommyjevom pištolju ponestalo streljiva. "Sad, Mike!" viknuo je.
  
  Mike se nekoliko sekundi igrao s granatama, a zatim se bacio na posao. Bili su nekoliko metara od prečke. Prva granata je eksplodirala, ubivši jednog stražara. Mitraljez je zazveckao, meci su se slijevali po automobilu. Prednje bočno staklo bilo je prepolovljeno i ispalo. Nick je izvukao Wilhelminu. Pucao je, promašio i ponovno pucao, oborivši jednog stražara. Druga granata eksplodirala je pored mitraljeza, ali ne dovoljno da ozlijedi one koji su njime upravljali. Cvrkutao je, grizući automobil. Vjetrobransko staklo se razbilo, a zatim otvorilo dok je posljednje staklo odletjelo. Nick je nastavio pucati, ponekad pogađajući, ponekad promašujući, sve dok konačno nije čuo samo klik dok je povlačio okidač. Treća granata eksplodirala je blizu stražarnice, sravnivši je sa zemljom. Jedan od mitraljezaca je pogođen nečim i pao je. Guma je eksplodirala dok ju je cvrkutavi mitraljez progrizao. Austin je počeo skretati ulijevo. "Povuci volan udesno!" Nick je viknuo Katie. Povukla je, automobil se ispravio, probio se kroz ogradu, zadrhtao i nastavio dalje. Četvrta granata uništila je veći dio ograde. Nick je pucao iz jedne od ruskih pušaka. Njegova preciznost je bila daleko od željene. Stražari su prišli automobilu. Puške su im bile podignute do ramena; pucali su u stražnji dio automobila. Stražnje staklo bilo je prekriveno zvijezdama od njihovih metaka. Nastavili su pucati čak i nakon što su njihovi meci prestali pogađati automobil.
  
  "Jesmo li gotovi?" upitala je Katie.
  
  Killmaster je bacio rusku pušku kroz prozor. "Možeš sjesti, ali drži papučicu gasa pritisnutu do poda."
  
  Katie se uspravila. Austin je počeo preskakati paljenje, a zatim kašljati. Na kraju se motor jednostavno ugasio i automobil se zaustavio.
  
  Mikeovo lice je pozelenjelo. "Pustite me van", viknuo je. "Mislim da će mi pozliti!" Izašao je iz auta i nestao u grmlju uz cestu.
  
  Staklo je bilo posvuda. Nick se uvukao na prednje sjedalo. Katie je zurila kroz prozor kojeg nije bilo. Ramena su joj se tresla; onda je počela plakati. Nije pokušavala sakriti suze; pustila ih je da izviru negdje duboko u njoj. Kotrljale su se niz obraze i padale s brade. Cijelo joj je tijelo drhtalo. Nick ju je obgrlio rukama i privukao k sebi.
  
  Lice joj je bilo pritisnuto uz njegove grudi. Prigušenim glasom je jecala: "Mogu... mogu li sada otići?"
  
  Nick ju je pogladila po kosi. "Pusti ih da dođu, Katie", rekao je tiho. Znao je da to nije bila glad, žeđ ili nedostatak sna. Njegov osjećaj prema njoj probio ga je duboko, dublje nego što je namjeravao. Njezini su se krici pretvorili u jecaje. Glava joj se lagano pomaknula s njegovih prsa i počivala na pregibu njegove ruke. Jecala je, gledajući ga, trepavica joj je bila vlažna, usne blago razdvojene. Nick joj je nježno maknuo pramen kose s čela. Nježno joj je dodirnuo usne. Uzvratila mu je poljubac, a zatim odmaknula glavu od njegove.
  
  "Nisi to trebao učiniti", šapnula je.
  
  "Znam", rekao je Nick. "Žao mi je."
  
  Slabo mu se nasmiješila. "Nisam."
  
  Nick joj je pomogao izaći iz auta. Mike im se pridružio.
  
  "Osjećaj se bolje", upitao ga je Nick.
  
  Kimnuo je, a zatim mahnuo rukom prema autu. "Što ćemo sad?"
  
  Nick se počeo kretati. "Idemo u Fan Ling."
  
  Nisu se daleko odmakli kad je Nick čuo zvuk helikopterskih lopatica. Podigao je pogled i vidio helikopter kako im se približava. "U grmlje!" viknuo je.
  
  Sklupčali su se među grmljem. Helikopter je kružio iznad njih. Lagano se spustio, kao za svaki slučaj, a zatim odletio u smjeru iz kojeg je došao.
  
  "Jesu li nas vidjeli?" upitala je Katie.
  
  "Vjerojatno." Nick je čvrsto stisnuo zube.
  
  Katie je uzdahnula. "Mislila sam da ćemo sada biti sigurni."
  
  "Na sigurnom si", rekao je Nick kroz stisnute zube. "Izvukao sam te i pripadaš meni." Požalio je što je to rekao odmah nakon toga. Um mu je bio poput zobene kaše. Bio je umoran od planiranja, od razmišljanja; nije se mogao sjetiti ni kada je zadnji put spavao. Primijetio je da ga Katie čudno gleda. Bio je to tajni ženski pogled koji je vidio samo dvaput u životu. Govorio je mnoštvo neizgovorenih riječi, uvijek svedenih na jednu riječ: "ako". Ako on nije onaj koji jest, ako ona nije ona koja jest, ako nisu došli iz tako potpuno različitih svjetova, ako on nije predan svom poslu, a ona svojoj obitelji - ako, ako. Takve stvari oduvijek su bile nemoguće.
  
  
  
  
  
  Možda su oboje to znali.
  
  Dva para farova pojavila su se na autocesti. Wilhelmina je bila prazna; Nick je imao samo Huga. Skinuo je kopču s remena. Automobili su im se približavali i on je ustao. Bili su to Jaguar limuzine, a vozač prednjeg automobila bio je Hawk. Automobili su se zaustavili. Stražnja vrata drugog automobila su se otvorila i John Lou je izašao s desnom rukom u povoju.
  
  "Tata!" viknuo je Mike i potrčao prema njemu.
  
  "John," šapnula je Katie. "John!" I ona mu je pritrčala.
  
  Zagrlili su se, sva trojica su plakala. Nick je uklonio Huga. Hawk je izašao iz vodećeg automobila, s crnim opuškom cigare stisnutim među zubima. Nick mu je prišao. Mogao je vidjeti široko odijelo, naborano, kožasto lice.
  
  "Izgledaš užasno, Cartere", rekao je Hawk.
  
  Nick je kimnuo. "Jesi li slučajno ponio kutiju cigareta?"
  
  Hawk je posegnuo u džep kaputa i bacio paket Nicku. "Dobio si dopuštenje od policije", rekao je.
  
  Nick je zapalio cigaretu. John Lou im je prišao, a s obje strane su bili Katie i Mike. Pružio je lijevu ruku. "Hvala ti, Nick", rekao je. Oči su mu se napunile suzama.
  
  Nick ju je uzeo za ruku. "Pobrini se za njih."
  
  Mike se odmaknuo od oca i zagrlio Nicka oko struka. I on je plakao.
  
  Killmaster je prošao rukom kroz dječakovu kosu. "Vrijeme je za proljetne pripreme, zar ne?"
  
  Mike je kimnuo i pridružio se ocu. Katie je zagrlila profesora; ignorirala je Nicka. Vratili su se u drugi auto. Vrata su im bila otvorena. Mike je ušao, pa John. Katie je krenula ulaziti, ali je stala, noga joj je gotovo bila unutra. Rekla je nešto Johnu i vratila se Nicku. Preko ramena je imala bijeli pleteni pulover. Sada je, iz nekog razloga, više nalikovala kućanici. Stajala je ispred Nicka i gledala ga. "Mislim da se više nikada nećemo vidjeti."
  
  "To je užasno dugo vrijeme", rekao je.
  
  Podigla se na prste i poljubila ga u obraz. "Željela bih..."
  
  "Tvoja obitelj čeka."
  
  Ugrizla se za donju usnu i potrčala do auta. Vrata su se zatvorila, auto se upalio i obitelj Loo je nestala iz vidokruga.
  
  Nick je bio sam s Hawkom. "Što se dogodilo s profesorovom rukom?" upitao je.
  
  Hawk je rekao: "Tako su izvukli tvoje ime iz njega. Iščupali su nekoliko čavala, slomili nekoliko kostiju. Nije bilo lako."
  
  Nick je još uvijek gledao stražnja svjetla Looovog automobila.
  
  Hawk je otvorio vrata. "Imaš par tjedana. Mislim da planiraš vratiti se u Acapulco."
  
  Killmaster se okrenuo prema Hawku. "Trenutno mi trebaju samo sati neprekidnog sna." Pomislio je na Lauru Best i kako je sve prošlo u Acapulcu, a zatim na Sharon Russell, lijepu stjuardesu. "Mislim da ću ovaj put pokušati s Barcelonom", rekao je.
  
  "Kasnije", rekao mu je Hawk. "Idi u krevet. Onda ću ti kupiti lijepi odrezak za večeru, a dok se opijamo, možeš mi reći što se dogodilo. Barcelona dolazi kasnije."
  
  Nick je iznenađeno podigao obrve, ali nije bio siguran, ali mislio je da je osjetio kako ga Hawk potapšava po leđima dok je ulazio u auto.
  
  Kraj
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  Karneval ubojstava
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  
  
  preveo Lev Šklovski
  
  
  
  Karneval ubojstava
  
  
  
  
  
  Poglavlje 1
  
  
  
  
  
  
  Jedne noći u veljači 1976. godine, tri potpuno različite osobe, na tri potpuno različita mjesta, rekle su istu stvar, a da toga nisu bile ni svjesne. Prva je govorila o smrti, druga o pomoći, a treća o strasti. Nitko od njih nije mogao znati da će njihove riječi, poput fantastične, nevidljive zamke, sve troje spojiti. U brazilskim planinama, oko 250 kilometara od Rio de Janeira, na samom rubu Cerro do Mara, čovjek koji je spomenuo smrt polako je vrtio žvakanu cigaru u prstima. Gledao je u dim koji se valio i, kako mu se činilo, gotovo je zatvorio oči. Naslonio se u svoju stolicu s ravnim naslonom i pogledao preko stola čovjeka koji je čekao. Stisnuo je usne i polako kimnuo.
  
  
  "Sada", rekao je hladnim tonom, "to se mora učiniti sada."
  
  
  Drugi čovjek se okrenuo i nestao u noći.
  
  
  
  
  
  
  Mladi plavokosi muškarac vozio je u grad po naplatnoj cesti što je brže mogao. Razmišljao je o svim tim pismima, tjeskobnim sumnjama i neprospavanim noćima, a i o pismu koje je danas primio. Možda je predugo čekao. Nije htio paničariti, ali sada je požalio. Zapravo, pomislio je, nikada nije točno znao što učiniti, ali nakon posljednjeg pisma bio je siguran da se nešto mora učiniti; bez obzira na to što drugi misle. "Sada", rekao je naglas. "Mora se učiniti sada." Ne usporavajući, vozio je kroz tunel u grad.
  
  
  
  
  
  
  U mraku sobe, visok, širokih ramena muškarac stajao je pred djevojkom koja ga je promatrala sa svoje stolice. Nick Carter ju je poznavao već neko vrijeme. Zajedno su pili martinije kada su bili na zabavama, poput ove večeri. Bila je lijepa brineta s veselim nosom i punim usnama na prekrasnom licu. Međutim, nikada nisu otišli dalje od površnog razgovora jer je ona uvijek pronašla izgovor da ne ide dalje. Ali ranije te večeri, na Holdenovoj zabavi, uspio ju je nagovoriti da pođe s njim. Namjerno ju je polako poljubio, budeći njezinu želju jezikom. I opet je primijetio sukob u njezinim emocijama. Drhteći od želje, još se uvijek borila sa svojom strašću. Držeći jednu ruku na njezinom vratu, drugom joj je odvezao bluzu i pustio je da sklizne preko mekih ramena. Skinuo joj je grudnjak i zahvalno pogledao njezine bucmaste mlade grudi. Zatim joj je spustio suknju i gaćice, zelene s ljubičastim rubovima.
  
  
  Paula Rawlins ga je pogledala poluotvorenih očiju i pustila Nickove iskusne ruke da obave svoj posao. Nick je primijetio da nije ni pokušala pomoći mu. Samo su njezine drhtave ruke na njegovim ramenima odavale njezinu unutarnju zbunjenost. Nježno ju je pritisnuo na sofu, a zatim skinuo majicu kako bi osjetio njezino golo tijelo na svojim prsima.
  
  
  "Sada", rekao je, "to se mora učiniti sada."
  
  
  "Da," djevojka je tiho dahnula. "O, ne. Eto." Nick ju je ljubio posvuda, dok je Paula gurnula zdjelicu prema naprijed i odjednom ga počela posvuda lizati. Sve što je sada htjela bilo je voditi ljubav s Nickom. Dok se pritiskao uz nju, molila ga je da ide brže, ali Nick nije žurio. Paula je pritisnula usne na njegova usta, ruke su joj klizile niz njegovo tijelo do stražnjice, pritiskajući ga uz sebe što je jače mogla. Djevojka koja nije znala što želi pretvorila se u čežnjivu ženku životinje.
  
  
  "Nick, Nick," dahtala je Paula, brzo dosežući vrhunac. Osjećala se kao da će eksplodirati, kao da je na trenutak lebdjela između dva svijeta. Zabacila je glavu unatrag, pritisnuvši prsa i trbuh uz njega. Oči su joj se prevrnule.
  
  
  Drhteći i jecajući, pala je na kauč, čvrsto grleći Nicka kako ne bi mogao pobjeći. Napokon ga je pustila i on je legao pokraj nje, a njezine ružičaste bradavice dodirivale su mu prsa.
  
  
  "Je li se isplatilo?" Nick je tiho upitao. "O, Bože, da", odgovorila je Paula Rawlins. "Više nego isplatilo."
  
  
  "Zašto je onda toliko dugo trebalo?"
  
  
  "Što misliš?" upitala je nevino. "Dobro znaš što mislim, dragi", rekao je Nick. "Imali smo mnogo prilika, ali ti si uvijek našla neki prozirni izgovor. Sad znam što si htjela. Pa čemu onda toliko buke?"
  
  
  Upitala je: "Obećaj mi da se nećeš smijati?" "Bojala sam se da ću te razočarati. Poznajem te, Nick Carter. Nisi prosječni mladoženja. Ti si stručnjak za žene."
  
  
  "Pretjeruješ", prosvjedovao je Nick. "Ponašaš se kao da si morao polagati prijemni ispit." Nick se nasmijao.
  
  
  iz moje vlastite usporedbe.
  
  
  "To uopće nije loš opis", primijetila je Paula. "Nitko ne voli gubiti."
  
  
  "Pa, nisi izgubila, draga. Jesi li najbolja u razredu, ili bih trebala reći u krevetu?"
  
  
  "Sutra stvarno ideš na tako dosadan odmor?" upitala je, naslonivši glavu na njegove grudi. "Definitivno", rekao je Nick, ispruživši svoje duge noge. Njezino pitanje podsjetilo ga je na dugo, mirno razdoblje. Trebao se opustiti, napuniti baterije i konačno, Hawk je pristao.
  
  
  "Pusti me", rekla je Paula Rawlins. "Mogu dobiti slobodan dan od ureda."
  
  
  Nick je pogledao njezino meko, bucmasto, bijelo tijelo. Žena je bila jedan od načina da vrati svoje tijelo u formu, to je dobro znao, ali bilo je trenutaka kada ni to nije bilo dovoljno. Bilo je trenutaka kada je muškarac trebao pobjeći i biti sam. Ne raditi ništa. Ovo je bilo takvo vrijeme. Ili, ispravio se, to će biti od sutra. Ali večeras je bila večeras, a ova nevjerojatna djevojka još je uvijek bila u njegovom naručju; skromno zadovoljstvo, puno unutarnjeg proturječja.
  
  
  Nick je obuhvatio punu, meku dojku rukom i palcem se igrao ružičastom bradavicom. Paula je odmah počela teško disati i privukla Nicka k sebi. Dok je omotala nogu oko njegove, Nick je čuo kako zvoni telefon. Nije to bio mali plavi telefon u ladici njegova stola, već obični telefon na stolu. Bio je sretan zbog toga. Srećom, nije Hawk došao obavijestiti ga o najnovijoj katastrofi. Tko god bio, izvući će se. Trenutno nije bilo poziva.
  
  
  Doista, ne bi se javio da nije primio signal od svog šestog čula: tog neobjašnjivog podsvjesnog alarmnog sustava koji mu je mnogo puta spasio život.
  
  
  Paula ga je čvrsto zagrlila. "Ne javi se", šapnula je. "Zaboravi." Htio je, ali nije mogao. Nije se često javljao na telefon. Ali znao je da će sada. Ova prokleta podsvijest. Bila je još gora od Jastreba, zahtijevala je više i trajala je dulje.
  
  
  "Jako mi je žao, draga", rekao je skočivši na noge. "Ako griješim, vratit ću se prije nego što se uopće stigneš okrenuti."
  
  
  Nick je prešao sobu, svjestan da Pauline oči prate njegovo mišićavo, vitko tijelo, poput uskrslog kipa rimskog gladijatora. Glas na telefonu bio mu je nepoznat.
  
  
  "Gospodine Carter?" upitao je glas. "Razgovarate s Billom Dennisonom. Oprostite što vas uznemiravam tako kasno, ali moram razgovarati s vama."
  
  
  Nick se namrštio i odjednom se nasmiješio. "Bill Dennison", rekao je. Toddov Dennisonov sin:
  
  
  
  
  'Da, gospodine.'
  
  
  "O, moj Bože, zadnji put kad sam te vidio, bio si u peleni. Gdje si?"
  
  
  "Na javnoj sam govornici preko puta vaše kuće. Vratar mi je rekao da vas uopće ne uznemiravam, ali morao sam pokušati. Došao sam iz Rochestera da vas vidim. Radi se o mom ocu."
  
  
  "Todd?" upitao je Nick. "Što nije u redu? Ima li kakvih problema?"
  
  
  "Ne znam", rekao je mladić. "Zato sam i došao k vama."
  
  
  - Onda uđite. Reći ću vrataru da vas pusti unutra.
  
  
  Nick je spustio slušalicu, upozorio vratara i prišao Pauli koja se oblačila.
  
  
  "To sam već čula", rekla je, podižući suknju. "Razumijem. Barem pretpostavljam da me ne bi pustio da nije toliko važno."
  
  
  "U pravu si. Hvala ti", nasmijao se Nick.
  
  Kul si cura iz više razloga. Računaj da ću te nazvati kad se vratim.
  
  
  "Definitivno računam na to", rekla je Paula. Zvono je zazvonilo kad je Nick pustio Paulu na stražnja vrata. Bill Dennison bio je visok kao njegov otac, ali vitkiji, bez Toddove krupne građe. Inače, njegova plava kosa, jarkoplave oči i sramežljiv osmijeh bili su identični Toddovim. Nije gubio vrijeme i odmah je prešao na stvar.
  
  
  "Drago mi je da me želite vidjeti, gospodine Carter", rekao je. "Otac mi je pričao priče o vama. Brinem se za oca. Vjerojatno znate da osniva novu plantažu u Brazilu, oko 250 kilometara od Rio de Janeira. Otac ima naviku uvijek mi pisati složena, detaljna pisma. Pisao mi je o nekoliko neobičnih incidenata koji su se dogodili na poslu. Ne mislim da su to mogle biti nesreće . Sumnjao sam da je riječ o nečem više. Zatim je primio nejasne prijetnje, koje nije shvatio ozbiljno. Napisao sam mu da ću ga posjetiti. Ali ovo mi je posljednja godina škole. Studiram na TH-u, a on to nije htio. Nazvao me iz Rija, oštro me izgrdio i rekao da će me, ako sada dođem, vratiti na brod u luđačkoj košulji."
  
  
  "To je svakako neobično za tvog oca", rekao je Nick. Razmišljao je o prošlosti. Prvi put je upoznao Todda Dennisona prije mnogo godina, kada je još bio početnik u špijunskom poslu. U to vrijeme, Todd je radio kao inženjer u Teheranu i nekoliko je puta spasio Nickov život. Postali su dobri prijatelji. Todd je slijedio svoj put i sada je bio bogat čovjek, jedan od najvećih industrijalaca u zemlji, uvijek osobno nadgledajući izgradnju svake svoje plantaže.
  
  
  "Dakle, brineš se za svog oca", glasno je razmišljao Nick. "Misliš da bi mogao biti u opasnosti. Kakvu plantažu ondje gradi?"
  
  
  "Ne znam puno o tome, samo se nalazi u planinskom području, a plan mog oca je pomoći ljudima tamo. Vader vjeruje da će ovaj plan najbolje zaštititi zemlju od agitatora i diktatora. Sve njegove nove plantaže temelje se na toj filozofiji i stoga se grade u regijama gdje postoji nezaposlenost i potreba za hranom."
  
  
  "Potpuno se slažem s tim", rekao je Nick. "Je li on sam tamo ili je s njim još netko osim osoblja?"
  
  
  "Pa, kao što znaš, mama je umrla prošle godine, a tata se ubrzo nakon toga ponovno oženio. Vivian je s njim. Zapravo je ne poznajem. Bila sam u školi kad su se upoznali i vratila sam se samo za vjenčanje."
  
  
  "Bio sam u Europi kad su se vjenčali", prisjetio se Nick. "Pronašao sam pozivnicu kad sam se vratio. Dakle, Bill, želiš li da odem tamo i vidim što se događa?"
  
  
  Bill Dennison je pocrvenio i postao stidljiv.
  
  
  "Ne mogu vas to tražiti, gospodine Carter."
  
  
  "Molim te, zovi me Nick."
  
  
  "Stvarno ne znam što očekujem od tebe", rekao je mladić. "Samo mi je trebao netko s kim bih mogao razgovarati o tome i mislio sam da bi ti mogao imati ideju." Nick je razmislio o onome što je dječak rekao. Bill Dennison je očito bio iskreno zabrinut je li to ispravno ili ne. Bljesak sjećanja na prošle dugove i stara prijateljstva proletio mu je kroz glavu. Planirao je ribolov u kanadskim šumama za odmor. Pa, te ribe neće otplivati, a bilo bi vrijeme za opuštanje. Rio je bio prekrasan grad i bila je predvečer poznatog karnevala. Usput, posjet Toddu već je bio odmor.
  
  
  "Bill, odabrao si pravi trenutak", rekao je Nick. "Sutra idem na odmor. Letim za Rio. Ti se vrati u školu, a čim vidim kakva je situacija, nazvat ću te. To je jedini način da saznam što se događa."
  
  
  "Ne mogu ti opisati koliko sam ti zahvalan", započeo je Bill Dennison, ali ga je Nick zamolio da prestane.
  
  
  'Zaboravi. Nemaš se oko čega brinuti. Ali postupio si ispravno što si me upozorio. Tvoj otac je previše tvrdoglav da bi učinio ono što treba.'
  
  
  Nick je odveo dječaka do lifta i vratio se u svoj stan. Ugasio je svjetla i otišao u krevet. Uspio je odspavati još nekoliko sati prije nego što je morao kontaktirati Hawka. Šef je bio u gradu u posjetu uredu AXE-a. Želio je moći kontaktirati Nicka u bilo koje doba dana na nekoliko sati.
  
  
  "To govori majka kokoš u meni", rekao je jednog dana. "Misliš na majku zmaj", ispravio ga je Nick.
  
  
  Kad je Nick stigao u neupadljivi njujorški ured tvrtke AXE, Hawk je već bio tamo: njegova mršava figura kao da je pripadala nekome drugome, a ne ljudima koji sjede za stolom; mogli ste ga zamisliti na selu ili kako provodi arheološka istraživanja, na primjer. Njegove ledeno plave, prodorne oči danas su obično bile prijateljske, ali Nick je sada znao da je to samo maska za sve osim prijateljskog interesa.
  
  
  "Todd Dennison Industries", rekao je Nick. "Čuo sam da imaju ured u Riju."
  
  
  "Drago mi je da si promijenio planove", ljubazno je rekao Hawk. "Zapravo, htio sam ti predložiti da odeš u Rio, ali nisam htio da misliš da se miješam u tvoje planove." Hawkov osmijeh bio je toliko prijateljski i ugodan da je Nick počeo sumnjati u njegove sumnje.
  
  
  "Zašto si me pozvao u Rio?" upitao je Nick.
  
  
  "Pa, zato što ti se Rio više sviđa, N3", veselo je odgovorio Hawk. "Svidjet će ti se puno više nego neko bogom zaboravljeno mjesto za ribolov poput tog. Rio ima divnu klimu, prekrasne plaže, prekrasne žene i praktički je karneval. Zapravo, tamo ćeš se osjećati puno bolje."
  
  
  "Ne moraš mi ništa prodavati", rekao je Nick. "Što se krije iza toga?"
  
  
  "Samo dobar odmor", rekao je Hawk.
  
  
  Zastao je, namrštio se, a zatim pružio Nicku komad papira. "Evo izvješća koje smo upravo dobili od jednog od naših ljudi. Ako odeš tamo, možda možeš pogledati, čisto iz interesa, to se podrazumijeva, zar ne?"
  
  
  Nick je brzo pročitao dešifriranu poruku, napisanu u stilu telegrama.
  
  
  Veliki problemi pred nama. Mnogo nepoznanica. Vjerojatno strani utjecaji. Nije u potpunosti provjerljivo. Svaka pomoć je dobrodošla.
  
  
  Nick je vratio papir Hawku, koji je nastavio glumiti.
  
  
  "Slušaj", rekao je Killmaster, "ovo je moj odmor. Idem vidjeti starog prijatelja kojemu bi mogla trebati pomoć. Ali to je odmor, znaš? ODMOR. Očajnički mi treba odmor, i ti to znaš."
  
  
  Naravno, sine moj. U pravu si.
  
  
  "A ne bi mi dao posao na godišnjem odmoru, zar ne?"
  
  
  "Ne bih o tome razmišljao/la."
  
  
  "Ne, naravno da ne", tmurno reče Nick. "I sigurno ne mogu puno učiniti po tom pitanju? Ili je to slučaj?"
  
  
  Hawk se pozdravno nasmiješio. "Uvijek ovo kažem: nema ništa bolje od kombiniranja malo posla s ugodnim, ali tu se razlikujem od većine ljudi. Puno zabave."
  
  
  "Nešto mi govori da ti se ne moram ni zahvaljivati", rekao je Nick ustajući.
  
  
  "Uvijek budi pristojan, N3", našalio se Hawk.
  
  
  Nick je odmahnuo glavom i izašao na svježi zrak.
  
  
  Osjećao se zarobljenim. Poslao je Toddu telegram: "Iznenađenje, stari prdonja. Javi se na let 47, 10 sati ujutro, 10. veljače." Tereograf mu je naredio da izbriše riječ prdonja, ali ostatak je ostao nepromijenjen. Todd je znao da ta riječ treba biti tamo.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 2
  
  
  
  
  
  
  Kad su se našli pod oblacima, ugledali su Rio de Janeiro ispod desnog krila aviona. Ubrzo je Nick uočio divovsku granitnu liticu zvanu Šećerna glava, okrenutu prema još višem Corcovadu, grbi na čijem je vrhu bio Krist Otkupitelj. Dok je avion kružio oko grada, Nick je povremeno bacio pogled na vijugave plaže koje ga okružuju. Mjesta poznata po suncu, pijesku i lijepim ženama: Copacabana, Ipanema, Botafogo i Flamengo. Moglo je to biti vrlo lijepo mjesto za odmor. Možda su Toddove nevolje bile samo nevina iritacija. Ali što ako nisu?
  
  
  Onda je još uvijek bio Hawk, koji je bio nevjerojatno lukav. Ne, nije mu dao novi posao, ali Nick je znao da se od njega očekuje da požuri. A ako je potrebna akcija, morao je djelovati. Godine iskustva rada s Hawkom naučile su ga da je ležerno spominjanje nevažnog problema ravno zadatku. Iz nekog razloga imao je osjećaj da riječ "godišnji odmor" postaje sve nejasnija. Ipak, pokušao bi to pretvoriti u praznik.
  
  
  Iz navike, Nick je provjerio Huga, s njegovom vitom štiklom u kožnoj futroli na desnom rukavu, svjestan umirujuće prisutnosti Wilhelmine, njegovog 9mm Lugera. Bili su gotovo dio njegovog tijela.
  
  
  Naslonio se unatrag, pričvrstio sigurnosni pojas i pogledao prema zračnoj luci Santos Dumont koja se približavala. Bila je izgrađena usred stambene četvrti, gotovo u samom centru grada. Nick je izašao iz aviona na toplo sunce i pokupio prtljagu. Ponio je samo jedan kofer. Putovanje s jednim koferom bilo je puno brže.
  
  
  Upravo je pokupio kofer kad je razglas prekinuo glazbu za vijesti. Prolaznici su vidjeli kako se muškarac širokih ramena odjednom ukočio s koferom u ruci. Oči su mu postale hladne.
  
  
  "Pozor", objavio je glasnogovornik. "Upravo je objavljeno da je poznati američki industrijalac, Señor Dennison, jutros pronađen mrtav u svom automobilu na planinskoj cesti Serra do Mar. Jorge Pilatto, šerif gradića Los Reyes, komentirao je da je industrijalac žrtva pljačke. Vjeruje se da je Señor Dennison stao kako bi povezao ubojicu ili mu pomogao."
  
  
  
  
  
  
  Nekoliko minuta kasnije, Nick je, stisnutih zuba, vozio kroz grad u unajmljenom Chevroletu krem boje. Dobro je zapamtio upute i odabrao najbržu rutu kroz Avenido Rio Branco i Rua Almirante Alexandrino. Odatle je slijedio ulice do autoceste, koja je vodila kroz tamnozelene planine i nudila pogled na grad. Autocesta Redentor postupno ga je vodila uz grmlje prekrivene planine oko Morro Queimada i do planinskog lanca Cerro do Mar. Vozio je vrlo velikom brzinom i nije usporavao.
  
  
  Jarka sunčeva svjetlost još je uvijek bila tu, ali Nick je osjećao samo tamu i knedlu u grlu. Vijesti su mogle biti točne. Todda je mogao ubiti jedan od onih razbojnika u planinama. Moglo je biti tako. Ali Nickov hladni bijes govorio mu je da to nije slučaj. Prisilio se da ne razmišlja o tome. Sve što je znao bile su vijesti i činjenica da je Toddov sin zabrinut za svog oca. Te dvije činjenice nisu nužno bile povezane.
  
  
  Ali ako je to istina, pomislio je mračno, preokrenuo bi grad naglavačke kako bi saznao istinu. Bio je toliko izgubljen u mislima da je primjećivao samo opasne zavoje Estrade, autocestu koja je postajala sve strmija.
  
  
  No odjednom mu je pozornost privukao oblak prašine u retrovizoru, koji je bio predaleko od njegovih vlastitih guma. Drugi automobil jurio je niz Estradu istom opasnom brzinom kao i Nick. Još brže! Automobil se približavao. Nick je vozio najbrže što je mogao. Da je bio još brži, izletio bi s ceste. Uvijek je uspijevao održati ravnotežu u automobilu. Estrada je dosegla najvišu točku i odjednom skrenula u strmu, vijugavu cestu. Dok je Nick usporavao kako bi izbjegao izletanje iz zavoja, ugledao je automobil koji se približava u retrovizoru. Odmah je shvatio zašto ga automobil pretiče. Bio je to veliki Cadillac iz '57., a ovaj je automobil bio dvostruko teži od njega. S tom težinom mogao je skretati bez usporavanja, a sada na dugom, prilično ravnom i strmom spustu, Nick je brzo izgubio tlo pod nogama. Vidio je da je u automobilu samo jedna osoba. Vozio je što je moguće desnije od ceste. Gotovo je zagrebao nazubljenu stijenu. Bilo bi teško, ali iskusan vozač imao bi dovoljno mjesta za vožnju uz rub kanjona.
  
  
  Budući da je vozač Cadillaca očito bio iskusan, Nick je čekao da čovjek skrene. Umjesto toga, vidio je Cadillac kako juri prema njemu nevjerojatnom brzinom, poput ovna za razbijanje. Automobil je glasno udario u Nickov stražnji branik, prijeteći da će ga srušiti s volana. Samo su njegovi izvrsni mačji refleksi spriječili automobil da se surva u provaliju. Neposredno prije oštrog zavoja, automobil se ponovno zabio u njega. Nick je osjetio kako automobil klizi naprijed i ponovno se morao svom snagom naprezati da ne padne u provaliju. Na zavoju se nije usudio kočiti, jer bi ga teži Cadillac sigurno ponovno udario. Manijak ga je progonio.
  
  
  Nick je prvi ušao u novi zavoj i široko skrenuo dok je drugi automobil ponovno jurio prema njemu. Izgovorivši brzu molitvu, pogodio je pravi trenutak i Nick je naglo okrenuo volan udesno. Zbog toga se Chevrolet tako naglo okrenuo da je gurnuo Cadillac. Nick je promatrao kako čovjek očajnički pokušava zakočiti. Ali automobil je proklizao i sletio u provaliju. Uslijedio je glasan tresak i zvuk razbijenog stakla, ali spremnik goriva nije eksplodirao. Vozač je bio oprezan i dovoljno brz da ugasi kontakt. Nick je potrčao uz cestu i ugledao uništeni Cadillac kako leži na boku. Stigao je taman na vrijeme da vidi čovjeka kako izlazi iz automobila i spotiče se kroz gusto grmlje.
  
  
  Nick se skliznuo niz nazubljenu planinsku padinu. Stigavši do grmlja, skočio je unutra. Njegov plijen nije mogao biti daleko. Sada se sve promijenilo, a on je bio progonitelj. Osluškivao je napadačevu buku, ali vladala je mrtva tišina. Nick je shvatio da je za manijaka vrlo pametan i lukav tip. Nastavio je hodati i ugledao mokru crvenu mrlju na lišću. Trag krvi protezao se udesno i brzo ga je slijedio. Odjednom je čuo tiho stenjanje. Kretao se oprezno, ali se gotovo spotaknuo o tijelo koje je ležalo licem prema dolje. Kad je Nick pao na koljena i čovjek se okrenuo, lice mu je odjednom oživjelo. Lakat mu je dodirnuo grlo. Pao je, hvatajući zrak. Vidio je čovjeka kako ustaje, izgrebanog i prekrivenog krvlju.
  
  
  Muškarac je pokušao skočiti na Nicka, ali ga je uspio udariti nogom u trbuh. Nick se ponovno uspravio i zadao mu još jedan udarac u čeljust.
  
  
  Muškarac je pao naprijed i nije se pomaknuo. Kako bi se uvjerio da je napadač mrtav, Nick ga je prevrnuo nogom. Posljednji udarac pokazao se kobnim.
  
  
  Nick je pogledao čovjeka. Bio je tamnokos i svijetle puti. Podsjećao je na slavenski tip. Tijelo mu je bilo četvrtasto i krupno. "Nije Brazilac", pomislio je Nick, iako nije bio siguran. Poput Amerike, Brazil je također bio mješavina nacionalnosti. Nick je kleknuo i počeo pretraživati čovjekove džepove. U njima nije bilo ničega: ni novčanika, ni kartice, ni osobnih dokumenata, ničega što bi ga moglo identificirati. Nick je pronašao samo mali komadić papira na kojem je pisalo "Let 47", 10 sati ujutro, 10. veljače. Čovjek ispred njega nije bio manijak.
  
  
  Htio je namjerno i s namjerom ubiti Nicka. Navodno je dobio broj leta i vrijeme dolaska, a pratio ga je s aerodroma. Nick je bio siguran da ovaj čovjek nije lokalni plaćeni ubojica. Bio je previše dobar za to, previše profesionalan. Njegovi pokreti davali su Nicku dojam da je dobro obučen. To je dokazivao nedostatak identifikacije. Čovjek je znao da je Nick opasan protivnik i poduzeo je mjere opreza. Nije bilo tragova o njemu; sve je izgledalo vrlo profesionalno. Izlazeći iz grmlja, Nick je razmišljao o dešifriranoj poruci u uredu AXE-a. Netko je izašao da ga ušutka; i to što je brže moguće, prije nego što je imao priliku uspostaviti red.
  
  
  Može li to biti povezano s Toddovom smrću? Činilo se malo vjerojatnim, a opet, Todd je bio jedini koji je znao vrijeme njegovog leta i dolaska. Ali poslao je običan telegram; svatko ga je mogao pročitati. Možda je u putničkoj agenciji bio izdajnik. Ili su možda temeljito provjerili sve letove iz Amerike, pretpostavljajući da će AXE nekoga poslati. Ipak, pitao se postoji li neka veza između ta dva događaja. Jedini način da to sazna bio je istražiti Toddovu smrt.
  
  
  Nick se vratio do auta i odvezao se prema Los Reyesu. Estrada se izravnala i sada je izlazila na mesetu, visoravan. Vidio je male farme i sive ljude koji su se nižu uz cestu. Pred njim se nadvila skupina ljubičastih i bijelih štukaturnih kuća, a ugledao je istrošeni drveni znak na kojem je pisalo "Los Reyes". Zaustavio se pokraj žene i djeteta koji su nosili veliku količinu rublja.
  
  
  "Bom dia", rekao je. - Onde fica a delegacia de policia?
  
  
  Žena je pokazala na trg na kraju ulice, gdje je stajala svježe obojana kamena kuća s natpisom Policia iznad ulaza. Zahvalio joj je, zahvalio što mu je portugalski još uvijek razumljiv i odvezao se do policijske postaje. Unutra je bilo tiho, a nekoliko ćelija koje je mogao vidjeti iz čekaonice bile su prazne. Iz male bočne sobe izašao je muškarac. Nosio je plave hlače i svijetloplavu košulju s natpisom Policia na džepu na prsima. Muškarac, koji je bio niži od Nicka, imao je gustu crnu kosu, crne oči i maslinastu bradu. Njegovo odlučno i ponosno lice nepokolebljivo je gledalo Nicka.
  
  
  "Došao sam po senora Dennisona", rekao je Nick. "Jeste li vi šerif ovdje?"
  
  
  "Ja sam šef policije", ispravila ga je Nika. "Jesi li opet jedan od onih novinara? Već sam ispričala svoju priču."
  
  
  "Ne, ja sam prijatelj senor Dennisona", odgovorio je Nick. "Došao sam ga danas posjetiti. Zovem se Carter, Nick Carter." Predao je čovjeku svoje papire. Čovjek je pregledao papire i upitno pogledao Nicka.
  
  
  Upitao je: "Jesi li ti onaj Nick Carter o kojem sam čuo?"
  
  
  "Ovisi što si čuo", rekao je Nick s osmijehom.
  
  
  "Mislim da jesam", rekao je šef policije, ponovno pregledavajući snažno tijelo. "Ja sam Jorge Pilatto. Je li ovo službeni posjet?"
  
  
  "Ne", rekao je Nick. "Barem nisam došao u Brazil službeno. Došao sam posjetiti starog prijatelja, ali ispalo je drugačije. Volio bih vidjeti Toddovo tijelo."
  
  
  "Zašto, gospodine Carter?" upitao je Jorge Pilatto. "Evo mog službenog izvješća. Možete ga pročitati."
  
  
  "Želim vidjeti tijelo", ponovio je Nick.
  
  
  Rekao je: "Misliš li da ne razumijem svoj posao?" Nick je vidio da je čovjek uznemiren. Jorge Pilatto se brzo uznemirio, prebrzo . "Ne kažem to. Rekao sam da želim vidjeti tijelo. Ako inzistirate, prvo ću zatražiti dopuštenje od udovice senor Dennisona."
  
  
  Jorge Pilattove su oči bljesnule. Zatim mu se lice opustilo i on je rezignirano odmahnuo glavom. "Ovuda", rekao je.
  
  
  "Kad završite, bit će mi drago primiti ispriku od uglednog Amerikanca koji nas je počastio svojim posjetom."
  
  
  Ignorirajući očiti sarkazam, Nick je slijedio Jorgea Pilatta u malu sobu u stražnjem dijelu zatvora. Nick se pripremio. Ovakva vrsta sukoba uvijek je bila zastrašujuća. Bez obzira koliko ste je puta doživjeli, a posebno kada je u nju bio uključen dobar prijatelj. Jorge je podigao sivu plahtu, a Nick je prišao mrtvoj figuri. Prisilio se da leš promatra jednostavno kao tijelo, organizam koji treba proučavati. Proučavao je izvješće pričvršćeno na rub stola. "Metak iza lijevog uha, opet u desnoj sljepoočnici." Bio je to jednostavan jezik. Okretao je glavu s jedne strane na drugu, opipavajući tijelo rukama.
  
  
  Nick je ponovno pogledao izvješće, stisnutih usana, i okrenuo se prema Jorgeu Pilattu, za kojeg je znao da ga pomno promatra.
  
  
  "Kažeš da je ubijen prije otprilike četiri sata?" upitao je Nick. "Kako si tako brzo stigao ovamo?"
  
  
  "Moj asistent i ja smo ga pronašli u autu na putu s njegove plantaže do grada. Patrolirao sam tamo prije pola sata, vratio se u grad i pokupio svog asistenta na posljednju provjeru. To se trebalo dogoditi unutar pola sata."
  
  
  "Da se ovo tada nije dogodilo."
  
  
  Nick je vidio kako su se Jorgeu Pilattu raširile oči. "Zoveš li me lažljivcem?" siktao je.
  
  
  "Ne", rekao je Nick. "Samo kažem da se to dogodilo u drugo vrijeme."
  
  
  Nick se okrenuo i otišao. Otkrio je još nešto. Jorge Pilatto imao je nešto u rukavu. Bio je nesiguran i osjećao se kao da ne zna što treba znati. Zato se tako lako razljutio i naljutio. Nick je znao da mora prevladati taj stav. Morao je natjerati čovjeka da vidi svoje mane ako je želio surađivati s njim. I jest. Šef policije imao je utjecaj u tim stvarima. Poznavao je ljude, uvjete, osobne neprijatelje i mnogo drugih korisnih informacija. Nick je izašao iz zgrade na sunčevu svjetlost. Znao je da Jorge Pilatto stoji iza njega.
  
  
  Zaustavio se na vratima automobila i okrenuo se. "Hvala na trudu", rekao je Nick.
  
  
  "Čekajte", rekao je čovjek. "Zašto ste tako sigurni u svoje riječi, gospodine?"
  
  
  Nick je čekao ovo pitanje. To je značilo da se čovjekova iritacija smirila, barem djelomično. U svakom slučaju, bio je to početak. Nick nije odgovorio, već se vratio u sobu.
  
  
  "Pomakni glavu, molim te", rekao je.
  
  
  Kad je Jorge to učinio, Nick je rekao: "Teško, zar ne? To je mrtvačka ukočenost. U svim je udovima i ne bi je bilo da je Todd ubijen prije samo četiri sata. Ubijen je ranije, negdje drugdje, a onda je završio tamo gdje ste ga pronašli. Mislili ste da je pljačka jer mu je nestao novčanik. Ubojica je to učinio samo da bi ostavio taj dojam."
  
  
  Nick se nadao da Jorge Pilatto može malo razmisliti i biti pametan. Nije htio poniziti čovjeka. Jednostavno je htio da shvati da je pogriješio. Htio je da zna da moraju surađivati kako bi pronašli prave činjenice.
  
  
  "Mislim da bih se ja trebao ispričati", rekao je Jorge, a Nick je s olakšanjem uzdahnuo.
  
  
  "Ne nužno", odgovorio je. "Postoji samo jedan način učenja, a to je kroz iskustvo. Ali mislim da bismo trebali biti iskreni jedno prema drugome."
  
  
  Jorge Pilatto je na trenutak stisnuo usne, a zatim se nasmiješio. "U pravu ste, Señor Carter", priznao je. "Ovdje sam šef policije tek šest mjeseci. Izabrali su me gorštaci nakon naših prvih slobodnih izbora. Prvi put su imali izbor, umjesto da budu prisiljeni na ropstvo."
  
  
  "Što si učinio za ovo?"
  
  
  "Neko sam vrijeme studirao, a zatim sam radio na plantažama kakaa. Uvijek me zanimala cesta i bio sam jedan od onih ljudi koji su poticali birače da se organiziraju u grupe. Ljudi ovdje su siromašni. Oni nisu ništa više od ljudske stoke koja radi na plantažama kave i kakaa. Jeftini robovi. Grupa naših ljudi, uz podršku utjecajne osobe, organizirala je ljude kako bi sami mogli utjecati na vladu. Željeli smo im pokazati kako mogu poboljšati svoje uvjete glasanjem. Malobrojne dužnosnike u ovom području kontroliraju bogati vlasnici plantaža i bogati seljaci."
  
  
  Ignoriraju potrebe ljudi i tako se bogate. Kad je šerif umro, predložio sam održavanje izbora kako bi ljudi prvi put mogli izabrati svog šefa policije. Želim biti dobar javni službenik. Želim učiniti pravu stvar za ljude koji su me izabrali."
  
  
  "U tom slučaju", rekao je Nick, "moramo saznati tko je ubio Dennisona. Pretpostavljam da mu je auto vani. Idemo pogledati."
  
  
  Dennisonov automobil bio je parkiran u malom dvorištu pored zgrade. Nick je pronašao krv na prednjem sjedalu, sada suhu i tvrdu. Nick je Jorgeovim džepnim nožićem sastrugao malo krvi u rupčić.
  
  
  "Poslat ću to u naš laboratorij", rekao je. "Volio bih pomoći, gospodine Carter", rekao je Jorge. "Učinit ću sve što mogu."
  
  
  "Prvo što možeš učiniti jest zvati me Nick", rekao je N3. "Drugo što možeš učiniti jest reći mi tko je želio smrt Todda Dennisona."
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 3
  
  
  
  
  
  Jorge Pilatto je na malom štednjaku skuhao vruću, jaku brazilsku kavu. Nick ju je pijuckao, slušajući šefa policije kako priča o ljudima, zemlji i životu u planinama. Namjeravao je reći Jorgeu o napadaču na pozornici, ali dok je sjedio i slušao, odlučio se protiv toga. Brazilac je bio toliko predrasudama da je Nick sumnjao da će mu emocije dopustiti da objektivno procijeni situaciju. Kad mu je Nick ispričao o nesrećama tijekom izgradnje plantaže, Jorge je reagirao prilično naivno.
  
  
  "Nezadovoljni radnici?" ponovio je. "Definitivno ne. Samo će jedna skupina ljudi imati koristi od smrti senora Todda. Bogati plantažeri i bogati zemljoposjednici. Njih je desetak na vlasti. Već nekoliko godina imaju ono što vi zovete Zavjetom. Zavjet kontrolira sve što može."
  
  
  Njihove su plaće niske, a većina planinara posudila je novac od Zavjeta kako bi preživjeli. Kao rezultat toga, stalno su u dugovima. Zavjetu je važno radi li osoba ili ne i koliko zarađuje dok radi. Senor Dennison bi sve to promijenio. Kao rezultat toga, članovi Zavjeta morat će više raditi kako bi dobili radnu snagu, čime bi se povećale plaće i poboljšao tretman ljudi. Ova plantaža bila je prva prijetnja njihovoj kontroli nad ljudima i zemljom. Stoga bi imali koristi od toga da plantaža ne bi bila dovršena. Morali su odlučiti da je vrijeme za djelovanje. Nakon prvog pokušaja da spriječe Senora Dennisona da dobije zemlju, unajmili su plaćenog ubojicu.
  
  
  Nick se naslonio i prepričao sve što je Jorge rekao. Znao je da Brazilac čeka njegovo odobrenje. Bez obzira koliko je Jorge bio brz i nestrpljiv, osjećao se kao da će morati čekati satima.
  
  
  "Možete li to sada zamisliti, gospodine Nick?" upitao je.
  
  
  "Jasno je kao klada, zar ne?"
  
  
  "Očito, da", rekao je Nick. "Previše očito. Oduvijek sam naučio biti sumnjičav prema očitom. Možda si u pravu, ali bolje da razmislim o tome. Tko je bio taj čovjek koji te podržavao prije izbora za šefa policije?"
  
  
  Jorgeovo lice poprimilo je pobožan izraz, kao da govori o svecu.
  
  
  "Ovo je Rojadas", rekao je.
  
  
  "Rojadas", rekao je Nick sam sebi, provjeravajući arhivu imena i ljudi pohranjenih u posebnom dijelu mozga. Ime mu nije ništa značilo.
  
  
  "Da, Rojadas", nastavio je Jorge. "Bio je iz Portugala, gdje je radio kao izdavač za nekoliko malih novina. Tamo je naučio kako baratati novcem i biti dobar vođa među ljudima. Osnovao je novu političku stranku, onu koju Zavjet mrzi i koje se boji. To je stranka radnika, siromašnih, i oko sebe je okupio skupinu organizatora. Oni objašnjavaju poljoprivrednicima zašto bi trebali glasati i osiguravaju da se to doista dogodi. Rojadas je osigurao sve to: vodstvo, znanje i novac. Ima ljudi koji kažu da je Rojadas ekstremist, problematičan, ali to su oni kojima je Alijansa isprala mozak."
  
  
  "I da su Rojadas i njegova grupa odgovorni za ljude koji vas biraju."
  
  
  "Da", priznao je šef policije. "Ali ja nisam jedan od Rojadasovih ljudi, amigo. Ja sam svoj šef. Ne primam naredbe ni od koga, a to i očekujem."
  
  
  Nick se nasmiješio. Čovjek se brzo digao na noge. Svakako je inzistirao na svojoj neovisnosti, ali lako se moglo iskoristiti njegov osobni ponos da se na njega utječe. Nick je to već i sam učinio. Ipak, Nick je i dalje vjerovao da mu može vjerovati.
  
  
  "Kako se zove taj novi bend, Jorge?" upitao je Nick. "Ili nemaju ime?"
  
  
  'Da. Rojadas to zove Novo Dia, grupa Novi dan. Rojadas, gospodin Nick, je predan čovjek.'
  
  
  Nick je mislio da su Hitler, Staljin i Džingis-kan bili predani ljudi. Ovisi samo čemu si posvećen.
  
  
  "Volio bih jednog dana upoznati Rojadasa", rekao je.
  
  
  "Rado ću to organizirati", odgovorio je šef policije. "Živi nedaleko odavde, u napuštenoj misiji blizu Barra do Piraí. On i njegovi ljudi su tamo smjestili svoje sjedište."
  
  
  "Muito obrigado", rekao je Nick ustajući. "Vraćam se u Rio vidjeti gospođu Dennison. Ali postoji još jedna važna stvar koju možeš učiniti za mene. Oboje znamo da Toddova Dennisonova smrt nije bila obična pljačka. Želim da mi pošalješ vijest o tome, baš kao i prije. Također želim da mi kažeš da, kao Toddov osobni prijatelj, provodim vlastitu istragu."
  
  
  Jorge je čudno podigao pogled. "Oprostite, gospodine Nick", rekao je. "Ali zar ih tako ne upozoravate da ste ih progonili?"
  
  
  "Mislim da jesam", nasmijao se Nick. "Ali to je najbrži način da stupim u kontakt s njima. Možete me dobiti u Toddovom uredu ili kod gospođe Dennison."
  
  
  Povratak u Rio bio je brz i jednostavan. Nakratko se zaustavio na mjestu gdje je Cadillac sletio u provaliju. Automobil je bio skriven u gustom grmlju u podnožju litica. Mogli su proći dani, tjedni, čak i mjeseci prije nego što ga pronađu. Tada bi se zabilježio kao još jedna nesreća. Tko god ga je poslao, već je znao što se dogodilo.
  
  
  Razmišljao je o zemljoposjednicima Zavjeta i onome što je Jorge rekao.
  
  
  Stigavši u Rio, pronašao je Dennisonov stan u četvrti Copacabana, na Rua Constante Ramos, s pogledom na Praia de Copacabana, prekrasan dio plaže koji graniči s gotovo cijelim gradom. Prije posjeta, zaustavio se u pošti i poslao dva telegrama. Jedan je poslan Billu Dennisonu, u kojem mu je rečeno da ostane u školi do daljnjega. Drugi telegram poslan je Hawku, a Nick je za njega koristio jednostavnu šifru. Nije ga bilo briga hoće li je itko dešifrirati. Zatim je otišao u Rua Constante Ramos 445, Dennisonov stan.
  
  
  Nakon što je pozvonio, vrata su se otvorila i Nick je pogledao u par svijetlosivih očiju koje su tinjale ispod pramena kratke lanenosmeđe kose. Promatrao je kako oči brzo klize preko njegovog snažnog torza. Upitao je: "Gospođo Dennison?" "Ja sam Nick Carter."
  
  
  Djevojčino se lice razvedrilo. "O, moj Bože, tako mi je drago što si ovdje", rekla je. "Čekam te od jutros. Sigurno si čula...?"
  
  
  U očima joj se vidio nemoćan bijes. Nick ju je vidio kako stišće šake.
  
  
  "Da, čuo sam", rekao je. "Već sam bio u Los Reyesu i vidio šefa policije. Zato sam i došao kasno."
  
  
  Vivian je nosila narančastu pidžamu s dubokim izrezom sprijeda koji je naglašavao njezine male, šiljaste grudi. "Nije loše", pomislio je, pokušavajući to odmah izbaciti iz glave. Izgledala je drugačije nego što je očekivao. Sada nije imao pojma kako će izgledati, ali barem nije znao da Todd ima tako zavodljiv ukus.
  
  
  "Nemaš pojma koliko mi je drago što si ovdje", rekla je, uzela ga za ruku i odvela u stan. "Ne mogu ovo više podnijeti."
  
  
  Tijelo joj je bilo meko i toplo uz njegovu ruku, lice mirno, ton razuman. Odvela ga je u ogromnu dnevnu sobu, namještenu u modernom švedskom stilu, s prozorom u cijeloj dužini s pogledom na ocean. Kad su ušli, s L-oblikovana sofe ustala je još jedna djevojka. Bila je viša od Vivian Dennison i potpuno drugačija. Nosila je jednostavnu bijelu haljinu koja joj je pristajala kao salivena. Velike crne oči gledale su Nicka. Usta su joj bila široka i osjetljiva, a duga, crna, sjajna kosa padala joj je do ramena. Imala je okrugle, pune grudi i visok, uzak izgled brazilskih djevojaka, potpuno drugačiji od blijedih engleskih učenica. Bila je to neobična kombinacija, njih dvije, i Nick se zatekao kako je predugo zuri.
  
  
  "Ovo je Maria Hawes", rekla je Vivian Dennison. "Mary... ili bih trebala reći da je bila... Toddova tajnica."
  
  
  Nick je vidio Marijin bijesan pogled na Vivian Dennison. Također je primijetio da Maria Hawes ima crvene rubove oko svojih prekrasnih crnih očiju. Kad je počela govoriti, bio je siguran da je plakala. Njezin glas, tih i baršunast, djelovao je nesigurno i nekontrolirano.
  
  
  "Bilo mi je... zadovoljstvo, gospodine", rekla je tiho. "Upravo sam htjela otići."
  
  
  Okrenula se prema Vivian Dennison. "Bit ću u uredu ako me zatrebaš." Dvije žene su se pogledale i nisu ništa rekle, ali njihove su oči govorile mnogo. Nick ih je na trenutak pogledao. Bile su tako suprotne. Iako to nije mogao ni na čemu utemeljiti, znao je da se mrze. Pogledao je Mariju Hawes kako izlazi na vrata, njezine vitke bokove i čvrstu stražnjicu.
  
  
  "Jako je privlačna, zar ne?" rekla je Vivian. "Imala je brazilsku majku i engleskog oca."
  
  
  Nick je pogledao Vivian, koja je spakirala njegov kofer i stavila ga u bočnu sobu. "Ostani ovdje, Nick", rekla je. "Todd je htio da bude ovako. To je veliki stan sa zvučno izoliranom gostinjskom spavaćom sobom. Dobit ćeš svu slobodu koja ti je potrebna."
  
  
  Otvorila je kapke na prozorima, puštajući sunčevu svjetlost. Hodala je potpuno kontrolirano. Čudno, Maria Hawes djelovala je puno uzrujanije. Ali shvatio je da su neki ljudi bolji u potiskivanju svojih osjećaja od drugih. Vivian je na trenutak otišla i vratila se, odjevena u tamnoplavu haljinu, čarape i visoke pete. Sjela je na dugu klupu i tek sada izgledala je kao tužna udovica. Nick je odlučio reći joj što misli o nesreći. Kad je završio, Vivian je odmahnula glavom.
  
  
  "Ne mogu vjerovati", rekla je. "Prestrašno je i pomisliti na to. Mora da je bila pljačka. Jednostavno je nužno. Ne mogu to zamisliti. O Bože. Ima toliko stvari o kojima ne znaš da želim razgovarati s tobom. O Bože, trebam s kim razgovarati."
  
  
  Telefon je prekinuo njihov razgovor. Bila je to prva reakcija na Toddovu smrt. Poslovni kolege, suradnici i prijatelji iz Rija su zvali. Nick je vidio kako se Vivian nosi sa svima svojom hladnokrvnom učinkovitošću. Evo ga opet, osjećaj da je potpuno drugačija od žene koju je očekivao ovdje pronaći. Nekako, pomislio je, očekivao je od nje mekšu, domaćiju prirodu. Ova djevojka je imala kontrolu i bila je savršeno uravnotežena, previše uravnotežena. Govorila je prave stvari na pravi način svima, ali nešto nije baš funkcioniralo kako je trebalo. Možda je to bio pogled u tim blijedosivim očima koje je sreo dok je razgovarala telefonom. Nick se pitao je li postao previše kritičan ili sumnjičav. Možda je ona bila osoba koja je potiskivala sve što je osjećala i ispuštala to samo kad je bila sama.
  
  
  Konačno je podigla slušalicu i stavila je pored telefona.
  
  
  "Više ne telefoniram", rekla je Vivian, pogledavši na sat. "Moram u banku. Već su tri puta zvali. Moram potpisati neke papire. Ali i dalje želim razgovarati s tobom, Nick. Učinimo to večeras, kad se stvari smire i kad možemo biti sami."
  
  
  "U redu", rekao je. "Još imam posla. Vratit ću se poslije ručka."
  
  
  Uhvatila ga je za ruku i stala točno ispred njega, pritišćući prsa uz njegovu jaknu.
  
  
  "Drago mi je da si ovdje, Nick", rekla je. "Ne možeš ni zamisliti koliko je lijepo što je moj dobri prijatelj Todd sada sa mnom. Toliko mi je pričao o tebi."
  
  
  "Drago mi je što sam ti mogao pomoći", rekao je Nick, pitajući se zašto njezine oči uvijek govore nešto drugo osim usana.
  
  
  Zajedno su sišli dolje, a kad je otišla, Nick je ugledao još jednog poznanika kako se pojavljuje iza zelene biljke.
  
  
  "Jorge!" uzviknuo je Nick. "Što radiš ovdje?"
  
  
  "Ta poruka koju sam poslao", rekao je šef policije, "promašila je cilj. Poslana je u jedan sat ujutro, kada me Zavjet nazvao. Žele se naći s vama. Čekaju vas u koktel salonu hotela Delmonido, preko puta ulice." Šef policije stavio je kapu na glavu. "Nisam mislio da će vaš plan tako brzo uspjeti, senor Nick", rekao je.
  
  
  "Samo uđite i pitajte za gospodina Digrana. On je predsjednik Saveza."
  
  
  "U redu", odgovorio je Nick. "Da vidimo što će reći."
  
  
  "Čekat ću ovdje", rekao je Jorge. "Nećeš se vratiti s dokazom, ali vidjet ćeš da sam u pravu."
  
  
  Hotelski bar bio je dobro osvijetljen za koktel salon. Nicka su odveli do niskog, okruglog stola u kutu sobe. Za tim stolom sjedilo je petero ljudi. Senor Digrano ustao je. Bio je to visok, strog čovjek koji je dobro govorio engleski i jasno govorio u ime ostalih. Svi su bili dotjerani, rezervirani i formalni. Gledali su Nicka oholim, nepokolebljivim pogledima.
  
  
  "Koketa, gospodine Carter?" upitao je Digrano.
  
  
  "Aguardente, por favor", odgovori Nick, sjedajući na praznu stolicu očito namijenjenu njemu. Konjak koji je dobio bio je portugalski konjak vrlo dobre kvalitete.
  
  
  "Prvo, senor Carter", započeo je DiGrano, "naša sućut povodom smrti vašeg prijatelja senor Dennisona. Možda se pitate zašto smo vas htjeli tako brzo vidjeti."
  
  
  "Pusti me da pogađam", rekao je Nick. "Želiš moj autogram."
  
  
  Digrano se pristojno nasmiješio. "Nećemo vrijeđati našu inteligenciju igrama,
  
  
  "Senor Carter", nastavio je. "Nismo djeca ni diplomati. Mi smo ljudi koji znaju što želimo. Tragična smrt vašeg prijatelja, senor Dennisona, nesumnjivo će ostaviti njegovu plantažu nedovršenom. S vremenom će sve ovo, plantaža i njegovo ubojstvo, biti zaboravljeno osim ako se od toga ne stvori problem. Kad postane problem, bit će istraga i drugi će doći dovršiti plantažu. Vjerujemo da što se manje pažnje posveti tome, to bolje za sve. Razumijete li to?"
  
  
  "Dakle," Nick se blago nasmiješio, "misliš da bih se trebao baviti svojim poslom."
  
  
  Digrano je kimnuo i nasmiješio se Nicku.
  
  
  "Upravo je to to", rekao je.
  
  
  "Pa, amigosi", rekao je Nick. "Onda vam mogu reći ovo: Ne odlazim dok ne saznam tko je ubio Todda Dennisona i zašto."
  
  
  Senor Digrano izmijenio je nekoliko riječi s ostalima, prisilio se na osmijeh i ponovno pogledao Nicka.
  
  
  "Predlažemo da uživate u Riju i karnevalu, a zatim se jednostavno vratite kući, gospodine Carter", rekao je. "Bilo bi mudro da to učinite. Iskreno, većinu vremena smo navikli da sve bude po našem."
  
  
  "I ja, gospodo", rekao je Nick ustajući. "Predlažem da prekinemo ovaj besmisleni razgovor. Još jednom hvala na rakiji."
  
  
  Osjetio je kako mu pogledi probadaju leđa dok je izlazio iz hotela. Nisu gubili vrijeme na gluposti. Otvoreno su mu prijetili i nesumnjivo su to mislili. Željeli su da plantaža ostane nedovršena. U to nije bilo sumnje. Koliko će daleko ići da ga uvjere da prestane? Vjerojatno prilično daleko. Ali jesu li oni doista odgovorni za ubojstvo Todda Dennisona ili su jednostavno iskoristili priliku da ostave plantažu nedovršenom? To su očito bili hladni, nemilosrdni žilavi momci koji se nisu bojali nasilja. Mislili su da mogu postići svoj cilj otvorenim prijetnjama. Ipak, jednostavnost svega toga i dalje ga je iritirala. Možda će Hawkov odgovor na njegov telegram baciti malo svjetla na stvar. Nekako je imao osjećaj da je ovdje u pitanju puno više od samo ove male skupine ljudi. Nadao se da nije u pravu, jer ako je tako jednostavno, barem će imati odmor. Na trenutak mu je slika Marije Hawes bljesnula kroz glavu.
  
  
  Jorge ga je čekao na zavoju. Svatko bi se razbjesnio Jorgeovim stavom "Rekao sam ti". Ali Nick je razumio ovog ponosnog, nagle naravi i nesigurnog čovjeka; čak je i suosjećao s njim.
  
  
  Nick je isprva razmišljao da mu ispriča o incidentu s Cadillacom i telegramu Hawku, ali je onda odlučio da neće. Ako su ga godine iskustva išta naučile, to je bio oprez. Ona vrsta opreza koja mu je govorila da nikome ne vjeruje dok ne bude potpuno siguran u sebe. Uvijek je moglo biti više u Jorgeovom čudnom stavu. Nije tako mislio, ali nije bio siguran, pa mu je jednostavno rekao o prijetnjama protiv njega. Kad je rekao da nije došao ni do kakvih zaključaka, Jorge je izgledao zbunjeno.
  
  
  Bjesnio je. "Oni su bili jedini koji su imali koristi od smrti senora Todda. Prijete vam, a vi još uvijek niste sigurni?" "Nevjerojatno. Jasno je kao dan."
  
  
  "Ako sam u pravu", polako reče Nick, "mislili ste da je Todd žrtva pljačke. Bilo je jasno kao dan."
  
  
  Gledao je kako se Jorgeu stišće čeljust, a lice mu problijedi od bijesa. Znao je da ga je jako loše pogodio, ali ovo je bio jedini način da se riješi tog utjecaja s njegove strane.
  
  
  "Vraćam se u Los Reyes", veselo je rekao Jorge. "Možete me kontaktirati u uredu ako vam zatrebam."
  
  
  Nick je bijesno gledao kako se Jorge odvozi, a zatim se zaputio prema plaži Praia. Plaža je bila gotovo pusta zbog sve većeg mraka. Međutim, bulevar je bio pun djevojaka s prekrasnim dugim nogama, uskim bokovima i punim, okruglim grudima. Svaki put kad bi ih pogledao, pomislio bi na Mariju House i njezinu intrigantnu ljepotu. Njezina crna kosa i tamne oči proganjale su ga. Pitao se kako bi bilo bolje je upoznati. Više nego zanimljivo, bio je siguran u to. Znakovi nadolazećeg karnevala bili su posvuda. Bilo je to vrijeme kada se cijeli grad pretvarao u ogromnu gomilu ljudi na zabavi. Cijeli grad bio je ukrašen vijencima i šarenim svjetlima. Nick je na trenutak zastao dok je grupa uvježbavala sambe skladane posebno za karneval. Sudjelovali bi u bezbrojnim plesnim natjecanjima koja će se održavati tijekom karnevala. Nick je nastavio hodati i dok je stigao do kraja plaže Copacabana, već je bio mrak, pa je odlučio vratiti se. Uredne, dobro održavane zgrade završavale su mrežom uskih uličica obrubljenih trgovinama. Dok se okretao, tri debela muškarca s devet suncobrana blokirala su mu put. Držali su kišobrane pod rukama, ali oni na vrhu su stalno ispadali. Dok ih je Nick obilazio, jedan od muškaraca izvukao je komad užeta iz džepa i pokušao svezati kišobrane.
  
  
  "Upomoć, gospodine", viknuo je Nicku. "Možete li mi pomoći?"
  
  
  Nick se nasmiješio i prišao im. "Izvolite", rekao je čovjek, pokazujući na mjesto gdje je želio vezati čvor. Nick je stavio ruku tamo i vidio kišobran, poput velikog ovna za razbijanje, kako dolazi prema njemu i udara ga u sljepoočnicu. Nick se okrenuo i vidio zvijezde. Pao je na koljena, a zatim na tlo, boreći se da ostane pri svijesti. Muškarci su ga grubo zgrabili i bacili natrag na tlo. Ležao je nepomično, koristeći svoju ogromnu snagu volje da ostane pri svijesti.
  
  
  "Možemo ga ovdje ubiti", čuo je jednog od muškaraca kako govori. "Učinimo to i odemo."
  
  
  "Ne", čuo je drugoga kako govori. "Bilo bi previše sumnjivo da i prvog Amerikanca pronađu mrtvog i opljačkanog. Znate da ne smijemo pobuditi daljnju sumnju. Naš je zadatak baciti ga u more. Vi ga utovarite u auto."
  
  
  Nick je nepomično ležao, ali glava mu je opet bila bistra. Razmišljao je. Prokletstvo! Najstariji trik na svijetu, a on je nasjeo na njega kao početnik. Vidio je tri para nogu ispred lica. Ležao je na boku, lijeva ruka mu je bila podvučena ispod njega. Oslanjajući se rukom na pločice, prizvao je svu snagu svojih masivnih mišića bedara i udario napadače u gležnjeve. Pali su na njega, ali on se brzo digao. Postavili su teške kišobrane uz zid kuće. Nick je brzo zgrabio jedan i ubo jednog od muškaraca u trbuh. Muškarac se srušio na tlo, pljuvajući krv.
  
  
  Jedan od druge dvojice skočio je na njega ispruženih ruku. Nick ga je lako izbjegao, zgrabio ga za ruku i udario njome o zid. Čuo je zvuk loma kostiju i čovjek je pao na tlo. Treći je iznenada izvukao nož. Nickov stilet, Hugo, još je uvijek bio sigurno pričvršćen ispod desnog rukava i odlučio ga je tamo ostaviti. Bio je siguran da su ovi muškarci amateri. Bili su nespretni. Nick se sagnuo dok ga je treći pokušavao ubosti. Pustio je čovjeka da mu se približi, a zatim se pretvarao da skače. Muškarac je odmah odgovorio ubodom vlastitog noža. Dok je čovjek to činio, Nick ga je zgrabio za ruku i uvrnuo je. Čovjek je vrisnuo od boli. Da bi bio potpuno siguran, zadao mu je još jedan karate udarac u vrat i čovjek je pao.
  
  
  Sve je bilo brzo i jednostavno. Jedini suvenir bitke bila je modrica na sljepoočnici. "U usporedbi s čovjekom iz Cadillaca", pomisli Nick. Brzo im je pretražio džepove. Jedan je imao novčanik s identifikacijom. Bio je vladin dužnosnik. Drugi je, uz neke nevažne papire, imao identifikaciju. Znao je njihova imena, mogli su se pronaći, ali da bi to učinio morao bi uključiti policiju, a Nick to nije htio. Barem ne još. To bi samo zakompliciralo stvari. Ali sva trojica imala su jednu stvar: malu, urednu bijelu karticu. Bile su potpuno prazne osim male crvene točke u sredini. Vjerojatno nekakav znak. Stavio je tri kartice u džep i nastavio svojim putem.
  
  
  Dok se polako približavao stanu Vivian Dennison, mogao je misliti samo na jedno: netko ga se očito želi riješiti. Da je ovu trojicu nitkova poslao Zavjet, ne bi gubili vrijeme. Međutim, sumnjao je da ga Zavjet samo želi uplašiti, a ne ubiti, a ova trojica namjeravaju ubiti njega. Možda bi Vivian Dennison mogla rasvijetliti ovu čudnu zaplet.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 4
  
  
  
  
  
  Vivian je čekala Nicka kod kuće. Odmah je primijetila modricu kad je ušao u kupaonicu osvježiti se. Kroz vrata je promatrala Nicka kako skida jaknu i otkopčava košulju. U ogledalu ju je vidio kako promatra njegovo snažno, mišićavo tijelo. Pitala ga je što nije u redu, a kad joj je rekao, strah joj je preletio licem. Okrenula se i ušla u dnevnu sobu. Nick je popio nekoliko pića kad je izašao iz kupaonice.
  
  
  "Mislila sam da bi ti ovo moglo biti korisno", rekla je. "Naravno da mi je." Sada je nosila dugu crnu haljinu, zakopčanu do poda. Red malih gumbića ulazio je u male petlje umjesto u rupice za gumbe. Nick je otpio gutljaj i sjeo na dugu klupu. Vivian je sjela pokraj njega, odloživši čašu u krilo.
  
  
  "Što znači bijela kartica s crvenom točkom u sredini?" upitao je.
  
  
  Vivian je na trenutak razmislila. "Nikad nisam vidjela ovakvu kartu", rekla je. "Ali to je simbol stranke Novo Dia, skupine ekstremista iz planina. Koriste ga na svim svojim transparentima i plakatima. Kako je to moguće?"
  
  
  "Ovo sam negdje vidio prošli put", odgovori Nick kratko. Dakle, Rojadas. Čovjek iz naroda, veliki dobročinitelj, veliki vođa, Jorge. Zašto su ga trojica njegovih pristaša pokušala ubiti? Svi su skočili u akciju.
  
  
  Vivian je spustila čašu i, sjedeći ondje, činilo se kao da se bori da ne zaplače. Samo te okrugle, pune, hladne oči koje su ga gledale nisu joj odgovarale. Koliko god tražio, nije mogao pronaći ni najmanji trag tuge.
  
  
  "Bio je to užasan dan, znaš?" rekla je. "Osjećam se kao da će svijet propasti, a nema nikoga tko bi ga mogao zaustaviti. Toliko toga želim reći, ali ne mogu. Nemam ovdje prijatelja, pravih prijatelja. Nismo ovdje dovoljno dugo da bismo stekli prave prijatelje, a ja se ne povezujem s ljudima tako lako. Zato nemaš pojma koliko sam sretna što si ovdje, Nick." Na trenutak ga je uhvatila za ruku. "Ali moram razgovarati o nečemu. Nečemu što mi je jako važno, Nick. Jedna stvar mi je postala jasna tijekom dana. Znam za Toddovo ubojstvo i cijenim što pokušavaš to shvatiti. Ali želim da nešto učiniš za mene, čak i ako misliš da je uzaludno. Želim da sve zaboraviš, Nick. Da, mislim da je na kraju tako najbolje. Pusti sve. Što se dogodilo, dogodilo se. Todd je mrtav i to se ne može promijeniti. Nije me briga tko je to učinio, zašto ili kako. Nema ga, i to je sve što mi je važno."
  
  
  Stvarno? Nick je gotovo upitao, ali se nije pomaknuo. Samo zaboravi na to. Bilo je to pitanje broj jedan na lokalnoj listi. Činilo se da su ga svi htjeli. Onaj tip iz Cadillaca, Covenant, tri Rojadasova nitkova, a sada i Vivian Dennison. Svi su htjeli da prestane.
  
  
  "U šoku si, zar ne?" upitala je Vivian. "Razumiješ što sam rekla."
  
  
  "Teško me je iznenaditi", rekao je Nick.
  
  
  "Ne znam mogu li ovo objasniti, Nick", rekla je Vivian. "Radi se o mnogo stvari. Kad sve sredim, želim otići. Definitivno ne želim ostati ovdje dulje nego što je potrebno. Previše je bolnih uspomena. Ne želim čekati istragu o Toddovoj smrti. A Nick, ako je Todd iz nekog razloga ubijen, ne želim znati taj razlog. Možda je imao kockarske dugove. Mogao je biti upleten u sumnjivu vezu. Možda je to bila neka druga... žena."
  
  
  Nick je priznao da su sve to bile savršeno logične mogućnosti, osim što Todd Dennison to ne bi ni razmotrio. I bio je gotovo siguran da je i ona to znala, iako opet, nije shvaćala da ni on to zna. Pustio ju je da nastavi. Ovo je postajalo sve zanimljivije i zanimljivije.
  
  
  "Razumiješ li, Nick?" rekla je drhtavim glasom, a male, šiljaste grudi su joj zadrhtale. "Samo želim pamtiti Todda kakav je bio. Mnogo suza ga neće vratiti. Pronalaženje ubojice ga neće vratiti. To će samo uzrokovati mnogo problema. Možda je pogrešno tako razmišljati, ali nije me briga. Sve što želim je pobjeći od ovoga sa svojim sjećanjima. Oh, Nick, ja... toliko sam uzrujana."
  
  
  Jecajući je sjedila na njegovu ramenu, glava joj je čvrsto pritisnuta uz njegovu, tijelo joj je drhtalo. Stavila je ruku na njegovu majicu, na njegove masivne prsne mišiće. Odjednom je podigla glavu i ispustila strastveni zvuk pljuskanja. Mogla je biti potpuno iskrena i jednostavno zbunjena. Bilo je moguće, ali on nije tako mislio. Znao je da mora saznati. Ako se bude igrala s njim, uskoro će primijetiti da on ima prednost. Ako je bio u pravu, znao je da će shvatiti njezinu igru. Ako je bio u krivu, iscrpit će se ispričavajući se svom starom prijatelju. Ali morao je saznati.
  
  
  Nick se nagnuo naprijed i jezikom joj pratio usne. Zastenjala je dok je pritisnuo usne na njezine i jezikom istraživao njezina usta. Uhvatila ga je za vrat rukama poput škripca. Otkopčao joj je haljinu i osjetio toplinu njezinih napetih grudi. Ispod nje nije nosila ništa, a on je rukom obuhvatio dojku. Bila je mekana i uzbudljiva, a bradavica je već bila tvrda. Sisao ju je, a kad se Vivian počela tako snažno opirati, haljina joj je pala, otkrivajući njezin mekani trbuh, vitke bokove i crni trokut. Vivian se razbjesnila i spustila mu hlače.
  
  
  "O, Bože, o Bože", dahtala je, čvrsto zatvorivši oči, i trljala mu tijelo objema rukama. Obavila je ruke oko njegova vrata i nogu, bradavice su mu golicale prsa. Ševio ju je što je brže mogao, a ona je uzdahnula od užitka. Kad je svršila, vrisnula je, pustila ga i pala unatrag. Nick ju je pogledao. Sada je znao toliko više. Njezine sive oči pažljivo su ga proučavale. Okrenula se i pokrila lice rukama.
  
  
  "O, moj Bože", jecala je. "Što sam učinila? Što si ti misliš o meni?"
  
  
  Prokletstvo! Prokleo je sam sebe. Vidjela je pogled u njegovim očima i shvatila da mu se njezina uloga ožalošćene udovice čini nevjerojatnom. Ponovno je navukla haljinu, ali ju je ostavila raskopčanu i naslonila se na njegove grudi.
  
  
  "Tako me je sram", jecala je. "Tako me je sram. Zaista ne želim o tome razgovarati, ali moram."
  
  
  Nick je primijetio da se brzo povukla.
  
  
  "Todd je bio toliko zauzet na toj plantaži", jecala je. "Nije me dotaknuo mjesecima, ne da ga krivim. Imao je previše problema, bio je neuobičajeno iscrpljen i zbunjen. Ali ja sam bila gladna, Nick, i večeras, s tobom pokraj sebe, jednostavno si nisam mogla pomoći . Razumiješ to, zar ne, Nick. Važno mi je da to razumiješ."
  
  
  "Naravno da razumijem, draga", rekao je Nick umirujuće. "Takve se stvari ponekad jednostavno dogode." Rekao je sam sebi da ona nije ništa više tužna udovica nego što je on kraljica karnevala, ali mora i dalje misliti da je pametnija od njega. Nick ju je ponovno privukao na svoje grudi.
  
  
  "Ti Rojadasovi navijači", upita Nick oprezno, igrajući se s njezinom bradavicom, "je li ga Todd osobno poznavao?"
  
  
  "Ne bih znala, Nick", zadovoljno je uzdahnula. "Todd me uvijek držao podalje od svojih poslova. Ne želim više o tome razgovarati, Nick. Razgovarat ćemo o tome sutra. Kad se vratim u Sjedinjene Države, želim da ostanemo zajedno. Tada će stvari biti drugačije i znam da ćemo puno više uživati jedno u drugome."
  
  
  Očito je izbjegavala daljnja pitanja. Nije bio posve siguran kakve veze ima s ovim slučajem, ali ime Vivian Dennison moralo je biti na popisu, a popis je postajao sve duži.
  
  
  "Kasno je", rekao je Nick, spremajući je. "Vrijeme je odavno prošlo."
  
  
  "U redu, i ja sam umorna", priznala je. "Naravno da neću spavati s tobom, Nick. Nadam se da to razumiješ. Ono što se upravo dogodilo, pa... dogodilo se, ali ne bi bilo lijepo da sada zajedno legnemo."
  
  
  Opet je igrala svoju igru. Njezine su oči to potvrdile. Pa, mogao se nositi sa svojom ulogom jednako dobro kao i ona. Nije ga bilo briga.
  
  
  "Naravno, draga", rekao je. "Potpuno si u pravu."
  
  
  Ustao je i privukao je k sebi, pritišćući je uza se. Polako je gurnuo svoje mišićavo koljeno među njezine noge. Disanje joj se ubrzalo, mišići su joj se napeli od čežnje. Podigao joj je bradu da je pogleda u oči. Borila se da nastavi igrati svoju ulogu.
  
  
  "Idi spavati, draga", rekao je. Borila se da kontrolira svoje tijelo. Usne su mu poželjele laku noć, ali oči su ga nazivale kretenom. Okrenula se i ušla u spavaću sobu. Na vratima se ponovno okrenula.
  
  
  "Hoćeš li učiniti što sam te zamolila, Nick?" upitala je molećivo, poput djevojčice. "Odustaješ od ovog neugodnog zadatka, zar ne?"
  
  
  Nije bila tako pametna kao što je mislila, ali morao je priznati da je dobro igrala svoju igru.
  
  
  "Naravno, draga", odgovorio je Nick, gledajući je kako ga pogledom pretražuje kako bi se uvjerio da govori istinu. "Ne mogu ti lagati, Vivian", dodao je. Činilo se da ju je to zadovoljilo i otišla je. Nije lagao. Prestat će. Jednom je znao. Dok je lijegao spavati, palo mu je na pamet da nikada prije nije spavao sa ženom i da mu se to nije osobito svidjelo.
  
  
  Sljedećeg jutra, sobarica je poslužila doručak. Vivian je nosila tmurnu crnu haljinu s bijelim ovratnikom. Telegrami i pisma stizali su iz cijelog svijeta, a ona je neprestano razgovarala telefonom tijekom doručka. Nick je imao dva telegrama, oba od Hawka, dostavljena posebnim kurirom iz Toddovog ureda, kamo su i poslani. Bio je sretan što je Hawk također koristio jednostavan kod. Mogao ga je prevesti dok ga je čitao. Bio je vrlo zadovoljan prvim telegramom, jer je potvrdio njegove vlastite sumnje.
  
  
  Provjerio sam sve svoje izvore u Portugalu. Nijedan Rodjada nije poznat novinama ili uredima. Nema ni ovdje dosjea s tim imenom. Britanska i francuska obavještajna služba također su se raspitivale. Ništa se ne zna. Jeste li se dobro proveli na odmoru?
  
  
  "Vrlo dobro", zarežao je Nick.
  
  
  "Što si rekla?" upitala je Vivian, prekidajući telefonski razgovor.
  
  
  "Ništa", rekao je Nick. "Samo telegram od nekog trećerazrednog šaljivdžije."
  
  
  Činjenica da je trag portugalskog novinara došao do slijepe ulice nije ništa značila, ali AXE nije imao dosje o tom čovjeku, što je bilo znakovito. Jorge je rekao da nije iz ove zemlje, što ga je činilo strancem. Nick je sumnjao da mu Jorge priča bajke. Jorge i ostali su, naravno, priču shvatili u dobroj vjeri. Nick je otvorio drugi telegram.
  
  
  "Presretnuto je dva i pol milijuna zlatnika, ilegalno prevezenih brodom koji je plovio za Rio. Pomaže li to? Lijepo blagdansko vrijeme?"
  
  
  Nick je zgužvao telegrame i zapalio ih. Ne, nije mu pomoglo, ali morala je postojati veza, to je bilo sigurno. Rojadas i novac, postojala je izravna veza između njih. Nije trebalo toliko novca da se podmiti šef policije planinskog grada, ali Rojadas je potrošio novac i primio ga od nekoga. Dva i pol milijuna u zlatu - to bi moglo kupiti puno ljudi ili puno stvari. Oružje, na primjer. Ako je Rojadas financiran izvana, pitanje je bilo, od koga i zašto? I kakve veze s tim ima Toddova smrt?
  
  
  Pozdravio se s Vivian i izašao iz stana. Trebao se naći s Rojadasom, ali prvo će otići vidjeti Mariju House. Tajnica je često znala više od njegove supruge. Sjećao se crvenila oko tih velikih, crnih očiju.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 5
  
  
  
  
  
  Crveni rubovi oko tih prekrasnih očiju su nestali, ali su i dalje izgledali tužno. Maria Hawes nosila je crvenu haljinu. Njezine pune, okrugle grudi pritiskale su se uz tkaninu.
  
  
  Toddov ured pokazao se kao mali prostor u centru grada. Maria je bila sama. Želio je moći tiho razgovarati s njom i užasavao se bučnog, pretrpanog ureda. Pozdravila ga je umornim osmijehom, ali je ipak bila prijateljski nastrojena. Nick je već imao ideju što želi učiniti. Bit će grubo i nemilosrdno, ali sada je bilo vrijeme za rezultate. Doći će, i to uskoro.
  
  
  "Senor Carter", rekla je Maria Hawes. "Kako ste? Jeste li otkrili još nešto?"
  
  
  "Vrlo malo", odgovorio je Nick. "Ali nisam zato došao. Došao sam zbog tebe."
  
  
  "Polaskana sam, gospodine", rekla je djevojka.
  
  
  "Zovite me Nick", rekao je. "Ne bih volio da bude formalno."
  
  
  "U redu, Senor... Nick", ispravila se. "Što želite?"
  
  
  "Malo ili puno", rekao je. "Ovisi kako gledaš na to." Obišao je stol i stao pokraj njezine stolice.
  
  
  "Ovdje sam na odmoru, Maria", rekao je. "Želim se zabaviti, razgledati stvari, imati vlastitog vodiča i zabaviti se s nekim na karnevalu."
  
  
  Na čelu joj se pojavila mala bora. Bila je nesigurna, a Nick ju je malo osramotio. Konačno je počela shvaćati.
  
  
  "Mislim, ostat ćeš sa mnom neko vrijeme", rekao je. "Nećeš požaliti, draga. Čuo sam da su brazilske djevojke jako drugačije od ostalih žena. Želim to iskusiti iz prve ruke."
  
  
  Oči su joj se potamnile i stisnula je usne. Vidio je da će proći samo trenutak prije nego što eksplodira od bijesa.
  
  
  Brzo se sagnuo i poljubio njezine meke, pune usne. Nije se mogla okrenuti jer ju je tako čvrsto držao. Maria se oslobodila i skočila. Te ljubazne oči sada su bile crne kao smola, bacajući vatru na Nicka. Grudi su joj se dizale i spuštale u ritmu njezina ubrzanog disanja.
  
  
  "Kako se usuđuješ?" viknula je na njega. "Mislila sam da si najbolji prijatelj senor Todda, i to je sve o čemu sada možeš razmišljati. Nemaš poštovanja prema njemu, nemaš časti, nemaš samokontrole? Ja... Šokirana sam. Molim te, odmah napusti ovaj ured."
  
  
  "Smiri se", nastavio je Nick. "Samo si malo zbunjen. Mogu te natjerati da sve zaboraviš."
  
  
  "Ti... ti...", promrmljala je, ne mogavši pronaći prave riječi da izrazi svoj bijes. "Ne znam što da ti kažem. Senor Todd mi je pričao nevjerojatne stvari o tebi kad je čuo da dolaziš. Dobro je što nije znao tko si zapravo. Rekao je da si najbolji tajni agent, da si odan, pošten i pravi prijatelj. A sada dolaziš ovamo i tražiš od mene da se malo zabavim s tobom kad je Senor Todd umro tek jučer. Gade jedan, čuješ li me? Odmakni se!"
  
  
  Nick se nasmijao sam sebi. Njegovo prvo pitanje je bilo odgovoreno. Nije to bio trik ili igra. Samo iskreni, nepatvoreni bijes. Ipak, nije bio posve zadovoljan.
  
  
  "U redu", rekao je nonšalantno. "Ionako sam planirao prekinuti istragu."
  
  
  Oči su joj se raširile od bijesa. Iznenađeno je pljesnula rukama. "Ja... mislim da te nisam čula", rekla je. "Kako možeš reći takvo što? Nije fer. Zar ne želiš znati tko je ubio senora Todda? Zar te ništa ne zanima osim zabave?"
  
  
  Šutjela je, pokušavajući se suzdržati, prekriživši ruke ispred tih prekrasnih, punih grudi. Riječi su joj bile hladne i nagle. "Slušajte", započela je, "iz onoga što sam čula od senor Todda, vi ste jedini koji može doći do dna ovoga. U redu, želite li provesti karneval sa mnom? Želite li upoznati neke Brazilke? Učinit ću to, učinit ću bilo što, ako obećate da ćete pronaći ubojicu senor Todda. Dogovorit ćemo se, u redu?"
  
  
  Nick se široko nasmiješio. Djevojčini su osjećaji bili duboki. Bila je spremna platiti visoku cijenu za ono što je smatrala ispravnim. Nije bila prva koja ga je zamolila da prestane. To mu je dalo hrabrosti. Odlučio je da je vrijeme da je obavijesti.
  
  
  "U redu, Maria Hawes", rekao je. "Smiri se, ne moraš imati posla sa mnom. Samo sam trebao saznati, a ovo je bio najbrži način."
  
  
  "Jesi li trebao nešto saznati?" rekla je, zbunjeno ga gledajući. "O meni?"
  
  
  "Da, o tebi", odgovorio je. "Morao sam nešto znati. Prvo sam testirao tvoju odanost Toddu."
  
  
  "Iskušavao si me", rekla je pomalo ogorčeno.
  
  
  "Ispitivao sam te", rekao je Nick. "I uspjela si. Neću prestati istraživati, Maria, dok ne saznam istinu. Ali trebam pomoć i pouzdane informacije. Vjeruješ li mi, Mary?"
  
  
  "Želim vam vjerovati, gospodine Carter?" rekla je. Oči su joj ponovno postale prijateljske i iskreno ga je pogledala.
  
  
  "Da", rekao je. "Jesi li voljela Todda, Maria?" Djevojka se okrenula i pogledala kroz mali prozor u uredu. Kad je odgovorila, govorila je polako. Pažljivo je birala riječi, gledajući kroz prozor.
  
  
  "Ljubav?" rekla je tužno. "Voljela bih da znam što to zapravo znači. Ne znam jesam li voljela senor Todda. Znam da je bio najljubazniji, najugodniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Imala sam veliko poštovanje i duboko divljenje prema njemu. Možda sam gajila neku vrstu ljubavi prema njemu. Usput, ako sam ga voljela, to je moja tajna. Nikada nismo imali nikakve avanture. Imao je dubok osjećaj za pravdu. Zato je i sagradio ovu plantažu. Niti jedno od nas ne bi učinilo ništa što bi nas natjeralo da izgubimo dostojanstvo jedno prema drugome. Nisam stidljiva, ali moji osjećaji prema senor Toddu bili su prejaki da bih ga iskoristila."
  
  
  Okrenula je glavu prema Nicku. Oči su joj bile tužne i ponosne, što ju je činilo neodoljivo lijepom. Ljepotom duše i tijela.
  
  
  "Možda nisam baš rekla ono što sam htjela reći, senor Carter", rekla je. "Ali to je nešto vrlo osobno. Vi ste jedini s kojim sam ikada razgovarala o tome."
  
  
  "I bila si vrlo jasna, Maria", rekao je Nick. "Potpuno razumijem. Također znaš da nisu svi osjećali isto prema Toddu. Ima onih koji misle da bih jednostavno trebala zaboraviti cijelu stvar, poput Vivian Dennison. Ona kaže da se što se dogodilo, dogodilo i da pronalazak ubojice to neće promijeniti."
  
  
  "Ona ti je to rekla?" rekla je Maria, bijesna. "Možda zato što joj nije stalo. Jesi li ikada razmišljala o tome?"
  
  
  "Razmišljao sam o tome", rekao je Nick, pokušavajući se ne nasmijati. "Zašto razmišljaš o tome?"
  
  
  "Jer nikada nije pokazala nikakav interes za Señora Todda, njegov posao ili njegove probleme", ljutito je odgovorila Maria Howes. "Nisu je zanimale stvari koje su njemu bile važne. Sve što je radila bilo je da se s njim prepira oko te plantaže. Željela je da prestane s gradnjom."
  
  
  "Jesi li sigurna, Marija?"
  
  
  "Čula sam je kako to sama kaže. Čula sam ih kako se svađaju", rekla je. "Znala je da će plantaža koštati novca, puno novca. Novca koji bi radije potrošila na sebe. Željela je da Señor Todd troši svoj novac na velike vile i jahte u Europi."
  
  
  Kad je Mary progovorila, oči su joj sjale mješavinom ljutnje i gađenja. Bila je to neobična ženska ljubomora kod ove poštene, iskrene djevojke. Zaista je prezirala Vivian, a Nick se složio.
  
  
  "Želim da mi kažeš sve što znaš", rekao je Nick. "Taj Rodhadas" - jesu li se on i Todd poznavali?
  
  
  Marijine su se oči smrknule. "Rojadas se prije nekoliko dana obratio senor Toddu, ali to je bila stroga tajna. Kako ste znali?"
  
  
  "Čitao sam iz listova čaja", rekao je Nick. "Samo naprijed."
  
  
  Rojadas je ponudio gospodinu Toddu veliku svotu novca za plantažu koja je bila napola dovršena. Gospodin Todd je odbio.
  
  
  "Rojadas je rekao zašto mu je potrebna ova nedovršena plantaža?"
  
  
  "Rojadas je rekao da ga želi kako bi njegova grupa mogla to završiti. Rekao je da su to pošteni ljudi koji žele pomoći ljudima i da će im to donijeti mnogo novih sljedbenika. Ali Señor Todd je mislio da nešto u tome nije u redu. Rekao mi je da ne vjeruje Rojadasu, da nema znanja, obrtnika ili opreme za dovršetak i održavanje plantaže. Rojadas je želio da Señor Todd ode."
  
  
  "Da," Nick je naglas razmišljao. "Imalo bi više smisla da je zamolio Todda da ostane i završi plantažu. Pa nije. Što je Rojadas rekao kad je Todd odbio?"
  
  
  Izgledao je bijesno, a Señor Todd je bio zabrinut. Rekao je da se može otvoreno suočiti s neprijateljstvom velikih zemljoposjednika. Ali Rojadas je bio užasan.
  
  
  "Rekli ste da je Rojadas ponudio mnogo argumenata. Koliko?"
  
  
  "Više od dva milijuna dolara."
  
  
  Nick je tiho zviždao kroz zube. Sad je i on mogao razumjeti Hawkov telegram. Ona dva i pol milijuna zlatnika koje su presreli bila su namijenjena Rojadasu za kupnju Toddove plantaže. Na kraju, slučajnost nije bila toliko važna. Ali pravi odgovori, poput toga tko je dao toliko novca i zašto, i dalje su ostali bez odgovora.
  
  
  "Siromašnom farmeru treba puno vremena", rekao je Nick Mariji. "Kako je Rojadas namjeravao dati Toddu sav taj novac? Je li spomenuo bankovni račun?"
  
  
  "Ne, senor Todd se trebao sastati s posrednikom koji bi mu predao novac."
  
  
  Nick je osjetio kako mu krv navire, što se uvijek događalo kad je bio na pravom putu. Posrednik je mislio samo jedno. Tko god je davao novac, nije htio riskirati da Rojadas pobjegne s njim. Sve je to netko dobro orkestrirao iza kulisa. Toddova plantaža i njegova smrt mogli su biti mali dio nečega puno većeg. Okrenuo se natrag prema djevojci.
  
  
  "Ime, Maria", rekao je. "Trebam ime. Je li Todd spomenuo ime ovog posrednika?"
  
  
  "Da, zapisala sam to. Evo sam to našla", rekla je, preturajući po kutiji s papirima. "Evo ga, Albert Sollimage. On je uvoznik, a posao mu je u području Pierre Mau."
  
  
  Nick je ustao i, poznatom gestom, provjerio Luger u futroli za rame. Prstom je podigao Marijinu bradu.
  
  
  "Nema više testova, Maria. Nema više dogovora", rekao je. "Možda kad ovo završi, možemo surađivati na drugačiji način. Ti si vrlo lijepa djevojka."
  
  
  Marijine sjajne crne oči bile su prijateljske i nasmiješila se. "Zadovoljstvo mi je, Nick", rekla je obećavajuće. Nick ju je poljubio u obraz prije nego što je otišao.
  
  
  
  
  Kvart Pierre Mauá nalazio se u sjevernom dijelu Rija. Bila je to mala trgovina s jednostavnim natpisom: "Uvozna roba - Albert Sollimage". Izlog je bio obojen u crno kako se ne bi vidio izvana. Bila je to prilično zatrpana ulica, puna skladišta i oronulih zgrada. Nick je parkirao automobil na uglu i nastavio hodati. Ovo je bio trag koji nije želio izgubiti. Posrednik od 2 milijuna dolara bio je više od pukog uvoznika. Imat će mnogo korisnih informacija, a Nick ih je namjeravao dobiti na ovaj ili onaj način. Ovo se brzo pretvaralo u veliki posao. Još uvijek je namjeravao pronaći Toddovog ubojicu, ali bio je sve uvjereniji da je vidio samo vrh ledenog brijega. Ako uhvati Toddovog ubojicu, saznat će puno više. Počeo je nagađati tko stoji iza ovoga. Rusi? Kinezi? Ovih dana su bili aktivni posvuda. Kad je ušao u trgovinu, još je uvijek bio izgubljen u mislima. Bila je to mala prostorija s uskim pultom na jednom kraju, na kojem je stajalo nekoliko vaza i drvenih kipova. Prašnjave bale ležale su na tlu i u kutijama. Dva mala prozora sa strane bila su prekrivena čeličnim kapcima. Mala vrata vodila su u stražnji dio trgovine. Nick je pritisnuo zvonce pokraj pulta. Zazvonilo je prijateljski i čekao je. Nitko se nije pojavio, pa ga je ponovno pritisnuo. Zvao je i osluškivao buku iz stražnjeg dijela trgovine. Nije čuo ništa. Odjednom ga je obuzela jeza - šesti osjećaj nelagode koji nikada nije ignorirao. Obišao je pult i provirio glavu kroz uski dovratak. Stražnja soba bila je do stropa prepuna redova drvenih sanduka. Između njih bili su uski hodnici.
  
  
  "Gospodine Sollimage?" Nick je ponovno pozvao. Ušao je u sobu i provirio kroz prvi uski prolaz. Mišići su mu se nehotice napeli kad je ugledao tijelo kako leži na podu. Mlaz crvene tekućine šiknuo je na ladice, izlazeći iz rupe u čovjekovoj sljepoočnici. Oči su mu bile otvorene. Nick je kleknuo pokraj leša i izvukao novčanik iz unutarnjeg džepa.
  
  
  Odjednom je osjetio kako mu se dlake na potiljku dižu - iskonski instinkt, dio njegovog mozga. Taj instinkt mu je govorio da je smrt blizu. Iskustvo mu je govorilo da nema vremena za okretanje. Klečeći pokraj mrtvaca, mogao je napraviti samo jedan pokret, i to je učinio. Zaronio je preko tijela. Dok je skakao, osjetio je oštru, prodornu bol kad mu je neki predmet okrznuo sljepoočnicu. Smrtonosni udarac promašio je, ali se na sljepoočnici pojavio mlaz krvi. Kad je ustao, vidio je kako napadač preskače tijelo i prilazi mu. Čovjek je bio visok, odjeven u crno odijelo i imao je isti oblik lica kao i čovjek iz Cadillaca. U desnoj ruci držao je štap; Nick je u dršci vidio čavao od pet centimetara. Tih, prljav i vrlo učinkovit. Sada je Nick shvatio što se dogodilo Sollimageu. Čovjek se još uvijek približavao, a Nick se povukao. Ubrzo se zabio u zid i ostao zarobljen. Nick je pustio Huga da mu izvuče mač iz korica u rukav i osjetio je umirujuću oštrinu hladne čelične bodeža u ruci.
  
  
  Iznenada je bacio Huga. Napadač je, međutim, to primijetio na vrijeme i odgurnuo se od kutija. Stileto mu je probio prsa. Nick je u skoku slijedio nož i udaren je štapom. Muškarac se ponovno približio Nicku. Zamahnuo je štapom u zraku poput kose. Nick gotovo da nije imao mjesta. Nije htio stvarati buku, ali buka je ipak bila bolja od ubojstva. Izvukao je Luger iz futrole na ramenu. Napadač je, međutim, bio oprezan i brz, i kada je vidio Nicka kako vadi Luger, zabio mu je čavao u ruku. Luger je pao na tlo. Kada je muškarac zabio čavao u Nickovu ruku, bacio je oružje. "Ovo nije bio jedan od Rojadasovih nitkova, već dobro obučeni profesionalni ubojica", pomislio je Nick. Ali nakon što je zabio čavao u Nickovu ruku, čovjek je bio nadohvat ruke.
  
  
  Stisnuvši zube, udario je čovjeka u čeljust s lijeve strane. To je bilo dovoljno da Nicku kupi malo vremena. Čovjek se okrenuo na nogama dok mu je Nick oslobodio ruku i zaronio u uski hodnik. Čovjek je šutnuo Luger negdje između kutija. Nick je znao da bez pištolja mora učiniti nešto drugo, i to brzo. Visoki čovjek bio je preopasan sa svojim smrtonosnim štapom. Nick je krenuo niz drugi hodnik. Čuo je tihi zvuk gumenih potplata iza sebe. Prekasno; hodnik je bio slijepa ulica. Okrenuo se i vidio svog protivnika kako blokira jedini izlaz. Čovjek još nije rekao ni riječi: znak profesionalnog ubojice.
  
  
  Konusne stranice sanduka i kutija bile su savršena zamka, dajući čovjeku i njegovom oružju maksimalnu prednost. Ubojica se polako približavao. Gad se nije žurio; znao je da njegova žrtva ne može pobjeći. Nick je i dalje hodao unatrag, dajući si vremena i prostora. Odjednom je skočio i povukao vrh visoke hrpe sanduka. Na trenutak je sanduk balansirao na rubu, a zatim pao na tlo. Nick je otkinuo poklopac sanduka i upotrijebio ga kao štit. Držeći poklopac ispred sebe, potrčao je naprijed što je brže mogao. Vidio je čovjeka kako očajnički zabija štap u rub poklopca, ali Nick ga je pokosio poput buldožera. Spustio je teški poklopac na čovjeka. Nick ga je ponovno podigao i vidio krvavo lice. Visoki čovjek se prevrnuo na bok i ponovno ustao. Bio je tvrd kao kamen. Ponovno je skočio.
  
  
  Nick ga je uhvatio na koljenu i udario ga u čeljust. Čovjek je pao na tlo uz gunđanje, a Nick ga je vidio kako stavlja ruku u džep kaputa.
  
  
  Izvukao je mali pištolj, ne veći od Derringera. Nickova noga, savršeno naciljana, udarila je u pištolj baš kad je čovjek opalio. Rezultat je bio glasan pucanj, ne puno glasniji od pucnja iz pištolja, i zjapeća rana iznad čovjekova desnog oka. Dovraga, prokleo je Nick. To mu nije bila namjera. Ovaj čovjek mu je mogao dati informacije.
  
  
  Nick je pretražio čovjekove džepove. Poput vozača Cadillaca, nije imao identifikaciju. Međutim, nešto je sada bilo jasno. Ovo nije bila lokalna operacija. Narudžbe su davali profesionalci. Rojadasu je dodijeljeno nekoliko milijuna dolara za kupnju Toddove plantaže. Novac je presretnut, što ih je prisililo da brzo djeluju. Ključna je bila šutnja posrednika, Sollimagea. Nick je to osjetio. Sjedio je na bačvi baruta i nije znao gdje ili kada će eksplodirati. Njihova odluka da ih ubiju umjesto da riskiraju bila je jasan znak da se eksplozija bliži. Nije znao što učiniti sa ženama. Ni to sada nije bilo važno. Trebao mu je još jedan trag kako bi saznao nešto više o Sollimageu. Možda bi mu Jorge mogao pomoći. Nick je odlučio sve mu reći.
  
  
  Podigao je štap i pomno proučio oružje. Otkrio je da se okretanjem glave štapa čavao može učiniti da nestane. S divljenjem je promatrao ručno izrađenu i vješto dizajniranu stvar. "Mora da je to nešto za posebne efekte, da se tako nešto smislilo", pomislio je. Sigurno nešto što seljački revolucionari ne bi ni zamislili. Nick je ispustio štap pokraj tijela Alberta Sollimagea. Bez oružja ubojstva, ta mala okrugla rupa na njegovoj sljepoočnici bila bi prava misterija.
  
  
  Nick je ubacio Huga u korice, uzeo Luger i izašao iz trgovine. Na ulici je bilo nekoliko ljudi, pa je polako krenuo prema svom automobilu. Odvezao se, skrenuo na Avenida Presidente Vargas i krenuo prema Los Reyesu. Jednom kada se pojavio na pozornici, pritisnuo je gas i projurio kroz planine.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 6
  
  
  
  
  
  Kad je Nick stigao u Los Reyes, Jorgea više nije bilo. Uniformirani policajac, očito pomoćnik, rekao mu je da će se šef vratiti za otprilike sat vremena. Nick je odlučio pričekati vani na toplom suncu. Promatrajući spori tempo grada, i on je žudio živjeti tim tempom. Ipak, bio je to svijet okružen velikom žurbom: ljudi koji su se željeli što brže poubijati, potaknuti ambicioznim tipovima. Ovaj grad je već patio od toga. Postojale su podzemne sile, skrivene mržnje i potisnuta osveta koja se mogla rasplamsati u najmanjoj prilici. Ove nevine, mirne ljude lukavo su iskorištavali lukavi, nemilosrdni pojedinci. Tišina grada samo je povećala Nickovu nestrpljivost i bio je sretan kad se Jorge konačno pojavio.
  
  
  U uredu je Nick ispričao o trojici muškaraca koji su ga pokušali ubiti. Kad je završio, stavio je na stol tri bijele kartice s crvenom točkom. Jorge je stisnuo zube. Nije ništa rekao dok je Nick nastavio. Kad je Nick završio, Jorge se zavalio u svoju okretnu stolicu i dugo i zamišljeno pogledao Nicka.
  
  
  "Mnogo ste rekli, gospodine Nick", rekao je Jorge. "Mnogo ste naučili u vrlo kratkom vremenu. Ne mogu vam dati odgovor ni na što osim na jedno, naime na trojicu koji su vas napali. Siguran sam da ih je poslao Zavjet. Činjenica da su imali sve tri Novo Dia kartice ne znači apsolutno ništa."
  
  
  "Mislim da to jako puno znači", uzvratio je Nick.
  
  
  "Ne, amigo", rekao je Brazilac. "Mogli bi vrlo lako biti članovi stranke Novo Dia, a ipak ih je Udruga zaposlila. Moj prijatelj Rojadas okupio je mnogo ljudi oko sebe. Nisu svi anđeli. Većina njih gotovo da nema obrazovanja, jer su gotovo svi siromašni. U životu su napravili gotovo sve. Da je obećao visoku nagradu, što sam siguran da jest, ne bi bilo teško pronaći tri čovjeka za nju." "A što je s novcem koji je Rojadas ponudio gospodinu Toddu?" upitao je Nick. "Gdje ga je nabavio?"
  
  
  "Možda je Rojadas posudio novac", tvrdoglavo je odgovorio Jorge. "Je li to pogrešno? Treba mu novac. Mislim da imaš kompleks. Sve što se dogodilo povezano je s Rojadasom. Želiš ga ocrniti, a to me čini vrlo sumnjičavim."
  
  
  "Ako itko ovdje ima kompleks, druže, rekao bih da si to ti. Odbijaš se suočiti s istinom. Toliko se stvari ne može riješiti."
  
  
  Vidio je Jorgea kako se ljutito vrti u svojoj stolici. "Vidim činjenice", rekao je ljutito. "Najvažnije je da je Rojadas čovjek iz naroda. Želi pomoći narodu. Zašto bi takav čovjek želio spriječiti Señora Todda da dovrši svoju plantažu? A sada odgovorite na ovo!"
  
  
  "Takav čovjek ne bi zaustavio plantažu", priznao je Nick.
  
  
  "Konačno", uzviknuo je Jorge pobjednički. "Ne može biti jasnije, zar ne?"
  
  
  "Pa, onda ponovno kreni sa svojom jasnoćom", odgovorio je Nick. "Rekao sam da takav čovjek to ne bi učinio. Pa što ako Rojadas nije takav čovjek?"
  
  
  Jorge se trznuo kao da ga je netko ošamario. Namrštio se. "Što pokušavaš reći?" zarežao je.
  
  
  "Što ako je Rhoadas ekstremist koji želi imati moć preko nekoga u inozemstvu?" upitao je Nick, shvaćajući da bi Jorge mogao eksplodirati od bijesa. "Što bi takvom čovjeku najviše trebalo? Treba mu hrpa nezadovoljnih ljudi. Ljude bez nade ili dobrih izgleda. Trebaju mu ljudi koji ga slušaju. Na taj način ih može iskoristiti. Plantaža senor Todda bi to promijenila. Kao što ste i sami rekli, donijela bi dobre plaće, poslove i nove prilike ljudima. Poboljšala bi im živote, izravno ili neizravno. Takav si čovjek to ne može priuštiti. Zbog vlastite koristi, ljudi moraju ostati zaostali, nemirani i bez novca. Oni koji su dobili nadu i materijalni napredak ne mogu se manipulirati i koristiti tako lako kao oni koji su izgubili nadu. Plantaža, čak i da je gotovo dovršena, uzrokovala bi da izgubi kontrolu nad ljudima."
  
  
  "Ne želim više slušati ove gluposti", viknuo je Jorge ustajući. "Kako imaš pravo ovdje pričati takve gluposti? Zašto pokušavaš ucjenjivati ovog čovjeka, jedinog koji je pokušao pomoći ovim jadnim ljudima? Napala su te trojica muškaraca, a ti iskrivljuješ činjenice kako bi okrivio Rojadasa. Zašto?"
  
  
  "Zavjet nije pokušao kupiti plantažu senora Todda", rekao je Nick. "Priznali su da su sretni što je gradnja zaustavljena i što je Todd umro."
  
  I moram ti još nešto reći. Raspitivao sam se o Rojadasu. Nitko ga u Portugalu ne poznaje.
  
  
  "Ne vjerujem ti", viknuo je Jorge. "Ti si samo izaslanik bogatih. Nisi ovdje da riješiš ovaj slučaj ubojstva, ovdje si da uništiš Rojadasa. To pokušavaš učiniti. Svi ste vi debeli, bogati ljudi u Americi. Ne možete podnijeti da vas se optužuje za ubojstvo jednog od vas samih."
  
  
  Brazilac je vrpoljio rukama. Jedva se držao prisebno. Stajao je uspravno, glave visoko i prkosno.
  
  
  "Želim da odmah odeš", rekao je Jorge. "Mogu te ukloniti odavde rekavši da imam informacije da stvaraš probleme. Želim da napustiš Brazil."
  
  
  Nick je shvatio da nema smisla nastaviti. Samo je on mogao promijeniti Jorgeov Pilattov stav. Nick se morao osloniti na Jorgeov zdrav razum i ponos. Odlučio je dati tom ponosu posljednji poticaj. "U redu", rekao je Nick, stojeći kraj vrata. "Sad znam. Ovo je jedino selo na svijetu sa slijepim šefom policije."
  
  
  Otišao je, a kad je Jorge eksplodirao, bio je sretan što nije baš dobro razumio portugalski.
  
  
  Već je bila večer kad je stigao u Rio. Otišao je u stan Vivian Dennison. Nick je bio zabrinut zbog rane na ruci. Nesumnjivo je bila inficirana. Morao ju je premazati jodom. Uvijek je u koferu držao mali pribor za prvu pomoć.
  
  
  Nick je stalno mislio da se bliži vrijeme kada će se nešto dogoditi. Znao je to ne iz činjenica, već instinktivno. Vivian Dennison je igrala svoju igru, a on će se večeras pobrinuti za nju. Ako sazna išta važno, čut će za to prije nego što noć završi.
  
  
  U pidžami je otvorila vrata, povukla ga u sobu i prislonila usne na njegove. Napravila je još jedan korak unatrag, spuštajući pogled.
  
  
  "Žao mi je, Nick", rekla je. "Ali budući da te nisam čula cijeli dan, bila sam zabrinuta. Jednostavno sam to morala učiniti."
  
  
  "Morala si mi dopustiti da pokušam, dušo", rekao je Nick. Ispričao se i otišao u svoju sobu liječiti ruku. Kad je završio, vratio se k njoj. Čekala ga je na kauču.
  
  
  Upitala je: "Hoćeš li mi napraviti piće?" "Šank je tamo, Nick. Stvarno stavljaš previše vode u piće?"
  
  
  Nick je prišao šanku i podigao poklopac. Stražnja strana poklopca bila je od aluminija, poput ogledala. Vidio je Vivian kako viri van. Nick je primijetio da se u sobi osjećao čudan miris. Miris koji nije bio tamo jučer ni sinoć. Prepoznao je miris, ali ga nije mogao odmah smjestiti.
  
  
  "Što kažeš na Manhattan?" upitao je, posežući za bocom vermuta.
  
  
  "Odlično", odgovorila je Vivian. "Sigurna sam da praviš stvarno dobre koktele."
  
  
  "Prilično jak", rekao je Nick, još uvijek pokušavajući odrediti o čemu se radi. Nagnuo se prema maloj kanti za smeće sa zlatnim pedalama i u nju ubacio čep od boce. Dok je to činio, ugledao je na dnu napola popušenu cigaru. Naravno, sada je znao. Bio je to miris dobre Havane.
  
  
  "Što ste danas radili?" upitao je ugodno, miješajući im pića. "Jeste li imali posjetitelja?"
  
  
  "Nitko osim sobarice", odgovorila je Vivian. "Veći dio jutra provela sam na telefonu, a poslijepodne sam počela pakirati. Nisam htjela izlaziti. Htjela sam biti sama."
  
  
  Nick je stavio pića na stolić za kavu i znao je što će učiniti. Njezina je obmana trajala dovoljno dugo. Što točno radi s njim, još nije znao, ali i dalje je bila prvoklasna kurva. Popio je svoj Manhattan u jednom gutljaju i vidio Vivianin iznenađeni izraz lica. Nick je sjeo pokraj nje na kauč i nasmiješio se.
  
  
  "U redu, Vivian", rekao je veselo. "Igra je gotova. Priznaj."
  
  
  Izgledala je zbunjeno i namrštila se. Upitala je: "Što?" "Ne razumijem te, Nick."
  
  
  "Razumiješ bolje od ikoga", nasmiješio se. Bio je to njegov smrtonosni osmijeh, i nažalost, ona to nije znala. "Počni pričati. Ako ne znaš odakle početi, prvo mi reci tko ti je bio posjetitelj danas poslijepodne."
  
  
  "Nick," tiho se nasmijala. "Stvarno te ne razumijem. Što se događa?"
  
  
  Snažno ju je udario dlanom po licu. Njezin Manhattan je preletio sobu, a silina udarca ju je bacila na tlo. Podigao ju je i ponovno udario, samo ovaj put manje snažno. Pala je na kauč. Sada se u njezinim očima vidio pravi strah.
  
  
  "Ne volim ovo raditi", rekao joj je Nick. "To nije moj način, ali moja majka je uvijek govorila da bih trebao raditi više stvari koje mi se ne sviđaju. Zato, dušo, predlažem da odmah počneš pričati ili ću te preoštro kritizirati. Znam da je netko bio ovdje danas poslijepodne. Cigara je u košu za smeće, a cijela kuća miriše na dim cigare. Da si došla izvana, kao ja, odmah bi primijetila. Nisi na to računala, zar ne? Pa, tko je to bio?"
  
  
  Prostrijelila ga je pogledom i okrenula glavu na stranu. Zgrabio ju je za kratku plavu kosu i povukao je sa sobom. Dok je padala na tlo, vrisnula je od boli. Još uvijek je držeći za kosu, podigao joj je glavu i prijeteći podigao ruku. 'Opet! Oh ne, molim te!' preklinjala je s užasom u očima.
  
  
  "Rado bih te udario još nekoliko puta samo zbog Todda", rekao je Nick. "Ali nisam ovdje da izrazim svoje osobne osjećaje. Ovdje sam da čujem istinu. Pa, moraš li govoriti ili ćeš dobiti šamar?"
  
  
  "Reći ću ti", jecala je. "Molim te, pusti me... Boliš me!"
  
  
  Nick ju je zgrabio za kosu, a ona je ponovno vrisnula. Bacio ju je na kauč. Uspravila se i pogledala ga sa mješavinom poštovanja i mržnje.
  
  
  "Prvo mi daj još jedno piće", rekla je. "Molim te, ja... moram se malo sabrati."
  
  
  "U redu", rekao je. "Nisam nepromišljen." Otišao je do šanka i počeo miješati još jedan Manhattan. Dobro piće bi joj moglo malo opustiti jezik. Dok je tresao pića, provirio je kroz aluminijsku stražnju stranu šanka. Vivian Dennison više nije bila na kauču i odjednom je ponovno ugledao njezinu glavu. Ustala je i polako krenula prema njemu. U jednoj ruci držala je vrlo oštar otvarač za pisma s mesinganom drškom u obliku zmaja.
  
  
  Nick se nije pomaknuo, samo je natočio Manhattan iz miksera u čašu. Sad mu je bila gotovo do nogu i vidio je kako se ruka podiže da ga udari. Munjevito brzim pokretom bacio je čašu Manhattana preko ramena u njezino lice. Nehotice je trepnula. Zgrabio je otvarač za pisma i zavrnuo joj ruku. Vivian je vrisnula, ali Nick joj je držao ruku iza leđa.
  
  
  "Sad ćeš ti pričati, lažljivice mala", rekao je. "Jesi li ubio Todda?"
  
  
  Isprva nije razmišljao o tome, ali sada kada ga je htjela ubiti, mislio je da je sasvim sposobna za to.
  
  
  "Ne", dahtala je. "Ne, kunem se!"
  
  
  "Kakve to veze ima s tobom?" upitao je, još jače joj uvrćući ruku.
  
  
  "Molim vas", vrisnula je. "Molim vas, prestanite, ubijate me... prestanite!"
  
  
  "Još ne", rekao je Nick. "Ali sigurno hoću ako ne progovoriš. Kakve veze imaš s Toddovim ubojstvom?"
  
  
  "Rekao sam im... rekao sam im kad se vrati s plantaže, kad bude sam."
  
  
  "Izdala si Todda", rekao je Nick. "Izdala si vlastitog muža." Bacio ju je na rub kauča i zgrabio za kosu. Morao se suzdržati da je ne udari.
  
  
  "Nisam znala da će ga ubiti", dahtala je. "Moraš mi vjerovati, nisam znala. Ja... Mislila sam da ga samo žele uplašiti."
  
  
  "Ne bih ti vjerovao ni da mi kažeš da sam Nick Carter", viknuo je na nju. "Tko su oni?"
  
  
  "To ti ne mogu reći", rekla je. "Ubit će me."
  
  
  Ponovno ju je udario i čuo cvokoćenje zuba. "Tko je bio ovdje danas poslijepodne?"
  
  
  'Novi čovjek. Ne mogu to reći', jecala je. 'Ubit će me. Sami su mi to rekli.'
  
  
  "U nevolji si," zarežao je Nick na nju. "Jer ću te ubiti ako mi ne kažeš."
  
  
  "Nećeš", rekla je pogledom koji više nije mogao sakriti njezin strah. "Nećeš", ponovila je, "ali oni hoće."
  
  
  Nick je opsovao u sebi. Znala je da je u pravu. Ne bi je ubio, ne u normalnim okolnostima. Zgrabio ju je za pidžamu i protresao kao krpenu lutku.
  
  
  "Možda te neću ubiti, ali natjerat ću te da me moliš", zarežao je na nju. "Zašto su došli ovamo danas poslijepodne? Zašto su bili ovdje?"
  
  
  "Htjeli su novac", rekla je bez daha.
  
  
  "Koji novac?" upitao je, stežući tkaninu oko njezina vrata.
  
  
  "Novac koji je Todd uštedio da plantaža radi prvu godinu", vrisnula je. "Ti... ti me gušiš."
  
  
  'Gdje su oni?'
  
  
  "Ne znam", rekla je. "To je bio fond za operativne troškove. Todd je mislio da će plantaža biti profitabilna na kraju prve godine."
  
  
  "Tko su oni?" upitao je ponovno, ali ona se nije složila. Postala je tvrdoglava.
  
  
  "Neću ti reći", rekla je.
  
  
  Nick je pokušao ponovno. "Što si im rekao danas poslijepodne?" "Vjerojatno nisu otišli ni s čim."
  
  
  Primijetio je malu promjenu u njezinim očima i odmah je znao da će ponovno slagati. Povukao ju je tako da je stajala. "Još jedna laž i neću te ubiti, ali molit ćeš me da te ubijem", rekao je divlje. "Što si im rekla danas poslijepodne?"
  
  
  "Rekao sam im tko zna gdje je novac, jedina osoba koja zna: Marija."
  
  
  Nick je osjetio kako mu se prsti stežu oko Vivianinog grla i ponovno je vidio prestrašen pogled u njezinim očima.
  
  
  "Stvarno bih te trebao ubiti", rekao je. "Ali imam bolje planove za tebe. Ideš sa mnom. Prvo ćemo uhvatiti Mariju, a onda ćemo otići do određenog šefa policije, kojemu ću te predati."
  
  
  Izgurao ju je u hodnik, držeći je za ruku. "Pusti me da se presvučem", prigovorila je.
  
  
  "Nema vremena", odgovorio je. Nick ju je gurnuo u hodnik. "Gdje god da kreneš, dobit ćeš novu haljinu i novu metlu."
  
  
  Razmišljao je o Mariji Hawes. Ta lažna, sebična vještica izdala je i nju. Ali neće ubiti Mariju, barem ne još. Barem ne dok drži jezik za zubima. Ipak, želio je otići do nje i odvesti je na sigurno. Presretnuti transfer novca bio je ključan. To je značilo da je bio namijenjen drugim svrhama. Razmišljao je o tome da ostavi Vivian ovdje u njezinom stanu i natjera je da progovori. Nije mislio da je to tako dobra ideja, ali mogao bi to učiniti ako mora. Ne, odlučio je, prvo Maria Hawes. Vivian mu je rekla gdje Maria živi. Bilo je to deset minuta vožnje. Kad su stigli do rotirajućih vrata u predvorju, Nick je sjeo pokraj nje. Ne bi joj dopustio da pobjegne. Upravo su prošli kroz rotirajuća vrata kad su odjeknuli pucnji. Brzo se srušio na tlo, povlačeći Vivian sa sobom. Ali njezina je smrt bila brza. Čuo je zvuk pucnjeva kako joj paraju tijelo.
  
  
  Djevojka je pala naprijed. Okrenuo ju je s Lugerom u ruci. Bila je mrtva, tri metka u prsima. Iako je znao da neće ništa vidjeti, svejedno je promatrao. Ubojice su otišle. Čekali su je i ubili je prvom prilikom. Sada su trčali i drugi ljudi. "Ostani s njom", rekao je Nick prvom koji je stigao. "Idem liječniku."
  
  
  Otrčao je iza ugla i uskočio u auto. Ono što mu sada nije trebala bila je policija Rija. Osjećao se glupo što nije natjerao Vivian da progovori. Sve što je znala otišlo je s njom u grob.
  
  
  Vozio je kroz grad opasnom brzinom. Kuća u kojoj je živjela Maria Howes pokazala se kao mala, neugledna zgrada. Živjela je u zgradi 2A.
  
  
  Pozvonio je i potrčao uz stube. Vrata stana bila su odškrinuta. U njemu se odjednom javila duboka sumnja, a potvrdila se kad ih je otvorio. Nije morao vrištati, jer je više nije bilo. Stan je bio u neredu: ladice prevrnute, stolice i stol prevrnuti, ormarići prevrnuti. Već su je imali u rukama. Ali nered koji je vidio pred sobom govorio mu je jedno: Maria još nije progovorila. Da jesu, ne bi morali pretraživati njezinu sobu centimetar po centimetar. Pa, natjerat će je da progovori, bio je siguran u to. Ali sve dok drži jezik za zubima, bila je sigurna. Možda će još biti vremena da je oslobodi, kad bi samo znao gdje je.
  
  
  Njegove oči, uvježbane da uoče sitne detalje koje bi drugi mogli propustiti, lutale su. Nešto je bilo kraj vrata, na tepihu u hodniku. Gusto, crvenkasto blato. Podigao je malo i valjao ga među prstima. Bilo je to fino, teško blato, i već ga je vidio u planinama. Cipela ili čizma koja ga je morala nositi došla je ravno iz planina. Ali odakle? Možda s neke od velikih farmi Zavjeta? Ili iz Rojadasovog planinskog sjedišta. Nick je odlučio povesti Rojadasa.
  
  
  Strčao je niz stepenice i što je brže mogao odvezao se do pozornice. Jorge mu je rekao da se stara misija odvijala u planinama, blizu Barra do Piraí.
  
  
  Htio je odvesti Vivian Jorgeu kako bi ga uvjerila, ali sada je imao jednako malo dokaza kao i prije. Dok je vozio cestom Urde, Nick je slagao činjenice. Ako je dobro zaključio, Rojadas je radio za nekoliko velikaša. Zapošljavao je odmetnute anarhiste, ali imao je i nekoliko profesionalaca, nesumnjivo iste ljude, koji su također bili za njegovim novcem. Bio je siguran da velikaši žele puno više od pukog zaustavljanja izgradnje Toddove plantaže. A Zavjet nije bio ništa više od dosadne nuspojave. Osim ako se nisu udružili za zajednički cilj. To se događalo prije, svugdje i vrlo često. Bilo je moguće, ali Nick je smatrao da je malo vjerojatno. Da su Rojadas i Zavjet odlučili surađivati, Zavjetov udio gotovo sigurno bi bio novac. Članovi su mogli dobiti novac za Toddovu prijavu, pojedinačno ili kolektivno. Ali nisu. Novac je došao iz inozemstva, a Nick se ponovno pitao odakle dolazi. Imao je osjećaj da će uskoro sve saznati.
  
  
  Izlaz za Los Reyes već je bio iza njega. Zašto ga je Jorge morao toliko mrziti? Približio se skretanju sa znakom. Jedna strelica pokazivala je lijevo, druga desno. Na znaku je pisalo: "Barra do Mança - lijevo" i "Barra do Piraí - desno".
  
  
  Nick je skrenuo desno i nekoliko trenutaka kasnije ugledao branu na sjeveru. Usput je došao do skupine kuća. Sve su bile mračne osim jedne. Ugledao je prljavi drveni natpis na kojem je pisalo "Bar". Zaustavio se i ušao unutra. Žbukani zidovi i nekoliko okruglih stolova - evo ga. Čovjek koji je stajao iza točionika pozdravio ga je. Bar je bio od kamena i izgledao je primitivno.
  
  
  "Reci mi", upitao je Nick. "Onde fica a mission velho?"
  
  
  Čovjek se nasmiješio. "Stara misija", rekao je. "Rojadasovo sjedište? Idi prvom starom planinskom cestom s lijeve strane. Idi ravno gore. Kad stigneš do vrha, vidjet ćeš staru misijsku postaju s druge strane."
  
  
  "Muito obrigado", rekao je Nick istrčavajući. Lakši dio je bio gotov, znao je to. Pronašao je staru planinsku cestu i vozio auto strmim, uskim stazama. Dalje je bila čistina i odlučio je tamo parkirati auto. Nastavio je pješice.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 7
  
  
  
  
  
  Krupan muškarac odjeven u bijelu košulju i bijele hlače obrisao je kapljicu znoja s čela i ispuhao oblak dima u tihu sobu. Nervozno je bubnjao lijevom rukom po stolu. Miris havanske cigare ispunio je skromnu sobu, koja je bila i ured i životni prostor. Čovjek je napeo snažne mišiće ramena i nekoliko puta duboko udahnuo. Znao je da bi stvarno trebao otići u krevet i pripremiti se za... za sutra. Sve što je uvijek pokušavao bilo je dobro se naspavati. Znao je da još uvijek ne može spavati. Sutra će biti veliki dan. Od sutra će ime Rojadas biti upisano u povijesne knjige uz Lenjina, Maa i Castra. Još uvijek nije mogao spavati zbog nervoze. Umjesto samopouzdanja i uzbuđenja, posljednjih nekoliko dana osjećao se nelagodno, pa čak i pomalo uplašeno. Veliki dio njega je nestao, ali trajalo je dulje nego što je mislio. Teškoće i problemi još su bili previše svježi u njegovom sjećanju. Neki problemi još nisu bili ni u potpunosti riješeni.
  
  
  Možda je ljutnja posljednjih nekoliko tjedana još uvijek bila prisutna. Bio je oprezan čovjek, čovjek koji je radio pažljivo i pazio da se poduzmu sve potrebne mjere opreza. Jednostavno se moralo učiniti. Bio je najgori čovjek ako je morao napraviti iznenadne i nužne promjene u svojim planovima. Zato je posljednjih nekoliko dana bio tako loše volje i živčan. Koračao je po sobi dugim, teškim koracima. S vremena na vrijeme zastao bi da povuče dim cigare. Razmišljao je o tome što se dogodilo i osjetio kako mu bijes ponovno ključa. Zašto život mora biti tako prokleto nepredvidiv? Sve je počelo s prvim Americanom, tim Dennisonom s njegovom trulom plantažom. Prije nego što je taj Americano predstavio svoje "velike" planove, uvijek je kontrolirao ljude u planinama. Mogao ih je uvjeriti ili ih slomiti. A onda se odjednom, preko noći, cijela atmosfera promijenila. Čak je i Jorge Pilatto, naivni luđak, stao na stranu Dennisona i njegovih planova. Ne da je to bilo važno. Ljudi su bili veliki problem.
  
  
  Isprva je pokušao odgoditi izgradnju plantaže do te mjere da je Americano odustao od svojih planova. Ali nije popuštao i počeo je dolaziti na plantažu u sve većem broju. Istodobno, ljudi su počeli vidjeti sve veću nadu u bolju budućnost i bolje izglede. Vidio ih je kako se noću mole ispred nedovršene glavne zgrade plantaže. Nije mu se svidjela ideja, ali znao je da mora djelovati. Stanovništvo je imalo pogrešan stav i bio je prisiljen ponovno manipulirati. Srećom po njega, drugi dio plana bio je puno bolje osmišljen. Njegova vojska, sastavljena od dobro obučenih vojnika, bila je spremna. Za prvi dio plana imao je puno oružja, pa čak i rezervnu vojsku. S plantažom gotovo završenom, Rojadas je samo trebao odlučiti brže provesti svoje planove.
  
  
  Prvi korak bio je pronaći drugi način da uhvati Americana. Dogovorio je da sobarica radi za Dennisonove u Riju. Bilo je lako natjerati pravu sobaricu da nestane i zamijeniti je. Informacije koje je djevojka pružila pokazale su se neprocjenjivima za Rojadasa i donijele su mu sreću. Señora Dennison bila je jednako zainteresirana za zaustavljanje plantaže kao i on. Imala je svoje razloge. Okupili su se i napravili neke planove. Bila je jedna od onih samouvjerenih, pohlepnih, kratkovidnih i zapravo glupih žena. Uživao je iskorištavajući je. Rojadas se nasmijao. Sve se činilo tako jednostavnim.
  
  
  Kad je Todd ubijen, pomislio je da je to kraj i ponovno je pokrenuo vlastiti raspored. Ubrzo se pojavio drugi Americano. Poruka koju je tada primio izravno iz stožera bila je i alarmantna i zapanjujuća. Morao je biti izuzetno oprezan i odmah udariti. Prisutnost ovog čovjeka, izvjesnog Nicka Cartera, izazvala je popriličnu uzbunu. Isprva je mislio da u stožeru jako pretjeruju. Rekli su da je specijalist za špijunažu. Čak i najbolji na svijetu. Nisu mogli riskirati s njim. Rojadas je stisnuo usne. Stožer nije bio pretjerano zabrinut. Obrisao je mlaz znoja s čela. Da nisu poslali specijalne agente, to je Nicku Carteru moglo uzrokovati još više problema. Bio je sretan što su na vrijeme stigli do Sollimagea.
  
  
  Znao je da je prekasno da zaustavi plan, ali prokleta slučajnost, sve te sitnice koje su pošle po zlu. Da je odgodio konačni obračun s ovim Dennisonom, sve je moglo ići puno lakše. Ali kako je, dovraga, trebao znati da N3 ide u Rio i da je prijatelj s Dennisonom? Ah, to je uvijek bila tako glupa slučajnost! A onda je tu bio i onaj brod sa zlatom koji je presretnut u Americi. Nick Carter je to također znao. Bio je poput navođenog projektila, tako nepokolebljiv i nemilosrdan. Bilo bi dobro da se toga može riješiti.
  
  
  A onda ova djevojka. Držao ju je u naručju, ali bila je tvrdoglava. Nije da nije mogao sve to rasplesti, ali bila je nešto posebno. Nije ju htio baciti psima. Bila je prelijepa. Mogao ju je učiniti svojom ženom, a već je oblizivao svoje teške, punašne usne. Uostalom, više ne bi bio sjenovit vođa male ekstremističke skupine, već muškarac svjetske klase. Žena poput nje bi mu odgovarala. Rojadas je bacio cigaru i otpio dugi gutljaj vode iz čaše na noćnom ormariću. Većina žena uvijek prilično brzo vidi što je za njih najbolje. Možda bi, kad bi otišao k njoj nasamo i započeo prijateljski, miran razgovor, mogao nešto postići.
  
  
  Već je više od četiri sata bila u jednoj od najmanjih ćelija u prizemlju. To joj je dalo vremena za razmišljanje. Pogledao je na sat. To bi ga koštalo noćnog sna, ali uvijek može pokušati. Kad bi je mogao natjerati da mu kaže gdje je novac, sve bi bilo puno bolje. To je također značilo da želi poslovati s njim. Osjetio je kako u njemu navire uzbuđenje. Ipak, morao je biti oprezan. Također bi bilo teško zadržati ruke za sebe. Želio ju je maziti i dodirivati, ali sada nije imao vremena za to.
  
  
  Rojadas je zabacio gustu, masnu kosu i otvorio vrata. Brzo se spustio niz kamene stepenice, brže nego što bi se očekivalo od tako teškog čovjeka. Vrata male sobe, koja je nekoć bila kripta starog redovnika, bila su zaključana. Kroz malu pukotinu na vratima ugledao je Mariju kako sjedi u kutu. Otvorila je oči dok je on zalupio zasunom i ustao. Jedva je mogao nazrijeti njezino međunožje. Pored nje, na tanjuru, ležala je netaknuta empada, pita od mesa. Ušao je, zatvorio vrata za sobom i nasmiješio se djevojci.
  
  
  "Maria, draga", rekao je tiho. Imao je ljubazan, prijateljski glas koji je, unatoč mirnoći, i dalje bio uvjerljiv. "Glupo je ne jesti. To se ne radi."
  
  
  Uzdisao je i tužno odmahnuo glavom. "Moramo razgovarati, ti i ja", rekao joj je. "Prepametna si da bi bila glupa. Mogla bi mi biti od velike pomoći u poslu, Maria. Svijet bi ti mogao biti pod nogama, dušo. Razmisli o tome, mogla bi imati budućnost na kojoj bi ti svaka djevojka zavidjela. Nemaš razloga da ne radiš sa mnom. Ne duguješ ništa ovim Amerikancima. Ne želim te povrijediti, Maria. Previše si lijepa za to. Doveo sam te ovamo da te uvjerim, da ti pokažem što je ispravno."
  
  
  Rohadas je progutao knedlu, gledajući djevojčine okrugle, pune grudi.
  
  
  "Moraš biti odana svom narodu", rekao je. Pogled mu je pao na njezine crvene satenske usne. "Moraš biti za nas, a ne protiv nas, draga moja."
  
  
  Pogledao je njezine duge, vitke noge. "Razmisli o svojoj budućnosti. Zaboravi prošlost. Zanima me tvoja dobrobit, Maria."
  
  
  Nervozno je mahao rukama. Zaista je želio obuhvatiti njezine grudi i osjetiti njezino tijelo uz svoje, ali to bi sve uništilo. Morao je to vrlo pametno izvesti. Vrijedila je toga. Suzdržao se i govorio mirno, nježno, očinski. "Reci nešto, draga", rekao je. "Ne moraš se bojati."
  
  
  "Idi na Mjesec", odgovorila je Maria. Rojadas je ugrizao usnicu i pokušao se suzdržati, ali nije mogao.
  
  
  Eksplodirao je. "Što je s tobom?" "Ne budi smiješna! Tko se ti umišljaš, Ivano Orleanska? Nisi dovoljno velika, nisi dovoljno važna da bi glumila mučenicu."
  
  
  Vidio je kako ga ljutito gleda i prekinuo je svoj gromoglasan govor. Ponovno se nasmiješio.
  
  
  "Oboje smo mrtvi umorni, draga moja", rekao je. "Želim ti samo najbolje. Ali da, razgovarat ćemo o tome sutra. Razmisli o još jednoj večeri. Vidjet ćeš da je Rojadas razumljiv i da prašta, Maria."
  
  
  Izašao je iz ćelije, zasukao vrata i otišao u svoju sobu. Bila je poput tigrice, a on je samo gubio vrijeme. Ali ako stvari nisu išle dobro, to je bilo previše loše. Neke žene vrijede toga samo kad se boje. Za nju je to trebalo doći sljedeći dan. Srećom, riješio se tog američkog agenta. To je bila barem jedna glavobolja manje. Skinuo se i odmah zaspao. Dobar san uvijek brzo dođe onima s čistom savješću... i onima bez nje.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 8
  
  
  
  
  
  Sjena se dovukla do izbočine i promotrila stanje donje visoravni, jasno vidljive na mjesečini. Misijska ispostava bila je izgrađena na čistini i okružena vrtom. Sastojala se od glavne zgrade i dvije pomoćne zgrade, koje su tvorile strukturu u obliku križa. Zgrade su bile povezane otvorenim hodnicima. Petrolejske lampe svijetlile su na vanjskim zidovima i hodnicima, stvarajući srednjovjekovnu atmosferu. Nick je gotovo očekivao da će vidjeti impozantnu građevinu. Čak i u mraku, mogao je vidjeti da je glavna zgrada u dobrom stanju. Na raskrižju glavne zgrade i pomoćnih zgrada stajao je prilično visok toranj s velikim satom. Bilo je malo pomoćnih zgrada, obje u lošem stanju. Zgrada s lijeve strane izgledala je poput prazne ljuske, a prozorima je nedostajalo staklo. Krov se djelomično urušio, a pod je bio prekriven krhotinama.
  
  
  Nick je ponovno sve provjerio. Osim blagog svjetla petroleja, misija se činila pustom. Nije bilo stražara, ni patrola: kuća se činila potpuno pustom. Rojadas se ovdje osjećao savršeno sigurno, pitao se Nick, ili je možda Maria House negdje drugdje. Uvijek je postojala mogućnost da je Jorge ipak u pravu i da je sve bila nesreća. Je li Rojadas već pobjegao? Ako nije, zašto nije imao stražare? Bilo je, naravno, jasno da će doći po djevojku. Postojao je samo jedan način da dobije odgovore, pa se kretao prema misiji kroz šipražje i visoko drveće. Prostor ispred bio je previše prazan, pa je skrenuo desno.
  
  
  Udaljenost do stražnjeg dijela glavne zgrade nije bila veća od 15-20 metara. Kad je stigao tamo, ugledao je tri prilično čudno izgledajuća školska autobusa. Pogledao je na sat. Bilo je još rano večeras, ali znao je da ako želi ući, to mora biti sada, u zaklonu tame. Zaustavio se na rubu šume, ponovno se osvrnuo i potrčao do stražnjeg dijela glavne zgrade. Nakon još jednog pogleda, ušuljao se unutra. Zgrada je bila mračna, ali pod svjetlom petrolejskih lampi vidio je da se nalazi u bivšoj kapeli. Do ove sobe vodila su četiri hodnika.
  
  
  Nick je čuo smijeh, smijeh muškarca i žene. Odlučio je pokušati drugim hodnikom i jednostavno se ušuljao unutra kad je čuo zvonjavu telefona. Kretao se uz kat, do kojeg se moglo doći kamenim stubištem na kraju hodnika. Netko se javio na telefon i čuo je prigušen glas. Naglo je stao i nastao je trenutak tišine. Zatim se začula paklena buka. Prvo se začuo zvuk sirene, a zatim kratki vriskovi, psovke i zvuk koraka. Dok je prodorna sirena nastavljala, Nick je odlučio skloniti se u kapelu.
  
  
  Visoko u zidu bio je mali prozor sa sofom ispod. Nick je stao na njega i pogledao van. U dvorištu je sada bilo tridesetak ljudi, od kojih je većina bila odjevena samo u kratke hlače. Očito je sirena prekinula njihov san, jer je vidio i desetak žena, neke golih prsa ili u tankim majicama bez rukava. Nick je vidio muškarca kako izlazi i preuzima zapovjedništvo. Bio je to krupan, čvrsto građen muškarac s crnom kosom, debelim usnama na velikoj glavi i mirnim, čistim glasom.
  
  
  "Pažnja!" naredio je. "Požuri! Napravi krug kroz šumu i uhvati ga. Ako se ovamo ušuljao, uhvatit ćemo ga."
  
  
  Dok su ostali krenuli u potragu, krupni muškarac se okrenuo i naredio ženi da uđe s njim. Većina njih imala je puške ili pištolje prebačene preko ramena i pojaseve s municijom. Nick se vratio na pod. Bilo je jasno da ga traže.
  
  
  Ušuljao se nezapaženo i očito neočekivano, a nakon telefonskog poziva nastao je pravi kaos. Taj telefonski poziv bio je okidač, ali tko je zvao i tko ga je ovdje čekao? Nick je tiho šapnuo ime... Jorge. Morao je biti Jorge. Šef policije, naravno, otkrivši da Nick nije napustio zemlju, odmah je pomislio na Rojadasa i brzo oglasio uzbunu. Osjetio je kako ga preplavljuje val razočaranja. Je li Jorge imao neke veze s Rojadasom ili je ovo bio još jedan njegov glup potez? Ali sada nije imao vremena razmišljati o tome. Morao se sakriti, i to brzo. Ljudi vani već su se približavali, a mogao ih je čuti kako se međusobno dozivaju. S njegove desne strane bilo je još jedno kameno stubište koje je vodilo do balkona u obliku slova L. "Nekad prije", pomislio je, "ovdje je morao biti zbor." Pažljivo je prešao balkon i ušao u hodnik. Na kraju hodnika ugledao je vrata koja su bila odškrinuta.
  
  
  ROJADAS PRIVATÓ - to je bio tekst na natpisu na vratima. Bila je to velika soba. Uz jedan zid bio je krevet i mala bočna soba s WC-om i umivaonikom. Uz suprotni zid stajao je veliki hrastov stol, zatrpan časopisima i kartom Rio de Janeira. Ali njegovu su pozornost uglavnom privukli posteri Fidela Castra i Che Guevare koji su visjeli iznad stola. Nickove misli prekinuo je zvuk koraka na dnu stubišta. Vratili su se u zgradu.
  
  
  "Pretražite svaku sobu", čuo je tihi glas. "Požuri!"
  
  
  Nick je potrčao do vrata i provirio u hodnik. S druge strane hodnika nalazilo se kameno spiralno stubište. Trčao je prema njemu što je tiše mogao. Što se više penjao, stubište je postajalo sve uže. Sada je gotovo sigurno znao kamo ide... sat-kula! Mogao bi se tamo sakriti dok se sve ne utiša, a onda otići potražiti Mariju. Jedno je bilo sigurno: dobri svećenici neće zvoniti. Odjednom se ponovno našao vani, ugledavši obrise teških zvona. Stube su vodile do male drvene platforme zvonika. Nick je pomislio da će, ako ostane nisko, s platforme imati pogled na cijelo dvorište. Sinula mu je ideja. Kad bi uspio skupiti nekoliko karabina, mogao bi s ove pozicije pogoditi sve u dvorištu. Mogao bi držati pristojnu skupinu ljudi na distanci. Nije bila loša ideja.
  
  
  Nagnuo se da bolje pogleda, a onda se to dogodilo. Prvo je čuo oštar pucanj trulog drveta. Osjetio je kako pada glavom naprijed u crno okno zvonika. Automatski instinkt da se spasi tjerao ga je očajnički da traži nešto za što bi se uhvatio. Osjetio je kako mu ruke stežu užad zvona. Stara, gruba užad grebala su mu ruke, ali se držao. Odmah je uslijedila teška zvonjava. Dovraga, proklinjao je sam sebe, sada nije bilo vrijeme da svoju prisutnost ovdje obznani, doslovno ili figurativno.
  
  
  Čuo je zvuk glasova i koraka koji su se približavali, a trenutak kasnije, mnoge su ga ruke povukle s užadi. Uskost ljestava prisilila ih je da se kreću jedan za drugim, ali Nicka su pomno promatrali. "Hodaj tiho iza nas", naredio je prvi čovjek, ciljajući puškom u Nickov trbuh. Nick je bacio pogled preko ramena i procijenio da ih je oko šest. Vidio je kako se puška prvog čovjeka lagano zanjihala ulijevo dok se on na trenutak spotaknuo unatrag. Nick je brzo pritisnuo pušku uza zid. Istovremeno je svom snagom udario čovjeka u trbuh. Pao je unatrag i sletio na drugu dvojicu. Nickove su noge zgrabile dvije ruke, odgurnule su ih, ali su ih ponovno zgrabile. Brzo je zgrabio Wilhelminu i udario čovjeka po glavi kundakom svog Lugera. Nick je nastavio napadati, ali nije dalje napredovao. Element iznenađenja je nestao.
  
  
  Odjednom ga je netko ponovno zgrabio za noge s leđa i pao je naprijed. Nekoliko muškaraca odjednom je skočilo na njega i otelo mu Luger. Budući da je hodnik bio tako uzak, nije se mogao okrenuti. Odvukli su ga niz stepenice, podigli ga i držali karabin točno ispred njegovog lica.
  
  
  "Jedan pokret i mrtav si, Americano", rekao je čovjek. Nick je ostao miran, a oni su počeli tražiti drugo oružje.
  
  
  "Ništa više", čuo je jednog čovjeka kako govori, a drugi je klikom puške dao Nicku znak da krene dalje. Nick se nasmijao u sebi. Hugo se udobno smjestio u rukav.
  
  
  U uredu je čekao čovjek s trbušastim trbuhom i redenikom preko ramena. To je bio čovjek kojeg je Nick vidio kao zapovjednika. Na njegovom bucmastom licu pojavio se ironičan osmijeh.
  
  
  "Dakle, senor Carter", rekao je, "konačno se susrećemo. Nisam očekivao vaš tako dramatičan ulazak."
  
  
  "Volim doći s velikom bukom", nevino reče Nick. "To mi je jednostavno navika. Osim toga, glupost je da si očekivao da ću doći. Nisi znao da dolazim dok nisam nazvao."
  
  
  "Istina je", Rojadas se ponovno nasmijao. "Rečeno mi je da si ubijen zajedno s udovicom Dennison. Pa, vidiš, imam samo puno amatera."
  
  
  "Istina je", pomisli Nick, osjećajući Huga uz svoju ruku. Zato nije bilo sasvim sigurno. Nasilnici ispred stana Vivian Dennison vidjeli su ih kako padaju i pobjegli su.
  
  
  "Vi ste Rojadas", rekao je Nick.
  
  
  "Sim, ja sam Rojadas", rekao je. "I došao si spasiti djevojku, zar ne?"
  
  
  "Planirao sam to, da", rekao je Nick.
  
  
  "Vidimo se ujutro", rekao je Rojadas. "Bit ćeš siguran do kraja noći. Jako mi se spava. Moglo bi se reći da je to jedna od mojih hirova. Osim toga, ionako neću imati puno vremena za spavanje sljedećih nekoliko dana."
  
  
  "Također ne bi trebao dizati slušalicu usred noći. To ti prekida san", rekao je Nick.
  
  
  "Nema smisla pitati za cestu u malim kafićima", odupro se Rojadas. "Seljekari mi ovdje sve govore."
  
  
  To je bilo to. Čovjek iz malog kafića gdje je stao. Uostalom, nije to bio Jorge. Nekako je bio sretan zbog toga.
  
  
  "Odvedi ga i zatvori ga u ćeliju. Mijenjaj stražu svaka dva sata."
  
  
  Rohadas se okrenuo, a Nicka su smjestili u jednu od ćelija koje su prije bile rezervirane za redovnike. Čovjek je stajao na straži na vratima. Nick je legao na pod. Nekoliko se puta istegnuo, naprežući i opuštajući mišiće. Bila je to indijska fakirska tehnika koja omogućuje potpuno mentalno i fizičko opuštanje. Za nekoliko minuta utonuo je u dubok san.
  
  
  
  
  Baš kad ga je sunčeva svjetlost koja je strujala kroz mali, visoki prozor probudila, vrata su se otvorila. Dva stražara naredila su mu da ustane i odvela ga u Rojadasov ured. Upravo je spremao britvu i brisao sapun s lica.
  
  
  "Razmišljao sam o jednoj stvari", rekao je Rojadas Nicku, zamišljeno ga gledajući. "Možeš li pomoći djevojci da progovori? Sinoć sam joj dao nekoliko ponuda i uspjela ih je razmotriti. Ali saznat ćemo za minutu. Ako ne, možda se ti i ja možemo dogovoriti."
  
  
  "Što bih ja uopće mogao dobiti od ovoga?" upitao je Nick. "Tvoj život, naravno", veselo je odgovorio Rojadas.
  
  
  - Što će se onda dogoditi s djevojkom?
  
  
  "Naravno da će preživjeti ako nam kaže ono što želimo znati", odgovorio je Rojadas. "Zato sam je i doveo ovamo. Svoje ljude nazivam amaterima jer to i jesu. Nisam htio da naprave još neke pogreške. Nije mogla biti ubijena dok ne saznam sve. Ali sada kada sam je vidio, više je ne želim ubiti."
  
  
  Nick je imao još nekoliko pitanja, iako je vjerojatno znao odgovore. Ipak, htio ih je čuti od samog Rojadasa. Odlučio je malo zadirkivati čovjeka.
  
  
  "Čini se da te tvoji prijatelji doživljavaju na isti način... kao diletanta i budalu", rekao je. "Barem se čini da ti ne vjeruju baš puno."
  
  
  Vidio je kako se čovjekovo lice smračilo. "Zašto si to rekao?" ljutito je upitao Rojadas.
  
  
  "Imali su svoje ljude za važne poslove", nonšalantno je odgovorio Nick. "A milijuni su prebačeni preko posrednika." "Dosta je", pomislio sam.
  
  
  "Dva ruska agenta bila su u Castrovoj službi.
  
  
  "Rojadas je viknuo. "Posuđeni su mi za ovu operaciju. Novac je išao preko posrednika kako bi se izbjegao izravan kontakt sa mnom. Predsjednik Castro ga je dao posebno za ovaj plan."
  
  
  Dakle, tako je bilo. Fidel je bio iza toga. Dakle, opet je bio u nevolji. Konačno, Nicku je sve postalo jasno. Dvojica specijalista su bila angažirana. Amateri su, naravno, pripadali Rojadasu. Sad mu je čak postalo jasno što se dogodilo sa zlatom. Da su Rusi ili Kinezi stajali iza toga, i oni bi bili zabrinuti za novac. Nitko ne voli gubiti toliko novca. Jednostavno ne bi reagirali tako fanatično. Ne bi bili toliko očajni za još novca.
  
  
  Osjećao je da su Marijine šanse za preživljavanje male ako ne progovori. Sada je Rojadas bio očajan. Naravno, Nick nije razmišljao o pregovorima s njim. Prekršit će obećanje čim dobije informacije. Ali barem će mu to kupiti malo vremena.
  
  
  "Pričali ste o pregovorima", rekao je Nick čovjeku. "Jeste li pregovarali i s Toddom Dennisonom? Jesu li vaši dogovori ovako završili?"
  
  
  "Ne, on je bio samo tvrdoglava prepreka", odgovorio je Rojadas. "Nije bio netko s kim se treba nositi."
  
  
  "Jer se njegova plantaža pokazala suprotnom od tvoje propagande očaja i bijede", zaključio je Nick.
  
  
  "Upravo tako", priznao je Rojadas, otpuhujući dim iz cigare. "Sada ljudi reagiraju onako kako mi želimo."
  
  
  "Koji je tvoj zadatak?" upitao je Nick. To je bio ključ rješenja. Sve bi bilo savršeno jasno.
  
  
  "Masakri", rekao je Rojadas. "Karneval počinje danas. Rio će biti more ljudi koji se vesele. Svi ključni vladini dužnosnici također će biti tamo kako bi otvorili zabavu. Obaviješteni smo da će predsjednik, guverneri država, članovi kabineta i gradonačelnici glavnih brazilskih gradova biti prisutni na otvorenju. A među veseljacima bit ćemo moji ljudi i ja. Oko podneva, kada se svi vladini dužnosnici okupe kako bi otvorili gozbu, pobunit ćemo se. Savršena prilika sa savršenim pokrićem, zar ne?"
  
  
  Nick nije odgovorio. Nije bilo potrebe, jer su obojica itekako dobro znali odgovor. Karneval bi doista bio savršena maska. Pružio bi Rojadasu priliku da udari i pobjegne. Na trenutak je razmišljao o tome da zabije Huga u ta debela prsa. Bez masakra ne bi bilo državnog udara, na koji su očito računali. Ali ubojstvo Rojadasa vjerojatno ga ne bi zaustavilo. Možda je razmotrio tu mogućnost i imenovao zamjenika. Ne, igranje igre sada vjerojatno bi ga koštalo života i ne bi ometalo plan. Morao je igrati igru što je dulje moguće, barem kako bi mogao odabrati najpovoljniji trenutak za što god to bilo. "Pretpostavljam da ćeš prisiliti ljude da odgovore", započeo je.
  
  
  "Naravno", rekao je Rojadas s osmijehom. "Neće biti samo kaosa i zbrke, već i mjesta za vođu. Huškali smo narod koliko god je to bilo moguće, sijali sjeme revolucije, da tako kažem. Imamo dovoljno oružja za prvu fazu. Svaki od mojih ljudi će voditi ustanak u gradu nakon atentata. Također smo podmitili nešto vojnog osoblja da preuzme kontrolu. Bit će uobičajenih najava i najava - tada ćemo preuzeti vlast. Samo je pitanje vremena."
  
  
  "A ovu novu vladu vodi tip po imenu Rojadas", rekao je Nick.
  
  
  "Točna pretpostavka."
  
  
  "Trebao vam je presretnuti novac za kupnju još oružja i streljiva, a i za velike nade."
  
  
  "Počinješ shvaćati, amigo. Međunarodni trgovci oružjem su kapitalisti u pravom smislu te riječi. Oni su slobodni poduzetnici, prodaju bilo kome i traže više od pola unaprijed. Zato je novac senora Dennisona toliko važan. Čuli smo da se novac sastoji od običnih američkih dolara. To je ono što trgovci traže."
  
  
  Rojadas se okrenuo prema jednom od stražara. "Dovedite djevojku ovamo", naredio je. "Ako mlada dama odbije surađivati, morat ću pribjeći snažnijim metodama ako te ne posluša, amigo."
  
  
  Nick se naslonio na zid i brzo razmišljao. Dvanaest sati bio je smrtonosan trenutak. U roku od četiri sata, svaka racionalna moderna vlada bila bi uništena. U roku od četiri sata, važna članica Ujedinjenih naroda, navodno za dobrobit naroda, bila bi pretvorena u zemlju ugnjetavanja i ropstva. U roku od četiri sata, najveći i najpopularniji karneval na svijetu postao bi ništa više od maske za ubojstvo, karnevala ubojstva umjesto smijeha. Smrt bi vladala danom umjesto sreće. Fidel Castro ga je ljutito gledao sa zida. "Još ne, prijatelju", promrmljao je Nick sebi u bradu. "Naći ću nešto za reći o ovome. Još ne znam kako, ali će uspjeti, mora uspjeti."
  
  
  Pogledao je dovratak kad je Maria ušla. Nosila je bijelu svilenu bluzu i jednostavnu, tešku suknju. Oči su joj sažaljivo gledale Nicka, ali on joj je namignuo. Bila je uplašena, vidio je to, ali lice joj je imalo odlučan izraz.
  
  
  "Jesi li razmislila o onome što sam sinoć rekla, draga moja?" upita Rojadas slatko. Maria ga pogleda s prezirom i okrene se. Rojadas slegne ramenima i priđe joj. "Onda ćemo te naučiti lekciju", reče tužno. "Nadao sam se da ovo neće biti potrebno, ali ti mi to onemogućuješ. Saznat ću gdje je taj novac i uzeti te za ženu. Siguran sam da ćeš htjeti surađivati nakon moje male predstave."
  
  
  Namjerno je polako otkopčao Marijinu bluzu i povukao je u stranu. Svojom velikom rukom strgnuo joj je grudnjak, otkrivajući njezine pune, meke grudi. Maria je kao da je zurila ravno ispred sebe.
  
  
  "Tako su lijepi, zar ne?" rekao je. "Bilo bi šteta da mu se što dogodi, zar ne, draga?"
  
  
  Odmaknuo se i pogledao je dok je ponovno zakopčavala bluzu. Crveni krugovi oko očiju bili su jedini znak da išta osjeća. Nastavila je gledati ravno ispred sebe, stisnutih usana.
  
  
  Okrenuo se prema Nicku. "Ipak bih je htio poštedjeti, razumiješ?" rekao je. "Zato ću žrtvovati jednu od djevojaka. Sve su to kurve koje sam doveo ovamo kako bi se moji ljudi mogli malo opustiti nakon vježbanja."
  
  
  Okrenuo se prema stražaru. "Uzmi onu malu, mršavu s velikim grudima i crvenom kosom. Znaš što trebaš učiniti. Zatim odvedi ovu dvojicu do stare zgrade, do kamenih stepenica iza nje. Bit ću odmah tamo."
  
  
  Dok je Nick hodao pored Marije, osjetio je kako je njezina ruka hvata njegovu. Tijelo joj je drhtalo.
  
  
  "Možeš se spasiti, Maria", rekao je tiho. Upitala je: "Zašto?" "Naravno, da pustim tu svinju da se petlja sa mnom. Radije bih umrla. Senor Todd je umro jer je htio nešto učiniti za brazilski narod. Ako on može umrijeti, mogu i ja. Rojadas neće pomoći narodu. Ugnjetavat će ih i koristiti kao robove. Neću mu ništa reći."
  
  
  Približili su se najstarijoj zgradi i odveli su ih kroz stražnji ulaz. Straga je bilo osam kamenih stepenica. Ovdje je morao biti oltar. Stražar im je naredio da stanu na vrh stepenica, a muškarci su stajali iza njih. Nick je vidio dvojicu stražara kako vuku golu, otimajuću se, psujuću djevojku kroz bočni ulaz. Pretukli su je i bacili na tlo. Zatim su zabili drvene kolce u zemlju i svezali je, raširivši joj ruke i noge.
  
  
  Djevojka je nastavila vrištati, a Nick ju je čuo kako moli za milost. Bila je mršava, s dugim, opuštenim grudima i malim, ravnim trbuhom. Odjednom je Nick primijetio Rojadasa kako stoji pokraj Marije. Dao je znak i dvojica muškaraca požurila su iz zgrade. Djevojka je ostala plakati i psovati. "Slušaj i gledaj, draga moja", rekao je Rojadas Mariji. "Namazali su joj med između grudi i nogu. Isto ćemo učiniti i tebi, draga moja, ako ne surađuješ. Sada moramo mirno čekati."
  
  
  Nick je promatrao djevojku kako se bori osloboditi, prsa su joj se nadimala. Ali bila je sigurno vezana. Tada je, iznenada, njegovu pozornost privuklo kretanje blizu zida nasuprot njemu. Maria je to također primijetila i u strahu ga uhvatila za ruku. Pokret se pretvorio u sjenu, sjenu velikog štakora, koji se oprezno kretao dalje u sobu. Tada je Nick ugledao još jednog, pa još jednog, i sve više i više. Pod je bio prekriven ogromnim štakorima, a oni su i dalje izlazili odasvud: iz starih jazbina, iz stupova i iz jama u kutovima dvorane. Svi su oklijevajući prišli djevojci, zastali na trenutak da pomirišu miris meda, a zatim nastavili dalje. Djevojka je podigla glavu i sada je vidjela štakore kako joj se približavaju. Okrenula je glavu koliko je mogla da vidi Rojadasa i počela očajnički vrištati.
  
  
  "Pusti me, Rojadas", preklinjala je. "Što sam učinila? O Bože, ne... Molim te, Rojadas! Nisam to učinila, što god to bilo, nisam to učinila!"
  
  
  "To je za dobru stvar", odgovorio je Rojadas. "Do vraga s tvojom dobrom stvari!" povikala je. "O, za ime Božje, pustite me. Izvolite!" Štakori su čekali na maloj udaljenosti, a sve ih je više dolazilo. Maria je još jače stisnula Nickovu ruku. Prvi štakor, velika, siva, prljava zvijer, prišao joj je i spotaknuo se o djevojčin trbuh. Počela je strašno vrištati dok je drugi štakor skočio na nju. Nick je vidio kako se druga dva penju na njezine noge. Prvi štakor pronašao je med na njezinoj lijevoj dojci i nestrpljivo zario zube u meso. Djevojka je vrištala strašnije nego što je Nick ikada čuo. Maria je pokušala okrenuti glavu, ali Rojadas ju je držao za kosu.
  
  
  "Ne, ne, draga", rekao je. "Ne želim da išta propustiš."
  
  
  Djevojka je sada neprestano vrištala. Zvuk se odbijao od zidova, čineći sve još strašnijim.
  
  
  Nick je ugledao roj štakora kraj njezinih nogu, a krv joj je lila iz prsa. Njezini su se krici pretvorili u jauke. Konačno, Rojadas je dao naredbu dvojici stražara, koji su ispalili nekoliko hitaca u zrak. Štakori su se razbježali u svim smjerovima, vraćajući se u sigurnost svojih jazbina.
  
  
  Nick je pritisnuo Marijinu glavu na svoje rame i ona se odjednom srušila. Nije se onesvijestila, jer se držala za njegove noge i drhtala kao slamka. Djevojka ispod nje ležala je nepomično, samo lagano stenjući. Jadnica, još nije bila mrtva.
  
  
  "Izvedi ih van", naredio je Rojadas odlazeći. Nick je pridržao Mariju i čvrsto je zagrlio. Utučeni, izašli su van.
  
  
  "Pa, draga moja?" rekla je Rojadas, podižući bradu debelim prstom. "Hoćeš li sada pričati? Ne bih ti htjela dati drugu večeru tim prljavim stvorenjima." Maria je udarila Rojadasa ravno u lice, zvuk se odjeknuo dvorištem.
  
  
  "Radije bih imala štakore među nogama nego tebe", rekla je bijesno. Rojadasa je uznemirio Marijin ljutiti pogled.
  
  
  "Dovedite je i pripremite je", naredio je stražarima. "Stavite puno meda na to. Stavite malo i na njezine gorke usne."
  
  
  Nick je osjetio kako mu se mišići napinju dok se spremao staviti Huga u dlan. Morao je djelovati sada i nadao se da ako Rojadas ima zamjenu, može je dobiti i nju. Nije mogao gledati kako se Maria žrtvuje. Baš kad je htio staviti Huga u ruku, začuo je pucnje. Prvi hitac pogodio je stražara s desne strane. Drugi je pogodio drugog smrznutog stražara. Rojadas se sklonio iza cijevi od metaka dok je dvorište bilo pod jakom vatrom. Nick je zgrabio Mariju za ruku. Strijelac je ležao na rubu izbočine, nastavljajući pucati brzinom munje.
  
  
  "Idemo!" viknuo je Nick. "U zaklonu smo!" Nick je povukao djevojku sa sobom i potrčao najbrže što je mogao prema suprotnom grmlju. Strijelac je nastavio pucati u prozore i vrata, prisiljavajući sve da se sklone. Nekoliko Rojadasovih ljudi uzvratilo je vatru, ali njihovi su hici bili neučinkoviti. Nick i Maria imali su dovoljno vremena da stignu do grmlja, a sada su se penjali uz liticu. Trnje i trnje ih je sve posjeklo, a Nick je vidio kako se Marijina bluza cijepa, otkrivajući većinu tih ukusnih grudi. Pucnjava je prestala, a Nick je čekao. Jedini zvukovi koje je mogao čuti bili su slabi zvukovi i vriskovi. Drveće mu je zaklanjalo pogled. Maria je naslonila glavu na njegovo rame i čvrsto se pritisnula uz njega.
  
  
  "Hvala ti, Nick, hvala ti", jecala je.
  
  
  "Ne moraš mi zahvaljivati, draga", rekao je. "Zahvali tom čovjeku s puškama." Znao je da stranac mora imati više od jedne puške. Čovjek je pucao prebrzo i preredovito da bi je mogao ponovno napuniti. Osim ako nije bio sam.
  
  
  "Ali došao si ovamo tražeći mene", rekla je čvrsto ga zagrlivši. "Riskirao si život da me spasiš. Bravo, Nick. Nitko koga poznajem to nikada nije učinio. Kasnije ću ti se puno zahvaliti, Nick. To je sigurno." Razmišljao je da joj kaže da nema vremena za to jer ima toliko posla. Odlučio je da neće. Sada je bila sretna. Zašto bi joj onda pokvario zabavu? Malo zahvalnosti dobro je došlo djevojci, posebno lijepoj.
  
  
  "Hajdemo", rekao je. "Moramo se vratiti u Rio. Možda ipak mogu spriječiti katastrofu."
  
  
  Upravo je pomagao Mariji da ustane kad je začuo glas koji ga zove.
  
  
  "Senor Nick, evo me, je li tako?"
  
  
  "Jorge!" viknuo je Nick kad je vidio čovjeka kako izlazi. U jednoj je ruci držao dva pištolja, a u drugoj jedan. "Mislio sam... Nadao sam se."
  
  
  Muškarac je toplo zagrlio Nicka. "Amigo", rekao je Brazilac. "Moram se još jednom ispričati. Mora da sam stvarno glup, zar ne?"
  
  
  "Ne", odgovorio je Nick. "Nisam glup, samo sam malo tvrdoglav. Sad si ovdje? To dokazuje."
  
  
  "Nisam mogao izbaciti ono što si rekao iz glave", rekao je Jorge pomalo tužno. "Počeo sam razmišljati i mnogo toga što sam prije potisnuo u kutke svog uma izašlo je na vidjelo. Sve mi je postalo jasno. Možda me uznemirilo tvoje spominjanje slijepog šefa policije u Los Reyesu. U svakom slučaju, više to nisam mogao izbjegavati. Stavio sam svoje osjećaje po strani i gledao na stvari onako kako bi to učinio šef policije. Kad sam na radiju čuo da je Vivian Dennison ubijena, znao sam da nešto nije u redu. Znao sam da nećeš napustiti zemlju po mojoj zapovijedi. To nije tvoj put, Señor Nick. Pa sam se pitao, kamo ćeš onda otići? Odgovor je bio dovoljno jednostavan. Došao sam ovamo, čekao i dobro pogledao. Vidio sam dovoljno."
  
  
  Odjednom je Nick začuo buku teških motora. "Školski autobusi", rekao je. "Vidio sam tri autobusa parkirana iza misije. Na putu su. Vjerojatno će nas tražiti."
  
  
  "Ovuda", rekao je Jorge. "Postoji stara špilja koja probija planinu. Tamo sam se igrao kad sam bio dijete. Nikad nas tamo neće pronaći."
  
  
  S Jorgeom naprijed i Marijom u sredini, krenuli su preko kamenitog tla. Prošli su samo stotinjak metara kad ih je Nick pozvao. "Čekaj malo", rekao je. "Slušaj. Kamo idu?"
  
  
  "Motori se gase", rekao je Jorge mršteći se. "Nastavljaju dalje. Neće nas tražiti!"
  
  
  "Naravno da ne", ljutito je viknuo Nick. "Kako glupo od mene. Idu u Rio. To je sve što Rojadas sada može učiniti. Nema vremena da nas progoni. Dovest će svoje ljude tamo, a oni će se onda stopiti s gomilom, spremni za napad."
  
  
  Zastao je i ugledao zbunjene izraze lica Jorgea i Marije. Potpuno je zaboravio da ne znaju. Kad je Nick završio s govorom, izgledali su malo blijedo. Provjeravao je sve moguće načine da osujeti plan. Nije bilo vremena da kontaktira predsjednika ili druge vladine dužnosnike. Nesumnjivo su bili na putu ili su prisustvovali svečanostima. Čak i da ih je mogao kontaktirati, vjerojatno mu ionako ne bi vjerovali. "Karneval u Riju pun je ljudi koji vole zabavu, a dok su provjerili poziv, pretpostavljajući da jesu, bilo je prekasno."
  
  
  "Slušajte, moj policijski auto je odmah niz cestu", rekao je Jorge. "Vratimo se u grad i vidimo možemo li išta učiniti."
  
  
  Nick i Maria su ih slijedili i za nekoliko minuta, uz zavijanje sirena, vozili su se kroz planine do Los Reyesa.
  
  
  "Ne znamo ni kako će izgledati na Karnevalu", ljutito reče Nick, lupajući šakama po vratima. Nikad se nije osjećao tako nemoćno. "Možeš se kladiti da se dotjeruju. Kao i nekoliko stotina tisuća drugih ljudi." Nick se okrenuo prema Mariji. "Jesi li ih čula kako o nečemu razgovaraju?" upitao je djevojku. "Jesi li ih čula kako razgovaraju o Karnevalu, o nečemu što bi nam moglo pomoći?"
  
  
  "Izvan kamere, mogla sam čuti kako žene zadirkuju muškarce", prisjetila se. "Stalno su ih zvali Chuck i govorili: 'Muito prazer, Chuck... drago mi je što sam te upoznao, Chuck.' Stvarno su se zabavljali."
  
  
  "Chuck?" ponovi Nick. "Što to opet znači?"
  
  
  Jorge se ponovno namrštio i skrenuo autom na autocestu. "To ime nešto znači", rekao je. "Ima veze s poviješću ili legendom. Daj mi da razmislim o tome na trenutak. Povijest... legenda... čekaj, shvaćam! Chuck je bio majanski bog. Bog kiše i groma. Njegovi sljedbenici bili su poznati pod istim imenom... Chuck, zvali su ih Crveni."
  
  
  "To je to", viknuo je Nick. "Prerušit će se u majanske bogove kako bi se mogli prepoznati i surađivati. Vjerojatno će raditi po nekom fiksnom planu."
  
  
  Policijski automobil zaustavio se ispred postaje, a Jorge je pogledao Nicka. "Znam nekoliko ljudi u planinama koji rade što im kažem. Vjeruju mi. Vjerovat će mi. Okupit ću ih i odvesti u Rio. Koliko ljudi Rojadas ima sa sobom, gospodine Nick?"
  
  
  "Oko dvadeset pet."
  
  
  "Ne mogu povesti više od deset. Ali možda će to biti dovoljno ako stignemo tamo prije nego što Rojadas udari."
  
  
  "Koliko će vremena proći prije nego što okupiš svoje ljude?"
  
  
  Jorge se nasmiješio. "To je najgore. Većina njih nema telefone. Morat ćemo ih skupljati jednog po jednog. To dugo traje."
  
  
  "A vrijeme nam je očajnički potrebno", rekao je Nick. "Rojadas je već na putu i sada će postaviti svoje ljude u gomilu, spremne da napadnu na njegov znak. Kupit ću si malo vremena, Jorge. Idem sam."
  
  
  Šef policije bio je zapanjen. "Samo vi, gospodine Nick. Samo protiv Rojadasa i njegovih ljudi? Bojim se da čak ni vi to ne možete učiniti."
  
  
  "Ne ako su vladini ljudi već tamo. Ali mogu biti u Riju do podneva. Zauzet ću Rojadasove ljude kako ne bi mogli početi ubijati. Barem se nadam da će uspjeti. A ako uspiješ, imat ćeš taman toliko vremena da pronađeš svoje ljude. Sve što trebaju znati jest uhvatiti bilo koga odjevenog kao majanski bog."
  
  
  "Sretno, amigo", rekao je Brazilac. "Uzmi moj auto. Imam ih još nekoliko ovdje."
  
  
  "Stvarno misliš da ih možeš dovoljno dugo zaokupiti?" upitala je Maria, sjedajući u auto pokraj njega. "Sam si, Nick."
  
  
  Uključio je sirenu i krenuo.
  
  
  "Draga, svakako ću pokušati", rekao je tmurno. "Ovo neće samo Rojadas i njegov pokret ili katastrofa značiti za Brazil. Ima tu puno više. Veliki igrači iza kulisa sada žele vidjeti može li glupi mali diktator poput Fidela ovo izvesti. Ako uspije, to znači cijeli novi val sličnih previranja diljem svijeta u budućnosti. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi. Brazil ne smije dopustiti da se to dogodi. Ja ne smijem dopustiti da se to dogodi. Da poznaješ mog šefa, znao bi što mislim."
  
  
  Nick joj je uputio osmijeh pun smjelosti, samopouzdanja, hrabrosti i čeličnih živaca. "Bit će sam", rekla je Maria ponovno samoj sebi, gledajući zgodnog, snažnog muškarca koji je sjedio pokraj nje. Nikada nije poznavala nikoga poput njega. Znala je da ako itko to može, to je on. U sebi se molila za njegovu sigurnost.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 9
  
  
  
  
  
  "Mogu li vam se pridružiti?" upitala je Maria s vrata svog stana. Putovanje su završili u rekordnom roku. "Možda vam mogu nečim pomoći."
  
  
  "Ne", rekao je Nick. "Već sam zabrinut za vlastitu sigurnost."
  
  
  Htio je pobjeći, ali ga je zagrlila i brzo poljubila svojim mekim, vlažnim i zavodljivim usnama. Pustila ga je i otrčala u zgradu. "Molit ću se za tebe", rekla je gotovo jecajući.
  
  
  Nick je otišao na Floriano Square. Jorge je rekao da će se tamo vjerojatno održati otvorenje. Ulice su već bile pune karnevalskih povorki, što je onemogućavalo vožnju. Jedino što se kretalo kroz gomilu bili su ukrašeni automobili, svaki sa svojom temom i obično ispunjen oskudno odjevenim djevojkama. Bez obzira na to koliko je njegov cilj bio važan i smrtonosan, nije mogao ignorirati ljepotu djevojaka oko sebe. Neke su bile bijele, neke svijetlosmeđe, druge gotovo crne, ali sve su bile dobro raspoložene i zabavljale su se. Nick je pokušao izbjeći tri od njih, ali bilo je prekasno. Zgrabili su ga i prisilili na ples. Bikiniji ' Bili su odjeveni kao da su im bikiniji posuđeni od petogodišnjih predškolaca. "Ostani s nama, slatki dečko", rekla je jedna od njih, smijući se i pritišćući grudi uz njega. "Zabavit ćeš se, obećavam."
  
  
  "Vjerujem ti, dušo", odgovorio je Nick smijući se. "Ali imam spoj s Bogom."
  
  
  Iskliznuo im je iz ruku, pljesnuo je po leđima i nastavio. Trg je bio šaren događaj. Pozornica je bila prazna, osim nekoliko, vjerojatno nižih časnika. Uzdahnuo je s olakšanjem. Sama pozornica bila je četvrtasta i sastojala se od pokretne čelične konstrukcije. Izbjegao je još nekoliko veseljaka i počeo tražiti u gomili kostim majanskog boga. Bilo je teško. Bila je gomila ljudi, a kostimi raznoliki. Ponovno se osvrnuo i odjednom ugledao platformu dvadesetak metara od pozornice. Platforma je bila mali majanski hram i bila je napravljena od papier-mâchéa. Na njoj je bilo desetak ljudi odjevenih u kratke ogrtače, duge hlače, sandale, maske i kacige s perjem. Nick se tmurno nasmiješio. Već je mogao vidjeti Rojadasa. Bio je jedini s narančastim perom na kacigi, a bio je na čelu platforme.
  
  
  Nick se brzo osvrnuo oko sebe, uočavajući preostale muškarce u gomili. Tada mu je pozornost privukla mala četvrtasta predmeta koja su muškarci nosili na zapešćima, pričvršćena za pojas. Imali su radio stanice. Proklinjao je sve. Barem je Rojadas dobro promislio o ovom dijelu plana. Znao je da će mu radio stanice otežati posao. Baš kao i platforma. Rojadas je odande mogao sve vidjeti. Požurio bi izdati naredbe čim bi vidio da se Nick sukobljava s jednim od svojih ljudi.
  
  
  Nick je nastavio nizom kuća sa strane trga jer je tamo bilo manje ljudi. Sve što je mogao učiniti bilo je uletjeti u gomilu na zabavi. Samo je promatrao sve kad je osjetio kako ga hladan, tvrdi predmet bocne u rebra. Okrenuo se i ugledao čovjeka kako stoji pokraj sebe. Čovjek je nosio poslovno odijelo, imao je visoke jagodice i kratku kosu.
  
  
  "Počni se vraćati", rekao je. "Polako. Jedan krivi pokret i sve je gotovo."
  
  
  Nick se vratio u zgradu. Taman je htio nešto reći čovjeku kad je dobio snažan udarac u uho. Ugledao je crvene i žute zvijezde, osjetio kako ga vuče niz hodnik i izgubio je svijest...
  
  
  Glava ga je boljela, a u poluotvorenim očima ugledao je prigušeno svjetlo. Potpuno ih je otvorio i pokušao zaustaviti vrtnju pred očima. Slabo je razaznao zid i dvije figure u poslovnim odijelima s obje strane prozora. Nick je pokušao sjesti, ali ruke i noge su mu bile svezane. Prvi čovjek mu je prišao i odvukao ga do stolice kraj prozora. Očito je to bila jeftina hotelska soba. Kroz prozor je mogao vidjeti sve što se događa na trgu. Dvojica muškaraca su šutjela, a Nick je vidio da jedan od njih drži pištolj i uperi ga kroz prozor.
  
  
  "Odavde možeš vidjeti kako se to događa", rekao je Nicku s izrazitim ruskim naglaskom. To nisu bili Rojadasovi ljudi, a Nick se ugrizao za usnicu. Sam je kriv. Previše je pažnje posvećivao Rojadasu i njegovim ljudima. Usput, sam vođa pobunjenika rekao mu je da radi samo s dva profesionalca.
  
  
  "Rojadas ti je rekao da ću ga progoniti?" upitao je Nick.
  
  
  "Rojadas?" rekao je čovjek s pištoljem, prezrivo se cereći. "On čak ni ne zna da smo ovdje. Odmah su nas poslali ovamo da saznamo zašto nam naši ljudi nisu ništa rekli. Kad smo jučer stigli i čuli da ste ovdje, odmah smo shvatili što se događa. Rekli smo našim ljudima i morali smo vas što prije zaustaviti."
  
  
  "Dakle, pomažeš Rohadasu u njegovoj pobuni", zaključio je Nick.
  
  
  "Istina", priznao je Rus. "Ali za nas je to samo sporedni cilj. Naravno, naši ljudi žele uspjeti, ali ne žele se izravno miješati. Nismo očekivali da ćemo vas moći zaustaviti. Bilo je neočekivano lako."
  
  
  "Neočekivano", pomisli Nick. "Samo reci. Jedan od onih neočekivanih obrata koji mijenjaju tijek povijesti." Zauzeli su položaj na trgu, vidjeli ga kako im se približava i intervenirali. Kad je pogledao kroz prozor, osjećao se daleko s jedne strane, a blizu svog cilja s druge.
  
  
  "Mogli bismo te upucati i onda otići kući", ponovio je jedan od Rusa. "Ali mi smo profesionalci, kao i vi. Riskiramo što je manje moguće. Dolje je puno buke i pucanj bi vjerojatno prošao nezapaženo. Ali ne riskiramo ništa. Pričekat ćemo dok Rojadas i njegovi ljudi ne počnu pucati. To bi bio kraj karijere slavnog N3. Pomalo je šteta što je moralo biti ovako, u maloj, pretrpanoj hotelskoj sobi, zar ne?"
  
  
  "Potpuno se slažem", rekao je Nick.
  
  
  "Zašto me ne oslobodiš i ne zaboraviš na sve?"
  
  
  Hladan osmijeh pojavio se na Rusovom licu. Pogledao je na sat. "Neće dugo", rekao je. "Onda ćemo vas zauvijek osloboditi."
  
  
  Drugi muškarac prišao je prozoru i počeo promatrati prizor ispod. Nick ga je vidio kako sjedi na stolici s pištoljem i nogama naslonjenim na okvir. Muškarac je nastavio uperivati pištolj u Nicka. Ostali su šutljivi, osim kada su komentirali bikini ili odijelo. Nick je pokušao odvezati užad na zapešćima, ali bezuspješno. Zapešća su ga boljela i osjetio je navalu krvi. Očajnički je počeo tražiti izlaz. Nije mogao bespomoćno gledati pokolj. Boljelo bi puno više nego da ga upucaju kao psa. Vrijeme je gotovo isteklo. Ali mačka stjerana u kut radila je čudne skokove. Nick je imao smion, očajan plan.
  
  
  Pretjerano je micao nogama, iskušavajući užad. Rus je to vidio. Hladno se nasmiješio i ponovno pogledao kroz prozor. Bio je siguran da je Nick bespomoćan, i to je bilo upravo ono čemu se Nick nadao. Killmasterove su oči lutale naprijed-natrag, procjenjujući udaljenosti. Imao je samo jednu priliku, a ako je želio uspjeti, sve je moralo ići pravim redoslijedom.
  
  
  Čovjek s pištoljem još je uvijek njihao nogama na prozorskoj dasci, naslonjen na stražnje noge stolca. Pištolj u njegovoj ruci bio je uperen točno pod pravim kutom. Nick je pažljivo prebacivao težinu na stolcu, naprežući mišiće poput opruga koje će se svakog trena opustiti. Ponovno je sve pregledao, duboko udahnuo i svom snagom udario nogom.
  
  
  Noge su mu dodirnule stražnje noge stolice na kojoj je bio Rus. Stolica je iskliznula ispod čovjeka. Rus je refleksno povukao okidač i pucao drugom čovjeku ravno u lice. Onaj s pištoljem pao je na tlo. Nick je skočio na čovjeka i sletio s koljenima na njegov vrat. Osjetio je kako mu sav zrak izlazi iz tijela i čuo je pucanj. Teško je pao na tlo, a Rus mu je očajnički uhvatio grlo. Preko lica mu je prešla užasna grimasa. Borio se da diše, ruke su mu se grčevito pomicale. Lice mu je postalo jarko crveno. Tijelo mu se snažno treslo, grčevito napelo i odjednom se ukočilo. Nick je brzo pogledao drugog čovjeka, koji je visio napola kroz prozor.
  
  
  Uspjelo je, ali izgubio je puno dragocjenog vremena, a i dalje je bio vezan. Centimetar po centimetar, kretao se prema staromodnom metalnom krevetu. Neki dijelovi bili su neravni i malo oštri. Trljao je užad oko zapešća o njih. Konačno je osjetio kako napetost u užadima popušta i okretom ruku uspio ih je osloboditi. Oslobodio je gležnjeve, zgrabio Rusov pištolj i istrčao van.
  
  
  Računao je na Huga i njegove snažne ruke da se obračunaju s Rojadasovim ljudima. Bilo je previše ljudi, previše djece i previše nevinih da bi riskirao pucnjavu. Ipak, možda je to bilo potrebno. Stavio je pištolj u džep i potrčao u gomilu. Izbjegao je skupinu gostiju i probijao se kroz gomilu. Rojadasove ljude bilo je lako uočiti po odijelima. Još su uvijek stajali na istim mjestima. Dok je Nick snažno gurao laktom, primijetio je pokret u gomili. Formirali su skupinu veseljaka koji će plesati cijeli dan, dovodeći i izvodeći ljude. Vođa bloka stajao je pokraj dvojice maskiranih ubojica. Nick se pridružio skupini na kraju i počeli su plesati polonezu među ljudima. Nicka su neceremonijalno vukli naprijed. Dok su prolazili pored dva majanska boga, Nick je brzo iskočio iz reda i udario svojim štiklama tihog, nevidljivog glasnika smrti. To nije bio baš Nickov stil - ubijanje ljudi bez upozorenja i bez kajanja. Ipak, nije poštedio ovu dvojicu. Bile su to zmije, spremne napasti nevine, zmije odjevene poput veseljaka.
  
  
  Kad je jedan čovjek iznenada vidio kako mu drug pada, okrenuo se i ugledao Nicka. Pokušao je izvući pištolj, ali stiletto ga je ponovno udario. Nick je uhvatio čovjeka i položio ga na pod kao da je mrtav pijan.
  
  
  Ali Rojadas je to vidio i vrlo dobro je znao što se događa. Nick je pogledao platformu i vidio vođu pobunjenika kako razgovara na radiju. Mala prednost koju je imao, element iznenađenja, nestala je, shvatio je, kada je vidio tri majanska boga kako se približavaju. Sagnuo se iza tri djevojke s velikim košarama voća od papier-mâchéa na glavama i krenuo prema redu zgrada. Sinula mu je ideja. Muškarac u gusarskom kostimu stajao je ispred vrata. Nick je pažljivo prišao čovjeku i iznenada ga zgrabio. Namjerno je pritisnuo određene živčane točke, a čovjek je izgubio svijest. Nick je obukao kostim i stavio flaster na oko.
  
  
  "Oprosti, prijatelju", rekao je nepomičnom sudioniku zabave.
  
  
  Nastavljajući dalje, ugledao je dvojicu ubojica nekoliko metara dalje, kako iznenađeno promatraju gomilu. Prišao im je, stao između njih i uzeo Huga u lijevu ruku. Obje ruke su mu dodirnule muškarce. Osjetio je kako se guše i vidio ih kako se srušavaju.
  
  
  "Ubij dvije ptice jednim udarcem", rekao je Nick. Vidio je iznenađenje prolaznika i ljubazno se nasmiješio.
  
  
  "Smiri se, amigo", veselo je pozvao. "Rekao sam ti da ne piješ previše." Prolaznici su se okrenuli, a Nick je povukao čovjeka na noge. Čovjek se spotaknuo, a Nick ga je bacio u zgradu. Okrenuo se taman na vrijeme da vidi trećeg majanskog boga kako juri prema njemu s velikim lovačkim nožem.
  
  
  Nick je skočio natrag u kuću. Nož je probio gusarsko odijelo. Muškarčeva brzina ga je bacila na Nicka, poslavši obojicu na tlo. Nickova glava udarila je u tvrdi rub kacige. Bol ga je razbjesnila. Zgrabio je napadačevu glavu i snažno je zalupio o tlo. Muškarac je bio u posljednjim konvulzijama. Nick je zgrabio radio i istrčao van, držeći ga na uhu. Čuo je Rojadasov ljutiti krik kroz radio.
  
  
  "Eno ga", viknuo je poglavica. "Pustili su ga, idioti. Eno onog pirata u crvenoj tkanini i s povezom za oko... pored velike zgrade. Uhvatite ga! Brzo!"
  
  
  Nick je ispustio radio i potrčao niz usku stazu na rubu gomile. Vidio je još dvojicu pernatih ubojica kako se odvajaju od gomile da ga slijede. U tom trenutku, gost zabave odjeven u crvenu košulju, ogrtač i masku vraga prošao je pored Nicka i potrčao niz usku uličicu. Nick je slijedio vraga, a kad su stigli do sredine uličice, zgrabio ga je. Učinio je to što je nježnije mogao. Nick je naslonio čovjeka na zid i obukao kostim vraga.
  
  
  "Počeo sam kao gusar, a sada sam promaknut u vraga", promrmljao je. "Takav je život, čovječe."
  
  
  Upravo je izlazio iz uličice kad su se napadači razišli i počeli ga tražiti na rubu gomile.
  
  
  "Iznenađenje!" viknuo je na prvog čovjeka, snažno ga udarivši u trbuh. Kad se čovjek presavio, Nick ga je još jednom brzo potapšao po vratu i pustio ga da padne naprijed. Potrčao je za ostalima.
  
  
  "Glava ili rep!" Nick se veselo nasmiješio, zgrabio drugog čovjeka za ruku i zalupio njome o stup ulične rasvjete. Uzeo mu je pištolj i vratio se drugom čovjeku da učini isto. Ova dvojica bi još uvijek mogla imati problema s pištoljima. Zastao je kako bi pogledao preko gomile na peronu. Rojadas je sve vidio i ljutito je pokazivao na Nicka. Nicku je do sada išlo dobro, ali počeo je pretraživati ulicu tražeći Jorgea i njegove ljude. Ničega nije bilo na vidiku, a kad je pogledao natrag prema peronu, vidio je da je Rojadas, očito vrlo zabrinut, poslao sve svoje ljude za njim. Formirali su dva reda i probijali se kroz gomilu, približavajući mu se poput kliješta. Odjednom je Nick vidio kako se masa dijeli na dva dijela. Stajao je ispred skupine i vidio kako prolazi još jedan peron.
  
  
  Kočija je bila prekrivena cvijećem, a vijenac je visio iznad cvjetnog prijestolja. Djevojka s kovrčavom plavom kosom sjedila je na prijestolju, okružena drugim djevojkama s visokim bob frizurama i dugim haljinama. Dok je gomila jurila prema platformi, Nick je ponovno pogledao. Sve djevojke bile su jako našminkane, a njihovi pokreti pretjerano preuveličani dok su bacale cvijeće u gomilu. "Dovraga", zarežao je Nick. "Možda sam i idiot ako nisu transvestiti."
  
  
  Neki su trčali iza platforme, hvatajući cvijeće koje su "djevojke" bacile što je gracioznije moguće. Prvi red pernatih kostima stigao je do suprotne strane gomile. Vrag se pobrinuo da platforma ostane između njega i njegovih protivnika. Znao je da se skriva od njih i ubrzao je korak dok su kolica stigla do ruba gomile. Nespretna kolica zapela su na kraju ulice na blagom zavoju. Nick i još nekoliko njih još su trčali uz njih. Dok se automobil okretao, zatražio je od "plavuše" ružu. Lik se nagnuo naprijed da mu pruži cvijet. Nick ga je uhvatio za zapešće i povukao. Muškarac u crvenoj haljini, dugim crnim rukavicama i plavoj periki pao mu je u naručje. Prebacio je dječaka preko ramena i potrčao niz uličicu. Gomila se počela divlje smijati.
  
  
  Nick se nasmijao jer je znao zašto se smiju. Razmišljali su o razočaranju koje ga je čekalo. Položio je čovjeka na ulicu i skinuo kostim vraga. "Obuci ovaj kostim, draga", rekao je.
  
  
  Odlučio je jednostavno ostaviti grudnjak. Možda nije bio osobito privlačan, ali djevojka se jednostavno morala zadovoljiti onim što je imala. Kad se vratio, ugledao je dva reda ubojica u odijelima poredanih u polukrug. Zvuk sirena koje su se približavale prestrašio ga je.
  
  
  To su bili Jorgeovi ljudi! Brzo je pogledao Rojadasovu platformu. Davao je naredbe preko radija, a Nick je vidio kako se Rojadasovi ljudi ponovno miješaju s gomilom. Odjednom je ugledao plavu košulju i kapu kako izlaze iz uličice. Nekoliko muškaraca u radnoj odjeći, naoružanih krampovima i lopatama, potrčalo je za njim. Jorge je uočio Rojadasove ljude i dao naredbe. Nick je napravio nekoliko koraka naprijed dok ga nije sudario pernati ubojica.
  
  
  "Desculpe, senhorita", rekao je čovjek. - Žao mi je.
  
  
  "Huplak!" viknuo je Nick, okrećući čovjeka ulijevo. Čovjekova glava udarila je o kaldrmu. Nick mu je uzeo pištolj, ispraznio spremnik i bacio oružje. Drugi bog je tek uspio vidjeti nekoga u crvenoj haljini kako se naginje nad njegovim prijateljem.
  
  
  "Hej", viknuo je Nick prodornim glasom. "Mislim da ti je prijatelj bolestan."
  
  
  Čovjek je brzo potrčao. Nick je čekao da se približi, a zatim ga je udario svojom štiklom. Ubojica se automatski nagnuo naprijed i kriknuo od boli. Nick ga je brzo udario aperkatom koljenom, a čovjek je pao naprijed. Pogledao je oko sebe i vidio Jorgeove ljude kako se obračunavaju s ostalim ubojicama. Međutim, to ne bi uspjelo. U svakom slučaju bi propali. Rojadas je još uvijek bio na platformi, nastavljajući izdavati naredbe preko radija. Jorge i njegovi ljudi već su uhvatili dosta ubojica, ali Nick je vidio da to nije dovoljno. Rojadas je imao još oko šest ljudi u gomili. Nick je brzo skinuo haljinu, periku i visoke pete. Znao je da Rojadas i dalje potiče svoje ljude da se drže svog plana. Nastavio je inzistirati da to još uvijek može uspjeti.
  
  
  Najgore od svega je bilo to što je bio u pravu.
  
  
  Visoki muškarci popeli su se na podij. Rojadasov plutajući brod bio je predaleko da bi ga stigao na vrijeme. Nick mu je probio put. Više nije mogao kontaktirati Rojadasa, ali možda još uvijek može. Isprva je pokušao progurati se, ali kad mu to nije uspjelo, počeo je puzati. Već je prije gledao pozornicu. Bila je potpuno nerazlučiva.
  
  
  Konačno, pred njim su se pojavili dugi čelični nosači, pričvršćeni dugim željeznim vijcima. Pregledao je konstrukciju i pronašao tri mjesta gdje bi mogao dobiti oslonac. Nagnuo se i oslonio na jednu od prečki. Noge su mu utonule u šljunak. Prebacio je težinu i pokušao ponovno. Prečka mu se zabila u rame, a čuo je kako mu se košulja cijepa dok je naprezao mišiće leđa. Vijak je lagano popustio, ali bilo je dovoljno. Izvukao je oslonac, pao na koljena i počeo nervozno disati.
  
  
  Slušao je, očekujući da će čuti početne salve. Znao je da su to sekunde. Druga motka bila je puno lakša. Podigao je pogled i vidio da mjesto tone. Treća motka bila je najteža. Prvo ju je morao izvući, a zatim zaroniti ispod podija, inače bi bio zdrobljen. Treća motka bila je najbliža rubu pozornice i najniža tlu. Stavio je leđa pod šank i podigao ga. Zario mu se u kožu, a mišići leđa su ga boljeli. Povukao je ručku svom snagom, ali nije bilo koristi. Ponovno je izvio leđa i povukao ručku. Ovaj put je uspjelo i zaronio je ispod nje.
  
  
  Pozornica se srušila i odjeknuli su glasni krici. Sutra će biti mnogo dužnosnika s modricama i ogrebotinama. Ali barem je Brazil još uvijek imao vladu, a Ujedinjeni narodi zadržali bi jednu članicu. Odmah nakon što se pozornica srušila, čuo je pucnje i mračno se nasmijao. Bilo je prekasno. Ustao je, stao na rogove i osvrnuo se. Gomila je eliminirala preostale ubojice. Jorge i njegovi ljudi ogradili su trg. Ali platforma je bila prazna, a Rojadas je pobjegao. Nick je mogao vidjeti samo bljesak narančastog svjetla kako se kreće prema dalekom kutu trga.
  
  
  Taj gad je još uvijek bio na slobodi. Nick je skočio sa svog mjesta i potrčao kroz kaos na pozornici. Dok se probijao kroz uličice uz trg, čuo je zavijanje sirena. Znao je da su svi veliki trgovi i avenije puni ljudi, a i Rojadas je to znao. Svakako bi otišao u sporedne ulice. Nick se proklinjao što nije dovoljno dobro poznavao Rija da presječe tog gada. Vidio je narančasti šešir kako leti iza ugla taman na vrijeme. Raskrižje je moralo voditi do sljedeće avenije, a Nick je, poput Rojadasa, ušao u prvu uličicu. Čovjek se okrenuo, a Nick ga je vidio kako vadi pištolj. Ispalio je jednom i Nick je bio prisiljen stati i skloniti se. Nakratko je razmišljao o izvlačenju pištolja, ali se onda predomislio. Bilo bi bolje da uhvati Rojadasa živog.
  
  
  Nick je osjetio bol u leđima. Svaka normalna osoba bi se zaustavila, ali Nick je stisnuo zube i ubrzao. Gledao je kako vođa pobunjenika baca kacigu. Nick se nasmijao u sebi. Znao je da se Rojadas sada znoji i ostaje bez daha. Nick je stigao do vrha brda i vidio Rojadasa kako prelazi mali trg.
  
  
  Upravo se zaustavio otvoreni trolejbus. Ljudi su visjeli posvuda. Osim što su sada nosili odijela, to je bio uobičajen prizor. Rojadas je uskočio, a Nick je pojurio za njim. Drugi koji su se upravo trebali ukrcati zaustavili su se kad su vidjeli čovjeka u odijelu kako prijeti vozaču pištoljem. Rojadas je imao besplatnu vožnju i tramvaj pun talaca u jednom zamahu.
  
  
  Nije bila samo sreća. Ovaj čovjek je ovdje došao namjerno. Sve je dobro pripremio.
  
  
  "Obveznice, gospodine", Nick je doviknuo jednom od muškaraca. "Kamo ide ovaj autobus?"
  
  
  "Siđi nizbrdo, a zatim na sjever", odgovorio je dječak.
  
  
  "Gdje će stati?" ponovno je upitao Nick. "Na posljednjoj stanici?"
  
  
  "U području mola Maua."
  
  
  Nick je stisnuo usne. Područje mola Mauá! Posrednik, Alberto Sollimage, bio je tamo. Zato je Rojadas i otišao tamo. Nick se okrenuo prema čovjeku pored sebe.
  
  
  "Moram ići do područja mola Mau'a", rekao je. "Kako da dođem tamo, možda taksijem? Ovo je vrlo važno."
  
  
  "Osim nekoliko taksija, ništa drugo ne radi", rekao je jedan dječak. "Taj čovjek je bio bandit, zar ne?"
  
  
  "Vrlo loše", rekao je Nick. "Upravo je pokušao ubiti vašeg predsjednika."
  
  
  Grupa ljudi izgledala je iznenađeno.
  
  
  "Ako na vrijeme stignem do područja mola Mau'a, mogu ga osvojiti", nastavio je Nick. "Koji je najbrži put? Možda znaš prečac."
  
  
  Jedan od dječaka pokazao je na parkirani kamion: "Znate li voziti, gospodine?"
  
  
  "Mogu voziti", rekao je Nick. "Imaš li ključeve za paljenje?"
  
  
  "Gurnut ćemo", rekao je dječak. "Vrata su otvorena. Ideš. Ionako je uglavnom nizbrdo, barem prvi dio puta."
  
  
  Zabavljači su se oduševljeno pripremili za guranje kamiona. Nick se nasmiješio i popeo za volan. Možda nije bio najbolji način prijevoza, ali je bio najbolji. I bio je brži od trčanja. O tome još nije razmišljao. Htio je zgrabiti Rožadasa i ne gledati njegovo iscrpljeno lice. Njegovi pomoćnici su uskočili straga, a on je vidio dečke kako stoje kraj bočnih prozora.
  
  
  "Slijedite tračnice trolejbusa, gospodine", viknuo je jedan od njih.
  
  
  Nisu oborili svjetski rekord, ali su krenuli naprijed. Kad god bi se cesta ponovno uspinjala ili ravnala, njegovi novi pomagači gurali bi kamion dalje. Gotovo svi su bili dječaci i stvarno su uživali. Nick je bio gotovo siguran da je Rojadas već stigao do skladišta i da će pomisliti da je ostavio Nicka na trgu. Konačno su stigli do ruba naselja Pier Mau'a i Nick je zaustavio automobil.
  
  
  "Muito abrigado, amigos", povikao je Nick.
  
  
  "Idemo s vama, gospodine", viknuo je dječak.
  
  
  "Ne", brzo je odgovorio Nick. "Hvala vam, ali ovaj čovjek je naoružan i vrlo opasan. Radije bih išao sam."
  
  
  Mislio je ono što im je rekao. Usput, takva bi skupina dječaka bila previše upadljiva. Nick je želio da Rojadas i dalje misli da nije u teškoj situaciji.
  
  
  Mahnuo je u znak pozdrava i potrčao niz ulicu. Nakon što je prošao vijugavu uličicu i uski prolaz, konačno je stigao do crno obojenih izloga trgovine. Ulazna vrata bila su otvorena, brava razbijena. Nick se oprezno ušuljao unutra. Sjećanja na njegov prethodni posjet još su uvijek bila svježa u njegovom umu. Unutra je bilo mrtvački tiho. Svjetlo je gorjelo na stražnjoj strani kutije. Izvukao je pištolj i ušao u trgovinu. Na podu je ležala otvorena kutija. Po komadima drveta koji su ležali na podu, mogao je zaključiti da je na brzinu provaljena. Kleknuo je pokraj nje. Bila je to prilično ravna kutija s malom crvenom točkom na njoj. Unutrašnjost je bila ispunjena slamom, a Nick je pažljivo posegnuo unutra rukama. Sve što je pronašao bio je mali komad papira.
  
  
  To su bile tvorničke upute: napuhujte pažljivo, polako.
  
  
  Nick je bio duboko zamišljen. "Napuhaj polako", ponovio je nekoliko puta, ustajući. Ponovno je pogledao praznu kutiju. Bio je to... čamac! Područje mola Mauá graniči sa zaljevom Guanabara. Rojadas je želio pobjeći čamcem. Naravno, postojala je dogovorena lokacija, vjerojatno jedan od malih otoka na pučini. Nick je trčao što je brže mogao prema zaljevu. Rojadas bi izgubio puno vremena napuhujući čamac. Nick je ispružio noge ispod svoje rupe i ubrzo ugledao plave vode zaljeva pred sobom. Rojadas još nije mogao isploviti. Dugi niz molova protezao se uz plažu. Sve je bilo potpuno pusto, jer su svi otišli na zabavu u centar grada. Tada je ugledao figuru kako kleči na rubu mola. Čamac je ležao na drvenim daskama doka.
  
  
  Nakon što je Rojadas provjerio svoj čamac, gurnuo ga je u vodu. Nick je ponovno podigao pištolj i pažljivo naciljao. Još ga je uvijek htio uhvatiti živog. Pucao je u rupu u čamcu. Vidio je kako Rojadas iznenađeno zuri u rupu. Čovjek se polako uspravio i vidio Nicka kako mu prilazi s pištoljem uperenim u njega. Poslušno je podigao ruke.
  
  
  "Izvadi pištolj iz futrole i baci ga. Ali polako", naredio je Nick.
  
  
  Rojadas je poslušao, a Nick je bacio pištolj. Pao je u vodu.
  
  
  "Ni vi nikad ne odustajete, zar ne, gospodine?" Rojadas je uzdahnuo. "Izgleda da ste pobijedili."
  
  
  "Stvarno", lakonski reče Nick. "Uzmi brod. Htjet će znati odakle je došao. Htjet će znati svaki detalj tvog plana."
  
  
  Rojadas je uzdahnuo i uhvatio čamac sa strane. Bez zraka, bio je to samo izduženi, bezoblični komad gume. Vukao ga je za sobom dok je hodao. Čovjek se činio potpuno poraženim, očito iscrpljenim od sve svoje muževnosti. Zato se Nick malo opustio, i onda se to dogodilo!
  
  
  Dok je Rojadas prolazio pored njega, iznenada je bacio komad gume u zrak i njime udario Nicka u lice. Zatim je, brzinom munje, Rojadas skočio Nicku pred noge. Nick je pao i ispustio pištolj. Okrenuvši se, pokušao je izbjeći stubište, ali je pogođen u sljepoočnicu. Očajnički se pokušao uhvatiti za nešto, ali bezuspješno. Pao je u vodu.
  
  
  Čim je izronio, vidio je Rojadasa kako uzima pištolj i cilja. Brzo se sagnuo, a metak ga je promašio. Brzo je otplivao ispod mola i izronio između skliskih stupova. Čuo je Rojadasa kako polako korača naprijed-natrag. Odjednom je stao. Nick se trudio stvarati što manje buke. Čovjek je stajao na desnoj strani mola. Nick se okrenuo i pogledao. Očekivao je da će vidjeti čovjekovu debelu glavu kako visi preko ruba. Nick je odmah nestao kad je Rojadas ponovno pucao. Dva hica od Rojadasa i jedan od samog Nicka: ukupno tri. Nick je izračunao da su u pištolju ostala samo tri metka. Isplivao je ispod mola i izronio uz glasan zvuk. Rojadas se brzo okrenuo i pucao. Još dva, rekao je Nick sam sebi. Ponovno je zaronio, otplivao ispod mola i izronio na drugoj strani. Tiho se dovukao do ruba mola i vidio Rohadasa kako stoji okrenut leđima prema njemu.
  
  
  "Rojadas", viknuo je. "Pogledaj oko sebe!"
  
  
  Muškarac se okrenuo i ponovno pucao. Nick je brzo pao u vodu. Izbrojao je dva pucnja. Ovaj put je izronio ispred mola, gdje su bile ljestve. Popeo se na njih, izgledajući poput morskog čudovišta. Rojadas ga je vidio, povukao okidač, ali nije čuo ništa osim klika udarne igle koja je udarila u prazan spremnik.
  
  
  "Trebao bi naučiti brojati", rekao je Nick. Krenuo je naprijed. Čovjek ga je htio napasti, držeći ruke ispred sebe poput dva ovna za razbijanje.
  
  uho. Nick ga je zaustavio lijevim krošeom. Ponovno ga je pogodio u oko i krv je šiknula. Odjednom se sjetio krvi jadne djevojke na misiji. Nick ga je sada neprestano udarao. Rojadas se od udaraca ljuljao s jedne strane na drugu. Pao je na drveni mol. Nick ga je podigao i zamalo mu je srušio glavu s ramena. Čovjek se ponovno uspravio, a oči su mu bile divlje i prestrašene. Kad mu se Nick ponovno približio, povukao se. Rojadas se okrenuo i potrčao do ruba mola. Bez čekanja, zaronio je.
  
  
  "Stani!" viknuo je Nick. "Preplitko je." Trenutak kasnije, Nick je čuo glasan tresak. Dotrčao je do ruba mola i ugledao nazubljene stijene kako strše iz vode. Rojadas je visio ondje poput velikog leptira, a voda je postala crvena. Nick je gledao kako valovi odvlače tijelo sa stijena i ono tone. Duboko je udahnuo i otišao.
  
  
  
  
  
  
  
  Poglavlje 10
  
  
  
  
  
  Nick je pritisnuo zvono na vratima i čekao. Cijelo jutro je proveo s Jorgeom, a sada se osjećao pomalo tužno jer je morao otići.
  
  
  "Hvala ti, amigo", rekao je šef policije. "Ali uglavnom zbog mene. Otvorio si mi oči za toliko toga. Nadam se da ćeš me opet doći vidjeti."
  
  
  "Ako si Rijev povjerenik", odgovorio je Nick smijući se.
  
  
  "Nadam se da hoćete, gospodine Nick", rekao je Jorge grleći ga.
  
  
  'Vidimo se kasnije', rekao je Nick.
  
  
  Nakon što se oprostio od Jorgea, poslao je telegram Billu Dennisonu u kojem ga je obavijestio da ga čeka plantaža.
  
  
  Maria mu je otvorila vrata, zagrlila ga i prislonila svoje meke usne na njegove.
  
  
  "Nick, Nick", promrmljala je. "Tako dugo čekaš. Voljela bih da mogu poći s tobom."
  
  
  Nosila je crveno judo odijelo. Kad joj je Nick stavio ruku na leđa, primijetio je da ne nosi grudnjak.
  
  
  "Napravila sam nam ukusan obrok", rekla je. "Pato s abacaxijem i arrozom."
  
  
  "Patka s ananasom i rižom", ponovi Nick. "Zvuči dobro."
  
  
  "Želiš li prvo jesti... ili kasnije, Nick?" upitala je, a oči su joj sjale.
  
  
  "Nakon čega?" upitao je ležerno. Na usnama joj se pojavio zavodljiv osmijeh. Podigla se na prste i poljubila ga, igrajući se jezikom u njegovim ustima. Jednom rukom otkopčala je remen, a odijelo joj je skliznulo s ramena. Nick je osjetio te prekrasne, meke, pune grudi.
  
  
  Mary je tiho zastenjala. "O, Nick, Nick", rekla je. "Danas imamo kasni ručak, u redu?"
  
  
  "Što kasnije to bolje", rekao je.
  
  
  Maria je vodila ljubav kao bolero. Počela je mučno polako. Koža joj je bila kremasta, a ruke su joj milovale njegovo tijelo.
  
  
  Kad ju je uzeo, jednostavno se pretvorila u divlju životinju. Napola jecajući, napola se smijući, vrisnula je od želje i uzbuđenja. Brzo se uzdižući do zenita, njezini kratki, bez daha krici pretvorili su se u jedno dugo stenjanje, gotovo stenjanje. Tada se iznenada ukočila. Došavši k sebi, privila se u njegov zagrljaj.
  
  
  "Kako žena nakon tebe može biti zadovoljna s drugim muškarcem?" upitala je Maria, ozbiljno ga gledajući.
  
  
  "Mogu to", rekao joj je s osmijehom. "Sviđa ti se netko baš takav kakav jest."
  
  
  "Hoćeš li se ikada vratiti?" upitala je sumnjičavo.
  
  
  "Vratit ću se jednog dana", rekao je Nick. "Ako postoji jedan razlog da se ičemu vratim, to si ti." Ostali su u krevetu do zalaska sunca. Učinili su to još dvaput prije večere, poput dvoje ljudi koji moraju živjeti s uspomenama. Sunce je upravo izlazilo kad je tužno i nevoljko otišao. Poznavao je mnogo djevojaka, ali nijedna od njih nije zračila takvom toplinom i iskrenošću kao Maria. Tihi glas u njemu govorio mu je da je dobro što mora otići. Mogao si voljeti ovu djevojku i voljeti na način koji si nitko u ovom poslu ne bi mogao priuštiti. Naklonost, strast, milost, čast... ali ne i ljubav.
  
  
  Uputio se ravno u zračnu luku do aviona koji ga je čekao. Neko je vrijeme promatrao mutne obrise planine Šećerna glava, a zatim je zaspao. "San je divna stvar", uzdahnuo je.
  
  
  
  
  Vrata Hawkovog ureda u sjedištu AXE-a bila su otvorena i Nick je ušao. Njegove plave oči iza naočala gledale su ga veselo i gostoljubivo.
  
  
  "Drago mi je što te opet vidim, N3", rekao je Hawk s osmijehom. "Izgledaš dobro odmoreno."
  
  
  "Pošteno?" rekao je Nick.
  
  
  "Pa, zašto ne, sine moj. Upravo si se vratio s odmora u ovom prekrasnom Rio de Janeiru. Kako je bilo na karnevalu?"
  
  
  "Jednostavno ubojito."
  
  
  Na trenutak mu se učinilo da je vidio čudan pogled u Hawkovim očima, ali nije bio siguran.
  
  
  "Dakle, jesi li se dobro provela?"
  
  
  "Ne bih ovo propustio ni za što na svijetu."
  
  
  "Sjećaš li se onih poteškoća o kojima sam ti pričao?" upitao je Hawk ležerno. "Čini se da su ih sami riješili."
  
  
  'Drago mi je to čuti.'
  
  
  "Pa onda pretpostavljam da znaš čemu se veselim", veselo reče Jastreb.
  
  
  'Što onda?'
  
  
  "Naravno, naći ću dobar posao za sebe."
  
  
  "Znaš čemu se veselim?" upitao je Nick.
  
  
  'Što će onda biti?'
  
  
  "Sljedeći praznik."
  
  
  
  
  
  
  * * *
  
  
  
  
  
  
  O knjizi:
  
  
  
  
  
  Ne mogavši ignorirati molbu za pomoć sina svog starog prijatelja, Todda Dennisona, Carter odustaje od planiranog odmora u Kanadi i, vođen instinktom i Wilhelminom, leti u Rio de Janeiro.
  
  
  Po dolasku, saznaje da je Dennison ubijen manje od četiri sata ranije, da je gotovo izbačen s ceste i susreće djevojku sa zadimljenim sivim očima. Tada "Killmaster" počinje loviti ubojice smrtonosnom preciznošću.
  
  Tučnjava koja godišnji karneval u Riju pretvara u zastrašujući spektakl; meci zamjenjuju konfete, a pucnji uzbuđujuću glazbu; za Nicka to postaje karneval ubojstava.
  
  
  
  
  
  
  Nick Carter
  
  Rodezija
  
  
  preveo Lev Šklovski
  
  
  Posvećeno ljudima tajnih službi Sjedinjenih Američkih Država
  
  Prvo poglavlje
  
  S mezanina njujorške zračne luke East Side, Nick je pogledao dolje, slijedeći Hawkove nejasne upute. "Lijevo od druge kolone. Ona s poštanskom kočijom. Elegantan tip u sivom tvidu s četiri djevojke."
  "Vidim ih."
  "Ovdje Gus Boyd. Promatrajte ih neko vrijeme. Možda ćemo vidjeti nešto zanimljivo." Smjestili su se natrag u zeleni salon s dva sjedala, okrenuti prema ogradi.
  Vrlo privlačna plavuša u prekrasno krojenom žutom pletenom odijelu razgovarala je s Boydom. Nick je pregledao fotografije i imena koja je proučio. Bila je to Bootie DeLong, koja je tri mjeseca živjela izvan Teksasa i, prema samodopadnom CIF-u (Konsolidiranoj obavještajnoj datoteci), bila je sklona podržavati radikalne ideje. Nick nije vjerovao takvim informacijama. Špijunska mreža bila je toliko opsežna i nekritična da su dosjei polovice studenata u zemlji sadržavali dezinformacije - sirove, obmanjujuće i beskorisne. Bootiein otac bio je H.F. DeLong, koji se od vozača kamiona za smeće uzdigao do milijunaša u građevinarstvu, nafti i financijama. Jednog dana, ljudi poput H.F.-a će čuti za ove afere, a eksplozija će biti nezaboravna.
  
  Jastreb reče: "Tvoj pogled je privučen, Nicholas. Koji?"
  
  "Svi izgledaju kao fini mladi Amerikanci."
  "Siguran sam da je osam drugih ljudi koji će vam se pridružiti u Frankfurtu jednako šarmantno. Vi ste sretnik. Trideset dana da se upoznate - da se dobro upoznate."
  "Imao sam druge planove", odgovorio je Nick. "Ne mogu se pretvarati da je ovo odmor." Iz glasa mu se izvukao prizvuk mrmljanja. Uvijek se to događalo kad je bio u akciji. Osjetila su mu se izoštrila, refleksi bili na oprezu, poput mačevalca u gardi, osjećao se obveznim i izdanim.
  Jučer je David Hawk pametno odigrao svoje karte - pitao je umjesto da zapovijeda. "Ako se žališ da si preumoran ili da se ne osjećaš dobro, N3, prihvatit ću to. Nisi jedini čovjek kojeg imam. Ti si najbolji."
  Nepokolebljivi prosvjedi koje je Nick formirao u glavi na putu do Bard Art Galleries - AXE-ove frontovske operacije - nestali su. Slušao je, a Hawk je nastavio, mudre, ljubazne oči ispod sijedih obrva bile su tmurno čvrste. "Ovo je Rodezija. Jedno od rijetkih mjesta na kojima nikad nisi bio. Znaš za sankcije. Ne djeluju. Rodezijci brodovima iz Beire u Portugalu prevoze bakar, kromit, azbest i druge materijale, s čudnim računima. Četiri pošiljke bakra stigle su u Japan prošli mjesec. Prosvjedovali smo. Japanci su rekli: 'Teretnice kažu da je ovo Južna Afrika. Ovo je Južna Afrika.' Dio tog bakra sada je u kontinentalnoj Kini."
  "Rodezijci su pametni. Hrabri su. Bio sam tamo. Crnci ih brojčano nadmašuju dvadeset prema jedan, ali tvrde da su za domoroce učinili više nego što bi ikada mogli učiniti za sebe. To je dovelo do prekida s Britanijom i sankcija. Moralnu ispravnost ili pogrešnost prepuštam ekonomistima i sociolozima. Ali sada prelazimo na zlato - i veću Kinu."
  Imao je Nicka i znao je to. Nastavio je: "Zemlja kopa zlato gotovo otkad ga je Cecil Rhodes otkrio. Sada čujemo o golemim novim nalazištima koja se protežu ispod nekih od njihovih poznatih zlatnih grebena. Rudnici, možda iz drevnog zimbabveanskog iskorištavanja ili novih otkrića, ne znam. Saznat ćete."
  Očarani i fascinirani, Nick je primijetio: "Rudnici kralja Salomona? Sjećam se - to je bio Rider Haggard? Izgubljeni gradovi i rudnici..."
  "Riznica kraljice od Sabe? Moguće." Tada je Hawke otkrio pravu dubinu svog znanja. "Što kaže Biblija? 1. Kraljevima 9:26, 28. 'I kralj Salomon sagradi flotu brodova... i dođu u Ofir i odande uzmu zlato i donesu ga kralju Salomonu.'" Afričke riječi Sabi i Aufur mogle bi se odnositi na drevnu Sabu i Ofir. To ćemo prepustiti arheolozima. Znamo da se zlato nedavno pojavilo u ovoj regiji, a odjednom čujemo da ga ima puno više. Što to znači u trenutnoj globalnoj situaciji? Pogotovo ako velika Kina može nakupiti pristojnu hrpu."
  Nick se namrštio. "Ali slobodni svijet će ga kupiti čim ga iskopaju. Mi imamo burzu. Proizvodno gospodarstvo ima polugu."
  "Obično da." Hawk je Nicku pružio debeli dosje i shvatio što mu je privuklo pažnju. "Ali ne bismo trebali zanemariti, prije svega, proizvodno bogatstvo osamsto milijuna Kineza. Ili mogućnost da će, nakon gomilanja zaliha, cijena porasti s trideset pet dolara po unci. Ili način na koji kineski utjecaj okružuje Rodeziju, poput vitica divovskog banjana. Ili - Judu."
  "Juda! - Je li on tamo?"
  "Možda. Priča se o čudnoj organizaciji ubojica koju predvodi čovjek s kandžama umjesto ruku. Pročitaj dosje kad budeš imao vremena, Nicholas. I nećeš imati puno. Kao što sam rekao, Rodezi su lukavi. Pronašli su većinu britanskih agenata. Čitali su Jamesa Bonda i sve to. Četvorica naših su pronađena bez daljnjeg odlaganja, a dvojica nisu."
  
  
  
  Naša velika tvrtka je očito tamo pod nadzorom. Dakle, ako je Juda iza problema, u nevolji smo. Pogotovo jer mu je saveznik, čini se, Xi Jiang Kalgan."
  "Si Kalgan!" uzviknuo je Nick. "Mislio sam da je mrtav kad sam bio upleten u one indonezijske otmice." 1
  "Mislimo da je Xi s Judom, a vjerojatno i Heinrich Müller, ako je živ nakon one pucnjave u Javanskom moru. Kina je navodno ponovno podržala Judu, a on plete svoju mrežu u Rodeziji. Njegove tvrtke za prikrivanje i paravani su, kao i obično, dobro organizirani. Mora da Odesi osigurava financije. Netko - mnogi od starih nacista koje pratimo - ponovno su se financijski uzdigli. Usput, nekoliko dobrih bakara iz njihovog kluba nestalo je s radara u Čileu. Možda su se pridružili Judi. Njihove priče i fotografije su u dosjeu, ali pronaći ih nije tvoj posao. Samo gledaj i slušaj. Nabavi dokaze, ako možeš, da Juda pojačava kontrolu nad rodezijskim izvoznim tokom, ali ako ne možeš dobiti dokaze, tvoja riječ je dovoljna. Naravno, Nick, ako dobiješ priliku - naredba je i dalje ista u vezi s Judom. Koristi vlastiti sud..."
  
  Hawkov glas se utišao. Nick je znao da misli na ožiljcima pretučenog i izubijanog Judu, koji je proživio deset života u jednom i izbjegao smrt. Pričalo se da se nekoć zvao Martin Bormann, i to je bilo moguće. Ako je tako, onda je Holokaust u kojem se borio 1944.-1945. pretvorio njegovo tvrdo željezo u čelik, izbrusio njegovu lukavost i natjerao ga da zaboravi bol i smrt u ogromnim količinama. Nick mu ne bi uskratio hrabrost. Iskustvo ga je naučilo da su najhrabriji obično najljubazniji. Okrutni i nemilosrdni su ološ. Judino briljantno vojno vodstvo, munjevita taktička oštroumnost i brza borbena vještina bili su izvan svake sumnje.
  Nick je rekao: "Pročitat ću dosje. Što je moje pokriće?"
  Hawkova čvrsta, tanka usta na trenutak su se omekšala. Bore u kutovima njegovih oštrih očiju opustile su se, postajući manje slične dubokim prorezima. "Hvala ti, Nicholas. Neću ovo zaboraviti. Organizirat ćemo ti odmor kad se vratiš. Putovat ćeš kao Andrew Grant, pomoćni pratitelj na turneji Edman Educational Toura. Pomoći ćeš u pratnji dvanaest mladih dama diljem zemlje. Nije li to najzanimljivija naslovnica koju si ikada vidio? Vodeći pratitelj pratnje je iskusni muškarac po imenu Gus Boyd. On i djevojke misle da si Edmanov službenik koji provjerava novu turneju. Manning Edman im je rekao za tebe."
  "Što on zna?"
  "Misli da si iz CIA-e, ali mu zapravo nisi ništa rekao. Već im je pomogao."
  "Može li Boyd steći popularnost?"
  "Neće to napraviti veliku razliku. Čudni ljudi često putuju kao pratnja. Organizirani izleti dio su turističke industrije. Besplatno putovanje po niskoj cijeni."
  "Moram znati nešto o zemlji..."
  "Whitney će te čekati u American Expressu večeras u sedam. Pokazat će ti nekoliko sati filma u boji i dati ti neke informacije."
  Filmovi o Rodeziji bili su impresivni. Toliko lijepi da se Nick nije potrudio pogledati ih. Nijedna druga zemlja nije mogla kombinirati živopisnu floru Floride s obilježjima Kalifornije i Velikog kanjona Colorada razasutog po krajoliku Oslikane pustinje, sve retuširano. Whitney mu je dala hrpu fotografija u boji i detaljne usmene savjete.
  Sada, pogrbljen i s pogledom spuštenim ispod ograde, proučavao je plavušu u žutom odijelu. Možda će ovo upaliti. Bila je na oprezu, najljepša djevojka u sobi. Boyd je pokušao privući njihovu pozornost na sve njih. O čemu bi, dovraga, mogli razgovarati na ovom mjestu? Bilo je manje zanimljivo nego na željezničkom kolodvoru. Brineta u mornarskoj beretki bila je upečatljiva. To bi bila Teddy Northway iz Philadelphije. Druga crnokosa djevojka bila bi Ruth Crossman, vrlo lijepa na svoj način; ali možda su to bile naočale s crnim okvirom. Druga plavuša bila je nešto posebno: visoka, s dugom kosom, ne tako privlačna kao Booty, a opet... Bila bi Janet Olson.
  Hawkova ruka lagano padne na njegovo rame, prekidajući njegovu ugodnu procjenu. "Eno ga. Ulazi s udaljenih vrata, srednje velik, uredno odjeven crnac."
  "Vidim ga."
  "Ovo je John J. Johnson. Može svirati folk blues na trubi tako tiho da će vas rasplakati. On je umjetnik s istim talentom kao Armstrong. Ali ga više zanima politika. Nije Brat X, više je nesvrstani obožavatelj Malcolma X i socijalist. Nije pristaša Black Powera. Prijatelj je sa svima njima, što ga može učiniti opasnijim od onih koji se međusobno svađaju."
  "Koliko je to opasno?" upitao je Nick, promatrajući mršavog crnca kako se probija kroz gomilu.
  "Pametan je", promrmlja Jastreb bezizražajno. "Naše društvo, od vrha do dna, najviše ga se boji. Čovjek s mozgom koji sve prozre."
  
  Nick je ravnodušno kimnuo.
  
  
  
  Bila je to tipična Hawkova izjava. Pitao si se o čovjeku i filozofiji koja stoji iza toga, a onda shvatio da zapravo nije ništa otkrio. To je bio njegov način slikanja točne slike osobe u odnosu na svijet u danom trenutku. Promatrao je kako se Johnson zaustavlja kad je ugledao Boyda i četiri djevojke. Točno je znao gdje ih pronaći. Koristio je stup kao barijeru između sebe i Boyda.
  Bootie DeLonge ga je ugledala i odmaknula se od grupe, pretvarajući se da čita ploču s dolascima i odlascima. Prošla je pored Johnsona i okrenula se. Na trenutak, njezina bijela i crna koža kontrastirale su poput središnje točke na Bruegelovoj slici. Johnson joj je nešto pružio i odmah se okrenuo, krenuvši prema ulazu u 38. ulicu. Bootie je nešto ugurala u veliku kožnu torbu prebačenu preko ramena i vratila se maloj grupi.
  "Što je to bilo?" upitao je Nick.
  "Ne znam", odgovorio je Hawk. "Imamo tipa u skupini za građanska prava kojoj obojica pripadaju. Na fakultetu je. Vidjeli ste njegovo ime u dosjeu. Znala je da Johnson dolazi ovamo, ali nije znala zašto." Zastao je, a zatim ironično dodao: "Johnson je stvarno pametan. Ne vjeruje našem tipu."
  "Propaganda za braću i sestre u Rodeziji?"
  "Možda. Mislim da bi trebao pokušati saznati, Nicholas."
  Nick je pogledao na sat. Bile su još dvije minute prije nego što se trebao pridružiti grupi. "Hoće li se još što dogoditi?"
  "To je sve, Nick. Žao mi je, ništa više. Ako dobijemo nešto važno što trebaš znati, poslat ću kurira. Kodna riječ 'biltong' ponovljena tri puta."
  Ustali su, odmah okrenuvši leđa sobi. Hawkova ruka zgrabila je Nickovu, stisnuvši mu čvrstu ruku odmah ispod bicepsa. Zatim je stariji muškarac nestao iza ugla u hodniku ureda. Nick se spustio pokretnim stepenicama.
  Nick se predstavio Boydu i djevojkama. Lagano se rukovao i sramežljivo se nasmiješio. Izbliza, Gus Boyd izgledao je vrlo spremno. Njegov ten nije bio tako taman kao Nickov, ali nije bio pretjerano debeo i bio je upečatljiv. "Dobrodošli", rekao je dok je Nick puštao vitku Janet Olson iz njegovih žilavih ruku. "Prtljaga?"
  "Testirano u Kennedyju."
  "U redu. Cure, molim vas ispričajte nas što smo dvaput zaobišle, samo dvaput prođite kroz Lufthansin šalter. Limuzine čekaju vani."
  Dok je blagajnik sortirao njihove karte, Boyd je upitao: "Jeste li prije radili s turama?"
  "S American Expressom. Nekad davno. Prije mnogo godina."
  "Ništa se nije promijenilo. Ne bi trebalo biti problema s ovim lutkama. Imamo ih još osam u Frankfurtu. Radile su i u Europi. Pričaju li vam o njima?"
  "Da."
  "Poznaješ li Mannyja već dugo?"
  "Ne. Tek sam se pridružio timu."
  "U redu, samo slijedi moje upute."
  Blagajnik je vratio hrpu karata. "U redu je. Niste se trebali ovdje prijaviti..."
  "Znam", rekao je Boyd. "Samo budi oprezan."
  Bootie Delong i Teddy Northway odmaknule su se nekoliko koraka od druge dvije djevojke, čekajući ih. Teddy je promrmljao: "Vau. Što je dovraga, Grant! Jesi li vidio ta ramena? Gdje su iskopali onog zgodnog svingera?"
  Booty je promatrala široka leđa "Andrewa Granta" i Boyda kako se kreću prema pultu. "Možda su duboko kopali." Zelene oči su joj bile blago zatvorene, zamišljene i reflektirajuće. Mekani oblina njezinih crvenih usana na trenutak je postala vrlo čvrsta, gotovo tvrda. "Ova dvojica mi se čine vrijednima. Nadam se da nisu. Ovaj Andy Grant je previše dobar da bi bio običan zaposlenik. Boyd više sliči agentu CIA-e. Laka osoba koja voli lagodan život. Ali Grant je vladin agent, ako ja išta znam."
  Teddy se hihotao. "Svi izgledaju isto, zar ne? Kao FBI-jevci postrojeni na Paradi mira - sjećaš se? Ali - ne znam, Bootie. Grant izgleda nekako drugačije."
  "U redu, saznat ćemo", obećao je Buti.
  * * *
  Prvi razred Lufthansinog aviona 707 bio je tek napola pun. Sezona gužve bila je gotova. Nick se podsjetio da se, dok se zima približava u Sjedinjenim Državama i Europi, u Rodeziji završava. Razgovarao je s Buti kad se grupa razišla i bilo je prirodno slijediti je i sjesti do prolaza pored nje. Činilo se da joj je dobrodošlo njegovo društvo. Boyd je ljubazno provjerio udobnost svih, poput stjuardese, a zatim se pridružio Janet Olson. Teddy Northway i Ruth Crossman sjedile su zajedno.
  Prva klasa. Četiristo sedamdeset i osam dolara samo za ovaj dio putovanja. Njihovi očevi moraju biti bogati. Krajičkom oka divio se zaobljenoj liniji Bootieinih obraza i drskom, ravnom nosu. Na njezinoj čeljusti nije bilo dječjeg sala. Bilo je tako lijepo biti tako lijepa.
  Uz pivo je upitala: "Andy, jesi li već bio u Rodeziji?"
  "Ne, Gus je stručnjak." "Kakva čudna djevojka", pomislio je. Izravno je pokazala na pitanje prijevare. Zašto slati asistenta koji ne poznaje zemlju? Nastavio je: "Trebao bih nositi torbe i podržavati Gusa. I učiti. Planiramo još izleta u tom području, a vjerojatno ću neke od njih voditi. Na neki način, to je bonus za vašu grupu. Ako se sjećate, za turu je bio potreban samo jedan vodič."
  Bootieina ruka, držeći čašu, zaustavila se na njegovoj nozi dok se naginjala prema njemu. "Nema problema, dva zgodna muškarca su bolja od jednog."
  
  Koliko dugo si s Edmanom?
  Dovraga s tom djevojkom! "Ne. Došao sam iz American Expressa." Morao se držati istine. Pitao se je li Janet pumpala Boyda kako bi djevojke kasnije mogle usporediti bilješke.
  "Volim putovati. Iako imam čudan osjećaj krivnje..."
  "Zašto?"
  "Pogledajte nas. Ovdje, u krilu luksuza. Mora da je pedeset ljudi upravo sada, koji paze na našu udobnost i sigurnost. Dolje..." Uzdisala je, otpila gutljaj, ruka joj je ponovno počivala na njegovoj nozi. "Znaš - bombe, ubojstva, glad, siromaštvo. Nisi li se ikada tako osjećao? Vi eskort dame živite dobar život. Odlična hrana. Prekrasne žene."
  Nasmiješio se u njezine zelene oči. Dobro je mirisala, dobro izgledala, dobro se osjećala. S tako slatkom malom stvarčicom mogao si skrenuti s utabanih staza i uživati u vožnji dok ne stignu računi - "Zamahni sada" - "Plati kasnije" - "Plači kad ti padne na pamet." Bila je naivna poput okružne tužiteljice Chicaga na ležernoj zabavi sa svojim bratom vijećnikom.
  "Težak je to posao", rekao je pristojno. Bilo bi smiješno uzeti iglu iz njezine slatke ruke i zabiti je u njezinu ljupku stražnjicu.
  "Za teške muškarce? Kladim se da ti i Boyd slamate srca iz mjeseca u mjesec, vidim vas na mjesečini na Rivijeri sa starijim, usamljenim damama. Udovice iz Los Angelesa s milijun bogataša počinile su samoubojstvo da bi te dobile. One u prvom redu na Birchovim sastancima mašu brošurama."
  "Svi su bili zadubljeni u igraće stolove."
  "Ne s tobom i Gusom. Ja sam žena. Znam."
  "Nisam sigurna na što me podsjećaš, Bootie. Ali postoji nekoliko stvari koje ne znaš o eskort dami. On je potplaćeni, preopterećeni, grozničavi skitnica. Sklon je čestoj dizenteriji od čudne hrane, jer ne možeš izbjeći sve infekcije. Boji se piti vodu, jesti svježe povrće ili jesti sladoled, čak i u SAD-u. Izbjegavanje istih postalo je uvjetovani refleks. Njegova prtljaga obično je puna prljavih košulja i impresivnih odijela. Njegov sat je u servisu za popravak u San Franciscu, novo odijelo mu je od krojača u Hong Kongu, a pokušava preživjeti s dva para cipela s rupama na potplatima dok ne stigne u Rim, gdje ima dva nova para koja su napravljena prije šest mjeseci."
  Šutjeli su neko vrijeme. Tada je Buti sumnjičavo rekao: "Varaš me."
  "Slušajte: Koža ga svrbi otkad je otkrio nešto misteriozno u Calcutti. Liječnici su mu dali sedam različitih antihistaminika i preporučili godinu dana testiranja na alergije, što znači da su zbunjeni. Kupuje nekoliko dionica, živi kao siromah kad je u Americi jer ne može odoljeti sigurnim savjetima koje mu daju bogati putnici. Ali toliko je često izvan zemlje da ne može pratiti tržište i sve svoje kupnje. Izgubio je kontakt sa svim prijateljima koje voli. Volio bi nabaviti psa, ali vidite koliko je to nemoguće. Što se tiče hobija i interesa, može ih zaboraviti osim ako ne skuplja kutije šibica iz hotela koje se nada da više nikada neće vidjeti ili restorana koji su ga razboljeli."
  "Ugh." zareža Bootie, a Nick prestane. "Znam da me zadirkuješ, ali puno toga zvuči kao da bi moglo biti istina. Ako ti i Gus pokažete ikakve znakove takvog života tijekom ovog mjeseca putovanja, osnivam društvo za sprječavanje ove okrutnosti."
  "Samo pogledaj..."
  Lufthansa je poslužila uobičajenu veličanstvenu večeru. Uz rakiju i kavu, njezine zelene oči ponovno su se zaustavile na Nicku. Osjetio je kako mu dlake na vratu ugodno mirišu. "To je parfem", rekao je sam sebi, "ali oduvijek je bio sklon opreznim plavušama." Rekla je: "Pogriješio si."
  "Kako?"
  "Sve si mi ispričala o životu eskort dame iz trećeg lica. Nikad nisi rekla 'ja' ili 'mi'. Mnogo si nagađala, a nešto i izmislila."
  Nick je uzdahnuo, držeći lice bezizražajnim poput okružnog tužitelja Chicaga. "Vidjet ćeš sam."
  Stjuardesa je sklonila šalice, a kovrče zlatne kose poškakljale su mu obraz. Bootie je rekao: "Ako je to istina, jadniče, bit će mi jako žao zbog tebe. Samo te moram razveseliti i pokušati te usrećiti. Mislim, možeš me pitati bilo što. Mislim da je ovih dana strašno što su tako fini mladi ljudi poput tebe i Gusa prisiljeni živjeti kao robovi na galijama."
  Vidio je svjetlucanje smaragdnih kugli, osjetio ruku - više ne staklenu - na svojoj nozi. Neka svjetla u kabini bila su ugašena, a prolaz je na trenutak bio prazan... Okrenuo je glavu i prislonio usne na mekane crvene. Bio je siguran da se ona priprema za ovo, napola se rugajući, napola oblikujući žensko oružje, ali glava joj se lagano trznula kad su im se usne srele - ali se nije povukla. Bila je to prekrasna, dobro pripijena, mirisna i podatna formacija mesa. Namjeravao je da to bude pet sekundi. Bilo je kao da stane na slatki, mekani živi pijesak s prikrivenom prijetnjom - ili pojede kikiriki. Prvi potez bio je zamka. Na trenutak je zatvorio oči kako bi uživao u mekim, trnastim osjećajima koji su mu prešli preko usana, zuba i jezika...
  
  
  
  
  
  Otvorio je jedno oko, vidio da su joj kapci spušteni i ponovno na nekoliko sekundi zatvorio svijet.
  Ruka ga je potapšala po ramenu, a on je postao oprezan i odmaknuo se. "Janet se ne osjeća dobro", tiho je rekao Gus Boyd. "Ništa ozbiljno. Samo joj je malo mučnine. Kaže da je sklona tome. Dao sam joj nekoliko tableta. Ali htjela bi vas vidjeti na minutu, molim vas."
  Bootie se popela sa svog mjesta, a Gus se pridružio Nicku. Mladić se činio opuštenijim, njegovo ponašanje prijateljskijim, kao da je ono što je upravo vidio Nicku osiguralo profesionalni status. "To je Curie", rekao je. "Janet je lutka, ali ne mogu skinuti pogled s Teddy. Ima razigran pogled. Drago mi je vidjeti da se upoznajete. Ova Prey izgleda kao djevojka s klasom."
  "Plus mozak. Započela je treći stupanj. Ispričao sam joj tužnu priču o teškom životu eskort dame i potrebi za ljubaznošću."
  Gus se nasmijao. "To je novi pristup. I mogao bi upaliti. Većina tipova radi do smrti, i, dovraga, svatko tko ima imalo zdravog razuma zna da su oni samo kondukteri Gray Linea bez megafona. Janet me također prilično uzbudila. O čudima koja se mogu vidjeti u Rodeziji."
  "Ovo nije jeftino putovanje. Jesu li sve njihove obitelji zbrinute?"
  "Pretpostavljam, osim Ruth. Ima neku vrstu stipendije ili darova koje financira njezin fakultet. Washburn iz računovodstva me obavještava, pa ću imati ideju s kim se obratiti za napojnice. To ovoj grupi nije puno važno. Mlade, prostačke cure. Sebične kuje."
  Nickove su se obrve podigle u prigušenom svjetlu. "Prije sam više volio starije djevojke", odgovorio je. "Neke od njih bile su vrlo zahvalne."
  "Naravno. Chuck Aforzio je prošle godine bio odličan. Oženio se jednom staricom iz Arizone. Ima kuće na pet ili šest drugih mjesta. Navodno vrijedi četrdeset ili pedeset milijuna. On je sjajan tip. Jesi li ga poznavala?"
  "Ne."
  "Koliko dugo radiš u American Expressu, Andy?"
  "S prekidima četiri ili pet godina. Bio sam na mnogo posebnih FIT turneja. Ali nikad nisam imao priliku dotaknuti Rodeziju, iako sam bio u većem dijelu ostatka Afrike. Zato zapamti, ti si glavni pratitelj, Gus, i neću te gnjaviti. Možeš mi zapovijedati gdje god ti treba neka rupa u liniji. Znam da ti je Manning vjerojatno rekao da imam slobodne ruke i da sam spreman putovati i ostaviti te na nekoliko dana. Ali ako to učinim, pokušat ću ti reći unaprijed. U međuvremenu - ti si šef."
  Boyd je kimnuo. "Hvala. Znao sam da si hetero čim sam te vidio. Ako dobiješ Edmana, mislim da ćeš biti dobar tip za raditi za tebe. Bojao sam se da ću dobiti još jednog homoseksualca. Ne smetaju mi ljubavnici, ali mogu biti prava gnjavaža kada treba obaviti pravi posao ili kada se situacija uguši. Znaš za probleme u Rodeziji? Gomila crnaca je istjerala Triggsa i sina ravno s tržnice. Nekoliko turista je ogrebano. Ne mislim da će se to ponoviti. Rodezijci su metodični i žilavi. Vjerojatno ćemo poslati policajca na nas. Uglavnom, znam jednog izvođača radova. Dat će nam jednog ili dva čuvara, zajedno s automobilima, ako bude izgledalo da je potrebno."
  Nick je zahvalio Boydu na brifingu, a zatim ležerno upitao: "Što kažete na malo dodatnog novca? Uz sve sankcije i sve to, postoje li stvarno dobri uglovi? Iskopavaju puno zlata."
  Iako nitko nije bio dovoljno blizu da ih čuje i govorili su vrlo tiho, Gus je spustio glas na još nižu razinu. "Jesi li se ikada suočio s ovim, Andy?"
  "Da. Na neki način. Sve što bih tražio u životu jest prilika da kupujem po cijeni kao u SAD-u ili Europi i da imam pouzdan naftovod do Indije. Čuo sam da postoje dobri kanali iz Rodezije do Indije, pa sam bio zainteresiran..."
  "Imam pravo. Moram te bolje upoznati."
  "Upravo si rekao da si znao čim si me vidio da sam redoviti gost. Što je sad?"
  Gus je nestrpljivo frknuo. "Ako si redoviti gost, znaš što mislim. Ne zanima me ovaj posao s Edmanom. Ali operacija sa zlatom je sasvim druga priča. Mnogo se dečki obogatilo. Mislim na pratnju, pilote, stjuardese, predstavnike zrakoplovnih kompanija. Ali mnogi od njih završili su u sobama s barovima. A u nekim zemljama u kojima su uhićeni, usluga koju su dobili bila je zaista užasna." Gus je zastao i lagano se trznuo. "Nije dobro - pet godina s ušima. Naporno sam radio na toj igri riječi, ali govori ti što mislim. Ako imaš čovjeka koji radi s tobom, recimo: 'Carinik želi komad', otići ćeš kući ako je dobar operativac. Ali ako žuriš, puno riskiraš. Većinu ovih azijskih dečkiju možeš kupiti za mali novac, ali stalno trebaju žrtve kako bi pokazali da rade svoj posao i prikrili poslove u koje su uključeni. Dakle, ako te prisile, mogao bi se jako nasjesti."
  "Imam prijatelja u Calcutti", rekao je Nick. "Ima dovoljno težine da nam pomogne, ali obruč treba prethodno postaviti."
  "Možda ćemo imati priliku", odgovorio je Gus. "Ostani u kontaktu s njim ako možeš. To je kockanje ako nemaš kočnice. Dečki koji pomiču stvari
  Automatski izračunava gubitak od deset posto kako bi vladini dečki izgledali kao da rade svoj posao, i još deset posto za mast. To je neprimjereno. Ponekad uđeš, posebno s Amex ili Edman Tours značkom ili nečim sličnim, i prođeš odmah pored. Neće ti ni pogledati ispod rezervne košulje. Drugi put te pregledaju i to je iznenadna smrt.
  "Jednom sam igrao s četvrtinkama. Imali smo puno sreće."
  Gus je bio zaintrigiran. "Ništa, ha? Koliko si zaradio u baru?"
  Nick se kratko nasmiješio. Njegov novi partner iskoristio je priznanje kako bi testirao svoje znanje i, prema tome, svoju vjerodostojnost. "Zamislite. Imali smo pet poluga. Po 100 unci. Dobit je bila trideset i jedan dolar po unci, a troškovi podmazivanja petnaest posto. Bilo nas je dvoje. Podijelili smo oko 11 000 dolara na tri dana rada i dva sata brige."
  "Makao?"
  "Sada, Gus, već sam spomenuo Calcuttu, a ti mi nisi puno rekao. Kao što kažeš, upoznajmo se i vidimo što mislimo jedni o drugima. Rekao bih da je osnovna stvar sljedeća: Ako možeš pomoći u uspostavljanju izvora u Rodeziji, imam vrata za Indiju. Jedan ili obojica od nas mogli bismo putovati tom rutom na izmišljenoj turneji ili na putu da se pridružimo nekoj zabavi u Delhiju ili tako nešto. Naše lijepe značke i moja veza pomoći će nam da stignemo tamo."
  "Razmislimo o tome pažljivo."
  Nick mu je rekao da će razmisliti o tome. Razmišljat će o tome svake sekunde, jer cjevovod koji vodi do ilegalnog zlata iz rodezijskih rudnika mora, negdje duž svojih spojeva i veza, voditi do svijeta Jude i Si Kalgana.
  Bootie se vratio na sjedalo pored sebe, a Gus se pridružio Janet. Stjuardesa im je dala jastuke i deke dok su namještali svoja sjedala u gotovo vodoravni položaj. Nick je uzeo jednu od deka i ugasio svjetlo za čitanje.
  Ušli su u neobičnu tišinu suhe kapsule. Monotona rika tijela koje ih je sadržavalo, njihova vlastita lagana željezna pluća. Booty nije protestirala kad je uzeo samo jednu deku, pa je izvela malu ceremoniju, prekrivši je preko obje. Kad biste mogli ignorirati projekcije, mogli biste zamisliti sebe u udobnom bračnom krevetu.
  Nick je bacio pogled na strop i sjetio se Trixie Skidmore, stjuardese Pan Ama s kojom je jednom proveo nekoliko kulturnih dana u Londonu. Trixie je rekla: "Odrasla sam u Ocali na Floridi i išla sam naprijed-natrag do Jaxa na Greyhoundu, i vjeruj mi, mislila sam da sam vidjela sve na svijetu seksa na tim stražnjim sjedalima. Znaš, ona dugačka što idu ravno preko puta autobusa. Pa, dušo, nikad nisam imala nikakvo obrazovanje dok nisam poletjela. Vidjela sam blud, drkanje, pušenje, bočno lizanje, pikado žlicom, dolje Y i bičevanje."
  Nick se od srca nasmijao. "Što radiš kad ih uhvatiš?"
  "Želim im sreću, draga. Ako im zatreba još jedna deka ili jastuk, ili ako odabereš još jednu ili dvije lampe, pomoći ću." Sjetio se kako je Trixie pritisnula svoje punašne, usne na njegove gole grudi i promrmljala: "Volim ljubavnike, draga, jer volim ljubav i treba mi je puno."
  Osjetio je Bootyjev mekani dah na svojoj čeljusti. "Andy, jesi li jako pospan?"
  "Ne, ne baš. Samo sam pospana, Bootie. Dobro sam nahranjena - i bio je naporan dan. Sretna sam."
  "Zadovoljan? Kako?"
  "Hodam s tobom. Znam da ćeš biti dobro društvo. Nemaš pojma koliko opasno može biti putovati s nezanimljivim i uobraženim ljudima. Pametna si djevojka. Imaš ideje i misli koje skrivaš."
  Nick je bio sretan što nije mogla vidjeti njegov izraz lica u prigušenom svjetlu. Mislio je ozbiljno ono što je rekao, ali je mnogo toga izostavio. Imala je ideje i misli koje je skrivala, a mogle su biti zanimljive i vrijedne - ili iskrivljene i smrtonosne. Želio je znati točno kakva je njezina veza s Johnom J. Johnsonom i što joj je crnac dao.
  "Čudan si ti čovjek, Andy. Jesi li se ikada bavio nekim drugim poslom osim putovanjima? Mogu te zamisliti kako vodiš neku vrstu direktora. Ne osiguranje ili financije, već neku vrstu posla koji uključuje djelovanje."
  "Radila sam i neke druge stvari. Kao i svi ostali. Ali volim putnički posao. Moj partner i ja bismo mogli kupiti neke Edmanove radove." Nije mogao razaznati je li ga ona uzbuđivala ili je samo bila znatiželjna o njegovoj prošlosti. "Čemu se nadaš sada kada je fakultet završio?"
  "Radi na nečemu. Stvaraj. Živi." Uzdisala je, protegnula se, izvila i pritisnula uz njega, poravnavajući svoje meke obline dok su se širile po njegovom tijelu, dodirujući se na mnogim mjestima. Poljubila ga je u bradu.
  Gurnuo je ruku između njezine ruke i tijela. Nije bilo otpora; dok ju je podizao i vraćao unatrag, osjetio je kako ga pritišće njezina mekana dojka. Nježno ju je milovao, polako čitajući Brailleovo pismo po glatkoj koži. Kad su mu taktilni vrhovi prstiju primijetili kako joj se bradavice stvrdnjavaju, koncentrirao se, čitajući uzbudljivu frazu iznova i iznova. Ispustila je tiho predenje, a on je osjetio lagane, vitke prste kako istražuju njegovu kopču za kravatu, otkopčavaju košulju, podižu potkošulju.
  
  
  
  
  Mislio je da bi vrhovi njezine ruke mogli biti hladni, ali bili su poput toplog perja iznad njegovog pupka. Navukao je žuti pulover, a njezina koža bila je poput tople svile.
  Pritisnula je usne na njegove, i osjećala se bolje nego prije, njihova se koža stopila poput mekane, maslačne karamele u jednu slatku masu. Riješio je kratku zagonetku njezina grudnjaka, a Brailleovo pismo postalo je živopisno i stvarno, njegova su se osjetila radovala drevnom kontaktu, podsvjesnim sjećanjima na blagostanje i nahranjenost, potaknutim toplim pritiskom njezinih čvrstih grudi.
  Njezine su manipulacije poslale sjećanja i iščekivanje niz njegovu kralježnicu. Bila je spretna, kreativna, strpljiva. Čim je pronašao patentni zatvarač sa strane njezine suknje, šapnula je: "Reci mi što je ovo..."
  "To je najbolja stvar koja mi se dogodila u dugo, dugo vremena", odgovorio je tiho.
  "To je dobro. Ali mislim nešto drugo."
  Njena ruka bila je magnet, bežični vibrator, uporno nagovaranje mljekarice, milovanje nježnog diva koji mu je obavijao cijelo tijelo, stisak leptira na pulsirajućem listu. Što je htjela da kaže? Znala je što radi. "Prekrasno je", rekao je. "Kupati se u šećernoj vuni. Moći letjeti na mjesečini. Voziti se toboganom u lijepom snu. Kako biste to opisali kada..."
  "Mislim na ono što ti je pod lijevom rukom", promrmljala je razgovijetno. "Kriješ to od mene otkad smo sjeli. Zašto nosiš pištolj?"
  
  Drugo poglavlje.
  
  Bio je istrgnut iz ugodnog ružičastog oblaka. Oh, Wilhelmina, zašto moraš biti tako debela i teška da bi bila tako precizna i pouzdana? Stewart, glavni inženjer za oružje tvrtke AXE, modificirao je Lugerse skraćenim cijevima i tankim plastičnim drškama, ali to su i dalje bile velike puške koje su se mogle sakriti čak i u savršeno prilagođenim futrolama ispod pazuha. Dok ste hodali ili sjedili, bile su uredno skrivene, bez ijednog ispupčenja, ali kad biste se hrvali s mačićem poput Bootie, prije ili kasnije bi udarila u metal.
  "Idemo u Afriku", podsjetio ju je Nick, "gdje su naši klijenti izloženi mnogim opasnostima. Osim toga, ja sam vaš zaštitar. Nikada nismo imali nikakvih problema tamo; to je uistinu civilizirano mjesto, ali..."
  "I zaštitit ćeš nas od lavova, tigrova i domorodaca kopljima?"
  "To je nepristojna pomisao." Osjećao se glupo. Booty je imao najdosadniji način spašavanja običnih stvari koje bi te nasmijale. Prekrasni prsti su ga posljednji put zamahnuli, zbog čega se nehotice trznuo, a zatim se povukli. Osjećao se i razočarano i glupo.
  "Mislim da pričaš gluposti", šapnuo je Bootie. "Jesi li ti FBI?"
  "Naravno da ne."
  "Da ste im agent, pretpostavljam da biste lagali."
  "Mrzim laži." Bila je istina. Nadao se da se neće vratiti na posao okružne tužiteljice i ispitivati ga o drugim vladinim agencijama. Većina ljudi nije znala za AXE, ali Booty nije bila većina ljudi.
  "Jeste li privatni detektiv? Je li vas jedan od naših očeva unajmio da pazite na jednog ili sve nas? Ako jest, ja..."
  "Imaš bujnu maštu za tako mladu djevojku." To ju je zaustavilo u mjestu. "Toliko dugo živiš u svom udobnom, zaštićenom svijetu da misliš da je to to. Jesi li ikada bila u meksičkoj kolibi? Jesi li vidjela sirotinjske četvrti El Pasa? Sjećaš se indijanskih koliba na sporednim cestama u zemlji Navajo?"
  "Da", odgovorila je oklijevajući.
  Glas mu je ostao tih, ali čvrst i odlučan. Moglo bi upaliti - kad ste u nedoumici i pod pritiskom, napad. "Gdje god da idemo, ti bi se ljudi kvalificirali kao stanovnici predgrađa s visokim prihodima. U samoj Rodeziji, bijelci su brojčano nadjačani dvadeset prema jedan. Drže gornju usnu napetom i smiješe se, jer ako to ne učine, zubi će im cvokotati. Prebrojite revolucionare koji gledaju preko granica, a na nekim mjestima, izgledi su sedamdeset pet prema jedan. Kad opozicija dobije oružje - a hoće - bit će gore nego Izrael protiv arapskih legija."
  "Ali turisti se obično ne trude, zar ne?"
  "Bilo je puno incidenata, kako ih oni zovu. Mogla bi postojati opasnost, a moj je posao ukloniti je. Ako ćeš me zadirkivati, promijenit ću sjedalo, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo. Idemo na poslovni put. Uživat ćeš. Ja ću samo raditi."
  "Ne ljuti se, Andy. Što misliš o situaciji u Africi, kamo idemo? Mislim, Europljani su oduzeli najbolje dijelove zemlje od domorodaca, zar ne? I sirovine..."
  "Ne zanima me politika", slagao je Nick. "Pretpostavljam da domoroci imaju neke povlastice. Znaš li djevojke koje nam se pridružuju u Frankfurtu?"
  Nije odgovorila. Zaspala je, privila se uz njega.
  Osam novih članova grupe privlačilo je pozornost, svaki na svoj način. Nick se pitao doprinosi li bogatstvo dobrom izgledu ili su to dobra hrana, dodatni vitamini, obrazovni resursi i skupa odjeća. Promijenili su zrakoplovnu tvrtku u Johannesburgu i prvi put vidjeli afričke planine, džungle i beskrajne ravnice bundua, velda i grmlja.
  Salisbury je podsjetio Nicka na Tucson u Arizoni, s Atlantom, Georgijom, predgrađima i zelenilom. Obilazak grada im je organiziran pod ugovorom s briljantnom Torom iz Austina.
  
  
  
  Nick je primijetio da je izvođač radova za lokalne usluge prijevoza automobilima, vodiča i obilazaka doveo četiri krupna muškarca uz sedam vozača i vozila. Sigurnost?
  Vidjeli su moderan grad sa širokim ulicama obrubljenim šarenim cvjetnim drvećem, brojnim parkovima i modernom britanskom arhitekturom. Nick se vozio s Ianom Mastersom, izvođačem radova, Bootyjem i Ruth Crossman, a Masters im je pokazao mjesta koja bi željeli posjetiti u slobodno vrijeme. Masters je bio snažan čovjek s gromoglasnim glasom koji je odgovarao njegovim zakrivljenim crnim kopljaničkim brkovima. Svi su očekivali da će svakog trenutka viknuti: "Voooop. Kas. Napad!"
  "U redu, organizirajte posebne posjete za ljude", rekao je. "Večeras ću na večeri podijeliti kontrolne liste. Ne biste trebali propustiti muzej i Nacionalnu galeriju Rodezije. Galerije Nacionalnog arhiva su vrlo korisne, a Nacionalni park Robert McIlwaine sa svojim prirodnim rezervatom potaknut će vas na Wankie. Poželjet ćete vidjeti aloje i cikade u parku Ewanrigg, Mazou i Balancing Rocksu."
  Bootie i Ruth su mu postavljale pitanja. Nick je pretpostavio da su zamolile ostale da slušaju njegov bariton i gledaju kako mu se brkovi njišu gore-dolje.
  Večera u privatnoj blagovaonici njihova hotela, Meiklesovih, bila je veliki uspjeh. Masters je doveo tri krupna mladića, blistava u smokingima, a priče, piće i ples nastavili su se do ponoći. Gus Boyd je svoju pažnju prikladno rasporedio među djevojkama, ali je najčešće plesao s Janet Olson. Nick je igrao ulogu pravog pratitelja, razgovarajući prvenstveno s osam djevojaka koje su im se pridružile u Njemačkoj, i osjećao se neobično ogorčeno zbog načina na koji su se Masters i Booty slagali. Plesao je s Ruth Crossman kada su mu rekli laku noć i otišli.
  Nije se mogao ne zapitati - sve djevojke imaju odvojene sobe. Mrgudo je sjedio s Ruth na kauču, ispijajući piće pred spavanje viskijem i sodom. Samo je brineta, Teddy Northway, još uvijek bila s njima, ugodno plešući s jednim od Mastersovih muškaraca, Bruceom Toddom, preplanulim mladićem i lokalnom nogometnom zvijezdom.
  "Pazit će ona na sebe. Sviđaš joj se."
  Nick je trepnuo i pogledao Ruth. Tamnokosa djevojka govorila je tako rijetko da si zaboravio da je s tobom. Pogledao ju je. Bez naočala s tamnim okvirima, oči su joj imale mutnu, nefokusiranu nježnost kratkovidnosti - pa čak su i crte lica bile prilično lijepe. Mislio si da je tiha i slatka - da nikoga ne smeta?
  "Što?" upitao je Nick.
  "Plijen, naravno. Nemoj se pretvarati. To ti je na umu."
  "Razmišljam o jednoj djevojci."
  "U redu, Andy."
  Odveo ju je u njezinu sobu u istočnom krilu i zastao na vratima. "Nadam se da si se lijepo provela, Ruth. Vrlo dobro plešeš."
  "Uđi i zatvori vrata."
  Ponovno je trepnuo i poslušao. Ugasila je jednu od dvije svjetiljke koje je sobarica ostavila upaljene, razmaknula zavjese otkrivajući svjetla grada, natočila dvije čaše Cutty Sarka i dolila gaziranu vodu ne pitajući ga želi li jednu. Stajao je diveći se dvama bračnim krevetima, od kojih je jedan imao uredno presavijene pokrivače.
  Pružila mu je čašu. "Sjedni, Andy. Skini jaknu ako ti je vruće."
  Polako je skinuo svoj biserno sivi smoking, ona ga je ležerno objesila u ormar i vratila se da stane ispred njega. "Hoćeš li samo stajati ondje cijelu noć?"
  Polako ju je zagrlio, gledajući u njezine maglovite smeđe oči. "Mislim da sam ti trebao reći ranije", rekao je, "lijepa si kad širom otvoriš oči."
  "Hvala vam. Mnogi ljudi zaborave ovo pogledati."
  Poljubio ju je i otkrio da su njezine naizgled čvrste usne iznenađujuće meke i podatne, jezik smion i šokantan uz blage nalete ženskog, alkoholnog daha. Pritisnula je svoje vitko tijelo uz njega i u trenutku, jedna bedrena kost i meko podstavljeno koljeno pristajali su mu poput dijela slagalice koji se uklapa u savršeni utor.
  Kasnije, dok joj je skinuo grudnjak i divio se njezinom veličanstvenom tijelu ispruženom na glatkoj bijeloj plahti, rekao je: "Ja sam prokleta budala, Ruth. I molim te, oprosti mi."
  Poljubila ga je u uho i otpila mali gutljaj prije nego što je promuklo upitala: "Zar nije trebao?"
  "Ne zaboravite gledati."
  Tiho je frknula, kao da se hihota. "Opraštam ti." Vrhom jezika prešla je duž njegove čeljusti, oko vrha uha, poškakljala ga po obrazu, a on je ponovno osjetio toplu, vlažnu, drhtavu sondu. Potpuno je zaboravio na Bootyja.
  * * *
  Kad je Nick sljedećeg jutra izašao iz lifta u prostrani predvorje, Gus Boyd ga je čekao. Stariji radnik je rekao: "Andy, dobro jutro. Samo sekundu prije nego što krenemo na doručak. Pet djevojaka je već tamo. Jake su, zar ne? Kako se osjećaš otkad si otvorio?"
  "Odlično, Gus. Trebalo bi ti još nekoliko sati sna."
  Prošli su pored stola. "I ja. Janet je prilično zahtjevna lutka. Jesi li ovo napravila s Bootyjem ili je Masters završio svoju partituru?"
  "Završila sam s Ruth. Vrlo lijepo."
  
  
  
  
  Nick je poželio da je propustio ovo čavrljanje među dečkima. Morao je biti iskren; trebalo mu je Boydovo potpuno povjerenje. Tada se osjećao krivim - dečko se samo trudio biti prijateljski nastrojen. Pratnja je nesumnjivo ovaj odnos povjerenja razmijenila kao nešto što se podrazumijeva. On sam, uvijek djelujući sam iza nevidljivih barijera, gubio je kontakt s drugima. Morat će vidjeti.
  "Odlučio sam da ćemo danas biti slobodni", veselo je objavio Gus. "Masters i njegovi veseljaci vode djevojke u park Evanrigg. Ručat će s njima i pokazati im još nekoliko znamenitosti. Nećemo ih morati pokupiti do koktela. Želiš li se upustiti u posao sa zlatom?"
  "To mi je na umu otkad smo razgovarali."
  Promijenili su smjer, izašli i prošetali pločnikom ispod trijemova koji su Nicka podsjećali na Flagler Street u Miamiju. Dva oprezna mladića udisala su jutarnji zrak. "Volio bih te bolje upoznati, Andy, ali pretpostavljam da si heteroseksualac. Upoznat ću te sa svojim kontaktom. Imaš li gotovine kod sebe? Mislim na pravi novac."
  Šesnaest tisuća američkih dolara
  "To je gotovo dvostruko više nego što ja držim, ali mislim da je moj ugled dobar. I ako u to uvjerimo ovog tipa, zapravo možemo iznijeti argumente."
  Nick je ležerno upitao: "Možeš li mu vjerovati? Što znaš o njegovoj prošlosti? Ima li šanse za zamku?"
  Gus se nasmijao. "Oprezan si, Andy. Mislim da mi se to sviđa. Ovaj tip se zove Alan Wilson. Njegov otac je bio geolog koji je otkrio neka nalazišta zlata - u Africi ih zovu pegs. Alan je žilav tip. Služio je kao plaćenik u Kongu, a čuo sam da je bio jako brz i neozbiljan s olovom i čelikom. A da ne spominjem, rekao sam ti da je Wilsonov tata u mirovini, vjerojatno pun zlata, mislim. Alan se bavi izvozom. Zlato, azbest, krom. Zaista velike pošiljke. Pravi je profesionalac. Provjerio sam ga u New Yorku."
  Nick se trznuo. Da je Gus točno opisao Wilsona, dječak bi se izložio čovjeku koji je znao rukovati sjekirom. Nije ni čudo što su amaterski krijumčari i pronevjeritelji, koji su tako često završavali mrtvi odmah nakon smrtonosnih nesreća, pitali: "Kako ste ga testirali?"
  "Jedan moj prijatelj bankar poslao je upit Prvoj rodezijskoj komercijalnoj banci. Alan se procjenjuje na srednji sedmeroznamenkasti iznos."
  "Čini se prevelikim i otvorenim da bi ga zanimali naši mali poslovi."
  "Nije ravno. Vidjet ćeš. Misliš li da bi tvoja indijska jedinica mogla podnijeti stvarno veliku operaciju?"
  "Siguran sam u to."
  "To je naš ulaz!" Gus je veselo zatvorio vrata i odmah snizio glas. "Rekao mi je zadnji put kad sam ga vidio da želi pokrenuti stvarno veliku operaciju. Pokušajmo s malom serijom. Ako uspijemo pokrenuti veliku proizvodnu liniju, a siguran sam da možemo, kad jednom budemo imali materijal za rad, zaradit ćemo bogatstvo."
  "Većina svjetske proizvodnje zlata prodaje se legalno, Gus. Zašto misliš da Wilson može isporučivati velike količine? Je li otvorio neke nove rudnike?"
  "Sudeći po načinu na koji je govorio, siguran sam da jest."
  * * *
  U gotovo novom Zodiac Executiveu, koji je pažljivo osigurao Ian Masters, Gus je odvezao Nicka s Goromonzi ceste. Krajolik je ponovno podsjetio Nicka na Arizonu u njezinim najboljim godinama, iako je primijetio da se vegetacija činila suhom osim na mjestima gdje je umjetno zalijevana. Sjetio se svojih izvještaja: suša se nadvijala nad Rodezijom. Bijelo stanovništvo izgledalo je zdravo i budno; mnogi muškarci, uključujući policajce, nosili su uštirkane kratke hlače. Crni domoroci obavljali su svoje poslove s neuobičajenom pažnjom.
  Nešto mu se u vezi s tim činilo čudnim. Zamišljeno je proučavao ljude koji su se valjali bulevarom i zaključio da je to napetost. Ispod oštrog, napetog držanja bijelaca, mogla se osjetiti tjeskoba i sumnja. Moglo se naslutiti da se iza prijateljske marljivosti crnaca krila budna nestrpljivost, prikriveno ogorčenje.
  Na znaku je pisalo "WILSON". Stajao je ispred kompleksa zgrada skladišnog tipa, ispred kojeg se nalazila dugačka, trokatna poslovna zgrada koja je mogla pripadati jednoj od najkontroliranijih korporacija u Sjedinjenim Državama.
  Instalacija je bila uredna i dobro oslikana, bujno lišće stvaralo je šarene uzorke na smeđe-zelenom travnjaku. Dok su zaobilazili prilaz prema velikom parkiralištu, Nick je ugledao kamione parkirane na utovarnim rampama iza njih, sve velike, a najbliži je bio gigantski novi International koji je nadmašivao osmokotačni Leyland Octopus koji je manevrirao iza njega.
  Alan Wilson bio je krupan čovjek u velikom uredu. Nick je procijenio da je visok 190 cm i težak 113 kg - teško da bi se mogao nazvati pretilim. Bio je preplanuo, lako se kretao, a način na koji je zalupio vratima i vratio se za svoj stol nakon što ga je Boyd ukratko predstavio Nicka jasno je dao do znanja da mu nije drago što ih vidi. Neprijateljstvo mu se ocrtavalo na svakoj strani lica.
  Gus je shvatio poruku i riječi su mu postale zbrkane. "Alane... gospodine Wilson... ja... došli smo nastaviti... razgovor o zlatu..."
  "Tko ti je, dovraga, rekao?"
  "Prošli put si rekao... složili smo se... namjeravao sam..."
  
  
  "Rekao sam da ću vam prodati zlato ako ga želite. Ako ga želite, pokažite svoje dokumente gospodinu Trizzleu na recepciji i naručite. Ima li još što?"
  
  
  
  
  Nicku je bilo žao Boyda. Gus je imao kičmu, ali trebalo bi još nekoliko godina da je ojača u ovakvim situacijama. Kad si provodio vrijeme vičući naredbe nemirnim putnicima koji su te ignorirali jer su htjeli vjerovati da znaš što radiš, nisi bio spreman da se veliki tip za kojeg si mislio da je prijateljski nastrojen okrene i udari te u lice mokrom ribom. Snažno. I to je Wilson i učinio.
  "Gospodin Grant ima dobre veze u Indiji", rekao je Gus preglasno.
  "I ja."
  "Gospodin Grant... i... Andy je iskusan. Prevozio je zlato..."
  "Zatvori svoja glupa usta. Ne želim čuti o tome. I sigurno ti nisam rekao da nekoga takvog dovedeš ovamo."
  "Ali rekli ste..."
  "Tko - rekao si. Sam kažeš, Boyd. Previše ovoga za previše ljudi. Ti si kao većina Jenkija koje sam upoznao. Imaš neku bolest. Stalni proljev iz usta."
  Nick se trznuo od suosjećanja prema Boydu. Pljesnuo. Dobiti udarac u lice ribom za ribom moglo bi biti zastrašujuće ako ne znaš lijek. Trebao bi zgrabiti prvu i ili je skuhati ili udariti onu koja ti je zadaje dvostruko jače. Gus je pocrvenio. Wilsonovo teško lice izgledalo je kao nešto isklesano od stare smeđe govedine, duboko smrznuto. Gus je otvorio usta pod Wilsonovim ljutitim pogledom, ali ništa nije izašlo. Pogledao je Nicka.
  "A sad izlazi odavde", zarežao je Wilson. "I ne vraćaj se. Ako te čujem kako o meni govoriš išta što mi se ne sviđa, naći ću te i razbiti ti glavu."
  Gus je ponovno pogledao Nicka i upitao: "Što je, dovraga, pošlo po zlu?" Što sam učinio? Ovaj čovjek je lud.
  Nick se pristojno nakašljao. Wilsonov teški pogled pao je na njega. Nick je mirno rekao: "Ne mislim da je Gus naudio. Ne toliko koliko se pretvaraš. Činio ti je uslugu. Imam tržišta za do deset milijuna funti zlata mjesečno. Po najvišim cijenama. Bilo koja valuta. A ako biste mogli jamčiti više, što naravno ne možete, imam mogućnost obratiti se MMF-u za dodatna sredstva."
  "Ah!" Wilson je ispravio svoja volovska ramena i od svojih velikih ruku napravio šator. Nick je pomislio da nalikuju animiranim hokejaškim rukavicama. "Brbljavac mi je doveo lažljivca. A kako ti znaš koliko zlata mogu isporučiti?"
  "Cijela vaša zemlja proizvodi toliko godišnje. Recimo, oko trideset milijuna dolara? Zato izađite iz svojih oblaka, Wilson, i razgovarajte o poslu sa seljacima."
  "Blagoslovi moju dušu i tijelo! Stručnjače za svjetlucavo zlato! Gdje si nabavio svoje figurice, Jenki?"
  Nick je bio zadovoljan kad je primijetio Wilsonov interes. Čovjek nije bio budala; vjerovao je u slušanje i učenje, čak i ako se pretvarao da je nagao.
  "Kad sam u poslu, volim znati sve o tome", rekao je Nick. "Kad je riječ o zlatu, ti si mačji kašalj, Wilson. Samo Južna Afrika proizvodi pedeset pet puta više od Rodezije. S trideset pet dolara po unci čistog zlata, svijet proizvodi oko dvije milijarde dolara godišnje. Rekao bih."
  "Puno pretjeruješ", nije se složio Wilson.
  "Ne, službene brojke su podcijenjene. Ne uključuju SAD, Veliku Kinu, Sjevernu Koreju, Istočnu Europu - niti iznose koji su ukradeni ili nisu prijavljeni."
  Wilson je šutke proučavao Nicka. Gus nije mogao držati jezik za zubima. Pokvario je sve rekavši: "Vidiš, Alan? Andy stvarno zna svoj posao. Operirao je..."
  Jedna ruka nalik rukavici ušutkala ga je oklijevajućim pokretom. "Koliko dugo poznaješ Granta?"
  "Hm? Pa, ne zadugo. Ali u našem poslu učimo..."
  "Naučit ćeš kako krasti bakine novčanike. Začepi. Grant, reci mi nešto o svojim kanalima za Indiju. Koliko su pouzdani? Kakvi su sporazumi..."
  Nick ga je prekinuo. "Ne govorim ti ništa, Wilson. Samo sam zaključio da se ne slažeš s mojom politikom."
  "Koja politika?"
  "Ne poslujem s galamdžijama, hvalisavcima, nasilnicima ili plaćenicima. Radije ću odabrati crnog gospodina nego bijelog kretena. Hajde, Gus, odlazimo."
  Wilson se polako podigao do pune visine. Izgledao je poput diva, kao da je onaj tko je izrađivao demonstracije uzeo tanko laneno odijelo i napunio ga mišićima - broj 52. Nicku se to nije svidjelo. Kad bi se brzo pomaknuli nakon igle ili bi im se lica zacrvenjela, mogao je osjetiti da im se misli vrte izvan kontrole. Wilson se kretao polako, a bijes mu je isijavao prvenstveno iz vrućih očiju i stroge tvrdoće usta. "Veliki si čovjek, Grant", rekao je tiho.
  "Nije tako visok kao ti."
  "Smisao za humor. Šteta što nisi veći - i što imaš mali trbuh. Volim malo tjelovježbe."
  Nick se nasmiješio i činilo se da se udobno proteže u svojoj stolici, ali u stvarnosti se oslanjao na nogu. "Nemoj dopustiti da te to zaustavi. Zoveš se Windy Wilson?"
  Krupni čovjek je vjerojatno pritisnuo gumb nogom - ruke su mu bile vidljive cijelo vrijeme. Snažan muškarac - visok, ali ne širok - provirio je glavom u veliki ured. "Da, gospodine Wilson?"
  "Uđi i zatvori vrata, Maurice. Nakon što izbacim ovog velikog majmuna, pobrinut ćeš se da Boyd ode na ovaj ili onaj način."
  Maurice se naslonio na zid. Krajičkom oka Nick je primijetio da je prekrižio ruke, kao da nije očekivao da će ga uskoro pozvati.
  
  
  
  Poput sportskog gledatelja, Wilson se provukao oko velikog stola i brzo uhvatio Nicka za podlakticu. Ruka se odmaknula - zajedno s Nickom, koji je skočio postrance iz kožne stolice i izvio se pod Wilsonovim rukama koje su ga pipale. Nick je projurio pored Mauricea do suprotnog zida. Rekao je: "Gus, dođi ovamo."
  Boyd je dokazao da se može kretati. Pretrčao je sobu tako brzo da se Wilson od iznenađenja zaustavio u mjestu.
  Nick je gurnuo mladića u nišu između dvije police za knjige visoke do stropa i gurnuo mu Wilhelminu u ruku, otključavši pištolj. "Spremna je za pucanje. Budi oprezan."
  Promatrao je kako Maurice, oklijevajući, ali oprezno, vadi svoju malu strojnicu, držeći je uperenu u pod. Wilson je stajao u središtu ureda, kolos u lanu. "Ne pucaj, Yankee. Objesit ćeš se ako upucaš ikoga u ovoj zemlji."
  Nick se odmaknuo četiri koraka od Gusa. "Na tebi je, Bucko. Što Maurice drži - pištolj za prskanje?"
  "Ne pucajte, dečki", ponovio je Wilson i skočio na Nicka.
  Bilo je puno mjesta. Nick je popustio gas i izbjegao ga, promatrajući kako ga Wilson učinkovito i staloženo prati, a zatim je lijevim udarcem munje pogodio krupnog čovjeka u nos, strogo eksperimentalno.
  Lijevi udarac koji je primio zauzvrat bio je brz, precizan i da se nije poskliznuo, olabavio bi mu zube. Otkinuo mu je kožu s lijevog uha dok je drugom lijevom udarcem pogodio krupnog čovjeka u rebra i odskočio. Osjećao se kao da je udario kožastog, skačućeg konja, ali mislio je da je vidio kako se Wilson trza. Zapravo je vidio kako se krupni čovjek trza - a zatim je udarac pogodio dok je drugi čovjek odlučio zadržati ravnotežu i nastaviti napad. Wilson je bio blizu. Nick se okrenuo i rekao: "Queensberryjeva pravila?"
  "Naravno, Yankee. Osim ako ne varaš. Bolje nemoj. Znam sve igre."
  Wilson je to dokazao prelaskom na boks, boksanje i zadavanje lijevih udaraca: neki su se odbijali od Nickovih ruku i šaka, drugi su se vukli dok ih je Nick branio ili blokirao. Kružili su poput pijetlova. Lijevi udarci koji su sletjeli izazvali su grimase na zapanjenom licu Gusa Boyda. Mauriceove smeđe crte lica bile su bezizražajne, ali njegova lijeva ruka - ona koja nije držala pištolj - stiskala se u suosjećanju sa svakim udarcem.
  Nick je pomislio da ima šanse kad se lijevi udarac odbio nisko od njegovog pazuha. Čvrstim desnim stavom ispuhao je paru s desne pete, ciljajući ravno u divovu čeljust - i izgubio je ravnotežu kad ga je Wilson udario iznutra, s desne strane glave. Lijeva i desna udarale su Nicka po rebrima kao šamari. Nije se usudio vratiti i nije mogao staviti ruke unutra kako bi se zaštitio od brutalnih udaraca. Hvatao je, borio se, izvijao i okretao, gurajući protivnika dok mu nije svezao te kažnjavajuće ruke. Dobio je prednost, gurnuo i brzo se odvojio.
  Znao je da je pogriješio čak i prije nego što je lijeva udarila. Njegov bolji vid uhvatio je desnu dok je prelazila preko odlazećeg udarca i udarila ga u lice poput ovna za razbijanje. Trgnuo se lijevo i pokušao pobjeći, ali šaka je bila puno brža od povlačenja njegova lica. Spotaknuo se unatrag, zakačio petu za tepih, spotaknuo se o drugu nogu i udario u policu za knjige s tupim udarcem koji je zatresao sobu. Sletio je na hrpu polomljenih polica i otpalih knjiga. Čak i dok se prevrtao i odskakivao naprijed-gore, oporavljajući se poput hrvača, knjige su i dalje zveckale o pod.
  "Odmah!" Nick je naredio svojim bolnim rukama. Zakoračio je naprijed, zadao dugi lijevi udarac blizu očiju, kratki desni u rebra i osjetio trijumfalni uzbuđenje kada je njegov vlastiti polu-kroše desnom iznenadio Wilsona jer mu je skliznuo uz rame i snažno ga pogodio u obraz. Wilson nije uspio izvući desnu nogu na vrijeme da se uhvati. Zaljuljao se postrance poput srušenog kipa, napravio jedan spoticajući se korak i srušio se na stol između dva prozora. Noge stola su pukle, a velika, zdepasta vaza s prekrasnim cvijećem odletjela je tri metra i razbila se o glavni stol. Časopisi, pepeljare, pladanj i boca s vodom zveckali su ispod krupnog muškarčevog izvijajućeg tijela.
  Prevrnuo se, povukao ruke pod sebe i skočio.
  Tada je započela borba.
  Treće poglavlje
  Ako nikada niste vidjeli dva dobra, velika muškarca kako se "pošteno bore", imate mnogo pogrešnih predodžbi o tučnjavama. Inscenirano ruganje na televiziji je zavaravajuće. Ti nečuvani udarci mogu slomiti čovjeku čeljust, ali u stvarnosti rijetko postižu rezultate. Televizijske tučnjave su balet loših udaraca.
  Stari dečki golih šaka istrčali su pedeset rundi, boreći se četiri sata, jer prvo naučiš paziti na sebe. To postaje automatsko. A ako uspiješ preživjeti nekoliko minuta, protivnik će biti zapanjen, a obojica ćete divlje mahati rukama. To postaje slučaj dvaju ovna za probijanje koji padaju jedan na drugoga. Neslužbeni rekord drže dva nepoznata, Englez i američki mornar, koji su se borili u kineskom kafiću u St. John'su, Newfoundland, sedam sati. Bez timeouta. Neriješeno.
  Nick je o tome kratko razmišljao tijekom sljedećih dvadeset minuta dok su se on i Wilson borili s jednog kraja ureda na drugi.
  
  
  
  Udarali su jedan drugoga. Razdvajali su se i izmjenjivali udarce s velike udaljenosti. Rvali su se, hrvali i vukli. Svaki je muškarac propustio desetak prilika da upotrijebi komad namještaja kao oružje. Jednom je Wilson udario Nicka ispod pojasa, pogodivši ga u bedrenu kost, i odmah rekao, iako sebi u bradu: "Oprosti, poskliznuo sam se."
  Razbili su stol kraj prozora, četiri udobne fotelje, neprocjenjivi kredenc, dva pomoćna stolića, kasetofon, stolno računalo i mali šank. Wilsonov stol bio je pometen i pričvršćen za radni stol iza njega. Jakne obojice muškaraca bile su poderane. Wilson je krvario iz posjekotine iznad lijevog oka, a kapljice krvi curile su mu niz obraz i prskale krhotine.
  Nick je radio na tom oku, otvarajući ranu udarcima koji su sami po sebi nanosili dodatnu štetu. Desna ruka mu je bila krvavo crvena. Srce ga je boljelo, a uši su mu neugodno zvonile od udaraca u lubanju. Vidio je kako se Wilsonova glava njiše s jedne strane na drugu, ali te ogromne šake su i dalje dolazile - polako, činilo se, ali su stizale. Odbio je jednu i udario ga. Opet, u oči. Bod.
  Obojica su se poskliznuli u Wilsonovoj krvi i pritisnuli jedno uz drugo, oko uz oko, dahćući tako snažno da su gotovo izveli veštačko disanje usta na usta. Wilson je neprestano treptao kako bi očistio oči od krvi. Nick je očajnički skupljao snagu u svojim bolnim, olovnim rukama. Uhvatili su se za bicepse, ponovno se gledajući. Nick je osjetio kako Wilson priziva preostalu snagu s istom umornom nadom koja je napela njegove vlastite utrnule mišiće.
  Njihove oči kao da su govorile: 'Što vraga radimo ovdje?'
  Nick je između udaha rekao: "To je... gadna... posjekotina."
  Wilson je kimnuo, kao da prvi put razmišlja o tome. Dah mu je zviždao i utihnuo. Izdahnuo je: "Da... pretpostavljam... bolje... popraviti... to."
  "Ako... ti... nemaš... loš... ožiljak."
  "Da... odvratno... zvati... crtati?"
  "Ili... Runda... Prva."
  Nickov snažan stisak je popustio. Opustio se, teturao unatrag i prvi se podigao na noge. Mislio je da nikada neće doći do stola, pa je napravio jedan i sjeo na njega, pognute glave. Wilson se srušio natrag uza zid.
  Gus i Maurice pogledali su se poput dva sramežljiva školarca. Ured je šutio više od minute, osim mučnih udisaja i izdisaja pretučenih muškaraca.
  Nick je prešao jezikom preko zuba. Svi su bili tu. Unutrašnjost njegovih usta bila je teško porezana, usne napućene. Vjerojatno su oboje imali modrice pod očima.
  Wilson se digao na noge i nesigurno stajao, gledajući u kaos. "Maurice, pokaži gospodinu Grantu kadu."
  Nicka su izveli iz sobe i napravili su nekoliko koraka niz hodnik. Napunio je lavor hladnom vodom i u nju uronio svoje bolno lice. Netko je pokucao na vrata i ušao je Gus, noseći Wilhelminu i Huga - tanki nož koji je bio istresen iz korica na Nickovoj ruci. "Jesi li dobro?"
  "Sigurno."
  "G. Andy, nisam znao. Promijenio se."
  "Ne mislim tako. Stvari su se promijenile. Ima glavni izlaz za svo svoje zlato - ako ga ima puno, kao što mislimo - pa mu više ne trebamo."
  Nick je napunio čašu s još vode, ponovno umočio glavu i osušio se debelim bijelim ručnicima. Gus je pružio oružje. "Nisam te poznavao - ja sam ovo donio."
  Nick je uvukao Wilhelminu u košulju i ubacio Huga. "Izgleda da bi mi mogli zatrebati. Ovo je teška zemlja."
  "Ali... običaji..."
  "Zasad je sve u redu. Kako je Wilson?"
  "Maurice ga je odveo u drugu kupaonicu."
  "Idemo odavde."
  "U redu." Ali Gus se nije mogao suzdržati. "Andy, moram ti reći. Wilson ima puno zlata. Već sam prije kupovao od njega."
  "Dakle, imaš izlaz?"
  "Bio je to samo četvrtinka. Prodao sam ga u Bejrutu."
  "Ali tamo ne plaćaju puno."
  "Prodao mi ga je za trideset dolara po unci."
  "O." Nicku se zavrtjelo u glavi. Wilson je doista tada imao toliko zlata da ga je bio spreman prodati po dobroj cijeni, ali sada je ili izgubio izvor ili je smislio zadovoljavajući način da ga plasira na tržište.
  Izašli su i krenuli hodnikom prema predvorju i ulazu. Dok su prolazili pored otvorenih vrata s natpisom "Dame", Wilson je doviknuo: "Ho, Grant."
  Nick se zaustavio i oprezno provirio unutra. "Da? Kao oko?"
  "U redu." Krv je još uvijek curila ispod zavoja. "Jesi li dobro?"
  "Ne. Osjećam se kao da me udario buldožer."
  Wilson je prišao vratima i nasmiješio se kroz natečene usne. "Čovječe, dobro bi mi došao u Kongu. Kako je nastao Luger?"
  "Kažu mi da je Afrika opasna."
  "Moglo bi biti."
  Nick je pomno promatrao čovjeka. Bilo je tu puno ega i sumnje u sebe, kao i one dodatne usamljenosti koju jaki ljudi stvaraju oko sebe kada ne mogu spustiti glavu i slušati manje važne ljude. Grade vlastite otoke odvojeno od glavnog i iznenađeni su svojom izoliranošću.
  Nick je pažljivo birao riječi. "Bez uvrede. Samo sam pokušavao zaraditi. Nisam trebao doći. Ne poznaješ me i ne krivim te što si bio oprezan. Gus je rekao da je sve istina..."
  
  
  
  
  Mrzio je Boydu prisiljavati na glupu kritiku, ali sada je svaki dojam bio važan.
  "Imaš li stvarno liniju?"
  "Kalkuta."
  "Sahib Sanya?"
  "Njegovi prijatelji su Goahan i Fried." Nick je imenovao dva vodeća trgovca zlatom na indijskom crnom tržištu.
  "Razumijem. Shvati nagovještaj. Zaboravi na to na neko vrijeme. Sve se mijenja."
  "Da. Cijene stalno rastu. Možda mogu kontaktirati Taylor-Hill-Boreman Mining. Čujem da su zauzeti. Možete li me kontaktirati ili me predstaviti?"
  Wilsonovo zdravo oko se raširilo. "Grant, slušaj me. Nisi Interpolov špijun. Nemaju Lugere i ne znaju se boriti, mislim da imam tvoj broj. Zaboravi na zlato. Barem ne u Rodeziji. I kloni se trgovine ljudima."
  "Zašto? Želiš nabaviti sve njihove proizvode za sebe?"
  Wilson se nasmijao, trznuvši se dok su mu se izderani obrazi okrznuli o zube. Nick je znao da misli da ovaj odgovor potvrđuje njegovu procjenu "Andyja Granta". Wilson je cijeli život proživio u svijetu koji se nije crno-bijelio, za nas ili protiv nas. Bio je sebičan, smatrao je to normalnim i plemenitim i nikoga nije osuđivao zbog toga.
  Smijeh krupnog čovjeka ispunio je vrata. "Pretpostavljam da ste čuli za Zlatne kljove i da ih možete osjetiti. Ili ih ne možete vidjeti? Prelaze Bundu. Toliko velike da ih šest crnaca nosi svaku? Bože, malo razmislite o tome i gotovo ih možete okusiti, zar ne?"
  "Nikad nisam čuo za Zlatne kljove", odgovorio je Nick, "ali naslikali ste prekrasnu sliku. Gdje ih mogu pronaći?"
  "Ne možeš. To je bajka. Zlato se znoji - a što jest, to kažu. Barem zasad", Wilsonovo se lice napućilo, usne natekle. Međutim, ipak se uspio nasmiješiti, a Nick je shvatio da ga je prvi put vidio da se smiješi.
  "Izgledam li kao ti?" upitao je Nick.
  "Mislim da da. Znat će da si na tragu nečega. Šteta što se oblačiš u gaćice, Grant. Ako se vratiš ovamo tražeći nešto, dođi k meni."
  "Za drugi krug? Mislim da ne mogu stići prije toga."
  Wilson je cijenio implicitni kompliment. "Ne - gdje koristimo alate. Alate koji idu bu-du-du-du-du brrr-r ..."
  "Gotovina? Nisam romantičar."
  "Naravno - iako u mom slučaju -" Zastao je, proučavajući Nicka. "Pa, ti si bijelac. Shvatit ćeš kad vidiš malo više od zemlje."
  "Pitam se hoću li?" odgovorio je Nick. "Hvala na svemu."
  
  * * *
  
  Vozeći se prema Salisburyju kroz jarko osvijetljeni krajolik, Gus se ispričao. "Bio sam uplašen, Andy. Trebao sam ići sam ili provjeriti na telefonu. Prošli put je bio suradljiv i pun obećanja za budućnost. Čovječe, to je bilo pravo smeće. Jesi li bio profesionalac?"
  Nick je znao da je kompliment malo pretjeran, ali tip je imao dobre namjere. "Ništa loše, Gus. Ako mu se trenutni kanali začepe, brzo će nam se vratiti, ali to je malo vjerojatno. Vrlo je sretan u svojim trenutnim okolnostima. Ne, nisam bio profesionalac na fakultetu."
  "Još samo malo! I ubio bi me."
  "Ne bi se petljao s njim. Wilson je veliko dijete s principima. Bori se pošteno. Ubija ljude samo kad je princip ispravan, kako on to vidi."
  "Ja... ne razumijem..."
  "Bio je plaćenik, zar ne? Znaš kako se ti dečki ponašaju kad se dočepaju domorodaca."
  Gus je čvrsto stisnuo ruke oko volana i zamišljeno rekao: "Čuo sam. Ne misliš valjda da ih tip poput Alana kosi."
  "Znaš bolje. To je stari, stari obrazac. Posjeti mamu u subotu, crkvu u nedjelju, a u ponedjeljak se prepustiš životu. Kad pokušaš to riješiti sam sa sobom, zapetljaš se. U glavi. Veze i releji tamo počnu dimiti i izgarati. A što je s ovim Zlatnim Kljovama? Jesi li ikada čuo za njih?"
  Gus je slegnuo ramenima. "Prošli put kad sam bio ovdje, pojavila se priča o pošiljci zlatnih kljova koje su poslane željeznicom i preko Bejruta kako bi se zaobišle sankcije. U The Rhodesia Heraldu bio je članak u kojem se nagađalo jesu li tako izlivene i obojane u bijelo ili su pronađene u starim ruševinama u Zimbabveu i nestale. To je stari mit o Salomonu i kraljici od Sabe."
  "Misliš li da je priča bila istinita?"
  "Ne. Kad sam bio u Indiji, razgovarao sam o tome s nekim ljudima koji su trebali znati. Rekli su da iz Rodezije dolazi puno zlata, ali sve je to bilo u dobrim polugama od 400 unci."
  Kad su stigli do hotela Meikles, Nick se provukao kroz bočni ulaz i popeo se u svoju sobu. Okupao se toplom i hladnom vodom, lagano se natrljao alkoholom i odspavao. Rebra su ga boljela, ali nije osjećao oštru bol koja bi ukazivala na prijelom. U šest sati pažljivo se odjenuo i, kad ga je Gus nazvao, nanio je tuš za oči koji je kupio. Pomoglo je malo, ali veliko ogledalo reklo mu je da izgleda kao vrlo dobro odjeven gusar nakon teške bitke. Slegnuo je ramenima, ugasio svjetlo i slijedio Gusa do koktel bara.
  Nakon što su mu posjetitelji otišli, Alan Wilson je koristio Mauriceov ured dok je pola tuceta njegovih djelatnika radilo na njegovom liječenju.
  
  
  
  
  Pregledao je tri Nickove fotografije snimljene skrivenom kamerom.
  "Nije loše. Prikazuju mu lice iz različitih kutova. Bože, moćan je. Moći ćemo ga jednog dana iskoristiti." Ugurao je otiske u omotnicu. "Neka ih Herman dostavi Mikeu Bohru."
  Maurice je uzeo omotnicu, prošao kroz kompleks ureda i skladišta do kontrolne sobe u stražnjem dijelu rafinerije i prenio Wilsonovu naredbu. Dok se polako vraćao u prednje urede, njegovo mršavo, tamno lice imalo je zadovoljan izraz. Wilson je trebao izvršiti naredbu: odmah fotografirati sve zainteresirane za kupnju zlata i proslijediti ih Boremanu. Mike Boreman bio je predsjednik Taylor-Hill-Boremana i nakratko je osjetio nelagodu koja ga je prisilila da slijedi Alana Wilsona. Maurice je bio dio zapovjednog lanca. Plaćen je tisuću dolara mjesečno za praćenje Wilsona i namjeravao je to nastaviti činiti.
  * * *
  Otprilike u vrijeme kada je Nick šminkom kamuflirao svoje potamnjelo oko, Herman Doosen je započeo vrlo oprezan prilazak zračnoj luci tvrtke Taylor-Hill-Boreman Mining Company. Divovska instalacija bila je klasificirana kao zona zabrane leta za vojna istraživanja, s četrdeset četvornih milja zaštićenog zračnog prostora iznad nje. Prije polaska iz Salisburyja, leteći VFR-om po žarkom suncu, Herman je nazvao Kontrolni centar Rodezijskog ratnog zrakoplovstva i Rodezijsku zračnu policiju. Dok se približavao ograničenom području, radiovezom je javio svoju poziciju i smjer te dobio daljnje odobrenje od kontrolora postaje.
  Herman je obavljao svoje dužnosti s apsolutnom preciznošću. Bio je plaćen više od većine pilota zrakoplova i imao je nejasan osjećaj suosjećanja prema Rodeziji i THB-u. Kao da je cijeli svijet bio protiv njih, baš kao što je svijet nekoć bio protiv Njemačke. Bilo je čudno da kada si naporno radio i obavljao svoju dužnost, činilo se kao da te ljudi ne vole bez ikakvog vidljivog razloga. Bilo je očito da je THB otkrio golemo nalazište zlata. Dobro! Dobro za njih, dobro za Rodeziju, dobro za Hermana.
  Započeo je svoje prvo slijetanje, prelijećući preko prljavih domorodačkih koliba, naguranih poput smeđeg mramora u kutije unutar zaštitnih zidova. Dugi, zmijoliki stupovi od bodljikave žice nižu se uz cestu od jednog rudnika do domorodačkog teritorija, a čuvali su ih ljudi na konjima i u džipovima.
  Herman je izveo svoj prvi zaokret od devedeset stupnjeva prema cilju, pri brzini leta, pri okretajima u minuti, pri brzini spuštanja, točno do stupnja na kursu. Možda je Kramkin, stariji pilot, promatrao, ili možda nije. Nije to poanta; svoj ste posao obavili savršeno iz predanosti sebi i - s kojim ciljem? Herman se često pitao da li je to nekoć bio njegov otac, strog i pravedan. Zatim Zrakoplovstvo - još je uvijek bio u republikanskim rezervama - zatim tvrtka Bemex Oil Exploration; bio je istinski slomljenog srca kada je mlada tvrtka bankrotirala. Okrivio je Britance i Amerikance za propast njihovog novca i veza.
  Napravio je posljednji zaokret, zadovoljan što će sletjeti precizno na treću žutu traku piste i sletjeti poput pera. Nadao se kineskom pilotu. Si Kalgan izgledao je izvrsno. Bilo bi lijepo bolje ga upoznati, tako zgodnog vraga s pravim mozgom. Da nije izgledao kao Kinez, pomislili biste da je Nijemac - tako tih, oprezan i metodičan. Naravno, njegova rasa nije bila važna - ako je Hermann imao nešto na što se istinski ponosio, bila je to njegova nepristranost. Tu je Hitler, unatoč svoj svojoj suptilnosti, pogriješio. Hermann je to i sam shvatio i bio je ponosan na svoju pronicljivost.
  Član posade mahnuo mu je žutim štafetnim palicom, usmjeravajući ga prema kabelu. Herman je zastao i bio je zadovoljan što vidi Sija Kalgana i osakaćenog starca kako čekaju pod tendom terenskog ureda. Pomislio ga je kao osakaćenog starca, budući da je obično putovao u električnim kolicima u kojima je trenutno sjedio, ali s njegovim tijelom nije bilo puno loše, a zasigurno ništa nije bilo sporo u umu ili govoru. Imao je umjetnu ruku i nosio je veliki flaster za oko, ali čak i kad je hodao - šepajući - kretao se jednako odlučno kao što je i govorio. Zvao se Mike Bohr, ali Herman je bio siguran da je nekoć imao drugačije ime, možda u Njemačkoj, ali najbolje je bilo ne razmišljati o tome.
  Herman se zaustavio ispred dvojice muškaraca i pružio omotnicu kolicima. "Dobro veče, gospodine Kalgan - gospodine Bor. Gospodin Wilson vam je ovo poslao."
  Si se nasmiješila Hermanu. "Lijepo slijetanje, zadovoljstvo je bilo gledati. Javi se gospodinu Kramkinu. Mislim da želi da se ujutro vratiš s dijelom osoblja."
  Herman je odlučio ne salutirati, ali je obratio pažnju, naklonio se i ušao u ured. Bor je zamišljeno kucnuo fotografijama po aluminijskom naslonu za ruke. "Andrew Grant", rekao je tiho. "Čovjek s mnogim imenima."
  "Je li on onaj kojeg ste ti i Heinrich prije upoznali?"
  "Da." Bor mu je pružio fotografije. "Nikad ne zaboravi to lice - dok ga ne eliminiramo. Nazovi Wilsona i upozori ga. Jasno mu naredi da ne poduzima ništa. Riješit ćemo ovo. Ne smije biti grešaka. Hajde - moramo razgovarati s Heinrichom."
  
  
  
  
  
  Sjedeći u luksuzno namještenoj sobi sa zidom koji se uvlačio i spajao s prostranim dvorištem, Bor i Heinrich tiho su razgovarali dok je Kalgan telefonirao. "Nema sumnje. Slažete li se?" upitao je Bor.
  Heinrich, sijed muškarac pedesetih godina koji je, činilo se, sjedio mirno čak i u dubokoj stolici s pjenom, kimnuo je. "To je AXman. Mislim da je konačno pogodio krivo mjesto. Imamo informacije unaprijed, pa planiramo, a zatim udaramo." Sklopio je ruke uz lagani pljusak. "Iznenadite nas."
  "Nećemo napraviti nikakve pogreške", rekao je Bor odmjerenim tonom načelnika stožera koji iznosi strategiju. "Pretpostavljamo da će pratiti turističku grupu do Vankija. Mora to učiniti kako bi održao ono što smatra svojim pokrivačem. Ovo je naše idealno mjesto za napad, kako kažu Talijani. Duboko u grmlju. Imat ćemo oklopni kamion. Helikopter je u rezervi. Koristite Hermanna, on je predan, a Krola kao osmatrača, on je izvrstan strijelac - za Poljaka. Barikade na cestama. Napravite potpuni taktički plan i kartu, Heinrich. Neki će reći da čekićem udaramo kukca, ali oni ne poznaju kukca kao mi, zar ne?"
  "To je buba s osinim ubodom i kožom poput kameleona. Nemojte je podcijeniti." Müllerovo lice izražavalo je ružnu ljutnju gorkih sjećanja.
  "Želimo više informacija ako ih možemo dobiti, ali naš je primarni cilj jednom zauvijek eliminirati Andrewa Granta. Nazovite to Operacijom Ubij bubu. Da, dobar naziv, pomoći će nam da sačuvamo našu primarnu metu."
  "Ubij Bubu", ponovio je Müller, uživajući u riječima. "Sviđa mi se."
  "Dakle", nastavio je čovjek po imenu Bor, označavajući točkice na metalnim izbočinama svoje umjetne ruke, "zašto je u Rodeziji? Politička procjena? Traži li nas opet? Jesu li zainteresirani za sve veći protok zlata koji im tako rado pružamo? Možda su čuli za uspjeh naših dobro organiziranih oružara? Ili možda ništa od toga? Predlažem da obavijestite Fostera i pošaljete ga s Hermanom u Salisbury ujutro. Neka razgovara s Wilsonom. Dajte mu jasne naredbe - saznajte. On je samo zadužen za prikupljanje obavještajnih podataka, a ne za uznemiravanje našeg kamenoloma."
  "On slijedi naredbe", odobravajuće je rekao Heinrich Müller. "Vaš taktički plan je, kao i uvijek, izvrstan."
  "Hvala." Dobro oko bljesnulo je prema Mülleru, ali čak i u zahvalnosti za kompliment imalo je hladan, nemilosrdan pogled, poput kobre koja gleda metu, plus hladno sužavanje, poput sebičnog gmazova.
  * * *
  Nick je otkrio nešto što nije znao - kako pametni turistički agenti, turoperatori i izvođači radova usrećuju svoje važne klijente. Nakon koktela u hotelu, Ian Masters i četvorica njegovih zgodnih, veselih muškaraca odveli su djevojke na zabavu u South African Club, prekrasnu zgradu u tropskom stilu smještenu usred bujnog zelenila, osvijetljenu šarenim svjetlima i osvježenu svjetlucavim fontanama.
  U klubu su djevojke, blistave u svojim jarkim haljinama, predstavljene dvanaestorici muškaraca. Svi su bili mladi, a većina zgodnih; dvoje su bili u uniformama, a za dodatnu prisutnost, dvojica starijih građana, od kojih je jedan nosio smoking ukrašen brojnim draguljima.
  Dugi stol u kutu glavne blagovaonice, uz plesni podij, s vlastitim šankom i prostorom za posluživanje, bio je rezerviran za zabavu. Nakon upoznavanja i ugodnog razgovora, otkrili su kartice s mjestima, na kojima je svaka djevojka bila vješto smještena između dvojice muškaraca. Nick i Gus našli su se jedan pored drugog na drugom kraju stola.
  Stariji pratitelj promrmljao je: "Ian je dobar operater. Popularno je među ženama. Vidjele su dosta tebe i mene."
  "Pogledaj gdje je stavio Plijen. Pored starog Sir Humphreyja Condona. Ian zna da je ona VIP osoba. Nisam mu rekao."
  "Možda je Manny poslala kreditni rejting svog oca kao povjerljiv savjet."
  "S tim tijelom, ona to može podnijeti bez ikakvih problema. Izgleda sjajno, možda je on to shvatio." Gus se nasmijao. "Ne brini, imat ćeš puno vremena s njom."
  "Nisam provodila puno vremena u zadnje vrijeme. Ali Ruth je dobro društvo. Uglavnom, brinem se za Bootyja..."
  "Što! Ne tako brzo. Prošla su tek tri dana - nisi mogao..."
  "Nije ono što misliš. Kul je. Nešto nije u redu. Ako ćemo se baviti poslom sa zlatom, predlažem da je pripazimo."
  "Plijen! Je li opasna... špijunira..."
  "Znaš kako ova djeca vole avanturu. CIA se uvalila u velike probleme koristeći špijune iz vrtića. Obično to rade zbog novca, ali djevojčica poput Bootie bi mogla poželjeti glamur. Mala gospođica Jane Bond."
  Gus je otpio dugi gutljaj vina. "Vau, sad kad si to spomenuo, uklapa se u ono što se dogodilo dok sam se oblačila. Nazvala je i rekla da sutra ujutro ne ide s grupom. Ionako je poslijepodne slobodno vrijeme za kupovinu. Unajmila je auto i ide sama. Pokušao sam je pritisnuti, a ona se lukavo ponašala. Rekla je da želi posjetiti nekoga u području Motoroshanga. Pokušao sam je odgovoriti od toga, ali dovraga - ako imaju sredstava, mogu učiniti što god žele. Nabavit će auto od Selfridges Self-Drive Cars."
  
  
  "Lako ga je mogla dobiti od Mastersa, zar ne?"
  "Da." Gus je zastao uz siktanje, oči su mu se suzile i bile su zamišljene. "Možda si u pravu u vezi nje. Mislio sam da samo želi biti neovisna, kao neki od njih. Pokazati ti da mogu djelovati samostalno..."
  "Možete li kontaktirati Selfridge's kako biste saznali više o automobilu i vremenu isporuke?"
  "Imaju noćenje. Dajte mi minutu." Vratio se pet minuta kasnije, pomalo mračnog izraza lica. "Singerov auto. U hotelu u osam. Izgleda da ste u pravu. Ona je dogovorila zajam i autorizaciju telegrafom. Zašto nam nikada nije rekla za ovo?"
  "Dio je zavjere, starče. Kad budeš imao priliku, zamoli Mastersa da mi sredi da sam odvezem do hotela u sedam. Pobrini se da bude brzo kao onaj Singer."
  Kasnije te večeri, između pečenja i slatkiša, Gus je rekao Nicku: "U redu. BMW 1800 za tebe u sedam. Ian obećava da će biti u savršenom stanju."
  Malo poslije jedanaest, Nick je poželio laku noć i napustio klub. Neće nikome nedostajati. Činilo se da se svi dobro zabavljaju. Hrana je bila izvrsna, vina u izobilju, a glazba ugodna. Ruth Crossman bila je s zgodnim tipom koji je, činilo se, zračio zabavom, prijateljstvom i hrabrošću.
  Nick se vratio Meiklesu, ponovno namočio svoje izubijano tijelo u vruće i hladne kupke i provjerio opremu. Uvijek se osjećao bolje kada je svaki predmet bio na svom mjestu, nauljen, očišćen, nasapunan ili ispoliran po potrebi. Činilo se da vam um brže funkcionira kada vas ne muče sitne sumnje ili brige.
  Iz svog kaki pojasa za novac izvadio je svežnjeve novčanica i zamijenio ih s četiri bloka eksplozivne plastike, oblikovanih i omotanih poput Cadbury čokoladica. Ugradio je osam osigurača, onih koje je obično nalazio u svojim čistačima za lule, a koje je prepoznavao samo po sitnim kapljicama lema na jednom kraju žice. Uključio je mali zvučni signal odašiljača, koji je u normalnim uvjetima davao signal osam ili deset milja daleko, i primijetio usmjereni odziv svog tranzistorskog radija veličine novčanika. Rub prema odašiljaču, jak signal. Ravno prema zvučnom signalu, najslabiji signal.
  Okrenuo se i bio zahvalan što ga nitko nije uznemirio sve dok nije primio poziv u šest. Njegov putni alarm zazvonio je uz tresak dok je spuštao slušalicu.
  Sa sedam godina upoznao je jednog od mišićavih mladića koji su bili na zabavi prethodne večeri, Johna Pattona. Patton mu je pružio ključeve i pokazao na plavi BMW, koji se svjetlucao na svježem jutarnjem zraku. "Uzdahnuo i provjerio, gospodine Grant. Gospodin Masters je rekao da vam je posebno stalo do toga da bude u vrhunskom stanju."
  "Hvala ti, John. Sinoć je bila dobra zabava. Jesi li se dobro odmorio?"
  "Sjajno. Kakvu divnu grupu ste doveli. Želimo vam ugodan put."
  Patton se brzo udaljio. Nick se lagano nasmijao. Patton nije ni trepnuo da pokaže što misli pod "divno", ali se sklupčao uz Janet Olson, a Nick ga je vidio kako pije popriličnu količinu Stouta.
  Nick je ponovno parkirao BMW, provjerio komande, pregledao prtljažnik i pregledao motor. Provjerio je podokvir najbolje što je mogao, a zatim je upotrijebio radio kako bi provjerio ima li kakvih znakova za izbacivanje plinova. Obišao je cijeli automobil, skenirajući svaku frekvenciju koju je njegov specijalni uređaj mogao uhvatiti, prije nego što je odlučio da je automobil čist. Otišao je u Gusovu sobu i zatekao starijeg bolničara kako se žuri s brijanjem, oči su mu bile zamagljene i krvave na svjetlu svjetala u kupaonici. "Odlična večer", rekao je Gus. "Pametno je bilo što si odbio. Vau! Otišao sam u pet."
  "Trebao bi živjeti zdravim životom. Rano sam otišao."
  Gus je proučavao Nickovo lice. "To oko pocrni čak i ispod šminke. Izgledaš gotovo jednako loše kao i ja."
  "Kiselo grožđe. Osjećat ćeš se bolje nakon doručka. Trebat će mi mala pomoć. Otprati Bootie do auta kad stigne, a zatim je vrati u hotel pod nekim izgovorom. Što kažeš da stave kutiju ručka unutra, a zatim je odvedu natrag po njega. Nemoj joj reći što je to - naći će neki izgovor da ga ne uzme ili je vjerojatno već naručila."
  Većina djevojaka je zakasnila na doručak. Nick je ušao u predvorje, pogledao na ulicu i točno u osam sati ugledao kremasti Singer kombi u jednom od kutnih prostora. Mladić u bijeloj jakni ušao je u hotel, a razglas je pozvao gospođicu DeLong. Kroz prozor, Nick je promatrao kako Bootie i Gus dočekuju dostavljača za pultom i izlaze do Singer kombija. Razgovarali su. Muškarac u bijeloj jakni ostavio je Bootie, a Gus se vratio u hotel. Nick se iskrao kroz vrata blizu galerije.
  Brzo je hodao iza parkiranih automobila i pretvarao se da nešto ispušta iza Rovera parkiranog pored Singera. Nestao je iz vidokruga. Kad se pojavio, odašiljač bipera bio je pričvršćen ispod stražnjeg okvira Singera.
  Iz ugla je promatrao Bootieja i Gusa kako izlaze iz hotela s malom kutijom i Bootiejevom velikom torbicom. Zaustavili su se ispod trijema.
  
  
  
  
  Nick je promatrao dok Bootie nije ušao u Singer i upalio motor, a zatim požurio natrag do BMW-a. Kad je stigao do skretanja, Singer je bio na pola puta niz ulicu. Gus ga je uočio i mahnuo njime prema gore. "Sretno", rekao je, kao da mu da znak.
  Bootie je krenuo prema sjeveru. Dan je bio prekrasan, jarko sunce obasjavalo je krajolik koji je podsjećao na Južnu Kaliforniju po sušnom vremenu - ne pustinjska područja, već gotovo planinski teren s gustom vegetacijom i čudnim kamenim formacijama. Nick ga je slijedio, ostajući daleko iza, potvrđujući kontakt zvučnim signalom radija naslonjenog na naslon sjedala pored njega.
  Što je više vidio zemlju, to mu se više sviđala - klima, krajolik i ljudi. Crnci su se činili mirnima i često bogatima, vozeći sve vrste automobila i kamiona. Podsjetio se da vidi razvijeni, komercijalni dio zemlje i da bi trebao suzdržati svoj sud.
  Vidio je slona kako pase blizu pumpe za navodnjavanje, a po zapanjenim pogledima prolaznika zaključio je da su i oni iznenađeni kao i on. Životinja je vjerojatno stigla u civilizaciju zbog suše.
  Znak Engleske bio je posvuda i savršeno mu je pristajao, kao da su suncem obasjani krajolik i otporna tropska vegetacija jednako dobra kulisa kao i blago vlažni oblaci Britanskog otočja. Baobabi su mu privukli pažnju. Pružali su čudne ruke u svemir, poput banjana ili floridskih smokava. Prošao je pored jednog koji je morao biti širok deset metara i stigao do raskrižja. Znakovi su uključivali Ayrshire, Eldorado, Picaninyamba, Sinoy. Nick se zaustavio, uzeo radio i uključio ga. Najjači signal dolazio je ravno naprijed. Hodao je ravno naprijed i ponovno provjerio smjer. Ravno naprijed, glasno i jasno.
  Zaobišao je zavoj i ugledao Bootyjev Singer parkiran na uzcestovnim vratima; naglo je zakočio BMW i vješto ga sakrio na parkiralište koje su očito koristili kamioni. Iskočio je i provirio preko uredno podšišanog grmlja koje je zaklanjalo skupinu kanti za smeće. Na cesti nije bilo automobila. Bootyjeva truba zatrubila je četiri puta. Nakon dugog čekanja, crnac u kaki kratkim hlačama, majici i kapi potrčao je sporednom cestom i otključao vrata. Automobil se zaustavio, a čovjek je zaključao vrata, ušao, odvezao se niz padinu i nestao iz vidokruga. Nick je pričekao trenutak, a zatim odvezao BMW prema vratima.
  Bila je to zanimljiva barijera: neupadljiva i neprobojna, iako je izgledala krhko. Čelična šipka od tri inča visjela je na okretnoj protuutezi. Obojena crvenom i bijelom bojom, mogla se zamijeniti za drvenu. Njezin slobodni kraj bio je osiguran čvrstim lancem i engleskom bravom veličine šake.
  Nick je znao da ga može sjeći ili razbiti, ali to je bilo pitanje strategije. U središtu stupa visio je dugi, duguljasti znak s urednim žutim slovima: "SPARTACUS FARM", "PETER VAN PRES", PRIVATNA CESTA.
  S obje strane vrata nije bilo ograde, ali jarak s glavne ceste formirao je jarak neprohodan čak ni za džip. Nick je zaključio da ga je vješto iskopao bager.
  Vratio se do BMW-a, odvezao ga dublje u grmlje i zaključao ga. Noseći mali radio, hodao je uz nasip, prateći put paralelan s makadamskim putem. Prešao je nekoliko suhih potoka koji su ga podsjećali na Novi Meksiko tijekom sušne sezone. Velik dio vegetacije kao da je imao karakteristike pustinje, sposobne zadržati vlagu tijekom sušnih razdoblja. Čuo je čudan zvuk režanja iz grmlja i obišao ga, pitajući se može li Wilhelmina zaustaviti nosoroga ili što god drugo na što biste ovdje mogli naići.
  Držeći cestu na oku, uočio je krov male kuće i približio joj se dok nije mogao promotriti područje. Kuća je bila od cementa ili žbuke, s velikim torom za stoku i urednim poljima koja su se protezala uz dolinu na zapadu, skrivena od pogleda. Cesta je prolazila pored kuće u grmlje, na sjeveru. Izvadio je svoj mali mjedeni teleskop i proučio detalje. Dva mala konja pasla su pod sjenovitim krovom, poput meksičke ramade; mala zgrada bez prozora nalikovala je garaži. Dva velika psa sjedila su i gledala u njegovom smjeru, čeljusti su im bile ozbiljno zamišljene dok su prolazili kroz njegov objektiv.
  Nick se vratio puzeći i nastavio paralelno s cestom dok nije prešao kilometar i pol od kuće. Grmlje je postajalo gušće i grublje. Stigao je do ceste i krenuo njome, otvarajući i zatvarajući vrata za stoku. Njegova lula pokazivala je da je Pjevač ispred njega. Kretao se naprijed, oprezno, ali držeći tlo pokrivenim.
  Suha cesta bila je šljunčana i izgledala je dobro drenirana, ali po ovom vremenu to nije bilo važno. Vidio je desetke stoke pod drvećem, neke jako daleko. Mala zmija je klizila po šljunku dok je trčao, a jednom je na trupcu ugledao stvorenje nalik gušteru koje bi osvojilo bilo koju nagradu za ružnoću - dugo petnaest centimetara, imalo je razne boje, ljuske, rogove i sjajne, opako izgledajuće zube.
  
  
  Zaustavio se i obrisao glavu, a ona ga je ozbiljno pogledala, ne mičući se.
  Nick je pogledao na sat - 1:06. Hodao je dva sata; procijenjena udaljenost bila je sedam milja. Napravio je gusarski šešir od šala kako bi se zaštitio od žarkog sunca. Približio se crpnoj stanici, gdje je dizelski motor glatko preo, a cijevi su nestajale u nasipu. Na crpnoj stanici bila je slavina i on je popio piće nakon što je pomirisao i pregledao vodu. Morala je doći duboko pod zemljom i vjerojatno je bila u redu; stvarno mu je trebala. Popeo se uzbrdo i oprezno pogledao naprijed. Izvadio je teleskop i ispružio ga.
  Snažan mali objektiv otkrio je veliku kalifornijsku kuću u stilu ranča okruženu drvećem i njegovanim raslinjem. Bilo je nekoliko gospodarskih zgrada i kraala. Singer je kružio uz Land Rover, sportski MG i klasični automobil koji nije prepoznao - roadster s dugom haubom koji je morao imati trideset godina, ali izgledao je kao da je star tri godine.
  U prostranom, natkrivenom dvorištu s jedne strane kuće uočio je nekoliko ljudi kako sjede u šarenim stolicama. Pažljivo se usredotočio - Booty, starac s istrošenom kožom koji je čak i iz ove udaljenosti izgledao kao gospodar i vođa; još trojica bijelaca u kratkim hlačama; dvojica crnaca...
  Promatrao je. Jedan od njih bio je John J. Johnson, posljednji put viđen na njujorškoj zračnoj luci East Side, kojeg je Hawk opisao kao rijetkog čovjeka s vatrenim duhom. Zatim je dao Bootyju omotnicu. Nick je pretpostavio da je došao po nju. Vrlo pametno. Turistička grupa, sa svojim ovlaštenjima, lako je prošla carinu, jedva otvorivši prtljagu.
  Nick se spustio nizbrdo, okrenuo za 180 stupnjeva i pregledao svoje tragove. Osjećao se nelagodno. Zapravo nije mogao ništa vidjeti iza sebe, ali mislio je da čuje kratak poziv koji nije odgovarao zvukovima životinja. "Intuicija", pomislio je. Ili samo pretjerani oprez u ovom čudnom kraju. Proučavao je cestu i nasip - ništa.
  Trebao mu je sat vremena da obiđe kuću, zaklanjajući se od pogleda iz dvorišta, i približi se. Puzao je šezdeset metara od grupe iza paravana i sakrio se iza debelog, čvornovatog stabla; ostali njegovani grmovi i šarene biljke bili su premaleni da sakriju patuljka. Usmjerio je teleskop kroz pukotinu u granama. Pod ovim kutom ne bi bilo vidljivog sunčevog odsjaja od leće.
  Mogao je čuti samo djeliće razgovora. Činilo se da imaju ugodan sastanak. Čaše, šalice i boce bile su na stolovima. Očito je Booty došao ovamo na dobru večeru. Bio je jako željan da je pojede. Patrijarh, koji je izgledao kao vlasnik, puno je pričao, kao i John Johnson i još jedan nizak, žilav crnac u tamnosmeđoj košulji, hlačama i teškim čizmama. Nakon što je promatrao barem pola sata, vidio je Johnsona kako sa stola uzima paket koji je prepoznao kao onaj koji je Booty primio u New Yorku, ili njegovog blizanca. Nick nikada nije bio od onih koji donose preuranjene zaključke. Čuo je Johnsona kako govori: "...malo...dvanaest tisuća...važno za nas...volimo platiti...ništa za ništa..."
  Stariji čovjek je rekao: "...donacije su bile bolje prije...sankcija...dobre volje..." Govorio je ravnomjerno i tiho, ali Nicku se učinilo da je čuo riječi "zlatne kljove".
  Johnson je iz paketa izvadio list papira, na što je Nick čuo: "Konac i igle... smiješna šifra, ali razumljiva..."
  Njegov bogati bariton zvučao je bolje od ostalih. Nastavio je: "...dobra je puška, a streljivo je pouzdano. Eksplozivi uvijek djeluju, barem zasad. Bolji od A16..." Nick je ostatak riječi izgubio u smijehu.
  Motor je tutnjao cestom iza Nicka. Pojavio se prašnjavi Volkswagen, parkiran na prilazu. Žena u četrdesetima ušla je u kuću, a dočekao ju je stariji muškarac koji ju je predstavio Bootyju kao Marthu Ryerson. Žena se kretala kao da većinu vremena provodi vani; hod joj je bio brz, koordinacija izvrsna. Nick je zaključio da je gotovo lijepa, s izražajnim, otvorenim crtama lica i urednom, kratkom smeđom kosom koja je ostala na mjestu i kad bi skinula šešir širokog oboda. Tko bi...
  Teški glas iza Nicka rekao je: "Nemoj se prebrzo kretati."
  Vrlo brzo - Nick se nije pomaknuo. Možeš prepoznati kada to misle ozbiljno, a vjerojatno imaš i nešto čime to možeš potkrijepiti. Dubok glas s glazbenim britanskim naglaskom rekao je nekome koga Nick nije mogao vidjeti: "Zanga, reci gospodinu Prezu." Zatim, glasnije: "Sad se možeš okrenuti."
  Nick se okrenuo. Srednje velik crnac u bijelim kratkim hlačama i blijedoplavoj sportskoj majici stajao je s dvocijevnom sačmaricom pod rukom, uperenom malo lijevo od Nickovih koljena. Pištolj je bio skup, s oštrim, dubokim gravurama na metalu, i bio je kalibra 10 - oružje kratkog dometa, prijenosno.
  Te su mu misli prolazile kroz glavu dok je mirno promatrao svog otmičara. U početku nije namjeravao pomaknuti se ili progovoriti - to je neke ljude činilo nervoznima.
  
  
  
  
  Pokret sa strane privukao mu je pozornost. Dva psa koja je vidio u maloj kući na početku ceste približila su se crncu i pogledala Nicka, kao da pita: "Naša večera?"
  Bili su to rodezijski grebeni, ponekad zvani lavlji psi, teški oko stotinu funti svaki. Mogli su slomiti jelenu nogu pucketanjem i uvijanjem, oboriti veliku divljač svojim ovnom, a trojica od njih mogla su zadržati lava. Crnac je rekao: "Stani, Gimba. Stani, Jane."
  Sjeli su pokraj njega i otvorili usta prema Nicku. Drugi muškarac ih je pogledao. Nick se okrenuo i skočio unatrag, pokušavajući zadržati drvo između sebe i sačmarice.
  Računao je na nekoliko stvari. Psima je upravo rečeno da "ostanu". To bi ih moglo na trenutak zadržati. Crnac vjerojatno nije bio vođa ovdje - ne u "bijeloj" Rodeziji - i možda mu je rečeno da ne puca.
  Bum! Zvučalo je kao da su obje cijevi pucnjele. Nick je čuo zavijanje i škripu svjetla kako probija zrak tamo gdje je bio trenutak prije. Udarilo je u garažu kojoj se približavao, stvarajući nazubljeni krug s njegove desne strane. Vidio je to dok je skočio, uhvatio se rukom za krov i lansirao tijelo gore i preko vrha u jednom skoku i kotrljanju.
  Dok je nestajao iz vida, čuo je struganje psećih šapa i teže zvukove trčanja čovjeka. Svaki je pas ispustio glasan, promukao lavež koji se odjeknuo nizom, kao da govori: "Evo ga!"
  Nick ih je mogao zamisliti kako guraju prednje šape o zid garaže, ta ogromna usta s centimetar dugim zubima koja su ga podsjećala na krokodile, nadajući se da će ugristi. Dvije crne ruke zgrabile su rub krova. Pojavilo se ljutito crno lice. Nick je zgrabio Wilhelminu i čučnuo, postavljajući pištolj centimetar od čovjekova nosa. Oboje su se na trenutak ukočili, gledajući se u oči. Nick je odmahnuo glavom i rekao: "Ne."
  Crno lice nije promijenilo izraz. Njegove snažne ruke su se otvorile i nestao je iz vidokruga. U 125. ulici, pomislio je Nick, zvat će ga stvarno cool mačkom.
  Pregledao je krov. Bio je prekriven svijetlom smjesom, poput glatke, tvrde žbuke, i nije imao nikakvih prepreka. Da nije bilo blagog nagiba unatrag, mogao je postaviti mrežu i iskoristiti ga kao teren za stolni tenis. Loše mjesto za obranu. Podigao je pogled. Mogli bi se popeti na bilo koje od dvanaest stabala i pucati na njega ako do toga dođe.
  Izvukao je Huga i iskopao letvicu. Možda bi mogao izrezati rupu u plastici i ukrasti auto - ako je unutar štandova. Hugo, dok mu je čelik udarao svom snagom, izbacivao je strugotine manje od nokta. Trebao bi mu sat vremena da napravi zdjelu za eksploziv. Stavio je Huga u korice.
  Čuo je glasove. Čovjek je viknuo: "Tembo, tko je gore?"
  Tembo ga je opisao. Booty je uzviknuo: "Andy Grant!"
  Glas prvog muškarca, britanski s naznakom škotske brade, upitao je tko je Andy Grant. Booty je objasnio, dodajući da ima pištolj.
  Tembov duboki ton to je potvrdio. "Ima ga sa sobom. Luger."
  Nick je uzdahnuo. Tembo je bio u blizini. Pretpostavio je da škotski naglasak pripada starijem čovjeku kojeg je vidio u dvorištu. Zvučao je autoritativno. Sada je govorio: "Spustite oružje, dečki. Niste trebali pucati, Tembo."
  "Nisam ga pokušao upucati", odgovorio je Tembov glas.
  Nick je odlučio da vjeruje u to - ali pucanj je bio prokleto blizu.
  Glas sa zanokticama postao je glasniji. "Halo, Andy Grant?"
  "Da", odgovorio je Nick. Ionako su to znali.
  "Imate prekrasno škotsko ime. Jeste li Škot?"
  "Toliko je vremena prošlo otkako sam znala u koji kraj kilta trebam stati."
  "Trebao bi naučiti, prijatelju. Udobnije su od kratkih hlača." Drugi muškarac se nasmijao. "Želiš li sići dolje?"
  "Ne."
  "Pa, pogledajte nas. Nećemo vam nauditi."
  Nick je odlučio riskirati. Sumnjao je da će ga slučajno ubiti, pred Bootyjem. I nije imao namjeru išta osvojiti s ovog krova - bila je to jedna od najgorih pozicija u kojima se ikada našao. Najjednostavnija stvar mogla se pokazati najopasnijom. Bio je sretan što ga nitko od njegovih opakih protivnika nije namamio u takvu zamku. Juda bi bacio nekoliko granata, a zatim bi ga izrešetao vatrom iz drveća za svaki slučaj. Nagnuo je glavu i dodao osmijeh: "Pozdrav svima."
  Čudno, u tom trenutku razglas je ispunio prostor bubnjevima. Svi su se ukočili. Zatim je izvrstan orkestar - zvučao je kao orkestar škotske garde ili grenadira - zagrmio i zagrmio u uvodnim taktovima "Odore stare Galije". U središtu skupine, ispod njega, starac s istrošenom kožom, visok preko 180 cm, mršav i ravan kao visak, zaurlao je: "Harry! Molim te, dođi i malo smanji zvuk."
  Bijelac kojeg je Kick vidio u grupi na terasi okrenuo se i potrčao prema kući. Stariji muškarac pogledao je Nicka. "Oprostite, nismo očekivali razgovor uz glazbu. Prekrasna je melodija. Prepoznajete li je?"
  Nick je kimnuo i imenovao je.
  
  
  
  Starac ga je pogledao. Imao je ljubazno, zamišljeno lice i stajao je tiho. Nick se osjećao nelagodno. Prije nego što biste ih upoznali, bili su najopasniji tip na svijetu. Bili su odani i izravni - ili čisti otrov. Oni su vodili trupe bičem. Marširali su gore-dolje po rovovima, pjevajući "Highland Laddie", sve dok ih ne bi oborili i zamijenili. Sjedili su u sedlu poput Šesnaeste kopljaničke pukovnije kada su naletjeli na četrdeset tisuća Sikha sa šezdeset i sedam topničkih oruđa kod Aliwala. Proklete budale su, naravno, napale.
  Nick je pogledao dolje. Povijest je bila vrlo korisna; davala ti je priliku protiv muškaraca i ograničavala tvoje pogreške. Dobie je stajala šest metara iza visokog starca. S njom su bila još dvojica bijelca koje je primijetio na trijemu i žena predstavljena kao Martha Ryerson. Nosila je šešir širokog oboda i izgledala je poput drage matrone uz engleski vrtni čaj.
  Starac je rekao: "Gospodine Grant, ja sam Peter van Preez. Poznajete gospođicu DeLong. Dozvolite mi da vam predstavim gospođu Marthu Ryerson. I gospodina Tommyja Howea s njene lijeve strane i gospodina Freda Maxwella s njene desne."
  Nick je kimnuo svima i rekao da je jako zadovoljan. Sunce, poput vrućeg željeza, ležalo mu je na vratu, kamo njegova gusarska kapa nije dosezala. Shvatio je kako bi trebao izgledati, uzeo ju je u lijevu ruku, obrisao čelo i spremio je.
  Van Prez je rekao: "Vani je vruće. Biste li mogli spustiti pištolj i pridružiti nam se na nečem malo hladnijem?"
  "Volio bih nešto kul, ali radije bih zadržao pištolj. Siguran sam da možemo o tome razgovarati."
  "Gospodine, možemo. Gospođica Delong kaže da misli da ste američki agent FBI-a. Ako je tako, ne raspravljate se s nama."
  "Naravno, nisam zabrinut samo za sigurnost gospođice Delong. Zato sam je i pratio."
  Buti nije mogla šutjeti. Rekla je: "Kako si znao da sam došla ovamo? Cijelo vrijeme sam se gledala u ogledalo. Nisi bio iza mene."
  "Da, bio sam", rekao je Nick. "Samo nisi dovoljno dobro gledao. Trebao si prošetati prilazom. Zatim se vratiti. Tada bi me uhvatio."
  Booty ga je ljutito pogledala. Kad bi joj samo jedan pogled mogao izazvati osip! Sada mekša "Odore stare Galije" završila je. Grupa je prešla na "Put na otoke". Bijelac se polako vraćao iz kuće. Nick je bacio pogled ispod njegove ruke koja ga je podupirala. Nešto se pomaknulo u kutu krova, iza njega.
  "Mogu li sići dolje..."
  "Spusti pištolj, prijatelju." Ton nije bio baš blag.
  Nick je odmahnuo glavom, pretvarajući se da razmišlja. Nešto je zaškripalo preko borbene glazbe, a on se našao u mreži i odbačen s krova. Pipao je Wilhelminu kad je s tupim udarcem sletio Peteru van Prezu pred noge.
  Stariji muškarac skočio je, zgrabivši Nickovu ruku u kojoj je držao pištolj objema rukama dok se Wilhelmina zapetljala u užad mreže. Trenutak kasnije, Tommy i Fred su se uhvatili u hrpu. Luger mu se trznuo. Još jedan nabor kolca ga je prekrio dok su se bijeli odbili, a dvojica crnih su s uvježbanom preciznošću okrenula krajeve mreže.
  
  Četvrto poglavlje
  
  Nick je djelomično sletio na glavu. Mislio je da su mu refleksi normalni, ali su se na nekoliko sekundi usporili, iako je razumio sve što se događa. Osjećao se kao televizijski gledatelj koji je toliko dugo sjedio ondje da je utrnuo, mišići su mu odbijali aktivirati se, čak i dok je njegov um nastavio upijati sadržaj ekrana.
  Bilo je prokleto ponižavajuće. Dvojica crnaca uhvatila su se za krajeve mreža i povukla. Nalikovali su Tembu. Zamišljao je da bi jedan od njih mogao biti Zanga, došao upozoriti Petera. Vidio je Johna J. Johnsona kako izlazi iza ugla garaže. Bio je tamo da im pomogne s mrežom.
  Bend je zasvirao "Dumbartonove bubnjeve", a Nick se namrštio. Namjerno je svirala živahnu glazbu kako bi se prigušila buka ljudi koji se kreću i mreže. Peter van Prees organizirao je kretanje u sekundama glatkom taktikom iskusnog stratega. Djelovao je kao simpatičan, ekscentričan starac koji svira gajde za svoje prijatelje i žali zbog gubitka konja u korist konjice jer to ometa lov na lisice dok je na aktivnoj dužnosti. Dovoljno povijesne pozadine - starac je vjerojatno znao kako se snalaziti s računalnom analizom slučajnog izbora.
  Nick je nekoliko puta duboko udahnuo. Glava mu se razbistrila, ali se nije osjećao ništa manje glupo sputano od svježe ulovljene životinje. Mogao je doći do Huga i odmah se osloboditi, ali Tommy Howe je vješto baratao Lugerom, a mogli biste se kladiti da se tu i tamo skriva još vatrene moći.
  Bootie se hihotala. "Kad bi te J. Edgar sada mogao vidjeti..."
  Nick je osjetio kako mu se vrućina penje uz vrat. Zašto nije inzistirao na ovom odmoru ili se povukao? Rekao je Peteru: "Popit ću nešto hladno odmah ako me izvučeš iz ove zbrke."
  "Mislim da nemate drugo oružje", rekao je Peter, a zatim pokazao svoju diplomatsku vještinu time što nije dao Nicku da ga pretraži - nakon što mu je dao do znanja da je razmotrio tu mogućnost. "Raspakirajte to, dečki. Molim vas, oprostite mi grubo postupanje, gospodine Grant. Ali prekoračili ste svoje granice, znate. Ovo su loša vremena. Nikad se ne zna. Ne mislim da je to istina."
  
  
  
  
  Da imamo ikakve svađe osim ako Sjedinjene Države nisu spremne izvršiti snažan pritisak na nas, a to nema smisla. Ili nema?
  Tembo je odmotao mrežu. Nick je ustao i protrljao lakat. "Iskreno, ne vjerujem da imamo ikakvih nesuglasica. Gospođica Delong je moja briga."
  Peter nije povjerovao, ali nije ni odbio. "Idemo negdje gdje je hladno. Čaša piva je dobar dan."
  Svi osim Temba i Zangija ležerno su izašli u dvorište. Peter je osobno pripremio viski i pružio ga Nicku. Još jedna suptilna gesta smirivanja. "Svatko tko se zove Grant uzima viski i vodu. Jesi li znao da te progone s autoceste?"
  "Razmišljao sam o tome jednom ili dvaput, ali nisam ništa vidio. Kako si znao da dolazim?"
  "Psi u maloj kući. Jeste li ih vidjeli?"
  "Da."
  Tembo je bio unutra. Nazvao me, a zatim te slijedio. Psi tiho promatraju. Možda si čuo kako im naređuje da se drže podalje i da te ne uzbunjuju. Zvuči kao režanje životinje, ali tvoje uši možda neće vjerovati.
  Nick je kimnuo glavom u znak slaganja i otpio gutljaj viskija. Ahhh. Primijetio je da Van Pree ponekad gubi naglasak u govoru i govori poput obrazovanog Engleza. Pokazao je na prekrasno namješteno dvorište. "Vrlo lijepa kuća, gospodine Van Pree."
  "Hvala vam. To pokazuje što se može postići napornim radom, štedljivošću i solidnim nasljedstvom. Pitate se zašto mi je ime afrikaans, ali moji postupci i naglasak su škotski. Moja majka, Duncan, udala se za van Preeza. On je izmislio prve planinarske izlete iz Južne Afrike i mnogo toga." Mahnuo je rukom prema golemim prostranstvima zemlje. "Stoka, duhan, minerali. Imao je oštro oko."
  Ostali su se smjestili u pjenaste stolice i ležaljke. Terasa je mogla poslužiti kao malo obiteljsko odmaralište. Bootie je bila pored Johna Johnsona, Howea, Maxwella i Zange. Gospođa Ryerson donijela je Nicku pladanj predjela - meso i sir na trokutima kruha, orašaste plodove i perece. Nick je uzela šaku. Sjela je s njima. "Imali ste dugu, vruću šetnju, gospodine Grant. Mogla bih vas odvesti. Je li to vaš BMW parkiran uz autocestu?"
  "Da", rekao je Nick. "Zaustavila su me jaka vrata. Nisam znao da je tako daleko."
  Gospođa Ryerson gurnula je pladanj prema njegovom laktu. "Probaj biltong. Evo..." Pokazala je na nešto što je izgledalo kao sušena govedina umotana u kruh s kapljicama umaka. "Biltong je samo slano meso, ali je ukusno kada se pravilno skuha. To je malo paprenog umaka na biltongu."
  Nick joj se nasmiješio i kušao jedan od kanapea, dok su mu misli kliknule. Biltong-biltong-biltong. Na trenutak se sjetio Hawkovog posljednjeg, pronicljivog, ljubaznog pogleda i opreza. Lakat ga je boljeo i protrljao ga je. Da, ljubazni tata Hawk, gura Juniora kroz vrata aviona za skok padobranom. Mora se to učiniti, sine. Bit ću tamo kad udariš o tlo. Ne brini, tvoj let je zajamčen.
  "Što mislite o Rodeziji, gospodine Grant?" upitao je van Preez.
  "Fascinantno. Očaravajuće."
  Martha Ryerson se nasmijala. Van Prez ju je oštro pogledao, a ona mu je veselo uzvratila pogled. "Jeste li upoznali mnogo naših građana?"
  "Masters, turistički izvođač. Alan Wilson, poslovni čovjek."
  "Ah da, Wilson. Jedan od naših najvatrenijih zagovornika neovisnosti. I zdravih poslovnih uvjeta."
  "Spomenuo je nešto o tome."
  "On je također hrabar čovjek. Na svoj način. Rimski legionari su hrabri na svoj način. Neka vrsta poluzainteresiranog patriotizma."
  "Mislio sam da bi bio dobar konfederacijski konjanik", rekao je Nick, slijedeći njegov primjer. "Dobiješ filozofiju kada u Waringovoj mješavini spojiš hrabrost, ideale i pohlepu."
  "Wareing blender?" upita van Preez.
  "To je stroj koji ih sve okuplja", objasnila je gospođa Ryerson. "Sve miješa i pretvara u juhu."
  Van Prez je kimnuo, zamišljajući proces. "Odgovara. I više ih se nikada ne može razdvojiti. Imamo ih puno."
  "Ali ne i ti", rekao je Nick oprezno. "Mislim da je tvoje gledište razumnije." Pogledao je Johna Johnsona.
  "Razumno? Neki to zovu izdajom. Za zapisnik, ne mogu odlučiti."
  Nick je sumnjao da je um iza tih prodornih očiju ikada bio trajno oštećen. "Razumijem da je ovo vrlo teška situacija."
  Van Prez im je natočio malo viskija. "Tako je. Čija je neovisnost na prvom mjestu? Imali ste sličan problem s Indijancima. Trebamo li to riješiti na vaš način?"
  Nick se nije htio miješati. Kad je zašutio, gospođa Ryerson ga je ubacila: "Samo vodite obilazak, gospodine Grant? Ili imate drugih interesa?"
  "Često sam razmišljao o tome da se upustim u posao sa zlatom. Wilson me odbio kad sam pokušao kupiti. Čuo sam da je rudarska tvrtka Taylor-Hill-Boreman otvorila nove rudnike."
  "Da sam na tvom mjestu, klonio bih ih se", brzo je rekao van Preez.
  "Zašto?"
  "Imaju tržišta za sve što proizvode. I oni su žilava ekipa s jakim političkim vezama... Kruže glasine da se iza zlatne fasade događaju i druge stvari - čudne glasine o unajmljenim ubojicama."
  
  "Ako te uhvate kao što smo te mi uhvatli, neće te biti lako uhvatiti. Nećeš preživjeti." "I što ti to ostavlja kao rodezijskom domoljubu?" Van Prez je slegnuo ramenima. "Na kraju." "Jesi li znao da ljudi također kažu da financiraju nove naciste? Doprinose Odeskom fondu, podržavaju pola tuceta diktatora i oružjem i zlatom." "Čuo sam. Ne vjerujem nužno u to." "Je li to nevjerojatno?" "Zašto bi se prodali komunistima i financirali fašiste?" "Koja je šala bolja? Prvo se riješiš socijalista, koristeći njihov vlastiti novac za financiranje svojih štrajkova, a onda dokrajčiš demokracije u slobodno vrijeme. Kad sve završi, izgradit će Hitlerove kipove u svakoj prijestolnici svijeta. Visok tristo stopa. On bi to učinio. Samo malo kasni, to je sve." "Van Prez i gospođa Ryerson su se upitno pogledali. Nick je pretpostavio da je ta ideja već bila tu. Jedini zvukovi bili su trileri i cvrkut ptica. Napokon je van Prez rekao: "Moram razmisliti o tom vremenu za čaj." Ustao je. "A onda Bootie i ja možemo otići?" "Idi se oprati. Gospođa Ryerson će ti pokazati put. Što se tiče tvog odlaska, morat ćemo se ovdje na parkiralištu raspraviti o tome." Mahnuo je rukom, grleći sve ostale. Nick je slegnuo ramenima i slijedio gospođu Ryerson kroz klizna staklena vrata u kuću. Povela ga je niz dugi hodnik i pokazala na vrata. "Eno." Nick je šapnuo: "Biltong je dobro. Robert Morris je trebao poslati još u Valley Forge." Ime američkog domoljuba i Washingtonov zimski smještaj bile su riječi za identifikaciju AXE-a. Gospođa Ryerson dala je točan odgovor. "Israel Putnam, general iz Connecticuta. Stigli ste u loše vrijeme, Grant. Johnson je prokrijumčaren kroz Tanzaniju. Tembo i Zanga su se upravo vratili iz Zambije." "Imaju gerilsku skupinu u džungli uz rijeku. Sada se bore protiv rodezijske vojske. I rade tako dobar posao da su Rodezijci morali dovesti južnoafričke trupe." "Je li Dobie donijela novac?" "Da. Ona je samo kurirka. Ali van Preez bi mogao pomisliti da si previše vidio da bi je pustio. Ako ti rodezijska policija pokaže fotografije Temba i Zange, možda ćeš ih moći identificirati." "Što savjetuješ?" "Ne znam. Živim ovdje šest godina. Nalazim se na lokaciji AX P21. Vjerojatno te mogu na kraju pustiti ako te zadrže." "Neće", obećao je Nick. "Nemoj otkriti svoju masku, previše je vrijedna." "Hvala ti." "A ti..." "N3." Martha Ryerson progutala je knedlu i smirila se. Nick je odlučio da je lijepa djevojka. Još uvijek je bila vrlo privlačna. I očito je znala da N3 znači Killmaster. Šapnula je: "Sretno" i otišla. Kupaonica je bila najsuvremenija i dobro opremljena. Nick se brzo oprao, isprobao mušku losion i kolonjsku vodu te počešljao tamnosmeđu kosu. Kad se vratio preko dugog hodnika, van Pree i njegovi gosti okupili su se u velikoj blagovaonici. Švedski stol - zapravo švedski stol - nalazio se na bočnom stolu dugom najmanje šest metara, prekrivenom snježnobijelim platnom i ukrašenom sjajnim priborom za jelo. Peter je ljubazno pružio prve velike tanjure gospođi Ryerson i Bootyju i pozvao ih da počnu jesti. Nick je napunio svoj tanjur mesom i salatom. Howe je monopolizirao Bootyja, što je Nicku odgovaralo dok nije pojeo nekoliko zalogaja. Crnac i žena u bijelim uniformama natočili su čaj. Nick je primijetio rotirajuća vrata i zaključio da je kuhinja iza batlerove ostave. Kad se osjećao malo manje prazno, Nick je ljubazno rekao van Prezu: "Ovo je izvrsna večera. Podsjeća me na Englesku." "Hvala vam." "Jeste li zapečatili moju sudbinu?" "Nemoj biti tako melodramatičan. Da, moramo te zamoliti da ostaneš barem do sutra. Nazvat ćemo tvoje prijatelje i reći da imaš problema s motorom." Nick se namrštio. Prvi put je osjetio tračak neprijateljstva prema svom domaćinu. Starac se ukorijenio u zemlji koja je iznenada procvjetala problemima poput najezde skakavaca. Mogao je suosjećati s njim. Ali ovo je bilo previše proizvoljno. "Smijem li pitati zašto smo pritvoreni?" upitao je Nick. "Zapravo, samo si ti pritvoren. Booty rado prihvaća moje gostoprimstvo. Ne pretpostavljam da ćeš ići vlastima. To te se ne tiče, a činiš se razumnim čovjekom, ali ne možemo riskirati. Čak i kad odeš, zamolit ću te kao gospodina da zaboraviš sve što si ovdje vidio." "Pretpostavljam da misliš na... bilo koga", ispravio ga je Nick. "Da." Nick je primijetio hladan, odvratan pogled koji je John Johnson bacio u njegovom smjeru. Morao je postojati razlog zašto im je trebala jednodnevna usluga. Vjerojatno su imali kolonu ili operativnu skupinu između Van Preejeva ranča i doline džungle. Rekao je. "Pretpostavimo da obećam - kao gospodin - da neću razgovarati ako nas sada pustite da se vratimo." Van Preejev ozbiljni pogled okrenuo se prema Johnsonu, Howeu, Tembu. Nick je pročitao poricanje na njihovim licima. "Jako mi je žao", odgovorio je van Preez. "I meni", promrmljao je Nick. Završio je s obrokom i izvukao cigaretu, pretražujući džep hlača tražeći upaljač. Nije da ga nisu tražili. Osjetio je trzaj zadovoljstva što je krenuo u napad, a zatim se prekorio.
  
  
  Killmaster mora kontrolirati svoje emocije, posebno svoj ego. Ne smije izgubiti živce zbog tog neočekivanog udarca s krova garaže ili zbog toga što je vezan poput zarobljene životinje.
  Spremivši upaljač, iz džepa kratkih hlača izvukao je dvije ovalne posudice u obliku jajeta. Pazio je da ih ne zamijeni za kuglice s lijeve strane, koje su sadržavale eksploziv.
  Promatrao je sobu. Bila je klimatizirana; vrata terase i hodnika bila su zatvorena. Sluge su upravo prošle kroz krilna vrata u kuhinju. Bila je to velika soba, ali Stuart je razvio veliko širenje ispušnog plina, komprimiranog pod vrlo visokim tlakom. Napipao je male prekidače i okrenuo sigurnosni prekidač. Glasno je rekao: "Pa, ako moramo ostati, pretpostavljam da ćemo to iskoristiti na najbolji mogući način. Možemo..."
  Njegov glas nije se uzdizao nad glasnim dvostrukim puhanjem i šištanjem dok su dvije plinske bombe ispuštale svoja punjenja.
  "Što je to bilo?" zaurlao je van Prez, zaustavivši se na pola puta do stola.
  Nick je zadržao dah i počeo brojati.
  "Ne znam", odgovorio je Maxwell preko stola i odgurnuo stolac. "Izgleda kao mala eksplozija. Negdje na podu?"
  Van Prez se sagnuo, dahnuo i polako se srušio poput hrasta probodenog motornom pilom.
  "Peter! Što se dogodilo?" Maxwell je obišao stol, posrnuo i pao. Gospođa Ryerson zabacila je glavu unatrag kao da drijema.
  Bootyjeva glava pala je na ostatke salate. Howe se zagrcnuo, opsovao, gurnuo ruku pod jaknu, a zatim se srušio na stolicu, izgledajući poput nesvjesnog Napoleona. Tembo, tri sjedala dalje, uspio je doći do Petera. Ovo je bio najgori mogući smjer kojim je mogao krenuti. Zaspao je kao umorna beba.
  John Johnson je bio problem. Nije znao što se dogodilo, ali je ustao i odšetao od stola, sumnjičavo njuškajući. Dva psa ostavljena vani instinktivno su znala da nešto nije u redu s njihovim vlasnikom. Udarili su u staklenu pregradu s dvostrukim treskom, lajući, njihove divovske čeljusti male crvene špilje uokvirene bijelim zubima. Staklo je bilo čvrsto - izdržalo je.
  Johnson je pritisnuo ruku na bok. Nick je podigao tanjur i pažljivo ga zabio čovjeku u grlo.
  Johnson se trgnuo, lice mu je bilo mirno i bez mržnje, spokoj u crnom. Ruka koju je držao na boku odjednom je visjela naprijed, kraj mlohave, olovne ruke. Teško je uzdahnuo, pokušavajući se sabrati, odlučnost je bila očita u njegovim bespomoćnim očima. Nick je podigao Van Prezov tanjur i odmjerio ga poput diska. Čovjek se nije lako predao. Johnsonove su se oči zatvorile i srušio se.
  Nick je pažljivo vratio Van Prezov tanjur. Još je uvijek brojao - sto dvadeset i jedan, sto dvadeset i dva. Nije osjećao potrebu disati. Zadržavanje daha bila je jedna od njegovih najboljih vještina; gotovo je mogao dosegnuti neslužbeni rekord.
  Iz Johnsonovog džepa izvukao je mali plavi španjolski revolver, uzeo nekoliko pištolja od onesviještenih van Preza, Howea, Maxwella i Temba. Wilhelminu je izvukao s Maxwellovog pojasa i, kako bi se uvjerio da je sve u redu, pretražio torbe Bootyja i gospođe Ryerson. Nitko nije imao oružje.
  Potrčao je do dvostrukih vrata batlerove ostave i širom ih otvorio. Prostrana soba, sa zapanjujućim brojem zidnih ormarića i tri ugrađena sudopera, bila je prazna. Potrčao je kroz prostoriju za vezenje do kuhinje. Na drugom kraju sobe, mrežasta vrata su se zalupila. Muškarac i žena koji su ih posluživali pobjegli su preko dvorišta za posluživanje. Nick je zatvorio i zaključao vrata kako bi spriječio ulazak pasa.
  Svjež zrak s neobičnim mirisom tiho je strujao kroz zaslon. Nick je izdahnuo, ispraznio i napunio pluća. Pitao se imaju li vrt začina blizu kuhinje. Crnci koji su trčali nestali su iz vidokruga.
  Velika kuća je odjednom utihnula. Jedini zvukovi bili su udaljene ptice i tiho žuborenje vode u kotliću na štednjaku.
  U ostavi pored kuhinje, Nick je pronašao petnaestak metara dugu zavojnicu najlonskog užeta za rublje. Vratio se u blagovaonicu. Muškarci i žene ležali su tamo gdje su pali, izgledajući tužno bespomoćno. Samo su Johnson i Tembo pokazivali znakove povratka svijesti. Johnson je mrmljao nerazumljive riječi. Tembo je vrlo polako odmahivao glavom s jedne strane na drugu.
  Nick ih je prvo svezao, zabadajući im čavle oko zapešća i gležnjeva, pričvršćujući ih četvrtastim čvorovima. Učinio je to bez da je previše sličio starom pomoćniku brodara.
  
  Peto poglavlje
  
  Trebalo je samo nekoliko minuta da neutralizira ostale. Howeu i Maxwellu je svezao gležnjeve - bili su to žilavi momci, a on ne bi preživio udarac nogom sa svezanim rukama - ali je svezao samo van Prezu ruke, ostavljajući Bootyja i gospođu Ryerson slobodnima. Skupio je pištolje na švedskom stolu i sve ih ispraznio, bacajući patrone u masnu zdjelu s ostacima zelene salate.
  Zamišljeno je umočio patrone u sluz, a zatim je u njih ulio malo salate iz druge.
  
  
  
  
  
  Zatim je uzeo čisti tanjur, odabrao dvije debele kriške pečene govedine i žlicu začinjenog graha te sjeo na mjesto koje je zauzimao za večeru.
  Johnson i Tembo su se prvi probudili. Psi su sjedili iza staklene pregrade i oprezno promatrali, s nakostriješenim krznom. Johnson je promuklo rekao: "Prokletstvo... ti... Grant. Požalit... ćeš... što... nikada nisi došao na... našu zemlju."
  "Tvoja zemlja?" Nick je zastao s vilicom punom govedine.
  "Zemlja mog naroda. Vratit ćemo je i objesiti gadove poput vas. Zašto se miješate? Mislite da možete vladati svijetom! Pokazat ćemo vam! Radimo to sada i radimo to dobro. Više..."
  Ton mu je postajao sve viši i viši. Nick je oštro rekao: "Začepi i vrati se na stolac ako možeš. Jedem."
  Johnson se okrenuo, s mukom ustao i skočio natrag na svoje sjedalo. Tembo, vidjevši demonstraciju, nije ništa rekao, ali je učinio isto. Nick se podsjetio da ne dopusti Tembu da mu se približi s oružjem.
  Dok je Nick oprao tanjur i natočio si još jednu šalicu čaja iz čajnika na stolu za švedski stol, ugodno topao u svojoj udobnoj vunenoj pletenini, ostali su slijedili Johnsonov i Tembov primjer. Nisu ništa rekli, samo su ga gledali. Želio se osjećati pobjednički i osvetiti - umjesto toga, osjećao se kao kostur na gozbi.
  Van Prezov pogled bio je mješavina ljutnje i razočaranja, zbog čega je gotovo požalio što je prevladao - kao da je učinio nešto pogrešno. Bio je prisiljen sam prekinuti tišinu. "Gospođica Delong i ja ćemo se sada vratiti u Salisbury. Osim ako mi ne biste željeli reći više o svom... hm... programu. I bio bih vam zahvalan na svim informacijama koje biste željeli dodati o Taylor-Hill-Boremanu."
  "Ne idem nikamo s tobom, zvijeri!" vrisnuo je Booty.
  "Pa, sad, Booty", rekao je van Prez iznenađujuće blagim glasom. "Gospodin Grant ima kontrolu. Bilo bi gore da se vrati bez tebe. Planiraš li nas prijaviti, Grant?"
  "Da te prijavim? Kome? Zašto? Malo smo se zabavili. Naučio sam nekoliko stvari, ali neću nikome reći. Zapravo, zaboravio sam sva vaša imena. Zvuči glupo. Obično imam izvrsno pamćenje. Ne, navratio sam do tvog ranča, nisam našao ništa osim gospođice Delong, i vratili smo se u grad. Kako ti to zvuči?"
  "Govoriš kao gorštak", zamišljeno reče van Preez. "O Taylor Hillu. Izgradili su rudnik. Možda najbolji rudnik zlata u zemlji. Brzo se prodaje, ali to znaš. Svi. I moj savjet i dalje vrijedi. Kloni ih se. Imaju političke veze i moć. Ubit će te ako kreneš protiv njih."
  "Što kažeš da zajedno krenemo protiv njih?"
  "Nemamo razloga za ovo."
  "Vjerujete li da se vaši problemi njih ne tiču?"
  "Još ne. Kad dođe taj dan..." Van Prez je pogledao svoje prijatelje. "Morao sam pitati slažete li se sa mnom."
  Heads je potvrdno kimnuo glavom. Johnson je rekao: "Ne vjerujte mu. Honky je vladin dužnosnik. On..."
  "Ne vjeruješ mi?" upita van Prez tiho. "Ja sam izdajica."
  Johnson je pogledao dolje. "Žao mi je."
  "Razumijemo. Bilo je vrijeme kada su moji ljudi ubijali Engleze na licu mjesta. Sada se neki od nas nazivaju Englezima bez puno razmišljanja o tome. Uostalom, Johne, svi smo mi... ljudi. Dijelovi cjeline."
  Nick je ustao, izvukao Huga iz korica i oslobodio van Preza. "Gospođo Ryerson, molim vas, uzmite stolni nož i oslobodite sve ostale. Gospođice Delong, idemo li?"
  Tihim, izražajnim mahanjem loptice, Bootie je uzela torbicu i otvorila vrata terase. Dva psa su upala u sobu, njihove oči s perlicama uprte su u Nicka, ali pogled im je bio uprt u van Preza. Starac je rekao: "Ostani... Jane... Gimba... ostani."
  Psi su se zaustavili, mahali repovima i zgrabili komade mesa koje im je van Prez bacio usred leta. Nick je slijedio Bootyja van.
  Sjedeći u Singeru, Nick je pogledao van Preza. "Oprosti ako sam vam svima pokvario čaj."
  Mislio je da je u njegovim prodornim očima vidio bljesak radosti. "Ništa loše nije učinjeno." To je kao da je razbistrilo zrak. Možda svi sada bolje znamo gdje smo. Ne mislim da će ti dečki stvarno vjerovati dok ne saznaju da si namjeravao šutjeti." Odjednom se van Preez uspravio, podigao ruku i viknuo: "Ne! Vallo. Sve je u redu."
  Nick je čučnuo, opipavajući Wilhelminu prstima. U podnožju niskog, zelenkastosmeđeg stabla, dvjesto metara dalje, ugledao je nepogrešivu siluetu čovjeka u ležećem položaju za pucanje. Suzio je svoje izvanredno pronicljive oči i zaključio da je Vallo tamnoputi član kuhinjskog osoblja koji ih je posluživao i pobjegao kad je Nick upao u kuhinju.
  Nick je zaškiljio, njegov vid 20/15 bio je oštro fokusiran. Puška je imala ciljnik. Rekao je: "Pa, Peter, situacija se opet promijenila. Tvoji ljudi su odlučni."
  "Svi ponekad donosimo zaključke", odgovorio je van Preez. "Pogotovo kada imamo preduvjete. Nitko od mojih ljudi nikada nije daleko pobjegao. Jedan od njih je dao život za mene prije mnogo godina u džungli. Možda osjećam da im zbog toga nešto dugujem. Teško je razdvojiti naše osobne motivacije i društvene akcije."
  
  
  
  
  
  "Koji je tvoj zaključak o meni?" upitao je Nick, znatiželjno i zato što bi to bila vrijedna bilješka za buduću upotrebu.
  "Pitaš se mogu li te upucati na autocesti?"
  "Naravno da ne. Mogao si pustiti Valla da me uhvati prije trenutak. Siguran sam da je lovio dovoljno veliku divljač da me ubije."
  Van Prez je kimnuo. "U pravu si. Vjerujem da tvoja riječ vrijedi koliko i moja. Imaš istinsku hrabrost, a to obično znači iskrenost. Kukavica se ustručava straha bez vlastite krivnje, ponekad dvostruko - zabijajući nož u leđa ili divlje pucajući na neprijatelje. Ili... bombardirajući žene i djecu."
  Nick je odmahnuo glavom bez osmijeha. "Opet me uvlačiš u politiku. To nije moja stvar. Samo želim da ova turistička grupa sigurno ode..."
  Zvono je zazvonilo, oštro, snažno. "Čekaj", rekao je van Preez. "To su vrata pored kojih si prošao. Ne želiš sresti stočni kamion na ovoj cesti." Potrčao je širokim stepenicama - hod mu je bio lagan i elastičan, poput mladića - i izvukao telefon iz sive metalne kutije. "Peter ovdje..." Slušao je. "Dobro", zalajao je, a cijeli mu se stav promijenio. "Ne gledaj me."
  Spustio je slušalicu i viknuo u kuću: "Maxwell!"
  Začuo se uzvik. "Da?"
  "Vojna patrola stiže. Dajte mi slušalicu M5. Recite kratko. Kod četiri."
  "Šifra četiri." Maxwellova glava se nakratko pojavila na prozoru trijema, a zatim je nestao. Van Prez je pojurio prema autu.
  "Vojska i policija. Vjerojatno samo provjeravaju."
  "Kako prolaze kroz vaša vrata?" upitao je Nick. "Provaliti ih?"
  "Ne. Traže duplikate ključeva od svih nas." Van Prez je izgledao zabrinuto, napetost je prvi put otkako ga je Nick upoznao iscrtala dodatne bore na njegovom izraustalom licu.
  "Mislim da je sada svaka minuta važna", tiho reče Nick. "Tvoja šifra četiri mora biti između ovog mjesta i doline džungle, i tko god oni bili, ne mogu se brzo kretati. Dat ću ti još nekoliko minuta. Dobie - idemo."
  Bootie je pogledao van Preza. "Učini kako ti kaže", zarežao je starac. Provukao je ruku kroz prozor. "Hvala ti, Grant. Mora da si Highlander."
  Bootie je zaustavio auto na prilazu. Prešli su prvi vrh, a ranč je nestao iza njih. "Pritisni!" rekao je Nick.
  "Što ćeš učiniti?"
  "Daj Petru i ostalima malo vremena."
  "Zašto bi to učinila?" Dobie je ubrzala, ljuljajući auto kroz rupe u šljunku.
  "Dugujem im predivan dan." U vidokrugu se pojavila crpna stanica. Sve je bilo baš onako kako se Nick sjećao - cijevi su prolazile ispod ceste i izlazile s obje strane; bilo je mjesta samo za jedan automobil. "Zaustavi se točno između tih cijevi - kod crpne stanice."
  Bootie je preletio nekoliko stotina metara, zaustavivši se u oblaku prašine i suhe zemlje. Nick je iskočio, odvrnuo ventil na stražnjoj desnoj gumi i zrak je izletio van. Zamijenio je ventil.
  Prišao je rezervnoj gumi, skinuo ventil i okretao ga u prstima dok se jezgra nije savila. Naslonio se na Bootyjev prozor. "Evo naše priče kad stigne vojska. Izgubili smo zrak u gumi. Rezervna guma je bila prazna. Mislim da je bio začepljen ventil. Sad nam samo treba pumpa."
  "Evo ih dolaze."
  Naspram vedrog neba, prašina se dizala - tako čista i plava da je izgledala svjetlucavo, retuširana jarkom tintom. Prašina je formirala prljavu ploču, dižući se i šireći se. Njezina baza bila je cesta, usjek u nasipu. Džip je projurio kroz usjek, a mala crveno-žuta zastava vijorila se s njegove antene, kao da je neki drevni kopljanik izgubio svoje koplje i zastavu u doba strojeva. Iza džipa išla su tri oklopna transportera, divovski armadilosi s teškim mitraljezima umjesto glava. Iza njih išla su dva kamiona dimenzija šest puta šest, a potonji je vukao malu cisternu koja je plesala po neravnoj cesti, kao da govori: "Možda sam najmanji i posljednji, ali ne i najmanje važan - ja sam voda koja će ti trebati kad budeš žedan..."
  Gunga Din s gumenim gumama.
  Džip se zaustavio tri metra od Singera. Časnik na desnom sjedalu ležerno je izašao i prišao Nicku. Nosio je tropsku uniformu britanskog stila s kratkim hlačama, zadržavši garnizonsku kapu umjesto sunčanog topija. Nije mogao imati više od trideset godina i imao je napet izraz lica čovjeka koji svoj posao shvaća ozbiljno i nezadovoljan je jer nije siguran radi li pravi posao. Prokletstvo moderne vojne službe ga je izjedalo; kažu ti da ti je to dužnost, ali griješe što te uče rasuđivanju kako bi mogao rukovati modernom opremom. Dobiješ povijest Nürnberških procesa i Ženevskih konferencija i shvatiš da su svi zbunjeni, što znači da te netko mora lagati. Uzmeš knjigu Marxa da vidiš o čemu se svi svađaju i odjednom se osjećaš kao da sjediš na klimavoj ogradi i slušaš loše savjete koji ti se dovikuju.
  "Problemi?" upitao je časnik, pažljivo promatrajući okolno grmlje.
  Nick je primijetio da je nišan mitraljeza u prvom oklopnom transporteru ostao na njemu, a časnik se nikada nije našao unutar linije vatre.
  
  
  
  Čelične cijevi sljedeća dva oklopna vozila iskočile su, jedno lijevo, jedno desno. Vojnik se spustio s prvog kamiona i brzo pregledao malu crpnu stanicu.
  "Probušena guma", rekao je Nick. Pružio je ventil. "Loš ventil. Zamijenio sam ga, ali nemamo pumpu."
  "Možda imamo jednog", odgovorio je policajac, ne gledajući Nicka. Nastavio je mirno pregledavati cestu ispred sebe, nasip, obližnje drveće s pohlepnim zanimanjem tipičnog turista, želeći vidjeti sve, ali ne brinući se o tome što je propustio. Nick je znao da ništa nije propustio. Napokon je pogledao Nicka i auto. "Čudno mjesto gdje ste stali."
  "Zašto?"
  "Potpuno blokira cestu."
  "Govorimo o tome gdje je zrak izašao iz gume. Mislim da smo se ovdje zaustavili jer je crpna stanica jedini vidljivi dio civilizacije."
  "Hmm. O, da. Jeste li Amerikanac?"
  "Da."
  "Mogu li vidjeti vaše dokumente? Obično to ne radimo, ali ovo su neobična vremena. Bit će lakše ako vas ne moram ispitivati."
  "Što ako nemam nikakve dokumente? Nisu nam rekli da je ova zemlja poput Europe ili nekog mjesta iza Željezne zavjese gdje se mora nositi značka oko vrata."
  "Onda mi, molim vas, recite tko ste i gdje ste bili." Policajac je ležerno provjerio sve gume, čak je jednu i šutnuo nogom.
  Nick mu je pružio putovnicu. Nagradio ga je pogled koji je govorio: "Mogao si ovo jednostavno napraviti odmah."
  Policajac je pažljivo čitao, zapisujući bilješke u bilježnicu. Kao da je sam sebi govorio: "Mogli ste ugraditi rezervnu gumu."
  "To nije bilo moguće", slagao je Nick. "Upotrijebio sam ventil s njega. Znaš one automobile za iznajmljivanje."
  "Znam." Pružio je Nicku Edmanu Tooru putovnicu i osobnu iskaznicu. "Ja sam poručnik Sandeman, gospodine Grant. Jeste li nekoga upoznali u Salisburyju?"
  "Ian Masters je naš izvođač radova na turneji."
  "Nikad nisam čuo/čula za Edmanove edukativne ture. Jesu li one kao American Express?"
  "Da. Postoje deseci malih turističkih agencija koje su specijalizirane za to. Moglo bi se reći da ne treba svima Chevrolet. Naša grupa sastoji se od mladih žena iz bogatih obitelji. To je skup izlet."
  "Kako sjajan posao radite." Sandeman se okrenuo i pozvao džip. "Kaplare, molim vas, donesite pumpu za gume."
  Sandeman je čavrljao s Booty i pregledavao njezine papire dok je nizak, grub vojnik pumpao probušenu gumu. Zatim se policajac okrenuo prema Nicku. "Što si ovdje radio?"
  "Bili smo u posjeti gospodinu van Prezu", glatko se umiješa Bootie. "On mi je prijatelj za dopisivanje."
  "Kako slatko od njega", odgovori Sandeman ugodno. "Jeste li se okupili?"
  "Znaš da nismo", rekao je Nick. "Vidio si moj BMW parkiran blizu autoceste. Gospođica Delong je rano otišla, ja sam je kasnije slijedio. Zaboravila je da nemam ključ od vrata, a nisam ih htio oštetiti. Pa sam ušao. Nisam shvaćao koliko je daleko. Ovaj dio tvoje zemlje je kao naš Zapad."
  Sandemanovo napeto, mladenačko lice ostalo je bezizražajno. "Vaša guma je nedovoljno napumpana. Molim vas, stanite i pustite nas da prođemo."
  Pozdravio ih je i popeo se u džip koji je prolazio. Kolona je nestala u vlastitoj prašini.
  Bootie je odvezla auto prema glavnoj cesti. Nakon što je Nick otvorio rampu ključem koji mu je dala i zatvorio je za njima, rekla je : "Prije nego što uđeš u auto, želim ti reći, Andy, bilo je to lijepo od tebe. Ne znam zašto si to učinio, ali znam da je svaka minuta tvog odgađanja pomogla van Prezu."
  "I neki drugi. Sviđa mi se. A ostali od ovih ljudi, mislim, dobri su ljudi kad su kod kuće i žive tamo mirno."
  Zaustavila je auto pokraj BMW-a i na trenutak razmislila. "Ne razumijem. Jesi li i ti volio Johnsona i Temba?"
  "Naravno. I Vallo. Čak i ako ga jedva viđam, volim čovjeka koji dobro obavlja svoj posao."
  Bootie je uzdahnula i odmahnula glavom. Nick je pomislio da je uistinu lijepa u prigušenom svjetlu. Njezina svijetloplava kosa bila je raščupana, crte lica umorne, ali oštra brada podignuta, a graciozna čeljust čvrsta. Osjećao je snažnu privlačnost prema njoj - zašto bi se tako lijepa djevojka, koja vjerojatno može imati sve na svijetu, uplela u međunarodnu politiku? Ovo je bilo više od pukog načina da ublaži dosadu ili se osjeća važno. Kad mu se ova djevojka predala, to je bila ozbiljna obveza.
  "Izgledaš umorno, Booty", rekao je tiho. "Možda bismo trebali negdje stati da se malo okrijepimo, kako se ovdje kaže?"
  Zabacila je glavu unatrag, stavila noge naprijed i uzdahnula. "Da. Mislim da me sva ova iznenađenja umaraju. Da, hajde da negdje stanemo."
  "Napravit ćemo bolje od ovoga." Izašao je i obišao auto. "Kreći se."
  "A što je s tvojim autom?" upitala je, pristajući na njega.
  "Uzimam ga kasnije. Mislim da ga mogu koristiti na svom računu kao osobnu uslugu za posebnog klijenta."
  Polako je vozio auto prema Salisburyju. Booty ga je pogledala, a zatim naslonila glavu na sjedalo i proučavala ovog muškarca, koji joj je postajao sve veća misterija i sve privlačniji. Zaključila je da je zgodan i korak ispred.
  
  
  
  
  Njezin prvi dojam bio je da je zgodan i prazan, kao i mnogi drugi koje je upoznala. Njegove crte lica imale su glumačku fleksibilnost. Vidjela ih je stroge poput granita, ali zaključila je da u njegovim očima uvijek postoji dobrota koja se nikada ne mijenja.
  Nije bilo sumnje u njegovu snagu i odlučnost, ali to je bilo ublaženo - milosrđem? To nije bilo sasvim točno, ali moralo je biti. Vjerojatno je bio neka vrsta vladinog agenta, iako je možda bio privatni detektiv, kojeg je unajmio - Edman Tours - njezin otac? Sjetila se kako van Prez nije uspio izvući od njega točno savezništvo. Uzdisala je, spustila glavu na njegovo rame i stavila jednu ruku na njegovu nogu, ne senzualan dodir, jednostavno zato što je to bio prirodni položaj u kojem je pala. Potapšao ju je po ruci, a ona je osjetila toplinu u prsima i trbuhu. Nježna gesta izazvala je u njoj više od erotskog milovanja. Mnogo muškaraca. Vjerojatno je uživao u krevetu, iako to nije nužno ono što je trebalo uslijediti. Bila je gotovo sigurna da je spavao s Ruth, a sljedećeg jutra Ruth je izgledala zadovoljno i sanjivo, pa možda...
  Spavala je.
  Nick je njezinu težinu smatrao ugodnom; mirisala je dobro i osjećala se dobro. Zagrlio ju je. Prela je i još se više opustila uz njega. Vozio je automatski i stvorio nekoliko fantazija u kojima se Buti našla u raznim zanimljivim situacijama. Dok se zaustavljao ispred hotela Meikles, promrmljao je: "Bum..."
  "Hmph...?" Uživao je gledajući je kako se budi. "Hvala ti što si mi dopustila da spavam." Postala je potpuno budna, ne polusvjesna poput mnogih žena, kao da mrze ponovno suočavanje sa svijetom.
  Zastao je na vratima njezine sobe dok nije rekla: "Oh, idemo nešto popiti. Ne znam gdje su sada ostali, a ti?"
  "Ne"
  "Želiš li se obući i ići na ručak?"
  "Ne."
  "Mrzim jesti sam..."
  "I ja." Obično to nije radio, ali iznenadio se kad je shvatio da je to istina večeras. Nije je htio ostaviti i suočiti se s usamljenošću svoje sobe ili jedinog stola u blagovaonici. "Loša narudžba iz sobne usluge."
  "Molim vas, prvo donesite malo leda i nekoliko boca sode."
  Naručio je postavke i jelovnik, a zatim nazvao Selfridgea da pokupi Singera i Mastersa da doveze BMW. Djevojka na telefonu u Mastersu rekla je: "To je malo neobično, gospodine Grant. Bit će dodatne naplate."
  "Posavjetujte se s Ianom Mastersom", rekao je. "Ja vodim obilazak."
  "Oh, onda možda neće biti dodatne naplate."
  "Hvala." Spustio je slušalicu. Brzo su se naučili kako se funkcionira turistički posao. Pitao se je li Gus Boyd primio ikakvu gotovinsku uplatu od Mastersa. To nije bila njegova stvar, i nije ga bilo briga; samo je trebalo znati točno gdje tko stoji i koliko je visok.
  Uživali su u dva pića, izvrsnoj večeri s dobrom bocom roséa i izvukli kauč kako bi uz kavu i rakiju gledali svjetla grada. Booty je ugasila svjetla, osim lampe preko koje je objesila ručnik. "Umiruje", objasnila je.
  "Intimno", odgovorio je Nick.
  "Opasno".
  "Senzualan."
  Nasmijala se. "Prije nekoliko godina, čestita djevojka ne bi se dovela u ovakvu situaciju. Sama u svojoj spavaćoj sobi. Vrata su zatvorena."
  "Zaključao sam je", veselo reče Nick. "Tada je vrlina bila sama sebi nagrada - dosada. Ili me podsjećaš da si i ti krepostan?"
  "Ja... ne znam." Istegnula se u dnevnoj sobi, pružajući mu inspirativan pogled na svoje duge, najlonom obučene noge u polumraku. Bile su prekrasne na dnevnom svjetlu; u mekoj misteriji gotovo potpunog mraka, postale su dva uzorka zadivljujućih oblina. Znala je da ih sanjivo promatra preko čaše s rakijom. Naravno - znala je da su dobre. Zapravo, znala je da su izvrsne - često ih je uspoređivala s navodno savršenima u nedjeljnim oglasima časopisa The York Times. Vitke manekenke postale su standard savršenstva u Teksasu, iako je većina žena koje su bile upućene skrivala svoj Times i pretvarala se da odano čita samo lokalne novine.
  Pogledala ga je postrance. Izazivao je užasno topao osjećaj. Udoban, zaključila je. Bio je vrlo udoban. Sjetila se njihovih kontakata u avionu te prve noći. Fuj! Sve muškarci. Bila je toliko uvjerena da nije dobar, da ga je krivo odigrala - zato je otišao s Ruth nakon te prve večere. Odbila ga je, sada se vratio i vrijedio je toga. Vidjela ga je kao nekoliko muškaraca u jednom - prijatelja, savjetnika, povjerenika. Prešla je preko oca, ljubavnika. Znala si da se možeš osloniti na njega. Peter van Preez to je jasno dao do znanja. Osjetila je nalet ponosa zbog dojma koji je ostavio. Sjaj joj se proširio uz vrat i dolje do korijena kralježnice.
  Osjetila je njegovu ruku na svojim grudima i odjednom ju je povukao na pravom mjestu, te je morala doći do daha kako ne bi skočila. Bio je tako nježan. Je li to značilo da je imao jako puno vježbe? Ne, bio je prirodno nadaren suptilnim dodirima, ponekad se krećući poput uvježbanog plesača. Uzdisala je i dodirnula mu usne. Hmm.
  
  
  
  
  Vinula se kroz svemir, ali mogla je letjeti kad god je htjela, jednostavnim ispružajući ruku poput krila. Čvrsto je zatvorila oči i izvela sporu petlju koja je probudila toplinu u njezinom trbuhu, poput stroja za namatanje petlji u zabavnom parku Santone. Usta su mu bila tako podatna - može li se reći da je muškarac imao nevjerojatno lijepe usne?
  Bluza joj je bila skinuta, a suknja raskopčana. Podigla je bokove kako bi mu olakšala i dovršila je raskopčavanje njegove košulje. Podigla mu je potkošulju i prsti su joj pronašli mekani paperje na njegovim prsima, zaglađujući ga naprijed-natrag kao da njegujete pseću muževnost. Zavodljivo je mirisao na muškarca. Njegove su bradavice reagirale na njezin jezik, a ona se u sebi hihotala, zadovoljna što nije jedina koju je uzbudio pravi dodir. Čim mu se kralježnica izvila, ispustio je zadovoljno pjevušenje. Polako je usisavala otvrdnule češere mesa, trenutačno ih ponovno hvatajući dok su joj izlazili s usana, uživajući u načinu na koji su mu se ramena ispravljala, s refleksnim zadovoljstvom pri svakom gubitku i povratku. Grudnjak je nestao. Neka otkrije da je bolje građena od Ruth.
  Osjetila je peckanje - užitak, ne bol. Ne, ne peckanje, već vibraciju. Toplu vibraciju, kao da joj je jedan od onih pulsirajućih masažnih strojeva odjednom obavio cijelo tijelo.
  Osjetila je kako mu se usne spuštaju na njezine grudi, ljubeći ih u suženim krugovima vlažne topline. Oh! Vrlo dobar čovjek. Osjetila je kako joj otpušta podvezicu i otkopčava rupice za gumbe na jednoj čarapi. Zatim su se skotrljale dolje - nestale. Ispružila je svoje duge noge, osjećajući kako napetost napušta mišiće i zamjenjuje je ukusna, opuštena toplina. "O da", pomislila je, "peni u funti" - je li to ono što kažu u Rodeziji?
  Nadlanicom je okrznula kopču njegova remena i gotovo bez razmišljanja okrenula je ruku i otkopčala ga. Začuo se tihi udarac - pretpostavila je da su to njegove hlače i kratke hlače - dok su padali na pod. Otvorila je oči prema prigušenom svjetlu. Stvarno. Ah... Progutala je slinu i osjetila se ugodno ugušeno dok ju je ljubio i trljao po leđima i stražnjici.
  Pritisnula se uz njega i pokušala produžiti disanje, koje je bilo tako kratko i isprekidano da je bilo neugodno. Znao bi da zaista teško diše za njega. Prstima ju je pogladili po bokovima, a ona je uzdahnula, njezina samokritika je nestala. Kralježnica joj je bila stup toplog, slatkog ulja, a um kotao pristanka. Uostalom, kada dvoje ljudi istinski uživa i brine jedno o drugome...
  Poljubila je njegovo tijelo, odgovarajući na potisak naprijed i nalet svog libida koji joj je prekinuo posljednje niti uvjetovane sputanosti. U redu je, trebam ovo, tako je... dobro. Savršeni kontakt ju je napeo. Na trenutak se ukočila, a zatim se opustila poput cvijeta u usporenom filmu prirode. Oh. Stupac toplog ulja gotovo joj je proključao u trbuhu, kiptijući i slasno pulsirajući oko srca, tekući kroz njena rastezljiva pluća dok nisu postala vruća. Ponovno je progutala. Drhtavi štapići, poput svjetlećih kuglica neona, spuštali su se s donjeg dijela leđa do lubanje. Zamišljala je svoju zlatnu kosu kako strši sve više i više, okupana statičkim elektricitetom. Naravno, nije bilo tako, samo se tako osjećalo.
  Ostavio ju je na trenutak i okrenuo je. Ostala je potpuno podatna, samo brzo dizanje i spuštanje njezinih obilnih grudi i ubrzano disanje ukazivali su na to da je živa. "Uzet će me", pomislila je, "kako treba." Djevojci se na kraju sviđa biti uhvaćena. Oh-oh. Uzdah i uzdah. Dugi udah i šapat: "Oh da."
  Osjetila je kako je divno primljena, ne samo jednom, već iznova i iznova. Sloj za slojem tople dubine širio se i dočekivao, a zatim se povlačio, praveći mjesta za sljedeći napad. Osjećala se kao da je građena poput artičoke, svaki nježni list unutra, svaki posjedovan i otet. Previjala se i radila s njim kako bi ubrzala žetvu. Obraz joj je bio vlažan i mislila je da roni suze šokiranog užitka, ali to nije bilo važno. Nije shvaćala da joj se nokti zabijaju u njegovo meso poput savitljivih kandži ekstatične mačke. Gurnuo je donji dio leđa naprijed dok im se zdjelične kosti nisu stisnule čvrsto poput stisnute šake, osjećajući kako joj se tijelo nestrpljivo napreže za njegov stalan potisak.
  "Draga", promrmljao je, "tako si prokleto lijepa da me plašiš. Htio sam ti ranije reći..."
  "Reci... mi... sada", dahnula je.
  
  * * *
  Judas, prije nego što se nazvao Mikeom Bohrom, pronašao je Stasha Fostera u Bombayu, gdje je Foster bio prodavač mnogih zala čovječanstva koja nastaju kada se pojave bezbrojne, neželjene i ogromne mase toga. Bohr je regrutirao Judu da regrutira tri mala veletrgovca. Dok je bio na Judasovom portugalskom motornom jedrenjaku, Foster se našao usred jednog od Judasovih sitnih problema. Judas je želio da imaju visokokvalitetni kokain i nije ga htio platiti, posebno zato što je htio maknuti s puta dvojicu muškaraca i ženu, budući da su se njihove aktivnosti savršeno uklapale u njegovu rastuću organizaciju.
  
  
  
  
  Vezali su ih čim je brod nestao iz vidokruga, ploveći kroz užareno Arapsko more i krećući se prema jugu prema Colombu. U svojoj luksuzno namještenoj kabini, Judas je razmišljao s Heinrichom Müllerom, dok je Foster slušao: "Najbolje mjesto za njih je preko palube."
  "Da", složio se Müller.
  Foster je odlučio da ga testiraju. Prošao je test jer je Bombay bio loše mjesto za Poljaka, čak i ako je uvijek bio šest skokova ispred lokalnih gangstera. Jezični problem bio je prevelik, a ti si bio prokleto uočljiv. Ovaj Juda je gradio veliki posao i imao je pravi novac.
  Upitao je: "Želiš li da ih bacim?"
  "Molim te", promrmljao je Juda.
  Foster ih je izvukao na palubu, svezanih ruku, jednog po jednog, prvo ženu. Prerezao im je grkljane, potpuno im odsjekao glave i iskasapio leševe prije nego što ih je bacio u prljavo more. Napravio je teški svežanj od odjeće i bacio ga. Kad je završio, na palubi je ostala lokva krvi, široka samo metar, formirajući crvenu, tekuću lokvicu.
  Foster je brzo spustio glave jednu za drugom.
  Judas, koji je stajao s Müllerom za kormilom, odobravajuće kimnuo. "Isprazni to crijevom", naredio je Mülleru. "Foster, razgovarajmo."
  To je bio čovjek kojem je Judas naredio da pazi na Nicka i pogriješio je, iako se to moglo pokazati dobrim. Foster je imao pohlepu svinje, temperament lasice i razboritost babuna. Odrasli babun je pametniji od većine pasa, s izuzetkom ženke rodezijskog grebena, ali babuni razmišljaju u čudnim malim krugovima, a nadmašili su ga ljudi koji su imali vremena izraditi oružje od štapova i kamenja koje su imali.
  Juda je rekao Fosteru: "Gledaj, Andrew Grant je opasan, kloni mu se pogleda. Mi ćemo se pobrinuti za njega."
  Mozak babuna Fostera odmah je zaključio da će steći priznanje "brinući se" o Grantu. Ako uspije, vjerojatno će postići priznanje; Juda se smatrao oportunistom. Bio je vrlo blizu.
  Bio je to čovjek koji je vidio Nicka kako odlazi iz Meiklesa tog jutra. Mali, uredno odjeven muškarac s jakim, babunskim ramenima. Bio je toliko neupadljiv među ljudima na pločniku da ga Nick nije primijetio.
  
  Šesto poglavlje
  
  Nick se probudio prije zore i naručio kavu čim je počela posluga u sobu. Poljubio je Bootie kad se probudio, zadovoljan što je njezino raspoloženje odgovaralo njegovom; vođenje ljubavi bilo je veličanstveno, sada je bilo vrijeme za novi dan. Neka vaš oproštaj bude besprijekoran i vaše iščekivanje sljedećeg poljupca olakšat će mnoge teške trenutke. Popila je kavu nakon dugog oproštajnog zagrljaja i iskliznula nakon što je provjerio hodnik, ustanovivši da je prazan.
  Dok je Nick čistio svoju sportsku jaknu, pojavio se Gus Boyd, vedar i vedar. Pomirisao je zrak u sobi. Nick se u sebi namrštio; klima-uređaj nije uklonio sav Bootyin parfem. Gus je rekao: "Ah, prijateljstvo. Divna Varia et mutabilis semper femina."
  Nick se morao nasmiješiti. Tip je bio pažljiv i dobro je znao latinski. Kako biste to preveli? Žena je uvijek prevrtljiva?
  "Više volim zadovoljne kupce", rekao je Nick. "Kako je Janet?"
  Gus si je natočio kavu. "Slatka je. Ima ruža za usne na jednoj od ovih šalica. Ostavljaš tragove posvuda."
  "Ne, ne," Nick nije pogledao prema kredencu. "Nije ništa obukla prije nego što je otišla. Jesu li sve ostale djevojke... hm, zadovoljne Edmanovim trudom?"
  "Apsolutno obožavaju to mjesto. Nemaju nikakvih pritužbi, što je, znate, neobično. Prošli put su imali slobodnu večer pa su mogli istraživati restorane ako su htjeli. Svatko od njih je imao spoj s jednim od ovih kolonijalnih tipova i to su prihvatili."
  "Je li Jan Masters nagovorio svoje dečke na ovo?"
  Gus je slegnuo ramenima. "Možda. Potičem to. A ako Masters uplati nekoliko čekova na račun za večerom, ne smeta mi, sve dok turneja dobro prođe."
  "Još uvijek napuštamo Salisbury danas poslijepodne?"
  "Da. Letimo za Bulawayo i jutarnjim vlakom idemo u rezervat za divljač."
  "Možeš li bez mene?" Nick je ugasio svjetlo i otvorio balkonska vrata. Jarko sunce i svjež zrak ispunili su sobu. Pružio je Gusu cigaretu i sam zapalio jednu. "Pridružit ću ti se u Wankieju. Želim pobliže pogledati situaciju sa zlatom. Pobijedit ćemo te gadove. Imaju izvor i ne žele nam dopustiti da ga koristimo."
  "Naravno." Gus je slegnuo ramenima. "Sve je to rutina. Masters ima ured u Bulawayu koji tamo obrađuje transfere." Zapravo, iako mu se Nick svidio, bio je sretan što ga je izgubio, na neko vrijeme ili na neko vrijeme. Radije je davao napojnice bez nadzora - na dugom putovanju mogao se dobiti dobar postotak bez gubitka konobara i nosača, a Bulawayo je imao divnu trgovinu u kojoj su žene obično gubile svu štedljivost i trošile dolare kao sitne novčiće. Kupovale su smaragde Sandawana, bakreni pribor, antilopine i zebrine kože u takvim količinama da je uvijek morao organizirati zasebnu otpremu prtljage.
  
  
  
  
  Imao je proviziju od trgovine. Prošli put, njegov dio je bio 240 dolara. Nije loše za sat vremena čekanja. "Budi oprezan, Nick. Način na koji je Wilson ovaj put govorio bio je jako drugačiji od onoga kad sam s njim poslovao prije. Stari, kakve si gluposti napisao!" Odmahnuo je glavom na sjećanje. "Postao je... opasan, mislim."
  "Dakle, osjećaš se isto?" Nick se trznuo, prstima prelazeći preko bolnih rebara. Pad s krova Van Preza nije nikome pomogao. "Ovaj tip bi mogao biti Crni Ubojica. Misliš da to nisi prije primijetio? Kad si kupio zlato za trideset dolara po unci?"
  Gus je pocrvenio. "Pomislio sam, 'O, sranje, ne znam što sam mislio.' Ova stvar je počela klimati. Valjda bih je odmah bacio. Ako misliš da ćemo biti u velikoj nevolji ako nešto pođe po zlu, spreman sam riskirati, ali volim pratiti izglede."
  "Wilson je zvučao kao da to misli ozbiljno kad nam je rekao da zaboravimo na posao sa zlatom. Ali znamo da je morao pronaći prokleto dobro tržište otkad si zadnji put bio ovdje... Onda ga ne može imati ni za kakav novac. Pronašao je naftovod ili su ga pronašli njegovi suradnici. Hajde da saznamo što je to ako možemo."
  "Još uvijek vjeruješ da postoje Zlatne kljove, Andy?"
  "Ne." Bilo je to prilično jednostavno pitanje, a Nick je izravno odgovorio. Gus je htio znati surađuje li s realistom. Mogli bi kupiti neke i obojiti ih u zlatno. Šuplje očnjake od zlata, kako bi zaobišli sankcije i pomogli u krijumčarenju stvari u Indiju ili negdje drugdje. Čak i u London. Ali sada mislim da je tvoj prijatelj u Indiji u pravu. Iz Rodezije dolazi mnogo dobrih poluga od četiristo unci. Primijeti da nije rekao kilogrami, grami, džokejski zavoji ili bilo koji sleng koji krijumčari koriste. Lijepe, velike, standardne poluge. Ukusne. Tako se dobro osjećaju na dnu kofera - nakon što prođeš carinu."
  Gus se nasmiješio, mašta mu je podivljala. "Da - a pola tuceta njih, poslanih s našom putnom prtljagom, bilo bi još bolje!"
  Nick ga je potapšao po ramenu i sišli su u hodnik. Ostavio je Gusa u hodniku blagovaonice i izašao na suncem obasjanu ulicu. Foster je krenuo za njim.
  Stash Foster imao je izvrstan opis Nicka i fotografije, ali jednog je dana organizirao protumarš kod Shepherdsa kako bi ga mogao vidjeti uživo. Bio je siguran u svog čovjeka. Ono što nije shvaćao bilo je da Nick ima nevjerojatno fotografsko oko i pamćenje, posebno kada se koncentrira. Na Dukeu se tijekom kontroliranog testa Nick jednom prisjetio šezdeset i sedam fotografija stranaca i spojio ih s njihovim imenima.
  Stash nije mogao znati to, dok je prolazio pored Nicka među grupom kupaca, Nick je uhvatio njegov pogled i katalogizirao ga - babuna. Ostali ljudi bili su životinje, predmeti, emocije, svi povezani detalji koji su pomagali njegovom pamćenju. Stash je dobio točan opis.
  Nick je istinski uživao u svojim brzim šetnjama - Salisbury Street, Garden Avenue, Baker Avenue - hodao je kada je bila gužva, a kada je malo ljudi hodalo, hodao je dvaput. Njegove čudne šetnje iritirale su Stasha Fostera, koji je pomislio: "Kakav psihopat! Nema bijega, nema se što učiniti: glupi bodybuilder. Bilo bi lijepo iskrvariti to veliko, zdravo tijelo; vidjeti tu ravnu kralježnicu i ta široka ramena kako se pogrubljuju, uvijaju, zgnječe." Namrštio se, širokim usnama dodirivao je kožu visokih jagodica sve dok nije izgledao više kao majmun nego ikad.
  Pogriješio je kad je rekao da Nick neće nikamo ići, neće ništa raditi. AXmanov um bio je u svakom trenutku zaokupljen razmišljanjem, pisanjem, učenjem. Dok je završio svoju dugu šetnju, nije znao gotovo ništa o glavnoj četvrti Salisburyja, a sociolog bi bio oduševljen čuti njegove dojmove.
  Nicka su rastužila njegova otkrića. Znao je obrazac. Kada posjetite većinu zemalja svijeta, vaša sposobnost procjene skupina širi se poput širokokutne leće. Uža perspektiva otkriva vrijedne, iskrene bijelce koji su hrabrošću i napornim radom oteli civilizaciju prirodi. Crnci su bili lijeni. Što su učinili po tom pitanju? Zar im sada - zahvaljujući europskoj domišljatosti i velikodušnosti - nije bolje nego ikad?
  Ovu sliku biste lako mogli prodati. Mnogo puta su je kupili i uokvirili poraženi Jug u Sjedinjenim Državama, Hitlerovi pristaše, jadni Amerikanci od Bostona do Los Angelesa, a posebno mnogi u policijskim odjelima i šerifovim uredima. Ljudi poput KKK-a i Birchera napravili su karijeru prenamjenjujući je i mijenjajući je pod novim imenima.
  Koža nije morala biti crna. Priče su se plele oko crvene, žute, smeđe i bijele. Nick je znao da je ovu situaciju lako stvoriti jer svi muškarci u sebi nose dva temeljna eksploziva: strah i krivnju. Strah je najlakše uočiti. Imate nesiguran posao u plavoj ili bijeloj režiji, svoje račune, svoje brige, poreze, prekomjeran rad, dosadu ili prezir prema budućnosti.
  
  
  
  
  Oni su konkurenti, porezni proždirači koji gutaju zavode za zapošljavanje, škole, lutaju ulicama, spremni na nasilje i opljačkaju vas u nekoj uličici. Vjerojatno ne poznaju Boga, baš kao ni vi.
  Krivnja je podmuklija. Svaki je čovjek, u jednom ili drugom trenutku, tisuću puta razmišljao o perverziji, masturbaciji, silovanju, ubojstvu, krađi, incestu, korupciji, okrutnosti, prijevari, razvratu i ispijanju trećeg martinija, malom varanju na poreznoj prijavi ili govorinju policajcu da ima samo pedeset pet godina kada je imao preko sedamdeset.
  Znaš da to ne možeš učiniti. U redu si. Ali oni! O, Bože moj! (Ni oni ga zapravo ne vole.) Vole ih cijelo vrijeme i - pa, neki od njih, u svakom trenutku, u svakoj prilici.
  Nick je zastao na uglu, promatrajući ljude. Nekoliko djevojaka u mekim pamučnim haljinama i šeširima za sunce osmjehnulo mu se. Uzvratio je osmijeh i ostavio televizor uključen kako bi se vidjela obična djevojka kako hoda iza njih. Ozarila se i pocrvenjela. Uzeo je taksi do ureda Rodezijskih željeznica.
  Stash Foster ga je slijedio, vodeći svog vozača, promatrajući Nickov taksi. "Jedva vidim grad. Molim vas, skrenite desno... u tom smjeru sada."
  Čudno, treći taksi bio je u čudnoj povorci, a njegov putnik nije pokušao iznenaditi vozača. Rekao mu je: "Prati broj 268 i nemoj ga izgubiti." Držao je Nicka na oku.
  Budući da je vožnja bila kratka, a Stashov taksi se kretao neravnomjerno, a ne stalno za Nickovim repom, čovjek u trećem taksiju to nije primijetio. U željezničkom uredu, Stash je otpustio svoj taksi. Treći čovjek je izašao, platio vozaču i krenuo za Nickom ravno u zgradu. Sustigao je Nicka dok je AXman hodao dugim, hladnim, natkrivenim hodnikom. "Gospodine Grant?"
  Nick se okrenuo i prepoznao policajca. Ponekad je mislio da su profesionalni kriminalci u pravu kad su rekli da mogu "namirisati čovjeka u civilnoj odjeći". Postojala je aura, suptilno zračenje. Ovaj je bio visok, vitak, atletski građen. Ozbiljan tip, oko četrdeset godina.
  "Tako je", odgovorio je Nick.
  Pokazali su mu kožnu torbicu s identifikacijskom karticom i značkom. "George Barnes. Rodezijske sigurnosne snage."
  Nick se nasmijao. "Što god bilo, nisam to učinio."
  Šala je propala jer je pivo s zabave prethodne večeri greškom ostalo otvoreno. Barnes je rekao: "Poručnik Sandeman me zamolio da razgovaram s vama. Dao mi je vaš opis i vidio sam vas na Garden Avenue."
  Nick se pitao koliko ga Barnes već dugo prati. "Lijepo od Sandemana. Je li mislio da ću se izgubiti?"
  Barnes se i dalje nije smiješio, njegovo bistro lice ostalo je ozbiljno. Imao je sjevernoengleski naglasak, ali glas mu je bio jasan i razumljiv. "Sjećate li se da ste vidjeli poručnika Sandemana i njegovu grupu?"
  "Da, doista. Pomogao mi je kad mi je pukla guma."
  "O?" Sandeman očito nije imao vremena ispuniti sve detalje. "Pa - očito je, nakon što ti je pomogao, naišao na nevolje. Njegova je patrola bila u grmlju oko deset milja od farme van Prez kad su se našli pod vatrom. Četvorica njegovih ljudi su ubijena."
  Nick je spustio polusmijeh. "Jako mi je žao. Vijesti poput ove nikad nisu dobre."
  "Možete li mi točno reći koga ste vidjeli kod Van Preza?"
  Nick je protrljao široku bradu. "Da vidimo - ondje je bio i Peter van Pree. Dobro dotjeran starac, poput jednog od naših zapadnih rančera. Pravog, koji je radio na ovome. Oko šezdeset, pretpostavljam. Nosio je..."
  "Znamo van Preza", potaknuo ga je Barnes. "Koga još?"
  "Pa, bilo je par bijelaca i jedna bjelkinja, i mislim da je bilo četiri ili pet crnaca. Iako sam mogla vidjeti iste crnce kako dolaze i odlaze, jer su nekako slični - znate."
  Nick, zamišljeno gledajući u točku iznad Barnesove glave, vidio je kako sumnja preleti čovjekovim licem, zadrži se, a zatim nestane, zamijenjena rezignacijom.
  "Ne sjećaš se nijednog imena?"
  "Ne. Nije bila toliko formalna večera."
  Nick je čekao da spomene Booty. Nije. Možda je Sandeman zaboravio njezino ime, odbacio ju je kao nevažnu ili je Barnes suzdržavao iz svojih razloga ili ju je ispitivao odvojeno.
  Barnes je promijenio pristup. "Kako ti se sviđa Rodezija?"
  "Šarmantno. Samo me iznenađuje zasjeda na patroli. Razbojnici?"
  "Ne, politiku, pretpostavljam, dobro znaš. Ali hvala ti što si poštedio moje osjećaje. Kako si znao da je to bila zasjeda?"
  "Nisam znao. Prilično je očito, ili sam možda povezao tvoje spominjanje u grmlju."
  Prišli su redu telefona. Nick je rekao: "Molim? Želim nazvati."
  "Naravno. Koga želiš vidjeti u ovim zgradama?"
  "Roger Tillborn".
  "Roggie? Dobro ga poznajem. Nazovi me i pokazat ću ti njegov ured."
  Nick je nazvao Meiklesa i pozvan je Dobie. Da je rodezijska policija uspjela tako brzo presresti poziv, pretekla bi AXE, u što je sumnjao. Kad se javila, ukratko je prepričao George Barnesova pitanja i objasnio da je samo priznao da se sastao s van Preesom. Booty mu je zahvalila, dodajući: "Vidimo se kod Viktorijinih slapova, draga."
  "Nadam se, draga. Lijepo se provedi i igraj se tiho."
  Ako je Barnes i posumnjao u poziv, nije to pokazao.
  
  
  
  Pronašli su Rogera Tillborna, operativnog direktora Rodezijskih željeznica, u uredu s visokim stropom koji je izgledao kao set za film Jaya Goulda. Bilo je puno prekrasnog nauljenog drva, mirisa voska, teškog namještaja i tri veličanstvene makete lokomotive, svaka na svom stolu dugom oko metar.
  Barnes je upoznao Nicka s Tillbornom, niskim, mršavim, brzim muškarcem u crnom odijelu koji je izgledao kao da je imao sjajan dan na poslu.
  "Dobio sam vaše ime iz knjižnice Railroad Century u New Yorku", rekao je Nick. "Napisat ću članak koji će nadopuniti fotografije vaših željeznica. Pogotovo vaših parnih lokomotiva Beyer-Garratt."
  Nicku nije promakao pogled koji su Barnes i Tillborn razmijenili. Činilo se kao da govori: "Možda, možda ne" - svaki nepoželjni zlikovac misli da može sve sakriti pretvarajući se da je novinar.
  "Polaskan sam", rekao je Tillborn, ali nije rekao: "Što mogu učiniti za vas?"
  "Oh, ne želim da išta radiš, samo mi reci gdje mogu dobiti sliku jedne od njemačkih parnih lokomotiva Union klase 2-2-2 plus 2-6-2 s prednjim spremnikom za vodu. Nemamo ništa slično u SAD-u i ne mislim da ćeš ih dugo koristiti."
  Zadovoljan, pomalo staklast izraz lica proširio se Tillbornovim ozbiljnim crtama lica. "Da. Vrlo zanimljiv motor." Otvorio je ladicu na svom ogromnom stolu i izvukao fotografiju. "Evo slike koju smo snimili. Praktički fotografija automobila. Nema života, ali su prekrasni detalji."
  Nick ga je proučavao i diveći se kimnuo. "Prekrasna zvijer. Ovo je prekrasna fotografija..."
  "Možeš ga uzeti. Napravili smo nekoliko otisaka. Ako ga koristiš, vjeruj Rodezijskim željeznicama. Jesi li primijetio model na prvom stolu?"
  "Da." Nick se okrenuo i pogledao blistavu malu lokomotivu, pogledom punim ljubavi. "Još jedan Garratt. Četverocilindarski motor GM klase . Najsnažniji motor na svijetu, radi na rampi od šezdeset funti."
  "Tako je! Što bi rekao kad bih ti rekao da još uvijek radi?"
  "Ne!"
  "Da!"
  Tillborn se ozario. Nick je izgledao iznenađeno i oduševljeno. Očajnički se pokušavao sjetiti koliko je jedinstvenih lokomotiva tamo navedeno. Nije mogao.
  George Barnes je uzdahnuo i pružio Nicku posjetnicu. "Vidim da ćete se vas dvojica slagati. Gospodine Grant, ako se sjetite nečega s vašeg putovanja u Van Prez što bi moglo pomoći meni ili poručniku Sandemanu, hoćete li mi javiti?"
  "Svakako ću nazvati." "Znaš, neću se ničega sjećati", pomisli Nick, "nadaš se da ću naletjeti na nešto i da ću te morati nazvati, a ti ćeš odatle poraditi na tome." "Drago mi je."
  Tillborn nije ni primijetio njegov odlazak. Rekao je: "Sigurno ćete imati bolje prilike za fotografiranje oko Bulawaya. Jeste li vidjeli fotografije Davida Morgana u Vlakovima?"
  "Da. Izvrsno."
  "Kako vam idu vlakovi u Sjedinjenim Državama? Pitao sam se..."
  Nick je istinski uživao u polusatnom razgovoru o željeznicama, zahvalan na detaljnom istraživanju rodezijskih željeznica i na svom izvanrednom pamćenju. Tillborn, pravi entuzijast i strastven u svom poslu, pokazao mu je fotografije vezane uz prometnu povijest zemlje, koje bi bile neprocjenjive za pravog novinara, i zatražio čaj.
  Kad se razgovor okrenuo na natjecanja u zraku i kamionima, Nick je iznio svoju ponudu. "Jednostruki vlakovi i nove vrste velikih, specijaliziranih teretnih vagona spašavaju nas u Sjedinjenim Državama", rekao je. "Iako su tisuće malih teretnih kolosijeka napuštene. Pretpostavljam da imate isti problem kao i Engleska."
  "O, da." Tillborn je prišao ogromnoj karti na zidu. "Vidiš li plave oznake? Nekorištene pristupne ceste."
  Nick mu se pridružio odmahujući glavom. "Podsjeća me na naše zapadne ceste. Srećom, nekoliko novih pristupnih cesta namijenjeno je novim poslovima. Divovskom postrojenju ili novom rudniku koji proizvodi velike tonaže. Pretpostavljam da sa sankcijama sada ne možete graditi velika postrojenja. Gradilište je odgođeno."
  Tillborn je uzdahnuo. "U pravu si. Ali doći će i taj dan..."
  Nick je povjerljivo kimnuo. "Naravno, svijet zna za vaš međulinijski promet. Od portugalskih i južnoafričkih ruta do Zambije i dalje. Ali ako Kinezi izgrade ovu cestu, prijete..."
  Mogu. Imaju timove koji rade na anketama.
  Nick je pokazao na crveni marker na željezničkoj pruzi blizu granice na putu do Lorenca Márqueza. "Kladim se da je to novo mjesto za transport nafte za terensku upotrebu i slično. Imate li dovoljno kapaciteta za to?"
  Tillborn je izgledao zadovoljno. "U pravu si. Koristimo svu snagu koju imamo, tako da Beyer-Garrattovi još uvijek rade. Samo još nemamo dovoljno dizelaša."
  "Nadam se da vam nikad neće biti dosta. Iako zamišljam da kao aktivni dužnosnik cijenite njihovu učinkovitost..."
  "Nisam sasvim siguran", uzdahnuo je Tillborn. "Ali napredak se ne može zaustaviti. Dizelski lokomotive su lakše na tračnicama, ali parne lokomotive su ekonomične. Imamo narudžbu za dizelske lokomotive."
  "Neću te pitati iz koje si zemlje."
  "Molim te, nemoj. Ne bih ti trebao reći."
  Nick je pokazao na još jednu crvenu oznaku. "Evo još jedne nove, nedaleko od Shamve. Pristojna tonaža."
  
  
  "
  "Tako je. Nekoliko automobila tjedno, ali to će se povećati."
  Nick je pratio tragove na karti, očito s ležernom znatiželjom. "Evo još jednog. Izgleda čvrsto."
  "O, da. Brodogradilište Taylor Hill Boreman. Daju nam narudžbe za nekoliko automobila dnevno. Koliko sam shvatio, odlično su to povezali. Nadam se da će izdržati."
  "To je divno. Nekoliko kočija dnevno?"
  "O, da. Sindikat ga je udario. Strane veze i sve to, prilično je tajno ovih dana, ali kako možemo biti tajnoviti kad ćemo jednog dana odande preuzimati automobile? Htio sam im dati malog prijevoznika, ali nemamo viška, pa su naručili svog."
  "Pretpostavljam da je iz iste zemlje iz koje si naručio dizelaše." Nick se nasmijao i podigao ruku. "Nemoj mi reći odakle!"
  Njegov vlasnik se pridružio hihotanju. "Neću."
  "Misliš li da bih trebao snimiti nekoliko slika njihovih novih dvorišta? Ili bi to bilo... hm, nediplomatski. Ne vrijedi toliko buke."
  "Ne bih. Ima toliko drugih dobrih scena. Oni su izrazito tajnoviti tipovi. Mislim, djeluju izolirano i sve to. Cestovni čuvari. Čak se i uzrujaju kad dođe naše željezničko osoblje, ali ne mogu ništa učiniti dok ne dobiju svoje. Pričalo se o tome da zloupotrebljavaju pomoć crnaca. Priča se, pretpostavljam, da nijedan normalan operater ne postupa loše sa svojim radnicima. Ne može se tako voditi proizvodnja, a radnički odbor će imati što reći o tome."
  Nick je otišao s toplim stiskom ruke i dobrim osjećajem. Odlučio je poslati Rogeru Tillbornu primjerak knjige "Alexander's Iron Horses: American Locomotives". Službenik je to zaslužio. Nekoliko automobila dnevno od Taylor Hill Boremana!
  U rotondi golemog građevinskog kompleksa, Nick je zastao kako bi pogledao fotografiju Cecila Rhodesa pokraj ranog rodezijskog vlaka. Njegove uvijek budne oči ugledale su čovjeka kako prolazi hodnikom koji je upravo napustio i usporio je kad je ugledao Nicka... ili iz nekog drugog razloga. Bio je udaljen dvadeset i pet metara. Izgledao mu je nejasno poznato. Nick je to registrirao. Odlučio je ne izaći ravno van, već prošetati dugom galerijom, čistom, hladnom i prigušenom, dok je sunce prolazilo kroz ovalne lukove poput redova uskih žutih kopalja.
  Unatoč Tillbornovom entuzijazmu, bilo je jasno da se Rodezijske željeznice nalaze u istoj situaciji kao i ostatak svijeta. Manje putnika, veći i dulji tereti, manje osoblja i manje objekata. Polovica ureda u galeriji bila je zatvorena; na nekim tamnim vratima još su uvijek visjeli nostalgični natpisi: "Direktor prtljage u Salisburyju." Opskrba spavaćih vagona. Pomoćnik voditelja karata.
  Iza Nicka, Stash Foster stigao je do rotunde i provirio iza stupa prema AXmanovim leđima kako se povlače. Dok je Nick skrenuo desno, niz još jedan prolaz koji je vodio do tračnica i ranžirnih kolodvora, Stash je brzo navukao gumene čizme i zaustavio se odmah iza ugla kako bi promatrao Nicka kako izlazi na popločano dvorište. Stash je bio desetak metara udaljen od tih širokih leđa. Odabrao je točno mjesto, odmah ispod ramena i lijevo od kralježnice, gdje će mu nož ući - tvrdo, duboko, vodoravno, kako bi mogao rezati između rebara.
  Nick je osjetio čudnu nelagodu. Malo je vjerojatno da je njegov oštar sluh otkrio sumnjivo klizanje Stashovih gotovo nečujnih nogu, ili da je ljudski miris koji se zadržao u rotondi dok je ulazio u zgradu iza Nicka probudio neku primitivnu žlijezdu upozorenja u Nickovim nosnicama i upozorio ga, kako bi upozorio njegov mozak. Međutim, to je bila činjenica koja je Stasha zamjerala, a Nick nije znao da se nijedan konj ili pas ne bi približio Stashu Fosteru ili stao blizu njega bez uzbune, zvuka i želje za napadom ili bijegom.
  Dvorište je nekoć bilo živahno mjesto, gdje su se lokomotive i strojevi zaustavljali kako bi primili naredbe, a njihove posade kako bi se dogovarale s dužnosnicima ili prikupljale zalihe. Sada je bilo čisto i pusto. Prošla je dizelska lokomotiva vukući duga kola. Nick je podigao ruku prema vozaču i promatrao kako nestaju iz vidokruga. Strojevi su tutnjali i zveckali.
  Stash je prstima stegnuo nož koji je nosio u koricama pričvršćenim za pojas. Mogao ga je dohvatiti uvlačeći zrak, baš kao što je to činio i sada. Visio je nisko, kožna vješalica se spuštala dok je sjedio. Volio je razgovarati s ljudima, samodopadno misleći: "Kad biste samo znali! Imam nož u krilu. Mogao bi vam se za sekundu naći u želucu."
  Stashova oštrica bila je dvosjekla, s debelom drškom, kratka verzija Nickovog Huga. Njegova oštrica od pet inča nije bila baš toliko oštra kao Hugova, ali Stash je zadržao oštricu s obje strane. Volio ju je oštriti malim brusnim kamenom koji je držao u džepu za sat. Umetnite ga u desnu stranu, pomičite ga s jedne strane na drugu i izvucite! I možete ga ponovno umetnuti prije nego što se žrtva oporavi od šoka.
  Sunce se odbijalo od čelika dok ga je Stash držao nisko i mirno, poput ubojice, spreman udariti i zasjeći, te je skočio naprijed. Netremice je zurio u mjesto na Nickovim leđima gdje će ući vrh.
  Minibusi su jurili cestom
  
  
  
  
  "Nick nije ništa čuo. Međutim, pričaju priču o francuskom pilotu borbenog zrakoplova Castelluxu, koji je navodno osjetio napadače za repom. Jednog dana, tri Fokkera su poletjela prema njemu - jedan-dva-tri. Castellux ih je izbjegao - jedan-dva-tri."
  Možda je to bio sunčev bljesak koji je bljesnuo iz svemira na oštricu obližnjeg prozora ili komad metala koji se na trenutak odrazio, uhvativši Nickov pogled i uzbunivši mu osjetila. Nikada nije znao - ali iznenada je okrenuo glavu da provjeri svoj povratni trag i ugledao babunovo lice kako juri prema njemu s udaljenosti manjoj od dva i pol metra, vidio oštricu...
  Nick je pao udesno, odgurnuvši se lijevom nogom, uvrćući tijelo. Stash je platio za njegovu koncentraciju i nedostatak fleksibilnosti. Pokušao je pratiti tu točku na Nickovim leđima, ali vlastiti zamah ga je odnio predaleko, prebrzo. Naglo se zaustavio, okrenuo, usporio i ispustio vrh noža.
  AXE Vodič za borbu prsa u prsa predlaže: Kada se suočite s muškarcem koji ispravno drži nož, prvo razmislite o brzom udarcu u testise ili trčanju.
  Ima tu još puno toga, o pronalaženju oružja i tako dalje, ali Nick je sada shvatio da te prve dvije obrane ne funkcioniraju. Bio je na podu i previše zgrčen da bi udario, a što se tiče trčanja...
  Oštrica ga je pogodila ravno u prsa, snažno i izravno. Trznuo se, leđa su mu drhtala od boli dok je vrh tonuo ispod njegove desne bradavice, ispuštajući tup zvuk zveckanja. Stash se pritisnuo uz njega, gurnut naprijed vlastitom snažnom oprugom. Nick je lijevom rukom zgrabio smrtonosni desni zapešće, refleksi su mu bili trenutni i precizni poput majstora mačevanja koji odbija napad šegrta. Stash je savio koljena i pokušao se odmaknuti, iznenada se uznemirio silinom stiska, koji se činio kao da nosi težinu od dvije tone, i silom dovoljnom da mu slomi kosti u ruci.
  Nije bio početnik. Okrenuo je ruku u kojoj je držao nož prema Nickovom palcu - neodoljiv manevar odvajanja, taktika koju bi svaka aktivna žena mogla upotrijebiti da se oslobodi od najmoćnijeg muškarca. Nick je osjetio kako mu stisak popušta dok mu se ruka uvijala; oštrica ga je spriječila da dosegne Wilhelminu. Pripremio se i gurnuo svom snagom svojih mišića, bacivši Stasha unatrag metar ili dva neposredno prije nego što mu se stisak na ruci u kojoj je držao nož slomio.
  Stash je povratio ravnotežu, spreman ponovno udariti, ali je na trenutak zastao, vidjevši nešto zapanjujuće: Nick je rastrgao lijevi rukav jakne i rukav košulje kako bi slobodno izvukao Huga. Stash je vidio kako druga svjetlucava oštrica bljeska iznova i iznova, njezin vrh je bio metar od njegovog.
  Naglo se nasrnuo. Suprotna oštrica se sagnula, odbijajući njegov udarac malim zaokretom ulijevo i zamahom prema gore en quarte. Osjetio je kako mu gornji mišići nose nož i ruku prema gore, i osjećao se užasno golim i bespomoćnim dok je pokušavao povratiti kontrolu, povući oštricu i ruku te ponovno rezati. Ponovno je uhvatio ruku za prsa dok se taj užasno brzi čelični krhotina na koju je naišao podigla, prekrižila njegovu oštricu i udarila ga u grlo. Dahnuo je, udario čovjeka koji se dizao s tla i osjetio užas dok mu se lijeva ruka, poput granitnog bloka, podigla uz desni zapešće. Pokušao se okrenuti unatrag, udariti u stranu.
  Ta zastrašujuća oštrica zamahnula je udesno dok je Nick fintirao, a Stash je glupo pomaknuo ruku da je odbije. Nick je osjetio pritisak na svom blokirajućem zapešću i lagano i izravno pritisnuo u Stashove ruke.
  Stash je znao da će se to dogoditi. Znao je to otkad mu je prvi bljesak bljesnuo prema grlu, ali na trenutak je pomislio da se spasio i da će pobijediti. Osjetio je strah i užas. Žrtva, svezanih ruku, nije čekala...
  Njegov mozak je još uvijek tjeskobno vikao naredbe preopterećenom tijelu kad ga je obuzela panika - istovremeno s Nickovom oštricom, koja je ušla blizu njegove Adamove jabučice i prošla potpuno kroz grlo i leđnu moždinu, a vrh je stršio poput zmije s metalnim jezikom ispod linije kose. Dan je postao crveno-crni s bljeskovima zlata. Posljednje žarke boje koje je Stash ikada vidio.
  Kad je pao, Nick je odvukao Huga i otišao. Nisu uvijek odmah umirali.
  Stash je ležao u širokoj lokvi krvi. Crveni uzorci su se migoljili oko njega u polukrugovima. Udario je glavom pri padu. Njegovo prerezano grlo pretvorilo je ono što je možda bio vrisak u nezemaljsko jecanje i škripanje.
  Nick je odgurnuo Stashov nož i pretražio palog čovjeka, klonivši se krvi i preturajući po džepovima poput galeba koji kljuca leš. Uzeo je novčanik i futrolu za posjetnice. Obrisao je Huga o čovjekovu jaknu, visoko na ramenu gdje bi se moglo zamijeniti za ljudsku krv, izbjegavajući ruku koja ga je pipala u samrtnim grčevima.
  Nick se vratio do ulaza u zgradu i čekao, promatrajući. Stashove konvulzije su se smanjile, poput igračke na navijanje koja se vrti prema dolje. Prošao je posljednji kombi, a Nick je bio zahvalan što na njegovom kraju nije bilo platforme ili kabine. Dvorište je bilo tiho. Prošao je kroz galeriju, pronašao rijetko korištena vrata na ulici i otišao.
  
  Sedmo poglavlje
  
  Nick se vratio Meiklesu. Nije imalo smisla zvati taksi ili davati policiji još jedan put. Barnes će odlučiti da ga treba ispitati o smrti na željezničkom kolodvoru, a duga šetnja bila je fleksibilna jedinica vremena.
  
  
  
  Prolazeći kroz predvorje, kupio je novine. U svojoj sobi se skinuo, polio hladnom vodom pet centimetara dugu posjekotinu na prsima i pregledao futrolu za kartice i novčanik koje je uzeo od čovjeka. Nisu mu rekli mnogo osim Stashovog imena i adrese u Bulawayu. Bi li ga Alan Wilson izgrdio? Štititi milijune čini te grubim, ali nije mogao vjerovati da je zabijanje noža u leđa Wilsonov stil.
  Ostao je Juda - ili "Mike Bohr", ili netko drugi u THB-u. Nikada ne zanemarujući Gusa Boyda, Iana Mastersa, pa čak ni Petera van Preza, Johnsona, Howea, Maxwella... Nick je uzdahnuo. Stavio je svežanj novčanica iz novčanika zajedno sa svojim novcem, ne brojeći ih, izrezao novčanik, spalio što je mogao u pepeljari, a ostatak bacio u WC školjku.
  Pažljivo je pregledao tkaninu svog kaputa, košulje i potkošulje. Jedina krv bila je od vlastite ogrebotine nožem. Isprao je potkošulju i košulju u hladnoj vodi i poderao ih na komadiće, skinuvši etikete s ovratnika. Raspakiravši čistu košulju, nježno i sa žaljenjem pogledao Huga, vezanog za njegovu golu podlakticu. Zatim je nazvao Mastersov ured i naručio auto.
  Nije imalo smisla odreći se jakne; Barnes je imao puno pravo pitati o njoj. Pronašao je krojačku radnju daleko od hotela i dao je popraviti. Vozio se nekoliko kilometara do Selousa, diveći se krajoliku, a zatim se okrenuo natrag prema gradu. Prostrani nasadi voćaka izgledali su baš kao dijelovi Kalifornije, s dugim cijevima za navodnjavanje i divovskim prskalicama koje su vukli traktori. Jednog dana ugledao je konjsku zapregu s prskalicama i zaustavio se kako bi promatrao crnce kako njima upravljaju. Pretpostavio je da je njihov zanat osuđen na propast, poput berača pamuka u Dixieju. Čudno drvo mu je zapelo za oko i upotrijebio je svoj vodič da ga identificira - svijećnjak ili divovska mlječika.
  Barnes je čekao u predvorju hotela. Ispitivanje je bilo temeljito, ali nije dalo rezultata. Je li poznavao Stasha Fostera? Kako je stigao iz Tillbornova ureda do hotela? U koje je vrijeme stigao? Je li poznavao nekoga tko je pripadao zimbabveanskim političkim strankama?
  Nick se iznenadio, jer je jedini potpuno iskren odgovor koji je dao bio na posljednje pitanje. "Ne, ne mislim tako. Sad mi reci - zašto ta pitanja?"
  "Danas je na željezničkoj stanici izboden čovjek. Otprilike u vrijeme kada ste i vi bili tamo."
  Nick ju je začuđeno pogledao. "Ne-Roger? Oh ne..."
  "Ne, ne. Čovjek kojeg sam pitao znaš li. Foster."
  "Želite li ga opisati?"
  Barnes je to učinio. Nick je slegnuo ramenima. Barnes je otišao. Ali Nick si nije dopustio da bude oduševljen. Bio je pametan čovjek.
  Vratio je auto Mastersu i odletio DC-3 preko Karibe do glavnog kampa u Nacionalnom parku Wankie. Bio je oduševljen što je u glavnom kampu pronašao potpuno moderno odmaralište. Upravitelj ga je prihvatio kao jednog od vodiča za Edmanovu turu, koja je trebala stići tog jutra, i smjestio ga u udobnu dvosobnu kolibu - "Slobodno za prvu noć."
  Nick je počeo cijeniti posao pratnje.
  Iako je Nick čitao o Nacionalnom parku Wankie, bio je zadivljen. Znao je da na njegovih pet tisuća četvornih milja živi sedam tisuća slonova, ogromna krda bizona, kao i nosorogi, zebre, žirafe, leopardi, antilope u bezbrojnim varijantama i deseci drugih vrsta kojih se nije ni potrudio sjetiti. Unatoč tome, Glavni kamp bio je onoliko udoban koliko je civilizacija mogla učiniti, s uzletno-sletnom pistom gdje su avione CAA DC-3 dočekivali najnoviji automobili i bezbrojni minibusi, prugasti crno-bijeli poput mehaničkih zebri.
  Vrativši se u glavnu ložu, ugledao je Brucea Todda, Ianovog Mastersovog čovjeka - "nogometnu zvijezdu" - kako stoji na ulazu.
  Pozdravio je Nicka: "Bok, čuo sam da si stigao. Sviđa li ti se?"
  "Odlično. Oboje smo uranili..."
  "Ja sam neka vrsta izviđača. Provjeravam sobe, automobile i slično. Osjećaš se kao da je zalazak sunca?"
  "Dobra ideja." Ušli su u koktel bar, dvojica preplanulih mladića koji su privlačili ženske poglede.
  Uz viski i sodu, Nickovo tijelo se opustilo, ali um mu je bio aktivan. Bilo je logično da Masters pošalje "predvodnika". Također je bilo moguće, čak i vjerojatno, da je sportaš iz Salisburyja, Todd, imao veze s Georgeom Barnesom i rodezijskim sigurnosnim snagama. Naravno, Barnes bi smatrao preporučljivim da neko vrijeme prati "Andrewa Granta"; on je bio glavni osumnjičenik za Fosterovu čudnu smrt.
  Razmišljao je o vagonima koji su svakodnevno napuštali rudarski kompleks THB-a. Teretnice bi bile besmislene. Možda su kromova ili niklova ruda i zlato skriveni u bilo kojem vagonu koji odaberu? To bi bilo pametno i praktično. Ali vagoni? Mora da su puni azbesta! Pokušao se sjetiti težine azbesta prilikom prijevoza. Sumnjao je da je čitao o njima, jer ih se nije mogao sjetiti.
  Sankcije - ha! Nije imao jasno mišljenje o tome što je ispravno, a što pogrešno, niti o političkim pitanjima koja su u tome sudjelovala, ali stara, gorka istina se primjenjivala: gdje je uključeno dovoljno sebičnih stranaka, ostala pravila ne vrijede.
  
  
  
  
  Wilson, Masters, Todd i drugi vjerojatno su točno znali što THB radi i odobravali su to. Možda su čak i bili plaćeni. Jedno je bilo sigurno: u ovoj situaciji mogao se osloniti samo na sebe. Svi ostali su bili osumnjičeni.
  A ubojice koje je Juda trebao poslati, učinkovita sila ubojica koje je mogao poslati diljem Afrike? To je čovjeku odgovaralo. Značilo je više novca u njegovom džepu i pomoglo mu je da se riješi mnogih neželjenih neprijatelja. Jednog dana, njegovi će plaćenici biti još korisniji. Jednog dana... Da, s novim nacistima.
  Zatim je pomislio na Bootyja, Johnsona i van Preza. Nisu se uklapali u kalup. Nije ih se moglo zamisliti motiviranih isključivo novcem. Nacizam? To stvarno nije to. A gospođa Ryerson? Žena poput nje mogla je uživati u dobrom životu u Charlottesvilleu - voziti se automobilima, sudjelovati u društvenim događajima, biti cijenjena, pozivana posvuda. Pa ipak, kao i nekoliko drugih AXE agenata koje je upoznao, ovdje se izolirala. Kad je došlo do toga, koja je bila njezina vlastita motivacija? AXE joj je nudio dvadeset tisuća dolara godišnje da nadgleda njihove sigurnosne operacije, ali on je lutao svijetom za manje novca. Sve što ste si mogli reći bilo je da želite svoj dio težine na pravoj strani vage. U redu, ali tko može reći koja je strana prava? Čovjek bi mogao...
  "...dva pojilišta u blizini - Nyamandhlovu i Guvulala Pans", rekao je Todd. Nick je pozorno slušao. "Možeš sjediti visoko i gledati životinje kako navečer dolaze na pojilišta. Idemo tamo sutra. Cure će obožavati steenboka. Izgledaju kao Disneyjev Bambi."
  "Pokaži ih Teddyju Northwayu", rekao je Nick, zabavljen ružičastom nijansom Toddovog preplanulog vrata. "Ima li rezervni auto koji mogu koristiti?"
  "Zapravo, ne. Imamo dvije vlastite limuzine, a za goste koristimo minibuse s vodičem. Znate, ne možete voziti ovdje nakon mraka. I ne puštajte goste iz automobila. Može postati malo opasno s nekim stokom. Lavovi se ponekad pojavljuju u čoporima od petnaestak."
  Nick je sakrio svoje razočaranje. Bili su manje od stotinu milja od imanja THB-a. Cesta s ove strane nije baš dosezala do njega, ali pretpostavio je da bi moglo biti neoznačenih staza na kojima bi mogao parkirati ili, ako bude potrebno, prošetati. Imao je mali kompas, mrežu protiv komaraca i plastični pončo toliko malen da mu je stao u džep. Njegova mala karta bila je stara pet godina, ali poslužit će.
  Otišli su u blagovaonicu i jeli odreske od kane, koje je Nick smatrao ukusnima. Kasnije su plesali s nekim vrlo dragim djevojkama, a Nick se ispričao malo prije jedanaest. Bez obzira je li od tada uspio istražiti trgovinu ljudima ili ne, zapalio je dovoljno fitilja da će se uskoro osloboditi jedna od nepoznatih eksplozivnih sila. Bilo je pravo vrijeme da ostane oštar.
  * * *
  Pridružio se Bruceu Toddu na ranom doručku i vozili su se četrnaest milja do stanice Dett. Dugi, blistavi vlak bio je prepun ljudi, uključujući pet ili šest turističkih grupa uz njihovu vlastitu. Dvije grupe morale su čekati automobil. Masters je mudro postavio svog čovjeka za glavnog. Imali su dvije limuzine, minibus i Volvo karavan.
  Djevojke su bile vedre i blistave, čavrljajući o svojim avanturama. Nick je pomogao Gusu s prtljagom. "Je li putovanje prošlo glatko?" upitao je starijeg pratitelja.
  "Sretni su. Ovo je poseban vlak." Gus se nasmijao noseći tešku torbu. "Ne da obični nisu puno bolji od Penn Centrala!"
  Nakon obilnog "ranog čaja", krenuli su istim vozilima preko nemirnog Bunda. Wankie, vodič, vozio je mali prugasti autobus, a na zahtjev upravitelja, budući da nije imao osoblja, Gus i Bruce vozili su limuzine, dok je Nick preuzeo volan Volvo kombija. Zaustavili su se kod Kaushe Pana, brane Mtoa, i napravili nekoliko zaustavljanja na uskoj cesti kako bi promatrali krda divljači.
  Nick je priznao da je bilo nevjerojatno. Nakon što napustiš Glavni logor, uđeš u drugi svijet, surov, primitivan, prijeteći i lijep. Odabrao je Booty, Ruth Crossman i Janet Olson za svoj auto i uživao je u društvu. Djevojke su koristile stotine metara filma na nojevima, babunima i jelenima lopatarima. Suosjećajno su stenjale kad su vidjele lavove kako rastrgaju mrtvu zebru.
  U blizini brane Chompany, helikopter je letio iznad glave, izgledajući kao da ne pripada. Mora da je bio pterodaktil. Ubrzo nakon toga, mala karavana se okupila, dijeleći hladno pivo koje je Bruce skuhao iz prijenosnog hladnjaka, a zatim su se, kako to turističke grupe rade, razišli. Minibus se zaustavio kako bi pregledao veliko krdo bizona, putnici limuzine fotografirali su gnuove, a na nagovor djevojaka, Nick je gurao kola dugom, vijugavom petljom ceste koja bi se mogla proći kroz brda Arizone tijekom suhog sprinta.
  Ispred sebe, u podnožju brda, ugledao je kamion zaustavljen na raskrižju gdje su se, ako se sjećao karte, ceste odvajale prema Wankieju, Matetsiju i natrag do Glavnog logora drugom rutom. Kamion je velikim slovima bio označen: Istraživački projekt Wankie.
  
  
  
  Dok su se odvozili, vidio je kako se kombi zaustavio dvjesto metara niz sjeveroistočnu cestu. Koristili su istu kamuflažu. Bilo je čudno - nije primijetio kako je uprava parka na sve stavila svoje ime. Voljeli su stvarati dojam prirodnosti. Bilo je čudno.
  Usporio je. Zdepast muškarac izašao je iz kamiona i mahao crvenom zastavom. Nick se sjetio građevinskih projekata koje je vidio u Salisburyju - imali su zastave upozorenja, ali trenutno se nije mogao sjetiti da je vidio crvenu. Opet, čudno.
  Frknuo je, nosnice su mu se raširile poput nosnica životinja oko njih, osjećajući nešto neobično, nešto što bi moglo signalizirati opasnost. Usporio je, zaškiljio i pogledao barjaka, koji ga je podsjetio na nekoga. Što? Uzgojiti babuna! Nije bilo potpune sličnosti u licu, osim visokih jagodica, ali hod mu je bio majmunski, arogantan, a ipak s određenom izravnošću nosio je zastavu sa sobom. Radnici s njima rukuju ležerno, ne kao s perjanicama na švicarskim zastavama.
  Nick je maknuo nogu s kočnice i pritisnuo papučicu gasa.
  Booty, koji je sjedio pokraj njega, doviknuo je: "Hej, Andy, vidiš li zastavu?"
  Cesta nije bila dovoljno široka da primi čovjeka; niska litica se spuštala sa strane, a kamion je blokirao uski prolaz. Nick je naciljao i zatrubio. Čovjek je divlje mahao zastavom, a zatim skočio u stranu dok su kola proletjela pored mjesta gdje je stajao. Djevojke na stražnjem sjedalu su uzdahnule. Bootie je visokim glasom rekla: "Bok, Andy!"
  Nick je bacio pogled na kabinu kamiona dok je prolazio. Vozač je bio zdepast, namrgođen čovjek. Kad biste morali odabrati normu za Rodezijanca, on to ne bi bio. Blijeda koža, neprijateljstvo na licu. Nick je na trenutak ugledao čovjeka koji je sjedio pored njega, iznenađen što je Volvo ubrzao umjesto da se zaustavi. Kinez! I premda je jedina fotografija izvan fokusa u AX datotekama bila loša snimka, mogao je biti Si Kalgan.
  Dok su prolazili pored limuzine koju su dostavljali, stražnja vrata su se otvorila i muškarac je počeo izlaziti, vukući nešto što je moglo biti oružje. Volvo je prošao prije nego što je uspio prepoznati predmet, ali ruka koja je izronila sprijeda držala je veliku automatsku pušku. Nepogrešivo.
  Nicku se želudac naježio. Pred njim je bilo četvrt milje vijugave ceste do prvog zavoja i sigurnog mjesta. Cure! Jesu li pucale?
  "Lezite, cure. Na pod. Sad!"
  Pucnji! Pucali su.
  Pucnji! Pohvalio je Volvoov rasplinjač; usisavao je gorivo i bez oklijevanja isporučivao snagu. Mislio je da je jedan od tih pucnjeva pogodio auto, ali mogla je to biti samo njegova mašta ili neravnina na cesti. Pretpostavio je da je čovjek u malom kamionu dvaput pucao, a zatim izašao naciljati. Nick se žarko nadao da je loše strijelac.
  Ispaljeni pucnji!
  Cesta je bila malo šira, a Nick ju je iskoristio da spasi auto. Sad su se stvarno utrkivali.
  Pucnji! Slabiji, ali ne možeš pobjeći od metaka. Pucnji!
  Kopile je možda potrošilo svoj posljednji metak. Pucanj!
  Volvo je preletio preko provalije poput dječaka koji juri u jezero na svoj prvi proljetni skok.
  Trljaj-du-du-du. Nick je dahnuo. Čovjek na stražnjem sjedalu napuštene limuzine imao je automat. Mora da ga je osjetio od iznenađenja. Bili su preko brda.
  Pred njim je bio dug, vijugav spust s upozorenjem na dnu. Ubrzao je do pola spusta, a zatim naglo zakočio. Morali su voziti oko 100 km/h, ali nije skrenuo pogled na mjerač. Koliko će brzo ići ovaj kamion? Ako je dobar ili nadograđen, bili bi laka meta u Volvu ako ih sustigne. Veliki kamion još nije bio prijetnja.
  Naravno, veliki kamion nije predstavljao nikakvu prijetnju, ali Nick to nije mogao znati. Bio je to Judasov vlastiti dizajn, s oklopom do struka, motorom od 460 konjskih snaga i teškim mitraljezima na pramcu i krmi s punim vatrenim poljem od 180 stupnjeva kroz otvore obično skrivene panelima.
  Njegovi su stalci sadržavali mitraljeze, granate i puške sa snajperskim nišanima. Ali, poput tenkova koje je Hitler prvi put poslao Rusiji, bio je prokleto dobar za taj posao. Bilo je teško manevrirati, a na uskim cestama brzine nisu mogle prelaziti 80 kilometara na sat jer su ga zavoji usporavali. Volvo je nestao iz vida prije nego što se ovaj "tenk" uopće pomaknuo.
  Brzina limuzine bila je druga stvar. Bila je hladna, a vozač, koji je poluljutito režao na Krola pored sebe dok su se kotrljali, bio je pravi faca od konjskih snaga. Vjetrobransko staklo, kako je bilo navedeno u lokalnim katalozima dijelova, bilo je pametno podijeljeno i sa šarkama, tako da se desna polovica mogla preklopiti radi bolje vidljivosti prema naprijed ili koristiti kao prozor za pucanje. Krol je čučnuo i otvorio ga, držeći svoj automat kalibra .44 privremeno prebačen preko ramena, a zatim ga je podigao do otvora. Ispalio je nekoliko hitaca iz teže Škode, ali je u skučenom prostoru prešao na 7.92. Unatoč tome, bio je ponosan na svoju vještinu s automatskim oružjem.
  Prejurili su preko grbe na cestu i spustili se niz padinu na oprugama. Od Volva su vidjeli samo oblak prašine i nestajući oblik. "Kreni", zarežao je Krol. "Ne otvarat ću vatru dok ih ne pokrijemo."
  Vozač je bio žilavi gradski Hrvat koji se prozvao Bloch nakon što se pridružio Nijemcima kada je imao šesnaest godina.
  
  
  
  
  Bio mlad ili ne, imao je tako brutalnu reputaciju progona vlastitog naroda da se povukao sa svojim drugovima iz Wehrmachta sve do Berlina. Pametan, preživio je. Bio je dobar vozač i vješto je upravljao naprednim vozilom. Spustili su se niz padinu, glatko skrenuli iza ugla i prestigli Volvo na dugom, ravnom putu koji je vodio do niza nazubljenih brda.
  "Uhvatit ćemo ih", rekao je Bloch samouvjereno. "Imamo brzinu."
  Nick je imao istu misao - uhvatit će nas. Dugo je promatrao kako se limuzina kreće u retrovizoru dok je klizila iz zavoja, lagano se skretala, ispravljala i ubrzavala poput velikog metka. Bio je to iskusan vozač i vrlo dobar motor protiv Volva s iskusnim vozačem i dobrim standardnim motorom. Rezultat je bio predvidljiv. Upotrijebio je svu svoju vještinu i hrabrost kako bi održao svaki centimetar razmaka između dva automobila, koji je sada iznosio manje od četvrt milje.
  Cesta se vijugala kroz smeđe-pješčani, miješanozeleni krajolik, zaobilazeći litice, suhe potoke, prelazeći ili vijugajući kroz brda. Više nije bila moderna cesta, iako je bila dobro održavana i prohodna. Na trenutak se Nick osjećao kao da je ovdje već bio, a onda je shvatio zašto. Teren i situacija podsjećali su na scene potjere automobilima koje je volio u TV serijama kao dijete. Obično su se odvijale u Kaliforniji, baš kao i ova, na selu.
  Sad je imao savršen osjećaj za Volvo. Prešao je preko kamenog mosta i lagano, klizeći skrenuo udesno, koristeći svaki dio ceste kako ne bi izgubio više brzine nego što je potrebno. Oko sljedećeg zavoja prošao je pored jednog od minibusa. Nadao se da će ga limuzina dočekati na mostu i zadržati.
  Nick je primijetio i cijenio Bootie kako je utišala djevojke, ali sada kada su bile izvan vidokruga progonitelja, Janet Olson je progovorila. "Gospodine Grant! Što se dogodilo? Jesu li stvarno pucali na nas?"
  Na trenutak je Nick razmišljao da im kaže da je sve to dio zabave u parku, poput lažnih pljački kočija i vlakova na vožnjama u "pograničnom gradu", ali onda se predomislio. Morali su znati da je ozbiljno kako bi se mogli sagnuti ili pobjeći.
  "Razbojnici", rekao je, što je bilo dovoljno blizu.
  "Pa, neka me prokleta", rekla je Ruth Crossman mirnim i nepokolebljivim glasom. Samo je psovka koju inače nikad ne bi upotrijebila odavala njezinu uznemirenost. "Žilava cura", pomislio je Nick.
  "Može li ovo biti dio revolucije?" upitao je Buti.
  "Naravno", rekao je Nick. "Bit će to posvuda prije ili kasnije, ali žao mi nas je ako se dogodi prije."
  "To je bilo tako... isplanirano", rekao je Buti.
  "Dobro isplanirano, samo nekoliko rupa. Srećom, pronašli smo neke."
  "Kako si znao/la da su lažnjaci?"
  "Ti kamioni su bili preukrašeni. Veliki znakovi. Zastava. Sve je tako metodično i logično. I jeste li primijetili kako je taj tip rukovao zastavom? Kao da je vodio paradu, a ne radio po vrućem danu."
  Janet je straga rekla: "Nestali su iz vida."
  "Onaj autobus ih je možda usporio kod mosta", odgovorio je Nick. "Vidjet ćeš ih sljedeći put. Pred nama je još oko osamdeset kilometara ove ceste, a ne tražim puno pomoći. Gus i Bruce bili su previše iza nas da bi znali što se dogodilo."
  Projurio je pored džipa, mirno se kotrljajući prema njima, noseći stariji par. Probili su se kroz uski klanac i našli se na širokoj, neplodnoj ravnici okruženoj brdima. Dno male doline bilo je prekriveno napuštenim rudnicima ugljena, podsjećajući na pusta rudarska područja Colorada prije nego što je lišće ponovno naraslo.
  "Što... što ćemo učiniti?" plaho je upitala Janet. "Šuti, pusti ga da vozi i razmišlja", naredio je Bootie.
  Nick je bio zahvalan na tome. Imao je Wilhelminu i četrnaest metaka. Plastika i osigurač bili su mu pri ruci, ali to bi zahtijevalo vrijeme i prikladno mjesto, a nije mogao ni na što računati.
  Nekoliko starih sporednih cesta nudilo je priliku za zaobilaženje i napad, ali s pištoljem protiv mitraljeza i djevojkama u autu, to nije bila opcija. Kamion još nije stigao do doline; vjerojatno su se zaustavili kod mosta. Otkopčao je remen i zakopčao patentni zatvarač na hlačama.
  "Ovo", sarkastično je primijetila Booty, s blagim drhtajem u riječima: "Razgovarajmo o vremenu i mjestu!"
  Nick se nasmijao. Navukao je svoj ravni kaki remen, otkopčao ga i izvukao. "Uzmi ovo, Dobie. Pogledaj u džepove blizu kopče. Nađi ravni, crni predmet nalik plastici."
  "Imam jedan. Što je to?"
  "Eksplozivno je. Možda nećemo imati priliku upotrijebiti ga, ali budimo spremni. Sada idi do džepa u kojem nema crnog bloka. Naći ćeš čistače za cijevi. Daj mi ih."
  Poslušala je. Prstima je opipao "cijev" bez upravljačke ručke na kraju koja je razlikovala električne termičke detonatore od fitilja.
  
  
  
  
  Odabrao je osigurač. "Vratite ostatak." Vratila je. "Uzmi ovaj i prođi prstima po rubu bloka da pronađeš malu kapljicu voska. Ako bolje pogledaš, prekriva rupu."
  "Razumijem"
  "Umetnite kraj ove žice u rupu. Probijte vosak. Pazite da ne savijete žicu, inače je možete uništiti."
  Nije mogao gledati; cesta se vijugala kroz stari rudarski otpad. Rekla je: "Razumijem. Gotovo je dva i pol centimetra."
  "Tako je. Tu je poklopac. Vosak je trebao spriječiti iskre. Ne pušite, cure."
  Svi su ga uvjeravali da im je nikotin trenutno zadnja stvar na pameti.
  Nick je proklinjao činjenicu da su išli prebrzo da bi se zaustavili dok su letjeli pored oronulih zgrada koje su odgovarale njegovoj svrsi. Različite su veličine i oblika, imale su prozore i bile su dostupne s nekoliko šljunčanih cesta. Zatim su se spustili u malu udubinu s ponorom i nizom izvora, prošli pored zlokobne lokve žutozelene vode i vinuli se u drugi dio stare rudničke troske.
  Ispred nas je bilo još zgrada. Nick je rekao: "Moramo riskirati. Približavam se zgradi. Kad ti kažem da ideš, kreni! Jesi li shvatio?"
  Pretpostavio je da ti napregnuti, prigušeni zvukovi znače "da". Nepromišljena brzina i spoznaja doprli su do njihove mašte. Za osamdeset kilometara, užas će se odvijati. Vidio je kamion kako ulazi u dolinu, a buba se zabija u neplodni, suhi krajolik. Bilo je udaljeno oko pola kilometra. Zakočio je, udarac-udarac-poskok...
  Široka sporedna cesta, vjerojatno izlaz za kamione, vodila je do sljedeće skupine zgrada. Zabio se u nju i vozio dvjesto metara prema zgradama. Kamion neće imati problema pratiti njihov oblak prašine.
  Prve zgrade bile su skladišta, uredi i trgovine.
  Pretpostavio je da je ovo selo u stara vremena moralo biti samodostatno - bilo ih je dvadesetak. Ponovno se zaustavio na nečemu što je izgledalo kao napuštena ulica u gradu duhova, puna zgrada, i zaustavio se kod nečega što je možda bila trgovina. Viknuo je: "Hajde!"
  Potrčao je prema zgradi, pronašao prozor, snažno udario u staklo, uklanjajući krhotine s okvira koliko je god mogao.
  "Unutra!" Provukao je Ruth Crossman kroz rupu, a zatim i ostale dvije. "Kloni se njihovog pogleda. Sakrij se ako možeš naći neko mjesto."
  Vratio se potrčavši do Volva i vozio kroz selo, usporavajući dok je prolazio pored redova monotonih kućica, nesumnjivo nekoć nastambi bijelih radnika. Domorodci su vjerojatno imali komad zemlje u šikari slamnatih koliba. Kad je cesta počela zavijati, zaustavio se i osvrnuo. Kamion je skrenuo s glavne ceste i ubrzavao u njegovom smjeru.
  Čekao je, želeći da ima nešto čime bi se mogao poduprijeti na stražnje sjedalo - i bilo je vrijeme. Čak bi i nekoliko bala pamuka ili sijena ublažilo svrbež u leđima. Nakon što se uvjerio da su ga primijetili, slijedio je cestu uz vijugavu padinu prema onome što je vjerojatno bila tvornica; izgledalo je kao umjetno brdo s malim ribnjakom i oknom na vrhu.
  Isprekidana linija zahrđalih uskotračnih tračnica protezala se paralelno s cestom, presijecajući je nekoliko puta. Stigao je do vrha umjetnog brda i zastenjao. Jedini put dolje bio je putem kojim je došao. To je bilo dobro; učinilo bi ih previše samouvjerenima. Mislili bi da su ga uhvatili, ali on bi pao sa štitom ili na njega. Nacerio se, ili je mislio da je njegova grimasa osmijeh. Takve misli sprječavale su te da se naježiš, zamisliš što se moglo dogoditi ili da ti se ohladi želudac.
  Jurnuo je u polukrug oko zgrada i pronašao ono što je tražio - čvrstu, malu, duguljastu zgradu pokraj vode. Izgledala je usamljeno, ruševno, ali čvrsto i stabilno - duguljasta građevina bez prozora dugačka oko deset metara. Nadao se da joj je krov čvrst kao i zidovi. Bio je od pocinčanog željeza.
  Volvo se zaustavio kad ga je okrenuo oko sivog zida; izvan njihova vidokruga, zaustavio se. Iskočio je, popeo se na krov automobila i zgrade, krećući se niskom siluetom poput zmije. Sad - kad bi samo ova dvojica bila vjerna svojoj obuci! I kad bi ih samo bilo više od dvojice... Možda se iza njega skrivao još jedan čovjek, ali sumnjao je u to.
  Ležao je ravno. Na ovakvom mjestu nikad nisi probio horizont, niti si kroz njega prošao. Čuo je kako kamion polako izlazi na visoravan. Pogledali bi oblak prašine koji je završavao na posljednjem oštrom zavoju Volva. Čuo je kako se kamion približava i usporava. Izvadio je kutiju šibica, držeći plastičnu pri ruci, fitilj vodoravno. Osjećao se bolje, stišćući Wilhelminu u ruci.
  Zaustavili su se. Pretpostavio je da su udaljeni dvjesto metara od kolibe. Čuo je kako se vrata otvaraju. "Dolje", rekao je prigušeni glas.
  Da, pomisli Nick, slijedi tvoj primjer.
  Otvorila su se još jedna vrata, ali nijedna se nisu zalupila. Ovi su dječaci bili pedantni radnici. Čuo je topot nogu po šljunku, režanje poput "Flanken".
  Fitilji su bili dvanaestsekundni, zapalite ili oduzmite dva, ovisno o tome koliko pažljivo zapalite kraj.
  
  
  
  
  Škripanje šibice bilo je užasno glasno. Nick je zapalio fitilj - sada će gorjeti čak i u oluji ili pod vodom - i kleknuo.
  Srce mu je potonulo. Uši su ga izdale; kamion je bio udaljen barem tri stotine stopa. Dvojica muškaraca izlazila su kako bi obišli zgradu sa svake strane. Bili su usredotočeni na uglove ispred sebe, ali ne toliko da ne bi gledali u horizont. Vidio je kako se podiže mitraljez koji je držao čovjek s njegove lijeve strane. Nick se predomislio, bacio plastiku u nosač pištolja i uz režanje, pala je s gorkim treskom, poput kidanja tkanine. Čuo je vrisak. Devet-deset-jedanaest-dvanaest-bum!
  Nije imao iluzija. Mala bomba bila je moćna, ali uz malo sreće, uspjet će. Probijajući se preko krova do mjesta daleko od mjesta odakle se upravo pojavio, provirio je preko ruba.
  Čovjek koji je nosio MP-44 pao je, previjajući se i stenjući, s masivnim oružjem metar i pol ispred sebe. Očito je pokušao pobjeći udesno, a bomba je eksplodirala iza njega. Nije se činio teško ozlijeđenim. Nick se nadao da je bio dovoljno potresen da ostane ošamućen nekoliko minuta; sada je bio zabrinut za drugog čovjeka. Nigdje ga nije bilo.
  Nick se puzao naprijed, ne videći ništa. Drugi je vjerojatno prešao na drugu stranu zgrade. Možeš pričekati - ili se možeš pomaknuti. Nick se kretao što je brže i tiše mogao. Srušio se na sljedeći rub, na stranu na koju se strijelac kretao. Kao što je i očekivao - ništa. Potrčao je do stražnjeg ruba krova, dovodeći Wilhelminu do njega istovremeno sa svojom glavom. Crno, ožiljcima izbrazdano tlo bilo je prazno.
  Opasnost! Čovjek bi se do sada već puzao uz zid, možda skrećući u daleki kut. Otišao je do prednjeg kuta i provirio van. Pogriješio je.
  Kad je Bloch ugledao obris glave na krovu i eksplodirajuću granatu kako juri prema njemu i Krolu, skočio je naprijed. Ispravna taktika: pobjeći, zaroniti i sletjeti - osim ako ne možeš spustiti kacigu na bombu. Eksplozija je bila iznenađujuće snažna, čak i na dvadeset i pet metara. Potresla ga je do korijena zuba.
  Umjesto da hoda uz zid, čučnuo je u njegovu središtu, gledajući lijevo i desno gore. Lijevo i desno i gore. Podigao je pogled kad ga je Nick pogledao - na trenutak, svaki je muškarac pogledao u lice koje nikada neće zaboraviti.
  Bloch je držao Mauser u desnoj ruci, dobro ga držeći, ali je i dalje bio lagano ošamućen, a čak i da nije bio, ishod ne bi mogao biti upitan. Nick je pucao s trenutnim refleksima atletičara i vještinom desetaka tisuća hitaca, pucajući polako, brzo i iz bilo kojeg položaja, uključujući i vješanje iznad krovova. Odabrao je točku na Blochovom uzdignutom nosu, gdje bi metak sletio, i metak kalibra devet milimetara promašio je za četvrt inča. To je otkrilo njegov potiljak.
  Čak i s udarcem, Bloch je pao naprijed, kao što muškarci često čine, a Nick je ugledao zjapeću ranu. Bio je to ružan prizor. Skočio je s krova i potrčao oko ugla zgrade - pažljivo - i pronašao Krola u šoku, kako poseže za oružjem. Nick je potrčao i podigao ga. Krol ga je promatrao, usta su mu se micala, krv mu je curila iz kuta usta i jednog oka.
  "Tko si ti?" upitao je Nick. Ponekad razgovaraju u šoku. Krol to nije učinio.
  Nick ga je brzo pretražio, ne našavši drugo oružje. Novčanik od krokodilske kože nije sadržavao ništa osim novca. Brzo se vratio mrtvacu. Imao je samo vozačku dozvolu izdanu Johnu Blakeu. Nick je rekao lešu: "Ne izgledaš kao John Blake."
  Noseći Mauser, prišao je kamionu. Činilo se da eksplozija nije oštetila kamion. Otvorio je haubu, otkopčao razvodnu kapu i stavio ga u džep. Straga je pronašao još jedan automatski pištolj i metalnu kutiju s osam spremnika i najmanje dvjesto dodatnih metaka. Uzeo je dva spremnika, pitajući se zašto nema više pušaka. Juda je bio poznat po svojoj ljubavi prema superiornoj vatrenoj moći.
  Stavio je pištolje na stražnji dio Volva i spustio se nizbrdo. Morao je dvaput pokucati prije nego što su se djevojke pojavile na prozoru. "Čuli smo pucnjeve", rekla je Booty visokim glasom. Progutala je knedlu i snizila ton. "Jesi li dobro?"
  "Naravno." Pomogao im je. "Naši prijatelji u malom kamionetu nas više neće gnjaviti. Idemo odavde prije nego što se pojavi veliki."
  Janet Olson imala je malu posjekotinu na ruci od krhotine stakla. "Držite je čistom dok ne donesemo medicinske potrepštine", naredio je Nick. "Ovdje možemo bilo što zaraziti."
  Zujanje na nebu privuklo mu je pažnju. Helikopter se pojavio s jugoistoka, odakle su došli, lebdeći nad cestom poput izviđačice. Nick je pomislio: "O ne! Ne baš - i osamdeset kilometara daleko od svega s ovim djevojkama!"
  Vihor ih je uočio, preletio i nastavio lebdjeti blizu kamiona koji je nijemo stajao na visoravni. "Idemo!" rekao je Nick.
  Kad su stigli do glavne ceste, iz jaruge na kraju doline izašao je veliki kamion.
  
  
  
  Nick je mogao zamisliti dvosmjerni radio razgovor dok je helikopter opisivao scenu, zastajući kako bi pogledao tijelo "Johna Blakea". Nakon što su odlučili...
  Nick je jurio prema sjeveroistoku u Volvu. Donijeli su odluku. Kamion je pucao na njih iz daljine. Izgledao je kao kalibar .50, ali vjerojatno je bio europski teškaš.
  S olakšanjem, Nick je upravljao Volvoom kroz zavoje koji su vodili do padine. Velika staza nije pokazala brzinu, samo vatrenu moć.
  S druge strane, jeftini automobil im je davao svu potrebnu brzinu!
  
  Osmo poglavlje
  
  Volvo je jurio prema vrhu prve planine poput miša u labirintu s hranom na kraju. Usput su prošli pored turističke karavane od četiri vozila. Nick se nadao da će njihov pogled privremeno ohladiti živce helikoptera, pogotovo jer su nosili borbeno oružje. Bio je to mali, dvosjed francuske proizvodnje, ali dobro moderno oružje nije baš uobičajeno.
  Na vrhu padine, cesta se vijuga uz rub litice s vidikovcem za parkiranje. Bila je prazna. Nick se dovezao do ruba. Kamion je stalno nastavio prema brdima, jednostavno prelazeći automobilsku turu. Na Nickovo iznenađenje, helikopter je nestao na istoku.
  Razmatrao je mogućnosti. Trebalo im je gorivo; namjeravali su uzeti razvodnu kapu kako bi odvukli kamion i njegovu karoseriju; kružili su i postavljali barikadu ispred njega, stavljajući ga između njega i većeg kamiona. Ili su to bili svi ovi razlozi? Jedno je bilo sigurno: sada je bio protiv Jude. Preuzeo je cijelu organizaciju.
  Djevojke su se pribrale, što je značilo pitanja. Odgovorio im je najbolje što je smatrao najboljim i brzo se odvezao prema zapadnom izlazu iz golemog šumskog rezervata. Molim vas - bez građevinskih blokova na putu!
  "Misliš li da je cijela zemlja u problemima?" upitala je Janet. "Mislim, kao Vijetnam i sve te afričke zemlje? Prava revolucija?"
  "Zemlja je u nevolji", odgovorio je Nick, "ali mislim da smo zbunjeni oko naše posebne skupine. Možda banditi. Možda revolucionari. Možda znaju da tvoji roditelji imaju novca i žele te oteti."
  "Ha!" Booty je frknula i skeptično ga pogledala, ali nije intervenirala.
  "Podijeli svoje ideje", ljubazno je rekao Nick.
  "Nisam siguran. Ali kada turistički vodič nosi pištolj, a moguće je da je to bila bomba koju ste tamo imali, čuli smo - dobro!"
  "Gotovo jednako loše kao da je jedna od tvojih djevojaka nosila novac ili poruke pobunjenicima, ha?"
  Buti zašuti.
  Ruth Crossman mirno je rekla: "Mislim da je to predivno uzbudljivo."
  Nick je vozio više od sat vremena. Prošli su Zimpa Pan, planinu Suntichi i branu Chonba. Automobili i minibusi su ih s vremena na vrijeme prolazili, ali Nick je znao da, osim ako ne naiđe na vojnu ili policijsku patrolu, mora držati civile podalje od ove zbrke. A ako naiđe na pogrešnu patrolu, a oni su politički ili financijski povezani s mafijom trgovanja ljudima, to bi moglo biti kobno. Postojao je još jedan problem: Judas je imao tendenciju opremati male odrede u uniforme lokalnih vlasti. Jednom je organizirao cijelu brazilsku policijsku postaju za pljačku koja je prošla glatko. Nick nije mogao zamisliti sebe kako ulazi u naručje bilo kojeg naoružanog odreda bez temeljite provjere dokumenata.
  Cesta se uspinjala, ostavljajući za sobom neobičnu, napola pustu, napola džunglastu dolinu rezervata, i stigli su do grebena kojim su se protezale željeznica i autocesta između Bulawaya i Viktorijinih slapova. Nick se zaustavio na benzinskoj postaji u malom selu, parkirajući Volvo pod krov nalik ramadi iznad pumpe.
  Nekoliko bijelaca namrštilo se na cestu. Izgledali su nervozno.
  Djevojke su ušle u zgradu, a visoka, preplanula pratiteljica promrmlja Nicku: "Vraćaš li se u glavni logor?"
  "Da", odgovori Nick, zatečen povjerljivim ponašanjem inače otvorenih i srdačnih Rodezijaca.
  "Ne bismo trebali uznemiravati dame, ali očekujemo malo problema. Neki gerilci djeluju južno od Sebungwea. Mislim da se nadaju presjeći željezničku prugu. Ubili su četiri vojnika nekoliko kilometara od Lubimbija. Bilo bi dobro da se sada vratimo u glavni logor."
  "Hvala", odgovorio je Nick. "Nisam znao da pobunjenici stižu tako daleko. Koliko sam zadnji put čuo, tvoji dečki i Južnoafrikanci koji im pomažu držali su situaciju pod kontrolom. Koliko sam shvatio, ubili su stotinu pobunjenika."
  Čovjek je dovršio punjenje spremnika i odmahnuo glavom. "Imamo problema o kojima ne govorimo. U šest mjeseci imamo četiri tisuće ljudi južno od Zambezija. Pronalaze podzemne logore i sve to. Nemamo dovoljno goriva za stalne zračne patrole." Potapšao je Volvo. "Još ih pumpamo za turističku industriju, ali ne znam koliko će dugo to izdržati. Jenkiji, ha?"
  "Da."
  "Znaš. Imaš svoje operacije u Mississippiju i - da vidimo - Georgiji, zar ne?" Namignuo je s čežnjivom intimnošću. "Činiš puno dobra, ali kamo će te to odvesti?"
  Nick mu je platio. "Gdje, zapravo? Koji je najkraći put do Glavnog logora?"
  "Šest milja uz autocestu. Skrenite desno."
  
  
  Oko četrdeset milja prema znakovima. Zatim još dvoje ljudi kod znakova. Ne mogu nas pustiti."
  Djevojke su se vratile, a Nick je slijedio muškarčeve upute.
  Njihovo zaustavljanje radi dolijevanja goriva trajalo je oko osam minuta. Nije vidio nikakav znak velikog kamiona već sat vremena. Ako ih je još uvijek pratio, bio je daleko iza. Pitao se zašto se helikopter nije vratio da ih izvidi. Prešli su šest milja i stigli do široke, asfaltirane ceste. Putovali su oko dvije milje kada su počeli prolaziti pored vojnog konvoja koji je išao prema zapadu. Nick je procijenio da se radi o bataljunu s teškom opremom koja je ostala. Bio je obučen za ratovanje u džungli. Pomislio je. Sretno, trebat će ti.
  Buti je rekao: "Zašto ne zaustaviš policajca i ne kažeš mu što nam se dogodilo?"
  Nick je objasnio svoje razloge ne dodajući da se nada da je Juda uklonio ostatke "Johna Blakea". Dugo objašnjenje što se dogodilo bilo bi nespretno.
  "Lijepo je vidjeti vojnike kako prolaze", rekla je Janet. "Teško je sjetiti se da bi neki od njih mogli biti protiv nas."
  "Ne baš protiv nas", ispravio nas je Nick. "Samo ne s nama."
  "Ona stvarno gleda ove zgodne muškarce", rekla je Ruth. "Neki od njih su dragi. Gle - ima samo slika Charltona Hestona."
  Nick nije gledao. Bio je zauzet promatranjem točkice na nebu koja je pratila malu kolonu. Doista, čim je prošao posljednji oklopni transporter, točkica je porasla. Nekoliko minuta kasnije, bila je dovoljno blizu da je prepoznaju. Njihov stari prijatelj, helikopter s dvoje ljudi koji su ih ostavili u dolini.
  "Evo ih opet", rekla je Ruth gotovo sretno. "Nije li zanimljivo?"
  "O, to je super, čovječe", složila se Bootie, ali znao si da to ne misli ozbiljno.
  Nick je rekao: "Preslatki su gore. Možda bismo ih trebali protresti?"
  "Samo naprijed", rekla je Ruth.
  "Dajte im pakao!" zalajala je Janet.
  "Kako ih se treseš?" upitao je Booty.
  "Vidjet ćeš", obećao je Nick. "Ako to zatraže."
  Tražili su to. Dok je Volvo prolazio otvorenim, pustim dijelom blatnjavog, suhog bungalova, vihor se zabio u vozačevu stranu automobila. Željeli su pogledati izbliza, izbliza. Nick je pustio helikopter da se smiri, a zatim naglo zakočio i viknuo: "Izađi i sleti na desnu stranu!"
  Djevojke su se navikavale. Penjale su se i čučale nisko, poput borbene ekipe. Nick je otvorio stražnja vrata, zgrabio automat, isključio osigurač i uperio mlaz olova u helikopter koji je jurio punom snagom. Bio je to veliki domet, ali čovjek bi mogao imati sreće.
  "Opet", rekao je. "Idemo, ekipa!"
  "Nauči me kako se koristi jedna od ovih stvari", rekla je Ruth.
  "Ako imamo priliku", složio se Nick.
  Helikopter je letio ispred njih, preko vruće ceste, poput lešinara koji čeka. Nick je vozio oko dvadeset kilometara, spreman stati i pucati na avion ako se približi. Nije se približio. Prošli su nekoliko sporednih cesta, ali se nije usudio krenuti nijednom od njih. Slijepa ulica s kamionom koji se zaustavlja iza njih bila bi kobna. Daleko ispred, ugledao je crnu točku uz cestu i raspoloženje mu je splasnulo. Kad ju je mogao jasnije vidjeti, u sebi se zakleo. Parkirani automobil, velik. Zaustavio se, počeo se kretati unatrag i zaustavio se. Muškarac je uskočio u parkirani automobil i on se kretao prema njima. Pucao je na Volvo. Dvije milje kasnije, dok je čudni automobil jurio iza njih, stigao je do sporedne ceste koju je označio i skrenuo na nju. Automobil ga je slijedio.
  Buti je rekao: "Oni pobjeđuju."
  "Pogledajte ih", naredio je Nick.
  Potjera je trajala šest ili sedam milja. Velika limuzina nije se žurila približiti. To ga je zabrinjavalo. Bili su gurnuti u slijepe ulice ili u grmlje. Krajolik je postajao brdovitiji, s uskim mostovima preko suhih vodotoka. Pažljivo je odabrao jedan i zaustavio se na mostu s jednom trakom kad njegovi progonitelji više nisu bili vidljivi.
  "Gore-dolje po koritu potoka", rekao je. Sad su to radili jako dobro. Čekao je u jaruzi, koristeći je kao rov. Vozač limuzine ugledao je zaustavljeni Volvo i zaustavio se izvan njegovog dohvata, a zatim vrlo polako krenuo naprijed. Nick je čekao, vireći kroz čuperak trave.
  Trenutak je stigao! Ispalio je kratke rafale i vidio kako se guma probušila. Trojica muškaraca ispala su iz automobila, dvojica od njih naoružana dugim puškama. Pali su na tlo. Dobro naciljani meci pogodili su Volvo. To je bilo dovoljno za Nicka. Podigao je cijev i iz daljine ispalio kratke rafale na njih.
  Pronašli su njegov položaj. Metak velikog kalibra probio je šljunak metar i pol desno od njega. Dobri hici, snažno oružje. Nestao je iz vida i promijenio spremnike. Olovo je udaralo i zveckalo po grebenu iznad glave. Djevojke su sjedile točno ispod njega. Pomaknuo se šest metara ulijevo i ponovno pogledao preko ruba. Dobro je što su bili izloženi pod ovim kutom. Helikopter je tutnjao rafalima od šest metaka, prskajući pijesak po automobilima i ljudima. Ovo nije bio njegov dan. Staklo se razbilo, ali sva trojica su potrčala natrag niz cestu, izvan vidokruga.
  "Hajde", rekao je. "Slijedi me."
  Brzo je poveo djevojke uz suhi potok.
  
  
  
  
  Trčali su kako su trebali, raspršili su se, puzali uz bokove Volva. Izgubit će pola sata.
  Kad je njegova mala patrola bila daleko od mosta, Nick ih je poveo iz jaruge u grmlje paralelno s cestom.
  Bio je zahvalan što su sve djevojke nosile praktične cipele. Trebat će im. Imao je Wilhelminu s trinaest metaka. Nema sreće? Jedan mitraljez, dodatni spremnik, kompas, neke sitnice i nada.
  Nada je jenjavala dok je sunce zalazilo na zapadu, ali nije dao djevojkama do znanja da su gladne i žedne; znao je to. Štedio im je snagu čestim odmorima i veselim komentarima, ali zrak je bio vruć i oštar. Došle su do duboke pukotine i morao ju je pratiti natrag do ceste. Bila je prazna. Rekao je: "Idemo. Ako netko čuje auto ili avion, neka se javi."
  "Kamo idemo?" upitala je Janet. Djelovala je preplašeno i umorno.
  "Prema mojoj karti, ako se dobro sjećam, ova cesta nas vodi u Bingi. Grad pristojne veličine." Nije dodao da je Bingi udaljen oko stotinjak kilometara u dolini punoj džungle.
  Prošli su pored plitke, mutne lokve. Ruth je rekla: "Kad bi se barem ovo moglo piti."
  "Ne smijemo riskirati", rekao je Nick. "Kladim se s tobom u novac, ako popiješ, mrtav si."
  Neposredno prije mraka, odveo ih je s ceste, raščistio neravan komad zemlje i rekao: "Udobno se smjestite. Naspavajte se ako možete. Ne možemo putovati noću."
  Umorno su govorili, ali nije bilo pritužbi. Bio je ponosan na njih.
  "Namjestimo sat", rekao je Booty. "Treba ti malo sna, Andy."
  U blizini je životinja ispuštala čudan, tutnjajući urlik. Nick je rekao: "Saberi se. Želja će ti se ispuniti, Ruth."
  U zalazećem svjetlu pokazao im je kako otpustiti osigurač na mitraljezu. "Pucaj kao iz pištolja, ali nemoj držati okidač."
  "Ne razumijem", rekla je Janet. "Ne držiš okidač?"
  "Ne. Moraš stalno podešavati nišan. Ne mogu ti to demonstrirati, pa si zamisli. Evo..." Otvorio je spremnik i ispraznio cijev. Demonstrirao je dodirujući okidač i ispuštajući zvukove poput kratkih rafala. "Brrr-rup. Brrr-rup."
  Svaki od njih je pokušao. Rekao je: "Odlično, svi ste promaknuti u narednike."
  Na njegovo iznenađenje, uspio je lagano odspavati tri ili četiri sata između Ruth i Janet dok je Booty bila na dužnosti. To je dokazalo da joj vjeruje. U prvom slabom sivom svjetlu poveo ih je niz cestu.
  Krećući se tempom od deset minuta i milja, prešli su dug put dok je Nickov sat pokazivao deset sati. Ali bili su umorni. Mogao je ovako nastaviti cijeli dan, ali djevojke su gotovo završile bez puno odmora. Dopustio im je da se izmjenjuju u nošenju automata. Ozbiljno su shvatile posao. Rekao im je, iako nije vjerovao u to, da sve što trebaju učiniti jest ostati izvan ruku "bandita" dok Edmanova tvrtka, koju je predstavljao Gus Boyd, ne digne uzbunu. Legitimna vojska i policija će ih tražiti, a publicitet će učiniti napad previše rizičnim za "bandite". Dobro je poslušao.
  Teren se spuštao prema dolje i dok su zaobilazili zavoj na neravnom terenu, naišli su na domorodca koji je drijemao pod slamnatim krovom uz cestu. Pravio se da ne govori engleski. Nick ga je poticao. Bio je oprezan. Pola milje niz vijugavu stazu naišli su na mali kompleks slamnatih koliba, ispunjen uobičajenim poljima brašna i duhana, kraalima i torovima za namakanje stoke. Selo je bilo povoljno smješteno. Položaj na obronku predstavljao je izazove; polja su bila neravna, a ograde kraala teže za održavanje, ali sva kišnica slijevala se u bare kroz mrežu jaraka koji su se protezali uz padinu poput vena.
  Dok su se približavali, nekoliko muškaraca koji su radili u maski pokušalo je sakriti automobil pod ceradom. Nick je rekao svom zarobljeniku: "Gdje je šef? Mukhle Itikos?"
  Čovjek je tvrdoglavo odmahnuo glavom. Jedan od okupljenih muškaraca, ponosan na svoj engleski, rekao je: "Šef je tamo." Govorio je besprijekorno, pokazujući na obližnju kolibu sa širokom ramadom.
  Nizak, mišićav muškarac izašao je iz kolibe i upitno ih pogledao. Kad je vidio Nickov Luger ležerno držan pred sobom, namrštio se.
  "Iznesi taj auto iz štale. Želim ga pogledati."
  Nekoliko okupljenih crnaca počelo je mrmljati. Nick je uzeo automat od Janet i sumnjičavo ga pružio. Mišićavi muškarac rekao je: "Zovem se Ross. Možete li se predstaviti?"
  Njegov je izgovor bio čak i bolji od djevojčičinog. Nick ih je ispravno imenovao i zaključio: "...do tog auta."
  Kad je cerada skinuta, Nick je trepnuo. Unutra je bio skriven gotovo novi džip. Pregledao ga je, promatrajući seljane, kojih je sada bilo devet. Pitao se je li to sve. U stražnjem dijelu otvorene šupe pronašao je četiri dodatna kanistera benzina.
  Rekao je Rossu: "Molim te, donesi nam malo vode i nešto za jelo. Onda odlazi. Nemoj nikoga povrijediti. Dobro ću ti platiti i dobit ćeš svoj džip."
  Jedan od muškaraca rekao je nešto Rossu na njegovom materinjem jeziku.
  
  
  
  Ross je kratko odgovorio. Nick se osjećao nelagodno. Ovi su ljudi bili prežilavi. Radili su kako im je rečeno, ali kao da su bili znatiželjni, a ne zastrašujući. Ross je upitao: "Biste li bili uključeni u Mapolisu ili rodezijske snage?"
  "Nitko."
  Crnac koji je govorio rekao je: "Mkivas..." Nick je razumio prvu riječ, "bijelci", ali ostatak je zvučao prijeteći.
  "Gdje ti je pištolj?" upitao je Rossa.
  "Vlada je uzela sve."
  Nick nije vjerovao. Vlada bi možda nešto dobila, ali ova je skupina bila previše samouvjerena. Osjećao se sve nelagodnije. Ako se okrenu protiv njega, a imao je osjećaj da bi mogli, neće ih moći srušiti, koliko god se trudio. Killmaster nije mislio na masovnog ubojicu.
  Odjednom, Booty je prišao Rossu i tiho progovorio. Nick je malo izgubio sluh dok se kretao prema njima, ali je čuo: "...Peter van Pree i gospodin Garfield Todd. John Johnson također. Zimbabve sedamdeset i tri."
  Nick je prepoznao ime Todda, bivšeg premijera Rodezije, koji je pokušao smanjiti napetosti između bijelaca i crnaca. Skupina bijelaca prognala ga je na njegov ranč zbog njegovih liberalnih stavova.
  Ross je pogledao Nicka, a AXman je shvatio koliko je bio u pravu. Nije to bio pogled čovjeka koji je bio gurnut. Imao je ideju da će se Ross pridružiti pobuni ako okolnosti to budu zahtijevale. Ross je rekao: "Gospođica Delong poznaje moje prijatelje. Dobit ćeš hranu i vodu, a ja ću te odvesti u Binji. Mogao bi biti špijun za policiju. Ne znam. Ne mislim tako. Ali ne želim nikakvu pucnjavu ovdje."
  "Ljudi nas promatraju", rekao je Nick. "Mislim da su to žestoki momci iz bande THB. I svakog trena, helikopter iste bande bit će iznad tebe. Tada ćeš shvatiti da nisam policijski špijun. Ali bolje ti je da štediš svoju vatrenu moć, ako je imaš."
  Rossovo mirno lice sjalo je od zahvalnosti. "Uništili smo jedan od mostova koje ste prešli. Trebat će im mnogo sati da stignu ovamo. Zato je naš stražar bio tako neoprezan..." Pogledao je čovjeka. Stražar je spustio glavu.
  "Iznenadili smo ga", predložio je Nick.
  "Lijepo od tebe", odgovorio je Ross. "Nadam se da je to prva laž koju si mi ikada rekao."
  Dvadeset minuta kasnije, kotrljali su se prema sjeveroistoku u džipu, Nick za volanom, Ross pored njega, tri djevojke straga i Ruth s mitraljezom. Pretvarala se u pravu gerilku. Otprilike dva sata kasnije, na cesti zvanoj Wyoming 1905, stigli su do malo bolje ceste, gdje je znak koji je pokazivao lijevo izblijedjelim slovima ispisivao "Bingee". Nick je pogledao kompas i skrenuo desno.
  "Koja je ideja?" upitao je Ross.
  "Binji nam ne služi", objasnio je Nick. "Moramo prijeći zemlju. Zatim u Zambiju, gdje su Butijeve veze očito jake. A pretpostavljam da su i tvoje. Ako me možeš dovesti do rudarskih operacija trgovine ljudima, tim bolje. Moraš ih mrziti. Čujem da tvoje ljude koriste kao robove."
  "Ne razumiješ što predlažeš. Kad ceste izumru, moraš prijeći stotinu milja džungle. A ako to ne znaš, vodi se mali rat između gerilaca i Vojske sigurnosti."
  "Ako je rat, ceste su loše, zar ne?"
  "Oh, nekoliko staza tu i tamo. Ali nećeš preživjeti."
  "Da, hoćemo", odgovori Nick s više samopouzdanja nego što je osjećao, "uz vašu pomoć."
  Sa stražnjeg sjedala, Booty je rekao: "Oh, Andy, moraš. Poslušaj ga."
  "Da", odgovorio je Nick. "Zna da će ono što radim pomoći i njegovoj opremi. Ono što kažemo o trgovini ljudima šokirat će svijet, a vlada ovdje će biti osramoćena. Ross će biti heroj."
  "Ljut si", rekao je Ross s gađenjem. "Šanse da će ovo uspjeti su pedeset prema jedan, kao što kažeš. Trebao sam te pretući u selu."
  "Imao si pištolj, zar ne?"
  "Cijelo vrijeme dok si bio tamo, puška je bila uperena u tebe. Previše sam mekan. To je problem s idealistima."
  Nick mu je ponudio cigaretu. "Da ti bude bolje, ni ja ne bih pucao."
  Ross je zapalio cigaretu i kratko su se pogledali. Nick je shvatio da je, osim sjene, Rossov izraz lica vrlo sličan onome koji je često viđao u ogledalu. Samopouzdanje i ispitivanje.
  Vozili su džip još šezdeset milja prije nego što im je helikopter preletio iznad glave, ali sada su bili u džungli, a piloti helikoptera imali su problema s pronalaženjem preko tisuća milja ceste. Parkirali su se ispod raslinja gustog poput pletene slame i pustili helikopter da proleti. Nick je djevojkama objasnio zašto ne bi trebale gledati gore, rekavši: "Sada znate zašto gerilski rat funkcionira u Vijetnamu. Možete se lako sakriti."
  Jednog dana, kada je Nickov kompas pokazao da bi trebali ići, slabašan trag s njihove desne strane rekao je Rossu: "Ne, držite se glavne ceste. Ona se savija odmah iza sljedećeg niza brda. Ova cesta završava u lažnoj strmini. Udaljena je otprilike milju."
  Iza brda, Nick je saznao da je Ross govorio istinu. Tog dana stigli su do malog sela, a Ross je dobio vodu, brašno i biltong kako bi sačuvao svoje male zalihe.
  
  
  
  Nick nije imao drugog izbora nego pustiti čovjeka da razgovara s domorocima jezikom koji nije razumio.
  Dok su odlazili, Nick je ugledao kako se pripremaju konjska kola. "Kamo idu?"
  "Vratit će se putem kojim smo i mi došli, vukući grane. To će izbrisati naše tragove, ne da nas je lako pratiti po ovom suhom vremenu, ali dobar tragač to može."
  Više nije bilo mostova, samo gazovi preko potoka s tek ponešto vode. Većina ih je bila suha. Dok je sunce zalazilo, prošli su pored krda slonova. Velike životinje bile su aktivne, nespretno se držeći jedna za drugu, okrećući se da pogledaju džip.
  "Samo naprijed", tiho reče Ross. "Dobili su fermentirani voćni sok za piće. Ponekad se razbole."
  "Mamurluk od slona?" upita Nick, "Nikad nisam čuo za to."
  "Istina je. Ne želiš izlaziti s nekim kad je nadrogiran i muka mu je ili kad je stvarno mamuran."
  "Oni zapravo proizvode alkohol? Kako?"
  "U njihovim želucima."
  Pregazili su širi potok, a Janet je rekla: "Možemo li smočiti noge i oprati se?"
  "Kasnije", savjetovao je Ross, "bilo je krokodila i loših crva."
  Dok je padao mrak, stigli su do praznog zemljišta - četiri uredne kolibe s dvorištem ograđenim zidom i vratima te torom. Nick je odobravajuće pogledao kolibe. Imale su čiste kože i jednostavan namještaj. "Jesi li ovdje rekao da ćemo spavati?"
  "Da. Ovo je nekad bila posljednja patrolna postaja kad bi dolazili na konjima. Još uvijek je u upotrebi. Selo osam kilometara odavde to promatra. To je jedini problem s mojim ljudima. Tako prokleto poštuju zakon i odani su vladi."
  "To moraju biti vrline", rekao je Nick, istovarujući kutiju s hranom.
  "Ne za revoluciju", gorko reče Ross. "Morate ostati grubi i podli dok vaši vladari ne postanu civilizirani. Kad odrastete, a oni ostanu barbari - sa svim svojim popločanim kadama i mehaničkim igračkama - nadrljali ste. Moj narod vrvi špijunima jer misle da je to ispravno. Bježite, recite policajcu. Ne shvaćaju da ih pljačkaju. Imaju kaffir pivo i geta."
  "Da si bio tako zreo", rekao je Nick, "ne bi završio u getu."
  Ross je zastao i zbunjeno pogledao. "Zašto?"
  "Ne biste se razmnožavali kao stjenice. Četiristo tisuća do četiri milijuna, zar ne? Mogli biste pobijediti s mozgom i kontracepcijom."
  "To nije istina..." Ross je zastao. Znao je da negdje u toj ideji postoji mana, ali to nije bilo uočeno u njegovoj revolucionarnoj interpretaciji.
  Bio je tih dok je padala noć. Sakrili su džip, jeli i dijelili raspoloživi prostor. S zahvalnošću su se okupali u praonici. Ross je rekao da je voda čista.
  Sljedećeg jutra vozili su se pedesetak kilometara, a cesta je završila u napuštenom selu, za razliku od naselja. Raspadalo se. "Preselili su se", gorko je rekao Ross. "Bili su sumnjičavi jer su htjeli ostati neovisni."
  Nick je pogledao džunglu. "Znaš staze? Odavde - idemo."
  Ross je kimnuo. "Mogu to sam."
  "Onda idemo to zajedno. Noge su se pravile prije džipova."
  Možda zbog suhog vremena, kada su životinje bile privučene preostalim pojilištima, staza je bila suha, a ne mokra noćna mora. Nick im je svima iz svog ruksaka napravio mreže za glavu, iako je Ross inzistirao da može i bez njih. Prvu noć su kampirali na brdu koje je pokazivalo znakove nedavne naseljenosti. Bilo je slamnatih skloništa i ognjišta. "Gerilci?" upitao je Nick.
  "Obično lovci."
  Zvukovi noći bili su rika životinja i krici ptica; tutnjava šume odjekivala je u blizini. Ross ih je uvjeravao da je većina životinja na teži način naučila izbjegavati logor, ali to nije bila istina. Neposredno nakon ponoći, Nicka je probudio tihi glas koji je dopirao iz vrata njegove kolibe. "Andy?"
  "Da", prošaptao je.
  "Ne mogu spavati." Glas Ruth Crossman.
  "Prestrašen?"
  "Ne... mislim tako."
  "Evo..." Pronašao je njezinu toplu ruku i povukao je prema napetom kožnom krevetu. "Usamljena si." Utješno ju je poljubio. "Treba ti malo zagrljaja nakon sveg stresa."
  "Govorim si da mi se sviđa." Pritisnula se uz njega.
  Trećeg dana došli su do uske ceste. Vratili su se u područje grmlja bundua, a put je bio prilično ravan. Ross je rekao: "Ovo označava granicu teritorija TNV-a. Patroliraju četiri puta dnevno - ili više."
  Nick je rekao: "Možeš li me odvesti na mjesto gdje mogu dobro pogledati poziciju?"
  "Mogu, ali bilo bi lakše obići ovo mjesto i otići odavde. Idemo u Zambiju ili prema Salisburyju. Sam ne možeš ništa učiniti protiv trgovine ljudima."
  "Želim vidjeti njihovu operaciju. Želim znati što se događa, umjesto da sve informacije dobivam iz druge ruke. Tada možda mogu izvršiti pravi pritisak na njih."
  "Bootie mi to nije rekla, Grant. Rekla je da si pomogao Peteru van Prezu. Tko si ti? Zašto si neprijatelj trgovine ljudima? Poznaješ li Mikea Bohra?"
  "Mislim da poznajem Mikea Bohra. Ako ga poznajem, a on je čovjek za kojeg mislim da jest, onda je on ubilački tiranin."
  "Mogu ti to reći. Ima puno mojih ljudi u koncentracijskim logorima koje
  poziva naselja. Jeste li iz međunarodne policije? UN-a?
  "Ne. A Rosse - ne znam gdje si."
  "Ja sam patriota"
  "Kako su Peter i Johnson?"
  Ross je tužno rekao: "Mi stvari vidimo drugačije. U svakoj revoluciji postoji mnogo gledišta."
  "Vjeruj mi, nokautirat ću THB kad budem mogao?"
  "Hajdemo."
  Nekoliko sati kasnije, prešli su preko minijaturne litice, a Nick je zadržao dah. Promatrao je rudarsko carstvo. Koliko je god mogao vidjeti, nalazili su se rudnici, logori, parkirališta i skladišta. Željeznička pruga i cesta ulazili su s jugoistoka. Mnogi pogoni bili su okruženi čvrstim ogradama. Brvnare, koje su se naizgled beskrajno protezale na jarkom suncu, imale su visoke ograde, stražarnice i čuvane ulazne kućice.
  Nick je rekao: "Zašto ne predaš oružje svojim ljudima u jedinicama i preuzmeš ih?"
  "To je jedno od područja gdje se moja grupa razlikuje od Petrove", rekao je Ross tužno. "Možda ionako neće uspjeti. Teško ćeš povjerovati, ali kolonijalna vlast ovdje je tijekom godina učinila moj narod vrlo zakonitim. Sagnu glave, ljube svoje bičeve i poliraju svoje lance."
  "Samo vladari mogu kršiti zakon", promrmljao je Nick.
  "Ovo je točno."
  "Gdje Bor živi i gdje mu je sjedište?"
  "Preko brda, pokraj posljednjeg rudnika. Prekrasno je mjesto. Ograđeno je i čuvano. Ne možete ući."
  "Ne moram. Samo želim vidjeti da znaš da sam svojim očima vidio njegovo privatno kraljevstvo. Tko živi s njim? Sluge su sigurno progovorile."
  "Nekoliko Nijemaca. Mislim da će vas zanimati Heinrich Müller. Xi Kalgan, Kinez. I nekoliko ljudi različitih nacionalnosti, ali svi su kriminalci, mislim. On prevozi našu rudu i azbest po cijelom svijetu."
  Nick je pogledao grube, crne crte lica i nije se nasmiješio. Ross je znao puno više nego što je od početka otkrio. Stisnuo je snažnu ruku. "Hoćeš li odvesti djevojke u Salisbury? Ili ćeš ih poslati u neki dio civilizacije?"
  "A ti?"
  "Bit ću dobro. Dobit ću cijelu sliku i krenuti. Imam kompas."
  "Zašto riskirati život?"
  "Plaćen sam za ovo. Moram svoj posao obaviti kako treba."
  "Večeras ću izvesti cure." Ross je uzdahnuo. "Mislim da previše riskiraš. Sretno, Grant, ako se tako zoveš."
  Ross se puzajući vratio nizbrdo u skrivenu dolinu gdje su ostavili djevojke. Nestale su. Tragovi su pričali priču. Prestigli su ih muškarci u čizmama. Bijelci. Pripadnici THB-a, naravno. Kamion i automobil odvezli su ih patrolnom cestom. Ross je sišao sa svoje džunglske staze i opsovao. Cijena prevelikog samopouzdanja. Nije ni čudo što su progonitelji u kamionu i limuzini djelovali sporo. Pozvali su tragače i cijelo vrijeme su ih pratili, moguće kontaktirajući THB putem radija.
  Tužno je pogledao udaljena brda gdje je Andrew Grant vjerojatno ulazio u rudarsko kraljevstvo; zamka s prekrasnim mamcem.
  
  Deveto poglavlje
  
  Ross bi se iznenadio da je u ovom trenutku vidio Nicka. Miš se uvukao u zamku tako tiho da nitko nije znao za to - još. Nick se pridružio skupini bijelaca u svlačionici iza menze. Kad su otišli, uzeo je plavu jaknu i žutu zaštitnu kacigu. Prošetao je kroz vrevu brodskih dokova kao da je tamo radio cijeli život.
  Dan je proveo u divovskim talionicama, provlačeći se pored uskotračnih vlakova za rudu, namjerno ulazeći i izlazeći iz skladišta i poslovnih zgrada. Domorodci se nisu usudili pogledati ga niti ga ispitivati - bijelci nisu bili navikli na to. THB je radio poput preciznog stroja - unutra nije bilo stranaca.
  Judin potez je uspio. Kad su djevojke dovedene u vilu, zarežao je: "Gdje su ona dvojica?"
  Patrolni tim, poslan djevojkama putem radija, rekao je da misle da su s timom za džunglu. Herman Dusen, vođa dobrovoljnih pratitelja džungle, problijedio je. Bio je iscrpljen; doveo je svoju grupu radi hrane i odmora. Mislio je da je patrola pronašla sav plijen!
  Juda je opsovao, a zatim poslao cijelo svoje osiguranje iz logora u džunglu, prema patrolnim cestama. Unutra je Nick radio sve. Vidio je kamione i vagone natovarene kromom i azbestom, te drvene sanduke kako se premještaju iz talionica zlata i skrivaju pod drugim teretom dok inspektori pažljivo popisuju stanje.
  Razgovarao je s jednim od njih, dobro se slažući sa svojim njemačkim jer je čovjek bio Austrijanac. Upitao je: "Je li ovo onaj za dalekoistočni brod?"
  Čovjek je poslušno provjerio svoj tablet i račune. "Nain. Genova. Escort Lebeau." Okrenuo se, poslovan i zauzet.
  Nick je pronašao komunikacijski centar - sobu punu zveckavih teleprintera i radioaparata boje šljunka. Primio je obrazac od operatera i napisao telegram Rogeru Tillbornu, Rodezijske željeznice. Obrazac je bio numeriran u njemačkom vojnom stilu. Nitko se ne bi usudio...
  Operater je pročitao poruku: "Potrebno je devedeset vagona rude za sljedećih trideset dana." Putujte samo do elektrana Beyer-Garratt pod vodstvom inženjera Barnesa. Potpis, Gransh.
  
  
  
  
  Operater je također bio zauzet. Upitao je: "Željeznička žica. Slobodna?"
  "Da."
  Nick je bio blizu odmorišta za kamione kada su se sirene oglasile poput upozorenja na bombu. Popeo se u stražnji dio ogromnog kipera. Vireći kroz krov, cijeli je dan promatrao potragu, na kraju zaključivši da traže njega, iako nije znao za otmicu djevojaka.
  Saznao je za to nakon mraka, podupirući električnu ogradu oko Judine vile štapovima i puzeći prema osvijetljenom dvorištu. U zatvorenom prostoru najbližem kući sjedili su Mike Bohr, Müller i Si Kalgan. U daljem prostoru, s bazenom u sredini, bile su Booty, Ruth i Janet. Bile su privezane za žičanu ogradu, gole. Veliki mužjak babuna ignorirao ih je, žvačući zelenu stabljiku.
  Nick se trznuo, zgrabio Wilhelminu i, ugledavši Bora, stao. Svjetlo je bilo čudno. Tada je shvatio da su trojica muškaraca u staklenom prostoru - neprobojnoj kutiji s klima-uređajem! Nick se brzo povukao. Kakva zamka! Nekoliko minuta kasnije, ugledao je dvojicu muškaraca kako se tiho kreću kroz grmlje prema mjestu gdje je stajao. Herman Dusen je patrolirao, odlučan ispraviti svoju pogrešku.
  Kružili su oko kuće. Nick je krenuo za njima, otkopčavajući jedan od komada plastične vrpce s struka, za koji nitko nije znao da ga nosi. Bili su savitljivi, s vlačnom čvrstoćom većom od tone.
  Herman - iako Nick nije znao njegovo ime - krenuo je prvi. Zastao je kako bi pregledao vanjsku električnu ogradu. Umro je bez zvuka, od kratkog trzaja ruku i nogu koji je utihnuo u roku od šezdeset sekundi. Njegov se pratilac vratio mračnom stazom. Njegov kraj došao je jednako brzo. Nick se nagnuo i osjetio laganu mučninu nekoliko sekundi - reakciju koju nikada nije ni spomenuo Hawku.
  Nick se vratio u svoj grm s pogledom na staklenu škrinju i pogledao je s osjećajem bespomoćnosti. Trojica muškaraca su se smijala. Mike Bor pokazao je na bazen u ograđenom prostoru zoološkog vrta, gdje su gole djevojke visjele poput jadnih figurica. Pavijan se povukao na drvo. Nešto je ispuzalo iz vode. Nick se trznuo. Krokodil. Vjerojatno gladan. Janet Olson je vrisnula.
  Nick je potrčao do ograde. Bor, Müller i Kalgan su ustali, Kalgan je držao dugu pušku. Pa, u ovom trenutku, nije ih mogao pogoditi, a ni oni njega. Ovisili su o dvojici muškaraca koje je upravo eliminirao. Wilhelminine metke je precizno usmjerio u oči svakog krokodila s udaljenosti od dvadeset i pet metara.
  Mike Borin engleski s jakim naglaskom grmio je iz zvučnika. "Spusti pištolj, AXman. Opkoljen si."
  Nick je otrčao natrag do vrtlara i čučnuo. Nikad se nije osjećao tako bespomoćno. Bohr je bio u pravu. Müller je bio na telefonu. Za nekoliko minuta imat će ovdje mnogo pojačanja. Trojica muškaraca su mu se smijala. Daleko nizbrdo, motor je zaurlao. Midlerove su se usne podrugljivo pomicale. Nick je pobjegao, prvi put u karijeri. Otišao je s ceste i kuće, puštajući ih da ga vide kako trči, nadajući se da će na trenutak zaboraviti djevojke jer plijen nije vidio mamac.
  U ugodno hladnom prostoru, Bor se nasmijao. "Pogledaj kako trči! On je Amerikanac. Kukavice su kad znaju da imaš moć. Müller - pošalji svoje ljude na sjever."
  Müller je zalajao u telefon. Zatim je rekao: "Marzon je tamo s odredom upravo sada. Proklet bio. A trideset ljudi dolazi s vanjske ceste. Herman i unutarnje patrole uskoro će biti iza njega."
  Ne baš. Herman i njegov vođa odreda hladili su se pod baobabom. Nick je proklizao pored tročlane patrole i zaustavio se, ugledavši cestu. Osam ili devet muškaraca stajalo je uz nju. Jedan je držao psa na uzici. Čovjek koji je stajao pokraj borbenog vozila koristio je radio. Nick je uzdahnuo i ubacio osigurač u plastičnu pločicu. Tri od njih i devet metaka - i počet će koristiti kamenje protiv vojske. Prijenosni reflektor je pretraživao područje.
  Mala kolona kamiona uspinjala se uzbrdo sa sjevera. Čovjek s radiom okrenuo se i držao ga, kao da je zbunjen. Nick je zaškiljio. Čovjek koji se držao za stranu prvog kamiona bio je Ross! Pao je na tlo dok ga je Nick promatrao. Kamion se zaustavio pored zapovjednog vozila, a ljudi su izašli iz njegovog stražnjeg dijela. Bili su crni! Prednja svjetla zapovjednog vozila su se ugasila.
  Bijelac iza radio-operatera podigao je mitraljez. Nick mu je ispalio metak u trbuh. Akcija je eksplodirala sa zvukom pucnja.
  Bilo je kao mini rat. Narančasti svjetleći projektili probijali su se kroz noć. Nick je promatrao crnce kako napadaju, bokuju, pužu, pucaju. Kretali su se poput vojnika sa svrhom. Teško ih je zaustaviti. Bijelci su se slomili, povukli, neki su upucani u leđa. Nick je viknuo Rossu, a krupni crnac mu je pritrčao. Ross je nosio automatsku sačmaricu. Rekao je: "Mislio sam da si mrtav."
  "Blizu toga."
  Ušli su u sjaj farova kamiona, a pridružio im se i Peter van Preez. Starac je izgledao poput pobjedničkog generala.
  
  
  
  
  Pogledao je Nicka bez emocija. "Nešto si izazvao. Rodezijska jedinica koja nas je progonila obišla nas je kako bi se pridružila drugoj koja je došla izvana. Zašto?"
  "Poslao sam poruku Georgeu Barnesu. Tinin tim za borbu protiv trgovine ljudima je skupina međunarodnih kriminalaca. Pretpostavljam da ne mogu kupiti sve vaše političare."
  Van Prez je uključio radio. "Lokalni radnici napuštaju svoja naselja. Optužbe protiv TL-a će uzdrmati stvari. Ali moramo otići odavde prije nego što stignu stražari."
  "Daj mi kamion", rekao je Nick. "Imaju cure na brdu."
  "Kamioni koštaju", zamišljeno reče van Preez. Pogleda Rossa. "Usuđujemo li se?"
  "Kupit ću ti novi ili ću ti poslati cijenu preko Johnsona", uzviknuo je Nick.
  "Daj mu to", rekao je Ross. Pružio je Nicku sačmaricu. "Pošalji nam cijenu jedne od ovih."
  "To je obećanje."
  Nick je projurio pored uništenih automobila i tijela, skrenuo na sporednu cestu koja vodi do vile i penjao se najbrže što ga je nosila buka motora. Skupine požara gorjele su po dolini, ali bile su samo kratka udaljenost od požara koji su plamtjeli posvuda. U daljini, blizu glavnih vrata, svjetleći meci su kliktali i treperili, a zvuk pucnjave bio je snažan. Izgledalo je kao da su Mike Bohr i društvo izgubili svoje političke veze - ili ih nisu mogli dovoljno brzo steći. Njegovo osiguranje je vjerojatno pokušavalo zaustaviti vojnu kolonu, i to je bilo to.
  Izvezao se na visoravan i obišao kuću. U dvorištu je ugledao trojicu muškaraca. Više se nisu smijali. Vozio je ravno prema njima.
  Teški Internationale kotrljao se s dobrim zamahom kada se zabio u žičanu ogradu s debelim mrežama. Kamion je nosio barijeru u razdirućoj zbrci kidajuće žice, padajućih stupova i škripavog metala. Ležaljke i sunčališti letjeli su poput igračaka pred udarom ograde i kamiona. Neposredno prije nego što se Nick zabio u neprobojnu staklenu kutiju koja je štitila Bora, Müllera i Kalgana, dio ograde u obliku slova V, gurnut naprijed poput metalnog zvučnog vala nosom kamiona, razdvojio se uz glasan zvuk.
  Bor je pojurio prema kući, a Nick je promatrao kako se Müller kontrolira. Starac je ili imao hrabrosti ili se prestravio. Kalganove orijentalne crte lica bile su maska ljute mržnje dok je trzao Müllera, a zatim se kamion zabio u prozor i sve je nestalo u sudaru metala o staklo. Nick se priljubio uz volan i vatrozid. Müller i Kalgan su nestali, iznenada zaklonjeni zaslonom od razbijenog, krhotinastog stakla. Materijal se savio, popustio i postao neproziran, mreža pukotina.
  Oblak pare sukljao je iz napuknutog hladnjaka kamiona. Nick se mučio sa zaglavljenim vratima, znajući da su Müller i Kalgan ušli kroz izlazna vrata staklenog skloništa i slijedili Bora u glavnu kuću. Napokon je bacio sačmaricu kroz prozor i izašao za njim.
  Vrata kuće su se širom otvorila dok je trčao oko skloništa i približavao mu se - kamion i ograda s desne strane formirali su barijeru. Ispalio je hitac iz sačmarice u središte vrata i ona su se otvorila. Nitko ga nije očekivao.
  Prestravljeni vrisak djevojke odjeknuo je kroz šištanje dimljenog hladnjaka kamiona. Okrenuo se, iznenađen vidjevši da svjetla još uvijek gore - srušio je nekoliko uličnih svjetiljki - i nadajući se da će se ugasiti. Bio bi dobra meta ako bi Müller i ostali prišli gornjim prozorima.
  Pojurivši do ograde koja je odvajala dvorište od dvorišta, pronašao je vrata i prošao kroz njih. Pavijan se sklupčao u kutu, leš krokodila se tresao. Prekinuo je Bootyjeve veze s Hugom. "Što je ovdje loše?" obrecnuo se.
  "Ne znam", jecala je. "Janet je vrisnula."
  Pustio ju je, rekao: "Pusti Ruth", i otišao do Janet. "Jesi li dobro?"
  "Da", drhtala je, "strašna velika buba mi se popela uz nogu."
  Nick joj je odvezao ruke. "Imaš hrabrosti."
  "Prokleto fascinantna tura."
  Podigao je sačmaricu. "Odveži noge." Potrčao je u dvorište i do vrata kuće. Pretraživao je posljednju od mnogih soba kad ga je George Barnes pronašao. Rodezijski policajac rekao je: "Halo. Je li ovo malo zabrinjavajuće? Dobio sam tvoju poruku od Tilborna. Pametno."
  "Hvala vam. Bor i njegov tim su nestali."
  "Uhvatit ćemo ih. Zaista želim čuti tvoju priču."
  "Nisam još sve shvatio. Idemo odavde. Ovo mjesto bi moglo eksplodirati svakog trena." Dijelio je djevojkama deke.
  Nick je bio u krivu. Vila je bila jarko osvijetljena dok su se spuštali nizbrdo. Barnes je rekao: "U redu, Grant. Što se dogodilo?"
  "Mike Bohr ili THB su vjerojatno mislili da sam poslovni rival ili tako nešto. Imao sam puno iznenađenja. Ljudi su me napadali, pokušavali me oteti. Smetali su mojim klijentima na turneji. Pratili su nas po cijeloj zemlji. Bili su jako okrutni, pa sam se pored njih provezao kamionom."
  Barnes se od srca nasmijao. "Razgovarajmo o postignućima ovog desetljeća. Koliko ja razumijem, izazvali ste ustanak domorodaca. Zaustavili ste borbe između naše vojske i gerilaca. I razotkrili ste dovoljno krijumčarenja i izdaje od strane THB-a da biste dio naše vlade natjerali na odgovornost."
  
  
  Radio je iz sjedišta tako glasno zavijao da sam ga napustio."
  "Pa, pa", rekao je Nick nevino, "zar ne? Samo slučajan niz događaja. Ali imali ste sreće, zar ne? Trgovina ljudima zlostavljala je vaše radnike, varala vaše carine i pomagala vašim neprijateljima - prodavali su svima, znate. Dobit ćete dobru kaznu za to."
  "Ako ikada ovo popravimo."
  Naravno, popravit ćeš to. Nick je primijetio kako je lako kad imaš posla s velikim količinama zlata, koje posjeduje golemu moć, a ne i patriotizam. Slobodni svijet se osjećao bolje kad je žuti metal pao u ruke koje su ga cijenile. Slijedili su Judu do Lourença Marquesa, a njegov trag je nestao. Nick je mogao pretpostaviti kamo - uz Mozambički kanal do Indijskog oceana u jednom od velikih oceanskih brodova koje je volio. Nije ništa rekao, budući da je tehnički njegov cilj bio postignut, a on je još uvijek bio Andrew Grant, pratitelj turističke grupe.
  Doista, pomoćnik načelnika policije Rodezije uručio mu je zahvalnicu na maloj večeri. Objava mu je pomogla da odluči ne prihvatiti Hawkovu ponudu putem šifriranog kabla da napusti turneju ni pod kojim izgovorom i vrati se u Washington. Odlučio je prekinuti putovanje radi privida.
  Uostalom, Gus je bio dobro društvo, kao i Bootie, i Ruth, i Janet, i Teddy, i...
  
  
  
  
  
 Ваша оценка:
Связаться с программистом сайта.

Новые книги авторов СИ, вышедшие из печати:
О.Болдырева "Крадуш. Чужие души" М.Николаев "Вторжение на Землю"

Как попасть в этoт список

Кожевенное мастерство | Сайт "Художники" | Доска об'явлений "Книги"